REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1757/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac doc. dr. Jelena Čuveljak, u pravnoj stvari tužitelja REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu protiv tuženika ERCEG INTERIJERI d.o.o. iz Zagreba, Bednjanska 8, OIB: 90025018611, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Strukan Delić Mandac d.o.o. u Zagrebu, Miramarska cesta 32, radi isplate iznosa od 3.975,27 EUR, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv dijela presude i rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1008/2020 od 3. studenoga 2023., 31. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1008/2020 od 3. studenoga 2023. u točki I. izreke.

r i j e š i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1008/2020 od 3. studenoga 2023. u točki II. izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom označenom u izreci ove presude prvostupanjski sud naložio je tuženiku platiti tužitelju iznos od 3.975,27 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 17. lipnja 2020. do isplate prema stopama tih kamata pobliže navedenima u izreci te presude (točka I. izreke presude) dok je odbio kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatom koje na pojedinačne iznose navedene u izreci te presude teku od dospijeća pa do 16. lipnja 2020. (točka II. izreke presude). Rješenjem istog poslovnog broja i datuma prvostupanjski sud nije dopustio objektivnu preinaku tužbe za povećanjem tužbenog zahtjeva za iznos od 1.490,73 EUR s pripadajućim kamatama (točka I. izreke presude), naložio je tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 1.094,96 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 3. studenoga 2023. do isplate prema stopi tih kamata pobliže navedenoj u izreci rješenja (točka II. izreke rješenja) te je odbio kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova u iznosu od 597,25 EUR s pripadajućim kamatama (točka III. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio jer je nakon provedenog postupka utvrdio da je tuženik u razdoblju od studenoga 2017. do lipnja 2018. godine kao nepošteni posjednik koristio poslovni prostor površine 148,99 m² u Zagrebu, Selska cesta 14 u vlasništvu tužitelja pa stoga tužitelj sukladno odredbi članka 165. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine” broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14) osnovano potražuje naknadu koristi koje je tuženik imao za vrijeme posjedovanja tužiteljeve nekretnine. Pri tome, sud prvog stupnja je provedenim građevinskim vještačenjem po vještacima iz društva PBZ CARD d.o.o. utvrdio visinu te koristi i to prema visini mjesečne zakupnine koju bi tužitelj ostvario u predmetnom razdoblju, a koja za predmetni poslovni prostor iznosi 6.941,44 kn odnosno 6.293,34 kn, no kako je tužitelj potraživao manji iznos (496,91 EUR / 3.743,66 kn mjesečno), to je sud dosudio tužitelju naknadu koristi za cjelokupno utuženo razdoblje sukladno tužiteljevu tužbenom zahtjevu. Odluku o troškovima postupka sud prvog stupnja je donio primjenom odredbe članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

2. Protiv točke I. izreke te presude i protiv točke II. izreke rješenja žalbu je podnio tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka. Žalitelj smatra da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz članka 164. i 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. U bitnome je sud utvrdio da predmetni poslovni prostor nije prestao postojati i da nije promijenio identitet pa su stoga mjerodavne navedene odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, a k tome sud je zaključio da je tuženik nastupom pravomoćnosti rješenja Grada Zagreba od 15. listopada 2014. (kada je došlo do raskida Ugovora o zakupu poslovnog prostora od 8. siječnja 2013. kojeg je tuženik sklopio s Gradom Zagrebom) tuženik postao nesavjesni posjednik. Žalitelj ističe da tijekom postupka nije proveo dokaz iz kojeg bi proizlazilo da je tužitelj pozvao tuženika na predaju posjeda poslovnog prostora. Tužitelj je podnio tužbu s tužbenim zahtjevom na isplatu. Prema tome, tužitelj ni na jedan način nije iskazao volju za posjedovanje poslovnog prostora. U nastavku žalbe žalitelj se poziva na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-16/2021-5 od 1. ožujka 2021. prema kojem je odlučno utvrditi pravni položaj posjednika a pri tome nije nužno da se tužbenim (vlasničkim) zahtjevom istodobno traži i predaja te stvari u (su)posjed, ako je (su)vlasnik na odgovarajući način izrazio volju za posjedovanjem stvari, kao i da pošteni posjednik u svakom slučaju postaje nepošten od trenutka kada je primio tužbu na predaju u posjed ili suposjed, ali se njegovo nepoštenje može dokazivati i u odnosu na vrijeme prije podnošenja tužbe ako ga je tužitelj na odgovarajući način pozvao na predaju stvari. Taj preduvjet tužitelj nije ostvario u ovoj parnici. Žalitelj ističe da je u točki III. izreke rješenja Grada Zagreba od 15. listopada 2014. navedeno da tužitelj ne može tražiti iseljenje i predaju u posjed poslovnog prostora prije isteka ugovorenog roka, a najkasnije u roku od 5 godina računajući od pravomoćnosti rješenja, no takav zahtjev do danas tuženiku nije upućen. Nadalje, žalitelj smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku. Sud je u odnosu na visinu utužene naknade proveo dokaz građevinskim vještačenjem te su vještaci utvrdili visinu zakupnine za utuženo razdoblje. Međutim, vještaci uopće nisu pristupili u predmetni poslovni prostor nego su visinu zakupnine odredili na temelju dva slična usporediva poslovna prostora. Razlog koji su na prigovor tuženika naveli u neposrednom saslušanju na raspravi da oni i onako nisu mogli utvrditi stanje poslovnog prostora u utuženom razdoblju (studeni 2017. - lipanj 2018.) nego samo trenutno stanje prilikom očevida pa nisu smatrali potrebnim izaći na lice mjesta. Međutim, sud je zanemario navode tuženika da je stvar – poslovni prostor promijenio identitet i da je pretvoren u jedan veći prostor ranijim ulaganjem tuženika. Kako je sud uzeo za činjenicu da je poslovni prostor još uvijek nepromijenjenog oblika i prema tomu zauzeo stav i primijenio materijalni propis, jasno je da se pobijana presuda ne može ispitati. Žalitelj predlaže drugostupanjskom sudu da usvoji žalbu, preinači pobijanu presudu te obveže tužitelja na naknadu žalbenih troškova tuženiku u iznosu od 397,14 EUR.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

3. Tuženikova žalba nije osnovana.

Ispitavši pobijani dio presude i rješenja na temelju odredbe članka 365. stavaka 1. i 2., te članka 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/22) u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je sud prvog stupnja donio pravilne i na zakonu osnovane odluke.

4. Između stranaka nije sporno da je tužitelj temeljem rješenja Grada Zagreba od 15. listopada 2014. sa str. 6. -10. spisa stekao pravo vlasništva suvlasničkog dijela nekretnine i to poslovni prostor u Zagrebu, Selska cesta 14, površine 148,99 m² (ovu činjenicu je uostalom i tuženik priznao u odgovoru na tužbu sa str. 28. spisa), kao i da je tužitelj u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik predmetne nekretnine. Nadalje, iz spisa proizlazi da je tuženik na temelju Ugovora o zakupu poslovnog prostora od 8. siječnja 2013. kojeg je sklopio s Gradom Zagrebom kao zakupodavcem bio zakoniti posjednik tog poslovnog prostora do pravomoćnosti rješenja o utvrđivanju vlasništva predmetnog poslovnog prostora, a što uostalom proizlazi i iz članka 5. navedenog Ugovora o zakupu prema kojem se ugovor o zakupu sklapa na vrijeme do pravomoćnosti rješenja o utvrđivanju prava vlasništva; uostalom, točkom III. izreke rješenja Grada Zagreba od 15. listopada 2014. je određeno da se ugovor o zakupu kojeg je Grad Zagreb sklopio s tuženikom raskida pravomoćnošću tog rješenja, to jest 15. studenoga 2014. Jednako tako, nesporno je da je člankom 6. Ugovora o zakupu od 8. siječnja 2013. bila ugovorena mjesečna zakupnina u iznosu od 4.579,20 kn mjesečno (članak 6. Ugovora o zakupu; dakle, čak i više od iznosa 2.995,17 kn kojeg je tužitelj naveo u točki III. tužbe i kojeg uvećan za porez na dodanu vrijednost potražuje tužbenim zahtjevom), a nesporno je i da se tuženik ugovorom o zakupu odrekao prava potraživanja naknade od zakupodavca za uložena sredstva u poslovni prostor (članak 11. Ugovora o zakupu), ali i da je nakon raskida ugovora o zakupu tuženik nastavio koristiti predmetni poslovni prostor bez da je za takvo korištenje s tužiteljem sklopio ugovor i bez plaćanja naknade tužitelju za takvo korištenje. S obzirom na to da je tuženik u odgovoru na tužbu naveo da prema rješenju Grada Zagreba od 15. listopada 2014. nije dužan tužitelju predati u posjed poslovni prostor dok mu tužitelj ne isplati naknadu za izvršena ulaganja te da predmetni poslovni prostor u naravi ne postoji jer je dio većeg poslovnog prostora budući da je tuženik nadogradio poslovni prostor tako da je isti ukupne površine od 450 m² te da je predmetni prostor u jako lošem- derutnom stanju, između stranaka je sporno da li tužitelj osnovano potražuje naknadu koristi za predmetni poslovni prostor kojeg je tuženik nesporno koristio u razdoblju od studenoga 2017. do lipnja 2018. godine. Prvostupanjski je sud radi utvrđivanja visine koristi prema visini mjesečne zakupnine koju bi tužitelj ostvario za razdoblje od studenoga 2017. do lipnja 2018. godine proveo dokaz građevinskim vještačenjem po društvu PBZ CARD d.o.o. koje je u svom nalazu i mišljenju procjenu visine zakupnine utvrdilo prema izvatku iz zbirke kupoprodajnih cijena Grada Zagreba u iznosu od 6.941,44 kn dok prema podacima o zakupninama visina zakupnine bi iznosila 6.293,34 kn (str. 59. spisa). Nadalje, sudski vještak Ivan Stojević iz društva PBZ CARD d.o.o. je na ročištu od 29. rujna 2023. naveo da sadašnje stanje prostora nije relevantno za utvrđivanje visine zakupnine u razdoblju 2017.-2018. godine kao i da se stanje prostora u razdoblju 2017.-2018. godine ne može utvrditi uvidom u stanje nekretnine 2023. godine niti sadašnje stanje prostora ne utječe na visinu zakupnine u spornom razdoblju. Sud prvog stupnja je, osim provedenog građevinskog vještačenja, proveo i dokaz uvidom u isprave priložene spisu te je na temelju tako provedenog postupka donio pobijanu presudu.

5. Prvostupanjski je sud pravilno ocijenio da je tuženik kao nepošten posjednik dužan tužitelju naknaditi koristi od upotrebe predmetnog poslovnog prostora površine 148,99 m² kojeg je tužitelj vlasnik za razdoblje od studenoga 2017. do lipnja 2018. godine. Naime, prvostupanjski sud pravilno smatra, pozivajući se pri tome na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske Su-IV-188/09 od 26. listopada 2009. (str. 5. prvostupanjske presude odnosno str. 99. spisa) da u slučaju kada je stvar u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta), tada valja primijeniti odredbu članka 165. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima prema kojem je nepošten posjednik dužan naknaditi koristi od uporabe tuđe stvari, a ako je određena stvar upotrijebljena na način da je promijenila identitet (radi čega nije moguće ili gospodarski nije opravdano vraćanje te stvari) tada valja primijeniti odredbu članka 1120. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj osoba koja je uporabila tuđu stvar u svoju korist dužna je vlasniku naknaditi korist (bez obzira na poštenje odnosno nepoštenje posjeda).

U konkretnom predmetu, a suprotno žalbenim navodima tuženika koji smatra da je poslovni prostor promijenio identitet i da je pretvoren u jedan veći prostor ranijim ulaganjem tuženika tako da je predmetni poslovni prostor sada površine 450 m², ovaj sud napominje da ta (eventualna) činjenica nema utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude. Naime, upravo zbog toga što tuženik nije predložio izvođenje ni jednog dokaza radi utvrđivanja činjenice kada je tuženik izgradio odnosno nadogradio predmetni poslovni prostor (da li prije ili nakon razdoblja za kojeg tužitelj u ovom sporu potražuje naknadu koristi), nego je uviđaj na licu mjesta uz sudjelovanje građevinskog vještaka i saslušanje svog direktora predložio isključivo radi utvrđenja da je predmetni prostor sada ukupne površine 450 m², to ovaj sud smatra da je sud prvog stupnja pravilno ocijenio da sadašnje stanje prostora nije mjerodavno za odluku suda u ovoj pravnoj stvari. Osim toga, čak i da je predmetni prostor bio nadograđen prije razdoblja za kojeg tužitelj u ovom sporu potražuje naknadu koristi, nesumnjivo je da se radi o poslovnom prostoru koji je u vlasništvu tužitelja. Slijedom navedenog, čak i da je tuženik nadogradio predmetni poslovni prostor tako da je isti ima veću površinu od 148,99 m², time poslovni prostor u vlasništvu tužitelja nije izgubio svoj identitet jer se i dalje radi o istom poslovnom prostoru; naravno, za veću površinu od one koja je u vlasništvu tužitelja, a koju je tuženik prema svojim navodima nadogradio, eventualno se radi o promjeni identiteta ako bi se na primjer, stambeni prostor prenamijenio u poslovni prostor (no to ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja). Prema tome, čak i u slučaju da je tuženik nadogradio poslovni prostor tužitelja tako da sada ukupna površina poslovnog prostora iznosi 450 m², time nije došlo do promjene oblika predmetnog poslovnog prostora pa stoga tuženik za dio tog poslovnog prostora koji je nesporno u vlasništvu tužitelja (148,99 m²) mora platiti naknadu koristi od uporabe tuđe stvari.

Podredno, čak i u slučaju kada bi se smatralo da je poslovni prostor uslijed tuženikove nadogradnje promijenio identitet, tuženik bi i tada za dio tog prostora površine 148,99 m² koji je u vlasništvu tužitelja (bez obzira na poštenje odnosno nepoštenje tuženika kao posjednika) sukladno odredbi članka 1120. Zakona o obveznim odnosima morao naknaditi korist od uporabe tuđe (tužiteljeve) stvari – poslovnog prostora. Upravo zbog navedenog, pozivanje tuženika na činjenicu da je predmetni poslovni prostor uslijed njegove nadogradnje promijenio identitet nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude, čak neovisno i od činjenice je li tuženik nepošten posjednik.

6. Međutim, neovisno od navedenog, ovaj sud napominje da je sud prvog stupnja pravilno ocijenio da je (još) u spornom razdoblju od studenoga 2017. do lipnja 2018. tuženik bio nepošten posjednik. Naime, upravo zbog toga što je pravomoćnošću rješenja Grada Zagreba od 15. listopada 2014. raskinut Ugovor o zakupu kojeg je Grad Zagreb kao zakupodavac sklopio s tuženikom 8. siječnja 2013., tuženik je bio dužan sukladno odredbi članka 18. tog Ugovora i članka 29. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora („Narodne novine” broj 125/11) isprazniti predmetni poslovni prostor nakon raskida ugovora o zakupu, a najkasnije u roku od godine dana nakon pravomoćnosti rješenja Grada Zagreba od 15. listopada 2014. (u tom roku je sukladno navedenom rješenju trebao plaćati tužitelju naknadu za korištenje poslovnog prostora i to u visini zakupnine utvrđene dotadašnjim ugovorom o zakupu). Prema tome, nakon raskida ugovora o zakupu tuženik je znao da mu ne pripada pravo na posjed predmetnog tužiteljeva poslovnog prostora, a pri tome ni činjenica što je u rješenju Grada Zagreba od 15. listopada 2014. navedeno da tuženik nije dužan predati tužitelju poslovni prostor u posjed sve dok mu tužitelj ne isplati naknadu za učinjena ulaganja (ako ih je bilo) na temelju njihovog međusobnog dogovora ili pravomoćne sudske odluke ako se drugačije ne sporazumiju, ne utječe na tuženikovo (ne)poštenje posjeda. Naime, u konkretnom predmetu, tuženik u ovom sporu nije dokazao da je (nakon što je ranijim Ugovorom o zakupu od 25. travnja 2002. sklopljenim s Gradom Zagrebom kojim je utvrđeno umanjenje zakupnine za 40% po osnovi ulaganja u predmetni poslovni prostor) obavljao (daljnja) ulaganja u predmetni prostor. Prema tome, iako je u obrazloženju predmetnog rješenja Grada Zagreba od 15. listopada 2014. navedeno da je „interes Grada Zagreba u predmetnom poslovnom prostoru s osnove ulaganja za što je Ugovorom o zakupu od 25. travnja 2002. sklopljenog između Grada Zagreba i tvrtke Erceg interijeri d.o.o. utvrđeno umanjenje zakupnine za 40%” (str. 9. spisa), tuženik u ovom sporu nije dokazao da je nakon ugovora od 25. travnja 2002. imao daljnjih ulaganja u predmetni poslovni prostor. Osim toga, tuženik u ovom sporu nije ni iznio činjenicu da po osnovi eventualnih ulaganja u predmetni poslovni prostor tužitelja ima potraživanje prema tužitelju pa da iz tog razloga tuženik Republici Hrvatskoj nije dužan predati u posjed taj poslovni prostor.

Jednako tako, ni činjenica što tužitelj nije pozvao tuženika na predaju u posjed poslovnog prostora, nema utjecaja na nepošten posjed tuženika. Naime, tuženik je nepošten posjednik jer je nakon raskida Ugovora o zakupu od 8. siječnja 2013. (pa tako i u razdoblju od studenoga 2017. do lipnja 2018. godine) nastavio koristiti predmetni prostor bez da je s tužiteljem sklopio ugovor o zakupu i bez plaćanja naknade. Prema tome, tuženik je nakon raskida Ugovora o zakupu od 8. siječnja 2013. (i nakon proteka godine dana od raskida tog ugovora u kojem je bio dužan plaćati naknadu za korištenje predmetnog prostora tužitelju) znao da mu ne pripada pravo na posjed predmetnog prostora, neovisno o tome što ga tužitelj nije pozvao da preda tužitelju u posjed predmetni prostor.

7. Tuženik u žalbi neosnovano osporava visinu koristi koju je u obvezi isplatiti tužitelju, a koja odgovara visini zakupnine koju bi tužitelj ostvario u predmetnom razdoblju da je predmetni prostor iznajmljivao. Naime, žalitelj u žalbi osporava visinu koristi koju bi tužitelj ostvario da je u predmetnom razdoblju predmetnu nekretninu dao u zakup isključivo zbog toga što sudski vještak nije mogao utvrditi stanje poslovnog prostora u utuženom razdoblju (studeni 2017. -lipanj 2018.) na temelju trenutnog stanja. Međutim, u konkretnom predmetu tuženik nije dokazao da je sadašnje stanje nekretnine bilo identično stanju nekretnine u predmetnom razdoblju, odnosno da je tada predmetni poslovni prostor bio neuporabiv. Osim toga, ovaj sud napominje da prema nalazu sudskog vještaka i to prema podacima o zakupninama visina mjesečne zakupnine koju bi tužitelj ostvario u predmetnom razdoblju iznosila 6.293,44 kn, dok bi ta zakupnina prema podacima iz izvatka iz zbirke kupoprodajnih cijena Grada Zagreba iznosila 6.941,44 kn (oba iznosa bez poreza na dodanu vrijednost). Slijedom navedenog, neovisno o tome za koji iznos sud smatra da tužitelj osnovano potražuje naknadu koristi od upotrebe tuđe stvari, tužitelj u ovom sporu potražuje mjesečnu naknadu te koristi u iznosu od 3.743,96 kn (490,91 EUR), a što je znatno niži iznos od oba navedena iznosa. Upravo zbog navedenog, sud prvog stupnja je pravilno dosudio tužitelju ukupni iznos koristi kojeg tužitelj potražuje u ovom sporu na ime tuženikove upotrebe poslovnog prostora u razdoblju od studenoga 2017. do lipnja 2018. (8 mjeseci x 490,91 EUR).

8. Jednako tako, budući da je tuženik parnična stranka koja je u cijelosti izgubila spor (u odnosu na glavno potraživanje), to je prvostupanjski sud pravilno obvezao tuženika da tužitelju naknadi prouzročene troškove postupka potrebne za vođenjem ovog spora.

Stoga je tuženikovu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijani dio prvostupanjske presude i rješenja, a na temelju odredbi članka 368. stavka 1. i članka 380. točke 2. Zakona o parničnom postupku.

Zagreb, 31. prosinca 2024.

Sudac

doc. dr. sc. Jelena Čuveljak