Republika Hrvatska

Općinski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 31

Poslovni broj: P-151/2022-33

U  I M E R E P U B L I K E H R V A TS K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vukovaru po sucu Ivici Grubišiću u pravnoj stvari tužitelja LV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku odvjetniku Marko Cvrković, protiv tuženika OTP banka Hrvatska dioničko društvo OIB:52508873833, Domovinskog rata 61, Split zastupana po odvjetniku Belizar Tomaić iz Osijeka, radi obvezno-ništetnost, nakon javno održane i zaključene glavne rasprave 27. studenog 2024. u prisustvu punomoćnika parničnih stranka, 31. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 95343/05 sklopljenog između tužitelja TV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika OTP BANKA d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 dana 21.11.2005.g a sve u dijelu kojim je ugovorena Valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak CHF.

II. Utvrđuje se postojanje tužiteljeve tražbine te se nalaže tuženiku OTP BANKA d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 da tužitelju TV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da isplati novčani iznos od 3.749,30 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 %-tnih poena, do 31.srpnja 2015.g., te od 1.kolovoza 2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena, te od 01.01.2023.g. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, i to:

12,71 EUR od 05.09. 2006.g. do isplate,

30,23 EUR od 06.10. 2006.g. do isplate,

30,23 EUR od 04.11. 2006.g. do isplate,

30,23 EUR od 05.12. 2006.g. do isplate,

10,74 EUR od 11.03. 2008.g. do isplate,

6,18 EUR od 11.04. 2008.g. do isplate,

9,26 EUR od 11.10. 2008.g. do isplate,

16,20 EUR od 11.11. 2008.g. do isplate,

13,62 EUR od 11.12. 2008.g. do isplate,

28,11 EUR od 10.01. 2009.g. do isplate,

33,99 EUR od 11.02. 2009.g. do isplate,

40,88 EUR od 11.03. 2009.g. do isplate,

28,78 EUR od 11.04. 2009.g. do isplate,

26,14 EUR od 09.05. 2009.g. do isplate,

25,41 EUR od 11.06. 2009.g. do isplate,

27,85 EUR od 11.07. 2009.g. do isplate,

22,98 EUR od 11.08. 2009.g. do isplate,

25,19 EUR od 11.09. 2009.g. do isplate,

22,56 EUR od 10.10. 2009.g. do isplate,

24,77 EUR od 11.11. 2009.g. do isplate,

22,84 EUR od 11.12. 2009.g. do isplate,

29,77 EUR od 09.01. 2010.g. do isplate,

33,11 EUR od 11.02. 2010.g. do isplate,

32,01 EUR od 11.03. 2010.g. do isplate,

108,87 EUR od 14.04. 2010.g. do isplate,

58,47 EUR od 11.05. 2010.g. do isplate,

64,37 EUR od 11.06. 2010.g. do isplate,

93,73 EUR od 20.07. 2010.g. do isplate,

64,61 EUR od 20.08. 2010.g. do isplate,

92,68 EUR od 11.09. 2010.g. do isplate,

80,37 EUR od 08.10. 2010.g. do isplate,

80,80 EUR od 11.11. 2010.g. do isplate,

93,01 EUR od 11.12. 2010.g. do isplate,

118,45 EUR od 21.01.2011.g. do isplate,

91,01 EUR od 11.02.2011.g. do isplate,

96,64 EUR od 11.03.2011.g. do isplate,

88,67 EUR od 12.04.2011.g. do isplate,

106,71 EUR od 11.05.2011.g. do isplate,

119,07 EUR od 11.06.2011.g. do isplate,

124,68 EUR od 12.07.2011.g. do isplate,

187,02 EUR od 11.08.2011.g. do isplate,

127,89 EUR od 13.09.2011.g. do isplate,

119,07 EUR od 15.10.2011.g. do isplate,

121,24 EUR od 11.11.2011.g. do isplate,

120,44 EUR od 13.12.2011.g. do isplate,

128,13 EUR od 11.01. 2012.g. do isplate,

133,51 EUR od 11.02. 2012.g. do isplate,

135,17 EUR od 13.03. 2012.g. do isplate,

131,26 EUR od 11.04. 2012.g. do isplate,

133,35 EUR od 11.05. 2012.g. do isplate,

135,50 EUR od 12.06. 2012.g. do isplate,

132,47 EUR od 11.07. 2012.g. do isplate,

78,32 EUR od 11.08. 2012.g. do isplate,

sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se neosnovanim prigovor radi prijeboja za iznos od 250,00 eura.

IV. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 da tužitelju LV [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati troškove ovoga parničnog postupka u iznosu od 2.481,54 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 31. prosinca 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, u roku od 15 dana.

V. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnog troška u iznosu od 2.625,00 eura.

Obrazloženje

1. U tužbi od 5. srpnja 2022. navodi se da je tužitelj TV je dana 21.11.2005.g., kao korisnik kredita sa Splitska banka d.d., zaključila ugovor o kreditu br. 95353/05, u iznosu od 30.400,00 CHF, rokom otplate od 84 mjeseca i kamatnom stopom od 6,99 % godišnje.

1.1. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu br. Rev- 2221/2018-11 od 03.rujna 2019.g. povodom kolektivne tužbe udruge FRANAK, nesporno je utvrđeno da je navedena odredba ništetna, odnosno da je kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći se u njima nepoštenim i ništetnim ugovornim odredbama – ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) te da se o tome nije pojedinačno pregovaralo Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Gos 1/2019-36 od 04.ožujka 2020.g. kojim je odlučeno u oglednom postupku između ostalog se utvrđuje da je pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne ugovorne odredbe koje se odnose na ugovaranje valute glavnica vezane uz švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/93) i nastavno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09). Istim je rješenjem također utvrđeno da posebice glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde ništetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu prethodno vezanih uz CHF, bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju. Dakle, da je u prije navedenim presudama hrvatskih sudova pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

1.2. Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Gos 1/2019-36 od 04.ožujka 2020.g. se temelji na zaključku da je prijašnjim presudama hrvatskog suda pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF. Nadalje, zaključeno je, da je u sprječavanju i otklanjanju nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija, kao i zbog produbljivanja dužničke krize, donesen poseban propis, koji je usklađen sa Ustavom što je potvrdio postupak pred Ustavnim sudom, prema kojem su kreditne institucije bile dužne postupati po tom Zakonu, dok je korisnicima kredita dana dispozicija hoće li pristupiti sklapanju sporazuma ili će zadržati važeće ugovorene uvjete. Sklapanjem sporazuma između banaka i korisnika kredita, koji su sklopljeni suglasno tom Zakonu, kao posebnom propisu,nastala je nova pravna osnova, na koju nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora. Svi sudovi, u nastavljenim postupcima, vezani su ovim pravnim shvaćanjem, pa će se predmeti brže i lakše rješavati, čime će se osim veće pravne sigurnosti postići brže i jeftinije sudovanje.

1.3. Ugovarajući odredbu valutne klauzule u Ugovoru o kreditu tuženik kao kreditor ima mogućnost da samostalno i bez obzira na volju korisnika kredita, odnosno bez njegove suglasnosti mijenja visinu novčane naknade koju korisnik kredita ima za isplatiti na ime anuiteta kredita. Ovakva ugovorna odredba bila je obrazac, koji je tuženik nametnuo tužitelju i svim ostalim korisnicima kredita. Na ovaj način, prebacujući rizik promjene tečaja na korisnika, tuženik je kao kreditor postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, zbog čega smatram navedenu odredbu ništetnom. Na ovaj način, tuženik kao kreditor je iskoristio nestručnost i neznanje tužitelja namećući mu ništetnu odredbu.

1.4. U ovom postupku tražim povrat preplaćenih iznosa po osnovi valutne klauzule. Uslijed ništetne odredbe ugovora kojim je kredit tužitelja vezao za valutnu klauzulu u CHF-u, a sama ništetnost je već prethodno utvrđena pravomoćnom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-2221/2018-11 od 03.rujna 2019.g., tužitelj je preplatio dio iznosa kredita te u ovom postupku traži razliku između pojedinačno određenih iznosa anuiteta kredita koje je stvarno platio i iznosa koji je trebao platiti da ugovor nije bio sa valutnom klauzulom. Prije podnošenja ove tužbe obratio sam se tuženiku sa zahtjevom za obračun i isplatu preplaćenog dijela, međutim, tuženik nije moj zahtjev prihvatio.

1.5. Obzirom da je tužitelj nestručna osoba i da joj tuženik nije dostavio stvarno izvršeni otplatni plan, to tužitelj nema mogućnosti izračunati iznos preplaćene kamate

2. Prije upuštanja u raspravljanje tuženik ističe kako je tužitelj u konkretnom slučaju podnio tzv. stupnjevitu tužbu, a da za to uopće nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke iz čl. 186. ZPP-a. Naime, tužitelj je kao druga ugovorna strana u posjedu cjelokupne dokumentacije u svezi Ugovora o kreditu broj 95343/05, pa je stoga tužitelj imao mogućnost precizno postaviti svoj tužbeni zahtjev a ne ga postavljati u neodređenom iznosu za koji unaprijed pridržava pravo ga postaviti nakon što se pribavi cjelokupna dokumentacija kredita i provede financijsko vještačenje. Tako je tužitelju uz „osnovni“ Ugovor u CHF uručen inicijalni otplatni plan, a to je tuženik uručivao svim svojim korisnicima kredita. Identična je situacija i sa prijepisom knjigovodstvene kartice kredita.

2.1. Tuženik ističe da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani.

2.2. Nije sporno da je tužitelj s pravnim prednikom tuženika sklopio predmetni Ugovor o kreditu. Međutim, sporno je, je su li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača, kao i Zakonu o obveznim odnosima. Tuženik se takvim tvrdnjama izričito protivi te će u nastavku obrazložiti temelj za svoje protivljenje.

2.3. Tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare tužiteljevog novčanog potraživanja, a koji prigovor se detaljno razrađuje u nastavku ovog odgovora na tužbu. Tuženik smatra da se ovom pojedinačnom predmetu ne primjenjuje utvrđenja iz kolektivne parnice u predmetu P1401/12 (Trgovački sud u Zagrebu) i Pž-6632/2017 (Visoki trgovački sud RH u Zagrebu).

2.4. Tuženik ističe da u ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“ (P1401/12, Trgovački sud u Zagrebu i Pž-6632/17, Visoki trgovački sud RH) jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača.

2.5. Tuženik navodi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana ugovorna odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti (članak 84. ZZP-a). Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da je iznos odobrenog kredita 30.400,00 CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju Kreditora za CHF. Također, odredbama članka 10. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju Kreditora za CHF na dan dospijeća anuiteta. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom, te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana.

2.6. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Zaključno, tuženik je pravnog shvaćanja, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju.

3. Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem ugovor o kreditu između Splitske banke d.d. i tužitelja br. 95343/05 od 21. 11. 2005. , zahtjev za dostavom podataka, izvadak iz sudskog registra, pismeni i usmeni nalaz i mišljenje financijskog vještaka sa ispravkom nalaza, dopuna nalaza i mišljenja od 14.10.2024. sa pismenim očitovanjem i usmenim nalazom i mišljenjem sa rasprave od 27.11.2024. i iskaz tužitelja kao stranke u postupku.

4. Predmet spora je utvrđenje ništetnim odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te isplata preplaćenog iznosa od 3.749,30 eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatom na pojedinačne iznose. Osim toga predmet spora je prigovor radi prijeboja tuženikove tražbine prema tužitelju za iznos od 250,00 eura sa zateznom kamatom od dospjelosti prvog anuiteta.

5. Sporno je među parničnim strankama da li se i kako na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. oznake P-1401/12, Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. 06.2018. presuda Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015., kao i presuda i rješenje Vrhovnog suda RH Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019., i da li su odredbe ugovora o kreditu jasne i razumljive, da li je došlo do značajne neravnoteže, da li su sporne odredbe nepoštene i ništetne i koji iznos obeštećenja pripada tužitelju, te da li je osnovan prigovor zastare na potraživanje tužitelja.

6. Među strankama nije sporno, što proizlazi iz odgovora na tužbu da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 21. 11. 2005. sklopili ugovor o kreditu broj 95343/05 kojim tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 30.400,00 CHF u protuvrijednosti u hrvatskim kunama prema srednjem tečaju CHF tečajne liste banke, na rok vraćanja od 84 mjeseci, a na koji se zaračunavaju kamate od 6,99% godišnje, koja kamata je promjenjiva prema odluci kreditora.

7. Nastavno nesporno je i da je u tzv. predmetu "Franak" koji je pokrenut tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužitelja Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača (dalje Potrošač) protiv 8 najvećih Hrvatskih banaka, na temelju odredbi čl. 502a do 502 h Zakona o parničnom postupku donesena presuda od strane Trgovačkog suda u Zagrebu posl. oznake P-1401/12 od 04. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. 06.2018. kao i presuda i rješenje Vrhovnog suda RH Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019., kao što je i utvrđeno da je tužena u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. 12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 93/03) u razdoblju od 01.01.2004. do 06.08.2007. i to čl. 81., 82. i 90., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12. 2008., a koja povreda traje i nadalje.

8. Saslušanjem tužitelja kao stranke postupku sud je utvrdio da je namjena predmetnog kredita bila kupovina kuće za stanovanje tužitelja i njegove obitelji, da tužitelj nije imao otvoren nikakav obrt niti se bavio poslovnom aktivnošću, da je tužitelju službenik banke preporučio da zaključi ugovor o kreditu vezan za valutu CHF jer da je takav kredit bio povoljniji za klijenta banke, da tužitelja službenik banke nije upozorio na rizike fluktuacije tečaja CHF u odnosu na kunu na način da mu je predočio koliko će porast tečaja imati posljedice na mjesečne anuitete. Nastavno da tužitelj nije mogao utjecati na uvjete iz ugovora, nije završio školu vezanu za financije i nema financijskih znanja, da tužitelj nije razumio koje su posljedice zaključenja ugovora uz primjenu valutne klauzule vezane za CHF, da nije očekivao značajniji rast tečaja, i da ugovor ne bi zaključio da je znao da će doći do značajnijeg porasta mjesečnih anuiteta.

9. Odredbom čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) dana je definicija potrošača kao svake fizičke osobe koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjen njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Budući da je namjena kredita bila kupovina kuće za stanovanje tužitelja i njegove obitelji, očigledno je da je tužitelj po navedenoj definiciji potrošač jer predmetni kredit nije podigao radi neke poslovne aktivnosti već zadovoljenje osobnih potreba za stanovanje.

10. Odredbom čl. 81. st. 1., 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (96/2003) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

11. Na temelju ugovora o kreditu i iskaza tužitelja, sud je utvrdio da je ugovorna odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a) o tome da je bio rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

12. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač, u kojeg spada i tužitelj, ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka.

13. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o kreditima kao predmetni ugovor su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.

14. Ocjenjujući ugovornu odredbu čl. 2., predmetnog ugovora o kreditu s obzirom na sve naprijed navedeno ovaj sud zaključuje da je takva odredba za tužitelja kao prosječnog klijenta banke je nerazumljiva jer mu nije objašnjene posljedice i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok je banka kao trgovac bila svjesna rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF. Stoga je za navedenu odredbu valjalo utvrditi da je nepoštena i ništetna primjenom naprijed navedenih odredbi Zakona o zaštiti potrošača.

15. Naprijed navedene odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji se primjenjuje u predmetnom slučaju s obzirom na dan zaključenja osnovnog ugovora, jednako kao i kasnije odredbe pa i posljednji Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14 i dr) formuliraju pojam nepoštene ugovorne odredbe, okolnosti koje se uzimaju u obzir prilikom ocjene ugovora, nedopuštenost ocjene pojedinih odredaba ugovora te posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe, a implementirane su putem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Nastavno riječ je Direktivi kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača. Odredba čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača u sebi sadrži implementiranu odredbu čl. 3. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima koji sadrže test nepoštenosti i ukazuje na elemente i postupanja koja nacionalni sudovi moraju provoditi unutar kontrole nepoštenosti koje je Europski sud tumačio u nizu svojih odluka.

16. Zaštitu koju pruža Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluge što se tiče pregovaračke snage i razine informacija što je vidljivo iz presude Europskog suda C-194/14 od 17. srpnja 2014 i dr. prvi uvjet unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredaba o kojim se nije pojedinačno pregovaralo. Radi se o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču ili drugoj ugovornoj strani uvjete u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači najčešće ne mogu utjecati. Drugi bitan element koji dovodi do neravnopravnosti stranka predstavlja sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa što proizlazi iz niza odluka npr. presude suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013. i dr.

17. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača i sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenje ugovorne odredbe nepoštenom za potrošača nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo je da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

18. Za zaključiti je da u odnosu na odredbu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača da odredba o valutnoj klauzuli u ovom slučaju je bila jasna i uočljiva ali tužitelju nije bila razumljiva, a koji pojam predstavlja izraz načela transparentnosti sadržan u čl. 4. st. 2. i 5. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te točke 20 uvodne izjave koja propisuje: "Budući da se ugovori trebaju sastavljati jasnim, razumljivim jezikom, potrošač bi zapravo morao dobiti mogućnost da pregleda njegove odredbe i, u slučaju kakvih dvojbi, trebalo bi prevagnuti ono tumačenje koje je za potrošača najpovoljnije". Transparentnost pretpostavlja da ugovorne odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma već i sastavne dijelove, te razumijevanja funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezični izričaj odnosi (presuda Europskog suda C-96/14 ŠV od 23. travnja 2015.).

19. Provođenjem kontrole ništetnosti utvrđeno je postojanje djelomične ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u dijelu u kojem se odnose na valutnu klauzulu s napomenom da takva ništetnost ne povlači za sobom ništetnost cijelog osnovnog ugovora obzirom da isti može opstati i bez takve djelomične ništetnosti u opsegu visine tečaja koji je prvotno ugovoren (čl. 324. st. 2. ZOO.) Obzirom da je posljedica takve ništetnosti dužnost vračanja onog što je primljeno na temelju takvog ugovora (čl. 323. st. 1. ZOO) tuženik je dužan tužitelju vratiti novčani iznos koji je isplaćen preko početnog tečaja. .

20. Svrha proglašenja ugovorne odredbe nepoštenom, a slijedom toga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da potrošač stekne pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa.

21. Na prijedlog stranaka sud je odredio financijsko knjigovodstveno vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku Dariju Dumančić koji je sačinio nalaz i mišljenje, dopunu nalaza 3. lipnja 2024. i usmenog nalaza, te dopunu od listopada 2024. temeljem kojih je sud utvrdio:

- preplata svakomjesečnih rata kredita nastalih zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na tečaj na dan isplate iznosi ukupno 3.884,92 eura,

- u odnosu na početno ugovoreni tečaj na dan isplate kredita kada je 1,00 CHF iznosio 4,516999, i tužitelj je prema početnom otplatnom planu trebao vratiti tuženiku ukupan iznos od 174.067,21 kn, a kako je tužitelj ukupno otplatio tuženiku 207.942,40 kn nastala je preplata od 33. 875,19 kn /4.496,01 eura,

- tečaj bio niži od siječnja 2007. do veljače 2008., te od svibnja 2008. do rujna 2008., te negativna tečajna razlika u naprijed navedenom vremenskom razdoblju iznosi ukupno 135,62 eura,

- kada se iznos tečajne razlike od 3.884,92 eura kada je tečaj bio viši od početno ugovorenog umanji za iznos od 135,62 eura kada je tečaj bio niži na način da se prebijanje vrši kronološkim redoslijedom preostaje iznos od 3.749,30 eura što je iskazano str. 4-5 dopune od 14. listopada 2024.

21.1. Sud je nalaz i mišljenje u cijelosti prihvatio jer je izrađen prema pravilima struke i objektivno. Naime, člankom 2. predmetnog ugovora o kreditu ugovoreno je da će se kredit isplatiti u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja. Dan isplate kredita kako je to vidljivo iz nalaza i mišljenja je 25. studeni 2005. i kupovni tečaj tuženika na taj dan je bio 4,516999 kao što se to i navodi u nalazu i mišljenju npr. strana 60 spisa, a ne tečaj od 4,656700 koji predstavlja prodajni tečaj tuženika na navedeni dan. U pismenom očitovanju od 3. lipnja 2024. vještak navodi da je pri vještačenju korišten tečaj koji je kreditor stvarno primijenio pri isplati kredita i tečaj je utvrđen na način da je iznos od 137.316,77 kn koji je tuženik isplatio tužitelju (što je vidljivo iz priloga koje je tuženik dostavio uz podnesak) podijeljen sa ugovorenim iznosom navedenim u ugovoru o kreditu odnosno sa 30.400,00 CHF nakon čega se došlo do tečaja koji je tuženik primijenio a to je 4,516999 kn. Slijedom navedenog ovaj sud prihvaća nalaz vještaka po kojem je tužitelj prema početnom otplatnom planu i početnom tečaju trebao isplatiti tuženiku iznos od 174.067,21 kn, a ne kako tuženik u svom izračunu u podnesku od 7. studenog 2024. navodi da je tužitelj trebao ukupno platiti 179.449,57 kn.

22. Tužitelj je postavio stupnjevitu tužbu, a uz istu je dostavio i zahtjev za dostavom podataka upućen tuženiku kao što su početni otplatni plan, pregled stvarnih uplata po predmetnoj partiji kredita i dr. iz kojeg razloga je nakon provedenog vještačenja bio ovlašten postaviti određen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa koji je proizlazio iz vještačkog nalaza a to je iznos od 4.642,01 eur prema podnesku tužitelja od 2. svibnja 2024. Tužitelj nije financijsko knjigovodstvene struke kao ni njegov punomoćnik pa naznačeni VPS od 10.000,01 kn ne predstavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev tužitelja već vrijednost predmeta spora u trenutku podnošenja tužbe, a kasnije nakon pribave dokumentacije i provođenja vještačenja tužitelj je kod stupnjevite tužbe ovlašten i dužan postaviti stvarni iznos tužbenog zahtjeva za isplatom koji prema odredbi čl. 186. ZPP-a predstavlja VPS. Nakon posljednje dopune tužitelj je smanjio visinu potraživanja pa i na taj način nije došlo do preinake tužbe.

23. Kako je potraživanje tužitelja smanjeno za razdoblja u kojima je tečaj bio niži u odnosu na tečaj na dan isplate kredita to je sud tužitelju dosudio prema posljednjem postavljenom tužbenom zahtjevu od 29. listopada 2024. utuženi iznos od 3.749,30 eura kao preplatu po višem tečaju. Tuženik je na pripremnom ročištu 13. ožujka 2024. (str. 42 spisa) istakao prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove otplaćenih i povlaštenih anuiteta za iznos od 250,00 eura od dana dospjelosti prvog anuiteta do isplate. U podnesku od 7. studenog 2024. tuženik navodi da je potrebno uzeti u obzir negativne anuitete kada je tužitelj plaćao manje u iznosu od 274,11 eura u odnosu na početno ugovoreno. Kako tuženik u navedenom podnesku za navedeni iznos od 274,11 eura ne stavlja u prijeboj prigovorom radi prijeboja jer nije određeno postavio takav zahtjev to ovaj sud smatra da je tuženik prigovorom radi prijeboja stavio u prijeboj iznos od 250,00 eura. U konkretnom slučaju sud je utvrdio temeljem provedenog financijskog vještačenja da iznos preplate po osnovi tečajne razlike iznosi 3.884,92 eura kada je tečaj bio viši od početno ugovorenog i kada se od navedenog iznosa odbije iznos od 135,62 eura kada je tečaj bio niži dobije iznos od 3.749,30 eura koji iznos tužitelj i zahtijeva tužbenim zahtjevom od 29. listopada 2024. Stoga kako je tužitelj umanjio svoje potraživanje za iznos kada je tečaj bio niži valjalo je prihvatiti kondemnatorni tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 3.749,30 eura, te utvrditi ne postojanje tuženikove tražbine istaknute radi prijeboja (do visine utužene tražbine tužitelja) za iznos od 250,00 eura. U slučaju da je tužitelj po osnovi tečajne razlike zahtijevao iznos od 3.884,92 eura tada bi sud bio dužan sukladno članku 338. st.3. ZPP-a donijeti odluku o postojanju tužiteljeve tražbine za iznos od 3.749,30 eura i postojanje tuženikove tražbine za iznos od 135,62 eura.

24. Postavljeni tužbeni zahtjev za isplatom u predmetnoj parnici predstavlja restitucijski zahtjev iz odredbe čl. 323. st. ZOO/05 pa slijedom toga rok zastare za predmetnu tražbinu iznosi 5 godina (opći zastarni rok) s tim da zastara te tražbine ne počinje teći prije nego što je utvrđena ništetnost ugovora ili neke njegove ugovorne odredbe, što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici građanskog odjela VSRH glede pitanja zastare restitucijskih zahtjeva. Osim toga navedeno pravno shvaćanje koincidira i s najnovijim pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama suda EU donesenim u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključen u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Polazeći od navedenog u svim predmetima u kojima se na temelju čl. 502. c ZPP-a primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti, a time i ništetnosti tih ugovornih odredbi. To znači da rok zastare kad je riječ o tražbini preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivosti stope kamate počinje teći od 13. lipnja 2014., a u pogledu ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli tek od 15. lipnja 2018. Kako je tužba podnesena 5. srpnja 2022. očigledno je da zastara nije nastupila jer nije protekao rok od 5 godina do podnošenja tužbe, po utuženoj osnovi, te je prigovor zastare neosnovan. Na deklaratorne tužbene zahtjeve zastara ne teče.

25. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO (NN 35/05 i dr.) do 31. prosinca 2022., a od 01. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

26. Iz naprijed navedenih utvrđenja proizlazi da je tuženik bio nepošten u odnosu na promjene tečaja valute iz kojeg razloga je obvezan na plaćanje zatezne kamate od dana stjecanja utvrđene razlike.

27. O tužbenom zahtjevu sud je odlučio temeljem odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO, te čl. 502 c ZPP-a i čl. 87 Zakona o zaštiti potrošača.

28. Sud je savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u smislu čl. 8. ZPP-a.

29. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st.1 .i čl. 164. ZPP-a. VPS je kod podnošenja tužbe je bio 1.327,23, a po konačnom tužbenom zahtjevu VPS 3.749,30 eura.

Tužitelj je uspio u cijelosti u sporu te mu pripada trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to trošak sastava tužbe 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 9.2.2024. iznos od 200,00 eura, ročište 13.3.2024. iznos od 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 2.5.2024. iznos od 200,00 eura, ročište 14.6.2024. iznos od 200,00 eura, ročište 12.9.2024. iznos od 200,00 eura obrazloženi podnesak od 29.10.2024. iznos od 200,00 eura, ročište 27.11.2024. iznos od 200,00 eura, objava presude iznos od 100,00 eura, ukupno 1.700,00 eura, PDV 425,00 eura, trošak sudske pristojbe na tužbu 26,54 eura, trošak vještačenja 330,00 eura, ukupno 2.481,54 eura

Sud je tužitelju priznao zateznu kamatu na dosuđeni trošak od dana donošenja presude temeljem odredbe čl. 30. st.2. Ovršnog zakona.

Sud je tužitelju nije priznao trošak podnošenja odštetnog zahtjeva jer isti nije bio procesna pretpostavka za podnošenje predmetne tužbe. Sud tužitelju nije priznao sastava podneska od 24.07. 2024. jer isti nije bio potreban za svrhovito vođenje postupka.

Tuženik nije uspio niti djelomično u sporu iz kojeg razloga je odbijen sa zahtjevom za naknadom parničnog troška u iznosu od 2.625,00 eura.

U Vukovaru, 31. prosinca 2024.

Sudac

Ivica Grubišić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba na Županijski sud. Žalba se podnosi u tri primjerka u roku 15 dana od dana objave presude putem ovog suda.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku Marko Cvrković odvjetniku iz Vukovara

2. Tuženiku po punomoćniku odvjetniku Belizar Tomaić iz Osijeka