REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3011/2020-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Davorki Ćurko Nasić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, OIB: 02958272670, iz Zagreba, Margaretska 3, protiv tuženika HŽ Cargo d.o.o., OIB: 08720210702, iz Zagreba, Heinzelova 51, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 25. studenog 2024., u nazočnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnice tuženika, dana 31. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku, HŽ Cargo d.o.o. isplatiti tužitelju Hrvatskom zavodu za zdravstvenom osiguranje iznos od 3.470,83 EUR, sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 772,45 EUR od 14. studenog 2017. do isplate,

- 32,03 EUR od 20. veljače 2018. do isplate,

- 704,75 EUR od 20. veljače 2018. do isplate,

- 7,86 EUR od 7. prosinca 2017. do isplate,

- 7,58 EUR od 14. prosinca 2017. do isplate,

- 672,71 EUR od 20. ožujka 2018. do isplate,

- 7,25 EUR od 18. siječnja 2018. do isplate,

- 0,69 EUR od 18. siječnja 2018. do isplate,

- 736,78 EUR od 19. travnja 2018. do isplate,

- 56,13 EUR od 24. siječnja 2018. do isplate,

- 7,58 EUR od 16. siječnja 2018. do isplate,

- 6,34 EUR od 26. siječnja 2018. do isplate,

- 65,92 EUR od 16. veljače 2018. do isplate,

- 0,69 EUR od 15. veljače 2018. do isplate,

- 4,35 EUR od 15. veljače 2018. do isplate,

- 384,41 EUR od 19. svibnja 2018. do isplate,

- 3,31 EUR od 15. ožujka 2018. do isplate, i to za razdoblje do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u korist računa tužitelja IBAN: [broj bankovnog računa], model HR64 uz poziv na broj: 5916- 41600-1900144, te sve u roku od 15 dana.

II

Nalaže se tuženiku, HŽ Cargo d.o.o. isplatiti tužitelju Hrvatskom zavodu za zdravstvenom osiguranje iznos od 335,79 EUR, sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 193,11 EUR od 6. prosinca 2017. do isplate,

- 3,32 EUR od 7. prosinca 2017. do isplate,

- 6,64 EUR od 5. siječnja 2018. do isplate,

- 49,77 EUR od 26. siječnja 2018. do isplate,

- 33,18 EUR od 1. ožujka 2018. do isplate,

- 6,64 EUR od 8. veljače 2018. do isplate,

- 3,32 EUR od 1. ožujka 2018. do isplate,

- 39,81 EUR od 8. ožujka 2018. do isplate, i to za razdoblje do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u korist računa tužitelja IBAN: [broj bankovnog računa], model HR65, uz poziv na broj: 5959-043-41739-1900145 te sve u roku od 15 dana.

.

Obrazloženje

1.

Tužitelj u tužbi navodi da je njegov osiguranik, koji je zaposlenik tuženika, ĆG, ozlijeđen dana 30. listopada 2017. prilikom odlaska s posla, na istočnoj strani željezničkog skladišta u krugu poslodavca, na adresi [adresa], kada je pao na betonskim stepenicama koje nisu zadovoljavale minimalne zahtjeve prema propisima zaštite na radu. Na ime troškova liječenja i naknade plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad, temeljem predmetne ozljede na radu osiguranika SG, tužitelj je imao izdatke u iznosu od ukupno 28.680,96 kn. Temeljem čl. 139. st. 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju u svezi čl. 143. istog Zakona, tužitelj je obvezan zahtijevati naknadu prouzročene štete od pravne ili fizičke osobe ako su bolest, povreda ili smrt osigurane osobe nastale zbog toga što nisu provedene mjere za zaštitu na radu ili druge mjere za zaštitu građana. U zapisniku o provedenom inspekcijskom nadzoru, u skladu s rješenjem u upravnom postupku KLASA: UP/I-116-02/17-41/7, URBROJ: 524-10-06-04/9-17-2 od 2. studenog 2017., vezano uz predmetni događaj, utvrđeni su propusti tuženika kao poslodavca u primjeni mjera zaštite na radu, budući da stepenište na kojem se radnik tuženika ĆG ozlijedio nije zadovoljavalo minimalne zahtjeve zaštite na radu za mjesta rada prema Pravilniku o zaštiti na radu za mjesta rada, i to uslijed pomanjkanja zaštitnih ograda za zaštitu radnika od pada te je tuženiku predmetnim rješenjem zabranjena uporaba sredstava rada - vanjskog stepeništa na istočnoj strani željezničkog skladišta robe, koje je neispravno, na vrijeme dok se ne otkloni nedostatak. Provedenim kontrolnim nadzorom Inspektorata rada utvrđeno je da je tuženik postupio u skladu s navedenim rješenjem te je zabranio korištenje vanjskog stepeništa na istočnoj strani željezničkog skladišta robe na način da je stavio oznake zabrane korištenja stepeništa s gornje i donje strane istog. U provedenom inspekcijskom nadzoru utvrđeno je i da je tuženik propustio provesti mjere zaštite na radu te nije postupio u skladu s propisanim obvezama propisa o zaštiti na radu važećih u vrijeme predmetnog događaja, odnosno postupao je u suprotnosti s odredbom čl. 20. Pravilnika o zaštiti na radu, sukladno kojoj odredbi zaštitne ograde i rukohvati moraju biti postavljeni kontinuirano na cijeloj dužini stepeništa radi zaštite radnika od pada, i odredbom čl. 41. st. 3. u svezi s čl. 3. st. 1. toč. 26. Zakona o zaštiti na radu, sukladno kojima je poslodavac obvezan osigurati da sredstva rada i osobna zaštitna oprema u uporabi budu u svakom trenutku sigurni, održavani, prilagođeni za rad i u ispravnom stanju te da se koriste u skladu s pravilima zaštite na radu, tehničkim propisima i uputama proizvođača, tako da u vrijeme rada ne ugrožavaju radnika. Nedostatak odgovarajućih mjera zaštite na radu, utvrđen u konkretnom upravnom postupku, u skladu s pravomoćnim rješenjem Inspektorata rada, smatra tužitelj, predstavlja prethodno riješeno pravno pitanje iz čl. 12. st. 1. Zakona o parničnom postupku, u odnosu na utvrđene propuste u primjeni mjera zaštite na radu. Tužitelj navodi i da je, sukladno čl. 148. st. 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, u svezi s čl. 139. st. 1. istog Zakona, uputio tuženiku zahtjev u izvansudskom postupku, pozivajući ga da u roku od 8 dana podmiri prouzročenu štetu. Kako tuženik nije podmirio dužni iznos, tužitelj je zatražio isplatu iznosa od 28.680,96 kn na ime ukupnih troškova liječenja i naknade plaće za vrijeme privremene nesposobnosti, odnosno, s obzirom na promjenu valute, tijekom postupka je zatražio isplatu iznosa od 3.806,62 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća pojedinog iznosa (dana plaćanja istog), pa do isplate, sve pobliže navedeno u izreci presude.

2.

U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, istaknuvši prvenstveno prigovor stvarne nenadležnosti ovog suda, jer smatra da je za postupanje nadležan Trgovački sud u Zagrebu. Nadalje, smatra da tužitelj nije ničim dokazao navode o odgovornosti tuženika za predmetnu nezgodu, a koja je uzrok povređivanja osiguranika tužitelja IG po štetnom događaju od 30. listopada 2017., niti je odgovornost tuženika utvrđena pravomoćnom presudom. Odluke na koje se tužitelj poziva su upravni akti vezani za provedeni inspekcijski nadzor, temeljem kojih se ne može zaključiti o odgovornosti tuženika u ovom postupku. Kako se radi o postupku naknade štete temeljem zadobivenih ozljeda, tužitelj je dužan dokazati pretpostavke odgovornosti za štetu, odnosno štetu, štetnu radnju, kao i odgovornost tuženika, odnosno doprinos štetnom događaju osiguranika tužitelja. Predložio je odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu parničnog troška tuženiku. Tijekom postupka je učinio nespornom visinu tužbenog zahtjeva, odnosno da je tužitelj izvršio plaćanje troškova i naknada koji se tužbom potražuju..

3.

Tijekom postupka izvedeni su dokazi uvidom u dopis tuženika od 15. studenog 2017., Zapisnik o inspekcijskom nadzoru, KLASA: UP/I-116-02/17-41/7 od 11. srpnja 2017. (dalje: Zapisnik o inspekcijskom nadzoru), Zapisnik Inspektorata rada, Područni ured u Varaždinu, KLASA: UP/I-116-02/17-41/7 od 10. studenog 2017. (dalje: Zapisnik inspektorata rada od 10. studenog 2017.) i Zapisnik Inspektorata rada, Područni ured u Varaždinu, KLASA: UP/I-116-02/17-41/ od 2. studenog 2017. (dalje: Zapisnik inspektorata rada od 2. studenog 2017.), Prijavu o ozljedi na radu od 2. studenog 2017., medicinsku dokumentaciju osiguranika tužitelja SG, osobne račune za pružene SKZZ usluge - troškovi liječenja, izvješća o bolovanju, stavke po broju dokumenta i izvod stavki, Zahtjev-regres troškova liječenja od 5. lipnja 2019., troškove po ozljedi na radu SG, saslušan je svjedok SG, te je izveden dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku zaštite na radu dipl. ing. Ivanu Babiću.

4. Ocjenjujući u postupku provedene dokaze tužbeni zahtjev je utvrđen osnovanim.

5. Neosnovano je tuženik prigovorio nenadležnosti ovog suda za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari, jer, sukladno čl. 34. st. 1. toč. 9. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19,80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), uvijek postoji nadležnost općinskog suda za postupanje u sporovima radi naplate regresnih zahtjeva iz zdravstvenog, mirovinskog i invalidskog osiguranja.

6. Među strankama nije sporno da je 30. listopada 2017. u krugu tuženika na adresi [adresa] došlo do pada zaposlenika tuženika SG i to prilikom njegovog odlaska s posla, a na vanjskom stepeništu na istočnoj strani željezničkog skladišta robe, što i proizlazi iz Zapisnika o inspekcijskom nadzoru od 10. studenog 2017., u kojem je navedeno i da se isti tom prilikom spotaknuo i udario desnom rukom u betonske stepenice. Iz istog Zapisnika proizlazi i kako je inspekcijskim nadzorom utvrđeno da stepenište na kojem se radnik ozlijedio ne zadovoljava minimalne zahtjeve zaštite na radu za mjesta rada prema Pravilniku o zaštiti na radu za mjesta rada (Narodne novine br. 29/13, dalje: Pravilnik), jer nema zaštitnu ogradu, proizlazi i da je tuženiku zabranjena uporaba tog stepeništa do otklanjanja nedostataka, kao i da je kontrolnim nadzorom utvrđeno da je poslodavac, tj. tuženik, postupio u skladu s rješenjem i zabranio radnicima korištenje stepeništa. Nije sporno niti da je tužitelj, povodom navedenog ozljeđivanja, za zaposlenika tuženika izvršio plaćanja troškova liječenja i naknade plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad koji su predmet tužbe, dok je sporna odgovornost tuženika, odnosno postoje li propusti na njegovoj strani koji su u uzročnoj vezi sa štetnim događajem, s tim da je tuženik tijekom postupka naveo i da je sporno stepenište u vlasništvu druge pravne osobe, tj. HŽ Infrastruktura d.o.o., a sporno je i je li njegov zaposlenik pridonio nastanku štetnog događaja.

7.

Iz iskaza svjedoka SG proizlazi da je do štetnog događaja 30. listopada 2017. došlo nakon što je završio sa svojim ranim zadacima, tj. po proteku radnog vremena, a inače obavlja poslove manevriste kod tuženika (prikopčavanje vagona) i to 5 minuta nakon što su zaključili voznu listu za taj dan. On je krenuo prema izlazu, a putem je trebao proći kroz skladište, prema kojem dijelu vodi 5 do 6 stepenica koje nisu ograđene. Prije stajanja na prvu stepenicu se poskliznuo i pao kojom prilikom je slomio kost u podlaktici. Naveo je i da nije siguran što je dovelo do poskliznuća, odnosno je li se možda radilo o nekom ulju ili vodi, s tim da je na nogama imao propisane zaštitne cipele i na sebi zaštitnu odjeću. Iskazao je i da se dočekao na stepenicu prilikom pada, a da to stepenište nije imalo rukohvat i da se radilo o stepeništu koje pripada HŽ infrastrukturi d.o.o. Iskazao je i da se prilikom destabilizacije nije imao za što uhvatiti i da je moguće da bi se uspio zaustaviti da je prije pada postojala ograda na stepenicama. Inače, nakon njegovog pada bilo je zabranjeno sljedeća dva mjeseca korištenje tih stepenica. Naveo je da uobičajeno dolazi i ide kući u zaštitnoj odjeći.

8.

Stalni sudski vještak zaštite na radu dipl. ing. Ivan Babić je u svom nalazu i mišljenju naveo da je uzrok ozljeđivanja bio pad uslijed pokliznuća prilikom kretanja stepeništem. Utvrđeni nedostatak ograde s rukohvatom na stepeništu je pridonio uvjetima za nastajanje ozlijede, s obzirom da nije postojala mogućnost ozlijeđenog da se pridrži za ogradu s rukohvatom u trenutku kada je započinjao kretanje stepeništem. Do propusta je došlo na strani tuženika, jer nije osigurao da mjesto rada, kao i sredstva rada, budu u svakom trenutku sigurna, održavana, prilagođena za rad i u ispravnom stanju, a što je za posljedicu stvorilo uvjete za ozljeđivanje, odnosno tuženik nije postupio prema odredbama Zakona o zaštiti na radu i pratećih Pravilnika. Mišljenja je i da ne postoje okolnosti koje bi ukazivale na ponašanje osiguranika tužitelja, koje bi se moglo okarakterizirati kao radnje ili propusti kojima se doprinosi nastanku štetnog događaja. Stoga je zaključno naveo da u trenutku nezgode na mjestu štetnog događaja nisu bile poduzete radnje od strane tuženika kojima bi tuženik spriječio mogućnost nastanka nezgode na mjestu rada koje je pod njegovim nadzorom, jer stepenište skladišta nije zadovoljavalo minimalne sigurnosne zahtjeve za mjesta rada, odnosno uslijed nedostatka zaštitne ograde s rukohvatom, stvorili su se uvjeti zbog kojih je postojala opasnost po sigurnost i zdravlje radnika, zbog čega zaposlenik ĆG nije bio u mogućnosti uhvatiti se za rukohvat kako bi izbjegao pad, što je imalo uzročno-posljedičnu vezu s njegovim ozljeđivanjem.

9.

Na primjedbu tuženika da je predmetno stepenište u vlasništvu HŽ Infrastrukture d.o.o., vještak je naveo da to ne mijenja činjenicu da se zaposlenik morao tim stepeništem kretati s radnog mjesta ili na radno mjesto. Naveo je da stoga postoji odgovornost poslodavca i ukoliko se radi o mjestu koje dijeli s drugim tvrtkama, jer je potrebno međusobno jasno definirati koja tvrtka je za što odgovorna, te je naveo da konkretno nije bilo jasno definirano u čijoj je nadležnosti održavanje tog stepeništa. Međutim, dodao je i da, ukoliko to nije bilo pod nadzorom tuženika, nije jasno zbog čega bi onda inspekcija rada naložila upravo tuženiku da zabrani prolazak tim stepeništem te je tuženik po tome i postupio. Na primjedbu da je jedino zgrada u vlasništvu tuženika, dok je sva ostala infrastruktura u vlasništvu HŽ Infrastrukture d.o.o., naveo je kako se radnik nije mogao drugačije kretati u procesu dolaska i odlaska s posla, pa s obzirom da se jedino tim putem moglo doći do mjesta rada, proizlazi da je za njegovo održavanje suodgovoran i tuženik. Glede načina pada osiguranika tužitelja, vještak je naveo da se iz ničeg ne može zaključiti da je zaposlenik sam namjerno uzrokovao pad te sve da se i radilo o nespretnosti zaposlenika, to ne utječe na odgovornost poslodavca. Nadalje objasnio je i da se ne može utvrditi točan trenutak pada, ali se događaj dogodio direktno ispred stepeništa, uz jasno postojanje radnikove namjere da započne radnju kretanjem po stepeništu. Dodao je da rukohvat mora postojati na stepeništu te se ne mora utvrđivati je li se radnik morao ili nije uhvatiti za rukohvat. Iz izjava inspektora, kojom prilikom je bila nazočna i nadređena osoba tuženika, kao i u prijavi ozljede na radu, koju je podnio isto nadređeni ozlijeđenog, se utvrđene činjenice slažu, pa smatra da stoga nisu bile potrebne fotografije spornog stepeništa. Naveo je i da je funkcija rukohvata da se zaposlenik prilikom kretanja stubištem može uhvatiti i pridržati radi sigurnog obavljanja radnje kretanja stubištem. Rukohvat je zaštitno sredstvo tj. spada u sredstvo rada. Dodao je i da je uvažio činjenicu da je sam tuženik u prijavi o ozljedi na radu naveo kao uzrok ozljede neispravnost zaštitnih sredstava, odnosno pomanjkanje zaštitnih ograda i naprava za zaštitu radnika od pada. Naveo je i da se iz dokumentacije ne može utvrditi koliko je osiguranik bio udaljen od rukohvata i je li se mogao uhvatiti za njega, odnosno bi li bio rukohvat u njegovom dosegu prilikom njegovog pada. Dodao je da se neposredni rukovoditelj u prijavi ozljede na radu bio suglasio da se ozljeda dogodila prilikom započinjanja radnje kretanja stubištem. Iz dokumentacije nije razvidno je li se radnik mogao kretati nekim drugim putem prilikom odlaska s mjesta rada. Ustrajao je u tome da tuženik nije poduzeo sve da spriječi mogućnost pada radnika na stepeništu i da u dokumentaciji ne postoje okolnosti koje bi ukazivale na radnje osiguranika, koje bi se mogle okarakterizirati kao radnje ili propusti kojima se doprinosi nastanku štetnog događaja.

10. Nalaz i mišljenje vještaka sud je prihvatio kao nepristrano i obrazloženo te sukladno pravilima struke, a vještak je svoja utvrđenja detaljno usmeno obrazložio te argumentirano otklonio primjedbe tuženika navodeći i iz kojeg razloga nije odlučno u čijem je vlasništvu sporno stepenište (zaposlenik tuženika je morao tim putem doći i otići s mjesta rada) te je jasno obrazložio i zašto nije utvrdio da bi zaposlenik ičim pridonio nastanku štetnog događaja.

11. Glede osporavanja odgovornosti za štetu koju trpi tužitelj, za istaknuti je da je, sukladno odredbi čl. 139. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (Narodne novine br. 80/13 i 137/13, dalje: ZOZO), Zavod, tj. tužitelj, obvezan zahtijevati naknadu prouzročene štete od pravne ili fizičke osobe ako su bolest, povreda ili smrt osigurane osobe nastale zbog toga što nisu provedene mjere zaštite na radu ili druge mjere za zaštitu građana, s tim da naknada štete obuhvaća troškove za zdravstvene i druge usluge te iznose novčanih naknada i drugih davanja koje plaća tužitelj, sukladno čl. 143. ZOZO. Pritom tuženik odgovara po načelu pretpostavljene krivnje, što znači da se odgovornosti može osloboditi samo ako dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, odnosno da bi do nje došlo i da su bile poduzete odgovarajuće mjere zaštite na radu. Ne samo da iz Zapisnika o inspekcijskom nadzoru od 10. studenog 2017., koji ima značaj javne isprave, sukladno čl. 60. st. 2. Zakona o općem upravnom postupku ( Narodne novine br. 47/09 i 110/18), slijedom čega ta isprava, u smislu odredbe istog članka te čl. 230. st. 1. ZPP, dokazuje ono što se u istoj utvrđuje ili potvrđuje, proizlazi da postoji odgovornost tuženika jer nisu provedene mjere zaštite, što je u uzročnoj vezi s predmetnim ozljeđivanjem, i to zbog nedostatka zaštitne ograde na stepeništu na mjestu rada, na kojem se zaposlenik tuženika SG ozlijedio prilikom pada, odnosno u istom je utvrđeno nezadovoljavanje minimalnih zahtjeva zaštite na radu sukladno Pravilniku, već ova okolnost proizlazi i iz iskaza svjedoka, koji je sud u cijelosti prihvatio kao logičan i uvjerljiv, te sukladan utvrđenjima vještaka, iz kojih isto tako proizlazi ista povreda mjera zaštite na radu koja je u uzročnoj vezi sa štetnim događajem. Naime, iz iskaza svjedoka proizlazi da ne zna zbog čega se spotaknuo, ali da se nakon destabilizacije nije imao za što uhvatiti jer nije bilo rukohvata, pri čemu je neodlučno je li se on poskliznuo na samoj stepenici ili kad je zakoračio prema prvoj, jer bi rukohvat omogućio da se stabilizira i izbjegne pad. Konačno i u dokumentaciji sačinjenoj po tuženiku (prijava o ozljedi na radu) proizlazi da je do ozljede došlo na samom stepeništu, koje nije bilo opremljeno rukohvatom, koje stepenište je radnik koristio kako bi nakon obavljenog rada došao do prijevoznog sredstva, odnosno ne proizlazi da se istim neovlašteno koristio (suprotno uputi) te da bi ičim pridonio nastanku štetnog događaja. Za dodati je i da je neodlučno je li druga pravna osoba vlasnik stepeništa na kojem je došlo do ozljede, jer tuženik nije dokazao da je njegov zaposlenik imao mogućnost i uputu koristiti se drugim putem prilikom dolaska i odlaska sa svog radnog mjesta, pa je u dogovoru s HŽ Infrastrukturom d.o.o. trebao poduzeti mjere da taj put bude siguran u smislu propisa o zaštiti na radu, a da je to tako ukazuje i okolnost da je inspektor zaštite na radu zabranio upravo tuženiku korištenje tog stepeništa do otklanjanja nedostataka i naknadno utvrdio da je tuženik tu zabranu ispoštovao postavljanjem oznake zabrane korištenja stepeništa. Slijedom navedenog, tuženik je odgovoran tužitelju za prouzročenu štetu do koje je došlo isplatom od strane tužitelja troškova liječenja zaposlenika tuženika te isplatom mu naknade zbog privremene nesposobnosti za rad. Za dodati je i da je tuženik, ne navodeći za to opravdane razloge, nakon zaključenja prethodnog postupa predložio pribavu fotografija spornog stepeništa koje je snimio inspektor rada mobitelom, pa je taj dokazni prijedlog sud odbio, a isti bi, i da je predložen do zaključenja prethodnog postupka, bio nepotreban s obzirom na utvrđenja vještaka zaštite na radu. 12.

Kako je tijekom postupka tuženik učinio nespornom visinu, odnosno da je zaposlenik tuženika zbog ozljede bio na bolovanju, što i proizlazi iz potvrde i izvješća o bolovanju, te da je tužitelj za troškove njegovog liječenja (obvezno zdravstveno osiguranje) i na ime naknade zbog privremene nesposobnosti za rad isplatio ukupno, preračunato u važeću valutu, 3.470,83 EUR i to u razdoblju od 13. studenog 2017. do 14. ožujka 2018., kao i da je na ime troškova dopunskog zdravstvenog osiguranja isplatio daljnji iznos od 335,75 EUR, u razdoblju od 5. prosinca 2017. do 7. ožujka 2018., što i proizlazi iz osobnih računa za pružene zdravstvene usluge i izvješća o bolovanju, te stavki po broju dokumenta i izvodu stavki, tužitelju su dosuđeni navedeni iznosi i to sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća, temeljem čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO), odnosno tekućim od dana plaćanja pojedinog iznosa (čl. 1086. ZOO), razvidnog iz osobnih računa za pružene usluge, do dana isplate, kako je to pobliže navedeno u izreci.

13. Odluka o visini kamatne stope temelji se na čl. 29. st. 2. ZOO.

U Zagrebu, 31. prosinca 2024.

Sutkinja:

Davorka Ćurko Nasić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

Dna:

- tužitelju

- tuženiku