REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: P-347/2023-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu ovoga suda Ilki Leko, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice JG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 koju zastupa Odvjetničko društvo Porobija i Porobija j.t.d. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovora i isplate, nakon glavne rasprave održane 5. prosinca 2024. u nazočnosti tužiteljice i zamjenice punomoćnika tuženika RG, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom društvu Porobija i Porobija j.t.d. i presude objavljene 30. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnima odredbe iz članka 1., 2. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj 292/2006, kreditna partija broj 7103139180 od 16. svibnja 2006. godine koji je tužiteljica JG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zaključila sa tuženikom Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 dana 16. svibnja 2006. godine koji ugovor je potvrđen od javnog bilježnika Ante Brekalo iz Požege, pod brojem: OU-306/06 dana 18. svibnja 2006. godine u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula CHF) pa stoga te odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 da isplati tužiteljici JG, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] preplaćeni iznos u odnosu na razliku u tečaju u valuti švicarski franak (CHF) u visini od 1.691,71 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate i to od dospijeća pa do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet (5) postotnih poena, od 01.kolovoza 2015. pa do 31 prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri (3) postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri (3) postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine na iznose od: 26,72 eur počevši od 13. travnja 2012. godine pa do isplate, 40,26 eur počevši od 11. svibnja 2012. godine pa do isplate, 41,28 eur počevši od 13. rujna 2012. godine pa do isplate, 40,06 eur počevši od 10. srpnja 2012. godine pa do isplate, 40,01 eur počevši od 14. kolovoza 2012. godine pa do isplate, 37,42 eur počevši od 13. rujna 2012. godine pa do isplate, 39,05 eur počevši od 12. listopada 2012. godine pa do isplate, 40,52 eur počevši od 15. studenog 2012. godine pa do isplate, 39,77 eur počevši od 14. prosinca 2012. godine pa do isplate, 40,61 eur počevši od 11. siječnja 2013. godine pa do isplate, 38,18 eur počevši od 11. veljače 2013. godine pa do isplate, 37,50 eur počevši od 12. ožujka 2013. godine pa do isplate, 40,17 eur počevši od 12. travnja 2013. godine pa do isplate, 36,33 eur počevši od 15. svibnja 2013. godine pa do isplate, 36,32 eur počevši od 13. lipnja 2013. godine pa do isplate, 36,06 eur počevši od 15. srpnja 2013. godine pa do isplate, 36,28 eur počevši od 01. kolovoza 2013. godine pa do isplate, 37,15 eur počevši od 15. rujna 2013. godine pa do isplate, 38,13 eur počevši od 15. listopada 2013. godine pa do isplate, 38,61 eur počevši od 15. studenog 2013. godine pa do isplate, 40,31 eur počevši od 15. prosinca 2013. godine pa do isplate, 38,59 eur počevši od 15. siječnja 2014. godine pa do isplate, 40,70 eur počevši od 15. veljače 2014. godine pa do isplate, 41,77 eur počevši od 15. ožujka 2014. godine pa do isplate, 40,84 eur počevši od 15. travnja 2014. godine pa do isplate, 39,29 eur počevši od 14. svibnja 2014. godine pa do isplate, 39,80 eur počevši od 15. lipnja 2014. godine pa do isplate, 40,75 eur počevši od 15. srpnja 2014. godine pa do isplate, 41,51 eur počevši od 15. kolovoza 2014. godine pa do isplate, 41,70 eur počevši od 15. rujna 2014. godine pa do isplate, 42,51 eur počevši od 15. listopada 2014. godine pa do isplate, 43,68 eur počevši od 15. studenog 2014. godine pa do isplate, 43,90 eur počevši od 15. prosinca 2014. godine pa do isplate, 44,07 eur počevši od 15. siječnja 2015. godine pa do isplate, 43,98 eur počevši od 15. veljače 2015. godine pa do isplate, 43,98 eur počevši od 15. ožujka 2015. godine pa do isplate, 43,98 eur počevši od 15. travnja 2015. godine pa do isplate, 43,98 eur počevši od 15. svibnja 2015. godine pa do isplate, 43,98 eur počevši od 15. lipnja 2015. godine pa do isplate, 43,98 eur počevši od 20. srpnja 2015. godine pa do isplate, 43,98 eur počevši od 15. kolovoza 2015. godine pa do isplate i 43,98 eur počevši od 15. rujna 2015. godine pa do isplate u roku od 15 dana.

III Odbija se tužiteljica s dijelom tužbenog zahtjeva kao s neosnovanim, a koji glasi:

"Utvrđuje se ništetnom odredba iz članka 23 J i P Ugovora o namjenskom kreditu broj 292/2006, kreditna partija broj 7103139180 od 16. svibnja 2006. koji je tužiteljica JG zaključila s tuženikom Zagrebačka banka d.d." IV Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473 da tužiteljici JG, OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 331,81 eur sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužiteljica JG podnijela je tužbu protiv tuženika Zagrebačke banke Zagreb d.d. radi utvrđenja dijela ništetnosti ugovornih odredbi i isplate. U tužbi navodi da je s tuženikom dana 16. svibnja 2006. godine zaključila Ugovor o namjenskom kreditu broj ugovora: 292/2006, kreditna partija broj 7103139180 koji Ugovor je potvrđen od javnog bilježnika Ante Brekalo, iz [adresa], pod brojem: OU- 306/06, dana 18. svibnja 2006. godine. Na temelju navedenog ugovora tuženik je odobrio tužiteljici kredit u iznosu od 31.220,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF važeće na dan isplate kredita, s rokom otplate kredita od 246 mjeseci. U članku 1. predmetnog ugovora utvrđeno je da kreditor stavlja na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 31.220,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, u članku 2. navedeno je da se tužiteljica kao korisnik kredita obvezuje platiti tuženiku iznos kredita od 31.220,00 CHF, redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, a u članku 7. ugovora da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u iznosu od 194,39 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja te da iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ugovora. U članku 23. toč. J) utvrđeno je da je korisnik kredita upoznat s općim uvjetima poslovanja Zagrebačke banke d.d. da mu je uručen primjerak istih i da ugovaratelji pristaju da se na njihov ugovorni odnos primjenjuju i sve izmjene i dopune istih tijekom trajanja ugovora, dok je u točki P) utvrđeno da su kredit i sve obveze na povrat kredita vezane uz valutnu klauzulu pa da stranke potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih tijekom trajanja ugovora. Tužiteljici je od strane tuženika prilikom razgovora o podizanju stambenog kredita sugerirano da su krediti vezani uz valutu CHF najpovoljniji te ju nije upozorio niti upoznao s rizikom vezanim za valutnu klauzulu, promjenu tečaja CHF niti za promjenjivu kamatnu stopu. Tužiteljica ističe da je tuženik tijekom trajanja otplate sam određivao visinu tečaja CHF u odnosu na kune, a time je jednostrano određivao visinu obveze tužiteljice čime je postupao suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, pa su navedene odredbe ugovora bez pravnog učinka, odnosno ništetne i tužiteljica ima pravo zahtijevati od tuženika da joj vrati ono što je neosnovano stekao, sukladno članku 323. ZOO. Odredbom članka 81. stavak 1. i 2. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, a odredbom članka 87. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, pa je sukladno navedenim zakonskim odredbama ništetna odredba članka 1., 2. i 7. predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), a ništetne su i odredbe članka 23. i) i P) budući da se o navedenom nije pregovaralo niti tužiteljici napomenuto prilikom sklapanja ugovora niti je ista na navedeni sadržaj pristala niti bi pristala da joj je navedeno prezentirano odnosno da je upozorena na rizike koje takve odredbe nose. U presudi Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine te presudama Vrhovnog suda RH broj: Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine, Vrhovnog suda RH broj: Rev 2245/17 od 20. ožujka 2018. godine presuđeno je da su takve ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo a prouzročile su značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ništetne. Rješenjem Vrhovnog suda RH broj:

Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine riješeno je da korisnici kredita koji su sklopili ugovor o konverziji kredita imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti takvih odredbi ugovora, kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava za koja smatraju da im pripadaju. Dana 15. siječnja 2016. godine tuženik i tužitelj su zaključili dodatak ugovoru o kreditu radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine. Tužiteljica je u cijelosti otplatila kredit nakon izvršene konverzije, dana 04. siječnja 2018. god. Glavnica kredita bila je vezana uz švicarski franak koja valuta se tijekom trajanja kredita povećavala u odnosu na vrijednost kune odnosno na onu vrijednost koja je bila u trenutku sklapanja ugovora. Tužiteljica je zbog promjene tečaja CHF u periodu od sklapanja ugovora do konverzije po toj osnovi platila 20.141,63 kn odnosno 2.673,25 EUR-a ( 1 EUR0=7,5345 kn) više nego što je bila u obvezi po predmetnom ugovoru o kreditu. Prilikom izračuna konverzije tuženik nije tužiteljici priznao taj neosnovano više uplaćeni iznos u cijelosti, nego joj je na ime preplate priznao iznos od 5.058,24 kn (671,34 EUR-a) za koji je umanjio preostali iznos neotplaćenog kredita konvertiranog u EUR. Neovisno o konverziji tužiteljica smatra da sklapanjem dodatka ugovoru nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, a dodatkom nije uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužiteljica si tijekom postupka pridržava pravo urediti tužbu i tužbeni zahtjev prema nalazu i mišljenju vještaka knjigovodstveno-financijske struke, a kako konverzijom nije u cijelosti obeštećena na ime preplaćenog iznosa nego samo djelomično, za koji iznos obeštećenja (671,34 EUR-a) umanjuje utuženu tražbinu, predlaže sudu da donese presudu kojom se utvrđuju ništetnima odredbe iz članka 1., 2., 7. i 23. J) i P) Ugovora o namjenskom kreditu broj 292/2006, kreditna partija broj 7103139180 od 16. svibnja 2006. god. koji je tužiteljica JG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zaključila sa tuženikom Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 dana 16. svibnja 2006. godine koji ugovor je potvrđen od javnog bilježnika Ante Brekalo iz [adresa] pod brojem: OU-306/06, dana 18. svibnja 2006. godine u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula CHF), pa stoga te odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, 01B 92963223473 da isplati tužiteljici JG, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] preplaćeni iznos u odnosu na razliku u tečaju u valuti švicarski franak (CHF) u visini od 2.001,91 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate koja na svaki preplaćeni mjesečni iznos teče od dana dospijeća do isplate i to po stopi od 15% počevši od 15. studenog 2007. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, a od 01. siječnja 2008. godine pa do isplate po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, na iznose od: 32,65 eur počevši od 01. studenog 2011. godine pa do isplate, 39,03 eur počevši od 01. prosinca 2011. godine pa do isplate, 43,38 eur počevši od 01. siječnja 2012. godine pa do isplate, 67,71 eur počevši od 01. veljače 2012. godine pa do isplate, 67,71 eur kn počevši od 01. ožujka 2012. godine pa do isplate, 54,44 eur počevši od 01. travnja 2012. godine pa do isplate, 54,44 eur počevši od 01. svibnja 2012. godine pa do isplate, 54,44 eur počevši od 01. lipnja 2012. godine pa do isplate, 34,39 eur počevši od 1. srpnja 2012. godine pa do isplate, 34,39 eur počevši od 01. kolovoza 2012. godine pa do isplate, 60,94 eur počevši od 01. rujna 2012. godine pa do isplate, 21,12 eur počevši od 01. listopada 2012. godine pa do isplate, 34,39 eur počevši od 01. studenog 2012. godine pa do isplate, 9,11 eur počevši od 01. prosinca 2012. godine, 47,67 eur počevši od 01. siječnja 2013. godine pa do isplate, 47,64 EUR počevši od 01. veljače 2013. godine pa do isplate, 34,39 eur počevši od 01. ožujka 2013. godine pa do isplate, 47,67 eur počevši od 01. travnja 2013. godine, 47,67 eur počevši od 01. svibnja 2013. godine pa do isplate, 47,67 eur počevši od 01. lipnja 2013. godine pa do isplate, 47,67 eur počevši od 01. srpnja 2013. godine, 47,67 eur počevši od 01. kolovoza 2013. godine pa do isplate, 21,51 eur počevši od 01. rujna 2013. godine, 43,58 eur pa do isplate počevši od 01. listopada 2013. godine pa do isplate, 44,21 eur počevši od 01. studenog 2013. godine pa do isplate, 45,98 eur počevši od 01. prosinca 2013. godine pa do isplate, 44,10 eur počevši od 01. siječnja 2014. godine, 39,46 eur počevši od 01. veljače 2014. godine pa do isplate, 40,49 eur počevši od 01. ožujka 2014. godine pa do isplate, 39,59 eur počevši od 01. travnja 2014. godine pa do isplate, 42,09 eur počevši od 01. svibnja 2014. godine pa do isplate, 34,57 eur počevši od 01. lipnja 2014. godine pa do isplate, 39,50 eur počevši od 01. srpnja 2014. godine pa do isplate, 40,24 eur počevši od 01. kolovoza 2014. godine pa do isplate, 40,42 eur počevši od 01. rujna 2014. godine pa do isplate, 41,21 eur počevši od 01. listopada 2014. godine pa do isplate, 24,46 eur počevši od 01. studenog 2014. godine pa do isplate, 40,89 eur počevši od 01. prosinca 2014. godine pa do isplate, 62,30 eur počevši od 01. siječnja 2015. godine pa do isplate, 42,64 eur počevši od 01. veljače 2015. godine pa do isplate, 42,64 eur počevši od 01. ožujka 2015. godine pa do isplate, 42,64 eur počevši od 01. travnja 2015. godine pa do isplate, 42,64 eur počevši od 01. svibnja 2015. godine pa do isplate, 42,64 eur počevši od 01. lipnja 2015. godine pa do isplate, 42,64 eur počevši od 01. srpnja 2015. godine pa do isplate, 42,64 eur počevši od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate, 42,64 eur počevši od 01. rujna 2015. godine pa do isplate te da tužiteljici naknadi trošak ovog parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude pa do isplate po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a sve to u roku od 15 dana.

2. Tuženik Zagrebačka banka d.d. u odgovoru na tužbu navela je da u cijelosti osporava istaknuti tužbeni zahtjev kao neosnovan, uključujući pravnu osnovu, visinu te činjenice i razloge kojima je tužiteljica obrazložila svoju tužbu u ovom sporu. Deklaratorni tužbeni zahtjev izlazi izvan okvira pravomoćnog suđenja u kolektivnom sporu te nema uporišta kako u presudi iz kolektivnog spora, tako ni u propisima. U pogledu deklaratornog tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnim dijela članka 2. i 7. ugovora o kreditu, tuženik ističe prigovor dvostruke litispendencije (spis OS Požega broj P-319/2019). Također, deklaratorni tužbeni zahtjevi je neuredan i procesno neprihvatljivi pa tužena banka upućuje na članak 109. ZPP i obvezu suda da tužitelja pozove na ispravak tužbenog zahtjeva. Tuženik se protivi tužiteljičinom dokaznom prijedlogu o provođenju financijskog vještačenja i svih ostalih dokaza predloženih od tužiteljice radi utvrđivanja činjenica s obzirom da se u konkretnom slučaju spor vodi u vezi s pravnim pitanjem. Iz prometa po kreditu koji tužitelj dostavlja uz tužbu vidljivo je da nisu sve uplate vršene od strane tužitelja obzirom da za veći broj uplata nije niti vidljivo tko je iste izvršio. Stoga tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Tužitelj ne može potraživati povrat onih uplata koje nije niti izvršio, čak i kada bi imao pravo na povrat (a čemu se tuženik evidentno protivi). Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve/bilo koji iznos dospio prije 14. lipnja 2018. Tuženik osporava istinitost tužbenih tvrdnji. Predmetni kredit konvertiran je sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/2015 - u nastavku „ZID ZPK/15“) s obzirom na to da su tužiteljica i tuženik 15. siječnja 2016. godine sklopili dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Sve tužiteljičine uplate (i s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate) uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Tužena banka ukazuje na to da je sukladno članku 19.d. ZID ZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije bila dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15 te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama1. Prema tome, na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa zakonom s obzirom na to da je to upravo i potvrdio neovisni revizor. Konverzija kredita, nastupila je na temelju očitovanja volje tužiteljice koja se kreditno zadužila uz valutnu klauzulu u CHF da se njezin kredit konvertira u kredit u kunskoj protuvrijednosti EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15 i to nakon što je tužiteljica, u skladu s odredbama ZID ZPK/15 dobila od banke zakonom propisane, iscrpne podatke za donošenje informirane odluke o tome hoće li ili neće prihvatiti konverziju, uključujući podatak o pretplatama iz razdoblja primjene valutne klauzule u CHF i promjenjive kamate u brojčanom iznosu pri čemu je sam način izračuna konverzije zakonodavac izričito propisao u članku 19.c ZID ZPK/15 na način da je banka bila dužna početno odobrenu CHF glavnicu kredita pretvoriti u EUR glavnicu po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, početno ugovorenu kamatnu stopu CHF kredita zamijeniti EUR kamatnom stopom koju je tužena banka primjenjivala na EUR kredite na datum sklapanja CHF ugovora o kreditu, iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih CHF anuiteta pretvoriti u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate pri čemu su takvi iznosi pretvoreni u EUR predstavljali osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih po novom EUR otplatnom planu, ukupno uplaćene iznose (preračunate u EUR), a koji su veći od iznosa potrebnih uplata po usporednom EUR kreditu rasporediti kao preplatu te iskoristiti za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplatiti korisniku kredita, ovisno koji je od dva moguća, zakonom propisana slučaja nastupio, pri čemu na iznos preplate tužena banka nije bila dužna obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku, već je njih, sukladno izričitoj zakonskoj odredbi, snosio potrošač. Takvo zakonsko rješenje iz ZID ZPK/15 bilo je naročito propagirano u javnosti, kako od strane zakonodavca, tako i od strane interesnih skupina potrošača, između ostaloga radi „trajnog eliminiranja neravnopravnog položaja dužnika u CHF s ciljem otklanjanja posljedica velikih tečajnih neravnoteža u odnosu nacionalne hrvatske valute i CHF“ i rasterećenja općinskih sudova smanjenjem broja tužbi, a tužena banka bila je u zakonskoj obvezi sklopiti pravni posao kojim se u pravnom smislu implementirala volja tužiteljice da konvertira svoj kredit, što je ona i učinila pod prijetnjom strogih prekršajnih sankcija iz ZID ZPK/15; pa je time naposljetku, sukladno intenciji zakonodavca tužiteljica stavljena u položaj kao da je otpočetka, cijelo vrijeme koristila kredit denominiran u EUR, čime je isključivo po svojem slobodnom izboru, izjednačena s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u EUR, sve na način koji je bio utemeljen na valjano, od strane banke primijenjenim, a iscrpno propisanim procedurama i svim uvjetima koje je zakonodavac normirao u ZID ZPK/15, uključujući svako povišenje CHF kamatne stope i povišenje CHF tečaja tijekom otplate. Konkretna tužiteljica je dakle svojom slobodnom voljom prihvatila konverziju. Sklapanjem dodatka/aneksa ugovoru o kreditu između tužiteljice i tuženika nastao je pravni odnos koji je zakonodavac upravo i imao u vidu kada je tužiteljici ponudio mogućnost konverzije koju joj banka nije mogla uskratiti. Sklopljeni pravni posao povodom tužiteljičina prihvata konverzije koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija jest pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužiteljice, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije na način propisan zakonom. Pravni posao (dodatak) kojim je izvršena konverzija odnosi se na konvertiranje ugovora o kreditu ab initio i to u oba bitna sastojka: i u dijelu valutne klauzule i u dijelu kamatne stope. Njime su ugovorne strane suglasnošću volja stvorile posve novu pravnu osnovu (različitu od ugovora o kreditu u švicarskim francima koji je bio predmetom konverzije) temeljem koje su se tužiteljica (dobrovoljno) i tuženik (po sili zakona) sporazumjeli pod kojim će kreditnim uvjetima (uz koju valutnu klauzulu i uz koje kamatne stope) iskoristiti do tada uplaćene svote. Taj pravni posao bio je, kao što je to opće poznato, ujedno ekonomski nepovoljan za tuženu banku, ali je ona po svemu postupila u skladu sa zakonom. Banka je pri tome po ZID ZPK/15 bila dužna napraviti „novi otplatni plan“ i njime zamijeniti „početno utvrđeni otplatni plan“ (članak 19.c, stavak (1) točka 3. ZID ZPK/15) s „novim anuitetima u EUR“, te svim „izmjenama ugovornih uvjeta“ koji uključuju „iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta“. Naposljetku, banka je klijentu (ovdje tužiteljici) bila dužna dostaviti propisani „izračun konverzije s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu“ (članak 19.e ZID ZPK/15), a potrošač je bio slobodan prihvatiti ili ne prihvatiti tu ponudu. Ako tužiteljici ponuda nije odgovarala, nije trebala prihvatiti konverziju. Kad je tužiteljica razmatrala mogućnost konverzije, najprije je prihvaćala „izračun konverzije“ utemeljen na „novom otplatnom planu“ te predviđen pravilima iz članka 19.c. Nakon toga, sklapao se spomenuti pravni posao koji je po sili zakonskog uređenja, uključivao: promjenu valute kredita iz CHF u EUR, promjenu kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja dodatka ugovoru te i ubuduće na način da se umjesto svih onih promjenjivih kamatnih stopa koje su bile primjenjivane u otplati kredita u CHF primjenjuje sve one promjenjive kamatne stope – prikazane u apsolutnom iznosu - koje je vjerovnik primjenjivao kod kredita u EUR, utvrđenja preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR te sporazum o raspolaganju preplatom, odnosno podmirenju manje uplaćenog iznosa. Dakle, sklapanjem dodatka, tužiteljica i tužena banka su u skladu s odredbama ZID ZPK/15 trajno i konačno uredili svoj pravni odnos u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji te su stoga konverzijom posljedice nepoštene, ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka što smisleno isključuje pravo tužiteljice da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenoga bez osnove pozivom na uvjete ugovora o kreditu u CHF-u koji je konverzijom ab initio otpao i nadomješten je novom, nesporno zakonitom osnovom (EUR ugovor) temeljem koje je tužiteljica stekla na zakonu utemeljeno potraživanje preplate. Kako su međutim voljom ugovornih strana sva plaćanja u otplati CHF kredita ugovorena kao plaćanja s osnove EUR kredita (i to s učinkom ab initio) pa je obračun svih uplata po ranijoj pravnoj osnovi plaćanja (konvertirani CHF ugovor) izvršen u odnosu na novu pravnu osnovu (postojeći EUR ugovor), tužiteljica više ne može imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove pozivom na uvjete CHF kredita. U potvrdu ovog stajališta, govori i shvaćanje VSRH iz odluke Rev 1172/2018 od 19. ožujka 2019. koje eliminira zahtjeve po osnovi razlike kamata ili tečajnih razlika u slučaju konverzije kredita: „U odnosu na pitanje kako se mogu nadomjestiti odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su utvrđene ništetnim: Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjestiti voljom stranka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora“. Ta je praksa nadalje potvrđena i u praksi brojnih županijskih sudova u zemlji. Iz navedenoga proizlazi i daljnji zaključak: ako je tužiteljica iz bilo kojeg razloga smatrala da joj zakonom propisani uvjeti konverzije nisu prihvatljivi, jer su po njezinom mišljenju trebali biti u bilo kojem pogledu drukčiji, tada nije trebala prihvatiti konverziju, koja je bila pravno moguća samo pod uvjetima koji su bili striktno propisani u ZID ZPK/15. Tužiteljica je, za razliku od tužene banke, imala punu slobodu izbora, kojom se i koristila. Stoga su i razlozi na koje se tužiteljica konkretno poziva u tužbi, načelno u pravnom smislu pravno nerelevantni, jer je tužiteljica prethodno prihvatio ponudu na konverziju takvu kakvom ju je zakonodavac definirao. U takvim okolnostima tuženik predlaže da sud primijeni načelo pacta sunt servanda, u skladu s važećim propisima. U odnosu na praksu ECJ, treba istaknuti kako okolnosti svih dosadašnjih postupaka pred tim sudom, nisu istovjetne okolnostima u ovom i drugim sličnim parničnim postupcima u Hrvatskoj. Naime, konverzija ugovora o kreditu sklopljenom uz valutnu klauzulu u CHF-u u ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u EUR u Republici Hrvatskoj nije bila posljedica intervencije državnog suda u sadržaj ugovora o kreditu, kao što nije niti posljedica intervencije zakonodavca u sadržaj ugovora između tužiteljice i tužene banke na način da bi potrošač bio prisiljen prihvatiti konverziju. U Hrvatskoj nijednom potrošaču, pa tako ni tužiteljici nitko nije nametnuo da prihvati konverziju, dakle ni sud, ni zakonodavac, a ponajmanje tužena banka. U vezi s time, tek podredno valja istaknuti da tužiteljičine tvrdnje također nemaju uporišta u pravu, kako se to obrazlaže u nastavku. ZID ZPK/15 je propisao osnovno načelo konverzije podrazumijevajući konverziju kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom radi promjene valutne klauzule na način da se položaj potrošača s kreditom s CHF valutnom klauzulom izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR. Prihvatom konverzije, CHF valutna klauzula nadomještena je EUR valutnom klauzulom. Sklapanjem dodatka, tužiteljica i tužena banka su u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, uključujući i po osnovi promjena CHF tečaja. „Novi otplatni plan“ iz članka 19.c, stavak (1) točka 3.) ZID ZPK/15, a koji je zamijenio „početno utvrđeni otplatni plan“ uključivao je „iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa“ ali i „sve ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta“. Sve tužiteljičine uplate uvrštene u izračun konverzije iskorištene su za namirenje duga po kreditu s EUR valutnom klauzulom, a preplata je iskorištena za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplaćena korisniku kredita, ovisno koji je slučaj bio primjenjiv. Izračun preplate uzeo je u obzir sve promjene CHF tečaja, kako je to razvidno iz kolone „primijenjeni CHF tečaj“ sadržanom u Izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. Nadalje, svi uplaćeni iznosi su, sukladno odredbi članka 19.c. stavak 1. točka 4. ZID ZPK/15 preračunati u EUR prema tečaju na dan uplate, i to točno, zakonom određenom „tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR“. Upravo ti iznosi pretvoreni u EUR predstavljali su osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih novim otplatnim planom, koji je uključivao sve promjene, pa tako i promjene tečaja koje su uvjetovale izmjenu početnog plana i početnih anuiteta. Naposljetku, sukladno izričitoj odredbi članka 19.c. stavak 1. točka 5. treća alineja ZID ZPK/15 na iznos preplate tužena banka nije bila dužna obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku već je njih snosio potrošač. Stoga, i u odnosu na ovo pitanje tuženik upućuje na razmatranja pod A), a podredno ukazuje na odredbe članka 19.c. ZID ZPK/15 iz koje proizlazi opisani način na koji je zakonodavac uredio, a tužiteljica prihvatila obračun takve preplate, a čime su stranke posljedice eventualno ništetne CHF valutne klauzule, također sporazumno, trajno i konačno uredile ab initio i nadomjestile EUR valutnom klauzulom. Vrhovni sud je u izreci rješenja potvrdio kako „sporazum o konverziji“ sklopljen na osnovi ZID ZPK/15, „ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Do takvog stajališta najviši sud došao je uz opširnu, stupnjevitu raščlambu, sadržanu u obrazloženju rješenja. Vrhovni sud, naime, u obrazloženju rješenja, između ostaloga, ističe sljedeća konkretna pravna shvaćanja u pogledu premisa na kojima je zasnovao svoju odluku, kad navodi, a pozivajući se na izvore prava i ustavnosudsku ocjenu: „U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja ugovora o konverziji.“ U nastavku je Vrhovni sud zaključio: „Dakle, u odnosu na postavljeno pitanje treba pojasniti da se u predmetnom slučaju (razdvajanje odlomaka je dodano): ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena, u prvom redu jer prisilni propis članka 19.e ZID ZPK, a kako je već prethodno rečeno, govori o tome da ako potrošač ne prihvati konverziju, odnosno ne sklopi sporazum, otplata kredita se nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima, a sukladno odredbama ovog Zakona, a drugo, taj sporazum bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.“ Prema tomu, Vrhovni sud u rješenju vrlo jasno navodi da je pravna osnova za konverziju ZID ZPK/15, da je korisnik kredita po ZID ZPK/15 mogao birati konverziju ili rješenje iz članka 19.e tog zakona po kojem ostaje pri sklopljenom ugovoru vezanom za CHF, da je dodatak ugovoru o kreditu sklopljen u skladu s uvjetima iz tog zakona valjan te da je sklapanjem sporazuma o konverziji tužiteljičinom voljom nastala nova pravna osnova u pogledu prava i obveza ugovornih strana, koja je u cijelosti supstituirala ranije ugovorne uvjete iz izvornog ugovora o kreditu, i koja proizvodi pravne učinke retroaktivno. To pak znači da tužiteljica u ovom postupku nakon konverzije ne može imati bilo kakvu tražbinu na povrat stečenoga bez osnove zbog bilo kakve preplate, odnosno stjecanja bez osnove iz vremena kad se primjenjivao ugovor o kreditu u protuvrijednosti CHF jer je izabrala izjednačiti se u svojem pravnom položaju s dužnikom u eurski denominiranom kreditu u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Time je tužiteljica raniju pravnu osnovu s koje je primila i po kojoj je do tada otplaćivala kredit s retroaktivnim učinkom zamijenila posve novom pravnom osnovom. Stoga tužiteljica više ne raspolaže zahtjevom koji bi se oslanjao na pravnu osnovu koja je njezinom voljom ab initio izgubila svaki pravni učinak u pogledu visine kreditne obveze, kojega je imala po izvorno sklopljenom ugovoru o kreditu u kunskoj protuvrijednosti CHF. Tuženik dostavlja praksu drugostupanjskih sudova koji redom odbijaju zahtjeve tužitelja za isplatom u slučaju kada je došlo do konverzije kredita, pridajući time punu snagu i valjanost dodacima ugovoru koji su sklopljeni sukladno ZID ZPK. Tuženik ukazuje na presudu Županijskog suda u Puli, poslovni broj Gž- 925/2017-2 od 20. ožujka 2020. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci i pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev za isplatu preplate u slučaju tužitelja - korisnika konvertiranog CHF kredita, upravo uvažavajući pravno shvaćanje VSRH iz navedenog oglednog spora, a u kojoj je, između ostaloga, rečeno i: “Vrhovni sud Republike Hrvatske svojim je rješenjem broj Gos-1/2019 od 04. ožujka 2020., odgovorio na pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava, da li je Sporazum o konverziji sklopljen osnovom Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, na način da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Izraženo pravno shvaćanje primjenjuje se i u odnosu na postavljen zahtjev tužiteljice. Tako sklopljenim Dodatkom Ugovora stranke su se suglasile o načinu izračunavanja ugovorne obveze u skladu sa odredbom članka 22. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 – dalje ZOO) koju obvezu tužiteljica ispunjava u eurima u protuvrijednosti kuna, te potpisivanjem Dodatka izrazila svoju suglasnost, odnosno volju za izmjenu načina obračuna obveza preuzete Ugovorom o kreditu od 13. listopada 2006. Obzirom da tužiteljica više nema osnove za zahtjev za isplatu na ime više uplaćenih kamata u dotadašnjoj otplati kredita, kako je otplaćivan do konverzije, obzirom je izvršena konverzija, time je i sklopljenim sporazumom postignuta izvansudska nagodba o iznosu pretplate, dok priložen izračun kamate nije prijeporan, pa nije bilo potrebe za dostavom matematičkog izračuna kamate, na što se žalbom ukazuje. Sporazum o konverziji sklopljen je uz pravilnu primjenu odredbama ZPK i prvostupanjski sud je stoga u svemu pravilno primijenio materijalno pravo kada je kao neosnovan odbio taj zahtjev a za što su dani dovoljni, jasni i prihvatljivi razlozi.“ Presudu Županijskog suda u Puli, poslovni broj Gž- 1241/18 od 14. svibnja 2020. kojom je preinačena prvostupanjska presuda ŽS Zadar i pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev za isplatu preplate u slučaju tužitelja - korisnika konvertiranog CHF kredita, upravo uvažavajući pravno shvaćanje VSRH iz navedenog oglednog spora, a u kojoj je, između ostaloga, rečeno i: „Sklapanjem aneksa ugovora o kreditu, stranke su se suglasile o načinu izračunavanja ugovorne obveze u skladu s odredbom članka 22. ZOO, koju obvezu tužiteljica ispunjava u kunama, te je ona potpisivanjem aneksa ugovora izrazila svoju suglasnost, odnosno volju za izmjenu načina obračuna obveze preuzete Ugovorom o kreditu. Tako tužiteljica više nema osnovu za zahtjev da se utvrdi da ranija ugovorna obveza o promjenjivoj kamatnoj stopi ne proizvodi pravni učinak, a ni osnovu za bilo kakav zahtjev za isplatu na ime više plaćenih kamate u dosadašnjoj otplati kredita, kako je otplaćivan do dana konverzije.“ Presudu Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž- 73/2019-5 od 28. travnja 2020. kojom je preinačena prvostupanjska presuda i pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev tužitelja proizašao iz konvertiranog kredita: „Pored toga, ovdje je posebno potrebno istaknuti i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u Odluci broj Gos/2019-36 od 4. ožujka 2020., a prema kojem stajalištu Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Slijedom svega navedenog proizlazi da tužbeni zahtjev tužitelja kako glavni, tako ni eventualno kumulirani nisu osnovani“. Presudu Županijskog suda u Splitu pod poslovnim brojem: Gž-2460/2017- 2. od 4. ožujka 2020.: „I prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu, kojim su stranke izvršile konverziju kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR-e, izmijenjen je osnovni ugovor, među ostalim i u pogledu kamatne stope, u skladu s odredbama ZPK-a, na koji način je suglasnošću volja stranaka otklonjena ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, u skladu s jednostranom odlukom tužene, a time i pravni učinci te ništetne ugovorne odredbe iz čega proizlazi da u vrijeme zaključenja glavne rasprave nije ni bilo ugovorne odredbe čija se ništetnost traži, pa je prvostupanjski sud ispravno postupio, kada je točkom I/ izreke svoje presude odbio tužbeni zahtjev tužitelja ad. 1) i ad. 2).“ Presudu Županijskog suda u Šibeniku posl.br. Gž-658/2018 od 29. travnja 2020., u kojoj se navodi: „Zaključenjem dodatka stranke su na kvalitetan i suglasan način riješile svoj odnos nastao zbog nemogućnosti tuženika da podiže kamatne stope bez prethodnog upoznavanja korisnika kredita s promjenama, slijedom čega je tužiteljica na kvalitetan način dobila pravnu zaštitu u nastalom pravnom poslu. Nadalje, nije osnovano pozivanje žaliteljice na odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO), jer se u ovom slučaju ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena, obzirom da prisilni propis članka 19.e ZID ZPK, govori o tome da ako potrošač ne prihvati konverziju, odnosno ne sklopi sporazum, otplata kredita se nastavlja prema važećim ugovornim uvjetima, sukladno odredbama tog Zakona, a drugo, taj sporazum predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom sporu Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. godine).“ Presudu Županijskog suda u Sisku, posl. br. Gž-604/2017 od 8. svibnja 2020. godine kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu i pravomoćno je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu preplate u slučaju tužitelja - korisnika konvertiranog CHF kredita, upravo uvažavajući pravno shvaćanje VSRH iz navedenog oglednog spora, ističući kako provođenje vještačenja u slučaju konvertiranih kredita nije potrebno a u kojoj je, između ostaloga, rečeno i: „Slijedom toga, prvostupanjski sud je i po ocjeni ovog suda izveo pravilan zaključak da je tužiteljica sklopila Dodatak ugovoru o kreditu slobodno raspolažući svojom voljom, tijekom ove parnice, u skladu s odredbama ZID ZPK, da tužiteljica više nema pravni interes za podnošenje tužbe u smislu članka 187. st. 1. ZPP, u odnosu na dio tužbenog zahtjev o kojem je odlučeno prvostupanjskim rješenjem, te da u ostalom dijelu tužbeni zahtjev ,kako glavni tako i eventualni uz pravilnu primjenu pravila o teretu dokazivanja i pravilnu primjerenu materijalnog prava odredbama ZID ZPK i Zakona o obveznim odnosima treba odbiti kao neosnovan. U tom dijelu pobijana odluka ima jasne i logične razloge koje u cijelosti prihvaća ovaj sud.„ Presudu Županijskog suda u Šibeniku, poslovni broj Gž- 119/2018 od 11. svibnja 2020. godine: Zaključenjem dodatka stranke su na kvalitetan i suglasan način riješile svoj odnos nastao zbog mogućnosti tuženika da podiže kamatne stope bez prethodnog upoznavanja korisnika kredita s promjenama, slijedom čega je tužiteljica dobila odgovarajuću pravnu zaštitu u novonastalom pravnom poslu. Osim toga, zaključenjem dodatka ugovora o kreditu u cijelosti je – denominacijom, odnosno promjenom valute i utvrđenjem kamatne stope – preuređen odnos stranaka iz osnovnog ugovora o kreditu od 19. srpnja 2007. godine, pa bi prihvaćenjem tužbenog zahtjeva došlo do stvaranja, de facto, dvostruke obveze tužene spram tužiteljice.“ Presudu Županijskog suda u Dubrovniku, poslovni broj Gž- 706/19 od 29. travnja 2020.: „Odredbom članka 19.e stavak 6. ZPK propisano je: „Ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c stavka 1. točka 6. ovog Zakona, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovoga Zakona. Argumentum ad contrario, ako potrošač prihvati konverziju koja je sukladna tom Zakonu, takav sporazum uređuje odnos među strankama i predstavlja novu pravnu osnovu njihovog odnosa. Stoga, prema stavu ovog suda, kada nema spora oko toga da je dodatak ugovora iz 2015. u svemu, pa i u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, suglasan s prisilnim propisom (članak 19.c stavak 1. točka 2. ZPK), koji je zakon ocijenjen usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske (odluka Ustavnog suda RH br. U-I-3685/2015), tada nema osnove za isplatu na temelju stečenog bez osnove zbog ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti ugovora o kreditu iz 2005. i dodatka iz 2006., utvrđenje koje jest bilo predmetom tužbenog zahtjeva, niti zbog ništetnosti takve(ih) odredbe(i) dodatka ugovora o kreditu iz 2015., utvrđenje ništetnosti koje(ih) nije bilo predmetom tužbenog zahtjeva, ali predstavlja prethodno pitanje u odnosu na zahtjev za isplatom, budući na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti (članak 327. stavak 1. ZOO-a). Presudu Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-491/2020-2 od 5. svibnja 2020 kojom je preinačena presuda prvog stupnja u konvertiranom CHF kreditu na način da je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev s pozivom na Rješenje Gos-1/2019. „Stoga, slijedom navedenog nepobitno proizlazi, da je svaki potrošač mogao sklopiti navedeni sporazum prihvaćajući konverziju ili zadržati stari važeći kredit u CHF. Ustavni sud Republike Hrvatske je navedeni Zakon ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske (U-I-3685/2015) i u svojoj odluci istaknuo da Zakon ima legitiman cilj koji se ogledao u povećanju socijalne zaštite sprječavanja nastavljanja neposredne poslovne prakse kreditnih institucija, te sprječavanja dužničke krize. Prema tome, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Gos-1/2019-36 ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji sa režimom ZIDZPK o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji. Stoga u konkretnom slučaju nepobitno iz spisa proizlazi da je tužitelj zaključio dodatak ugovora o kreditu s tuženikom to predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnim propisima ocijenjenim suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. Kako je tužitelju kao korisniku kredita omogućeno da pristupi sklapanju Dodatka ugovora i uspostava nove pravne osnove, nije nastala neposredno na temelju Zakona već na temelju novonastalih ugovornih odnosa – sporazuma, to je prema mišljenju ovog suda osnovana žalba tuženika. Stranke su zaključenjem dodatka ugovora jasno iskazale svoju volju, a kako je županijski sud kao i svi drugi sudovi vezan odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske koja je donesena u skladu sa odredbama članka 502 I. i članka 502. ZPP-a sve radi primjene jedinstvene sudske prakse, to je valjalo prihvatiti žalbu tuženika i odlučiti kao u izreci – članak 373. a ZPP-a.“ Presudu Županijskog suda u Splitu, poslovni broj: Gž-2427/2018-5 od 10. lipnja 2020. koja također potvrđuje navode tuženika: „U svezi s pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog na osnovi ZID ZPK/15 izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom sporu broj Gos-1/2019 rješenjem od 4. ožujka 2020. u kojem je zaključio da pravomoćno utvrđenje ništetnima ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskom franku u postupku kolektivne pravne zaštite nije od utjecaja na valjanost tog ugovora. Vrhovni sud ističe da je ZID ZPK/15 izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera odnosno intervencija zakonodavca. S tim u vezi je posebno važno daje konverzija provedena s retroaktivnim djelovanjem, što znači s djelovanjem od trenutka zaključenja ugovora i ona je potrošača stavila u poziciju u kojoj bi se on nalazio da je zaključio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u valuti €. Iz sadržaja predmetnog Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu zaključenog među strankama 8. siječnja 2016. proizlazi da su stranke Člankom 3.4. Aneksa broj 1 potvrdile da je izračun konverzije kredita sastavljen sukladno odredbama ZID ZPK/15 te je tužitelj prihvatio izračun konverzije. Prema stajalištu Vrhovnog suda, tužitelji bi kao korisnici kredita imali pravni interes i bili bi ovlašteni tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a riječ je o kondemnatomim novčanim zahtjevima, i bez obzira na sklapanje dodatka ugovoru o kreditu, ali samo u slučaju postojanja razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK/15, kao što su poslovna nesposobnost ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. Kako takvi razlozi u konkretnom slučaju nisu ostvareni, niti je na njih u postupku uopće ukazano, a kako sadržaj Anexa broj 1 kojeg su potpisale obje stranke upravo potvrđuje daje spomenuti Anex sačinjen u skladu sa ZID ZPK/15, to žalbeni sud zaključuje da je tužitelj kao potrošač zaključenjem Anexa broj 1 obeštećen, pa nije bilo osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva, već je pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev valjalo odbiti. Stoga je uvažavanjem žalbe tuženika prvostupanjsku presudu valjalo preinačiti temeljem odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a i odbiti tužbeni zahtjev.“ Presudu Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-529/2018-3 od 21. rujna 2020.: „Po ocjeni suda prvog stupnja sklapanjem ugovora o konverziji od 13. siječnja 2016. prestao je važiti Ugovor o namjenskom kreditu od 6. srpnja 2007., ali samo u dijelu koji se odnosi na valutu kredita i kamatnu stopu koja je bila određena tim ugovorom, pa stoga tužitelj nema niti može imati valjani pravni osnov za svoju tražbinu "još uvijek nepodmirenih iznosa zakonskih zateznih kamata na preplaćene iznose ugovorenih kamata, koje su tekle od dana nakon svake mjesečne uplate anuitete po ništetno povišenoj kamatnoj stopi do dana obračunatog podmirenja preplate, 13. siječnja 2016., kada je potpisan Dodatak ugovora o kreditu te stupili na snagu efekti konverzije kredita", koja bi eventualno pripadala tužitelju da je navedena ugovorna odredba ostala na snazi, odnosno da nije sklopljen ugovor o konverziji kojim je izvršena promjena valute kredita i kamatne stope, tako da je od sklapanja ugovora primijenjena kamatna stopa koja se primjenjivala na kredite s valutnom klauzulom u EUR, a tužitelj stavljen u položaj kao da je u trenutku uzimanja kredita uzeo kredit koji se uzimao s valutnom klauzulom u EUR-ima. U postupku radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava poslovni broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je sljedeće pravno shvaćanje koje, dakako, zastupa i ovaj viši drugostupanjski sud: Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Primijenjeno na predmetni slučaj to znači da je predmetni ugovor o konverziji od 13. siječnja 2016. valjan, što ujedno znači kako se ugovorne stranke, glede svih njegovih uglavaka, moraju držati općih propisa obveznog prava od kojih je u predmetnom slučaju značajan članak 9. ZOO koji propisuje kako je svaki sudionik u obveznom odnosu dužan ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje. Tako je i tužitelj kao korisnik kredita dužan ispuniti svoju obvezu iz ugovora o konverziji od 13. siječnja 2016., a jedna od njih je i pristanak na novi izračun anuiteta te uračunavanje preplaćenog iznosa u buduće anuitete. Tužitelj kao korisnik kredita iz ugovora s nepoštenom ugovornom odredbom, za razliku od tuženika kao kreditora, mogao je po odredbama novele ZOZP iz 2015. birati: ili zaključiti ugovor o konverziji po kojem se ono što je drugi stekao nepoštenom ugovornom odredbom njemu naknađuje s više načina (pretvaranje kredita iz švicarskih franaka u onaj s eurima, uračunavanje pretplaćenog iznosa u buduće anuitete i drugo), ili ne zaključiti ugovor o konverziji te ostvarivati svoja prava po osnovi posljedica koje sa sobom nosi ništetnost nepoštene ugovorne odredbe (zahtijevati isplatu preplaćenih anuiteta sa zateznim kamatama). Svrha novele ZOZP iz 2015. nije bila u tome da djelomično riješi problem nepoštenih ugovornih odredbi u kreditima s švicarskim francima. Upravo suprotno. Cilj ovog zakona je bio u tome da na što je moguće jednostavniji način, bez sudskih postupaka, uravnoteži prava i obveze potrošača i kreditora, a u korist potrošača, kod predmetne vrste ugovora za koje je utvrđeno da imaju nepoštene ugovorne odredbe na štetu potrošača. U predmetnom slučaju tužitelj je odabrao zaključenje ugovora o konverziji i sad je obvezan ispunjavati svoje obveze po ugovoru o konverziji, a ondje nisu ugovorene kamate na utvrđeni obračun preplaćenog iznosa. Niti teku zatezne kamate, jer sad više nema kašnjenja s ispunjenjem novčane obveze (članak 29. stavak 1. ZOO). Niti zatezne kamate teku kao posljedica ništetnosti (članak 323. ZOO).“ Presudu Županijskog suda u Varaždinu, poslovni broj Gž-1780/19 od 7. srpnja 2020.: „Imajući u vidu da je prema odredbama ZID ZPK/15 o konverziji prilikom izračuna nove obveze potrošača sada po kreditu u valuti EUR bilo potrebno uzeti sve uplate anuiteta koje sadrže i promjenjivu kamatu i utvrditi visinu obveze koliko bi ista iznosila po ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom EUR na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, na koji način se može doći i do pretplate s kojom je vjerovnik dužan postupati na način propisan člankom 19.c ZID ZPK/15, jasno je da za utvrđenje da li je tuženica stekla utuženi iznos bez osnove, činjenica da su stranke sklopile Aneks ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15 je odlučna. Obzirom da Aneks ugovora o kreditu predstavlja pravnu osnovu sklopljenu po strogo definiranim zakonskim uvjetima koja sadrži opravdanje zadržavanja prethodnih plaćanja, između ostalih i iznosa obračunatih na temelju promjenjive kamatne stope sadržane u anuitetima, da je Aneksom ugovora o kreditu definirana kamatna stopa i način njezine promjene, te imajući u vidu činjenicu da su stranke Aneksom ugovora o kreditu u članku 2. istoga utvrdile na dan 30. rujna 2015. manjak u iznosu od 226,2 EUR-a, zahtjev tužitelja za isplatu temeljem stjecanja bez osnove u ovom konkretnom slučaju ne može biti osnovan.“ Presudu Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-624/2018-2od 24. studenog 2020.: „Imajući u vidu da je primjenom citiranih zakonskih odredaba o konverziji prilikom izračuna obveze potrošača banka bila dužna uzeti u obvezi sve uplaćene anuitete i utvrditi visinu obveze prema ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom EUR na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, za ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja odlučna je činjenica da su između stranaka sklopljeni navedeni aneksi ugovora o kreditima. Aneks ugovora o kreditu predstavlja pravnu osnovu sklopljenu po strogo definiranim zakonskim uvjetima koja sadrži opravdanje zadržavanja prethodnih plaćanja, između ostalih i iznosa obračunatih na temelju promjenjive kamatne stope sadržane u anuitetima, na ime ispunjenja obveze po definiranim uvjetima aneksom u kojima nema nepoznanica u smislu definiranja kamatne stope i načina njezine promjene, radi čega aneksi sada predstavljaju onu pravnu osnovu temeljem koje tuženik ima pravo zadržati primljene anuitete na ime ispunjenja obveze ugovorene aneksom, pa zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove u tom slučaju ne može biti osnovan. Stoga je očito da zahtjev tužitelja nije osnovan, imajući u vidu da su utuženi iznosi uzeti u ispunjenje nove ugovorne obveze, pa je pogrešna tvrdnja tužitelja da isti imaju pravo unatoč provedenoj konverziji na preplaćenu kamatu po osnovu ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz osnovnog ugovora. Slijedom navedenog valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu pod točkom 1. izreke primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a." Postoje i nepravomoćne presude prvostupanjskih sudova koje se na sličan način pozivaju na rješenje Vrhovnog suda, ali one još nisu pravomoćne pa ih tuženik ne citira. Nadalje, tuženik ukazuje i na pravomoćnu presudu OS u Splitu (br. P 1980/19 od 8. studenog 2019.) kojom je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu u predmetu jednog konvertiranog CHF kredita. Tuženik ukazuje na obrazloženje, koje opovrgava navode tužitelja iz tužbe, a u kojem se navodi: „Sklapanjem dodatka ugovoru stranke su, po ocjeni ovog suda, izmijenile svoj ugovorni odnos ne samo u pogledu valute, već su redefinirale i ugovorenu kamatnu stopu, te su prilikom uračunavanja izvršenih uplata prema novom otplatnom planu uzele u obzir sve izvršene uplate, pa tako i utužene uplate, čime su stranke suglasno izmijenile nepoštenu ugovornu odredbu članka 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207698467/06 od 19. listopada 2006. jer su tu odredbu stranke suglasno izmijenile u članku 8. Dodatka ugovora. Stoga tužitelj nema valjani pravni osnov za potraživanje preplaćene kamate obračunate na temelju ništavih odredbi ugovora o kreditu odobrenog u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF“. U članku 6. ugovora o kreditu kao namjena kredita navedeno je „dovršenje kuće“. Tužiteljica u svojoj tužbi ne navodi ništa o nekretnini, tko istu koristi, u koje svrhe i sl. kao niti u konačnici o kojoj se nekretnini radi. Tužiteljica nije dokazala da je potrošač niti da je sredstva kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe. Štoviše, nije apsolutno ništa rečeno o namjeni kredita. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati. Budući da se svrha ne podrazumijeva, na tužiteljici je teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Iz prometa po kreditu proizlazi da postoji velik broj uplata koje se ne mogu povezati s tužiteljem obzirom da pokraj istih nije navedena osoba uplatitelja. Zbog toga, tuženik ovime, pozivom na shvaćanje Ustavnog suda RH izraženo u odluci broj U-III/3176/2007 od 6. svibnja 2010. ističe prigovor promašene aktivne legitimacije. Naime, prema navedenoj odluci: „Iz izloženog je razvidno da je u postupku povodom parnične tužbe podnositelja drugostupanjski sud iznio jasne i valjane razloge za svoje stajalište o nedostatku aktivne legitimacije podnositelja kao tužitelja, jer, sukladno članku 210. ZOO-a, stjecatelj ne može biti obvezan vratiti ono što je bez osnove stekao bilo kome, već samo onome od kojega je nešto bez osnove stekao. Dakle, samo onaj od kojeg je nešto bez osnove stečeno aktivno je legitimiran zahtijevati povrat.“ U tom pogledu ukazuje se i na odluke koje dodatno potvrđuju tuženikov stav i to odluku Općinskog građanskog suda u Zagrebu P-5440/19 od 17. prosinca 2020.: „Međutim, osnovan je prigovor nedostatka aktivne legitimacije 2. tužiteljice P.J., pa je stoga valjalo odbiti kao neosnovan tužbeni zahtjev u odnosu na 2. tužiteljicu P.J., kako je odlučeno pod točkom VI. izreke presude. To stoga što iz prometa po kreditu priloženog uz tužbu proizlazi da 2. tužiteljica uopće nije plaćala obveze po predmetnom kreditu, dok tužbeni zahtjev zbog stjecanja bez osnove ima pravo podnijeti samo onaj tko je faktično platio, dakle u ovom slučaju 1. tužitelj M.J., kao korisnik kredita, jer, sukladno članku 1111. ZOO stjecatelj ne može biti obvezan vratiti ono što je bez osnove stekao bilo kome, već samo onome od kojega je nešto bez osnove stekao. Dakle, samo onaj od kojeg je nešto bez osnove stečeno aktivno je legitimiran zahtijevati povrat (pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci br. U-III/3176/2007 od 6. svibnja 2010.)“ i odluku Općinskog suda u Puli, Stalne službe u Rovinju od 22. prosinca 2020., P-313/19: „No, sud je prihvatio tuženičin prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije tužitelja u dijelu koji se odnosi na ukupno preplaćeni iznos 16.652,47 kuna sa zahtjevom za isplatom zateznih kamata od 30. studenoga 2013. godine do isplate, iz razloga što je taj iznos preplatila tužiteljeva supruga M.M prijevremenim plaćanjem zadnjeg anuiteta u iznosu 62.096,21 kunu dana 29. studenoga 2013. godine kako je to vidljivo u prometu po kreditu/specifikaciji uplata tuženice (list 101) i tablici br. 3. vještaka Brajnovića (list 131), Naime, prema odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broja: U-III-3176/2007 od 6. svibnja 2010. godine sukladno članku 210. ZOO-a, stjecatelj ne može biti obvezan vratiti ono što je bez osnove stekao bilo kome, već samo onome od kojega je nešto bez osnove stekao. Dakle, samo onaj od kojeg je nešto bez osnove stečeno aktivno je legitimiran zahtijevati povrat.“ Tuženik stoga predlaže, bez izvođenja daljnjih dokaza predloženih od strane tužitelja, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem tužitelj nije plaćao dospjele anuitete. Na temelju svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži tužitelju da tuženiku podmiri parnične troškove zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate.

3. U podnesku od 28. studenog 2023. tuženik je naveo da ustraje na osporavanju istaknutih tužbenih zahtjeva. Tuženik ustraje na svim prigovorima, činjenicama i dokaznim prijedlozima koje je iznio u odgovoru na tužbu i tijekom postupka. U predmetu A. H - protiv Zagrebačke banke, C-567/20, Sud Europske unije presudio je sljedeće: „Članak 1. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima [odredbama] u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge bio dužan potrošaču predložiti izmjenu njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive.“ Takvu odluku sud je utemeljio na zaključku da su odredbe glave IV.a ZID ZPK/15 “odredbe nacionalnog prava koje imaju obveznu prirodu, u smislu članka 1. stavka 2. Direktive 93/13, tako da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba istog zakona, čiji je cilj nadomjestiti ništetne odredbe koje se nalaze u ugovoru o kreditu sklopljenom s potrošačem, ne podliježu odredbama te Direktive.” Sud EU je pritom u obrazloženju presude utvrdio da se u konkretnom slučaju Direktiva 93/13 ne primjenjuje na originalni ugovor, ali da se primjenjuje na dodatak ugovoru koji je sklopljen nakon pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, pa je sud nadležan i ovlašten kako ratione materie tako i ratione temporis presudom dati tumačenje prava Unije u odnosu na primjenu Direktive samo u odnosu na dodatak. Sud EU je u tom pogledu odluku u smislu tumačenja prava EU, utemeljio upravo na navodima Općinskoga građanskog suda u Zagrebu, i to napose u točkama 59. do 61. presude. Sud EU poziva se na taj sud kad navodi sljedeće: „odredbe dodatka koji su Zagrebačka banka i tužiteljica iz glavnog postupka sklopile kako bi izmijenile svoj originalni ugovor, na način da se kredit denominiran u švicarskim francima konvertira u kredit denominiran u eurima, odražavaju sadržaj odredaba glave IV.a Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015.“(točka 59.); „sud koji je uputio zahtjev“ primjećuje da su sve stranke obuhvaćene područjem primjene ZID ZPK/15 izmijenile ugovorni odnos na temelju suglasnosti volja, a ne izravno na temelju zakonodavne intervencije, kao što je to konkretno bio slučaj u predmetu J. Kada je potrošač prihvatio konverziju „ugovorne stranke, kako bi zamijenile nepoštene odredbe u tom ugovoru, svoj ugovor nisu izmijenile slobodno, nego s obvezom primjene pravila o konverziji koja je propisao nacionalni zakonodavac“. Sud EU nadovezao je na to svoj zaključak iz perspektive primjene članka 1. stavak 2. Direktive ocijenivši da „zahtjev prihvata potrošača nije sam po sebi prepreka tomu da se smatra da su odredbe predmetnog dodatka odraz obveznih zakonskih ili regulatornih odredaba, s obzirom na to da je sadržaj tog dodatka u potpunosti određen navedenim zakonom“; iz odluke Općinskoga građanskog suda u Zagrebu kojom je upućeno prethodno pitanje proizlazi da je „cilj hrvatskog zakonodavca bio uspostaviti ravnotežu između prava i obveza stranaka na koje se odnosi Zakon o potrošačkom kreditiranju“, što je sud EU i prihvatio. Dakle, odluka Suda EU temelji se na okolnostima koje nisu sporne u postupcima koje pred hrvatskim sudovima vode potrošači koji su prihvatili konverziju, odnosno da su „odredbe glave IV.a navedenog zakona odredbe nacionalnog prava koje imaju obveznu primjenu“. Upravo zbog toga je Sud EU ocijenio kako u smislu članka 1. stavka 2. Direktive 93/13, ugovorne odredbe koje su odraz odredaba ZID ZPK/15 „čiji je cilj nadomjestiti ništetne odredbe koje se nalaze u ugovoru o kreditu sklopljenim s potrošačem, ne podliježu odredbama te direktive“. Stoga više nema razborite dvojbe o tom da se Direktiva 93/13 uopće nije mogla primjenjivati na izvorne ugovore o kreditu sklopljene prije pristupanja Republike Hrvatske u EU, a nakon pristupanja EU, zakon čiji je cilj „nadomjestiti ništetne odredbe koje se nalaze u ugovoru o kreditu sklopljenim s potrošačem“ odnosno „uspostava ravnoteže između prava i obveza stranaka“ naprosto ne podliježu odredbama te Direktive na temelju izuzetka propisanog u odredbe članka 1. stavka 2. te Direktive. Prema tomu, u nastavku ovog parničnog postupka potrebno je stoga posvetiti se hrvatskom nacionalnom pravu, pri čemu posebna uloga pripada primjeni pravnih stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeta u oglednom sporu okončanom rješenjem poslovni broj Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020. godine. Vrhovni sud odgovorio je na postavljeno pitanje u oglednom sporu kako slijedi: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Najviši sud je s time u vezi vrlo jasno obrazložio sljedeće: ako je sporazum sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK/15, tada se ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena, te stoga dodatak ugovoru ili novi ugovor kojim je dužnik prihvatio konverziju predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske; Vrhovni sud je pritom imao u vidu da je ZID ZPK/15 propisao izvanrednu, jednokratnu i retroaktivnu intervenciju zakonodavca, a svakako je nedvojbeno prepoznato i to, kako je kazao i Sud EU u svojoj Presudi, da je riječ o zakonu čiji je cilj bio upravo taj da nadomjesti ništetne odredbe izvornog ugovora o kreditu. S obzirom na prethodno navedeno, tehnika konverzije temeljila se na retroaktivnom obračunu kunskih iznosa koje je tužitelj platio banci po izvornom ugovoru denominiranom u CHF, i ex post obračunatih iznosa kao da je tužitelj izvorno uzeo kredit denominiran u EUR (pri čemu su tužitelju svi iznosi komparativnog eurskog kredita, odnosno glavnica i kamate, bili prezentirani u fiksnim kunskim iznosima), te je tužitelj raspolagao svim potrebnim obavijestima kako bi mogao donijeti informiranu odluku i tako ostvariti svoje zakonom uređeno pravo izbora: da prihvati konverziju u kredit u kunskoj protuvrijednosti EUR s retroaktivnim učinkom, ili da ju ne prihvati i ostane u ugovoru denominiranom u CHF i ostvaruje svoja prava koja mu pripadaju iz tog ugovora odnosno s osnove njegovog osporavanja. To, naime, proizlazi iz odredaba članka 19.e stavak 5. i 6. ZID ZPK/15: U slučaju prihvata konverzije kredita potrošač je o prihvatu izračuna konverzije dužan, preporučenom pošiljkom uz povratnicu ili osobno, obavijestiti vjerovnika u roku od 30 dana od dana primitka izračuna konverzije iz stavka 1. ovoga članka i pregleda stanja svih tražbina vjerovnika, odnosno izvoda otvorenih stavaka iz stavka 2. ovoga članka. Ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ovoga Zakona, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovoga Zakona. Tužitelj, međutim, u ovoj parnici traži: da nakon što je po svojem izboru postao izjednačen s korisnikom kredita denominiranog u EUR, sada još od banke naplati i razliku iznosa koje bi uštedio da je uzeo kredit u kunama uz početnu kamatnu stopu kao iz kredita u kunskoj protuvrijednosti švicarskog franka. Tužitelj dakle neosnovano drži da simultano može ostvarivati koristi s obje osnove, mada je zakonodavac jasno propisao: izbor jedne od dvije ponuđene opcije, isključivo po izboru tužitelja, na koji izbor tužena banka nikako nije mogla utjecati. Prema tomu, za tužiteljev tužbeni zahtjev koji ističe u ovoj parnici ne postoji valjana pravna osnova, budući da je tužitelj sam optirao za konverziju. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu obnovom (novacijom) je, i to retroaktivno, prestao postojati izvorni ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti švicarskog franka, kao da ga nikad nije ni bilo, a svi su pravni odnosi između stranaka uređeni dodatkom, upravo s ciljem zamjene ništavih odredaba prvotnog ugovora valjanima. Zbog toga je vještačenje traženih „razlika“ u odnosu na fiktivni kunski kredit s kamatom koja odgovara početnoj kamatnoj stopi iz izvornog kredita denominiranog u CHF, u ovoj parnici izlišno, pa time i nesvrhovito, kako u vremenskom tako i u troškovnom smislu. Ustavni sud Republike Hrvatske je rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. odbio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – ZID ZPK/15) s Ustavom. Ustavni sud je zaključio da je navedeni Zakon usklađen s Ustavom Republike Hrvatske. U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo je da osporeni ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima. Nadalje, važno je još jednom napomenuti da je u postupku koji se vodio pred VSRH u predmetu Gos-1/2019, VSRH dao sljedeći odgovor: "Sporazum o konverziji sklopljen na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i smatra se valjanim u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu." U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji ili posljedično do isplate tužitelju protivno ZID ZPK/15 čiju ustavnost je potvrdio Ustavni sud Republike Hrvatske. Konačno, dodatak ugovoru koji je sklopljen u skladu s navedenim ZID ZPK sadrži odredbe koje nisu bile predmet pojedinačnih pregovora, već su bile unaprijed definirane prisilnim zakonskim odredbama ZID ZPK/15 koje je propisao zakonodavac, a ne tužena banka. Stoga, sadržaj ugovora o kreditu iz aneksa, u skladu s člankom 49. stavkom 5. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja aneksa, ne podliježe primjeni odredbi o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima iz trećeg dijela tog Zakona niti tužitelj pozivom na odredbe Zakona o zaštiti potrošača može zahtijevati nekakvu daljnju isplatu. Tuženik ukazuje na pravno shvaćanje Građanskog odjela Županijskog suda u Varaždinu od 7. lipnja 2023. u svezi restitucijskih zahtjeva potrošača koji su s bankama sklopili dodatke/anekse ugovora o kreditu kojima je provedena konverzija, a koje glasi: „Potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15.), nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu.“ Tuženik ukazuje i na presudu i rješenje Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-1145/2020-3 od 23. kolovoza 2023.: Pritom je za dodati da je u oglednom postupku koji se pred tim sudom vodio u predmetu Gos-1/2019, Vrhovni sud Republike Hrvatske, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Osim toga, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015 na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske. Naposljetku, dodatak ugovoru koji je sklopljen u skladu sa ZID ZPK/2015 sadrži odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, ali su te odredbe odraz prisilnih zakonskih odredbi ZID ZPK/2015 koje je unaprijed odredio zakonodavac, a ne tužena banka. Zbog toga ugovoreni sadržaj aneksa ugovoru o kreditu u smislu članka 49. stavka 5. ZZP/2014 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja aneksa, ne podliježu primjeni druge glave („Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima“) trećeg dijela tog zakona. To je pravno shvaćanje podudarno s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela ovog suda održanoj 7. lipnja 2023. koje glasi: „Potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15.), nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu. Neosnovano se tužitelj u odgovoru na žalbu poziva na članak 41. stavak 1. ZZP/2014 prema kojem se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju toga Zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača. Najprije, riječ je o odredbi prve glave („Opće odredbe“) trećeg dijela ZZP/2014 („Potrošački ugovorni odnosi“) koja se na temelju odredbe članka 40. točke 4. ZZP/2014 ne primjenjuje na ugovore o financijskim uslugama. U skladu s člankom 5. točkom 3. ZZP/2014 sporni je ugovor o kreditu obuhvaćen pojmom ugovora o financijskim uslugama. Osim toga i neovisno o tome, imajući na umu pravno shvaćanje ovog suda izraženo u točkama 18. i 20. ovog obrazloženja, ne proizlazi da je na strani tužitelja zaključenjem dodatka ugovora čija valjanost nije dovedena u pitanje, došlo do odricanja od prava na isplatu iznosa koje je do 30. rujna 2015. platio na ime ispunjenja ništetnih ugovornih odredbi. Isto tako, ne proizlazi niti da je tuženik tužitelju koji je prihvatio izračun konverzije kredita prilikom zaključenja dodatka ugovoru postavio dodatne uvjete kojim bi se derogirala tužiteljeva prava pa odredba članka 19.e stavka 9. ZPK-a u ovom predmetu, suprotno navodima odgovora na žalbu, nije primjenjiva. Tuženik ustraje na protivljenju izvođenja dokaza financijskim vještačenjem budući da se u ovom predmetu spor vodi o pravnim pitanjima o kojima je Vrhovni sud RH u rješenju br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odlučio na način da su sporazumi o konverziji sklopljeni temeljem ZID ZPK/15 valjani i da imaju pravni učinak i to retroaktivni. Stoga, a obzirom da je tužitelj predmetni kredit konvertirao, to tuženik ističe da je istome otpala pravna osnova u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev pa tuženik predlaže sudu isti bez daljnjeg raspravljanja odbiti. Tuženik ukazuje sudu na odluku Vrhovnog suda, poslovni broj Rev 2609/2017 od 15. veljače 2022., u kojoj je vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzelo shvaćanje prema kojem „Prema shvaćanju revizijskog suda, tuženica je postupajući u skladu s odredbom članka 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju i izrađujući izračun konverzije kredita, koji je tužitelj prihvatio i s tuženicom sklopio dodatak ugovoru o kreditu, zapravo ispunila tužbeni zahtjev u okviru kojeg je tužitelj zahtijevao utvrđenje ništetnosti obračuna ugovorenih promjenjivih kamata i isplatu više plaćenog iznosa. Stoga, u situaciji kada je sklopljen dodatak ugovoru o kreditu kojim je umanjena glavnica duga, ima se smatrati udovoljenje tužbenom zahtjevu kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjive ugovorene kamate i isplatu više plaćenih kamata, pa osnovano u konkretnom slučaju tužitelj potražuje naknadu troškova parničnog postupka u skladu s odredbom članka 158. stavak 1. ZPP-a (tako Rev-1014/2018-2 od 20. listopada 2021. i Rev-893/2017- 2 od 29. lipnja 2021.)“ Tuženik ukazuje sudu na odluku Vrhovnog suda, poslovni broj Rev 1014/2018-2 od 20. listopada 2021., u kojoj je vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzelo shvaćanje prema kojem, „kada je banka kao tuženik u postupku, postupajući u skladu s odredbom članka 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju i izrađujući izračun konverzije kredita, koji je potrošač, tužitelj, prihvatio i s bankom, tuženikom, sklopio dodatak ugovora o kreditu, tuženik, banka, zapravo je ispunio tužbeni zahtjev u okviru kojeg je potrošač zahtijevao utvrđenje ništetnosti obračuna ugovorenih promjenjivih kamata i isplatu više isplaćenog iznosa. Obzirom na navedeno, banka kao tuženik dužna je naknaditi potrošaču parnični trošak bez obzira što je potrošač povukao tužbu.“ Ukoliko međutim, sud ipak odredi izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, tuženik predlaže da u tom slučaju vještak prilikom izračuna uzme u obzir i preplatu priznatu tužitelju prilikom provođenja konverzije u iznosu od 5.058,27 kn. Također, u slučaju da sud odredi izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, tuženik predlaže da vještak prilikom izračuna uzme u obzir te izrazi i tzv. „negativne razlike“, odnosno one slučajeve u kojima je tužitelj manje platio u odnosu na početni otplatni plan. Odredbom članka 153. stavak 1. ZPP-a propisano je da kada stranka predloži izvođenje dokaza, dužna je po nalogu suda unaprijed položiti iznos potreban za podmirenje troškova koji će nastati u povodu izvođenja dokaza. Vještačenja je predložio tužitelj, a tuženik se istome protivi. Tuženik unaprijed ističe kako je sukladno članku 153. stavak 1. i 2. ZPP-a tužitelja potrebno pozvati na uplatu predujma za vještačenje. Tuženik je sukladno članku 219. stavak 1. ZPP-a iznio činjenice kojim pobija navode tužitelja da se u obzir uzmu samo pozitive razlike, međutim, takvo iznošenje činjenice ne može se smatrati i nije prijedlog za provođenje vještačenja koji bi opravdao prethodno snošenje dijela troška vještačenja. Isto potvrđuje i Županijski sud u Zadru, poslovni broj Gž-149/2023 od 22. veljače 2023. godine: „Tuženica OTP banka d.d. Split, nakon što je određeno provođenje financijskog vještačenja rješenjem prvostupanjskog suda broj P-1050/19-21 od 3. listopada 2022. prigovorila je tom rješenju svojim podneskom od 10. listopada 2022. te je predložila dopunu rješenja od 3. listopada 2022. novim, dopunskim nalogom za vještačenje, da se utvrde, osim pozitivnih i "tzv. negativne razlike" (l.s. 74), što je već predložila još u podnesku od 2. lipnja 2022., o čemu je sud prvog stupnja trebao voditi računa prilikom donošenja rješenja o određivanju financijskog vještačenja od 3. listopada 2022. Naime, sud će izvesti dokaz vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja neke činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže (članak 250. ZPP). Prema odredbi članka 7. stavak 1. ZPP stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Odredbom članka 219. stavak 1. istog Zakona propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika. U konkretnome, prvostupanjski sud nije pravilno primijenio materijalno pravo iz članka 153. stavak 1. i 2. ZPP kada je pobijanim rješenjem u točki III izreke naložio tuženici, a ne tužiteljici, da u roku od 15 dana uplati predujam za izvođenje tog dokaza, jer izvođenje dokaza financijskim vještačenjem tuženica i nije predložila. Slijedom navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev, a da tuženiku na teret tužitelja dosudi parnične troškove prema troškovniku u nastavku.

4. U podnesku koji je kod ovoga suda zaprimljen 29. studenog 2023. tužiteljica se očitovala na odgovor na tužbu tuženika te je navela da ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti, kako deklaratornog tako i kondemnatornog. Tužena neosnovano ističe prigovor dvostruke litispendencije u odnosu na deklaratorni dio tužbenog zahtjeva navodeći da je isti istovjetan deklaratornom zahtjevu iz predmeta Općinskog suda u Požegi koji se vodi pod brojem P-319/19, što nije točno. Naime u predmetu P-319/19 tužiteljica traži povrat preplaćenih iznosa na ime promjenjive kamatne stope te u deklaratornom dijelu tužbenog zahtjeva traži da sud utvrdi ništetnim „odredbe iz članka 2. i članka 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj 292/2006, kreditna partija broj 7103139180 od 16. svibnja 2006. god. koji je tužiteljica JG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zaključila sa tuženikom Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 dana 16. svibnja 2006. godine, koji Ugovor je potvrđen od javnog bilježnika Ante Brekalo iz [adresa], pod brojem: OU-306/06, dana 18. svibnja 2006. godine u kojima je, kao obvezujuća za tužiteljicu kao korisnika kredita, određena primjena promjenjive redovne kamate u skladu s promjenama tržišnih uvjeta a temeljem odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. za cijelo vrijeme postojanja obveze, pa stoga te odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane“, dok u ovom predmetu traži preplaćeni iznos u odnosu na tečajnu razliku i postavlja deklaratorni zahtjev da se „utvrde ništetnima odredbe iz članka 1., 2., 7. i 23. J) i P) Ugovora o namjenskom kreditu broj 292/2006, kreditna partija broj 7103139180 od 16. svibnja 2006. koji je tužiteljica JG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zaključila sa tuženikom Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 dana 16. svibnja 2006. godine, koji ugovor je potvrđen od javnog bilježnika Ante Brekalo, iz [adresa], pod brojem: OU-306/06, dana 18. svibnja 2006. godine u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula CHF), pa stoga te odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane“ što je različito od zahtjeva u predmetu P-319/19. U odnosu na prigovor aktivne legitimacije: Nesporno je da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor ugovorne strane pobijanog Ugovora te je time tužiteljica nesporno, kao oštećena strana, aktivno legitimirana na podnošenje predmetne tužbe protiv tuženika. Nadalje se ističe da prema odredbi članka 161. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima obvezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treća osoba, a vjerovnik je dužan primiti ispunjenje obveze od svake osobe koja ima pravni interes da obveza bude ispunjena. Nisu točni navodi iz odgovora na tužbu da „za veći broj uplata nije vidljivo tko ih je izvršio“. Naime, iz dokumenta tuženika „Prometi po kreditu/Specifikacija uplate“ razvidno je da za 4 (četiri) uplate nije vidljivo tko ih je uplatio nego samo stoji naznaka „uplata u poslovnici“ (09. lipnja 2006.,15. prosinca 2006.,12. travnja 2007. i 17. lipnja 2008.). Zbog čega nije navedeno tko je izvršio uplatu nije do tužiteljice nego do tuženika koji je uplate zaprimao. Ukoliko je kreditna dokumentacija manjkava na način da se ne vidi za pojedine uplate tko je uplatitelj, presumira se da su uplate izvršene u korist i po nalogu korisnika kredita, a na kreditoru je teret dokaza ako tvrdi suprotno, s obzirom na to da za cjelovitost i točnost evidencije prometa po kreditu odgovara kreditor (tuženik) a ne potrošač (tužiteljica). Iz „prometa po kreditu“ nadalje je razvidno je je gotovo sve uplate izvršila tužiteljica bilo putem trajnog naloga, bilo putem osobne uplate u poslovnici tuženika, osim nekolicine uplata (13) koju je, u uslijed spriječenosti tužiteljice, izvršio suprug tužiteljice VG, ujedno i založni dužnik po kreditu ( koji osim što je suprug, kao založni dužnik pa ima pravni interes iz članka 161. ZOO). Navedene uplate vršio je u ime, za račun i po nalogu tužiteljice/korisnice kredita, koje je kreditor kao takve prihvatio, evidentirao i iskoristio za zatvaranje obveza po kreditu tužiteljice. VG kao izravni uplatitelj pojedinih anuiteta izvršenih u ime, za korist, po nalogu tužiteljce i njenim sredstvima, nema niti si prisvaja ikakovo potraživanje prema tuženoj s osnova predmetnog ugovora, nego je to u cijelosti i isključivo pravo tužiteljice koja je kredit svojim sredstvima otplatila. U odnosu na prigovor zastare: Prigovor zastare je neosnovan. Parnični postupak koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu broj P-1401/2012, u dijelu koji se odnosi na na ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli pravomoćno je okončan 14. lipnja 2018. god. presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž- 6632/2017-10, a kako je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023. god., uvažavajući rok zastare od 5 godina, za podnošenje iste nije nastupila zastara. O konverziji ugovora: Točno je da je predmetni ugovor konvertiran (Dodatak ugovoru od 15. siječnja 2016. god.). Sklapanjem dodatka stranke su izmijenile odredbe osnovnog ugovora u pogledu valutne klauzule (EUR) i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum raspolaganja preplatom, što istodobno ne znači da je tuženik kao korisnik izgubio pravni interes za utvrđenje pojedinih odredbi osnovnog ugovora ništetnim. Ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla, a ništetan ugovor ne postaje valjan ni u slučaju naknadnog otklanjanja uzroka ništetnosti. Dakle, unatoč sklopljenom dodatku, nema zapreke utvrđenju ništetnosti pojedinih odredbi osnovnog ugovora, a u ovom slučaju to su odredbe sadržane u članku 1., 2., 7. i 23. J) i P), koje su imale su za posljedicu značajnu neravnotežu odnosa i položaja njegovih sudionika i to na štetu tužiteljice kao korisnice kredita, odnosno potrošača. Takvog stava je i brojna sudska praksa prvostupanjskih i drugostupanjskih sudova, suprotno onoj navedenoj u odgovoru na tužbu. O prigovoru statusa potrošača: Tužiteljica ima status potrošača koji proizlazi iz osnovnog ugovora o kreditu gdje je razvidna namjena kredita (stavak 6. -dovršenje kuće) i činjenica da se radi o fizičkoj osobi korisniku kredita. Tuženik ničim, osim paušalnim prigovorom, nije doveo u pitanje tužiteljičin status potrošača, niti u tom pravcu prilaže ikakve dokaze. To što tužiteljica uz ovu tužbu (koja proizlazi iz ranije sklopljenog poslovnog/kreditnog odnosa između stranaka-2006. god.) nije dokumentirala „tko istu koristi, u koje svrhe, o kojoj se nekretnini radi i sl.“ za ovaj spor nije ni od kakve važnosti ni utjecaja. One informacije i dokumente koje je tuženik od tužiteljica tražio prilikom sklapanja Ugovora o kreditu je i dobio. Ako je tuženiku, koji je 2006. god. sastavljao ugovor i definirao njegov sadržaj, za zaključenje i plasman stambenog kredita u iznosu od 31.220,00 CHF bilo dovoljno naznačiti da je ugovor namjenski-za dovršenje kuće, uz koji je bio priložen z.k. izvadak (sastavni dio ugovora zbog upisa hipoteke), u ovom postupku nije ovlašten propitivati i preispitivati njegov sadržaj, svrhu i namjenu, odnosno dovoditi u pitanje potpunost njegovog sadržaja i dokumentacije. Inače, u kući u [adresa], za čije dovršenje su korištena sredstva iz kredita, stanuje tužiteljica s obitelji.

5. U podnesku od 4. studenog 2024. tuženik se očitovao na nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka te je naveo da ustraje na osporavanju svih istaknutih tužbenih zahtjeva. Tuženik ustraje na svim prigovorima, činjenicama i dokaznim prijedlozima koje je iznio u odgovoru na tužbu i tijekom postupka. Tuženik u odnosu na nalaz i mišljenje sudskog vještaka opreza radi navodi kako je predmet tužbe samo više plaćeno po osnovi valutne klauzule. Tuženik se očituje o odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024. godine i poslovni broj Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022.godine. Tuženik ističe kako je rješenjem poslovni broj Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024. Vrhovni sud Republike Hrvatske na tužiteljevo pitanje o učincima konverzije odgovorio sa sljedećim shvaćanjem: „28. Stoga iz svega navedenog proizlazi da potrošač, koji je sklopio dodatak ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK, nakon sklapanja dodatka Ugovoru, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa, osim onih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredita u smislu članka 19.c ZIDZPK (npr. zakonska zatezna kamata na razliku plaćenih pojedinih mjesečnih anuiteta).” Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024. odbacio tužiteljevu reviziju koju je podnio protiv drugostupanjske odluke kojom je pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev tužitelja (iz konvertiranog kredita) kojim je tužitelj potraživao razliku između CHF kamate plaćene po promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na CHF kamatu koja bi bila plaćena po početnoj kamatnoj stopi, s obrazloženjem: „Slijedom iznesenog, polazeći od činjenice da je dodatak ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njihovu ništetnost. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK, kojim su stranke iznova, i to počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, stranke su se prešutno odrekle svojih tražbina koje bi im pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu članka 19.c ZID ZPK. 25. Pri ovakvoj ocjeni revizijski sud ima na umu ustaljeno stajalište suda EU prema kojem se u odnosu na poduzetnike poput banaka u istim ili srodnim pravnim odnosima kao u predmetnom, potrošač nalazi u slabijem položaju (tako i u odluci broj C-26/13 od 30. travnja 2014.), kao i da je ZID ZPK imao primarni cilj zaštitu potrošača CHF kredita kao slabije ugovorne strane, a ostvarenje tog cilja imalo je veći značaj od pravne sigurnosti druge strane (tako i Ustavni sud, U-I/3685/2015 od 4. travnja 2017., točka 30.). Međutim, ZID ZPK je propisao detaljnu i jasnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji i pritom nametnuo tuženiku kao vjerovniku brojne obveze navedene u odredbama naprijed citiranih članaka 19.d i 19.e, a te su obveze, s obzirom na njihov sadržaj, imale glavni cilj ispunjenje dviju pozitivnih obveza prema potrošaču, i to donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača, ali također i balansiranje interesa potrošača i trgovca na tržištu. Ti su ciljevi ujedno odraz jednog od temeljnih načela zaštite potrošača (uz načelo savjesnosti i poštenja), a to je načelo transparentnosti. U takvim okolnostima zamjena nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer je do nje došlo slobodno i uz informiranost potrošača. 26. Ovakvom zaključku doprinosi činjenica da učinak konverzije prema ZID ZPK djeluje ex tunc (za razliku od konverzije kredita u CHF poljskog zakonodavca koja ima učinak pro futuro) što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao već sama po sebi ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe (tako i Sud EU u presudi broj C-308/15 JGT, točka 62). 27. U gornjem zaključku o tome da ZID-om ZPK-a uspostavljena stvarna ravnoteža između prava i interesa potrošača i trgovca, revizijski sud ocjenjuje odlučnim i okolnost da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije (za razliku od mađarskog zakonodavnog rješenja koji tu slobodu potrošaču nije ostavio), dok, s druge strane, takvu slobodu ZID ZPK banci nije dao, već joj je nametnuo obvezu da potrošaču ponudi konverziju u skladu sa ZID ZPK. Štoviše, odredbe koje uređuju pravila konverzije vrlo su stroga.“ Nadalje, tuženik ističe kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske ranijom presudom i rješenjem poslovni broj Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022. na tuženikovo pitanje o učincima konverzije, odgovorio sa sljedećim shvaćanjem: „Zaključno, na temelju svih iznesenih razloga, na pitanje postavljeno u reviziji u pogledu materijalnopravnih učinaka izvršene konverziji u skladu sa ZID ZPK/15 valja odgovoriti da je obveza kreditora (tuženice) na povrat više plaćenih iznosa (utužene glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, odnosno zaključivanjem dodatka ugovora o kreditu, međutim ostala je i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na te pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe članka 1115. ZOO.“ Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022. godine odbio tužbeni zahtjev tužitelja (iz konvertiranog kredita) u pogledu glavnog potraživanja kojim je tužitelj potraživao razliku između kamate plaćene po promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na kamatu koja bi bila plaćena po početnoj kamatnoj stopi, obrazlažući odbijajuću presudu na sljedeći način:

„U tom je smislu za naglasiti da je potrošaču u trenutku sklapanja konverzije ponuđena kamatna stopa koja će retroaktivno zamijeniti ranije ugovorenu (ništetnu) kamatnu stopu te su mu tom prilikom, jer je riječ o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se već bila primjenjivala u proteklom razdoblju za kredite s valutnom klauzulom u EUR, precizne stope ugovornih kamata bile poznate i predočene prije potpisivanja dodatka. Tužiteljica je prihvatila ponudu i dodatak ugovoru o kreditu je zaključen i izvršen u skladu s odredbama ZID ZPK/15 te, suprotno shvaćanju nižestupanjskih sudova, izaziva pravne učinke. U skladu s navedenim, primjena posebnog propisa (ZID ZPK/15) derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim dodatkom ugovora o kreditu u svemu na način kako je to određeno ZID ZPK/15. Na taj je način valjano prestala obveza tuženice (članak 160. stavak 1. ZOO) za povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata, a koja bi proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (članka 1111. stavka 1. ZOO) i ti više plaćeni iznosi nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženice, pa nije bilo temelja za prihvaćanje tog dijela tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. ZOO. Na temelju iznesenih razloga proizlazi zaključak da je tražbina potrošača – korisnika kredita na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate iz kredita denominiranog u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, a koji je s trgovcem - kreditorom zaključio dodatak ugovora o kreditu na temelju odredaba ZID ZPK/15, posljedično izvršenoj konverziji u skladu sa ZID ZPK/15, podmirena, budući da su i uplate izvršene po toj osnovi u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita i na taj je način obveza kreditora na povrat tih iznosa prestala.” Stoga, sukladno navedenim odlukama VSRH potrošač iz konvertiranog CHF kredita nema tražbinu prema tuženoj banci po osnovi povrata više plaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate iz kredita denominiranog u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, a koji je s trgovcem - kreditorom zaključio dodatak ugovora o kreditu na temelju odredaba ZID ZPK/15. Također, sukladno navedenim odlukama VSRH je negirao i tražbinu potrošača konvertiranog CHF kredita prema tuženoj banci po osnovi povrata više plaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz kredita denominiranog u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. U tome smislu VSRH u odluci poslovni broj Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024. navodi: „Stoga iz svega navedenog proizlazi da potrošač, koji je sklopio dodatak Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK, nakon sklapanja dodatka Ugovoru, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa, osim onih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredita u smislu članka 19.c ZIDZPK (npr. zakonska zatezna kamata na razliku plaćenih pojedinih mjesečnih anuiteta).” Dok VSRH u odluci Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022. godine navodi: “Nadalje, ne može se prihvatiti niti pravno shvaćanje iz pobijane presude da je izvršena konverzija imala svrhu i učinak samo na promjenu valute kredita, ali ne i na saniranje posljedica nevaljane odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njene izmjene. To iz razloga što je očito da se sadržajno (u biti stvari) konverzija odnosila i na odredbu o promjeni kamatnih stopa, neovisno o proklamaciji iz članka 19.c. stavka 1. ZKP. Imajući na umu ciljeve ZID ZPK/15 i vrijeme kad je donesen (kad je u kolektivnom sporu ta odredba već bila pravomoćno utvrđena ništetnom i pred sudovima su bili u tijeku sporovi radi povrata nepripadno isplaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate), ZID ZPK/15 treba tumačiti teleološki i u skladu s tom svrhom.” Vrhovni sud stoga jasno i nedvojbeno utvrđuje kako je izvršena konverzija na temelju odredaba ZID ZPK/15 imala svrhu i učinak i u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i u odnosu na valutnu klauzulu iz CHF ugovora pa slijedom toga tužitelji nemaju tražbinu prema tuženoj banci niti po osnovi povrata više plaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate niti po osnovi valutne klauzule iz kredita denominiranog u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. U odnosu na ukidni dio odluke iz revizijskog predmeta posl.br. Rev-586/19 koji se odnosi na zatezne kamate, tuženik opreza radi ističe da tužitelj u ovom sporu nije tražio/postavio zahtjev za isplatu zateznih kamata kao glavni tužbeni zahtjev u skladu s revizijskom odlukom poslovni broj Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022. zbog čega taj dio navedene odluke nije relevantan za predmetni postupak. Također, VSRH je gore citiranim odlukama akceptirao i naglasio kako je Ustavni sud Republike Hrvatske potvrdio ustavnost ZID ZPK/15 dok je VSRH ocijenio kako su sporazumi o konverziji sklopljeni na osnovi ZID ZPK/15 valjani i imaju pravne učinke. Tuženik ističe kako je VSRH u odluci poslovni broj Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024. naveo: „Potonju je okolnost, među ostalim, imao na umu i domaći Ustavni sud u postupku ocjenjivanja suglasnosti s Ustavom RH ZID ZPK-a/15 (U-I/3685/2015) u kojem je odlukom od 4. travnja 2017. ocijenio spomenuti Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske i nije prihvatio prijedlog većeg broja predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom. Ocjenjujući u opisanim okolnostima da ZID ZPK/15 zadovoljava kriterije formalne i materijalne ustavnosti, Ustavni je sud posebno naglasio da ZID ZPK/15 ima legitiman cilj jer se njime povećava socijalna zaštita, sprječava se nastavljanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize, pri čemu je predmetna mjera u vidu konverzije ocijenjena razmjernom legitimnom cilju koji se želio postići zato što su propisane mjere bile prikladne i nužne, a nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, s jedne strane, dok, s druge, njome nije nametnut ni prekomjeran teret kreditnim institucijama kao adresatima. Pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog temeljem ZID ZPK bavio se i ovaj sud u predmetu Gos 1/2019 u kojem je doneseno rješenje 4. ožujka 2020. U tom predmetu na postavljeno pravno pitanje: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli", ovaj sud je odgovorio da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Dok je VSRH u presudi i rješenju poslovni broj Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022. naveo: „Također je važno naglasiti i da Ustavni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15 (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15) te ocijenio da su oba zakona usklađena s Ustavom Republike Hrvatske. U navedenom je rješenju Ustavni sud Republike Hrvatske, pored dane ocjene formalne i materijalne ustavnosti, istaknuo da osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima. Dakle, a imajući na umu da ZID ZPK/15, kao izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera (intervencija) zakonodavca, predstavlja lex specialis u odnosu na opće odredbe obveznog prava u dijelu kojim se njime drugačije uređuju pojedini ugovorni odnosi i njihovi pravni učinci, njime je stvorena pravna osnova za zaključivanje sporazuma u obliku dodatka ugovora. Stoga dodatak ugovoru svoje izvorište ima u tom prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske (u tom smislu i ovaj sud u rješenju R1/19 od 4. ožujka 2020.) pa se odredbe Dodatka zaključenog među parničnim strankama ne mogu ocijeniti nepoštenima niti posljedično ništetnima.“ Stoga, uzimajući u obzir odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske koji je potvrdio ustavnost ZID ZPK/15 te odluku VSRH iz oglednog spora Gos-1/2019 koji je ocijenio kako su sporazumi o konverziji sklopljeni na osnovi ZID ZPK/15 valjani i imaju pravne učinke te uzimajući u obzir odluke VSRH poslovni broj Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024. i poslovni broj Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022. kojim je odbio zahtjev tužitelja za isplatu preplaćene CHF kamate tuženik predlaže sudu da bez daljnjeg raspravljanja odbije tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu troška tuženiku. Slijedom navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev, a da tuženiku na teret tužitelja dosudi parnične troškove prema troškovniku u nastavku.

6. U podnesku koji je kod suda zaprimljen 8. studenog 2024. tužiteljica se očitovala na nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka te je uredila tužbeni zahtjev i predložila da sud donese presudu kojom se utvrđuju ništetnima odredbe iz članka 1., 2., 7. i 23. J) i P) Ugovora o namjenskom kreditu broj 292/2006, kreditna partija broj 7103139180 od 16. svibnja 2006. godine koji je tužiteljica JG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zaključila sa tuženikom Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 dana 16. svibnja 2006. godine koji ugovor je potvrđen od javnog bilježnika Ante Brekalo iz [adresa], pod brojem: OU-306/06 dana 18. svibnja 2006. godine u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula CHF) pa stoga te odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 da isplati tužiteljici JG, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] preplaćeni iznos u odnosu na razliku u tečaju u valuti švicarski franak (CHF) u visini od 1.691,71 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate i to od dospijeća pa do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet (5) postotnih poena, od 01.kolovoza 2015. pa do 31 prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od

godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri (3) postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije

refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri (3) postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine na iznose od: 26,72 eur počevši od 13. travnja 2012. godine pa do isplate, 40,26 eur počevši od 11. svibnja 2012. godine pa do isplate, 41,28 eur počevši od 13. rujna 2012. godine pa do isplate, 40,06 eur počevši od 10. srpnja 2012. godine pa do isplate, 40,01 eur počevši od 14. kolovoza 2012. godine pa do isplate, 37,42 eur počevši od 13. rujna 2012. godine pa do isplate, 39,05 eur počevši od 12. listopada 2012. godine pa do isplate, 40,52 eur počevši od 15. studenog 2012. godine pa do isplate, 39,77 eur počevši od 14. prosinca 2012. godine pa do isplate, 40,61 eur počevši od 11. siječnja 2013. godine pa do isplate, 38,18 eur počevši od 11. veljače 2013. godine pa do isplate, 37,50 eur počevši od 12. ožujka 2013. godine pa do isplate, 40,17 eur počevši od 12. travnja 2013. godine pa do isplate, 36,33 eur počevši od 15. svibnja 2013. godine pa do isplate, 36,32 eur počevši od 13. lipnja 2013. godine pa do isplate, 36,06 eur počevši od 15. srpnja 2013. godine pa do isplate, 36,28 eur počevši od 01. kolovoza 2013. godine pa do isplate, 37,15 eur počevši od 15. rujna 2013. godine pa do isplate, 38,13 eur počevši od 15. listopada 2013. godine pa do isplate, 38,61 eur počevši od 15. studenog 2013. godine pa do isplate, 40,31 eur počevši od 15. prosinca 2013. godine pa do isplate, 38,59 eur počevši od 15. siječnja 2014. godine pa do isplate, 40,70 eur počevši od 15. veljače 2014. godine pa do isplate, 41,77 eur počevši od 15. ožujka 2014. godine pa do isplate, 40,84 eur počevši od 15. travnja 2014. godine pa do isplate, 39,29 eur počevši od 14. svibnja 2014. godine pa do isplate, 39,80 eur počevši od 15. lipnja 2014. godine pa do isplate, 40,75 eur počevši od 15. srpnja 2014. godine pa do isplate, 41,51 eur počevši od 15. kolovoza 2014. godine pa do isplate, 41,70 eur počevši od 15. rujna 2014. godine pa do isplate, 42,51 eur počevši od 15. listopada 2014. godine pa do isplate, 43,68 eur počevši od 15. studenog 2014. godine pa do isplate, 43,90 eur počevši od 15. prosinca 2014. godine pa do isplate, 44,07 eur počevši od 15. siječnja 2015. godine pa do isplate, 43,98 eur počevši od 15. veljače 2015. godine pa do isplate, 43,98 eur počevši od 15. ožujka 2015. godine pa do isplate, 43,98 eur počevši od 15. travnja 2015. godine pa do isplate, 43,98 eur počevši od 15. svibnja 2015. godine pa do isplate, 43,98 eur počevši od 15. lipnja 2015. godine pa do isplate, 43,98 eur počevši od 20. srpnja 2015. godine pa do isplate, 43,98 eur počevši od 15. kolovoza 2015. godine pa do isplate i 43,98 eur počevši od 15. rujna 2015. godine pa do isplate u roku od 15 dana. Tuženik je dužan tužiteljici naknadi trošak ovog parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana.

7. U dokaznom postupku izvršen je uvid u ugovor o namjenskom kreditu od 16. svibnja 2006., dodatak ugovoru o kreditu od 15. siječnja 2016., informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30. rujna 2015., stvarni otplatni plan i uplate po kreditu, promet po kreditu, izvještaj o kalkulatoru za provedbu konverzije kredita, izvadak iz zemljišne knjige zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] s izjavom od 27. studenog 2023., pročitan je nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka Borisa Belunjak od 16. listopada 2024. i njegova usmena dopuna.

8. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka sud je nesporno utvrdio da je tužiteljica JG kao korisnik kredita s tuženikom Zagrebačkom bankom d.d. kao kreditorom dana 16. svibnja 2006. sklopila ugovor o namjenskom kreditu. Tuženik je tužiteljici člankom 1. ugovora odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti od 31.220,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, a tužiteljica se kao korisnik kredita obvezala iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način određen tim ugovorom. Člankom 2. ugovora o kreditu ugovoreno je da je tužiteljica dužna kreditoru platiti iznos kredita u anuitetima i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovora promjenjiva, a temeljem odluke o kamatnim stopama tuženika koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,4% godišnje. Člankom 7. ugovorne strane ugovorile su da će korisnik kredita otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 194,39 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećim za CHF na dan plaćanja iznosa anuiteta. Namjena kredita bila je za dovršenje kuće.

9. Nesporno je nadalje da su tužiteljica i tuženik dana 15. siječnja 2016. sklopili dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15) te je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eurima.

10. Između stranaka nije sporno niti da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovni brojem P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa kojeg je pokrenula udruga, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredba o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. , a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time banka postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to članak 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to članak 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Isto tako, tužene banke su u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana postupajući protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, a koje odredbe su ništetne.

11. Prema odredbi članka 502.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interesa i prava.

11.1. Prema odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku fizičke ili pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. tog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se te osobe na njih pozvati.

11.2. Dakle, tom odredbom Zakona o parničnom postupku određeno je da pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu s tim da su banke u pojedinačnim potrošačkim sporovima ovlaštene tvrditi i dokazivati suprotno.

12. Stoga je ovaj sud sukladno članku 502. c Zakona o parničnom postupku vezanim pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu u parnici radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača i presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača.

13. Tužiteljica ovom tužbom i uređenim tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti članka 1., 2., 7. i 23. J. i P. ugovora o kreditu kojeg je s tuženikom zaključila 16. svibnja 2006. i isplatu preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene tečaja švicarskog franka tijekom otplate kredita i zakonsku zateznu kamatu na svaki više plaćeni rata kredita od plaćanja pa do isplate.

14. Sud nalazi da tužiteljica iako je izvršena konverzija kredita ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu i sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

14.1. Naime, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja od 2006. pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

15. Uvidom u ugovor o namjenskom kreditu od 16. svibnja 2006. sud zaključuje da se o spornim odredbama ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa nije posebno pregovaralo.

16. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ocjena je ovoga suda da postupanje tuženika u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao stranke ugovora, slijedom čega sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužbe tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu osnovan, a isto tako sud nalazi da je osnovan zahtjev za isplatom razlike između plaćenih anuiteta kredita u kunama prema kamatnim stopama koje su se tijekom otplate kredita mijenjale i anuiteta po tečaju na dan isplate kredita bez valutne klauzule.

17. Dakle, nesporno je sud utvrdio da je tužiteljica s tuženikom sklopila ugovor o namjenskom kreditu, a namjena kredita je bila uređenje kuće. Člankom 1. tuženik je odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti 31.220,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, a tužiteljica se kao korisnica kredita obvezala iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama. Člankom 2. istog ugovora određeno je da će tužiteljica kredit plaćati u anuitetima i redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva. Člankom 7. tužiteljica se kao korisnik kredita obvezala kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 194,39 CHF obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja, a iznos anuiteta sadrži glavni dug i obračunatu kamatu. Člankom 23. točkama J i P za koji članak u tim točkama tužiteljica traži utvrđenje ništetnosti određeno je da se na prava i obveze ugovornih strana primjenjuju Opći uvjeti poslovanja Zagrebačke banke d.d. i da je korisnik kredita izjavio da je upoznat s činjenicama iz ugovora te na sve obveze za povrat kredita iz ugovora.

18. Iz navoda tužbe i iz ugovora o kreditu sud je utvrdio da se o spornim odredbama ugovora o kreditu kojima je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva i to sukladno odlukom kreditora kao i o odredbama vezanim za valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo.

19. Obzirom na razdoblje u kojem je sklopljen ugovor o kreditu za ocjenu valjanosti ugovornih odredbi, mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03- dalje ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007., do kada je taj Zakon bio na snazi, potom od 7. kolovoza 2007., Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 - dalje ZZP/09), a sada je važeći Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15, 14/19 - dalje ZZP/14).

20. Odredbom članka 84. ZZP/03 i odredbom članka 99. ZZP/09, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

21. Materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima regulirana je pravilima Zakona o zaštiti potrošača koji su u tom smislu lex specalis, dok su odredbe Zakona o obveznim odnosima koji ovu materiju također regulira, ali na razini općeg propisa, primjenjuju supsidijarno. O odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa odlukom banke, nije se pojedinačno pregovaralo, a tuženik niti ne tvrdi da je tužiteljica mogla na nju utjecati. U prilog navedenom govori i činjenica da su u ugovore inkorporirani opći uvjeti poslovanja o kojima tužiteljica po prirodi stvari ne može pojedinačno pregovarati. Iako tužena banka tvrdi da je ova odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva, odnosno da se odluke banke o promjeni kamatne stope donose na temelju općih uvjeta poslovanja koji su sastavni dio ugovora (a koji su se tijekom trajanja ugovornog odnosa također mijenjali), tužena ne spori da niti sporni ugovor, niti opći uvjeti ne sadrže niti referentu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope jer se donošenje odluke banke o eventualnoj promjeni kamate u skladu sa tržišnim uvjetima, protivno tvrdnji tuženika, ne može smatrati preciznim načinom utvrđivanja promjene kamatne stope.

22. Na temelju odredbe članka 295. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23), opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a odredbom članka 295. stavak 3. istoga Zakona, propisano je da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje.

23. U konkretnom slučaju, nesporno je da ugovor o kreditu ne sadrži ni referentnu stopu (osnovnu kamatnu stopu za zakašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je stoga tuženik, koristeći takvu ugovornu odredbu, prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva, određuje prema odluci banke, mogao postupati savjesno ili nesavjesno.

24. Ovaj sud smatra da je ugovorna odredba kojom se promjena ugovorne kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a pri tome se ne navode kriteriji i mehanizmi promjene kamatne stope, uslijed čega bi tužiteljica mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostataka jasno definiranih parametara za promjenu kamatne stope koji bi pri tome bili razumljivi i prosječnom potrošaču, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva. Ugovorna odredba o promjeni kamatne stope ključna je ugovorna odredba, a ista ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja - tuženika, a sve to bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti referentne stope za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih stranaka, u konkretnom slučaju na štetu tužiteljice jer se kod takvog ugovaranja radi o situaciju da tuženik jednostrano određuje obavezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, niti može konačno provjeriti pravilnost promjene jer za to nema nikakvih pouzdanih kriterija.

25. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između ugovornih stranaka na štetu tužiteljice jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora.

26. Takvom ugovornom odredbom tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, u konkretnom slučaju kamate, što je u suprotnosti sa odredbom članka 247. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Osim toga, sukladno odredbi članka 269. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, kako je propisano odredbom članka 272. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima. Ako je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan, što je propisano odredbom članka 270. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima.

27. Niti Zakon o zaštiti potrošača niti Zakon o obveznim odnosima ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, koje načelo proizlazi iz odredbe članka 4. Zakona o obveznim odnosima, kojom je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Poštovanje ovog načela znači postupati s povjerenjem prema osobi i interesima druge strane, međusobno se obavještavati o stanju pravnog posla i polagati račune, uvažavati interese obiju ugovornih strana glede tumačenja ugovora, razvijati međusobnu suradnju, suzdržavati se od dvoličnog i proturječnog ponašanja, njegovati otvorenost i iskrenost u vrijeme zasnivanja određenog obvezno pravnog odnosa, te pokazivati spremnost na potpuno i valjano ostvarenje i ispunjenje ugovorom preuzetih obaveza. Radi se o otvorenoj pravnoj normi koja samo načelno određuje na koji bi se način subjekti obveznog pravnog odnosa trebali ponašati, a pri tome je naglašena upravo vjera, odnosno povjerenje između ugovornih strana, pa bi povjerenje trebalo biti ključni element i načela savjesnosti i poštenja.

28. Činjenica je da u potrošačkim ugovorima o kreditu banke nisu imale obvezu ugraditi egzaktne parametre za promjenu kamatne stope i metodu izračuna tih parametara obzirom da u razdoblju od 2004. do 2008., nije bila propisana takva obveza banaka, međutim nepostojanje zakonske regulative kojom bi se naložilo banci da u ugovoru o kreditu precizno i jasno odredi način utvrđivanja i uvjete promjenjivosti kamatne stope, ne daje istima i ovlaštenje da kamatnu stopu mijenjaju po vlastitom nahođenju bez mogućnosti utjecaja druge ugovorne strane na takvu odluku i da jednostranom odlukom mijenjaju visinu obveze potrošača odnosno druge ugovorne strane.

29. Uzimajući u obzir činjenicu da je kamata cijena, da je cijena kao što je ranije navedeno, bitni element ugovora o kreditu te da mora biti određena, odnosno odrediva, već samim time odredba koju koristi tuženik, odnosno pravni prednik tuženika, na temelju koje cijenu određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, je protivna načelu savjesnosti i poštenja.

30. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., ističe se da: "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi od dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franaka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva, sukladno odluci banke, dakle vjerovniku."

31. Obzirom na činjenicu da u ugovorima u kojima koristi odredbu o promjeni kamatne stope, tuženik nije odredio referentnu stopu, da u vrijeme sklapanja ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena, te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, pri tome rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovoga suda trebala odrediti elemente za koje se veže promjena i način njihove promjene, ugovoriti precizne pretpostavke uz koje se kamatna stopa može promijeniti, sve kako bi potrošač znao koji su to elementi na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa, to s ciljem kako bi njegova obveza bila odrediva, no vodeći računa o svom interesu i koristeći činjenicu nepostojanja propisa koji mu takvo što nalaže, tuženik tužiteljici kao potrošaču nameće ugovorne odredbe koje tužiteljicu stavljaju u neravnopravni položaj, a koje odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

32. Nadalje, dužnost je tuženika bila da prilikom pregovaranja tužiteljici pruži sve potrebne informacije vezane za valutnu klauzulu, a ne da joj prepustiti da se sama informira, pogotovo ako se ima u vidu da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na švicarski franak, stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojima ne raspolaže prosječni potrošač. Tuženik je trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak, uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je također protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača, banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika i iskustva u poslovanju zna za taj rizik.

33. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., između ostaloga je naveo da su tužene banke propustile potrošačima objasniti pravo značenje švicarskog franka kao "sigurne valute", propustili su istinito informirati da je ta valuta sigurno ulaganje za banke, a ne korisnike kredita, pri čemu su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima, u trenutku sklapanja ugovora, dakle kao stručne osobe to znale ili morale znati za razliku potrošača koji isto nije znao. Prosječnom potrošaču odredbe ugovora u kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive, pa je banka, odnosno u konkretnom slučaju tuženik bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužiteljici pomoći da se u okviru zakonom dozvoljenih mogućnosti koristi uslugama banke, ali ne na svoju štetu.

34. Neravnoteža u pravima i obvezama je znatna jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci kao kreditoru i cijena, jer se i kamata u konačnici plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, već samim sklapanjem ugovora koji sadrži sporne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, konkretno neravnoteža u pravima i obvezama utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa, te na primjeni valutne klauzule je znatna i postoji, jer se radi o odredbama u tipskim formularnim ugovorima sastavljenim unaprijed od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik, ne znajući za njega jer o tome nije informiran.

35. Može se zaključiti da neravnotežu nisu prouzrokovale promjene kamatne stope, ni promjene tečaja valute, nego ugovorne odredbe koje zbog svoje formulacije tužiteljicu dovode u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je tužiteljica znala kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali nije mogla znati, zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati visina glavnice i kamatna stopa.

36. Odredbom članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača/03, te članka 96. Zakona o zaštiti potrošača/07, propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, što je ovdje slučaj, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste, a potome sukladno odredbi članka 323. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima i obvezu svake ugovorne strane da vrati ono što je primila na temelju takvog pravnog posla, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, što je slučaj u ovoj pravnoj stvari.

37. Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020., u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedenog članka 502.c Zakona o parničnom postupku, a isto tako i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15 - dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. 38. Odredbom članka 1111. stavak 1., 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obaveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Odredbom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

39. Na temelju naprijed navedenoga kao i temeljem iskaza tužiteljice sud je utvrdio da se o spornim ugovornim odredbama nije pregovaralo i sud je mišljenja da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu zaključenog između parničnih stranaka dana 17. svibnja 2006. kojima se korisnik kredita obvezao kreditoru iznos kredita vratiti uz redovnu kamatu koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva te kojima se kamata i glavnica kredita vežu za valutu švicarski franak, nepoštene, posljedica je čega ništetnost takvih odredbi, slijedom čega tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju ništetnih odredbi od nje naplatio i primio, jer je tako naplaćeni novčani iznos tuženik stekao bez osnove, u smislu odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima.

40. Obzirom na sve naprijed navedeno sud ocjenjuje da je odredba članka 1., 2. i 7. ugovora o kreditu sklopljen između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora dana 16. svibnja 2006. kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa ništetna, a sve u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača koji zakon je vrijedio u vrijeme sklapanja pravnog posla – ugovora o kreditu. Ugovorne odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i kojima se glavnica iz ugovora o kreditu vezala za valutu švicarski franak iako su bile uočljive i jasne nisu bile razumljive i tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije dao sve potrebne informacije tužiteljici iz kojih bi tužiteljica mogla razumjeti značaj i posljedice ugovaranja promjenjive kamatne stope valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koje takva ugovorna odredba nosi.

41. Odredbom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima određeno je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

42. Prema članku 1115. istog zakona kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

43. Na temelju naprijed navedenog sud nalazi da su odredbe ugovora o kreditu zaključenog između tužiteljice i tuženika kojim se korisnik kredita obvezao kreditoru iznos kredita vratiti uz redovnu kamatu koja je tijekom ugovorne obveze promjenjiva i kojom se kamata i glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak nepoštena, posljedica čega je ništetnost takvih odredbi pa tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takve ništetne ugovorne odredbe naplatio i primio od tužiteljice ocjenjujući da je ništetnom odredbom tuženik takve naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima.

44. Stoga je sud tužbeni zahtjev tužbe tužiteljice da se utvrdi da je ništetna odredba predmetnog ugovora o kreditu i to članak 1. 2. i 7. prihvatio i odlučio kao u točki I izreke. Sud nije našao da je ništetna odredba članka 23. točke J. i P. predmetnog ugovora o kreditu jer je tužiteljica u tim točkama odredbe članka 23. ugovora o kreditu samo potvrdila da je upoznata s pravima i obvezama iz sklopljenog ugovora i da je upoznata da se u ispunjenju ugovora primjenjuju Opći uvjeti poslovanja Zagrebačke banke d.d., kreditora pa je sud taj dio tužbenog zahtjeva tužbe tužiteljice

kao neosnovan odbio.

45. Uvidom u Dodatak ugovoru o kreditu od 15. siječnja 2018. utvrđeno je da je isti sklopljen između tužiteljice i tuženika temeljem Zakona i izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i izvršena je konverzija kredita u kredit u eur. Člankom 4. dodatka ugovora o kreditu ugovorne strane utvrdile su da je neotplaćena, nedospjela glavnica po osnovnom ugovoru o kreditu iznos od 21.304,40 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan 30. rujna 2015. iznosi 148.721,16 kn. Člankom 5. ugovorne strane utvrdile su da je tužiteljica kredit preplatila u iznosu od 5.058,24 kn do dana konverzije, a člankom 6. stranke su se sporazumjele o isplati preplaćenog iznosa.

46. Sud nalazi da je tuženik prilikom konverzije kredita postupao sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju pa ne nalazi da bi ta odredba dodatka ugovoru o kreditu bila ništetna te je tužiteljicu s dijelom tužbenom zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti članka 3. dodatka ugovora o kreditu kao s neosnovanim odbio.

47. Radi utvrđenja postojanja razlike u plaćanju anuiteta kredita, po tečaju CHF u odnosu na kn u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i rata kredita obzirom na promjenu tečaja tijekom otplate kredita provedeno provedeno je vještačenje po vještaku knjigovodstvene struke Borisu Belunjak.

48. Knjigovodstveni vještak Boris Belunjak u svom pisanom nalazu i mišljenju naveo je da su tužiteljica i tuženik sklopili 16. svibnja 2006. pod brojem 292200606, partija broj 7103139180 u iznosu od 31.220,00 CHF na rok otplate 246 mjeseci uz poček otplate od 6 mjeseci, a sve obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan plasmana, isplate kredita i otplate kredita na dane plaćanja, a početno ugovorena je promjenjiva redovna kamatna stopa i početno je primjenjivana od 4,40% godišnje uz ugovoreni početni mjesečni anuitet od 194,39 CHF. Naknadno su se redovna kamatna stopa i anuiteti mijenjali od strane tuženika i uz primjenu srednjeg tečaja HNB za CHF za kune na dane plaćanja kredita. Kredit je plasiran 23. svibnja 2006. i otplaćivan nakon počeka od 6 mjeseci počevši od anuiteta za prosinac 2006. koji dospijeva 1. srpnja 2007. do zaključno anuiteta za kolovoz 2015. koji je plaćen u rujnu 2015. jer je na dan 30. rujna 2015. provedena konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR. Knjigovodstveni vještak naveo je da je tužiteljica zbog valutnog utjecaja, primjene srednjeg tečaja HNB za 1 CHF za kunu na dan plaćanja platila više u iznosu od 18.677,57 kn što preračunato u eur po konverzijskom tečaju od 7,53450 iznosi 2.478,94 eur. Obzirom da je tužiteljici prilikom konverzije kredita priznata preplata u iznosu od 5.058,24 kn tužiteljica je zbog promjene tečaja švicarskog franka tijekom otplate kredita platila više u iznosu od 1.691,71 eur. 49. Knjigovodstveni vještak dao je i tabelarni prikaz svog pisanog nalaza i mišljenja.

50. U usmenoj dopuni naveo je izračunao razliku preplaćenih anuiteta po primijenjenim redovnim kamatnim stopama i srednjem tečaju HNB u odnosu na anuitete određene početno ugovorenom redovnom kamatnom stopom i tečajem u otplati kredita na dan isplate kredita. Tako izračunate razlike diferencirao je posebno na utjecaj promjena (povećanja i smanjenja) redovnih kamatnih stopa i posebno na utjecaj primjene srednjeg tečaja HNB za CHF za kune u otplati kredita u odnosu na srednji tečaj HNB za CHF za kune na dan isplate kredita. U dvije verzije izračuna ukupne razlike do visine plaćenih anuiteta izračun je umanjio za iskazanu preplatu po konverziji iz valute CHF u valutu EUR, a što je iznosilo (preplata) 5.058,24 kune. Također u drugoj verziji od samo valutnih razlika umanjio je iznos preplate po konverziji te objasnio način izračuna konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR. Iskazana preplata po konverziji kredita iskorištena je u kasnijoj otplati kredita na način da je iznos anuiteta u EUR plaćan 50% iz ostvarene pretplate dok se nije iscrpio i to počev od 1. veljače 2016. godine pa zaključno do 1. prosinca 2016. godine te tako iskorištena preplata iznosi 734,69 eura što je činilo 5.528,86 kuna, a što se razlikuje između iznosa prema aneksu ugovora o kreditu kojim je potpisana preplata u iznosu od 5.058,24. Razlike proistječu za prijelazno razdoblje od 1. listopada 2015. do datuma provođenja konverzije 15. siječnja 2016. godine. U sudskom spisu nije dokumentiran stvarni obračun provedbe konverzije na dan 15. siječnja 2016. godine što tuženik inače dokumentira u sličnim predmetima, ali smatra da isto nije potrebno i da je vjerodostojno.

51. Sud nalazi da u konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu nastalu temeljem nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i tužiteljici nije vraćeno ono što je preplatila, a tuženik primio. Preplata koja je utvrđena u konverziji nije i ne može biti obeštećenje tužiteljice zbog primjene ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se tiču kamatne stope i valutne klauzule. Preplata utvrđena u konverziji predstavlja samo razliku koja je nastala zatvaranjem svih anuiteta po simuliranom eur kreditu i onih anuiteta koje je do dana konverzije tužiteljica platila s tim da u dodatku ugovora o kreditu tužiteljici nisu priznate preplate zbog primjene ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli koje odredbe u vrijeme sklapanja dodatka ugovoru o kreditu nisu bile pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu utvrđene ništetnim.

51.1. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), a kojim je propisano postupanje s kreditima u CHF i njegova konverzija u kredit s valutom u EUR na način da je položaj potrošača s kreditom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti u eur. Ocjena je suda da izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.

52. Dakle, činjenica je da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđeni iznos preplate kojim su dogovorile podmirenje kredita u eurima samo za sebe ne upućuje na zaključak da je tužiteljici vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih anuiteta kredita na osnovu ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tuženik je dao izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji izračun sadrži podatke o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke i da su uplate koje su izvršene u kunama preračunate u CHF po tečaju za CHF na dan uplate i zaduženjima korisnika kredita preračunatim iz CHF u EUR uz primjenu kamatnih stopa za kredit u eurima po odlukama banaka te je tuženik na taj način utvrdio da je do 30. rujna 2015. tužiteljica uplatila određeni veći iznos što tuženik u dodatku ugovoru o kreditu naziva preplatom.

53. Temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka koji nalaz i mišljenje je sud u cijelosti prihvatio ocjenjujući da je dan u skladu s pravilima struke, stručno i nepristrano sud je utvrdio da je tužiteljica od sklapanja ugovora o kreditu pa do sklapanja dodatka ugovoru o kreditu, do konverzije kredita kroz period otplate kredita preplatila kredit zbog povećanja tečaja švicarskog franka na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita u iznosu od 1.691,71 eur što čini iznos preplate umanjen za nesporno priznatu preplatu u konverziji kredita.

54. Tužiteljica je tužbeni zahtjev u odnosu na preplatu zbog promjene tečaja tijekom otplate kredita pa do konverzije kredita uskladila s nalazom i mišljenjem knjigovodstvenog vještaka.

55. Budući da je sud utvrdio da je tuženik iznos od 1.691,71 eur stekao bez osnove, a tužiteljica uređenim tužbenim zahtjevom od tuženika potražuje na ime preplaćenih rata kredita zbog promjene tečaja švicarskog franka taj iznos to sud nalazi da je tako postavljeni tužbeni zahtjev tužbe tužitelja osnovan te ga je sud usvojio. Sud je prihvatio zahtjev za isplatom zakonske zatezne kamate i to od dana kada je tužiteljica izvršila isplatu pojedinih preplaćenih rata kredita.

56. Tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja tužiteljice.

57. Sud smatra da prigovor zastare potraživanja tuženika nije osnovan. 58. Tužiteljica je tužbom i uređenim tužbenim zahtjevom, a kako je već navedeno zatražila utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatu stopu te isplatu više plaćene anuitete kredita zbog povećanja tečaja švicarskog franka tijekom otplate kredita, a tužba je podnesena sudu 14. lipnja 2023.

59. Prema odredbi članka 219. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima određeno je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveza. Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveza.

59.1. Odredbom članka 215. stavak 1. istoga zakona određeno je da zastara počinje teći prvoga dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveza, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a odredbom članka 241. istoga zakona određeno je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

59.2. Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

59.3. Kada je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanje prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanje tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kada je spor okončan ili završen na drugi način kako to proizlazi iz odredbe članka 245. stavak 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima.

59.4. Prema odredbi članka 225. Zakona o obveznim odnosima tražbina zastarijeva za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Budući da u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare sud smatra da se u ovom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz naprijed navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima.

60. Prema odredbi članka 223. istog zakona kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.

61. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.).

62. Prema naprijed navedenim odredbama o zastari te prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud smatra da je podnošenje kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je vođen pod brojem P-1401/2012 u kojem je tužba podnesena 4. travnja 2012. prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja toga spora koji je pravomoćno završen donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi zbog promjenjive kamatne stope) kada je zastara počela teći ispočetka, odnosno donošenjem presude broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli).

62.1. Dakle, od naprijed navedenih dana ponovno počinje teći rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. pa zastarni rok od 5 godina u odnosu na kamatnu stopu počinje ponovno teći od 14. lipnja 2014., a od 15. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu obzirom da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.

63. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. (zapisnik broj Su-IV-47/2020-2) zauzeo je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

64. Zastara potraživanja tužiteljice na ime preplaćenih rata kredita počela je teći iznova tek pravomoćnošću presuda u postupku pokrenutom kolektivnom tužbom udruge Potrošač te je zastarni rok od pravomoćnosti odluka Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je bio vođen pod brojem P- 1401/2012 u odnosu na zahtjev za povrat više plaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope počeo teći 13. lipnja 2014., a zbog više plaćenih anuiteta kredita zbog povećanja tečaja 15. lipnja 2018.

65. Budući je tužiteljica podnijela tužbu sudu 14. lipnja 2023., a tužiteljica traži isplatu preplaćenih rata kredita zbog promjene tečaja za period od travnja 2012. do rujna 2015. to sud nalazi da to potraživanje tužiteljice nije zastarjelo budući da od pravomoćnosti presude u kolektivnoj tužbi udruge Potrošač protiv tuženih banaka, a koja se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli pa do podnošenja tužbe nije prošao rok od 5 godina.

66. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku. Sud je kao osnovan priznao trošak tužiteljice na ime troškova knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 331,81 eur dok sud nalazi da tužiteljica drugih troškova nije imala budući da je tužiteljica sukladno Zakonu o sudskim pristojbama oslobođena plaćanja sudskih pristojbi.

67. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Požegi 30. prosinca 2024.

S u d a c:

Ilka Leko

Naputak o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana objave presude, odnosno od primitka prijepisa presude u 3 istovjetna primjerka.

DNA:

1. JG, [adresa]

2. Odvjetničko društvo Porobija i Porobija j.t.d, Zagreb, Galleria Importanne, Iblerov trg 10/VII