REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: P-44/2024-40

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Požegi, po sucu ovoga suda Ilki Leko, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice IR, OIB [osobni identifikacijski broj] koju zastupa Odvjetničko društvo Hećimović i partneri d.o.o. iz Slavonskog Broda protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d., OIB 23057039320 koga zastupa Odvjetničko društvo Metelko, Knežević i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave održane 6. prosinca 2024. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice Marijana Bruketa, odvjetnika iz Požege i zamjenice punomoćnika tuženika TR, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri i presude objavljene 30. prosinca 2024.

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

I Dopušta se preinaka tužbe tužiteljice iz podneska od 9. listopada 2024. II Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607- 5102138589 od 3. prosinca 2004. sklopljenog između tuženika Erste & Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 kao kreditora i tužiteljice IR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita u dijelu način otplate kredita mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan odobrenja žiro- računa tuženika (u dijelu članka 2. i članka 7. ugovora).

III Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 isplatiti tužiteljici IR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime stečenog bez osnove po osnovi razlike u tečaju CHF iznos od 6.682,70 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od: 0,95 eur od dana 9. siječnja 2009. do isplate, 7,60 eur od dana 13. veljače 2009. do isplate, 8,06 eur od dana 12. ožujka 2009. do isplate, 0,61 eur od dana 17. travnja 2009. do isplate, 3,68 eur od dana 12. siječnja 2010. do isplate, 7,16 eur od dana 11. veljače 2010. do isplate, 5,63 eur od dana 11. ožujka 2010. do isplate, 11,73 eur od dana 9. travnja 2010. do isplate, 11,71 eur od dana 6. svibnja 2010. do isplate, 22,52 eur od dana 10. lipnja 2010. do isplate, 30,49 eur od dana 9. srpnja 2010. do isplate, 28,46 eur od dana 02. kolovoza 2010. do isplate, 46,67 eur od dana 10. rujna 2010. do isplate, 34,18 eur od dana 12. listopada 2010. do isplate, 35,32 eur od dana 10. studenog 2010. do isplate, 45,17 eur od dana 10. prosinca 2010. do isplate, 59,25 eur od dana 10. siječnja 2011. do isplate, 45,53 eur od dana 10. veljače 2011. do isplate, 49,35 eur od dana 10. ožujka 2011. do isplate, 42,51 eur od dana 11. travnja 2011. do isplate, 57,73 eur od dana 10. svibnja 2011. do isplate, 66,66 eur od dana 10. lipnja 2011. do isplate, 71,32 eur od dana 11. srpnja 2011. do isplate, 122,41 eur od dana 10. kolovoza 2011. do isplate, 72,73 eur od dana 9. rujna 2011. do isplate, 66,34 eur od dana 11. listopada 2011. do isplate, 65,32 eur od dana 10. studenog 2011. do isplate, 65,35 eur od dana 12. prosinca 2011. do isplate, 72,29 eur od dana 10. siječnja 2012. do isplate, 75,90 eur od dana 10. veljače 2012. do isplate, 76,36 eur od dana 9. ožujka 2012. do isplate, 73,78 eur od dana 10. travnja 2012. do isplate, 75,20 eur od dana 10. svibnja 2012. do isplate, 77,16 eur od dana 12. lipnja 2012. do isplate, 74,74 eur od dana 10. srpnja 2012. do isplate, 75,77 eur od dana 6. kolovoza 2012. do isplate, 69,07 eur od dana 10. rujna 2012. do isplate, 71,15 eur od dana 10. listopada 2012. do isplate, 75,23 eur od dana 9. studenog 2012. do isplate, 73,76 eur od dana 7. prosinca 2012. do isplate, 75,59 eur od dana 9. siječnja 2013. do isplate, 70,71 eur od dana 8. veljače 2013. do isplate, 68,63 eur od dana 11.03.2013. do isplate, 74,17 eur od dana 10. travnja 2013. do isplate, 70,16 eur od dana 10. svibnja 2013. do isplate, 67,03 eur od dana 10. lipnja 2013. do isplate, 63,85 eur od dana 10. srpnja 2013. do isplate, 67,24 eur od dana 12. kolovoza 2013. do isplate, 68,39 eur od dana 12. rujna 2013. do isplate, 71,59 eur od dana 11. listopada 2013. do isplate, 72,09 eur od dana 11. studenog 2013. do isplate, 75,36 eur od dana 12. prosinca 2013. do isplate, 70,65 eur od dana 8. siječnja 2014. do isplate, 65,69 eur od dana 10. veljače 2014. do isplate, 66,32 eur od dana 10. ožujka 2014. do isplate, 65,90 eur od dana 10. travnja 2014. do isplate, 64,08 eur od dana 12. svibnja 2014. do isplate, 64,02 eur od dana 9. lipnja 2014. do isplate, 64,60 eur od dana 02. srpnja 2014. do isplate, 66,55 eur od dana 02. kolovoza 2014. do isplate, 67,44 eur od dana 11. rujna 2014. do isplate, 68,57 eur od dana 10. listopada 2014. do isplate, 70,98 eur od dana 11. studenog 2014. do isplate, 71,53 eur od dana 11. prosinca 2014. do isplate, 71,88 eur od dana 12. siječnja 2015. do isplate, 72,06 eur od dana 10. veljače 2015. do isplate, 72,06 eur od dana 11. ožujka 2015. do isplate, 72,06 eur od dana 10. travnja 2015. do isplate, 72,06 eur od dana 11. svibnja 2015. do isplate, 72,06 eur od dana 10. lipnja 2015. do isplate, 72,06 eur od dana 9. srpnja 2015. do isplate, 72,06 eur od dana 7. kolovoza 2015. do isplate, i 2.480,45 eur od dana 9. rujna 2015. do isplate i to do 31. srpnja 2015. godine po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

III Odbija se tužiteljica s dijelom tužbenog zahtjeva kao s neosnovanim koji glasi: Utvrđuje se ništetnim odredba ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/514006607-5102138589 od 3. prosinca 2004. sklopljenog između tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. kao kreditora i tužiteljice IR kao korisnika kredita u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost 72.400,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj kao i u dijelu tužbenog zahtjeva za isplatnom zakonske zatezne kamate iznad dosuđenog iznosa.

IV Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 isplatiti tužiteljici IR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove parničnog postupka u iznosu od 2.206,81 eur sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate po stopi po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

S preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka tužiteljica se kao s neosnovanim odbija.

Obrazloženje

1. Tužiteljica IR podnijela je tužbu protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da su dana 3. prosinca 2004. tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj: 2402006- 1031262160 / 51400607-5102138589 temeljem kojeg ugovora je tuženik kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredita iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 72.400,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, s rokom otplate kredita od 324 mjeseca. Navedenim ugovorom o kreditu u članku 7. ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a da će se povrat obveza iz ovog ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunati po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan odobrenja žiro-računa tuženika. Tužitelj i tuženik su dana 8. siječnja 2016. godine sklopili Aneks broj 1 ugovora o kreditu broj: 5102138589 te su sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) izvršili konverziju ugovorenog kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine kojom se utvrđuje da je, između ostalih tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima.

U postupku koji je prethodio donošenju navedenih sudskih odluka sudovi su utvrdili da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne, jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugora propustile informirati potrošče o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, o tome da je rast tečaja švicarskog franaka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. S obzirom da su pravomoćnim presudama utvrđene ništetnim i nepoštenim ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008.godine, to je tuženik sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima, u vezi i s člankom 1111., člankom 1115., te člankom 1046. istog Zakona, dužan vratiti tužitelju sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora. Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. istog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Člankom 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07 i 79/09), odnosno člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14 i 110/15), propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Tužitelj navodi kako se pred naslovnim sudom već vodi parnični postupak između tužitelja i tuženika, radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu u dijelu u kojem je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva u skladu s odlukama o kamatnim stopama tuženika te isplate na ime stečenog bez osnove po osnovi preplaćenih kamata. Navedeni parnični postupak pred naslovnim sudom vodi se pod poslovnim brojem: P- 222/2019. Ovom tužbom tužitelj temeljem ugovora iz točke 1. tužbe potražuje sve preplaćene iznose rata/anuiteta kredita zbog promjena tečaja CHF za utuženo razdoblje od 3. prosinca 2004. do 8. siječnja 2016., odnosno do dana sklapanja dodatka ugovora kojim je provedena konverzija. Tužitelj, s obzirom na sadašnji trend sudske prakse, smatra da je u predmetnom postupku potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka predmetnog postupka, odnosno je li konverzija ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Tužitelj kao potrošač mora imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koja mu pripada (tako i prema presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019.). Tužitelj tužbu podnosi Općinskom sudu u Požegi kao mjesno nadležnom, temeljem članka 19.l stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojom odredbom je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Iako je člankom 12. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora/tuženika, tužitelj ističe kako je navedena ugovorna odredba, temeljem članka 49. stavka 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača i članka 50. stavka 1. istog Zakona, nepoštena i ništetna, jer se o istoj nije posebno pregovaralo, već je sastavnim dijelom tipskog sadržaja ugovora tuženika na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja, a koja ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, budući da bi radi ostvarenja svojih prava tužitelj bio u obvezi putovati u Rijeku, što bi, s obzirom da živi u [adresa], uzrokovalo značajnu financijsku neravnotežu, s obzirom na cijenu putovanja tužitelja u Rijeku i natrag, kao i s obzirom na za to potrebno vrijeme. Navodi tužitelja u skladu su s pravnim shvaćanjem Suda Europske unije u Luxemburgu izraženim u odluci donesenoj u spojenim predmetima br. C-240/98 do C-244/98, kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da po službenoj dužnosti ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. Tom odlukom sud je zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine, koja Direktiva je implementirana u hrvatski pravni sustav Zakonom o zaštiti potrošača, ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja, te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Slijedom navedenog predlaže se sudu po provedenom postupku donijeti presudu kojom se utvrđuju ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160 / 51400607- 5102138589 od 3. prosinca 2004. sklopljenog između tuženika Erste & Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 kao kreditora i tužitelja IR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost 72.400,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, a način otplate kredita mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan odobrenja žiro-računa tuženika (u dijelu članka 2. i članka 7. ugovora).

Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 isplatiti tužitelju IR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime stečenog bez osnove po osnovi razlike u tečaju CHF iznos od 3.981,68 eur / 30.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na svaki mjesečni preplaćeni iznos teče od zadnjeg dana u mjesecu za tekući mjesec do isplate i to do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 isplatiti tužitelju IR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove parničnog postupka koliko isti budu iznijeli sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena sve u roku od 15 dana.

2. Tuženik Erste&Steiermarkische bank d.d. u odgovoru na tužbu naveo je da prije upuštanja u raspravljanje u ovoj pravnoj stvari sudu skreću pažnju da je odredbom članka 14. Ugovora o kreditu broj 5102138589 od 03. prosinca 2004. godine (dalje u tekstu: ugovor o kreditu) za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke. Time su ugovorne strane, ovdje parnične stranke, ugovorom potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika i to odredbe članka 46. i 48. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje u tekstu: ZPP). Dakle, sud čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni, pa je za suđenje u ovoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci. U odnosu na navode tužitelja u pogledu mjesne nadležnosti tuženik ističe da sud nije ovlašten u ovom stadiju postupka donijeti odluku o nepoštenosti neke ugovorne odredbe, jer ispitivanje (ne)poštenosti neke ugovorne odredbe može biti predmet isključivo kontradiktornog postupka u kojem će sud provoditi dokaze na tu okolnost, između ostalog i ponajprije, saslušanje stranaka. Takvo je stajalište zauzeo i Županijski sud u Osijeku koji je u odluci od 6. svibnja 2019. godine, poslovnog broja Gž-758/2019 naveo sljedeće: “Suprotno žalbenim navodima tužitelja, prema odredbi članka 20. stavak 1. ZPP-a tuženik je istakao prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda u Splitu prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari, a pitanje ništetnosti pojedinih odredbi citiranog ugovora je meritorno pitanje i u ovoj fazi postupka nijedna odredba citiranog ugovora nije mogla biti utvrđena ništetnom, pa sve proizvode pravne učinke, pa tako i odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti”. Uostalom, tuženik ističe da je i Sud Europske Unije u odluci od 21. veljače 2013. godine u predmetu C-472/11 Banif Plus Bank Zrt protiv AR i Viktória Csipai, a koja presuda se ticala tumačenja Direktive Vijeća 93/13 EEZ i to upravo s obzirom na odluke nacionalnih sudova o nepoštenosti odredbi sadržanih u potrošačkom ugovoru između stranaka u postupku, istaknuo da nacionalni sud ne može po vlastitom nahođenju donijeti odluku o tome da je neka od odredaba sadržanih u potrošačkom ugovoru nepoštena, nego, najprije, treba provesti kontradiktorni postupak, a sve sa svrhom da se ne povrijedi načelo saslušanja stranaka. Upravo iz toga razloga Sud Europske Unije u gore navedenoj odluci ističe: "načelo saslušanja stranaka (audi et alteram partem) zahtijeva od nacionalnog suda koji smatra da bi određena ugovorna odredba bila nepoštena da obavijesti strane u postupku o takvom stajalištu i da ih pozove da iznesu svoje stavove u pogledu istoga, s mogućnošću da izazovu stajališta suprotne strane, a sve u skladu s formalnom procedurom predviđenom nacionalnim procesnim pravilima" (paragraf 36 citirane presude). Također, a osvrćući se na okolnost udaljenosti između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), Županijski sud u Splitu u rješenju pod poslovnim brojem Gž-1946/2019 od dana 23. prosinca 2019. godine jasno navodi da: “s obzirom na činjenicu da za suđenje u konkretnom sporu nije određena isključiva mjesna nadležnost, stranke su imale mogućnost sporazumjeti se o nadležnosti suda u mjestu sjedišta tuženika i sporazumjele su se o tome, pri čemu ta odredba nije nepoštena jer ne ograničava pretjerano pravo potrošača na upuštanje u postupak budući da udaljenost od Gradine kraj Virovitice do Rijeke nije takva da bi tužitelju kao potrošaču uzrokovala prevelike troškove putovanja koji bi ga objektivno mogli odvratiti od upuštanja u postupak.” U odnosu na udaljenost o prebivališta tužitelja do suda nadležnog prema sjedištu tuženika u istovrsnom predmetu Županijski sud u Velikoj Gorici poslovnog broja Gž-812/2021 od 2. rujna 2021. godine navodi: „općepoznata je činjenica kako je Grad Umag s Gradom Rijekom dobro cestovno povezan te udaljenost iznosi oko sto kilometara. Slijedom navedenog sama udaljenost kao i potencijalni troškovi putovanja po utvrđenju ovog drugostupanjskog suda nisu takvi da mogu objektivno odvratiti tužitelja kao potrošača od upuštanja u postupak.“ Tuženik ujedno ističe da se udaljenost tuženikova prebivališta od nadležnog suda u [adresa] ne može cijeniti kao značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i to osim iz razloga što tužitelja zastupa odvjetnik, već ujedno i tuženik u slučaju potrebe za osobnom prisutnosti na ročištu može biti saslušan zamolbenim putem pred sudom svoga prebivališta, a kakvo je pravno shvaćanje zauzeto i u rješenju Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovnog broja Gž-1179/2020, od 18. siječnja 2021. godine: „Najprije valja ukazati da nije jasno na temelju čega prvostupanjski sud utvrđuje da bi tužitelj osobno bio u obvezi putovati u Rijeku te da bi upravo navedeno uzrokovalo značajnu neravnotežu u stranačkim pravima i obvezama, što bi dalje predstavljalo valjani razlog da bi se ugovornu klauzulu o mjesnoj nadležnosti proglasilo nepoštenom. Naime, tužitelja u ovom postupku zastupa odvjetnik, a u slučaju da tužitelj bude pozvan na sud osobno radi saslušanja, taj dokaz može biti izveden i pred zamoljenim sudom, u smislu odredbe članka 224. ZPP-a, a u vezi sa člankom 266. ZPP-a.“ Tuženik nadalje ističe, sve i da se iz bilo kojeg razloga ima smatrati da je odredba o prorogaciji nadležnosti iz predmetnog ugovora o kreditu nepoštena, pa time i ništetna, što se u potpunosti osporava kao neosnovano stajalište, opet bi za suđenje u ovoj pravnoj stvari bio nadležan sud u Rijeci i to sukladno odredbama članka 46. i 48. ZPP-a. Na jednak način odlučuje i Županijski sud u Šibeniku u rješenju poslovnog broja Gž-135/2020 od 17. veljače 2020. godine, rješenju poslovnog broja Gž- 1120/2020 od 4. siječnja 2021. godine kao i u rješenju poslovnog broja Gž-208/2021 od 9. ožujka 2021. godine kada ističe kako: “i u slučaju ništetnosti sporazuma stranka o mjesnoj nadležnosti, Općinski sud u Rijeci je općemjesno nadležan u tom sporu, a suglasno odredbi članka 48. stavka 1. ZPP-a prema kojoj je za suđenje protiv pranih osoba općemjesno nadležan sud na čijem području tuženik ima registrirano sjedište, a tuženikovo sjedište je u Rijeci”. U odnosu na primjenu odredbe članka 19.l stavka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15 i 52/16 – dalje: Zakon o potrošačkom kreditiranju) prema kojoj bi potrošač mogao pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, tuženik ističe sljedeće. Prvenstveno, Zakon o potrošačkom kreditiranju se uopće ne može primijeniti na ovaj ugovorni odnos između tužitelja i tuženika iz razloga što je stupio na snagu dana 1. siječnja 2010. godine (NN 75/09), a sam propisuje u odredbi članka 29. da se ne primjenjuje na ugovore o kreditu sklopljene do dana stupanja na snagu toga zakona. Dakle, budući da je ovaj ugovor o kreditu sklopljen 03. prosinca 2004. godine, a Zakon o potrošačkom kreditiranju je stupio na snagu 1. siječnja 2010. godine, to tuženik ističe da nema mjesta primjeni ovoga zakona. Osim toga, sve i da ima mjesta primjeni Zakona o potrošačkom kreditiranju, tuženik ističe da se odredba članka 19.l stavka 1. ne primjenjuje u slučajevima postojanja sporazuma o nadležnosti koji je sklopljen između potrošača i druge ugovorne strane, od kojih oba u vrijeme sklapanja ugovora imaju prebivalište ili uobičajeno boravište, odnosno sjedište u istoj državi i kojim se prenosi nadležnost na sudove te države (članak 19.l stavak. 4. točka 3.), a što je ovdje slučaj. Da se predmetna odredba Zakona o potrošačkom kreditiranju odnosi samo na pitanje međunarodne nadležnosti proizlazi i iz prethodno citiranog rješenja Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovnog broja Gž-1179/2020: „Ujedno se sudu prvog stupnja ukazuje da u konkretnoj situaciji nema mjesta zasnivanju nadležnosti na odredbi čl. 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju jer se ta odredba odnosi na pitanje međunarodne nadležnosti za sporove iz potrošačkih ugovora. Stoga će, u slučaju da na opisani način utvrdi da je prorogacijska klauzula ništetna (glede čega je u tom slučaju potrebno dati jasne razloge, vodeći računa o svim relevantnim okolnostima), o mjesnoj nadležnosti odlučiti primjenom relevantnih odredaba ZPP-a.“ Tuženik ujedno ističe da se citirana odredba primjenjuje isključivo na sporove koji su obuhvaćeni u glavi IV.B Zakona o potrošačkom kreditiranju - Ništetnost i sudski postupci. Odredbom članka 19.j te glave zakona kao ništetan ugovor se utvrđuje onaj ugovor o kreditu koji je sklopio vjerovnik, odnosno kreditni posrednik koji nema odobrenje za pružanje usluga potrošačkog kreditiranja, odnosno za posredovanje pri potrošačkom kreditiranju. Obzirom da je nesporno da tuženik ima odobrenje za pružanje usluga potrošačkog kreditiranja, onda je nesporno i da u ovom predmetu nije riječ o sporu iz članka 19.j Zakona o potrošačkom kreditiranju, pa se stoga ne može primijeniti niti odredba članka 19.l koja određuje nadležnost za taj spor. Shvaćanje da se odredba članka 19.l. ne može primijeniti u sporovima izvan slučaja iz odredbe članka 19.j. zakona zauzeo je i Županijski sud u Šibeniku u prethodno citiranim rješenjima poslovnog broja Gž-904/2020 od 9. listopada 2020. godine, poslovnog broja Gž-1120/2020 od 4. siječnja 2021. godine i poslovnog broja Gž- 208/2021 od 9. ožujka 2021. godine, u kojem je odlučivao o u istovrsnom predmetu te je usvojio žalbu istovrsnog tuženika i ukinuo rješenja kojim se odbija prigovor mjesne nenadležnosti, a s obrazloženjem: „Kraj takvog stanja stvari, prvostupanjski sud je odbio prigovor mjesne nenadležnosti, s jedne strane, pozivom na odredbu članka 59. ZPP koja propisuje da je u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te poslovne jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem području se nalazi ta poslovna jedinica, te, s druge strane, pozivom na odredbu članka 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 75/09 i dr., dalje: ZoPK), a koja odredba, prema shvaćanju prvostupanjskog suda, dopušta mogućnost podnošenja tužbe u ovom sporu i pred sudom mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Međutim, navedena odredba ZoPK se primjenjuje isključivo na sporove iz članka 19.j ZoPK, odnosno, na sporove o ništetnosti ugovora i o posljedicama ništetnosti ugovora o kreditu koji je sklopio vjerovnik, odnosno, kreditni posrednik koji nema odobrenje za pružanje usluga potrošačkog kreditiranja, odnosno, za posredovanje pri potrošačkom kreditiranju, a što ovdje nije slučaj.“ Slijedom navedenog, mjesna nadležnost suda se u ovom predmetu ne može temeljiti na odredbi članka 19.l stavka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju, te bi i iz toga razloga rješenje o odbijanju prigovora mjesne nenadležnosti bilo nezakonito, i to iz razloga što bi sud pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno primijenio bi odredbu koju ne bi mogao primijeniti. Sudu se stoga predlaže da po primitku ovog prigovora donese rješenje kojim se stavlja izvan snage poziv za davanje odgovora na tužbu od dana 25. svibnja 2023. godine. Općinski sud u Požegi oglašava se mjesno nenadležnim za suđenje u ovoj stvari te će se po pravomoćnosti ovog rješenja spis dostaviti Općinskom sudu u Rijeci kao mjesno nadležnom sudu. Prvenstveno, tuženik ističe da je suglasan s prijedlogom tužitelja za spajanjem predmetne parnice s ranije pokrenutom parnicom u postupku P-222/2019 koji se također vodi pred naslovnim sudom. Nadalje, tužitelj predmetnom tužbom u odnosu na ugovor o kreditu zahtjeva utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu (točka I. tužbenog zahtjeva) i isplatu navodno preplaćenih tečajnih razlika u iznosu od 3.981,68 eura / 30.000,00 kuna zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose do isplate (točka II. tužbenog zahtjeva). Tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova. Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja. Naime, tužitelj ne bi bio aktivno legitimiran zahtijevati sve navodne preplate koje su vršene po ovom kreditu iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužitelja nego i od strane drugih osoba te bi, stoga tužitelj mogao samo potraživati navodno preplaćene iznose, koje je sam vršio, kada bi uopće zahtjev za isplatu tužitelja bio osnovan, a što se osporava u cijelosti. Iz prometa po partiji kredita razvidno je da su uplate na ime podmirenja ovog kredita, između ostalog, vršene i od strane MR, a na tužitelju je teret dokaza da je on stvarno izvršio te uplate. Dodatno tuženik ističe da je MR sudionik kreditnog odnosa po predmetnom ugovoru o kreditu kao sudužnik, odnosno zajedno sa tužiteljem nastupa kao solidarni dužnik te je tuženik sukladno odredbi članka 43. Zakona o obveznim odnosima ovlašten zahtijevati ispunjenje obveza po ugovoru o kreditu od koga hoće sve dok ne bude potpuno namiren. Stoga uplate po predmetnom ugovoru o kreditu koje je izvršio sudužnik iz kreditnog odnosa jesu uplate izvršene u njegovo ime i za njegov račun, a ne za račun tužitelja. Navedeno mišljenje dijeli i Vrhovni sud RH u Odluci poslovni broj Rev-478/2008 od 16. srpnja 2013. godine kada navodi „da sudužnik, kao osoba koja pristupa ugovoru o kreditu uz dužnika – korisnika kredita, odgovara (u smislu odredbe članka 414. stavak 1. u svezi odredbe članka 1004. stavak 3. ZOO-a) jednako kao i dužnik - i svaki sudužnik može biti pozvan na plaćanje dospjele obveze prije ili istodobno s glavnim dužnikom da se tužitelj ne može s uspjehom pozivati na odštetnu odgovornost (prema općim pretpostavkama te odgovornosti) ako sam nije trpio štetu, sve i da je tuženik poduzeo određenu štetnu i ujedno protupravnu radnju.“ Tuženik uz ovaj odgovor dostavlja odluku Ustavnog suda RH U-III-3176/2007, a iz koje odluke proizlazi da je drugostupanjski sud u postupku koji je bio predmetom ispitivanja pred Ustavnim sudom utvrdio da zahtjev zbog stjecanja bez osnove ima pravo podnijeti samo onaj tko je faktično platio tuđe dugovanje. Nastavno na taj stav drugostupanjskog suda, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede ustavnih prava podnositelja uz obrazloženje: „Iz izloženog je razvidno da je u postupku povodom parnične tužbe podnositelja drugostupanjski sud iznio jasne i valjane razloge za svoje stajalište o nedostatku aktivne legitimacije podnositelja kao tužitelja, jer, sukladno članku 210. ZOO-a, stjecatelj ne može biti obvezan vratiti ono što je bez osnove stekao bilo kome, već samo onome od kojega je nešto bez osnove stekao. Dakle, samo onaj od kojeg je nešto bez osnove stečeno aktivno je legitimiran zahtijevati povrat“. Tuženik napominje da sukladno odredbi članka 161. Zakona o obveznim odnosima obvezu može ispuniti dužnik ili treća osoba, a vjerovnik je ispunjenje dužan primiti od treće osobe ako je dužnik s tim suglasan ali i bez njegova znanja. Obzirom da se tužitelj nije usprotivio plaćanju izvršenom od strane trećih osoba, tuženik nije imao razloga odbiti odnosno vratiti uplate izvršene od strane trećih osoba. Međutim, u slučaju postavljanja zahtjeva za povrat stečenog bez osnove, isti zahtjev ima pravo postaviti samo treća osoba koja je uplatu izvršila, jer u konkretnom slučaju u odnosu na predmetne uplate, tuženik ništa nije stekao bez osnove od strane tužitelja, već eventualno kada bi se i radilo o stjecanju bez osnove, takvi iznosi bili bi stečeni od strane trećih osoba. Stoga, tuženik ističe (sve i da naslovni sud u pogledu navodne ništetnosti prihvati takav stav tužitelja, a što se osporava u cijelosti) kako tužitelju nije pravno dopušteno, a i moguće potraživati povrat navodno preplaćenih iznosa po predmetnom kreditu u cijelosti, budući da uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te stoga tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu u tome dijelu zbog nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, podredno odbije tužbeni zahtjev tužitelja. Odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Da je u svakom pojedinačnom predmetu potrebno utvrditi i dokazati status potrošača proizlazi i iz recentne sudske prakse županijskih sudova. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 08. siječnja 2016. godine sklopili aneks ugovora o kreditu (dalje u tekstu: aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Vrhovni sud Republike Hrvatske je nakon odluke Suda EU u predmetu C-567/20 od dana 5. svibnja 2022. godine nastavio postupak povodom prijedloga za dopuštenje revizije u predmetu Revd 2021/2020 te je dana 1. lipnja 2022. godine donio rješenje poslovni broj Revd 2021/2020-6 kojim se odbacuje revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž- 604/2017/8 od dana 8. svibnja 2020. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3881/15 kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenih kamata i tečajnih razlika nastalih uslijed navodne ništetnosti odredbe ugovora o kreditu broj u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenu kamatne stope sukladno važećim odlukama banke, a koji ugovor o kreditu je konvertiran prema odredbama ZIDZPK/15. Odbacujući predmetnu reviziju VSRH u rješenju Revd 2021/2020 navodi: „Imajući na umu navedeno pravno shvaćanje ovog suda u pogledu valjanosti zaključenih Dodataka ugovorima o kreditu (tzv. ugovori o konverziji), na temelju izričitih odredaba specijalnog propisa (Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju „Narodne novine“ broj 102/15) i odnosa prema pravnim pravilima iz Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima iz odluke Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., kao i činjenicu da se odluka u kolektivnom sporu na koju se poziva tužiteljica kao razlog važnosti istaknutog pitanja ne odnosi na navedene dodatke ugovorima niti na njih ima neposredan učinak, postavljeno pitanje nije važno pitanje u smislu odredbe članka 385.a stavak 1. ZPP.“ Slijedom navedenog, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C-567/20 i rješenje poslovni broj Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata. VSRH je u tom postupku odgovorio: “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.” VSRH zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. Prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera. U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, VSRH u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva (vidjeti str. 5. – 6. obrazloženja odluke). U tom dijelu VSRH navodi: „Dakle, treba reći da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebati dokazivati tuženik. U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. Tako treba tumačiti i drugu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., koja se također bavila pitanjem pravnog interesa, u okviru kolektivne sudske zaštite kojom se sud bavio u tom predmetu, odnosno postojanjem pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti onih kredita vezanih uz CHF glede kojih nije sklopljen sporazum o konverziji u kredite vezane uz EUR-e.“ Slijedom navedenog, VSRH zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. Slijedom prethodno rečenoga, pravna stajališta VSRH izražena u odluci poslovni broj Gos 1/2019 primjenjiva na ovaj konkretan slučaj su sljedeća: aneks ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je; aneksom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca; tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove, tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita. Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a, jasno je da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama. Osim toga, tužitelj u tužbi uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu. Stav VSRH iz rješenja poslovni broj Revd 2021/2020-6 je već prethodno bio zauzet u rješenju poslovni broj Rev 1014/18 kojim se odlučivalo o troškovima postupka kod povlačenja tužbe uslijed provedbe konverzije. Osobito se ukazuje na točke 12. i 13. citiranog rješenja u kojima sud ističe: „Prema shvaćanju revizijskog suda tuženik je postupajući u skladu s odredbom članka 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju i izrađujući izračun konverzije kredita, koji je tužitelj prihvatio i s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu, zapravo ispunio tužbeni zahtjev u okviru kojeg je tužitelj zahtijevao utvrđenje ništetnosti obračuna ugovorenih promjenjivih kamata i isplatu više plaćenog iznosa. 13. Stoga, u situaciji kada je sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je umanjena glavnica duga, ima se smatrati udovoljenje tužbenom zahtjevu kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjive ugovorene kamate i isplatu više plaćenih kamata, pa osnovano u konkretnom slučaju tužitelj potražuje naknadu troškova parničnog postupka u skladu s odredbom članka 158. stavak 1. ZPP.“ Prethodni stav VSRH je ponovio i u odlukama Rev 522/2018 od 26. travnja 2022. godine i Rev-893/17 od 29. lipnja 2021. godine. Ujedno tuženik ističe da je i Županijski sud u Varaždinu primjenjujući prethodna pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela održanoj 7. lipnja 2023. godine jednoglasno donio sljedeći zaključak: „Potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15.), nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu.“ Slijedom navedenog, očito je da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove. U suglasju sa pravnim shvaćanjima VSRH je i odluka Sud EU od dana 5. svibnja 2022. godine u predmetu C-567/20, kojom odlukom je odgovorio na prvo pitanje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, koje je u bitnome navodilo imaju li potrošači pravo da sudski osporavaju odredbe osnovnog ugovora ili na zakonu uspostavljenog dodatka ugovoru kako bi ostvarili pravo na povrat sve koristi koju je banka stekla zbog nepoštenih odredbi. Sud EU je u odluci C-567/20 utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi Ugovora o kreditu i/ili Aneksa kojim je provedena konverzija, pa tako niti pravo povrata navodnih koristi, i to u bitnom zbog sljedećih razloga: odredbe Glave IV.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13/EZ isključene su od ispitivanja nepoštenosti (nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive – toč. 55, 59 i 64 Odluke); cilj zakonodavca kod donošenja ZIDZPK/15 bila je uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te je taj cilj opisanom zakonodavnom intervencijom i postignut – toč. 57 i 62 Odluke); te ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile su navodno ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova. Dakle, Sud EU je u pravnoj stvari C-567/20 meritorno odlučio te iznio stav da je aneks ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti i to prije svega uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13. Naime, navedeni članak se temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge. Radi se o pravnom stavu koji nije nepoznat u praksi Suda EU i koji je Sud EU već iznio u drugim odlukama koje su posljedica zahtjeva za prethodnu odluku drugih država članica, kao što su primjerice odluke C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. godine i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine (štoviše na odluku C-243/20 Sud EU se pozvao i u odluci C-567/20 – vidjeti toč. 57. odluke). Tako je Sud EU u prethodno navedenim odlukama iznio svoj pravni stav koji se reflektira i u odluci C-567/20, a to je da konverzija kredita u EUR, koja je provedena na zakonskoj osnovi i sukladno odredbama ZIDZPK/15 kao i njezini učinci, ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti. Drugim riječima, Sud EU kroz svoje odluke, a sada u konačnici i kroz odluku C-567/20, jasno izražava svoje pravno stajalište da su iz primjene Direktive 93/13/EZ isključene sve one odredbe potrošačkih ugovora koje su posljedica tj. odraz zakonskih odredbi pojedine države članice EU. Tako Sud EU u svojoj odluci C- 243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama. U predmetu C-81/19 Sud EU posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Slijedom navedenog, sukladno utvrđenjima Suda EU iz odluke C-567/20, jasno proizlazi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti. Stoga su svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni) isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti i to kao apsolutna pravna predmnijeva tj. neoboriva zakonska presumpcija (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. U ovom kontekstu, u pogledu uspostave ravnoteže koja se ranije navodi, tuženik ukazuje sudu na sljedeće odredbe ZIDZPK/15 koje se odnose upravo na to pitanje. Odredbom članka 19.c određen je način izračuna konverzije, gdje se u točki 1. i 2. navodi da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu. Točka 3. citirane odredbe propisano je da se početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. (kako je prethodno navedeno), i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta. Odredbom članka 19. c točka 4. ZIDZPK propisano je da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate. Dakle, ZIDZPK-om je točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR, a tuženik je sukladno tim zakonskim odredbama bio u obvezi ponuditi tužitelju sklapanje aneksa, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome želi li ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Slijedom svega ranije navedenog, uslijed mehanizma konverzije kako je isti propisan ZIDZPK-om, a u skladu sa zaključcima Suda EU iz odluke u predmetu C- 567/20, dolazi se do sljedećih utvrđenja: tužitelj je slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom – provesti konverziju kredita iz CHF u EUR; navedenim je stvorena nova pravna osnova između ugovornih strana, ovdje parničnih stranaka, i to s retroaktivnim učinkom konverzije; pri tome je konverzijom između ugovornih strana uspostavljena ravnoteža, i to retroaktivnim priznavanjem cjelokupnih iznosa uplaćenih na ime povrata kredita u CHF, pa tako i svih mogućih preplata koje bi proizlazile iz osnovnog ugovora o kreditu; tužitelj se u ovom predmetu ne može pozivati na odredbe Direktive 93/13/EZ kao mjerodavne, jer je Sud EU u svojoj odluci u predmetu C-567/20 na to pitanje dao jasan i nedvosmislen odgovor. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbaci tužbu tužitelja, podredno odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka. Ukoliko sud ne bi odbacio tužbu, odnosno odbio tužbeni zahtjev, tužitelja iz prethodno navedenih razloga, tuženik se na pojedine tužbene zahtjeve očituje kako slijedi. Tužitelj pod točkom II. tužbenog zahtjeva potražuje iznos od 3.981,68 eura / 30.000,00 kuna s osnove navodno preplaćenih tečajnih razlika, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose do isplate. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe članka 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom članka 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 22. svibnja 2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. U slučaju da sud smatra da nije nastupila zastara navodnog potraživanja tužitelja s osnove tečajnih razlika, tuženik se očituje kako slijedi. Dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, poslovni broj Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluka Suda EU u predmetima C-81/19 i C- 243/20, koje se vezano za konverziju razmatraju ovom odgovoru na tužbu. Naime, kao što je i gore navedeno, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Navedeni stav se ima primijeniti i na zakonsku odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u članku 22. Zakon o obveznim odnosima. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Odredba članka 22. Zakona o obveznim odnosima propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti te da ako strane nisu ugovorile drugi tečaj, obveza se ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno HNB i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja. Dakle, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u ovo-predmetnom ugovoru odraz je dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Međutim, ukoliko bi sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik se očituje kako slijedi. Odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U- III-4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sportu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka). Stoga tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima: u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF); ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude; težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca; isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan; na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004. Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada) u kunama. U svim poslovnicama banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu banke 0800 7890 ili na internet stranici banke www.erstebank.hr. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina: iz ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu valutna klauzula u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju Erste banke za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja; iz - Informacija pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR 100.- . Pa tako se navodi da ukoliko jedan mjesec srednji tečaj banke iznosi kn 739,54 za 100 Eur, a slijedeći mjesec 753,36 za 100 Eur, tada je obveza korisnika kredita za taj mjesec da vrati iznos od kn 753,36. Dakle, prikazan je primjer u eurima iz kojeg je vidljivo da se mjesečni anuitet u razmaku od samo jednog mjeseca može promijeniti za skoro 2%. Naravno u slučaju da se tečaj promijeni na niže tada je i obveza korisnika kredita manja. Nadalje, u istom dokumentu tuženik informira potrošače pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Također je tuženik u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja; iz brošure stambeni krediti Erste banke koja je bila prilog uz “Novi list”, a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj, također je vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Iz nje je vidljivo da je tuženik dao informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj se vidi da je tečaj EUR bio najstabilniji, potom tečaj CHF-a te nakon toga USD-a. Također je tuženik dao preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjima koja imaju i koja su im vezana za neku od navedenih valuta; svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također je dobio brošuru u kojoj je naveden grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998. do 2004. godine u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan euro. Iz navedenog proizlazi da su korisnici kredita u CHF pa tako i tužitelj bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na euro. Dakle, iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Osim toga, tuženik uz ovaj odgovor na tužbu dostavlja i pisani iskaz gđe. ČR (voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije direktor Direkcije podrške prodaji), koja u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu ovakve vrste te predlaže da se isti uzme u obzir. Također, gđa. ČR je svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika poslala mail u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Predloženim saslušanjem tužitelja, dostavljenim pisanim iskazom i informativnim letcima tuženik želi dokazati razinu informacija koje su bile pružene tužitelju, odnosno da je tužitelj bio sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a sve u skladu s odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 i tuženikovom pravu na dokazivanje informiranosti tužitelja. Isto tako tuženik dodatno ističe kako je predmetnim Ugovorom o kreditu kao instrument osiguranja kredita ugovoren i depozit u visini od 10,00% od iznosa od kredita što prema Ugovoru o oročenom depozitu broj [broj depozita] iznosi CHF 7.240,00 U trenutku uplate sredstava depozita na depozitnu partiju (dakle, na dan 24. prosinca 2014. godine) depozit od CHF 7.240,00 u kunskoj protuvrijednosti vrijedio je kn 35.255,90 (CHF 7.240,00 x 4,8695 – srednji tečaj tuženika). Iznos depozita je korišten je u cijelosti za podmirenje dospjelih neplaćenih anuiteta po predmetnom Ugovoru o kreditu i to dana 04. travnja 2016. godine kada je korist kredita prebačen iznos od 7.240,00 CHF, koji je u kunskoj protuvrijednosti vrijedio 49.784,55 kn, a da je isplaćen po tečaju na dan 24. prosinca 2004. godine vrijedio bi 35.255,90 kn – razlika u iznosu od 14.528,65 kn odnosno 1.928,28 eura. Uzimajući u obzir navedeno, razvidno je kako je tužitelj unutar razdoblja od ugovaranja cit. depozita te za vrijeme njegova korištenja za podmirenje dospjelih neplaćenih anuiteta profitirao na povećanju tečaja CHF u iznosu od 14.528,65 kn odnosno 1.928,28 eura pa se stoga i postavlja opravdano pitanje navodnog rizika, koji je tužitelj preuzeo ugovaranjem predmetnog kredita. Iz svih gornjih tvrdnji tuženika proizlazi kako je prvenstveno postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a uz to je tužitelj i profitirao ugovaranjem oročenog depozita. Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si banka ne može priuštiti. Odnosno, primjera radi, otplatom duga od strane korisnika kredita u iznosu od 100 CHF, banka podmiruje svoju obvezu u iznosu od 100 CHF prema svojem vjerovniku. Odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo je reguliran i kontroliran od strane Hrvatske Narodne Banke (dalje HNB) koja je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (NN 38/2010 i 62/2011) u članku 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti). Upravo iz toga razloga banka vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riziku te sukladno tome poštujući gore navedenu Odluku HNB-a, kao i limit iz odluke, banka ne može i ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora već isključivo iz CHF izvora. Plasmani banke denominirani u CHF-u su pokriveni adekvatnim obvezama Banke u istoj toj valuti u skladu sa svim pozitivnim propisima. To je razvidno i iz dopisa HNB-a od 10. lipnja 2013. godine, a iz kojeg jasno proizlaze i sljedeće dvije činjenice: promjena tečaja kune prema bilo kojoj valuti ne može bitno utjecati na financijski rezultat kreditnih institucija (strana 2. dopisa HNB-a), banke su imale uredno evidentiranu obvezu u CHF (strana 3. dopisa HNB-a) te se tuženik vodio izrazito konzervativnim pristupom po pitanju otvorenosti svoje devizne pozicije. Dakle iz svega nesporno proizlazi da je i banka imala obveze u CHF-u te da stoga nije imala niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita. U slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužitelj, to nikako ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci poslovni broj Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe članka 214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Pored svega dosad iznesenog u ovom postupku, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od kn 5.498,44 / EUR 729,77 (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja). Slijedom toga, tuženik sudu predlaže presudom utvrditi da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi kn 5.498,44 / EUR 729,77 zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od: kn 14,78 / EUR 1,96 od 02. veljače 2005. pa do isplate, kn 0,57

/ EUR 0,08 od 02. ožujka 2005. pa do isplate, kn 46,18 / EUR 6,13 od 02. travnja 2005. pa do isplate, kn 41,58 / EUR 5,52 od 02. svibnja 2005. pa do isplate, kn 46,50 / EUR

6,17 od 02. lipnja 2005. pa do isplate, kn 78,55 / EUR 10,43 od 02. srpnja 2005. pa do isplate, kn 105,26 / EUR 13,97 od 02. kolovoza 2005. pa do isplate, kn 39,62 / EUR 5,26 od 02. rujna 2005. pa do isplate, kn 48,09 / EUR 6,38 od 02. listopada 2005. pa do isplate, kn 50,98 / EUR 6,77 od 02. studenog 2005. pa do isplate, kn 52,77 / EUR 7,00 od 02. prosinca 2005. pa do isplate, kn 51,15 / EUR 6,79 od 02. siječnja 2006. pa do isplate, kn 65,64 / EUR 8,71 od 02. veljače 2006. pa do isplate, kn 90,08 / EUR 11,96 od 02. ožujka 2006. pa do isplate, kn 102,37 / EUR 13,59 od 02. travnja 2006. pa do isplate, kn 97,73 / EUR 12,97 od 02. svibnja 2006. pa do isplate, kn 93,21 / EUR

12,37 od 02. lipnja 2006. pa do isplate, kn 102,17 / EUR 13,56 od 02. srpnja 2006. pa do isplate, kn 104,94 / EUR 13,93 od 02. kolovoza 2006. pa do isplate, kn 89,22 / EUR

11,84 od 02. rujna 2006. pa do isplate, kn 94,35 / EUR 12,52 od 02. listopada 2006. pa do isplate, kn 93,45 / EUR 12,40 od 02. studenog 2006. pa do isplate, kn 100,74 / EUR 13,37 od 02. prosinca 2006. pa do isplate, kn 121,49 / EUR 16,12 od 02. siječnja 2007. pa do isplate, kn 135,44 / EUR 17,98 od 02. veljače 2007. pa do isplate, kn 128,96 / EUR 17,12 od 02. ožujka 2007. pa do isplate, kn 132,74 / EUR 17,62 od 02. travnja 2007. pa do isplate, kn 168,06 / EUR 22,31 od 02. svibnja 2007. pa do isplate,

kn 176,73 / EUR 23,46 od 02. lipnja 2007. pa do isplate, kn 188,17 / EUR 24,97 od 02. srpnja 2007. pa do isplate, kn 188,09 / EUR 24,96 od 02. kolovoza 2007. pa do isplate,

kn 172,41 / EUR 22,88 od 02. rujna 2007. pa do isplate, kn 195,74 / EUR 25,98 od 02. listopada 2007. pa do isplate, kn 196,32 / EUR 26,06 od 02. studenog 2007. pa do isplate, kn 179,95 / EUR 23,88 od 02. prosinca 2007. pa do isplate, kn 181,74 / EUR 24,12 od 02. siječnja 2008. pa do isplate, kn 154,58 / EUR 20,52 od 02. veljače 2008. pa do isplate, kn 130,08 / EUR 17,26 od 02. ožujka 2008. pa do isplate, kn 105,87 / EUR 14,05 od 02. travnja 2008. pa do isplate, kn 162,65 / EUR 21,59 od 02. svibnja 2008. pa do isplate, kn 178,42 / EUR 23,68 od 02. lipnja 2008. pa do isplate, kn 161,19

/ EUR 21,39 od 02. srpnja 2008. pa do isplate, kn 195,52 / EUR 25,95 od 02. kolovoza 2008. pa do isplate, kn 187,80 / EUR 24,93 od 02. rujna 2008. pa do isplate, kn 153,89

/ EUR 20,42 od 02. listopada 2008. pa do isplate, kn 115,48 / EUR 15,33 od 02. prosinca 2008. pa do isplate, kn 12,49 / EUR 1,66 od 02. lipnja 2009. pa do isplate, kn

48,98 / EUR 6,50 od 02. srpnja 2009. pa do isplate, kn 33,97 / EUR 4,51 od 02. kolovoza 2009. pa do isplate, kn 7,53 / EUR 1,00 od 02. rujna 2009. pa do isplate, kn 33,26 / EUR 4,41 od 02. listopada 2009. pa do isplate, kn 35,78 / EUR 4,75 od 02. studenog 2009. pa do isplate, kn 5,18 / EUR 0,69 od 02. prosinca 2009. pa do isplate, i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Nadalje, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove razlike u depozitu koji je u razdobljima kada je isplaćivan iznosio kn 14.528,65 kn odnosno 1.928,28 eura više nego u trenutku kada je zaključen ugovor o kreditu. Stoga, ukoliko sud nađe ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli tada tuženik izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove razlike u depozitu te predlaže naslovnom sudu da utvrdi tražbinu tuženika i to u iznosu od kn 14.528,65 kn odnosno 1.928,28 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim na taj iznose od 05. travnja 2016. godine pa do isplate po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Ukoliko bi tužitelj osporavao visinu postavljenih prigovora radi prijeboja, to tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost: izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje iz ove toč. prigovora radi prijeboja; te izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po isplatama s računa oročenog depozita, kao razlike između iznosa koji bi se isplatio s računa depozita da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa koji je zaista isplaćen po tečaju CHF spram HRK na dan isplate kada je korišten na ime podmirenja kredita kao što je navedeno u toč. IV. c) pod nazivom O ugovoru o oročenom depozitu. i ovoj toč. odgovora na tužbu. Tuženik zadržava pravo korigirati prigovor radi prijeboja nakon provođenja financijskog vještačenja sve do zaključenja glavne rasprave. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja podredno odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. Tužitelj se u podnesku od 24. kolovoza 2023. očitovao na odgovor na tužbu tuženika te je naveo da osporava tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti naslovnog suda za predmetni spor kao neosnovan. Tužitelj je tužbu podnio naslovnom sudu kao mjesno nadležnom, temeljem članka 59. Zakona o parničnom postupku, kojom odredbom je propisano da za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, kao i temeljem članka 19.l stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojom odredbom je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.

Citirani članak 19.l stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju odredba je procesnog karaktera kojoj ima mjesta primjeni u predmetnoj pravnoj stvari, jer je konkretni parnični postupak pokrenut nakon stupanja na snagu iste odredbe, neovisno o tome kada je nastao ugovorni, kreditni odnos između parničnih stranaka. Iako je predmetnim ugovorom o kreditu ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora/tuženika, tužitelj ističe kako je navedena ugovorna odredba, temeljem članka 49. stavka 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača i članka 50. stavka 1. istog Zakona, nepoštena i ništetna, jer se o istoj nije posebno pregovaralo, već je sastavnim dijelom tipskog sadržaja ugovora tuženika na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja, a koja ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, budući da bi radi ostvarenja svojih prava tužitelj bio u obvezi putovati u Zagreb, što bi, s obzirom da živi u [adresa], uzrokovalo značajnu financijsku neravnotežu, s obzirom na cijenu putovanja tužitelja u Zagreb i natrag, kao i s obzirom na za to potrebno vrijeme. Odabir odvjetnika izvan mjesta prebivališta tužitelja, u mjestu sjedišta tuženika, također bi tužitelju uzrokovao nepotrebne, znatne troškove putovanja izvan mjesta prebivališta u mjesto sjedišta odvjetničkog ureda ili obrnuto, jer je neupitno da je neposredna komunikacija između stranke i punomoćnika nužna i neophodna tijekom vođenja sudskog postupka. Navodi tužitelja u skladu su s pravnim shvaćanjem Suda Europske unije u Luxemburgu izraženim u odluci donesenoj u spojenim predmetima br. C-240/98 do C-244/98, kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da po službenoj dužnosti ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. Tom odlukom sud je zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine, koja Direktiva je implementirana u hrvatski pravni sustav Zakonom o zaštiti potrošača, ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja, te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj osporava tuženikove navode kojima isti ne definira tužitelja kao potrošača u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Tužitelj smatra nespornim da je isti u svojstvu potrošača, a kako ga definira Zakona o potrošačkom kreditiranju, sklopio ugovor o kreditu s tuženikom, a što je vidljivo iz dokumentacije priložene spisu. U predmetnom ugovoru u članku 3. navedeno je da je namjena kredita:

„stambeni krediti građana“, a da tužitelj nije sklapao predmetni ugovor kao potrošač, to bi zasigurno bilo navedeno u samom ugovoru. Tužitelj kao prilog ovoga podneska dostavlja i primjer iz sudske prakse Županijskog suda u Splitu, a koji govori u korist tome da „svojstvo potrošača“ ne treba tumačiti suviše restriktivno. Tuženikov prigovor zastare neosnovan je iz razloga što je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu članka 241. Zakona o obveznim odnosima. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, stoga zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe s time da je zastarni rok za restituciju opći petogodišnji zastarni rok iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima.

Suprotno navodima tuženika o zastari potraživanja, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. izraženo je mišljenje da je potrebno dodatno tumačiti shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravno shvaćanje Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., pa je Vrhovni sud Republike Hrvatske je dana 1. ožujka 2022. objavio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF koje glasi: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.„ Slijedom navedenog prigovor zastare tuženika u potpunosti je neosnovan, iz razloga što je isti suprotan pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Odgovorom na tužbu tuženik osporava osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja pozivajući se na činjenicu sklapanja dodatka predmetnom ugovoru o kreditu, sklopljenog na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, navodeći u bitnom da su parnične stranke sklapanjem navedenog Dodatka ugovoru o kreditu trajno i konačno uredile svoj pravni odnos u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, što nije točno. Tužitelj je već uputio na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u rješenju br. Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. godine, u kojoj odluci se u bitnom navodi da sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditu – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR – kojim su odredbe iz Ugovora o namjenskom kreditu izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom – ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, to stoga što tužitelj ističe da mu nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom. Osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). Vrhovni sud Republike Hrvatske zaključuje da tužitelj ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju, odnosno postavio kondemnatorni zahtjev za isplatom. Tužitelj ustraje kod zahtjeva za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu s obzirom da niti prije, niti u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik usluge nisu pojedinačno pregovarali, niti je tužiteljica informirana o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom Hrvatske narodne banke, o tome da je rast tečaja švicarskog franaka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone bio gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a sve na štetu tužitelja, te je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, navod tuženika da su sklopljenim dodatkom ugovoru o kreditu parnične stranke trajno i konačno uredile svoj pravni odnos u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji nije točan iz razloga što je iz sadržaja samog dodatka vidljivo da je isti sklopljen, a nastavno tome je i konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR izvršena jedino u cilju ispunjenja zakonske obveze tuženika, na način da je izračun konverzije sačinjen kako je to Zakon nalagao, te ga je jedino takvog tužitelj mogao prihvatiti. Konverzija je provedena isključivo radi promjene valute na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi potrošač bio da je koristio kredit denominiran u EUR (članak 19.b Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju). Niti odredbama navedenog Zakona, niti sklopljenim dodatkom ugovoru o kreditu, ne spominje se način obeštećenja tužitelja/korisnika kredita s osnova preplaćenog novčanog iznosa nastalog primjenom CHF valutne klauzule i s osnova jednostranih promjena kamatnih stopa. Glavni motiv i ratio legis Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju bio je, kako je ranije već navedeno, da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi potrošač bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR, dok isti Zakon ne sadrži odredbe kojima bi bilo regulirano pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o CHF valutnoj klauzuli, odnosno pitanje pravnih posljedica takvih odredbi i način obeštećenja korisnika kredita, zbog čega se u konkretnom slučaju imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, a koje odredbe zahtjev tužitelja tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi i tražiti povrat stečenog temeljem takvih ugovornih odredbi čine osnovanim. Nadalje, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze nastale iz ugovora o kreditu, s tim da niti jedna odredba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ne širi primjenu konverzije na druge, izvanugovorne odnose među strankama. Odredbom članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Člankom 1111. stavkom 1. istog Zakona propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (članak 1115. Zakona o obveznim odnosima). Tuženik u svom podnesku ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije te navodi da iz dokumenta „promet po kreditu“ proizlazi da nije vidljivo tko je anuitete plaćao za vrijeme otplate kredita, odnosno da je neke od njih plaćao netko drugi, a ne tužitelj. Navedeni prigovor tuženika je neosnovan u cijelosti, jer je razvidno da su uplate anuiteta izvršene radi otplaćivanja kreditne obveze koja glasi na tužitelja. Dakle, hipotetski je moguće da kredit otplaćuje korisnik kredita ili netko u njegovo ime, odnosno po njegovom nalogu, a sve na ime predmetnog kredita. Tužitelj ističe prigovor zastare na sve iznose koje tuženik potražuje istaknutim prigovorom radi prebijanja, iz razloga što je razvidno da su tražbine tuženika (u svojstvu trgovca) nastale prije više od 5 godina. Pred naslovnim sudom u tijeku je i parnični postupak između istog tužitelja i istog tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate temeljem istog Ugovora o kreditu, koji postupak se vodi pod poslovnim brojem: P-222/2019, a za koji parnični postupak je predviđena ista vrsta postupka i u kojemu sudi također sudac pojedinac. S obzirom na prethodno navedeno, a sukladno odredbi članka 313. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22) tužitelj je podneskom u ranije pokrenutom predmetu predložio naslovnom sudu rješenjem odlučiti o spajanju ovog parničnog postupka s parničnim postupkom koji se vodi pred naslovnim sudom pod poslovnim brojem P-222/2019, a kako bi se time ubrzalo raspravljanje i smanjili troškovi. Slijedom navedenog, predlaže se naslovnom sudu po provedenom prethodnom postupku, te po provedenoj i zaključenoj glavnoj raspravi na kojoj će sud izvesti tužbom predložene dokaze, osobito provesti predloženo financijsko vještačenje, presudom usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te obvezati tuženika da naknadi tužitelju troškove postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate po stopi zakonskih zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

5. U podnesku od 9. listopada 2024. tužiteljica se očitovala na nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka te je navela da uređuje tužbeni zahtjev i predložila je da sud donese presudu kojom se utvrđuju ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607- 5102138589 od 3. prosinca 2004. sklopljenog između tuženika Erste & Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 kao kreditora i tužiteljice IR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost 72.400,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, a način otplate kredita mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan odobrenja žiro- računa tuženika (u dijelu članka 2. i članka 7. ugovora). Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 isplatiti tužiteljici IR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime stečenog bez osnove po osnovi razlike u tečaju CHF iznos od 6.682,70 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od: 0,95 eur od dana 02. siječnja 2009. do isplate, 7,60 eur od dana 02. veljače 2009. do isplate, 8,06 eur od dana 02. ožujka 2009. do isplate, 0,61 eur od dana 02. travnja 2009. do isplate, 3,68 eur od dana 02. siječnja 2010. do isplate, 7,16 eur od dana 02. veljače 2010. do isplate, 5,63 eur od dana 02. ožujka 2010. do isplate, 11,73 eur od dana 02. travnja 2010. do isplate, 11,71 eur od dana 02. svibnja 2010. do isplate, 22,52 eur od dana 02. lipnja 2010. do isplate, 30,49 eur od dana 02. srpnja 2010. do isplate, 28,46 eur od dana 02. kolovoza 2010. do isplate, 46,67 eur od dana 02. rujna 2010. do isplate, 34,18 eur od dana 02. listopada 2010. do isplate, 35,32 eur od dana 02. studenog 2010. do isplate, 45,17 eur od dana 02. prosinca 2010. do isplate, 59,25 eur od dana 02. siječnja 2011. do isplate, 45,53 eur od dana 02. veljače 2011. do isplate, 49,35 eur od dana 02. ožujka 2011. do isplate, 42,51 eur od dana 02. travnja 2011. do isplate, 57,73 eur od dana 02. svibnja 2011. do isplate, 66,66 eur od dana 02. lipnja 2011. do isplate, 71,32 eur od dana 02. srpnja 2011. do isplate, 122,41 eur od dana 02. kolovoza 2011. do isplate, 72,73 eur od dana 02. rujna 2011. do isplate, 66,34 eur od dana 02. listopada 2011. do isplate, 65,32 eur od dana 02. studenog 2011. do isplate, 65,35 eur od dana 02. prosinca 2011. do isplate, 72,29 eur od dana 02. siječnja 2012. do isplate, 75,90 eur od dana 02. veljače 2012. do isplate, 76,36 eur od dana 02. ožujka 2012. do isplate, 73,78 eur od dana 02. travnja 2012. do isplate, 75,20 eur od dana 02. svibnja 2012. do isplate, 77,16 eur od dana 02. lipnja 2012. do isplate, 74,74 eur od dana 02. srpnja 2012. do isplate, 75,77 eur od dana 02. kolovoza 2012. do isplate, 69,07 eur od dana 02. rujna 2012. do isplate, 71,15 eur od dana 02. listopada 2012. do isplate, 75,23 eur od dana 02. studenog 2012. do isplate, 73,76 eur od dana 02. prosinca 2012. do isplate, 75,59 eur od dana 02. siječnja 2013. do isplate, 70,71 eur od dana 02. veljače 2013. do isplate, 68,63 eur od dana 02. ožujka 2013. do isplate, 74,17 eur od dana 02. travnja 2013. do isplate, 70,16 eur od dana 02. svibnja 2013. do isplate, 67,03 eur od dana 02. lipnja 2013. do isplate, 63,85 eur od dana 02. srpnja 2013. do isplate, 67,24 eur od dana 02. kolovoza 2013. do isplate, 68,39 eur od dana 02. rujna 2013. do isplate, 71,59 eur od dana 02. listopada 2013. do isplate, 72,09 eur od dana 02. studenog 2013. do isplate, 75,36 eur od dana 02. prosinca 2013. do isplate 70,65 eur od dana 02. siječnja 2014. do isplate, 65,69 eur od dana 02. veljače 2014. do isplate, 66,32 eur od dana 02. ožujka 2014. do isplate, 65,90 eur od dana 02. travnja 2014. do isplate, 64,08 eur od dana 02. svibnja 2014. do isplate, 64,02 eur od dana 02. lipnja 2014. do isplate, 64,60 eur od dana 02. srpnja 2014. do isplate, 66,55 eur od dana 02. kolovoza 2014. do isplate, 67,44 eur od dana 02. rujna 2014. do isplate, 68,57 eur od dana 02. listopada 2014. do isplate, 70,98 eur od dana 02. studenog 2014. do isplate, 71,53 eur od dana 02. prosinca 2014. do isplate, 71,88 eur od dana 02. siječnja 2015. do isplate, 72,06 eur od dana 02. veljače 2015. do isplate, 72,06 eur od dana 02. ožujka 2015. do isplate, 72,06 eur od dana 02. travnja 2015. do isplate, 72,06 eur od dana 02. svibnja 2015. do isplate, 72,06 eur od dana 02. lipnja 2015. do isplate, 72,06 eur od dana 02. srpnja 2015. do isplate, 72,06 eur od dana 02. kolovoza 2015. do isplate i 2.480,45 eur od dana 02. rujna 2015. do isplate i to do 31. srpnja 2015. godine po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja

banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 isplatiti tužiteljici IR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove parničnog postupka koliko isti budu iznijeli sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana. Tužiteljica opetovano navodi da se pred naslovnim sudom u tijeku je i ranije pokrenut parnični postupak između istog tužitelja i istog tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate temeljem istog Ugovora o kreditu, koji postupak se vodi pod poslovnim brojem: P-222/2019, a za koji parnični postupak je predviđena ista vrsta postupka i u kojemu sudi također sudac pojedinac. S obzirom na prethodno navedeno, a sukladno odredbi članka 313. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22) tužiteljica predlaže rješenjem odlučiti o spajanju ovog parničnog postupka s ranije pokrenutim parničnim postupkom, a kako bi se time ubrzalo raspravljanje i smanjili troškovi.

6. U podnesku od 25. studenog 2024. tuženik se očitovao na naprijed navedeni podnesak tužiteljice te na nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka na koji tuženik nije imao prigovor u matematičnom izračunu vještaka. Tuženik smatra da je tužitelj tužbeni zahtjev preinačio, a istaknuo je i prigovor zastare za dio tužbenog zahtjeva koji prelazi iznos od 292,62 eur.

7. U podnesku od 28. studenog 2024. tužiteljica je navela da glede tuženikovog protivljenja preinaci tužbenog zahtjeva ističe da sukladno članku 190. stavak 2. ZPP: „Tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.“. Također članak 191. stavak 2. istog zakona propisuje: „Ako tužitelj preinačuje tužbu tako da, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti.“ Predmetnom preinakom nije došlo do promjene istovjetnosti tužbenog zahtjeva, već je tužitelj tek povećao postojeći tužbeni zahtjev na osnovu okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, odnosno u skladu s provedenim knjigovodstveno- financijskim vještačenjem. U odnosu na preinakom obuhvaćene novčane iznose koji premašuju iznos do tada aktualnog tužbenog zahtjeva, tužitelj ističe da isti nisu zastarjeli, s obzirom da predmetnom preinakom nije došlo do promjene istovjetnosti tužbenog zahtjeva, već je tužitelj tek povećao postojeći tužbeni zahtjev na osnovu okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, odnosno u skladu s provedenim knjigovodstveno-financijskim vještačenjem. U vezi s navedenim potrebno je napomenuti da je podnošenjem tužbe u ovoj pravnoj stvari došlo do prekida zastarijevanja utuženih tražbina tužitelja s osnova preplate zbog promjene tečaja valute CHF i zbog promjena kamatnih stopa. Predmetna preinaka tužbe nema značaj isticanja novog/drugog tužbenog zahtjeva u odnosu na prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev slijedom čega je u odnosu na prekid zastare ista obuhvaćena danom podnošenja same tužbe. U prilog navedenim tvrdnjama govore i primjeri sudske prakse koje tužitelj dostavlja naslovnom sudu u privitku ovog podneska. Tuženik opetovano osporava osnovanost tužbenog zahtjeva tužiteljice pozivajući se na činjenicu sklapanja dodatka predmetnom ugovoru o kreditu, sklopljenog na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, navodeći u bitnom da su parnične stranke sklapanjem navedenog dodatka ugovoru o kreditu trajno i konačno uredile svoj pravni odnos u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, što nije točno. Tužiteljica je već uputila na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u rješenju br. Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. godine u svojim ranijim podnescima, te se u istima podrobno očitovala u pogledu pravnog interesa tužiteljice za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne te postavljanja kondemnatornog zahtjeva za isplatom. Tužiteljica ustraje kod zahtjeva za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu s obzirom da niti prije, niti u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik usluge nisu pojedinačno pregovarali, niti je tužiteljica informirana o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom Hrvatske narodne banke, o tome da je rast tečaja švicarskog franaka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone bio gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a sve na štetu tužitelja, te je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima.

U odnosu na tuženikove navode da isti ističe da je u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na manjak utvrđen konverzijom nastupila zastara tužiteljica ističe da su takvi navodi tužitelja neosnovani. Tužiteljica je podneskom od dana 9. listopada 2024. uredila tužbeni zahtjev u skladu sa nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i bankarstvo Sande Marinac od 30. rujna 2024., koji nalaz i mišljenje tužiteljica prihvaća u cijelosti i na isti nema primjedbi, s obzirom da je nalaz jasan, razumljiv i sastavljen u skladu s pravilima struke te ostaje kod tako uređenog tužbenog zahtjeva. Tuženik u bitnome upućuje odluka Europskog suda u predmetu C-567/20 u kojoj je Europski sud zauzeo stav da se kod kredita konvertiranih sukladno prisilnom nacionalnom pravu ne primjenjuju odredbe Direktive o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima broj 93/13, odnosno da pitanje konverzije, kako je ista provedena, sukladno ZID ZKP nije u domeni primjene Direktive 93/13. Shodno navedenom tuženik ističe kako tužitelj nema pravni interes niti pravnu osnovu zahtijevati bilo kakvo dodatno obeštećenje izuzev obeštećenja koja je dobio primjenom efekata konverzije, a koji stav je potvrđen i na nacionalnoj razini u presudi Vrhovnog Suda Republike Hrvatske u oglednom sporu Gos-1/2019. U odnosu na ranije iznesene navode tuženika, tužitelj ovim podneskom ukazuje na stav koji je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo u rješenje poslovni broj: Rev 809/2021-2 od 21. prosinca 2022., a koji glasi: „…navodi kako je pogrešno pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da se nakon sklapanja dodatka Ugovora o kreditu (Sporazuma o konverziji) više ne može više tražiti utvrđenje ništetnim osnovnog ugovora o kreditu te posljedično tome i isplata preplaćenih iznosa. Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a što nije slučaj kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom. Slijedom navedenog, odgovor na postavljeno pitanje glasi kako činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi isto tog ugovora, a što je uostalom već i utvrđeno u kolektivnom sporu na temelju pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Na isti način ovaj sud je odlučio i u predmetima poslovni broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. i Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020.“ Tužitelj ističe prigovor zastare na sve iznose koje tuženik potražuje istaknutim prigovorom radi prebijanja, iz razloga što je razvidno da su tražbine tuženika (u svojstvu trgovca) nastale prije više od 5 godina. Tužiteljica opetovano ističe da je pred naslovnim sudom u tijeku i parnični postupak između istog tužitelja i istog tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate temeljem istog ugovora o kreditu, koji postupak se vodi pod poslovnim brojem: P-222/2019, a za koji parnični postupak je predviđena ista vrsta postupka i u kojemu sudi također sudac pojedinac. S obzirom na prethodno navedeno, a sukladno odredbi članka 313. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22) tužitelj je podneskom u ranije pokrenutom predmetu predložio naslovnom sudu rješenjem odlučiti o spajanju ovog parničnog postupka s parničnim postupkom koji se vodi pred naslovnim sudom pod poslovnim brojem P-222/2019, a kako bi se time ubrzalo raspravljanje i smanjili troškovi. Slijedom navedenog, predlaže se naslovnom sudu presudom usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te obvezati tuženika da naknadi tužitelju troškove postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

8. Sud nije prihvatio prigovor tuženika mjesne nenadležnosti ovoga suda te je prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan odbio i to iz razloga što tužiteljica ima prebivalište na području nadležnosti ovoga suda, a sukladno članku 19. L. stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15 i 52/16) u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.

9. U dokaznom postupku izvršen je uvid u ugovor o kreditu od 3. prosinca 2004., otplatni plan za kredit, obavijest o izračunu konverzije kredita, izračun konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. s podacima o uplatama i pregledom prometa po partiji kredita , obrazac za prihvat izračuna konverzije, izvod iz prometa po računu, izvod iz zapisnika sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ugovor o oročenom kunskom depozitu s valutnom klauzulom od 10. prosinca 2004., nacrt aneksa ugovoru o kreditu, letak s informacijama o EURIBOR-u i kretanju tečaja EUR- a, informacije o valutnoj klauzuli i kretanju tečaja EUR-a, aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 5102138589 od 8. siječnja 2016. s sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, izvršen je uvid u nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka Sande Marinac od 30. rujna 2024., a u svrhu dokazivanja saslušana je tužiteljica IR.

10. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka sud je nesporno utvrdio da je tužiteljica IR kao korisnik kredita s tuženikom Erste&Steiermarkische bank d.d. kao kreditorom dana 3. prosinca 2004. sklopila ugovor o kreditu. Člankom 2. ugovora o kreditu tuženik je tužiteljici odobrio kredit u iznosu od 72.400,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita, a namjena kredita je stambeni kredit za kupnju nekretnine (članak 3. ugovora o kreditu). Ugovorne strane ugovorile su rok vraćanja kredita u 324 mjeseca. Člankom 7. ugovorne strane ugovorile su način vraćanja kredita i to u mjesečnim anuitetima od 407,21 CHF uz valutnu klauzulu (članak 7. ugovora) i člankom 8. ugovora ugovorne strane su ugovorile da je kamatna stopa promjenjiva, a u trenutku ugovaranja kredita iznosila je 4,99 %.

11. Nesporno je nadalje da su tužiteljica i tuženik dana 8. siječnja 2016. sklopili Aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 5102138589 temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15) te je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eurima.

12. Dakle, tuženik je tužiteljici osporavao status potrošača, no sud je kako uvidom u ugovor o kreditu tako i temeljem iskaza tužiteljice utvrdio da je tužiteljica u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bila potrošač budući je tužiteljici odobren kredit i to stambeni kredit za kupnju nekretnine.

13. Između stranaka nije sporno niti da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovni brojem P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa kojeg je pokrenula udruga, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredba o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time banka postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to članak 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to članak 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Isto tako, tužene banke su u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana postupajući protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, a koje odredbe su ništetne.

14. Prema odredbi članka 502.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interesa i prava.

14.1. Prema odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku fizičke ili pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. tog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se te osobe na njih pozvati.

14.2. Dakle, tom odredbom Zakona o parničnom postupku određeno je da pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu s tim da su banke u pojedinačnim potrošačkim sporovima ovlaštene tvrditi i dokazivati suprotno.

15. Stoga je ovaj sud sukladno članku 502. c Zakona o parničnom postupku vezanim pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu u parnici radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača i presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača.

16. Tužiteljica je tužbom i uređenim tužbenim zahtjevom zatražila utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost 72.400,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, a način otplate kredita mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan odobrenja (u dijelu članka 2. i članka 7.) ugovora kao i isplatu s osnova razlike u tečaju CHF iznos od 3.981,68 eur, a u podnesku od 9. listopada 2024. tužiteljica je zatražila utvrđenje ništetnosti naprijed navedenih odredbi ugovora o kreditu i isplatu na ime stečenog bez osnove iznos od 6.682,70 eur.

17. Dakle, tužiteljica je prvotno zatražila uz utvrđenje ništetnosti i isplatu iznosa do 3.981,68 eur, a tužbenim zahtjevom iz podneska od 9. listopada 2024. uz utvrđenje ništetnosti iznos od 6.682,70 eur.

18. Sud nalazi da je tužiteljica doista preinačila tužbu jer se sukladno članku 191. stavak 1. Zakona o parničnom postupku povećanje tužbenog zahtjeva smatra preinakom tužbe.

19. No, sud je preinaku tužbe dopustio jer smatra da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

20. Sud nalazi da tužiteljica iako je izvršena konverzija kredita ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu i sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

20.1. Naime, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja od 2006. pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

21. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ocjena je ovoga suda da postupanje tuženika u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao stranke ugovora, slijedom čega sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužbe tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu osnovan, a isto tako sud nalazi da je osnovan zahtjev za isplatom razlike između plaćenih anuiteta kredita u kunama prema kamatnim stopama koje su se tijekom otplate kredita mijenjale i anuiteta po tečaju na dan isplate kredita bez valutne klauzule.

22. Dakle, nesporno je sud utvrdio da je tužiteljica s tuženikom sklopila ugovor o kreditu, a namjena kredita je bila za kupnju nekretnine. Člankom 2. ugovora o kreditu tuženik je odobrio tužiteljici kredit u iznosu od 72.400,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunatim po srednjem tečaju tuženika kao kreditora na dan puštanja kredita u tečaj. Člankom 7. ugovora o kreditu ugovorena je valutna klauzula na način da se tužiteljica kao korisnica kredita obvezala iznos kredita s pripadajućim kamatama kako redovnim tako i kamate za zakašnjenje u plaćanju, naknade i druge eventualne troškove plaćati u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan odobrenja.

23. Iz navoda tužbe i iz ugovora o kreditu kao i temeljem iskaza same tužiteljice sud je utvrdio da se o spornoj odredbi ugovora o kreditu vezanoj uz valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo.

24. Obzirom na razdoblje u kojem je sklopljen ugovor o kreditu za ocjenu valjanosti ugovornih odredbi, mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03- dalje ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007., do kada je taj Zakon bio na snazi, potom od 7. kolovoza 2007., Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 - dalje ZZP/09), a sada je važeći Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15, 14/19 - dalje ZZP/14).

25. Odredbom članka 84. ZZP/03 i odredbom članka 99. ZZP/09, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

26. Materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima regulirana je pravilima Zakona o zaštiti potrošača koji su u tom smislu lex specalis, dok su odredbe Zakona o obveznim odnosima koji ovu materiju također regulira, ali na razini općeg propisa, primjenjuju supsidijarno. O odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa odlukom banke, nije se pojedinačno pregovaralo, a tuženik niti ne tvrdi da je tužiteljica mogla na nju utjecati. U prilog navedenom govori i činjenica da su u ugovore inkorporirani opći uvjeti poslovanja o kojima tužiteljica po prirodi stvari ne može pojedinačno pregovarati. Iako tužena banka tvrdi da je ova odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva, odnosno da se odluke banke o promjeni kamatne stope donose na temelju općih uvjeta poslovanja koji su sastavni dio ugovora (a koji su se tijekom trajanja ugovornog odnosa također mijenjali), tužena ne spori da niti sporni ugovor, niti opći uvjeti ne sadrže niti referentu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope jer se donošenje odluke banke o eventualnoj promjeni kamate u skladu sa tržišnim uvjetima, protivno tvrdnji tuženika, ne može smatrati preciznim načinom utvrđivanja promjene kamatne stope.

27. Na temelju odredbe članka 295. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23), opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a odredbom članka 295. stavak 3. istoga Zakona, propisano je da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje.

28. Ovaj sud smatra da je ugovorna odredba kojom je ugovorena valutna klauzula jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva. Na temelju takve ugovorne odredbe i nedostataka jasno definiranog načina promjene tečaja švicarskog franka uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih stranaka, u konkretnom slučaju na štetu tužiteljice jer se kod takvog ugovaranja radi o situaciju da tuženik jednostrano određuje obavezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, niti može konačno provjeriti pravilnost promjene jer za to nema nikakvih pouzdanih kriterija.

29. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između ugovornih stranaka na štetu tužiteljice jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora.

30. Takva ugovorna odredba je u suprotnosti sa odredbom članka 247. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Osim toga, sukladno odredbi članka 269. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, kako je propisano odredbom članka 272. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima. Ako je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan, što je propisano odredbom članka 270. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima.

31. Niti Zakon o zaštiti potrošača niti Zakon o obveznim odnosima ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, koje načelo proizlazi iz odredbe članka 4. Zakona o obveznim odnosima, kojom je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Poštovanje ovog načela znači postupati s povjerenjem prema osobi i interesima druge strane, međusobno se obavještavati o stanju pravnog posla i polagati račune, uvažavati interese obiju ugovornih strana glede tumačenja ugovora, razvijati međusobnu suradnju, suzdržavati se od dvoličnog i proturječnog ponašanja, njegovati otvorenost i iskrenost u vrijeme zasnivanja određenog obvezno pravnog odnosa, te pokazivati spremnost na potpuno i valjano ostvarenje i ispunjenje ugovorom preuzetih obaveza. Radi se o otvorenoj pravnoj normi koja samo načelno određuje na koji bi se način subjekti obveznog pravnog odnosa trebali ponašati, a pri tome je naglašena upravo vjera, odnosno povjerenje između ugovornih strana, pa bi povjerenje trebalo biti ključni element i načela savjesnosti i poštenja.

32. Uzimajući u obzir činjenicu da je kamata cijena, da je cijena kao što je ranije navedeno, bitni element ugovora o kreditu te da mora biti određena, odnosno odrediva, već samim time odredba koju koristi tuženik na temelju koje cijenu određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, je protivna načelu savjesnosti i poštenja.

33. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., ističe se da: "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi od dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franaka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva, sukladno odluci banke, dakle vjerovniku."

34. Obzirom na činjenicu da u ugovorima u kojima koristi odredbu o valutnoj klauzuli tuženik banka je kao savjesni gospodarstvenik, pri tome rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, ugovoriti precizne pretpostavke sve kako bi potrošač znao koji su to elementi na temelju kojih se izračunava njegova obveza po kreditu i to s ciljem kako bi njegova obveza bila odrediva, no vodeći računa o svom interesu i koristeći činjenicu nepostojanja propisa koji mu takvo što nalaže, tuženik tužiteljici kao potrošaču nameće ugovorne odredbe koje tužiteljicu stavljaju u neravnopravni položaj, a koje odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

35. Nadalje, dužnost je tuženika bila da prilikom pregovaranja tužiteljici pruži sve potrebne informacije vezane za valutnu klauzulu, a ne da joj prepustiti da se sama informira, pogotovo ako se ima u vidu da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na švicarski franak, stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojima ne raspolaže prosječni potrošač. Tuženik je trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak, uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je također protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača, banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika i iskustva u poslovanju zna za taj rizik.

36. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., između ostaloga je naveo da su tužene banke propustile potrošačima objasniti pravo značenje švicarskog franka kao "sigurne valute", propustili su istinito informirati da je ta valuta sigurno ulaganje za banke, a ne korisnike kredita, pri čemu su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima, u trenutku sklapanja ugovora, dakle kao stručne osobe to znale ili morale znati za razliku potrošača koji isto nije znao. Prosječnom potrošaču odredbe ugovora u kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive, pa je banka, odnosno u konkretnom slučaju tuženik bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužiteljici pomoći da se u okviru zakonom dozvoljenih mogućnosti koristi uslugama banke, ali ne na svoju štetu.

37. Neravnoteža u pravima i obvezama je znatna jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci kao kreditoru i cijena, jer se i kamata u konačnici plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, već samim sklapanjem ugovora koji sadrži sporne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, primjeni valutne klauzule je znatna i postoji, jer se radi o odredbama u tipskim formularnim ugovorima sastavljenim unaprijed od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik, ne znajući za njega jer o tome nije informiran.

38. Može se zaključiti da neravnotežu nisu prouzrokovale promjene tečaja valute, nego ugovorne odredbe koje zbog svoje formulacije tužiteljicu dovode u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je tužiteljica znala koliki je tečaj švicaraskog franka na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali nije mogla znati, zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati visina glavnice i kamatna stopa.

39. Odredbom članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača/03, te članka 96. Zakona o zaštiti potrošača/07, propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, što je ovdje slučaj, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste, a potome sukladno odredbi članka 323. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima i obvezu svake ugovorne strane da vrati ono što je primila na temelju takvog pravnog posla, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, što je slučaj u ovoj pravnoj stvari.

40. Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020., u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedenog članka 502.c Zakona o parničnom postupku, a isto tako i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15 - dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. 41. Odredbom članka 1111. stavak 1., 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obaveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Odredbom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

42. Na temelju naprijed navedenoga kao i temeljem iskaza tužiteljice sud je utvrdio da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo i sud je mišljenja da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu zaključenog između parničnih stranaka dana 3. prosinca 2004. kojima se kamata i glavnica kredita vežu za valutu švicarski franak, nepoštene, posljedica je čega ništetnost takve odredbe, slijedom čega tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju ništetne odredbe od nje naplatio i primio, jer je tako naplaćeni novčani iznos tuženik stekao bez osnove, u smislu odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima.

43. Obzirom na sve naprijed navedeno sud ocjenjuje da je odredba članka 7. ugovora o kreditu sklopljen između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora dana 3. prosinca 2004. kojima je ugovorena valutna klauzula ništetna, a sve u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača koji zakon je vrijedio u vrijeme sklapanja pravnog posla – ugovora o kreditu. Ugovorna odredba kojom se glavnica iz ugovora o kreditu vezala za valutu švicarski franak iako je bila uočljiva i jasna nije bila razumljiva i tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije dao sve potrebne informacije tužiteljici iz kojih bi tužiteljica mogla razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koje takva ugovorna odredba nosi.

44. Odredbom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima određeno je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

45. Prema članku 1115. istog zakona kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

46. Na temelju naprijed navedenog sud nalazi da je odredba ugovora o kreditu zaključenog između tužiteljice i tuženika kojim se korisnik kredita obvezao kreditoru iznos kredita uz valutu švicarski franak nepoštena, posljedica čega je ništetnost takve odredbe pa tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takve ništetne ugovorne odredbe naplatio i primio od tužiteljice ocjenjujući da je ništetnom odredbom tuženik takve naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima.

47. Stoga je sud tužbeni zahtjev tužbe tužiteljice da se utvrdi da je ništetna odredba predmetnog ugovora o kreditu i to članak 7. prihvatio i odlučio kao u točki I izreke.

47.1. Sud nije našao da je ništetna odredba članka 2. predmetnog ugovora o kreditu jer je tim člankom tužiteljici odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 72.400,00 CHF pa je tužiteljicu s tim dijelom tužbenog zahtjeva kao s neosnovanim odbio. 48. Uvidom u Aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 5102138589 od 8. siječnja 2016. utvrđeno je da je isti sklopljen između tužiteljice i tuženika temeljem Zakona i izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i izvršena je konverzija kredita u kredit u eur. Člankom 4. aneksa broj 1 ugovora o kreditu ugovorne strane utvrdile su da je neotplaćena, nedospjela glavnica po osnovnom ugovoru o kreditu iznos od 54.329,78 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja, a što u eurima iznosi 37.292,52 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja, a utvrđeno je da je tužiteljica manje platila na ime otplate kredita iznos od 2.356,02 eura čije podmirenje će se regulirati sporazumom tužitelja i tuženika.

49. Sud nalazi da je tuženik prilikom konverzije kredita postupao sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju pa ne nalazi da bi ta odredba dodatka ugovoru o kreditu bila ništetna te je tužiteljicu s dijelom tužbenom zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti članka 3. dodatka ugovora o kreditu kao s neosnovanim odbio.

50. Radi utvrđenja postojanja razlike u plaćanju anuiteta kredita obzirom na promjene tečaja tijekom otplate kredita provedeno je vještačenje po vještaku knjigovodstvene struke Sandi Marinac.

51. Knjigovodstveni vještak Sanda Marinac u svom pisanom nalazu i mišljenju navela je da je između ugovornih strana 3. prosinca 2004. sklopljen ugovor o kreditu, a iznos kredita bio je u kunskoj protuvrijednosti 72.400,00 CHF na rok otplate od 27 godina uz mjesečnu otplatu na 324 anuiteta sve obračunato prema srednjem tečaju banke za CHF na dan korištenja kredita. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa od 4,99% godišnje te iznos anuiteta od 407,21 CHF u kunama po srednjem tečaju banke na dan plaćanja. Srednji tečaj banke za CHF na dan isplate kredita 24. prosinca 2004. iznosio je 4,8696 kn. Od dospijeća prve rate kredita do 31. prosinca 2007. tuženik je obračunavao ugovorenu kamatnu stopu, a od 1. siječnja 2008. tuženik je povećavao kamatnu stopu u odnosu na početno ugovorenu do 1. siječnja 2004. kada je kamatnu stopu smanjio u odnosu na ugovorenu na 3,23% godišnje. Tijekom otplate kredita značajno se povećao srednji tečaj CHF u odnosu na srednji tečaj na dan isplate kredita. Aneksom broj 1 ugovora o kreditu sklopljenim 8. siječnja 2016. te konverzijom kredita uz valutnu klauzulu u eur utvrđen je manjak uplaćenog iznosa do 30. rujna 2019. u iznosu od 2.356,02 eur po srednjem tečaju banke za eur na dan sklapanja aneksa ugovoru o kreditu. Zbog povećanja tečaja CHF na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita (tečajna razlika) tužitelj je više platio iznos od 32.204,75 kn što po konverzijskom tečaju kuna/eur 7,5345 iznosi 4.274,30 eur. Nakon uvećanja za utvrđeni manjak u iznosu od 18.146,07 kn u konverziji kredita u valutu eur utvrđuje vještak razliku između priznatog iznosa preplaćenih rata kredita u postupku konverzije kredita i plaćenih rata kredita u iznosu od 50.350,82 kn što po konverzijskom tečaju iznosi 6.682,70 eur. Zbog smanjenja tečaja CHF na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita tužitelj je manje platio iznos od 5.444,91 kn što po konverzijskom tečaju iznosi 722,66 eura.

52. Sud nalazi da u konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu nastalu temeljem nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i tužiteljici nije vraćeno ono što je preplatila, a tuženik primio. Preplata koja je utvrđena u konverziji nije i ne može biti obeštećenje tužiteljice zbog primjene ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se tiču kamatne stope i valutne klauzule. Preplata utvrđena u konverziji predstavlja samo razliku koja je nastala zatvaranjem svih anuiteta po simuliranom eur kreditu i onih anuiteta koje je do dana konverzije tužiteljica platila s tim da u dodatku ugovora o kreditu tužiteljici nisu priznate preplate zbog primjene ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli koje odredbe u vrijeme sklapanja dodatka ugovoru o kreditu nisu bile pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu utvrđene ništetnim.

52.1. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), a kojim je propisano postupanje s kreditima u CHF i njegova konverzija u kredit s valutom u EUR na način da je položaj potrošača s kreditom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti u eur. Ocjena je suda da izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.

53. Dakle, činjenica je da su stranke sklopile aneks broj 1 ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđeni iznos preplate kojim su dogovorile podmirenje kredita u eurima samo za sebe ne upućuje na zaključak da je tužiteljici vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih anuiteta kredita na osnovu ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tuženik je dao izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji izračun sadrži podatke o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke i da su uplate koje su izvršene u kunama preračunate u CHF po tečaju za CHF na dan uplate i zaduženjima korisnika kredita preračunatim iz CHF u EUR uz primjenu kamatnih stopa za kredit u eurima po odlukama banaka te je tuženik na taj način utvrdio da je do 30. rujna 2015. tužiteljica uplatila određeni veći iznos što tuženik u dodatku ugovoru o kreditu naziva preplatom.

54. Temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka koji nalaz i mišljenje je sud u cijelosti prihvatio ocjenjujući da je dan u skladu s pravilima struke, stručno i nepristrano sud je utvrdio da je tužiteljica od sklapanja ugovora o kreditu pa do sklapanja aneksa broj 1 ugovoru o kreditu, do konverzije kredita kroz period otplate kredita preplatila kredit zbog povećanja tečaja švicarskog franka na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita u iznosu od 6.682,70 eura.

55. Tužiteljica je tužbeni zahtjev u odnosu na preplatu zbog promjene tečaja tijekom otplate kredita pa do konverzije kredita uskladila s nalazom i mišljenjem knjigovodstvenog vještaka.

56. Budući da je sud utvrdio da je tuženik iznos od 6.682,70 eur stekao bez osnove, a tužiteljica uređenim tužbenim zahtjevom od tuženika potražuje na ime preplaćenih rata kredita zbog promjene tečaja švicarskog franka taj iznos to sud nalazi da je tako postavljeni tužbeni zahtjev tužbe tužitelja osnovan te ga je sud usvojio. Sud je prihvatio zahtjev za isplatom zakonske zatezne kamate i to od dana kada je tužiteljica izvršila isplatu pojedinih mjesečnih preplaćenih rata kredita, a tužiteljicu je sa zahtjevom za isplatom zakonske zatezne kamate iznad dosuđene sud kao s neosnovanim odbio.

57. Tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja tužiteljice, a tužiteljica je istaknula prigovor zastare iznosa koji tuženik potražuje istaknutim prigovorom radi prebijanja.

58. Sud smatra da prigovor zastare potraživanja tuženika nije osnovan, a nalazi da je istaknuti prigovor tužiteljice zastare iznosa koji tuženik traži u prigovoru radi prebijanja osnovan.

59. Tužiteljica je tužbom i uređenim tužbenim zahtjevom, a kako je već navedeno zatražila utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu te isplatu više plaćene rate kredita zbog povećanja tečaja švicarskog franka tijekom otplate kredita, a tužba je podnesena sudu 22. svibnja 2023.

60. Prema odredbi članka 219. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima određeno je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveza. Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveza.

60.1. Odredbom članka 215. stavak 1. istoga zakona određeno je da zastara počinje teći prvoga dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveza, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a odredbom članka 241. istoga zakona određeno je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

60.2. Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

60.3. Kada je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanje prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanje tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kada je spor okončan ili završen na drugi način kako to proizlazi iz odredbe članka 245. stavak 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima.

60.4. Prema odredbi članka 225. Zakona o obveznim odnosima tražbina zastarijeva za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Budući da u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare sud smatra da se u ovom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz naprijed navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima.

61. Prema odredbi članka 223. istog zakona kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.

62. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.).

63. Prema naprijed navedenim odredbama o zastari te prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud smatra da je podnošenje kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je vođen pod brojem P-1401/2012 u kojem je tužba podnesena 4. travnja 2012. prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja toga spora koji je pravomoćno završen donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi zbog promjenjive kamatne stope) kada je zastara počela teći ispočetka, odnosno donošenjem presude broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli).

63.1. Dakle, od naprijed navedenih dana ponovno počinje teći rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. pa zastarni rok od 5 godina u odnosu na kamatnu stopu počinje ponovno teći od 14. lipnja 2014., a od 15. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu obzirom da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.

64. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. (zapisnik broj Su-IV-47/2020-2) zauzeo je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

65. Zastara potraživanja tužiteljice na ime preplaćenih rata kredita počela je teći iznova tek pravomoćnošću presuda u postupku pokrenutom kolektivnom tužbom udruge Potrošač te je zastarni rok od pravomoćnosti odluka Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je bio vođen pod brojem P- 1401/2012 u odnosu na zahtjev za povrat više plaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope počeo teći 13. lipnja 2014., a zbog više plaćenih anuiteta kredita zbog povećanja tečaja 15. lipnja 2018.

66. Budući je tužiteljica podnijela tužbu sudu 22. svibnja 2023., a tužiteljica traži isplatu preplaćenih rata kredita zbog promjene tečaja za period od siječnja 2009. do rujna 2015. to sud nalazi da to potraživanje tužiteljice nije zastarjelo jer od pravomoćnosti presude kojom je trgovački sud utvrdio ništetnost odredbe ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu nije prošao rok od 5 godina.

67. Kako je tuženik prigovor radi prijeboja postavio tek u podnesku koji je zaprimljen kod ovoga suda 25. studenog 2024. dakle, po proteku roka od 5 godina od pravomoćnosti presude trgovačkog suda u kolektivnom sporu udruge Potrošač protiv tuženih banaka to sud nalazi da je potraživanje tuženika koje je stavljeno u prijeboj zastarjelo.

68. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 5. Zakona o parničnom postupku. Sud nalazi da je tužiteljica u ovom postupku s većim dijelom tužbenog zahtjeva uspjela, a da u odnosu na odbijeni dio tužbenog zahtjeva posebni troškovi nisu nastali. Sud je kao osnovan priznao trošak tužiteljice za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, za sastav tri obrazložena podneska za svaki iznos od 200,00 eura, za pristup na pripremno ročište održano 13. studenog 2023. u iznosu od 100,00 eura budući je pripremno ročište bilo odgođeno, za pristup na pripremno ročište održano 21. ožujka 2024. u iznosu od 200,00 eura, za pristup na glavnu raspravu održanu 24. studenog 2024. u iznosu od 200,00 eura, za pristup na glavnu raspravu održanu 22. svibnja 2024. u iznosu od 200,00 eura i za pristup na glavnu raspravu održanu 6. prosinca 2024. u iznosu od 200,00 eura. Dakle, sud je kao osnovan priznao trošak zastupanja tužiteljice u iznosu od 1.500,00 eura i PDV na taj iznos od 375,00 eura pa je priznao ukupan trošak zastupanja tužiteljice u iznosu od 1.875,00 eura. Sud je kao osnovan priznao i trošak tužiteljice na ime troškova knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 331,81 eur pa je priznao ukupan trošak tužiteljice u iznosu od 2.206,81 eur, a s preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka tužiteljica je kao s neosnovanim odbijena.

69. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Požegi 30. prosinca 2024.

S u d a c:

Ilka Leko

Naputak o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana objave presude, odnosno od primitka prijepisa presude u 3 istovjetna primjerka.

DNA:

1. Odvjetničko društvo Hećimović i partneri d.o.o., Slavonski Brod, Ante Starčevića

2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević i partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6