Republika Hrvatska
Općinski sud u Pazinu
Stalna služba u Bujama-Buie
Buje-Buie, Istarska 1- Via dell’ Istria 1
Poslovni broj: P-2062/2019-48
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, po sucu pojedincu Svenu Babiću, u pravnoj stvari tužiteljice: EV ranije E, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Marin Buvinić, odvjetnik iz Umaga, protiv tuženika: Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o. Zagreb, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 13. studenog 2024., u prisutnosti odvjetničkog vježbenika kod punomoćnika tužitelja ZV i zamjenske punomoćnice tuženika BV, temeljem čl.335. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014 – dalje: ZPP), dana 30. prosinca 2024., objavio je i
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, da tužiteljici EV ranije E, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 601,96 (šestojedan euro i devedesetšest centi) eura 4.535,43 (četiritisućepetstotridesetpet kuna i četrdesettri lipe) kune, sa zateznom kamatom, po kamatnoj stopi od 15% godišnje do 31.12.2007., od 01.01.2008. do 30.06.2011. po kamatnoj stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. do 31.07.2015. po kamatnoj stopi od 12% godišnje, a od 01.08.2015. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sukladno Zakonu o obveznim odnosima, tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa od: 53,50 HRK / 7,10 EUR od 10.04.2008. do isplate,
53,05 HRK / 7,04 EUR od 30.04.2008. do isplate,
52,56 HRK / 6,98 EUR od 31.05.2008. do isplate,
52,07 HRK / 6,91 EUR od 30.06.2008. do isplate,
51,59 HRK / 6,85 EUR od 06.08.2008. do isplate,
51,14 HRK / 6,79 EUR od 10.10.2008. do isplate,
50,65 HRK / 6,72 EUR od 10.10.2008. do isplate,
50,16 HRK / 6,66 EUR od 12.11.2008. do isplate,
49,63 HRK / 6,59 EUR od 12.12.2008. do isplate,
73,20 HRK / 9,72 EUR od 14.01.2009. do isplate,
72,44 HRK / 9,61 EUR od 12.02.2009. do isplate,
71,64 HRK / 9,51 EUR od 20.03.2009. do isplate,
70,84 HRK / 9,40 EUR od 17.04.2009. do isplate,
108,20 HRK / 14,36 EUR od 20.05.2009. do isplate,
106,95 HRK / 14,19 EUR od 17.06.2009.do isplate,
105,75 HRK / 14,04 EUR od 14.07.2009. do isplate,
104,50 HRK / 13,87 EUR od 11.08.2009. do isplate,
103,26 HRK / 13,70 EUR od 17.09.2009. do isplate,
101,97 HRK / 13,53 EUR od 13.10.2009. do isplate,
100,68 HRK / 13,36 EUR od 17.11.2009. do isplate,
99,39 HRK / 13,19 EUR od 15.12.2009. do isplate,
98,06 HRK / 13,01 EUR od 15.01.2010. do isplate,
96,72 HRK / 12,84 EUR od 12.02.2010. do isplate,
95,39 HRK / 12,66 EUR od 16.03.2010. do isplate,
94,01 HRK / 12,48 EUR od 20.04.2010. do isplate,
92,63 HRK / 12,29 EUR od 11.05.2010. do isplate,
91,21 HRK / 12,11 EUR od 16.06.2010. do isplate,
89,83 HRK / 11,92 EUR od 16.07.2010. do isplate,
88,36 HRK / 11,73 EUR od 11.08.2010. do isplate,
86,94 HRK / 11,54 EUR od 21.09.2010. do isplate,
85,47 HRK / 11,34 EUR od 19.10.2010. do isplate,
84,00 HRK / 11,15 EUR od 16.11.2010. do isplate,
82,49 HRK / 10,95 EUR od 17.01.2011. do isplate,
80,98 HRK / 10,75 EUR od 17.01.2011. do isplate,
79,47 HRK / 10,55 EUR od 23.02.2011. do isplate,
77,87 HRK / 10,34 EUR od 22.03.2011. do isplate,
76,35 HRK / 10,13 EUR od 19.04.2011. do isplate,
74,75 HRK / 9,92 EUR od 17.05.2011. do isplate,
73,15 HRK / 9,71 EUR od 20.06.2011. do isplate,
71,51 HRK / 9,49 EUR od 15.07.2011. do isplate,
69,91 HRK / 9,28 EUR od 17.08.2011. do isplate,
68,26 HRK / 9,06 EUR od 15.09.2011. do isplate,
66,57 HRK / 8,84 EUR od 17.10.2011. do isplate,
64,88 HRK / 8,61 EUR od 25.11.2011. do isplate,
63,15 HRK / 8,38 EUR od 20.01.2012. do isplate,
61,46 HRK / 8,16 EUR od 20.01.2012. do isplate,
59,68 HRK / 7,92 EUR od 23.03.2012. do isplate,
57,94 HRK / 7,69 EUR od 23.03.2012. do isplate,
56,12 HRK / 7,45 EUR od 24.04.2012. do isplate,
54,34 HRK / 7,21 EUR od 20.05.2012. do isplate,
52,47 HRK / 6,96 EUR od 26.07.2012. do isplate,
50,65 HRK / 6,72 EUR od 20.08.2012. do isplate,
48,83 HRK / 6,48 EUR od 20.08.2012. do isplate,
46,87 HRK / 6,22 EUR od 17.09.2012. do isplate,
45,00 HRK / 5,97 EUR od 21.10.2012. do isplate,
43,09 HRK / 5,72 EUR od 15.11.2012. do isplate,
41,13 HRK / 5,46 EUR od 22.01.2013. do isplate,
39,13 HRK / 5,19 EUR od 22.01.2013. do isplate,
37,18 HRK / 4,93 EUR od 07.02.2013. do isplate,
35,18 HRK / 4,67 EUR od 11.03.2013. do isplate,
33,13 HRK / 4,40 EUR od 22.04.2013. do isplate,
31,04 HRK / 4,12 EUR od 17.05.2013. do isplate,
28,99 HRK / 3,85 EUR od 12.06.2013. do isplate,
26,90 HRK / 3,57 EUR od 24.07.2013. do isplate,
24,77 HRK / 3,29 EUR od 21.08.2013. do isplate,
22,64 HRK / 3,00 EUR od 09.09.2013. do isplate,
20,46 HRK / 2,72 EUR od 25.10.2013. do isplate,
18,28 HRK / 2,43 EUR od 28.11.2013. do isplate,
16,10 HRK / 2,14 EUR od 07.01.2014. do isplate,
13,87 HRK / 1,84 EUR od 07.01.2014. do isplate,
11,61 HRK / 1,54 EUR od 27.02.2014. do isplate,
9,34 HRK / 1,24 EUR od 17.03.2014. do isplate,
7,03 HRK / 0,93 EUR od 28.04.2013. do isplate,
4,71 HRK / 0,63 EUR od 02.05.2014. do isplate,
2,36 HRK / 0,31 EUR od 06.06.2014. do isplate, u roku od 15 (petnaest) dana.
II Nalaže se Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, da tužiteljici EV ranije E, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 4.643,01 (četiritisućešestočetrdesettri eura i jedan cent) eura / 34.982,36 (tridestčetiritisućedevetstoosamdesetdvije kune i tridesetšest lipa) kuna, sa zateznom kamatom, po kamatnoj stopi od 15% godišnje do 31.12.2007., od 01.01.2008. do 30.06.2011. po kamatnoj stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. do 31.07.2015. po kamatnoj stopi od 12% godišnje, a od 01.08.2015. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sukladno Zakonu o obveznim odnosima, tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa od:
2,69 HRK / 0,36 EUR od 02.08.2007. do isplate,
20,49 HRK / 2,72 EUR od 31.01.2008. do isplate,
37,52 HRK / 4,98 EUR od 29.02.2008. do isplate,
42,66 HRK / 5,66 EUR od 10.04.2008. do isplate,
23,27 HRK / 3,09 EUR od 30.04.2008. do isplate,
5,68 HRK / 0,75 EUR od 31.05.2008. do isplate,
27,36 HRK / 3,63 EUR od 30.06.2008. do isplate,
58,70 HRK / 7,79 EUR od 10.10.2008. do isplate,
58,70 HRK / 7,79 EUR od 10.10.2008. do isplate,
130,69 HRK / 17,35 EUR od 12.11.2008. do isplate,
50,09 HRK / 6,65 EUR od 12.12.2008. do isplate,
193,24 HRK / 25,65 EUR od 14.01.2009. do isplate,
205,97 HRK / 27,34 EUR od 12.02.2009. do isplate,
159,52 HRK / 21,17 EUR od 20.03.2009. do isplate,
171,15 HRK / 22,72 EUR od 17.04.2009. do isplate,
169,27 HRK / 22,47 EUR od 20.05.2009. do isplate,
142,07 HRK / 18,86 EUR od 17.06.2009. do isplate,
164,88 HRK / 21,88 EUR od 14.07.2009. do isplate,
129,35 HRK / 17,17 EUR od 11.08.2009. do isplate,
150,91 HRK / 20,03 EUR od 17.09.2009. do isplate,
132,94 HRK / 17,64 EUR od 13.10.2009. do isplate,
157,69 HRK / 20,93 EUR od 17.11.2009. do isplate,
148,11 HRK / 19,66 EUR od 15.12.2009. do isplate,
191,63 HRK / 25,43 EUR od 15.01.2010. do isplate,
217,18 HRK / 28,82 EUR od 12.02.2010. do isplate,
219,97 HRK / 29,20 EUR od 16.03.2010. do isplate,
244,72 HRK / 32,48 EUR od 20.04.2010. do isplate,
259,10 HRK / 34,39 EUR od 11.05.2010. do isplate,
288,64 HRK / 38,31 EUR od 16.06.2010. do isplate,
372,47 HRK / 49,44 EUR od 16.07.2010. do isplate,
306,60 HRK / 40,69 EUR od 11.08.2010. do isplate,
436,35 HRK / 57,91 EUR od 21.09.2010. do isplate,
414,79 HRK / 55,05 EUR od 19.10.2010. do isplate,
427,97 HRK / 56,80 EUR od 16.11.2010. do isplate,
516,19 HRK / 68,51 EUR od 17.01.2011. do isplate,
516,19 HRK / 68,51 EUR od 17.01.2011. do isplate,
532,16 HRK / 70,63 EUR od 23.02.2011. do isplate,
525,37 HRK / 69,73 EUR od 22.03.2011. do isplate,
512,92 HRK / 68,08 EUR od 19.04.2011. do isplate,
576,52 HRK / 76,52 EUR od 17.05.2011. do isplate,
680,89 HRK / 90,37 EUR od 20.06.2011. do isplate,
789,00 HRK / 104,72 EUR od 15.07.2011. do isplate,
871,28 HRK / 115,64 EUR od 17.08.2011. do isplate,
710,70 HRK / 94,33 EUR od 15.09.2011. do isplate,
638,87 HRK / 84,79 EUR od 17.10.2011. do isplate,
659,51 HRK / 87,53 EUR od 25.11.2011. do isplate,
725,47 HRK / 96,29 EUR od 20.01.2012. do isplate,
725,47 HRK / 96,29 EUR od 20.01.2012. do isplate,
721,77 HRK / 95,80 EUR od 23.03.2012. do isplate,
721,77 HRK / 95,80 EUR od 23.03.2012. do isplate,
723,30 HRK / 96,00 EUR od 24.04.2012. do isplate,
736,03 HRK / 97,69 EUR od 20.05.2012. do isplate,
717,67 HRK / 95,25 EUR od 26.07.2012. do isplate,
703,01 HRK / 93,31 EUR od 20.08.2012. do isplate,
703,01 HRK / 93,31 EUR od 20.08.2012. do isplate,
655,80 HRK / 87,04 EUR od 17.09.2012. do isplate,
716,38 HRK / 95,08 EUR od 21.10.2012. do isplate,
724,95 HRK / 96,22 EUR od 15.11.2012. do isplate,
660,57 HRK / 87,67 EUR od 22.01.2013. do isplate,
660,57 HRK / 87,67 EUR od 22.01.2013. do isplate,
680,19 HRK / 90,28 EUR od 07.02.2013. do isplate,
677,68 HRK / 89,94 EUR od 11.03.2013. do isplate,
723,05 HRK / 95,97 EUR od 22.04.2013. do isplate,
652,61 HRK / 86,62 EUR od 17.05.2013. do isplate,
661,78 HRK / 87,83 EUR od 12.06.2013. do isplate,
647,97 HRK / 86,00 EUR od 24.07.2013. do isplate,
667,06 HRK / 88,53 EUR od 21.08.2013. do isplate,
669,56 HRK / 88,87 EUR od 09.09.2013. do isplate,
699,43 HRK / 92,83 EUR od 25.10.2013. do isplate,
707,84 HRK / 93,95 EUR od 28.11.2013. do isplate,
704,20 HRK / 93,46 EUR od 07.01.2014. do isplate,
704,20 HRK / 93,46 EUR od 07.01.2014. do isplate,
735,66 HRK / 97,64 EUR od 27.02.2014. do isplate,
744,23 HRK / 98,78 EUR od 17.03.2014. do isplate,
699,50 HRK / 92,84 EUR od 28.04.2013. do isplate,
716,91 HRK / 95,15 EUR od 02.05.2014. do isplate,
702,75 HRK / 93,27 EUR od 06.06.2014. do isplate, u roku od 15 (petnaest) dana.
III Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor radi prijeboja, te se utvrđuje nepostojanje tuženikove tražbine prema tužitelju u iznosu od 1.123,00 (tisućustodvadesettri) eura, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 01. srpnja 2009. pa do isplate.
IV Nalaže se tuženiku Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, naknaditi tužiteljici EV ranije E, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], parnični trošak 2.417,62 eura (dvijetisućečetristosedamnaest eura i šezdesetdva centa) eura, u roku 15 (petnaest) dana od dana donošenja prvostupanjske presude 30. prosinca 2024. godine, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koja na taj iznos teku po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, pod prijetnjom ovrhe, dok se tužitelj odbija s razlikom zatraženog troška od 37,50 eura (tridesetsedam eura i pedeset centi) eura kao neosnovanom.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari podnijela stupnjevitu tužbu kojom traži isplatu novčanog iznose kojeg će određeno postaviti nakon dobivanja podataka od tuženika o isplatama i naplatama, te je istaknula i manifestacijski zahtjev radi dobivanja podataka od tuženika.
Tužiteljica u tužbi navodi da je dana 28.05.2007. godine s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj: 316-61/2007, kojim joj je odobren kredit u iznosu od 26.400,00 CHF, u protuvrijednosti domaće valute uz valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF (švicarski franak).
Tužiteljica dalje navodi kako je tuženik u predmetni ugovor o kreditu ugradio odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom tuženika, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelju odredba bila razumljiva u smislu da su mu objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizama promjene kamatne stope, kako bi mogao na temelju jasnih i razumljivih kriterija predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.
Tužiteljica se u tužbi poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., koja je potvrđena presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4, od 13.06.2014. godine, kojom je odlučeno u dijelu ništetnosti odredbi o promjenjivim kamatnim stopama jednostranom odlukom banke.
Nadalje, tužiteljica navodi kako je iznos kredita u predmetnom ugovoru ugovoren u valuti CHF, a takva odredba o valutnoj klauzuli je također utvrđena ništetnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br.: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odlučeno o ništetnosti valutne klauzule u švicarskim francima iz razloga jer potrošači nisu bili u cijelosti informirani o svim bitnim parametrima suprotno načelu savjesnosti i poštenja, što je izazvalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
Tužiteljica navodi kako je sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. ZZP sud vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli.
Tužiteljica stoga na temelju čl. 323., 1111. i 1115. ZOO-a potražuje od tuženika isplatu (povrat) preplaćenih iznosa nastalih zbog razlike između jednostrane utvrđivane kamatne stope od strane tuženika na dan plaćanja ugovornih kamata i kamatne stope naznačene u predmetnom ugovoru, te isplatu (povrat) preplaćenih iznosa nastalih zbog razlike valutnog tečaja (CHF/kuna) koji je vrijedio na dan plaćanja, u odnosu na valutni tečaj CHF/kuna koji je bio važeći na dan korištenja kredita, te zatezne kamate na svaki preplaćeni iznos od dana izvršene preplate, budući je tuženik nepošteni stjecatelj (bez osnove), pa do isplate.
Tužiteljica predlaže usvajanje manifestacijskog i tužbenog zahtjeva.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu, kojeg je pravovremeno podnio, ističe prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužiteljima, te stoga osporava osnovanost i visinu tužbu i tužbenog zahtjeva.
Tuženik obrazlaže prigovor zastare na način što je tužba podnesena dana 12.06.2019. godine, te smatra da se na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje opći zastarni rok od 5 godine, što znači da za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 12.06.2014. godine nastupila je zastara potraživanja.
Tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes da se utvrđuje ništetnost pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, te se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku jer se na pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno pozivati samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove, stoga ne postoji pravni osnov te pravni interes tužitelja za podnošenjem predmetne tužbe.
Tuženik nadalje tvrdi da tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, te da apstraktno pozivanje tužitelja na presude VTS RH o povredi kolektivnih prava potrošača ne može nadomijestiti činjenične navode tužbe o kojima sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava, te tuženik osporava da bi naslovni sud bio vezan za utvrđenja iz Presude VTS RH u predmetu potrošač, budući da nema mjesta primjeni članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), odnosno 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, „ZZP/07") i članka 502.c ZPP-a.
Tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s fiksnom ili s promjenjivom kamatnom stopom, kao što se pregovaralo da li želi uzeti kunski kredit, kredit s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj je donio odluku da je za njega prihvatljivija promjenjiva kamatna stopa te valutna klauzula CHF. Odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Tuženik navodi kako je dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u švicarskim francima, te osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, i protivi se tijeku zateznih kamata.
Tuženik smatra kako su valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope dopušteni instrumenti u ugovorima o kreditu u RH, te se tuženik stoga protivi da bi se kao parametri za bilo kakav izračun visine tužbenog zahtjeva uzimali fiksna kamatna stopa i fiksni valutni tečaj, jer se pravna praznina ne može popunjavati na takav način.
Vezano uz zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva tuženik smatra da nije pao u zakašnjenje prema tužitelju, niti mu je obveza koju bi trebao ispuniti uopće izvjesna ili poznata, slijedom čega nema govora o zakašnjenju tuženika, te je tuženik cijelo vrijeme trajanja ugovora postupao sukladno pozitivnim propisima, u skladu s dobrom poslovnom praksom, savjesno i pošteno prema svakom svom klijentu, pa stoga smatra da ne bi morao snositi svojevrsnu „sankciju“ u vidu plaćanja kamata, a ukoliko se bilo kakva obveza utvrdi prema tuženiku, tada je on za tu obvezu saznao tek primitkom presude, kada će mu sada neodrediva obveza biti pretvorena u novčanu obvezu, slijedom čega sud može obvezati tuženika na plaćanje kamata tek od dana donošenja prvostupanjske presude.
Temeljem svega navedenog tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženiku.
3. Sud je o istaknutom manifestacijskom zahtjevu tužiteljice odlučio rješenjem od 06.10.2021. godine kojim je isti zahtjev prihvatio (stranica 223-227), nakon čega je po prijedlogu tužitelja, a sukladno čl.325.a st.3. ZPP-a, posebnim rješenjem od 24.06.2022. godine (stranica 293-295) odredio provođenje financijskog vještačenja, a nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljica je podneskom od 10.03.2023. godine (stranica 324-328) postavila određeni tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 601,96 eura / 4.535,43 kuna po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, kao i zatezne kamate na taj iznos, te za isplatom iznosa od 4.643,01 euro / 34.982,36 kuna po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, kao i zatezne kamate na taj iznos.
4. Tuženik se svojim podneskom od 03.10.2023. godine (stranica 335-338) očitovao na Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i bankarstvo EVB od 18.11.2022. godine, te istaknuo prigovor radi prijeboja.
5. Tuženik od bitnog navodi kako vještačenje trebalo provesti na način da se za izračun koristi promjenjiva kamatna stopa koju je tuženik koristio za kunske kredite, a ne po početnoj otplatnoj kamatnoj stopi te po početnom tečaju, dalje navodi kako su nalaz i mišljenje vještaka neodređeni i nejasni jer da vještak ne obrazlaže način izračuna u istom, te tuženik smatra da postoje i razdoblja u kojima je tužitelj namirivao manje iznose od onih koje je vještak utvrdio po početnom otplatnom planu, pa po toj osnovi tuženik ističe prigovor prijeboja tužiteljeva potraživanja. Tuženik smatra kako izračun vještaka u ovom predmetu dovodi tužitelja u bitno povoljniji položaj od onih potrošača koji su inicijalno sklopili ugovor o kreditu u EUR ili HRK, te umjesto uspostave ravnoteže u ugovornom odnosu stvara neravnotežu na štetu tuženika, te kako bi pravnu prazninu koja bi eventualno i nastala u slučaju utvrđenja ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stope trebalo u načelu popunjavati dopunskim, dodatnim tumačenjem sukladno odredbi čl.4. i čl.319. st.2. ZOO-a.
6. Tuženik je svojim podneskom od 07.03.2024. godine (stranica 360) odredio visinu prigovora radi prijeboja sukladno raspravnom rješenju suda 16.02.2024. godine na način da s osnove tzv. negativnih razlika koju ističe radi prijeboja potražuje iznos od 1.123,00 eura, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 01. srpnja 2009. pa do isplate.
7. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao isprave priložene u spisu: Ugovor o kreditu broj: 316-61/2007, od 28.05.2007. (list 5-12), Metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (list 38-39), sudske odluke (list 54-66, 83-119, 133-179), Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i bankarstvo EVB od 18.11.2022. (list 298-314), vjenčani list (str. 359), Zapisnik sa sjednice Građanskog odjela VSRH od 05.03.2004.
8. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid i odluke koje su donesene u sporu koji se vodio po kolektivnoj tužbi udruge "Potrošač" protiv 8 banaka, između ostalih i tuženika, a radi zaštite kolektivnim interesa potrošača i to u Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12, Presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13, te u Presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž- 663/17, od 10.06.2003., a koje su javno objavljene, te iste zbog obimnosti i dostupnosti nije potrebno dostavljati u spis.
9. Sud je u dokaznom postupku saslušao kao svjedoka sudužnika TV ranije Z, te je saslušao tužiteljicu.
10. Sud je odbio dokazne prijedloge tuženika za saslušanjem svjedoka javnog bilježnika Snježane Nazarević iz Buja, na okolnost postojanja prave i ozbiljne volje za sklapanjem ugovora o kreditu, jer je stajalište suda da odbijeni dokaz nije bitan za utvrđenje odlučnih činjenica budući da javni bilježnik nije ugovorna strana predmetnog ugovora o kreditu, kao i za saslušanjem svjedoka VV i ĐV na okolnost nemogućnosti procjene tečaja CHF, jer je stajalište suda da odbijeni dokazi nisu bitni za utvrđenje odlučnih činjenica koje su predmetom spora, dok je tuženik odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedoka službenice banke GV.
11. Provedeni dokazi ocijenjeni su u skladu s odredbom čl.8. ZPP-a, te je sud temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno utvrdio da je postavljeni tužbeni zahtjev osnovan.
12. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je kondemnatorni zahtjev tužiteljice kojim traži isplatu novčanog iznosa od 601,96 eura / 4.535,43 kuna po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, kao i zatezne kamate na taj iznos, te za isplatom novčanog iznosa od 4.643,01 euro / 34.982,36 kuna po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, kao i zatezne kamate na taj iznos.
13. Između parničnih stranaka su nesporno:
- da su zaključile Ugovor o kreditu broj: 316-61/2007, od 28.05.2007. na iznos od 26.400,00 CHF i s promjenjivom kamatnom stopom koja u trenutku ugovaranja iznosi 5,90% godišnje.
14. Između parničnih stranaka sud nalazi spornima sljedeće okolnosti:
- da li se presude donesene u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača mogu primijeniti na predmet ovog spora u smislu čl.118. Zakona o zaštiti potrošača, obzirom da je u ovoj pravnoj stvari kao pravna osnova istaknuto stjecanje bez osnove, dok presude iz kolektivnog spora definiraju naknadu štete kao pravnu osnovu u pojedinačnim parnicama s osnove presude donesene u kolektivnom sporu;
- da li se u pojedinačnim sporovima, koje potrošač pokrene protiv trgovca, mora dokazivati ništetnost spornih ugovornih odredbi za koje je već utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača;
- da li se predmetnom ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo;
- osnovanost tuženikovog prigovora nedostatka djelomične aktivne legitimacije na strani tužiteljice;
- sporna je visina i pravilnost izračuna visine tužbenog zahtjeva, te s time u vezi da li tužiteljica ima pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa primjenom kamatne stope od 5,90% godišnje;
- sporno je da li se tuženik ima smatrati savjesnim stjecateljem i s time u vezi sporno je od kada počinje tijek zakonskih kamata,
- da li je za potraživanje tužiteljice nastupila zastara potraživanja,
- da li postoji i u kojoj visini tuženikovo potraživanje po osnovi prigovora radi prijeboja, te da li je isto osnovano.
15. Vezano uz činjeničnu i pravnu osnovu tužbenog zahtjeva obzirom na zakonsku dopuštenost ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, sud je o ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu, a koje se odnose na švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, te koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, odlučivao kao o prethodnom pitanju sukladno čl.12.st.1. ZPP-a obzirom da eventualno pravo tužiteljice na isplatu može slijediti tek nakon prethodnog utvrđenja ništetnosti.
16. Sud utvrđuje kako je u Republici Hrvatskoj u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl.br.: P-1401/2012, pravomoćno utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te ništetnost ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, gdje su nacionalni sudovi navedene odredbe ocijenili nepoštenima i ništetnima.
17. Tužiteljica se u ovom postupku pozvala na pravomoćna utvrđenja iz Presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12, od 04. srpnja 2013., a koja je u dijelu koji se odnosi na ništetnost promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke i valutne klauzule u švicarskim francima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2013. i broj Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018.
18. Te su presude donesene na temelju odredbe čl.131. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14), a temeljem odredbe čl.138.a istog zakona propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
19. I po važećem čl.118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/2014., 110/2015.), koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
20. Isto tako tužiteljica se osnovano poziva i na čl.502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknade štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl.502.a st.1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, pri čemu će u takvom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
21. Obzirom da se tužiteljica u ovoj pravnoj stvari pozvala na pravomoćna utvrđenja iz prethodno navedenih pravomoćnih sudskih odluka donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, sud je prvenstveno utvrđivao da li se tužiteljica može smatrati potrošačem, a sklopljeni Ugovor o kreditu broj: 316-61/2007, od 28.05.2007. (list 5-12), potrošačkim ugovorom.
22. Čitanjem Ugovora o kreditu broj: 316-61/2007, od 28.05.2007. (list 5-12), sud utvrđuje kako je u čl.2. ugovora ugovoren iznos kredita od 26.400,00 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za švicarski franak na dan korištenja, te namjena kredita tj. da se radi o kreditu za kupovinu novog motornog vozila, te se izričito navodi da se tužiteljici odobrava potrošački kredit, u čl.3. ugovora ugovorena je visina kamatne stope od 5,90% godišnje, u čl.4. ugovora ugovorena je otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima od 384,41 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja, u čl.6 ugovora ugovorena je promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Banke d.d.
23. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je namjena predmetnog kredita bila kupnja osobnog vozila kojeg je koristila za privatne svrhe, tj. za odlazak na posao i povratak kući.
24. S druge strane tuženik nije osporavao korisniku kredita status potrošača, niti isticao u tom pogledu ikakve prigovore.
Sukladno čl.219.st.1. ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i priložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.
Nadalje, sukladno čl.221.a ZPP-a, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
To konkretno znači da pravila o teretu dokazivanja obvezuju sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava, a u konkretnom slučaju to je tuženik koji tijekom postupka nije to osporavao, niti predlagao ikakve dokaze koji bi upućivali na suprotno.
25. Sud stoga temeljem pročitanog predmetnog ugovora o kreditu, kao i iz iskaza saslušane tužiteljice nedvojbeno zaključuje da se radi o potrošačkom kreditu čija je namjena bila kupnja osobnog vozila za privatne svrhe, a ne za neku poslovnu aktivnost, poduzetničku djelatnost, niti zanimanje tužiteljice, sve u smislu čl.3.toč.1. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora (Narodne novine 96/2003 i 46/2007 – dalje: ZZP/03) kojim je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, slijedom čega sud smatra kako je tužiteljica , kao prethodno pitanje, dokazala da je s tuženikom zaključila predmetni ugovor o kreditu kao potrošač, a kredit koji joj je odobren ima se smatrati potrošačkim kreditom.
26. Nadalje, iz predmetnog ugovora o kreditu utvrđeno je da je vjerovnik bila Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., pravni prednik tuženika, a što je sudu notorna činjenica, odnosno radi se o banci koja je u kolektivnom sporu pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. broj P-1401/12 bila petotuženik i za kojeg je presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13-4, od 13. lipnja 2014., te presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., pravomoćno utvrđeno da je u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije, kao trgovac, potrošače u cijelosti informirala o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31.12.2008. i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika.
27. Isto tako iz ugovora o kreditu utvrđeno je da je isti zaključen dana 28.05.2007. godine odnosno upravo unutar razdoblja koje je obuhvaćeno kolektivnim sporom u odnosu na tuženika.
28. Slijedom naprijed navedenog, podvodeći Ugovor o kreditu broj: 316-61/2007, od 28.05.2007. (list 5-12), pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12, od 04. srpnja 2013., sud utvrđuje kako se u ovoj pravnoj stvari radi o situaciji koja je obuhvaćena navedenom pravomoćnom presudom.
29. Sud stoga smatra kako se tužiteljica u tužbi osnovano može pozvati na presude donesene u kolektivnom sporu koji se vodio po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kod Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., a koja je u dijelu koji se odnosi na ništetnost promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke i valutne klauzule u švicarskim francima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2013. i broj Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018.
30. Obzirom da odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te obzirom kako je sud utvrdio da je u ovoj pravnoj stvari sadržaj odredbi ugovora o kreditu, a koje se odnose na švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, te koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom, sud na tu okolnost nije bio dužan provoditi nikakve dokaze.
31. Isto je sukladno s pravnim stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. prema kojemu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava (čl.502.a st.1., čl.502.b i čl.502.c ZPP-a), te da nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa odredbama ZPP-a i ZZP-a.
32. Tome u prilog ide i odluka Ustavnog suda broj U-III-2233/19 , od 10. lipnja 2020., kojom se dodatno potvrdio stav Vrhovnoga suda RH iz presude broj Rev 3142/2018-2, od 19. ožujka 2019. da nije potrebno provoditi dokazni postupak, nego se uvidom u konkretni ugovor s ništetnim ugovornim odredbama utvrđuje odnosi li se taj ugovor na utvrđenja iz kolektivne presude.
33. Sud stoga ne prihvaća kao osnovanom tuženikovu tvrdnju da se u pojedinačnim sporovima, koje potrošač pokrene protiv trgovca, mora dokazivati ništetnost spornih ugovornih odredbi za koje je već utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.
34. Vezano uz spornu okolnost tj. tuženikovu tvrdnju da Zakon o zaštiti potrošača u čl. čl.138.a i ZPP u čl.502.c definiraju pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora pokreću pojedinačne postupke, a to je naknada štete, te da tužitelju postupanjem tuženika nije prouzročena šteta, tako da se presude donesene u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne mogu primijeniti na predmet ovog spora u smislu čl.118. Zakona o zaštiti potrošača, sud istu tvrdnju ocjenjuje neosnovanom.
To iz razloga jer se ovaj sud u cijelosti priklanja izraženom pravnom stajalištu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz navedene odluke broj Pž-7129/13- 4 od 13.06.2013. godine koja individualnu zaštitu ne ograničava samo na postupke radi naknade štete.
Tako Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2013. izražava stajalište da se u slučaju kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, pojedini potrošači mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava u postupku individualne pravne zaštite kojeg vode radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, čime su proširene subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koje pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove, slijedom čega odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interese potrošača ne obvezuje ostale sudove samo u parnicama za naknadu štete, već i u parnicama u kojima je istaknut zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove.
Stoga sud smatra kako se tužitelj i u parnici koju vodi po pravnoj osnovi radi stjecanja bez osnove, može pozvati na pravomoćna utvrđenja iz sudskih odluka donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, koje kao pravnu osnovu definiraju naknadu štete.
35. Vezano uz spornu okolnost da li je tužiteljica pri sklapanju ugovora o kreditu bio informirana i da li se o predmetnom ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo, sud nalazi kako tuženik tu okolnost nije dokazao, a teret dokaza je na tuženiku budući da je u čl.81.st.2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007 – dalje: ZZP/03) propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, te je u čl.81.st.4. ZZP/03 propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
36. Na takav zaključak upućuje vizualni pregled predmetnog ugovora o kreditu odnosno da se radi o tipu standardnog unaprijed sastavljenog ugovora od strane tuženika, kao kreditora, upućuje to što je na podnožju svake stranice predmetnog ugovora, ispod teksta ugovora, istaknut naziv tvrtke tuženika i broj ugovora (tada još Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.), što sve upućuje na zaključak da je ugovor unaprijed sastavljen od strane tuženika i zatim ispisan na poslovnom papiru tuženika.
37. Da se radi o tipu ugovora koji je unaprijed sastavio tuženik proizlazi i iz iskaza tužiteljice koja je na upit suda odgovorila da kod tuženika u banku nije niti išla, već da ju je u auto kući gdje je kupovala vozilo dočekao već unaprijed sastavljeni ugovor.
38. Iskaz tužiteljice sud prihvaća i isti ocjenjuje kao vjerodostojan budući da je tužiteljica na uvjerljiv, jasan i suvisao način iskazivala o okolnostima koje su joj neposredno poznate i kojih se zbog proteka vremena mogla prisjetiti, te u njezinom iskazu nije bilo proturječnosti, niti nelogičnosti.
39. Sukladno čl.219.st.1. ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i priložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.
Nadalje, sukladno čl.221.a ZPP-a, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
To konkretno znači da pravila o teretu dokazivanja obvezuju sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava, a u konkretnom slučaju je to tuženik, koji nije dokazao da bi se o predmetnom ugovoru pojedinačno pregovaralo.
40. Dovodeći izvedene dokaze u međusobnu povezanost sud temeljem pravila o teretu dokazivanja iz čl.219.st.1. i čl.221.a ZPP-a zaključuje kako tuženik nije dokazao da se o predmetnom ugovoru odnosno o pojedinim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo, uključivo i o odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli. a radi se o tipu standardnog unaprijed sastavljenog ugovora od strane tuženika tj. trgovaca, te je teret dokaza na njemu.
41. Vezano uz tuženikov istaknuti prigovor nedostatka djelomične aktivne legitimacije na strani tužiteljice isti prigovor sud ne prihvaća kao osnovan.
To iz razloga jer je iz iskaza tužiteljice sud utvrdio da je otplatu predmetnog kredita vršila upravo tužiteljica na način da je otplata u početku vršena uskratom s plaće, a nakon toga neposrednim uplatama tužiteljice kod tuženika.
I saslušana svjedokinja TV, ranije Z, koja je bila sudužnik u svojem je iskaz potvrdila kako kao sudužnik po predmetnom kreditu nije nikada plaćala mjesečne rate od nosno anuitete.
42. Stoga ovaj sud, temeljem prethodnih utvrđenja, smatra kako je tužiteljica, kao prethodno pitanje, dokazala činjeničnu i pravnu osnovu tužbe odnosno da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 316-61/2007, od 28.05.2007. (list 5-12) o promjenjivoj kamatnoj stopi po jednostranoj odluci tuženika i o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF).
43. Tuženik je osporio visinu i pravilnost izračuna visine tužbenog zahtjeva, međutim sud nalazi da tuženikovo osporavanje nije osnovano.
Čitanjem Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i bankarstvo EVB od 18.11.2022. (list 298-314), vještak je utvrdio da je tužiteljica u utuženom razdoblju otplate kredita imala preplatu kao pozitivnu tečajnu razliku nastalu između plaćene kamate i kamate koju bi tužiteljica bila u obvezi platiti primjenom ugovorene kamatne stope prema početnom otplatnom planu, a primjenom tečaja kreditora na dan isplate kredita u iznosu od 4.535,43 kuna / 601,96 eura, te preplatu kao pozitivnu tečajnu razliku između svakog plaćenog anuiteta obračunatog po tečaju kreditora na dan plaćanja i plaćenog anuiteta obračunatog po tečaju na dan isplate kredita u ukupnom iznosu od 34.982,36 kune / 4.643,01 eura.
44. Tužiteljica nije istaknula nikakve primjedbe na vještački nalaz i mišljenje, dok se tuženik, s druge strane, u odnosu na vještački nalaz i mišljenje očitovao u podnesku od 03.10.2023. godine (stranica 335-338), kao što je već prethodno navedeno pod toč. 4. ovog obrazloženja.
45. Primjedbe tuženika na vještački nalaz i mišljenje sud ocjenjuje kao pravna pitanja o kojima treba odlučiti sud, a ne o kojima bi trebao iskazivati vještak, pa je stoga ocijenio da u dokaznom postupku nije potrebno saslušanje vještaka, a niti parnične stranke nisu predlagale dodatno saslušanje vještaka.
46. Vezano uz primjedbu da je vještačenje trebalo provesti na način da se za izračun koristi promjenjiva kamatna stopa koju je tuženik koristio za kunske kredite, a ne po početnoj otplatnoj kamatnoj stopi, sud istu primjedbu također ocjenjuje neosnovanom.
Obzirom na datum sklapanja Ugovora o kreditu broj: 316-61/2007, od 28.05.2007. (list 5-12), na obvezni odnos između parničnih stranaka primjenjuje se Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018 – dalje: ZOO/05), osim odredbi o visini ugovorne kamate iz čl.26. koje su stupile na snagu nakon zaključenja predmetnog ugovora (01.01.2008.), tako da se na ugovornu kamatu primjenjuju odredbe prethodnog Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91) koji u čl.399. propisuje da stopa ugovorne kamate između pojedinaca ne može biti veća od kamatne stope koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju (st.1.), te da se u pogledu najviše ugovorne kamatne stope između drugih osoba primjenjuju se odredbe posebnog zakona (st.2).
Budući da je sudu notorno da tuženik nije pojedinac, odnosno fizička osoba, pa se stoga u odnosu na visinu stope ugovorne kamate treba primijeniti čl.399.st.2. ZOO/91, odnosno odredbe posebnog zakona, međutim posebni zakon na koji upućuje ta zakonska odredba nikada nije donesen, pa sud stoga zaključuje kako se na ugovorni odnos treba primijeniti onu stopu ugovorne kamate koje je jedina određena i ugovorena u predmetnom ugovoru o kreditu, a to je kamatna stopa od 5,90% godišnje.
Tome u prilog ide i okolnost što tužiteljica nije tražila utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe koja se odnosi na početno ugovorenu redovnu kamatnu stopu, tj. upravo tu stopu od 5,90% godišnje, a koja je određena u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., pa sud stoga zaključuje da je upravo ta stopa ugovorena prilikom zaključivanja samog ugovora i da je jedina određena i poznata ugovornim stranama, slijedom čega sud smatra kako nema mjesta za primjenu odredbi čl.4. i čl.319.st.2. ZOO-a.
47. Sud odbija kao neosnovan prigovor tuženika da su u nalazu i mišljenju obuhvaćene samo pozitivne razlike, te kako je vještak trebao obuhvatiti i tzv. negativne razlike, obzirom da to nije niti bio zadatak vještaku, te je tuženik radi utvrđivanja istih okolnosti mogao predložiti vještačenje, a što nije učinio, pa stoga nije ovlašten predlagati utvrđivanje istih okolnosti u okviru "dopune" nalaza i mišljenja dokaznog prijedloga tužiteljice, već je sukladno čl.219. i čl.221.a ZPP-a to trebao predložiti kao zasebni odnosno vlastiti dokazni prijedlog, budući da prema stajalištu ovog suda tuženik nije ovlašten nadopunjavati dokazne prijedloge druge parnične stranke, već je ovlašten radi utvrđivanja određenih činjenica sam predlagati dokaze pa tako i u slučaju tuženikovih prijedloga za dopunu financijskog vještačenja, a na što je sud u skladu s načelom otvorenog pravosuđenja upozorio tuženika na pripremnom ročištu održanom 16. veljače 2024. godine.
48. Sud ocjenjuje da je vještak svoj nalaz i mišljenje obrazložio na jasan i detaljan način, te je na jasan i pregledan način prikazao obračun za cijelo razdoblje otplate kredita, te sud nije pronašao nikakve nelogičnosti, proturječnosti, niti pristranosti u izrađenom nalazu i mišljenju, pa isti u cijelosti ocjenjuje kao vjerodostojno dokazno sredstvo i temeljem istog utvrđuje visinu potraživanja tužiteljice prema tuženiku u iznosu od 601,96 eura / 4.535,43 kuna po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, kao i zatezne kamate na taj iznos, te u iznosu od 4.643,01 euro / 34.982,36 kuna po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, kao i zatezne kamate na taj iznos.
49. Vezano uz spornu okolnost da li se tuženik može smatrati savjesnim stjecateljem u pogledu tijeka zakonskih zateznih kamata, sud smatra kako se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem.
Sud ne prihvaća kao osnovan tuženikov prigovor da se isti ima smatrati savjesnim stjecateljem, pri čemu se tuženik poziva na mišljenje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, prema kojemu ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.
Pravno shvaćanje s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/04) održane 5. ožujka 2004., broj: Su-IV-222/04 glasi: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.".
Prema stajalištu ovog suda iz formulacije " treba smatrati savjesnim" proizlazi da se radi o oborivoj presumpciji protiv koje je dopušteno dokazivati suprotno odnosno nesavjesnost tuženika.
Budući da se tijekom ovog postupka tužiteljica pozvala na presudu donesenu u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 kojom je pravomoćno utvrđeno da je ovdje tuženik, a tamo petotuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i što je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na punoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa slijedom takvih pravomoćnih utvrđenja sud zaključuje kako se tuženik u ovom postupku ne može smatrati poštenim stjecateljem glede promjene kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka prema kuni.
Člankom 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023
– dalje: ZOO/05) propisano je kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pa stoga tuženik, kao nepošteni stjecatelj, temeljem 1115. ZOO/05 duguje tužiteljici i zakonske zatezne kamate tekuće od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate.
50. Nadalje, odlučujući o tuženikovom prigovoru zastare tužiteljičinog potraživanja sud nalazi kako isti prigovor nije osnovan.
Kao što je već prethodno navedeno obzirom na datum sklapanja Ugovora o kreditu broj: 316-61/2007, od 28.05.2007. (list 5-12), na obvezni odnos između parničnih stranaka primjenjuje se Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018 - dalje: ZOO/05), temeljem čl.1163.st.1. u svezi s čl.1165. istog zakona.
Kod ništetnih pravnih poslova pravo potraživanja danog temeljem takvog ugovora vrši se po pravilima za stjecanje bez osnove, a rok zastare u tom slučaju se primjenjuje prema čl.225. ZOO/05, odnosno primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina.
51. U pogledu računanja zastarnog roka naslovni sud se poziva na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.".
Sud se u cijelosti priklanja pravnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev 2245/17-2., od 20. ožujka 2018. godine da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.
Sud se u cijelosti priklanja i objedinjenome pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF broj: Su-IV- 33/2022-2, od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“.
Stoga ovaj sud utvrđuje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u ovoj pravnoj stvari došlo do prekida zastare u smislu čl.241. ZOO/05, te da je zastara po ovom individualnom restitucijskom zahtjevu tužitelja počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu posl.broj: P-1401/2012., zastara za svaki individualni restitucijski zahtjev počinje teći ispočetka, a vrijeme prije prekida ne uračunava se u tijek zastare. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu P-1401/2012 podnesena je 04.04.2012., a drugostupanjska presuda kojom je odlučeno u dijelu ništetnosti odredbi o promjenjivim kamatnim stopama jednostranom odlukom banke donesena je dana 13. lipnja 2014. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br.: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., pravomoćna 13.06.2014.), dok je drugostupanjska presuda u dijelu kojom je odlučeno o ništetnosti valutne klauzule u švicarskim francima donesena dana 14. lipnja 2018. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br.: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pravomoćna 14.06.2018.).
Budući da je tužiteljica tužbu podnijela dana 12.06.2019. godine, što je unutar roka od 5 godina od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, te budući da početak tijeka zastarnog roka u slučaju restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetnosti ugovora nije vezan uz trenutak podnošenje tužbe sudu za utvrđenje ništetnim ugovora, već uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, sud utvrđuje da zastara potraživanja tužitelja nije nastupila, te je posljedično tome tuženikov prigovor zastare neosnovan.
52. Nakon provedenog dokaznog postupka sud smatra nedvojbeno utvrđenim:
- da su parnične stranke dana 28.05.2007. godine zaključile Ugovor o kreditu broj: 316-61/2007. (stranica 5-12);
- da je istim ugovorom tužiteljici odobren iznos kredita od 26.400,00 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za švicarski franak na dan korištenja i s promjenjivom kamatnom stopom koja u trenutku ugovaranja iznosi 5,90% godišnje, te koja se tijekom trajanja kredita može mijenjati u skladu s važećim odlukama banke odnosno tuženika;
- da se radi o potrošačkom kreditu čija je namjena kupnja osobnog vozila za privatne svrhe, slijedom čega se tužiteljica smatra potrošačem, a ugovor potrošačkim ugovorom;
- da se tužiteljica radi dokazivanja ništetnosti ugovornih odredbi kojima je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, pozvao na sadržaj odluka Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. i posl. br.: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa u skladu s čl.502.c ZPP-a i čl.138.a ZZP/07;
- da navedene odluke suda donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuju ostale sudove u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, te se stoga nije provodio dokazni postupak u pogledu utvrđivanja ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika;
- da predmetni Ugovor o kreditu broj: 316-61/2007. od 28.05.2007. godine (stranica 5-12), predstavlja unaprijed formuliran standardni ugovor trgovca;
- da tuženik nije dokazao da bi se o ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo;
- da je otplatu kredita vršila tužiteljica;
- da je predmetni Ugovor o kreditu broj: 316-61/2007. od 28.05.2007. godine (stranica 5-12), djelomično ništetan tj. u dijelu ugovornih odredbi koje se odnose na ugovaranje švicarskog franka kao valute uz koju je vezana glavnica, te ugovaranje kamatne stope koja je promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika;
- da je financijskim vještačenjem izračunato da visina tužbenog zahtjeva tužiteljice prema tuženiku po osnovi promjene kamatne stope iznosi 601,96 eura, te po osnovi promjene tečaja švicarskog franka prema kuni iznosi 4.643,01 euro;
- da se tuženik u ovom postupku ne može smatrati savjesnim stjecateljem u pogledu tijeka zakonskih zateznih kamata.
- da za novčana potraživanja tužiteljice nije nastupila zastara.
53. Radi donošenja odluke o tužbenom zahtjevu sud je primijenio sljedeće odredbe:
- članak 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007 – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora (na snazi do 06.08.2007.) koji propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.);
- članak 87. ZZP/03 koji propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava (st.1.), te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st.2.);
- članak 324. stavak 1. ZOO/05 koji propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen;
- članak 19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 i 128/2022) koji propisuje da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR;
- članak 1111.st.1. i st.3. ZOO/05 koji propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (st.1.), te da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (čl.3.);
- članak 1115. ZOO/05 propisano je kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
54. Obzirom da je tužiteljica, s jedne strane, kao prethodno pitanje, uspjela dokazati činjeničnu i pravnu osnovanost svoje tražbine pozivom na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013. i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa u skladu s članka 502.c ZPP-a i članka 138.a ZZP/07, te obzirom da tuženik, s druge strane, nije dokazao da je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pregovarao s korisnikom kredita o ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz švicarski franak, te obzirom da tuženik nije dokazao da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod pravna i činjenična utvrđenja iz pravomoćnih sudskih odluka donesenih u postupku koji se vodio povodom povrede kolektivnih interesa i prava, sud stoga temeljem čl.81. i čl.87. ZZP/03, te čl.324.st.1. ZOO/05, utvrđuje kako je Ugovor o kreditu broj: 316-61/2007., od 28.05.2007. godine, djelomično ništetan tj. u dijelu ugovornih odredbi koje se odnose na ugovaranje švicarskog franka kao valute uz koju je vezana glavnica, u dijelu ugovornih odredbi koje se odnose na ugovaranje kamatne stope koja je promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika.
55. Budući da je provedenim financijskom vještačenjem utvrđeno kako je tuženik temeljem djelomično ništetne ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu broj: 316- 61/2007., od 28.05.2007. godine, o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja prema jednostranoj odluci tuženika od tužiteljice naplatio bez valjane pravne osnove iznos od 601,96 eura sud je temeljem čl.210.st.1. i st.3. ZOO/91 prihvatio kao osnovan tužbeni zahtjev iz toč.I. tužbe, te naložio tuženiku da tužiteljici vrati novčani iznos od 601,96 eura, uslijed čega je odlučeno kao pod toč. I izreke ove presude.
56. Isto tako, obzirom da provedenim financijskom vještačenjem utvrđeno kako je tuženik temeljem djelomično ništetne ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu broj: 316-61/2007., od 28.05.2007. godine, koje se odnose na valutnu klauzulu odnosno promjenu tečaja od tužiteljice naplatio bez valjane pravne osnove iznos od 4.643,01 euro sud je temeljem čl.210.st.1. i st.3. ZOO/91 prihvatio kao osnovan tužbeni zahtjev iz toč.II. tužbe, te naložio tuženiku da tužitelju vrati novčani iznos od 4.643,01 euro, uslijed čega je odlučeno kao pod toč. II izreke ove presude.
57. Nadalje, kako je u postupku utvrđeno kako je tuženik prilikom stjecanja novčanog iznosa od 1.553,94 eura iz toč.I. presude, te novčanog iznosa od 14.746,40 eura iz toč.II. presude, bio nesavjestan, sud je temeljem 1115. ZOO/05 prihvatio kao osnovan i dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži da mu se plati i zakonske zatezne kamate tekuće od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate, uslijed čega je odlučeno kao pod pod toč .I i pod toč. II izreke ove presude.
58. Vezano uz tuženikov prigovor radi prijeboja kojim s osnove tzv. negativnih razlika potražuje iznos od 1.123,00 eura, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 01. srpnja 2009. pa do isplate (stranica 360), sud smatra kako isti prigovor nije osnovan.
To iz razloga jer promjenom visine kamatne stope i tečaja na niže od onog koji je bio početan, nije došlo do povrede interesa potrošača, a niti tuženik ulazi u kategoriju potrošača, tako da nije narušena niti ravnoteža u ugovornom odnosu stranaka. Tužiteljica eventualnim plaćanjem manjeg anuiteta zbog promjene kamatne stope ili tečaja na niže od početnih nije ništa primila niti stekla, pa stoga ne postoji obveza vraćanja, ni eventualnog umanjenje potraživanja tužiteljice po osnovi tzv. negativnih razlika.
Osim toga čl.323.st.2. ZOO-a propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpio zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženik na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja. Stoga je sud temeljem čl.338.st.3. ZPP-a u svezi s čl.108. ZOO/91 odbio kao neosnovan tuženikov prigovor radi prijeboja i utvrdio nepostojanje tuženikove tražbine prema tužitelju u iznosu od 2.751,12 kuna / 365,14 eura, zajedno sa zateznim kamatama, uslijed čega je odlučeno kao pod toč. III izreke ove presude.
59. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl.154 st.1. ZPP-a kojom je propisano da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka u svezi s čl.155.st.1. ZPP-a kojim je propisano da će sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice.
60. Početna vrijednost predmeta spora u ovoj parnici iznosila je 11.000,00 kuna / 1.459,95 eura, a nakon provedenog financijskog vještačenja vrijednost predmeta spora iznosi 5.244,97 eura..
61. Sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 37/2023 - dalje: Tarifa) Tbr.52.st.3. propisuje da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, dok je u Tbr. 54. propisano da vrijednost boda iznosi 2,00 eura, te je u Tbr.7.st.1. propisano da za naznačenu vrijednost predmeta spora odvjetniku pripada nagrada u visini od 100 bodova.
62. Obzirom da je tuženik izgubio parnicu, isti je dužan tužiteljici nadoknaditi troškove izazvane vođenjem postupka kako slijedi:
- za sastav dopisa/zahtjeva tuženiku da ispuni neku obvezu ili činidbu u visini od 10 bodova što iznosi 20,00 eura po Tbr.37.toč.2. Tarife;
- za sastav tužbe u visini od 100 bodova što iznosi 200,00 eura po Tbr.7.toč.1. Tarife;
- za sastav obrazloženog podneska od 19.05.2021. u iznosu od 100 bodova što iznosi 200,00 eura po Tbr.8.toč.1. Tarife;
- za zastupanje na pripremnom ročištu dana 06.10.2021. u iznosu od 50 bodova što iznosi 100,00 eura po Tbr.9. toč.1. Tarife;
- za sastav podneska od 06.06.2022. u iznosu od 25 bodova što iznosi 50,00 eura po Tbr.8.toč.4. Tarife;
- za sastav podneska od 10.03.2023. u iznosu od 25 bodova što iznosi 50,00 eura po Tbr.8.toč.4. Tarife;
- za zastupanje na pripremnom ročištu dana 10.10.2023. u iznosu od 50 bodova što iznosi 100,00 eura po Tbr.9. toč.1. Tarife;
- za zastupanje na pripremnom ročištu dana 16.02.2024. u iznosu od 50 bodova što iznosi 100,00 eura po Tbr.9. toč.1. Tarife;
- za sastav podneska od 04.03.2024. u iznosu od 25 bodova što iznosi 50,00 eura po Tbr.8.toč.4. Tarife;
- za zastupanje na ročištu glavne rasprave dana 14.06.2024. koje je odgođeno prije početka raspravljanja u iznosu od 25 bodova što iznosi 50,00 eura po Tbr.9. toč.1. Tarife;
- za zastupanje na ročištu glavne rasprave dana 12.07.2024. u iznosu od 100 bodova što iznosi 200,00 eura po Tbr.9. toč.1. Tarife;
- za zastupanje na ročištu glavne rasprave dana 19.07.2024. u iznosu od 100 bodova što iznosi 200,00 eura po Tbr.9. toč.1. Tarife;
- za zastupanje na ročištu glavne rasprave dana 13.11.2024. u iznosu od 100 bodova što iznosi 200,00 eura po Tbr.9. toč.1. Tarife;
- PDV na obavljene radnje od 25% u ukupnom iznosu od 380,00 eura po Tbr.46. Tarife;
- troškove provedenog financijskog vještačenja u iznosu od 464,53 eura jer sud ocjenjuje da je taj trošak bio potreban za vođenje postupka s obzirom da je navedenim dokaznim sredstvom tužiteljica uspjela dokazati visinu tužbenog zahtjeva, a koja je osporavana od strane tuženika;
- za sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 53,09 eura Tar.br.1.st.1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine 53/2019 i 92/2021).
63. Sukladno čl.11.st.1.toč.20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/2018 i 51/2023) propisano je da su od plaćanja pristojbi oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, slijedom čega tužitelji u ovoj pravnoj stvari ne plaćaju sudsku pristojbu na prvostupanjsku presudu, a koje oslobođenje vrijedi od 20.05.2023. godine kada je na snagu stupio Zakon o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 51/2023).
64. Ukupno priznata visina troškova parničnog postupka tužitelju iznosi 2.417,62 eura, dok je tužitelj odbijen s razlikom zatraženog troška od 37,50 eura kao neosnovanim, slijedom čega je sud temeljem čl.154 st.1. i čl.155.st.1. ZPP-a odlučio kao pod toč. IV izreke ove presude i naložio tuženiku da tužiteljici nadoknadi parnični trošak. 65. Zakonska zatezna kamata na trošak parničnog postupka teče od dana donošenja prvostupanjske presude kojom je naloženo plaćanje troškova postupka sukladno čl.151.st.3. ZPP-a.
66. Visina stope zatezne kamate na trošak parničnog postupka određena je po čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023).
67. Sud je temeljem čl.328.st.1. ZPP-a odredio rok u trajanju od 15 dana u kojem je tuženik dužan dobrovoljno izvršiti činidbu.
U Bujama 30. prosinca 2024.
Sudac:
Sven Babić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.
Dostaviti:
1. Tužiteljici, putem punomoćnika,
2. Tuženiku, putem punomoćnika.
