REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U PAZINU

Dršćevka 1, 52000 Pazin

P-502/2019-112

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Pazinu, po sutkinji Tijani Licul, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ĐH, OIB: [osobni identifikacijski broj], vlasnica obrta [obrt], [adresa], koju zastupa punomoćnica Katarina Jukić Jakopič, odvjetnica u Puli, Marulićeva 12, protiv tužene REPUBLIKE HRVATSKE, OIB: 52634238587, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Puli - Pola, radi naknade štete, nakon javne i glavne rasprave zaključene 07. studenog 2024. u nazočnosti tužiteljice, punomoćnice tužiteljice te zakonskog zastupnika tužene, dana 30. prosinca 2024. godine objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Tužena REPUBLIKA HRVATSKA je dužna na ime naknade štete isplatiti tužiteljici ĐH, OIB: [osobni identifikacijski broj], vlasnici obrta [obrt], [adresa], iznos od 41.891,31 euro uvećan za zakonske zatezne kamate koje na navedeni iznos teku od dana donošenja ove odluke, do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Tužena REPUBLIKA HRVATSKA je dužna na ime troškova ovog parničnog postupka isplatiti tužiteljici ĐH, OIB: [osobni identifikacijski broj], vlasnici obrta [obrt], [adresa], iznos od 18.070,71 eura uvećan za zakonske zatezne kamate koje na navedeni iznos teku od dana donošenja ove odluke, do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužiteljica potražuje zakonske zatezne kamate na glavnicu za razdoblje od 01. siječnja 2014. godine do donošenja ove odluke, te u dijelu u kojem potražuje troškove ovog postupka u iznosu od 6.704,29 eura.

Obrazloženje

1. Tužiteljica ĐH, vlasnica trgovačkog obrta [obrt] je 25. listopada 2019. godine podnijela tužbu protiv tužene Republike Hrvatske radi naknade štete.

2. U tužbi navodi da je protiv tužiteljice pokrenut prekršajni postupak temeljem optužnog prijedloga od 27. listopada 2014. godine kojim ju se teretilo da je obavljala djelatnost trgovine na malo na prodajnim mjestima bez da je mjesno nadležan ured državne uprave izdao rješenjem o minimalnim tehničkim uvjetima za ta prodajna mjesta. Tužiteljica je robu prodavala na ukupno 5 mjesta (štandova). Prilikom obavljanja nadzora tužiteljici je dana 28. srpnja 2014. godine oduzeta sva roba koju je prodavala. Prekršajni postupak je obustavljen rješenjem broj: P-598/14 od 02. svibnja 2018. godine jer nije utvrđeno da bi tužiteljica počinila prekršaj koji joj se stavljao na teret. To rješenje je postalo pravomoćno 16. svibnja 2018. godine. Istim rješenjem naloženo je da se tužiteljici vrate svi predmeti koji su joj oduzeti (popis oduzete robe sadržan je u potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta od 28. srpnja 2014. godine).

3. Tužiteljica tvrdi da je roba koja joj je privremeno oduzeta uništena te da je izgubila svoju vrijednost obzirom da ju tužena nije pravilno skladištila. Također, robe nema u onom broju u kojem je oduzeta odnosno stvarno stanje ne odgovara onom u dokumentaciji.

4. Prije pokretanja ovog postupka tužiteljica je provela financijsko vještačenje kojim je utvrđeno da je nabavna vrijednost oduzete robe 315.630,11 kuna. Tužiteljica u tužbi navodi da to predstavlja njezinu stvarno pretrpljenu štetu pa predlaže da sud naloži tuženoj da joj plati navedeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom od 01. siječnja 2014. godine, do isplate, kao i troškove ovog postupka.

5. U odgovoru na tužbu tužena je osporila tužbeni zahtjev i po osnovu i po visini.

6. Tužena u bitnome smatra kako u postupanju prekršajnog tijela nije bilo ničeg nepravilnog niti nezakonitog neovisno o tome što je prekršajni postupak obustavljen. Naime, na dan 16. i 18. srpnja 2014. godine, kada je proveden nadzor, tužiteljica nije imala kod sebe tzv. minimalne tehničke uvjete već je iste predočila naknadno, 21. srpnja 2014. godine, s datumom od 18. srpnja 2024. godine, pa smatra kako su ovlaštene osobe tužene, koje su zapečatile objekte tužiteljice, a potom 28. srpnja 2014. godine, oduzele (privremeno) zatečenu robu, postupile zakonito, u skladu sa svojim ovlastima.

7. Tužena smatra da je znakovito da su protiv tužiteljice tijekom 2014. i 2015. godine provođeni nazori koji su rezultirali pokretanjem prekršajnim i kaznenih postupaka te su joj izrečene kazne. To proizlazi i iz činjenice što je tužiteljica, a što proizlazi iz dokaza koje je ona dostavila, tu istu djelatnost obavljala i godinu dana ranije, a da za to nije ishodila tzv. minimalne tehničke uvjete (jer ih je ishodovala tek u 2014.).

8. Konkretni prekršajni postupak vođen je u skladu sa pravilima struke i propisima, a prekršajno tijelo nije uspjelo dokazati krivnju tužiteljice iz razloga na koje nije moglo utjecati (jer nadležno upravno tijelo koje je izdalo tzv. minimalne uvjete nije dostavilo ključni dokaz – podatke o vremenu zaprimanja zahtjeva tužiteljice za izdavanje minimalnih tehničkih uvjeta).

9. Protivi se tijeku zatezne kamate od 01. siječnja 2014. godine obzirom da je roba oduzeta 28. srpnja 2014. godine. Također, osporava da roba ne bi bila pravilno skladištena. Konačno, po pravomoćnosti rješenja u prekršajnom postupku, tužiteljica je pozvana radi preuzimanja robe te su to isto učinili 03. listopada 2019. godine njezin suprug u pratnji odvjetnice Katarine Jukić, kada su robu pregledali tako što su je razgledali i fotografirali, no ne i pobrojali ili izvadili iz kartona i vreća te su se međusobno dogovarali oko transporta robe ne spominjući moguće manjkavosti ili nedostatke. No tužiteljica nije preuzela robu već je pokrenula ovaj postupak iako tužena nije ni na koji način onemogućila preuzimanje oduzete robe. Posebno ističe kako se ne radi o kvarljivoj robi, a da se samo vizualnim pregledom, bez otvaranja kartona i vreća ne mogu utvrditi eventualni nedostaci pa smatra da su navodi tužiteljice o postojanju tih nedostataka paušalni.

10. Odredbom čl. 14. Zakona o sustavu državne uprave koji je bio na snazi u vrijeme navodnog štetnog događaja propisani su uvjeti pod kojima država odgovara za štetu, a to su: 1/ nezakonit ili nepravilan rad tijela države uprave, 2/ postojanje štete i 3/ uzročna veze između prvog i drugog uvjeta. Tužena smatra da je postupanje tijela državne uprave u cijelosti u skladu sa zakonom te da činjenica što je prekršajni postupak obustavljen odnosno što je tužiteljica oslobođena prekršajne odgovornosti ne znači sam po sebi da je rad tijela državne uprave bio nezakonit ili nepravilan.

11. Što se tiče visine, smatra da je tužbeni zahtjev neosnovan jer tužiteljica odbija preuzetu oduzetu robu koja niti je kvarljiva niti su na istoj utvrđeni bilo kakvi nedostaci.

12. Predlaže da se tužbeni zahtjev odbije.

13. U nastavku postupka tužena je ukazivala kako je tužiteljica bila u mogućnosti preuzeti robu u listopadu 2019. godine, a što nije učinila, niti je predložila osiguranje dokaza pa nije više moguće utvrditi u kakvom je stanju roba tada bila. Na taj način smatra kako je tužiteljica pridonijela nastanku štete, pa ističe i prigovor podijeljene odgovornosti. Protivila se provođenju vještačenja jer istim nije više moguće utvrditi stanje robe 2019. godine, a od kada na dalje je tužiteljica mogla preuzeti robu. Ističe da tužiteljica prikriva razloge nepreuzimanja robe, a to je da se radi o robi jako niske tržišne vrijednosti i kvalitete te krivotvorenoj robi (tu konstataciju iznosi prvi put u podnesku od 29. prosinca 2022. godine) koja se mora uništiti. Također, roba je u međuvremenu premiještana iz skladišta u [adresa] na granični prijelaz Kaštel i vještačenjem nije moguće utvrditi stanje ovog prvog skladišta, kojim tužena uopće više ne raspolaže, a pretpostavlja i da je izmijenjeno. S druge stane nema dokaza da roba ne bi bila pravilno skladištena.

14. Tužiteljica je navodila kako nije preuzela robu po okončanju prekršajnog postupka jer joj tužena to nije omogućila. Navela je kako je u listopadu 2019. godine obavila pregled robe nakon čega su joj djelatnici carine rekli da im treba 10 do 12 dana kako bi se mogli pripremiti za vraćanje robe (sortirati oduzete predmete prema potvrdama o preuzimanju, po štandovima, radi mogućnosti identifikacije) te da će ju zvati, a što nisu učinili radi čega je i pokrenula ovaj postupak. Na preuzimanje su je pozvali tek 2022. godine nakon što je ona inzistirala da ju se obavijesti gdje se roba nalazi.

15. Proveden je dokazni postupak u kojem je izvršen uvid u dokumentaciju u spisu i to odgovor na zahtjev za mirno rješenje spora na listu 13-23 spisa, prekršajni spis P-598/14, zapisnik o obavljenom očevidu na listu 52 spisa, zapisnik o obavljenom inspekcijskom nadzoru na listu 53-56 spisa, zapisnik o provedbi nadzora na listu 57- 58 spisa, rješenje o ispunjavanju minimalnih tehničkih uvjeta na listu 59-60 spisa, službena bilješka na listu 61 spisa, zapisnik o otpečaćenju prostora na listu 62-66 spisa, potvrde o privremenom oduzimanju sa popisom robe na listu 67-78 spisa, zapisnik o obavljenom inspekcijskom nadzoru na listu 79-82 spisa, službena bilješka na listu 83 spisa, fotografije na listu 97-114 spisa, nalaz financijskog vještaka izrađenog od strane tužiteljice na listu 115-143 spisa, ugovor o zakupu na listu 166- 168, 236-239, 240-243, 244-247, 248-250, 251-253, 254-256, 257-259, 260-262, 263- 264 spisa, dokumentacija iz poslovnih knjiga tužiteljice na listu 169-214, 224-235, 265- 315 spisa, inventura robe na listu 217-223 spisa, pročitan je iskaz svjedoka ČH, LH i FH, fotografije na listu 427-432, 434-457, nalaz i mišljenje vještaka Ožanića na listu 504-524 te dopunu na listu 540-546 spisa, provedeno je saslušanje svjedoka HH i tužiteljice.

16. Odbijeni su dokazni prijedlozi da se od tužene naloži da dostavi financijsku dokumentaciju obzirom je isto dostavljeno (list 169-214, 224-235, 265-315 spisa, inventura robe na listu 217-223 spisa), kao i da dostavi odobrenja nositelja prava intelektualnog vlasništva iz razloga što je činjenica da bi se radilo o krivotvorenoj robi prvi put iznesena na glavnoj raspravi, kao i jer isto nije u relevantno za ovaj postupak (vidi odjeljak 29).

17. Nakon provedenog dokaznog postupka utvrđeno je da je tužbeni zahtjev osnovan.

18. Predmet tužbenog zahtjeva je naknada štete koju tužiteljica potražuje od tužene. Navodi da se radi o šteti koja je nastala na trgovačkoj robi koju je tužiteljica prodavala na štandovima, a koja joj je privremeno oduzeta u postupku provedbe carinskog nadzora. Po okončanju tog postupka i prestanka osnove za držanje tih predmeta tužiteljica tvrdi da joj nije omogućen povrat robe koja je povrh toga za vrijeme koje je bila kod tužene oštećena te je izgubila na vrijednosti pa sada potražuje naknadu štete.

19. Tužena smatra da su njezina tijela postupila zakonito, da je roba pravilno skladištena te da ju tužiteljica nije preuzela kada je to mogla, radi čega ne može snositi nikakvu odgovornost za štetu, odnosno ako i da, da je tada tužiteljica zbog nepreuzimanja robe pridonijela toj šteti.

20. Odredbom čl. 14. Zakona o sustavu državne uprave (Narodne novine 150/2011, 121/13) koji je bio na snazi u vrijeme provedbe carinskog nadzora te oduzimanja predmeta, propisano je da štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave naknađuje Republika Hrvatska. Istovjetno je propisano i čl. 14. Zakona o sustavu državne uprave (Narodne novine 66/2019, 155/2013).

21. Dakle, prvo je potrebno utvrditi da li je postupanje tužene odnosno njezinih tijela bilo nezakonito ili nepravilno.

22. Protiv tužiteljice je pokrenut prekršajni postupak od strane Carinskog ureda Pula – Službe za nadzor u kojem postupku se teretila da je počinila prekršaj iz čl. 70. st. 1. podstavak 6. Zakona o trgovini (Narodne novine broj 87/2008, 96/2008, 116/2008, 76/2009, 114/2011, 68/2013, 30/2014) - djelatnost trgovine obavlja u prodajnom objektu za koji mjesno nadležni ured državne uprave u županiji nije izdao rješenje kojim se utvrđuje da prodajni objekt, oprema i sredstva ispunjavaju propisane uvjete za obavljanje djelatnosti trgovine (članak 13.). U postupku nadzora, i to dana 28. srpnja 2014. godine tužiteljici su oduzete stvari – roba koju je prodavala na ukupno 5 štandova, a sukladno čl. 75. st. 1. istog zakona, a na kojoj robi je nastala šteta koja je predmet ovog postupka (uvid u prekršajni spis posl. broj: P-598/14).

23. U ovom postupku nije dokazano da su tijekom 2014. i 2015. godine, kao ni prije ili kasnije, nad tužiteljicom provođeni drugi nazori koji su rezultirali pokretanjem prekršajnim i kaznenih postupaka te da su joj izrečene kazne, a kako je to tvrdila tužena.

24. Ovaj prekršajni postupak je okončan rješenjem posl. broj: P-598/2014 od 02. svibnja 2018. godine (pravomoćno s danom 16. svibnja 2018. godine), koje rješenje je donijelo Vijeće za prekršaje Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog ureda u Rijeci, a kojim je prekršajni postupak obustavljen jer nije dokazano da je tužiteljica počinila prekršaj za koji se tereti.

25. Ovaj sud, a temeljem uvida u taj spis, zaključuje da je prilikom donošenja rješenja o obustavi prekršajno tijelo polazilo od toga da je tužiteljici izdano rješenje o minimalnim tehničkim uvjetima za obavljanje djelatnosti trgovine od strane Ureda državne uprave u istarskoj županiji, Službe za gospodarstvo, Ispostave Poreč klasa:

UP/I-330-04/14-01/171, urbroj: 2163-03-11-02/1-14-3 od 18. srpnja 2014. godine (priloženo na listu 59 do 60 spisa) pa da nije mogla počiniti prekršaj za koji ju se teretilo i to da je 18. srpnja 2014. godine obavljala djelatnost u prodajnom objektu za koji mjesno nadležni ured državne uprave u županiji nije izdao rješenje kojim se utvrđuje da prodajni objekt, oprema i sredstva ispunjavaju propisane uvjete za obavljanje djelatnosti trgovine. Međutim, ovaj sud primjećuje da je u tom prekršajnom postupku u potpunosti zanemareno da je tužiteljica tu djelatnost obavljala i 16. srpnja 2014. godine, kao i da je optužni prijedlog obuhvaćao i taj dan, a nesporno je da tog dana nije imala rješenje o ispunjenju minimalnih tehničkih uvjeta.

26. Međutim, neovisno o ishodu prekršajnog postupka, postupanje tužene odnosno njezinih tijela, nije nepravilno ili nezakonito samo zato što je prekršajni postupak obustavljen. Naime, tužena odnosno njezina tijela su u postupku provedbe nadzora privremeno oduzeli predmete temeljem ovlaštenja koja proizlaze iz zakona i to čl. 75. st. 1. Zakona o trgovini (Narodne novine broj 87/2008, 96/2008, 116/2008, 76/2009, 114/2011, 68/2013, 30/2014) i čl. 50. i čl. 51. Zakona o carinskoj službi (Narodne novine broj 68/2013) radi čega je njihovo postupanje bilo zakonito, i zakonitost tog postupanja nije, i ne može biti, u vezi sa ishodom postupka u vezi kojeg su oduzeti.

27. Dakle, to što je prekršajni postupak pravomoćno obustavljen jer nije dokazano da je tužiteljica počinila prekršaj za koji ju se teretilo ne znači samo po sebi da je radnja privremenog oduzimanja predmeta predstavljala nezakonit ili nepravilan rad državnih tijela posebno kraj činjenice da je to oduzimanje izvršeno u skladu sa zakonom (temeljem ranije citiranih odredbi), niti to ovaj sud smatra da je slučaj u ovom predmetu. No, i da se utvrdilo suprotno (da je tužiteljica počinila prekršaj) to također samo po sebi ne bi značilo da postupanje prekršajna tijela ne bi moglo biti nepravilno ili nezakonito.

28. Radi navedenog, sud je dalje ocjenjivao da li je to privremeno oduzimanje, kao i samo trajanje te radnje usklađeno sa zahtjevima zakonitosti, javnog interesa i kriterijima razmjernosti, kao i da li je tužiteljica u prekršajnom postupku, ili u vezi njega, pridonijela odugovlačenju tog postupka, uključujući i preuzimanja oduzetih stvari, a sve kako bi utvrdio eventualnu nezakonitost ili nepravilnost u postupanju tijela tužene.

29. U vezi toga, u prvom redu, sud smatra da je mjera koja je poduzeta prema tužiteljici (privremeno oduzimanje predmeta) bila "preteška" tj. nerazmjerna obzirom na svrhu radi koje je ova mjera propisana, te okolnosti ovog slučaja. U konkretnom slučaju, svrha oduzimanja robe jest da se spriječi daljnja prodaja robe u objektu za kojeg je proizlazilo da ne ispunjava uvjete da se u njemu može obavljati trgovačka djelatnost na siguran i adekvatan način. Dakle, predmet nadzora nije bila roba već prostor u kojem se roba prodavala. Radi navedenog su svi navodi tužene usmjereni na nepravilnosti ili nezakonitost same robe (da se radi o krivotvorenoj robi koju treba uništiti) van dosega ove odluke i prekršajnog postupka jer to uopće nije bilo predmet prekršajnog postupka (ni razloga za oduzimanje), pa ne može biti predmetom utvrđivanja u ovome postupku. Povrh svega, takvi navodi o manjkavosti robe, i kada bi bili u vezi sa ovim postupkom, izneseni su u vrijeme kada iznošenje novih činjenica više ne bi bilo dopušteno, u fazi glavne rasprave (u podnesku tužene od 29. prosinca 2022. godine). Naime čl. 299. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP) propisano je da stranke mogu tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka. Ako se radilo o krivotvorenoj robi kako to tužena navodi tada joj te okolnosti nisu mogle ostati nepoznate ranije, odnosno nisu joj smjele ostati nepoznate, a zasigurno bi, da je od strane carinskih tijela koja su provodila nadzor postojala sumnja u takvo što, bile poduzete odgovarajuće radnje.

30. Iz uvida u prekršajni spis i dokumentaciju koja tamo prileži nedvojbeno je da je tužiteljica trgovačku djelatnost obavljala prije 18. srpnja 2014. godine, kada je izdano rješenje o minimalnim tehničkim uvjetima, no od 18. srpnja 2014. godine, na dalje, ona više nije činila prekršaj za koji ju se teretilo (i kojeg je počinila i 16. srpnja 2014. godine kada je nadzor započeo), te je nakon toga imala "dozvolu" da obavlja trgovačku djelatnost u prostorima u kojima ju je obavljala. Radi navedenog, sud smatra da nije bilo uopće mjesta za privremeno oduzimanje predmeta. Sud naglašava da je predmet nadzora i sankcioniranja bilo to što tužiteljica nije imala dokaz da ispunjava uvjete za obavljanje trovačke djelatnosti - tzv. minimalne tehničke uvjete, ne i nešto drugo. To sve posebno zato što su predmeti oduzeti 28. srpnja 2014. godine (potvrde o privremenom oduzimanju – list 67 do 78 spisa) dakle u trenutku kada tužiteljica uopće više nije "bila u prekršaju". Tužiteljici su predmeti oduzeti iz razloga što nije imala tzv. minimalne tehničke uvjete, a u vrijeme kada su joj oduzeti ona je te uvjete imala. Tužiteljicu je svakako trebalo penalizirati, no na neki drugi, primjereniji, način (npr. novčanom kaznom) jer je ipak obavljala trgovačku djelatnost prije nego što je to smjela, međutim ne i oduzimanjem predmeta ili su joj isti barem trebali biti vraćeni ranije. Tim više što je od strane upravnog tijela utvrđeno da u cijelosti udovoljava svim uvjetima za obavljanje trgovačke djelatnosti, a što znači da i u vrijeme kada je obavljala tu djelatnost bez dopuštenja nadležnog tijela, ona nije nikoga ugrožavala. Upravo u toj težini izrečene i provedene mjere odnosno nesrazmjeru između javnog interesa koji se štitio (i treba štititi) i posljedica koje su nastupile provedbom te mjere sud nalazi nepravilnost u radu tijela tužene.

31. Drugi vid nepravilnosti u radu državnog tijela sud nalazi u dugotrajnosti prekršajnog postupka koji je trajao gotovo četiri godine, za koje vrijeme je tužiteljica bila onemogućena koristiti svoje stvari (čime je povrijeđeno i njezino pravo vlasništva) opet polazeći od toga da je i prije nego je prekršajni postupak pokrenut bio otklonjen razlog radi kojega je pokrenut. To sve obzirom da se nije radilo o niti malo složenom postupku u kojem je trebalo utvrditi jednu jedinu činjenicu, a to je da li je tužiteljica u vrijeme provedbe nadzora imala ili nije imala tzv. minimalne tehničke uvjete, za što je opet bilo dovoljno pribaviti spis nadležnog upravnog tijela koje se nalazi na području mjesne nadležnosti tijela koje je vodilo prekršajni postupak. Najdulji period u nepoduzimanju radnji u spisu bio je od 05. ožujka 2015. godine (kada je tužiteljica izjavila žalbu na prvo prvostupanjsko rješenje) do 03. svibnja 2017. godine (kada je doneseno drugostupanjsko rješenje kojim se ukida ono prvostupanjsko). Dakle, više od dvije godine u predmetu nije poduzeta niti jedna radnja, a sud uvidom u spis ne nalazi niti jedan razlog koji bi takvo što opravdao, posebno kada se uzme u obzir da je tužiteljici izrečena mjera privremenog oduzimanja predmeta čime se zadiralo u njezino pravo vlasništva pa razdoblje od četiri godine (koliko je prekršajni postupak trajao) predstavlja predugo razdoblje u kojem određena mjera može egzistirati kao privremena jer tako dugo stanje, uzevši u obzirom o kakvom postupku se radilo, prelazi u nešto trajno, odnosno gubi značenje privremenosti (ne može nešto biti privremeno četiri godine). Da se predmetni upravni postupak vodio zakonito i pravilno, tužiteljica bi neusporedivo kraće vremensko razdoblje bila lišena ograničenja koje joj je postavljeno i šteta za nju (zbog tog ograničenja) bi bila ograničena na razumnu i nužnu mjeru u situaciji kada država nastupa u zaštiti javnog interesa. Tužiteljica nije ni na koji način pridonijela dugotrajnosti provedenog upravnog postupka. Štoviše ona je u prigovorima protiv rješenja kojima je proglašavana krivom ukazivala na neosnovanost mjere kojoj su joj predmeti oduzeti te je tražila njihovo vraćanje, a to isto je tražila i po okončanju tog postupka (vidi odjeljke broj 38 i 39). U najmanju ruku, ako bi i postojao opravdan razloga za dugotrajno trajanje prekršajnog postupka, ne postoji opravdan razloga da privremena mjera traje toliko dugo te je, ako ništa drugo, istu trebalo ukinuti, a sa prekršajnim postupkom nastaviti.

32. Konačno, sve i da je izrečena mjera privremenog oduzimanja predmeta bila razmjerna i da prekršajni postupak odnosno trajanje mjere nije bilo predugo (dakle da otpadnu prva dva razloga zbog kojih je državno tijelo postupilo nepravilno odnosno nezakonito) sud smatra da postoji i treći razlog radi kojeg je postupanje tužene odnosno njezinih tijela bilo nepravilno, a taj razlog se ogleda u tome što oduzeta roba nije skladištena pravilno.

33. Predmeti koji su privremeno oduzeti od tužiteljice odmah po oduzimanju su skladišteni u [adresa], u skladištu, gdje se roba nalazila do kraja siječnja 2021. nakon čega je prebačena na granični prijelaz Kaštel u kontejner. Sud je proveo uviđaj na licu mjesta, na obje lokacije. Prilikom obilaska skladišnog prostora u [adresa], ĆH, djelatnik Područnog carinskog ureda Rijeka potvrdio je da taj prostor na dan uviđaja izgleda istovjetno kao i u vrijeme kada se oduzeta roba tamo nalazila. On, kao i preostalo dvoje službenika carinskog ureda, ŠH i AH, koji su također nazočili uviđaju, potvrdili su da slike koje su priložene na listu 434 do 451 spisa prikazuju oduzetu robu za vrijeme dok se još nalazila pohranjena u tom skladištu. Na graničnom prijelazu Kaštel, roba je pohranjena u dva kontejnera, prvi je bio dupkom pun natrpane robe dok se u drugome roba nalazila u crnim vrećama, nabacanim jedna na drugu. Na policama su bile prazne kartonske kutije. Obzirom na opisano, a što je utvrđeno neposrednim opažanjem suda, a proizlazi i iz priloženih fotografija, sud smatra da je i laiku poput njega (po pitanju pravila skladištenja) moguće zaključiti da roba koju je tužena privremeno oduzela tužiteljici nije bila pravilno skladištena. Međutim, kako je zaključak suda ipak nestručan, provedeno je vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku Ivanu Ožaniću, koji raspolaže potrebnim stručnim znanjem temeljem kojeg može utvrditi kakvi su bili uvjeti skladištenja.

34. Vještak Ožanić je 12. prosinca 2023. godine dostavio svoj nalaz i mišljenje (list 504 do 524 spisa) te dopunu od 13. veljače 2024. godine (list 540 do 546 spisa) u kojem je utvrdio da roba nije pravilno skladištena, ni u [adresa] ni na Kaštelu, kao da nije ni pravilno transportirana iz Pule u Kaštel. To zato što je skladište u [adresa] jedna velika hala, bez grijanja i bez mogućnosti regulacije vlage dok su kontejneri u Kaštelu vlažni, također bez grijanja i mogućnosti regulacije vlage, a što je dovelo do oštećenja robe koje je danas u lošem stanju i to od nepravilnog transporta, utjecaja vlage, stajanja, štakora, miševa i osa. Dodatno je pojasnio da roba nije bila pravilno skladištena jer je stavljena u plastične vreće namijenjene za smeće gdje se kondenzirala vlaga. Roba je zgužvana, stiješnjena tako da su znatno oštećene ambalaže, ali i sama roba. Roba je trebala biti skladištena u kartonske kutije, pravilno sortirana (npr. torbe su trebale biti popunjene papirom i umotane u papir da se ne dotiču kod skladištenja i transporta, haljine su morale imati svoje originalno pakovanje u celofanu, ručnici su trebali biti uredno složeni i između njih je trebao biti karton, itd.). Roba nije smjela biti skladištena u velikom hangaru gdje vlažnost i temperatura nisu kontrolirani već ovise o vanjskim uvjetima i vremenskim (ne)prilikama (kiša, velika vlažnost, po ljeti visoke temperature). Roba je trebala biti skladištena u kartonskim kutijama, omotana celofanom ili tome slično, trebala je biti u grijanoj prostoriji u jesen, zimu i proljeće, a ljeti sa primjerenom temperaturom i vlažnošću. Roba je nepravilno transportirana iz istog razloga zbog kojeg je nepravilno skladištena (transportirana je u plastičnim vrećama umjesto da je bila pravilno pakirana i posložena u kartonske kutije).

35. Sa takvim utvrđenjem vještaka u potpunosti je suglasan i ovaj sud jer je vještak jasno i precizno opisano zašto roba nije pravilno skladištena i transportirana, kao što je objasnio i kako je trebala biti pravilno skladištena i transportirana, a koji zaključak odgovara onome što proizlazi iz slika koje su priložene u spisu i onoga što je sud utvrdio neposrednim opažanjem. Takvo utvrđenje vještaka nije pobila ni tužena koja je prigovarala da vještak nije mogao utvrditi kakvo je bilo stanje skladišta u [adresa] u vrijeme kada se roba tamo nalazila jer je zato trebalo provesti osiguranje dokaza. Međutim, sud takvo što nije prihvatio obzirom je upravo službena osoba tužene na uviđaju potvrdila da je skladište u jedno te istom stanju sada i onda. Što se tiče prigovora da vještak nije mogao utvrditi da je transport bio nepravilan takav prigovor je također neosnovan obzirom je vještak jasno obrazložio iz kojeg razloga je i transport obavljen nepravilno. Dakle, iz svega navedenog, sud utvrđuje da tužena nije oduzetu robu skladištila prema pravilima struke radi čega je došlo do oštećenja robe. Navedeno je utvrdio osim neposrednim opažanjem (uviđajem) i temeljem nalaza i mišljenja vještaka Ožanića, čiji je nalaz i mišljenje prihvatio u cijelosti, obzirom je isti stručno, jasno i obrazloženo odgovorio na sve zadatke suda koji su mu postavljeni, što pismeno što usmeno.

36. Tužena je prigovarala da je tužiteljica pridonijela nastanku štete jer je robu mogla preuzeti po okončanju prekršajnog postupka, a što nije učinila do danas.

37. Za vrijeme dok je trajao prekršajni postupak tužiteljica nije mogla preuzeti oduzetu robu već je to bila teoretski u mogućnosti od okončanja tog postupka (svibanj 2018.). Dana 03. listopada 2019. godine tužiteljica odnosno njezin suprug u pratnji odvjetnice pristupili su u skladište u [adresa] gdje su razgledali robu i fotografirali ju, no nisu je vadili iz kutija i vreća, niti su je brojali. U službenoj bilješki koju je sastavio ovlašteni djelatnik carine ČH navedeno je da tužiteljica nije tom prilikom ukazivala ne bilo kakav nedostatak robe već da se u razgovoru spominjalo da bi se roba preuzela idući tjedan (službena bilješka od 03. listopada 2019. godine na listu 83 spisa).

38. Tužiteljica je navela kako ju nakon što je prekršajni postupak obustavljen nije nitko obavijestio gdje se roba nalazi niti da ju preuzme. Nakon nekih godinu dana angažirala je odvjetnika kako bi utvrdila gdje se roba nalazi. Tada je njezin suprug u pratnji odvjetnice pristupio u prostorije carinske uprave da vide što je sa tom robom. Tog 3. listopada 2019. godine njezinom je suprugu od strane djelatnika carine rečeno da prije nego što se roba preuzme da ju oni (carina) moraju sortirati, a za što im je potrebno određeno vrijeme radi čega im je rečeno da će ih kada to obave kontaktirati radi preuzimanja robe. Kako ih u idućih 20-tak dana nije nitko kontaktirao pokrenula je ovaj postupak. Ističe kako se roba nije mogla preuzeti bez da se prethodno sortirala, onako kako je oduzeta sa pojedinog štanda (tako su sačinjene i potvrde o privremenom oduzimanju) jer je to jedini način kako bi se ista mogla identificirati. Navela je kako je i za vrijeme trajanja ovog postupka htjela preuzeti robu no s druge strane je uvijek nailazila na muk.

39. U svom nalazu i mišljenju vještak je utvrdio da je roba, obzirom na to kako je bila skladištena, oštećena već nakon 2 do 3 godine, obzirom na što na istoj ne bi bila nastala manja šteta nego što je nastala čak i da ju je tužiteljica preuzela po okončanju prekršajnog postupka. Kako vještak takav zaključak temelji na svom stručnom znanju i iskustvu (radi čega je i angažiran), a kojeg prihvaća i ovaj sud jer nema razloga za suprotno, sud utvrđuje da tužiteljica nije mogla ni na koji način pridonijeti nastaloj šteti jer je roba oštećena još za vrijeme trajanja prekršajnog postupka, u koje vrijeme ona nije ni mogla preuzeti robu, pa su irelevantne sve ostale okolnosti koje su vezane za preuzimanje robe nakon okončanja prekršajnoj postupka, a u korelaciji sa oštećenjem robe i podijeljenom odgovornosti. Iako, po pitanju toga, sud, a temeljem iskaza tužiteljice, čiji iskaz ocjenjuje istinitim, životnim i logičnim, proizlazi da je tužiteljica htjela preuzeti tu robu, radi čega je i pristupila u listopadu 2019. u prostorije tužene. Sud prihvaća njezin navod da je ovaj postupak pokrenula upravo zato što ju nitko nije zvao da dođe preuzeti robu, iako joj je to rečeno da će učiniti u neko kratko vrijeme nakon što je njezin suprug u pratnji odvjetnice pristupio u prostorije carine 03. listopada 2019. godine. Apsolutno je pravo tužiteljice da pokrene ovakav (ili neki drugi) postupak, kao i da temeljem vlastite procjene i prosudbe odluči da li će u tom postupku tražiti predaju stvari ili naknadu štete, kao što je to ovdje tražila.

40. Slijedom navedenog, sud utvrđuje da tužiteljica svojim ponašanjem ni na koji način nije pridonijela nastanku štete jer je šteta nastala prije nego što je ista bila u mogućnosti preuzeti stvari.

41. Glede visine štete, tužiteljica je tužbom potraživala iznos od 315.630,11 kn, sada je to iznos od 41.891,31 eura (fiksni tečaj konverzije 7.53450 kuna = 1,00 euro). Radi se o stvarnoj šteti koja odgovara iznosu nabavne vrijednosti oduzete robe, dakle iznosu kojeg je tužiteljica platila kada je tu robu kupila, i koji tužbom potražuje. Takav iznos je utvrđen vansudskim vještačenjem provedenim prije pokretanja ovog postupka (nalaz i mišljenje na listu 115 do 143 spisa), a koji iznos je potvrđen i od strane vještaka Ožanića. Suprotno navodima tužene da vještak Ožanić kod izrade nalaza i mišljenja nije izvrši uvid u poslovnu dokumentaciju tužene, u spisu je priložena obimna poslovna dokumentacija tužene (ugovori o zakupu i izvodi iz poslovnih knjiga na listu 166 do 315 spisa) koja se odnosi upravo na račune za kupljenu robu, primke, i slično, a vještak je potvrdio da je izvršio uvid u tu dokumentaciju (između ostalog), te je došao do istog iznosa kao i u vansudski provedenom vještačenju, pa sud utvrđuje da taj iznos predstavlja iznos nabavne vrijednosti robe čija naknada štete je predmet ovog postupka.

42. Nakon što je provedeno vještačenje u ovom postupku, tužiteljica je dostavila podnesak 12. siječnja 2024. godine u kojem navodi da "usklađuje" tužbeni zahtjev sa nalazom i mišljenjem vještaka u kojem sada od tužene potražuje iznos od 465.700,00 kn / 61.809,01 eura sa zakonskom kamatom od 28. srpnja 2014. godine, do isplate, a koji iznos predstavlja iznos za koji je umanjena vrijednost robe zbog oštećenja.

43. Odredbom čl. 190. st. 1. ZPP-a propisano je da tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. U st. 2. istog članka propisano je da iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.

44. Prethodni postupak u ovoj pravnoj stvari je zaključen 25. siječnja 2021. godine, što znači da je tužiteljica "uskladila" svoj tužbeni zahtjev nakon zaključenja prethodnog postupka, pa je za dopuštenost takve radnje mjerodavna odredba st. 2. No, ni primjenom navedene odredbe, kao ni iznimke iz čl. 299. st. 2. ZPP-a (Stranke mogu tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka.) nije dopušteno takvo "usklađenje" tužbenog zahtjeva, a što u biti predstavlja preinaku jer tužiteljica sada potražuje iznos po drugoj osnovi od onog kojeg je potraživala u tužbi. Naime, tužbom je tužiteljica potraživala iznos od 41.891,31 eura/315.630,11 kn po osnovi obične, stvarne štete koja se sastojala u onome što je ona platila za nabavku robe. Iznos od 61.809,01 eura / 465.700,00 kn predstavlja umanjenje vrijednosti zbog oštećenja robe. Dakle, radi se o drugoj osnovi, drugom vidu štete. Radi navedenog, sud takvu preinaku nije dopustio. Nakon toga, na ročištu održanom 07. studenog 2024. godine, na kojem je glavna rasprava zaključena, tužiteljica je preinačila tužbu tako da sada potražuje iznos od 131.071,21 eura / 987.556,00 kn, a što predstavlja nabavnu vrijednost robe prema cijenama u vrijeme donošenja odluke i takva preinaka bi činila iznimku iz čl. 299. st. 1. ZPP-a (kada je tužbu moguće preinačiti nakon zaključenja prethodnog postupka i nakon provedenog vještačenja), no sud nije dopustio ni takvu preinaku iz razloga što je nalaz i mišljenje tužiteljici dostavljeno 01. siječnja 2024. godine te je imala dovoljno vremena od tada preinačiti tužbu na taj način, a što ona nije učinila već je to učinila na ročištu 07. studenog 2024. godine, na kojem je zaključena glavna rasprava, pa sud smatra da takva preinaka nije bila pravodobna, odnosno da je ista trebala biti izvršena ranije. To što je sud odbio prvu preinaku na tom ročištu 07. studenog 2024. godine ne daje pravo tužiteljici da u tom trenutku ponovno preinačuje tužbeni zahtjev. Da je tužiteljica u podnesku od 12. siječnja 2024. godine preinačila tužbu onako kako je to učinila na ročištu 07. studenog 2024. godine, sud bi takvu preinaku bio dopustio.

45. Obzirom na sve navedeno, sud je raspravljao o tužbenom zahtjevu podnesenom u tužbi kojim je tužiteljica potraživala iznos od 41.891,31 eura/315.630,11 kn, sa zateznom kamatom od 01. siječnja 2014. godine, do isplate, a koji iznos se odnosi na nabavnu vrijednost robe koja je predmet naknade štete odnosno iznos koliko je ista platila za tu robu (tzv. stvarna, obična šteta).

46. Provedenim vještačenjem vještak je pregledao svu robu koja se nalazila na skladištu tužene (u kontejnerima na Kaštelu), usporedio je količine koje su tamo zatečene sa onima navedenim u potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta, te je utvrdio da dio robe nedostaje. Vještak je utvrdio da je nabavna vrijednost robe 2014. iznosila 315.630,11 kn, da je nabavna vrijednost te iste robe 2019. godine iznosila 987.556,00 kn, a toliko iznosi i danas, a da nabavna vrijednost zatečene robe (obzirom da dio nedostaje) iznosi 863.378,50 kn. Međutim, zbog oštećenja nabavna vrijednost te roba 2019., kao i danas (u ukupnoj količini, dakle uzevši u obzir i onu robu koja nedostaje) iznosi 397.678,50 kn (40,27%) odnosno vrijednost joj je umanjena za 465.700,00 kn. Kada se takav omjer primjeni na nabavnu vrijednost iz 2014. tada preostala vrijednost robe iznosi 16.869,63 eura / 127.104,23 kune, odnosno zbog oštećenja joj je smanjena vrijednost za 25.021,68 eura / 188.525,88 kuna.

47. Vještak je utvrdio da ta roba danas za tužiteljicu nema nikakve vrijednosti, obzirom se više ne bavi trgovačkom djelatnošću (prestala je 2015.), u veleprodaji ne bi postigla nikakvu vrijednost, a jedino bi se mogla prodavati na štandovima, za umanjenu vrijednost zbog oštećenja.

48. Uzevši u obzir sve specifične okolnosti ovoga slučaja sud smatra da je tužiteljici nastala šteta u trenutku kada su joj predmeti oduzeti, dakle 28.07.2014. godine iz razloga što su isti od prvog dana nepravilno skladišteni radi čega su se unutar kraćeg roka oštetili, a u kakvom stanju su i danas. Sud nije uzeo kao vrijeme nastanka štete trenutak kada je prekršajni postupak okončan od kada je tužiteljica mogla preuzeti predmete, ili kasnije, jer je utvrđeno da su se oni oštetili prije toga.

49. Što se tiče obujma (visine) naknade štete, ta šteta se može utvrditi tek kada je na pravno obvezujući način izražen u novcu tj. kada nenovčana obveza dobije značenje novčane obveze, a to je donošenje prvostupanjske odluke. Radi navedenog se visina štete uvijek određuje prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke. Od tada teku i zatezne kamate, a sve sukladno čl. 1089. st. 2. u vezi sa čl. 1086. ZOO- a. Drugačije bi bilo da je tužiteljica popravila štetu, u kojem trenutku (u trenutku popravljanja) bi nastala novčana obveza koju bi tužiteljica imala pravo potraživati u iznosu koji je utrošen na popravak sa kamatama od dana kada je popravak izvršen. 50. Prema nalazu i mišljenju vještaka nabavna vrijednost robe u vrijeme donošenja ove odluke iznosi 131.071,21 euro / 987.556,00 kn. Obzirom da je ta roba oštećena ona je izgubila na vrijednosti tako da njezina preostala vrijednost danas iznosi 397.678,50 kn ili 52.781,01 euro što znači da je izgubila vrijednost od 589.877,50 kn / 78.290,20 eura, a to je iznos štete koji je tužiteljici nastao, i na koji bi on imala pravo. Sud je uzeo da roba ipak ima određenu – preostalu vrijednost koja se može ostvariti na tržištu (prodajom na štandovima), upravo u iznosu koji je procijenjen po vještaku, bez obzira što se tužiteljica više ne bavi trgovačkom djelatnošću jer nije utvrđeno da bi tužiteljica prestala obavljati tu djelatnost iz nekog razloga za koji bi odgovarala tužena (npr. da joj je to neosnovano zabranila). Osim toga, trenutno ne postoji zapreka da tužiteljica preuzme tu robu. Sud je u pogledu visine nabavne vrijednosti 2019. odnosno u vrijeme donošenja sudske odluke prihvatio obrazloženje vještaka prema kojemu se nabavna vrijednost 2019. godine povisila u odnosu na 2014. zbog stanja na tržištu u predpanedmijsko razdoblje, kao i da se nakon toga stabilizirala i do danas ostala ista.

51. Odredbom čl. 2. st. 1. ZPP-a propisano je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Obzirom na navedeno, kako je predmet raspravljanja zahtjev tužiteljice da joj se na ime naknade štete prizna iznos od 315.630,11 kn / 41.891,31 euro to je tužiteljici priznat toliko iznos (ne i iznos od 589.877,50 kn / 78.290,20 eura – umanjenje vrijednosti robe zbog nastalih oštećenja i gubitka, prema cijenama u vrijeme donošenja ove odluke), ali sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja (čl. 1086. ZOO-a), do isplate obzirom je šteta priznata prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke (ali u granicama postavljenog zahtjeva). Sud smatra da nije prekoračio tužbeni zahtjev time što je presudio prema cijenama u vrijeme donošenja ove odluke, a tužiteljica je tužbom tražila da joj se dosudi šteta prema cijenama iz 2014. obzirom se radi o primjeni materijalnog prava (čl. 1089. st. 2. ZOO-a). Stopa zatezne kamate određena je sukladno čl. 29. ZOO-a (ostali odnosi).

52. Po pitanju troškova skladištenja koje je imala tužena, tužena u pogledu toga nije istaknula nikakav zahtjev (protutužbu ili prigovor radi prebijanja) pa sud nije o istome posebno odlučivao. No i da je, takav zahtjev bi bio neosnovan obzirom je utvrđeno da je tužena nepravilno skladištila oduzete predmete pa stoga ne bi imala pravo na naknadu za skladištenje (pri čemu bi plaćanje te naknade dolazilo u obzirom samo za razdoblje nakon okončanja prekršajnog postupka).

53. Stranke su potraživale troškove.

54. Odredbom čl. 154. st. 1. ZPP-a propisano je da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Slijedom navedenog sud je obvezao tuženu da tužiteljici naknadi troškove postupka.

55. Punomoćnica tužiteljice je dostavila troškovnik (list 317 spisa) kojim je na ime troškova ovog postupka potraživala ukupan iznos od 24.775,00 eura.

56. Sukladno vrijednosti predmeta spora koja iznosi 41.891,31 eura te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2023), koja se primjenjuje na sve radnje poduzete u ovom postupku sukladno Tbr. 52. tužiteljici se za svaku radnju za koju joj se priznaje 100% nagrade iz Tbr. 7.1. priznaje 500 bodova odnosno 1.000,00 eura (Tbr. 54., 1 bod = 2 eura).

57. Tužiteljici se priznaje za sastav zahtjeva za mirno rješenje spora iznos od 1.000,00 eura prema Tb. 32., za sastav tužbe iznos od 1.000,00 eura prema Tbr. 7.1., za pristup ročištu 25.01.2021. iznos od 1.000,00 eura prema Tbr. 9.1., za zastupanje na ročištu 08.03.2022. iznos od 1.000,00 eura prema Tbr. 9.1., za sastav podneska od 20.11.2022. iznos od 1.000,00 eura prema Tbr. 8.1., za sastav podneska od 04.12.2022. iznos od 1.000,00 eura prema Tbr. 8.1., za zastupanje na ročištu 13.12.2022. iznos od 1.000,00 eura prema Tbr. 9.1., za sastav podneska od 20.12.2022. iznos od 1.000,00 eura prema Tbr. 8.1., za sastav podnesaka od 03.02.2023. i 09.02.2023. iznos od 50,00 eura prema Tbr. 8.4. (ostali podnesci), ukupno 100,00 eura, za pristup uviđaju 10.11.2023. iznos od 1.000,00 eura prema Tbr. 9.7., za sastav podneska od 12.01.2024. iznos od 1.000,00 eura prema Tbr. 8.1. te za pristup ročištu 07.11.2024. iznos od 1.000,00 eura, ukupno 11.100,00 eura uvećano za PDV 25% u iznosu od 2.775,00 eura prema Tbr. 42.. Dakle, na ime zastupanja tužiteljici je priznat iznos od 13.875,00 eura.

58. Tom trošku treba priznati trošak sudske pristojbe na presudu i tužbu u iznosu od 465,36 eura (50% iznosa sudske pristojbe na tužbu i presudu na koji iznos će tužiteljica biti pozvana. Ako se iznos sudske pristojbe plati u roku od 3 dana isti se umanjuje za 50% radi čega strane imaju pravo na naknadu samo tako umanjenog iznosa), te trošak vještačenja u iznosu 3.400,00 eura (uplaćeno) + 330,35 eura (putni trošak, preostalo za platiti)).

59. Tužiteljici se ne priznaje trošak za sastav podneska od 17.01.2022. kojim je dostavila dodatne dokaze uz tužbu jer je to isto, obzirom se nije radilo o dokazima nastalim nakon podnašanja tužbe, mogla učiniti u tužbi, pa taj trošak nije ni opravdan ni nužan, kao ni za pristup ročištu 04.07.2022. obzirom navedeno ročište nije održano. 60. Ukupno tužiteljici je nastao trošak u iznosu od 18.070,71 eura, koji iznos joj je dužna platiti tužena.

61. Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Pazinu, 30. prosinca 2024. godine

Sutkinja:

Tijana Licul

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u četiri pisana primjerka u roku od 15 dana računajući od dana objave presude, ako je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Tuženiku putem ŽDO u Puli