Posl. br. P-292/2023-

Republika Hrvatska

Općinski sud u Metkoviću

Andrije Hebranga 9

20 350 Metković

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Metkoviću, po sucu Damiru Ujduru, u pravnoj stvari tužiteljice ĐĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnica Marijana Temali, odvjetnica u Dubrovniku, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB:02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Boris Bilić, odvjetnik, u OD Matulić i Bilić d.o.o. Lovretska 25, Split, radi ništetnosti, nakon zaključenja glavne rasprave dana 9. prosinca 2024., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti tuženika, dana 30. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe sadržane u članku 6. Ugovora o kreditu broj 9012143856 solemniziran po javnom bilježniku Luciji Carić iz Dubrovnika, broj OU 1037/06-1, prema kojoj se iznosi isplata kredita i otplata (obveze) kredita u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule, pa stoga ove odredbe predmetnog Ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane kao i solidarne jamce.

II. Utvrđuju se ništetnim odredbe sadržane u članku 11.3. Ugovora o kreditu broj 9012143856 solemniziran po javnom bilježniku Luciji Carić iz Dubrovnika, broj OU 1037/06-1, prema kojoj je tužitelj dužan platiti tuženiku jednokratne troškove obrade u iznosu od 0,50% iznosa kredita pa stoga ove odredbe predmetnog Ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane kao i solidarne jamce.

III. Nalaže se tuženiku zbog ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli isplatiti tužiteljici iznos od 682,03 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023 godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena a koja kamata teče na iznos od:

- 10,77 eura od 31.10.2008.godine,

- 1152 eura od 31.12.2008. godine,

- 13,33 eura od 31.01.2009. godine,

- 14,13 eura od 28.02.2009. godine,

- 11,63 eura od 31.03.2009. godine,

- 12,03 eura od 30.04.2009. godine,

- 8,77 eura od 31.05.2009. godine,

- 5,99 eura od 30.06.2009. godine,

- 6,61 eura od 31.07.2009. godine,

- 8,22 eura od 31.08.2009. godine,

- 8,04 eura od 30.09.2009. godine,

- 6,51 eura od 31.10.2009. godine,

- 9,37 eura od 30.11.2009. godine,

- 11,45 eura od 31.12.2009. godine,

- 14,81 eura od 31.01.2010. godine,

- 13.93 eura od 28.02. 2010. godine,

- 18,26 eura od 31.03.2010. godine,

- 17,32 eura od 30.04.2010. godine,

- 19,29 eura od 31.05.2010. godine,

- 32,40 eura od 30.06.2010. godine,

- 29,60 eura od 31.07.2010. godine,

- 37,15 eura od 31.08.2010. godine,

- 34,73 eura od 30.09.2010. godine,

- 29,58 eura od 31.10.2010. godine,

- 427,26 eura od 08.11.2010. godine, pa do isplate.

IV. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici zbog ništetnosti odredbi o plaćanju ulazne naknade za odobrenje kredita iznos od 44,03 eura sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023 godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena počevši od 05.12.2005. godine pa do isplate.

V. Dužan je tuženik naknaditi tužiteljici troškove ovog postupka u iznosu od 1.313,27 eura u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023 godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena počevši od presuđenja pa do isplate.

Obrazloženje

1. Tužiteljica i tuženik su dana 06. prosinca 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 9012143856 solemniziran po javnom bilježniku Luciji Carić iz Dubrovnika, broj OU 1037/06-1. Među strankama ne bi trebalo biti sporno da je tužiteljičino prezime u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora bilo Đ, te da je nakon što je sklopila brak promijenjenu u ĐĆ. Da je navedeno poznato tuženiku razvidno je iz dokumentacije koja se prilaže uz tužbu a koju je tuženik dostavio tužiteljici. Uvezi sa zaključenjem ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Stoga je ta valutna klauzula ništetna, no tuženik je bez obzira na ništetnost iste teretio tužiteljicu pozivajući se na nju. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. PO-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu koje se odnosi na valutnu klauzulu u švicarskim francima (CHF) pravomoćno je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. O nerazumljivosti ugovornih odredbi potrošaču iskazivala je praksa Europskog suda u presudama broj C-26/13 i C- 186/16od 20. rujna 2017. godine. Tuženik je također, temeljem ništetne odredbe čl. 11.3 Ugovora, tužiteljici naplatio i naknadu za odobrenje kredita po stopi od 0,5% premda u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji ta naknada i zašto je određena baš u tom iznosu, a niti je to navedeno u općim uvjetima za odobrenje kredita. Budući iz predmetnog ugovora očito proizlazi da je isti prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, razvidno je da se o odredbama tog ugovora pa tako i o odredbama općih akata banke kao i izmjenama i dopunama tih akata nije pojedinačno pregovaralo, a što je prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice, navedene odredbe u smislu odredbe čl. 81 st. 1 Zakona o zaštiti potrošača nepoštene te sukladno odredbi čl. 87 st. 1 ZZP-a su ništetne. Prilikom donošenja navedenih odluka, sud je imao na umu odredbu čl. 502 c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude te se tužiteljica poziva na pravna utvrđenja gore navedenih presuda. Takvim postupanjem, tuženik je od tužiteljice stekao bez osnove na ime razlike u tečaju iznos od 703,22 eur te na ime „ulazne naknade“ tj. naknade za obradu zahtjeva i odobravanja kredita iznos od 44,03 eura. S obzirom na prethodno navedeno, predlaže se sudu nakon provedenog postupka prihvatiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanom u cijelosti, predlaže stoga isti odbiti uz nalog tužitelju na naknadu troškova postupka. Tuženik ujedno ističe i prigovor zastare i prekluzije isticanja ništetnosti iz čl. 326.st.2. Zakona o obveznim odnosima. Tužbenim zahtjevom u toč. I. tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnima odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu broj 9012143856 zaključenog između stranaka dana 06.12.2006.godine kojima se ugovara valutna klauzula u CHF, toč. II. utvrđenje ništetnom odredbe čl. 11.st.3. predmetnog ugovora kojom se ugovora naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 0,50 % od iznosa kredita, toč. III. isplatu iznosa od ukupno 703,22 EUR uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate tekuće na pojedinačne mjesečne iznose počev od 31.03.2008.godine pa do isplate na ime ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u CHF, toč. IV. isplatu iznosa od 44,03 EUR na ime ugovaranja tzv. ulazne naknade uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate tekuće počev od 05.12.2005.godine pa do isplate i toč. V. naknadu parničnog troška uvećano za iznos zakonskih zateznih kamata. Svoje traženje tužitelj dakle temelji na tvrdnjama da je ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF, a koje postupanje da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, P-1401/12, presudom Visokog trgovačkog suda RH, Pž-6632/17 i dr. utvrđeno nepoštenim i ništetnim. Tako tužitelj osnovu svog traženja vidi u navedenim presudama, odgovarajućim odredbama Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o obveznim odnosima, načelu savjesnosti i poštenja te zakonodavstvu EU ugrađenom u ZZP. Tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti je neosnovan iz razloga kako slijedi: Tužitelj i tuženik su zaista zaključili Ugovor o kreditu broj 9012143856 dana 06.12.2006. godine kojim je banka stavila na raspolaganje tužitelju iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 15.081,28 CHF po srednjem tečaju tečajne liste banke. Međutim, predmetni je ugovor o kreditu u cijelosti prestao isplatom i zatvaranjem kredita s danom 10.11.2010.g, dakle, više od dvanaest godina prije podnošenja tužbe 10.05.2023.godine! Stoga se predlaže sudu tužbeni zahtjev tužitelja odbiti pozivom na prekluziju iz čl. 326.st.2. Zakona o obveznim odnosima. Naime, odredbom članka 326.stavak 2. Zakona o obveznim odnosima propisano je: Na ništetnost ugovora ne može se pozivati ona stranka ugovora kada je ugovor u cijelosti ispunjen a zabrana je bila manjeg značaja. Pravni odnos koji je između tužitelja i tuženika zasnovan zaključenjem predmetnog Ugovora o kreditu 2006. godine u cijelosti je ispunjen od strane obje ugovorne strane (kako Banke kao Kreditora tako i tužitelja kao korisnika kredita), što je u konačnici rezultiralo zatvaranjem istoga 10.11.2010.godine, dakle, više od 12 godina prije podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari! Tuženik stoga postavlja pitanje opravdanosti „rušenja“ načela prema kojemu se ugovori trebaju održati na snazi kada je god to moguće („Pacta sunt servanda“) i prekluzije iz čl. 326.st.2. ZOO-a uvažavajući da tužitelj ovim postupkom nastoji ostvariti pojedinačni interes koji predstavlja zabranu manjeg značenja u smislu odredbe čl. 326.st.2. ZOO-a (prema praksi VSRH), a koja ga prekludira u isticanju ništetnosti odredaba ugovora koji je u cijelosti ispunjen i zatvoren prije podnošenja tužbe tužitelja. Sukladno čl. 241. Zakona o obveznim odnosima propisano je: Zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Sukladno čl. 245.st.3. ZOO-a kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Dakle, da bi zastara u odnosu na konkretnu tražbinu nastupila (ovdje na pretplatu s naslova ugovaranja valutne klauzule u CHF a temeljem utvrđenja iz kolektivne parnice posl. br. P-1401/12) to je preduvjet da je zastarni rok još uvijek tekao u trenutku kada je pokretanjem kolektivne parnice posl. br. P-1401/12 isti prekinut, a sve ovo da bi, tek po pravomoćnom okončanju kolektivne parnice, iznova počeo teći opći zastarni rok od pet godina. Tuženik prvenstveno ističe kako je predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti isplaćen i zatvoren dana 10.11.2010.godine, dakle, prije nego li je parnica u kolektivnom postupku udruge „Potrošač“ uopće pokrenuta tužbom dana 04.04.2012.godine posl. br. P-1401/2012 te stoga zastarni rok nije mogao biti prekinut jer u tom trenutku (podnošenja tužbe) nije niti tekao! Prema tome, pozivanje tužitelja na nastup prekida zastare ne može se primijeniti na konkretni postupak jer kredit nije bio u otplati odnosno na snazi, te je u trenutku podnošenja kolektivne tužbe bio ispunjen u cijelosti odnosno više nije proizvodio učinke za ugovorne strane. Sukladno čl. 160. Zakona o obveznim odnosima: (1) Obveza prestaje suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu, ispunjenjem i u drugim zakonom određenim slučajevima. Drugim riječima, prekid zastare ne može odnositi na ugovorni odnos koji je prestao (dakle nije bila u tijeku otplata ugovorenih mjesečnih anuiteta) jer bi to predstavljalo interveniranje u već prethodno ispunjen obveznopravni odnos, a što se protivi svim načelima obveznog prava! Ovo sve iz razloga što se tražbina tužitelja upravo temelji na utvrđenjima iz kolektivne parnice P-1401/12. Svakako, tužitelj u svojoj tužbi polazi od sasvim pogrešnih premisa i to od pogrešne pretpostavke da bi presude Trgovačkih sudova donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imale učinak na konkretni pravni odnos ovih parničnih stranaka, kako po pitanju osnova, tako i po pitanju zastare. Naime, da bi presude na koje se poziva tužitelj bile obvezujuće za naslovni sud u smislu odredbe članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača, te članka 502.c Zakona o parničnom postupku ova bi parnica trebala biti radi naknade štete - a nije! Naime, odredbom članka 502.c ZPP-a propisano je sljedeće: Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Budući da se u konkretnom slučaju ne radi o naknadi štete već o parnici radi isplate temeljem stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude Trgovačkog suda ukazuju se pravno irelevantnim u smislu prethodno citiranih zakonskih odredbi. Osim toga, u konkretnom slučaju ne postoji ni identitet ugovornih odredbi, onih o kojima se odlučivalo i sudilo u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača i konkretnih odredbi iz Ugovora o kreditu. Stoga opetovano pozivanje na presudu Trgovačkog suda je nebitno i zbog razloga nedostatka objektivnog identiteta ugovornih odredbi. Nadalje, Zakonom o obveznim odnosima i to baš člankom 22. izričito je dopušteno ugovaranje valutne klauzule. Tako odredba članak 22. ZOO-a propisuje: (1) Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima pravnog posla. Ratio zakonske odredbe članka 22. ZOOa jest da kroz cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa što je posebice značajno za dugoročne kredite) novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu. A sukladno načelu monetarnog nominalizma sadržanog u članku 21. ZOO-a, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi. Budući je temeljem odredbe članka 22. ZOO-a valutna klauzula izrijekom dopuštena i budući sudovi sude na temelju zakona, onda je jasno da sud u okviru svoje zakonodavne uloge tu odredbu smije i mora primjenjivati onako kako ona glasi. Prednje izneseni pravni stav u pogledu primjene i dopuštenosti valutne klauzule iskazao je Vrhovni sud u svojoj odluci Vs Rev-1990/91 kada navodi: „Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima valjan je ugovor valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale sa protuvrijednost strane valute.“ I Ustavni sud u svojoj odluci U-I-1746/2006 od 17.06.2009. navodi: „Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju članka 2. Stavak 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sustava koja je bila utemeljena na sudskoj praksi prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978.godine. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (članak 22. ZOO-a), indeksnu klauzulu (članaka 23. ZOO-a) ili kliznu skalu (članaka 24. ZOO-a).“ Niti Vlada Republike Hrvatske, niti HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti, nisu podržali izmjenu odnosno ukidanje valutne klauzule. Štoviše, HNB u okviru svojih zakonskih ovlaštenja nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza mora držati u obliku likvidne rezerve. Imajući u vidu izneseno, sasvim je jasno da dopuštenost i valjanost ugovaranja valutne klauzule svoj temelj ima u zakonskoj odredbi. Važno je istaknuti i to kako je predmetni Ugovor o kreditu potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku, te ima snagu javnobilježničkog akta. Drugim riječima javni bilježnik je predmetnu ispravu ispitao, utvrdio da oblikom odgovara propisima o javnobilježničkim isprava, a sadržajem propisima o sadržaju javnobilježničkog akta. Nadalje je istu ispravu pročitao sudionicima pravnog posla, upozorio ih na značaj ovršne snage, nakon čega su sudionici posla izjavili da prihvaćaju pravne posljedice koja za njih iz toga proizlaze i da to odgovara njihovoj volji. U navedenom je pravcu ustanovljena i praksa Vrhovnog suda RH iskazana u presudi Rev 895/2003 prema kojoj: „Naime, iz ukupno provedenog postupka jasno proizlazi da je u sklapanju Sporazuma, te prilikom njegovog solemniziranja tužiteljica aktivno sudjelovala ne samo kao direktor trgovačkog društva H d.o.o. već i kao založni dužnik i kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovoga, a time ni pretpostavki za brisanje hipoteke.„ Tužitelj je poslovno sposobna osoba koja tijekom ishođenja predmetnog kredita nije izdvojio niti jednu ugovornu odredbu kao spornu. Ugovor je višestruko provjeravan kako od strane službenika banke tako i po javnom bilježniku, pa se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno i samostalno, u konkurenciji različitih vrsta kredita, odlučio baš za predmetni sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući je očito i sam ocijenio kako isti po svemu odgovara upravo njegovim potrebama i mogućnostima. Tužitelj je od tuženika prije sklapanja ugovora nedvojbeno dobio sva tražena pojašnjenja i informacije. Iako sada tvrdi drugačije, iz opisanog ponašanja tužitelja moguće je jedino zaključiti kako su mu prilikom sklapanja predmetnog ugovora bile jasne i poznate ugovorne odredbe, kao i prava i obveze koje iz njega proizlaze, što je u konačnici i potvrdio podnošenjem isprave na solemnizaciju Štoviše, solemnizacijom ugovora o kreditu stvorena je neoboriva pretpostavka da je tužitelj kao korisnik kredita upoznat sa svim ugovornim odredbama koje svoj temelj imaju u zakonu, koje stoga nisu ništetne, neodređene i/ili neodredive, niti su ugovaranjem tih odredbi narušena načela obveznih odnosa. Tako se u presudi Županijskog suda u Puli, Gž-265/12 navodi: „Tužiteljica je svojom slobodnom voljom pristupila sklapanju ugovora sa tuženikom. Ugovor o kreditu je solemniziran pa stoga postoji neoboriva pretpostavka da je tužiteljica bila upoznata sa svakom od točaka Ugovora!“ U odnosu na toč. II. i IV. tužbenog zahtjeva (utuženje na ime ugovaranja naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita) Odredbom članka 11.st.3. predmetnog Ugovora izrijekom je određeno: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % (slovima: nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredita (…) sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.“ Tuženik, ističe kako naknada za obradu kreditnog zahtjeva sama po sebi nije ništetna i nije protivna niti jednom zakonu, pogotovo ako nije prouzročila neravnotežu između potrošača i trgovca, a što uostalom proizlazi i iz Direktive 2014/17 EU Parlamenta i Vijeća, Direktive 2008/48 EZ, Direktive 93/13 EEZ, kao i kasnijeg Zakona o potrošačkom kreditiranju. Naime, da bi se utvrdilo kako je određena odredba ugovora nepoštena zbog toga što se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati i drugi kvalifikatorni element, a to je da je takva odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Takav pravni stav zauzet je i na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 05. studenog 2020. godine. Nadalje, ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva nije protivno niti jednom pozitivnopravnom propisu RH, a uzgred rečeno, niti odredbama Ugovora o kreditu iz ZOO-a, kako pogrešno drži tužitelj. Naime, potpisom i zaključenjem predmetnog ugovora Korisnik kredita, a ovdje tužitelj, izjavljuje sukladno čl. 11.st.8. Ugovora da se na sve što nije regulirano predmetnim Ugovorom primjenjuju Opći uvjeti poslovanja Privredne banke Zagreb d.d. s fizičkim osobama i ostali akti Banke kojima je regulirano kreditiranje građana, te da se prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune o čemu će ih Banka izvijestiti putem svojih distribucijskih kanala. Sukladno čl. 295.st.1. ZOO-a Opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Sukladno čl. 295.st.2. ZOO-a Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove. Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s fizičkim osobama, u toč. 3. „Kreditno poslovanje“, čl. 3.8. Naknade odnosno provizije koje Banka zaračunava Korisniku kredita određeno je: „Korisnik kredita plaća naknadu za obradu kreditnog zahtjeva utvrđenu odlukom o naknadama i drugim troškovima Banke i ugovorom o kreditu. Važeće naknade iskazane se u pisanom obliku i dostupne su klijentima u poslovnoj mreži i drugim distribucijskim kanalima Banke“ Točkom 9.2.1. Naknade Banke za usluge u poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobamagrađanima propisane su naknade za obradu kredita i to za: 9.2.1.5. kredite za kupnju motornih vozila uz u EUR, uz osiguranje potraživanja, u iznosu od: - 0,5 % do 1,5 % od iznosa kredita, ovisno o modelu kredita Drugim riječima, ugovorena naknada za obradu kredita utvrđena je u visini sukladno internim aktima Banke koji čine sastavni dio predmetnog Ugovora o kreditu, uz naznaku postotka od iznosa realiziranog kredita prema kojem se obračunava a koji je jasan, razumljiv i lako uočljiv i utvrđen u svom najvišem iznosu. U predmetnoj tužbi, tužitelj očigledno gubi iz vida temeljno načelo slobode uređivanja obveznih odnosa sadržano u čl. 2. ZOO-a prema kojem sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a isti ne smiju biti protivni Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva, što u predmetnom slučaju, a pozivom na naprijed citirane zakonske i podzakonske akte Banke, nije slučaj. Presudom Županijskog suda u Puli, Gž- 311/2018-2 od 03. rujna 2018. godine sud je u pogledu naknade za prijevremenu otplatu kredita dao mišljenje prema kojem takva ugovorna odredba nije ništava: „Sud prvog stupnja pogrešno ocjenjuje ništavom odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, jer je ugovoreno za slučaj prijevremene otplate plaćanje naknade prema Odluci o tarifi naknada banke, koja je tužitelju u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila ili mogla biti poznata, jer je također objavljena na internetskim stranicama tuženice, neovisno o tome što iznos naknade nije naznačen u samom ugovoru, jer je u svakom slučaju ta naknada određena i odrediva, kad se ugovorom navodi izvor odnosno Odluka o tarifi naknada, na temelju koje će se naknada obračunati. Ta ugovorena naknada odrediva je i u smislu čl. 272. ZOO koji propisuje da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, a postojanje Odluke o tarifi naknada je svakako podatak kojim je ta naknada određena.“ Slijedom navedenoga, predmetna naknada ugovorena je sukladno odredbama ZOO-a, Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima i Naknadi Banke za usluge o poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama- građanima koji čine sastavni dio Ugovora i na koje je tužitelj izrijekom pristao potpisom istoga. U odnosu na prigovor zastare: Budući da tužitelj svoje traženje temelji na institutu stjecanja bez osnove, to tuženik ističe prigovor zastare kojeg unatoč stajalištu Vrhovnog suda RH, drži u cijelosti osnovanim. Naime, odredbom članka 215. ZOO-a propisano je da: Zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Tražbina po osnovi stjecanja bez osnove – a to bi bila svota koju je tužitelj isplatio banci na temelju ugovornih odredbi ugovora sklopljenog 2006. godine – korisnik kredita može tražiti prvog dana kada je obavio tu isplatu i tada počinje teći petogodišnji zastarni rok. Ovo stoga što za stjecanje bez osnove nije propisan neki drugi zastarni rok pa u primjenu dolazi isključivo opći zastarni rok predviđen odredbom članka 225. ZOO-a. Naime, Vrhovni sud RH zauzima stajalište da bi vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe članka 241. ZOO-a unatoč: a) nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, b) bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora te c) bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07. – dalje: ZZP/07) propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava Posebnim se zakonima (lex specialis) vrlo rijetko propisuje prekid zastare. Za to nema potrebe jer je prekid zastare uređen općim normama obveznog prava (čl. 240. – 246. ZOO-a). Zbog čega sud nije primijenio odredbu čl. 241. ZOO-a koja nije derogirana posebnim zakonom (po načelu lex specialis derogat legi generali), a prema kojoj se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarivanja tražbine, a koju je morao primijeniti, i zbog čega se nije upitao je li to što nema posebnih zakonskih odredaba o prekidu zastare podnošenjem kolektivne tužbe nedostatak ili je volja zakonodavca bila da se primjene opća pravila obveznog prava, ostaje nejasno. Štoviše, Zakonom o zaštiti potrošača propisano je da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava. Ta odredba sasvim jasno pokazuje da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača pa ne može izazvati ni prekid zastare tog prava, a posebno imajući na umu da ni tužba potrošača na utvrđenje da je ugovor ništetan (ili pojedine njegove odredbe) ne prekida zastaru jer se takvom tužbom ne traži utvrđenje postojanja tražbine, njezino osiguranje ili ostvarivanje u smislu čl. 241. ZOO-a i čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača uz obrazloženje: … jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Očito je namjera zakonodavca bila upozoriti potrošača da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje njegovo povrijeđeno subjektivno pravo niti traži utvrđivanje postojanja njegove tražbine ili njezino osiguranje. Takvo je stajalište isti sud zauzeo u više odluka, primjerice u odluci Rev 1666/11.2 od 6. svibnja 2015., Rev-141/2006-2 od 22. veljače 2006, Rev-x 808/11-2 od 12. rujna 2012. Prema čl. 117. st. 3. Ustava RH “sudovi sude na temelju ustava i zakona”. Određenu zakonsku odredbu sud može tumačiti prema njezinom smislu (ako smisao nije jasan iz same norme), ali nije ovlašten odbiti njezinu primjenu uz obrazloženje da ona “nema smisla”. Smisao odredbe čl. 241. ZOO-a (odnosno čl. 388. ZOO/91) nije nejasan i Vrhovni sud RH tu je odredbu primijenio u velikom broju svojih odluka. Čini se da je Sud imao na umu smisao odredaba čl. 502. a – 502.h ZPP-a kojima se uređuje tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava premda to nije obrazloženo, a trebalo je biti obrazloženo, posebno ako se ima na umu činjenica da je sud odbio primijeniti čl. 241. ZOO-a. Kolektivnom se tužbom, u načelu, štite interesi i prava građana i cilj joj je prije svega spriječiti fizičke i pravne osobe koje obavljanjem svoje djelatnosti teže vrijeđaju ili ozbiljno ugrožavaju interese neodređenog broja osoba. Tvrdnjom da kada se zastara ne bi prekidala podnošenjem kolektivne tužbe, vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla, čini se da VSRH smatra de je jedini smisao i cilj kolektivne zaštite prekid zastare u pogledu individualnih restitucijskih zahtjeva. Već sama činjenica da ni odredbe ZZP-a ni ZPP-a ne uređuju pitanje prekida zastare (nota bene, uopće i ne spominju zastaru), a što onda znači da se primjenjuju opće odredbe o prekidu zastare iz ZOO-a, nameće zaključak da smisao pravnog instituta kolektivne zaštite nije prekid zastare individualnih zahtjeva potrošača. Da je svrha tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava prekid zastare individualnih zahtjeva, doista je jedino razumno očekivati da bi zakonodavac tada to pitanje barem spomenuo, a nije! Cilj je kolektivne zaštite prije svega preventivan, ukloniti s tržišta nepoštene ugovorne odredbe i prije nego li se počnu primjenjivati, ako se primjenjuju, zabraniti njihovu daljnju upotrebu te spriječiti da i svi drugi trgovci primjenjuju takve ili slične odredbe za koje se u postupku kolektivne zaštite utvrdi da su nepoštene. Podredno, ukoliko bi se i uzelo da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, što ovaj tuženik negira, odnosno pretpostavka prekida zastare jest da zastarni rok još uvijek teče, a da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa u predmetu P-1401/2012 podnesena dana 4. travnja 2012. godine, to je i prije podnošenja tužbe nastupila zastara u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do dana 04. travnja 2009. godine i to isključivo u odnosu na potraživanje tužitelja s osnova ugovaranja valutne klauzule u CHF, obzirom da je u odnosu na ugovaranje promjenjive kamatne stope nastupila zastara potraživanja i sukladno stajalištu VSRH! Sukladno odredbi čl. 226. ZOO-a propisano je: 1) Tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. 2) Isto vrijedi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne vrijedi za otplate u obrocima i druga djelomična ispunjenja. Prema tome na iznose anuiteta (a ukoliko sud ne bi usvojio istaknuti prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tužitelja) vrijedi trogodišnji zastarni rok, a ne opće propisani petogodišnji rok, pa tuženik ovim podneskom podredno ističe i prigovor zastare u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do dana 04. travnja 2009. godine, dakle, prije isteka roka od tri godine do dana 04. travnja 2012.godine, a sve pozivom na naprijed citiranu odredbu čl. 226. i u vezi s čl. 245. ZOO-a. Slijedom naprijed navedenoga, tuženik predlaže kao uvodno, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao u cijelosti neosnovan, a tužitelju naložiti da naknadi tuženiku trošak postupka.

3. Podneskom od dana 2. prosinca 2024. godine, punomoćnica tužiteljice je nakon što je zaprimila nalaz i mišljenje sudskog vještaka, precizirala je tužbeni zahtjev pod točkom III. izreke presude.

4. Podnesak s preciziranim tužbenim zahtjevom tužiteljice dostavljen je punomoćniku tuženika, a isti se je podneskom od 2. prosinca 2024. godine očitovao na nalaz i mišljenje na način da ističe kako u računskom dijelu nema primjedbi, međutim ustraje u osporavanju tužbenog zahtjeva tužitelja kao u cijelosti neosnovanom iz razloga nastupa zastare i prekluzije prema čl. 326. st. 2. ZOO-a.

5. U dokazne svrhe sud je pregledao i pročitao plan otplate (list 5 i 6 spisa), knjigovodstvene kartice (list 7 do 13 spisa), pregled uplata po kreditu (list 14 i 17 spisa), Solemnizirani ugovor o kreditu od 6. prosinca 2006. godine (list 18 do 23 spisa), Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Jelene Ćurlice (list 137 do 142 spisa). Sud nije izvodio dokaz saslušanjem djelatnika banke, niti saslušanje javnog bilježnika s obzirom da tuženik nije niti dostavio podatke o istima.

6. Sud je na raspravi održanoj dana 9. prosinca 2024. godine odustao od prijedloga za saslušanjem parničnih stranaka kao suvišnim.

7. Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakon o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 3 Poslovni broj: 9 Gž-683/2020-2 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08

- ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 – dalje: ZPP), sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev osnovan.

8. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, povodom tužbe Udruge Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka, među kojima je i ovdje tuženik, a u kojem Poslovni broj 8 P-50/2022-13 9 postupku je sud dana 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao IV. tuženik u tom sporu) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Spomenuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.godine. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija ovdje tuženika protiv spomenute presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

9. Nadalje, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula): - Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. djelomično preinačio prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 4. srpnja 2013. i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14- 2 od 09. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva, - Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III- 2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016.godine, ukinuo je presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu, - Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017.g. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu, - Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je dana 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.g, - Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

10. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i predmetni Ugovor o kreditu), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (pa tako i ovdje tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali.

11. Sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. U tom pravcu nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.

12. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a. 14.1. Sudovi su u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

13. U odnosu na ništetnosti odredbe čl. 6 Ugovora o kreditu prvenstveno treba naglasiti da je odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna. Nastavno prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je i odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je sukladno odredbi članka 295. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – u daljnjem tekstu ZOO-a) i predmetni ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbu članka 5. predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,25% jednokratno, stava da ta ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti. S obzirom da pri ocjeni o tome da li je neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“ treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora, ES je postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost, pa je tako u presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“, pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Drugim riječima bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez koji to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa podliježu testu poštenosti, u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, jer ta odredba ne definira bit ugovora o kreditu, iako ulazi u „ukupne troškove kredita za potrošače.

14. Analizirajući provedene dokaze sud je utvrdio da je odredba članka 11.3. predmetnog ugovora o kreditu, kojim je ugovoreno plaćanje 0,5% naknade od iznosa kredita, jednokratno prilikom korištenja kredita nepoštena ugovorna odredba, a time sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a ništetna iz slijedećih razloga. S obzirom da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužiteljica, potrošač niti nije imala utjecaja na njezin sadržaj, u pitanju je odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, sud je stava da je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, s obzirom da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača, a to tim više što je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj. Drugim riječima iako je tuženik, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove, koji se „pokrivaju“ tom naknadom, u pitanju su razni operativni troškovi i materijalni troškovi, kao što su troškovi djelatnika banke uključenih u svakoj pojedinoj fazi odobravanja kredita, što uključuje pregovaranje sa strankama, prikupljanje osnovnih podataka o klijentu, davanje potrebnih informacija o vrsti kredita, uvjetima kredita, kreditnoj sposobnosti, dokumentaciji koju je potrebno pribaviti, provjera te dokumentacije, kreditne zaduženosti kroz baze podataka, kao što je registar obveza po kreditima i slično, sastavljanje ugovora o kreditu i potrebnih instrumenata osiguranja kredita, unošenje potrebnih podataka u tuženikovu aplikaciju za obradu kreditnih zahtjeva i slično, sama činjenica da je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, Konačno treba naglasiti da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ broj 1201/17) od 12. listopada 2017. godine propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača.

15. Prema odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 78/15 - dalje: ZOO), u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a.. Stoga, kako se radi o ništetnosti spornih odredbi (o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli), navedeno mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da su ugovorne odredbe ništetne.

16. Po mišljenju ovog suda prigovor zastare nije osnovan.

17. Naime, podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a koji postupak je pokrenut podnošenjem tužbe 4. travnja 2012., došlo je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a Po pitanju zastare se izričito izjasnio Vrhovni sud u presudi Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH izraženom u toj odluci pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2018. glede zahtjeva za povratom onog novčanog iznosa preplaćenog temeljem odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak. Valja ukazati i na zauzeto pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. godine prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora Kako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

18. U skladu s navedenim, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od 14. lipnja 2018. glede zahtjeva za povratom onog novčanog iznosa preplaćenog temeljem odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak.

19. S obzirom da je tužba podnesena dana 22. siječnja 2022., od pravomoćnosti odluke u kolektivno sporu koja se odnosi na promjenu valute Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 kojom je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. do podnošenja tužbe nije protekao opći zastarni rok pa prigovor zastare tuženika u tom dijelu nije osnovan.

20. U odnosu na prigovor zastare potraživanja s osnova naknade zbog ništetnosti odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu valja ukazati na stav Vrhovno suda RH izražen na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda RH proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti jer u konkretnom slučaju u odnosu na ovu odredbu ništetnosti nije ustanovljena na drugi način.

21. Slijedom navedenog proizlazi da je tuženik uslijed ništetnosti odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu u obvezi vratiti tužitelju onaj novčani iznos preplaćenih iznosa anuiteta i to u visini razlike između iznosa anuiteta koji su plaćeni primjenom tečaja CHF na dan plaćanja u odnosu na iznos anuiteta primjenom tečaja CHF na dan isplate kredita.

22. Na okolnost utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Jeleni Ćurlici sa zadatkom da utvrdi kolika je razlika izražena u eurima između iznosa mjesečnih anuiteta obračunatih i naplaćenih tužiteljici po Ugovoru o kreditu u otplatnom razdoblju i iznosa koji bi isti bili naplaćeni da glavnica kredita nije bila vezana za promjenu tečaja švicarskog franka te da se posebno očituje da li je i u kojem točno iznosu tužiteljici naplaćena naknada za obradu zahtjeva.

23. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka Jelene Ćurlice proizlazi da je mišljenja, a nakon pregleda dokumentacije u spisu te izračunom, razlika u plaćenim anuitetima u odnosu na iznos anuiteta na koji je primijenjen tečaj na dan isplate kredita godišnje iznosi 682,03 Eura.

24. U podnesku od 2. prosinca 2024. godine tuženik u odnosno na nalaz i mišljenje sudskog vještaka Jelene Ćurlice od 8. studenog 2024. godine, ističe kako u računskom dijelu nema primjedbi. prigovore na izračun sudskog vještaka.

25. Kako je sudska vještakinja nalaz i mišljenje po ocjeni ovog suda dala sukladno pravilima struke, to ga je sud u cijelosti prihvatio. Također u odnosu na ulaznu naknadu za obradu kredita koji je tužiteljica platila prilikom sklapanja ugovora o kreditu u iznosu od 44,03 eura, ovaj sud je prihvatio visinu tog potraživanja jer tuženik nije niti sporio visinu već samo osnov, a računanje te naknade je jednostavna matematička operacija.

26. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

27. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154 st. 2. i čl. 155. ZPP-a. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, u skladu s dostavljenim i zatraženim troškovnikom, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, te odredbe važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to: za sastav tužbe 150,00 eura za podneske od 17. svibnja 2024. godine, 16. lipnja 2024. godine i 2. prosinca 2024. godine iznos od po 150,00 eura, za zastupanje na ročištu 17. lipnja 2024. godine i 9. prosinca 2024. godine iznos od po 150,00 eura, odnosno ukupno iznos od 913,27 eura. Nadalje je tužitelju je priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 eura, te trošak sudske pristojbe na tužbu 13,27 eura, tako da je tužitelju sveukupno priznat parnični trošak u iznosu od 1.313,27 eura.

Metković, 30. prosinca 2024.

S u d a c :

Damir Ujdur

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka prijepisa iste, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA.

1. Punomoćnik Marijani Temali, odvjetnici u Dubrovniku

2. Punomoćnik Boris Bilić odvjetniku OD Matulić i Bilić iz Splita