Poslovni broj: P-4424/21-40
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Hrvoju Vučić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ŠD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Ana Galoši Comisso, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Blue Iris Resolution d.o.o., Zagreb, Slavonska avenija 6a, OIB: 87064273078, kojeg zastupa punomoćnika Marko Kallay, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 21. studenoga 2024. godine u prisutnosti punomoćnice tužiteljice Ane Galoši Comisso, odvjetnice i zamjenika punomoćnika tuženika ĆD, odvjetničkog vježbenika, dana 30. prosinca 2024. godine
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila broj HR/1142020-S, sklopljenom između tužitelja i pravnog prednika tuženika dana 06.06.2007.g u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica, PDV i svi troškovi obrade i naknada za valutu švicarski franak.
II. Nalaže se tuženiku BLUE IRIS Resolution d.o.o. OIB:87064273078, isplatiti tužitelju ŠD OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 2.260,32 € sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose glavnica kako slijedi:
0,13 € sa zzk od 10.08.2007. pa do isplate
0,42 € sa zzk od 10.09.2007. pa do isplate
2,13 € sa zzk od 10.01.2008. pa do isplate
4,65 € sa zzk od 11.02.2008. pa do isplate
8,26 € sa zzk od 11.03.2008. pa do isplate
3,05 € sa zzk od 23.04.2008. pa do isplate
1,86 € sa zzk od 28.05.2008. pa do isplate
1,86 € sa zzk od 28.05.2008. pa do isplate
1,86 € sa zzk od 28.05.2008. pa do isplate
1,86 € sa zzk od 28.05.2008. pa do isplate
0,67 € sa zzk od 22.09.2008. pa do isplate
7,52 € sa zzk od 28.11.2008. pa do isplate
21,55 € sa zzk od 14.01.2009. pa do isplate
22,81 € sa zzk od 02.02.2009. pa do isplate
25,38 € sa zzk od 27.02.2009. pa do isplate
19,95 € sa zzk od 30.03.2009. pa do isplate
20,77 € sa zzk od 27.04.2009. pa do isplate 17,01 € sa zzk od 16.07.2009. pa do isplate
15,40 € sa zzk od 13.08.2009. pa do isplate
15,46 € sa zzk od 13.08.2009. pa do isplate
17,83 € sa zzk od 11.09.2009. pa do isplate
15,35 € sa zzk od 09.10.2009. pa do isplate
16,42 € sa zzk od 11.11.2009. pa do isplate
21,39 € sa zzk od 08.01.2010. pa do isplate
23,49 € sa zzk od 12.03.2010. pa do isplate
23,49 € sa zzk od 12.03.2010. pa do isplate
29,65 € sa zzk od 02.04.2010. pa do isplate
27,56 € sa zzk od 04.05.2010. pa do isplate
27,56 € sa zzk od 04.05.2010. pa do isplate
27,56 € sa zzk od 04.05.2010. pa do isplate
38,10 € sa zzk od 03.08.2010. pa do isplate
53,00 € sa zzk od 08.09.2010. pa do isplate
45,53 € sa zzk od 06.10.2010. pa do isplate
46,37 € sa zzk od 10.11.2010. pa do isplate
53,14 € sa zzk od 08.12.2010. pa do isplate
65,99 € sa zzk od 11.01.2011. pa do isplate
56,76 € sa zzk od 03.02.2011. pa do isplate
59,06 € sa zzk od 17.03.2011. pa do isplate
59,06 € sa zzk od 17.03.2011. pa do isplate
57,29 € sa zzk od 23.03.2011. pa do isplate
51,49 € sa zzk od 12.04.2011. pa do isplate
51,49 € sa zzk od 12.04.2011. pa do isplate
71,10 € sa zzk od 06.07.2011. pa do isplate
101,75 € sa zzk od 06.08.2011. pa do isplate
76,40 € sa zzk od 12.09.2011. pa do isplate
71,21 € sa zzk od 11.10.2011. pa do isplate
71,61 € sa zzk od 09.11.2011. pa do isplate
76,06 € sa zzk od 22.12.2011. pa do isplate
80,12 € sa zzk od 20.01.2012. pa do isplate
81,09 € sa zzk od 15.02.2012 pa do isplate
80,69 € sa zzk od 12.03.2012. pa do isplate
78,66 € sa zzk od 05.04.2012. pa do isplate
79,63 € sa zzk od 11.05.2012. pa do isplate
83,00 € sa zzk od 22.05.2012. pa do isplate
82,91 € sa zzk od 12.06.2012. pa do isplate
82,91 € sa zzk od 12.06.2012. pa do isplate
83,00 € sa zzk od 15.06.2012. pa do isplate
sve do 31.12.2007. godine po stopi određenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. godine pa do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29 st. 2 i 8 ZOO-a, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Blue Iris Resolution d.o.o., Zagreb, Slavonska avenija 6a, OIB: 87064273078 naknaditi tužitelju ŠD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 3.037,70 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. prosinca 2024. godine pa do isplate stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu dana 25.5.2021. navodi kako su tužitelj i pravni prednik tuženika HYPO LEASING KROATIEN d.o.o. dana 06.06.2007. sklopili Ugovor o operativnom leasingu motornog vozila broj HR/1142020-S, svrha kojeg leasinga je financiranje troškova najma osobnog automobila, te je ugovoren iznos naknade za leasing od 324,86 CHF, a koji iznos se isplaćuje u kunama prema srednjem tečaju HNB-a, sve na rok od 60 mjesečnih najamnina. PDV je također obračunat u CHF, a ne u kunama protivno članku 81. Zakona o porezu na dodanu vrijednost ( NN 73/13), te su također jednokratni troškovi obrade zahtjeva i pribave objekta leasinga obračunati u CHF-u. Na ime jednokratne obrade zahtjeva tuženik je naplatio iznos od 397,89CHF.
Tužitelju je rata leasinga bila vezana uz švicarski franak, koju je uplatu vršio svaki mjesec protuvrijednost u kunama. Kako tuženik nije niti jedna od osoba navedenih u članku 4. Zakona o bankama, isti nije mogao sklopiti ugovor sa tužiteljem, a posebno ne sa valutnom klauzulom u drugoj valuti, različitoj od domicilne valute. Tuženik je trgovačko društvo, ali ne i kreditna institucija, slijedom čega je isti sklopivši ugovor sa tužiteljem u stranoj valuti postupio protivno kogentnim normama Zakona o bankama kojima su taksativno navedene osobe koje mogu pružati bankarske usluge.
Nadalje tužitelj drži kako je ugovaranje valutne klauzule kao zaštitne klauzule, u konkretnom slučaju ugovoreno protivno cilju i svrsi njezine dopuštenosti. Svrha valutne klauzule je zaštita vjerovnika ukoliko dođe do većih poremećaja vrijednosti domaće valute u odnosu na referentne valute, no tuženik nije kreditna institucija, već trgovačko društvo sa ograničenom odgovornošću, sa sjedištem u [adresa], pa stoga ne postoji nikakva posljedica za tuženika u promjeni tečaja švicarskog franka u odnosu na domicilnu valutu. Ugovorne odredbe se imaju tumačiti u skladu sa pravom voljom ugovornih stranaka ali i sadržajem i smislom zakonskim odredaba. U konkretnom slučaju radi se o tekstu ugovora koji je u naprijed sa otisnutim sadržajem pripremio i predložio tuženik, koji po svojoj namjeni predstavlja i opće uvjete ugovora, čime je tuženik protivno načelu savjesnosti i poštenja prouzročio očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana, imajući u vidu čl. 296. I 320. st.1. ZOO-a.
Tužitelj ističe kako nikada sa tuženikom nije pojedinačno pregovarao o odredbama ugovora već je na potpis dobio u naprijed sastavljeni obrazac ugovora, koji je mogao samo ili potpisati ili ne. Slijedom navedenog nedvojbeno je da tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj ugovora koji je predložio tuženik po principu "uzmi ili ostavi". Tuženik je opisanim postupanjem povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika leasinga ovdje tužitelja, zaključujući ugovore o operativnom leasingu između ostalog i predmetni Ugovor koristeći u istom ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena i valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na punoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa zaključenjem predmetnog ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03). Sklapanjem ugovora o leasingu u švicarskim francima tuženik je postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br.79/07, 125/07, 79/09 i 89/09; dalje u tekstu ZZP 07) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima čl.322., povrijedio prava potrošača, korisnika leasinga zaključujući ugovore, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, ugovarajući valutnu klauzulu u švicarskim francima bez upozorenja tužitelja kao potrošača na učestalost promjene tečaja svjetskih valuta te brojnih faktora koji utječu na kretanje tečajeva, što ih čini teško predvidivim na duži rok, prikazujući tužitelju svoju ponudu kao najpovoljniju moguću, preporučujući sklapanje ugovora u švicarskim francima radi nižeg anuiteta, ali je pri tome prešutio rizik tečajnih razlika. Tuženik tužitelja nije obavijestio čak niti o riziku da HNB provodi politiku stabilnog tečaja samo u odnosu na euro, ali ne i prema drugim valutama. Ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču su nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer je tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustio informirati tužitelja kao potrošača o četiri činjenice
1. o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu
2. o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski
franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro
3. o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone potpuno izvjestan
4. o povećanom riziku koji donosi ugovaranje valutne klauzule.
Slijedom navedenog tuženik je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o operativnom leasingu sa tužiteljem postupao suprotno odredbama čl. 81.,82. ,90 tada važećeg ZZP 03 a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP 07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama čl.322. Zakona o obveznim odnosima, jer nije tužitelju transparentno izložio konkretna djelovanja i učinak svih faktora koji utječu na zaduženost potrošača do okončanja otplatnog razdoblja, a sve uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih potencijalni korisnik leasinga može procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem ugovora o leasingu i to vezano za obim njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora. Tužitelj je s tuženikom pregovarao isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora, tužitelj nije imao izbora osim sklopiti ugovor kojim je najam ali i svi troškovi vezani za CHF. Slijedom navedenog, ništetne su odredba Ugovor o operativnom leasingu motornog vozila broj HR/1142020-S u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzulu u švicarskim francima, bez konkretnih parametara i uvjeta , koja je u suprotnosti sa citiranim odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji se primjenjuje kao lex specijalis, prema kojoj odredbi je dug tužitelja postao promjenjiva kategorija na koji tužitelj nije mogao utjecati. Slijedom iznesenog nedvojbeno je da su odredbe predmetnog Ugovora koje se odnose na vezivanje glavnice uz švicarski franak, sklopljenog između parničnih stranaka ništetne, a temeljem prethodno citiranih zakonskih odredbi Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Zakonom o obveznim odnosima u članku 323., propisana ja kao posljedica ništetnosti vraćanja onog što je primljeno temeljem takvog ugovora, te je tuženik dužan vratiti tužitelju upravo ono što je temeljem takvih ništetnih odredaba ugovora stekao, a s obzirom da je tuženik u zakašnjenju dužan je tužitelju isplatiti i zakonsku zateznu kamatu. Tuženik je do dana otplate, prema Ugovoru broj HR/1142020-S na razlici u tečaju švicarskog franka bez valjane pravne osnove stekao iznos od 15.670,00 kn. Po isteku najma vozila tužitelj je otkupio vozilo od pravnog prednika tuženika. Tužitelj zadržava pravo uređenja tužbenog zahtjeva nakon zaprimanja nalaza i mišljenje vještaka, po provedenom dokazu financijskim vještačenjem. Tužitelj ovim putem potražuje kao posljedicu ništetnosti pojedinih odredba ugovora o kreditu kojima je glavnica vezana uz švicarski franak, iznos od 15.670,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose pa do isplate.
Tuženik u svom odgovoru na tužbu navodi kako osporava u cijelosti osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva te se očituje na navode iz tužbe kako slijedi. Tuženik osporava navode iz tužbe da ne bi s tužiteljem mogao sklopiti ugovor o leasingu s valutnom klauzulom, a iz razloga što tuženik nije osoba iz čl. 4. Zakona o bankama. Tuženik je bio leasing društvo u smislu Zakona o leasingu (Narodne novine broj 135/2006) te je obavljao poslove leasinga i sklapao ugovore o financijskom ili operativnom leasingu što mu je bilo dopušteno, pa nije jasno kakve veze Zakon o bankama ima s ugovorom o leasingu koji je predmet spora. Također, ugovaranje valutne klauzule nije nikada bio prerogativ banaka odnosno kreditnih institucija. Naime, valutna klauzula je institut obvezno pravnih odnosa općenito i dopušteno ju je ugovarati u svim obvezno pravnim odnosima, a ustavnost ugovaranja valutne klauzule potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojem Rješenju broj U-I-392/2011, i dr. od 13. prosinca 2016.g. Tužitelj u tužbi navodi da bi odredbe predmetnog ugovora o leasingu, a koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF bile nepoštene, i posljedično ništetne te s navedenog osnova traži restituciju onoga što je dao temeljem takve odredbe. Tuženik osporava da bi bilo koja od odredbi iz ugovora o operativnom leasingu kojeg su sklopili tužitelj i tuženik bila ništetna, a pogotovo da bi iste bile protivne načelu savjesnosti i poštenja odnosno da je istima uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Dodatno tuženik ističe i kako se sukladno čl. 3. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016), isti ne primjenjuje na ugovore o operativnom leasingu. No, opreza radi tuženik iznosi kako slijedi. Da bi se odredba utvrdila nepoštenom, i posljedično ništetnom, potrebno je utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke za nepoštenost određene Zakonom o zaštiti potrošača2 u koji je transponirana odredba Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Osim utvrđenja je li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, potrebno je kumulativno utvrditi i uzrokuje li ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Je li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo? Tuženik prvenstveno ističe kako sama činjenica da je tuženik napisao ugovor o leasingu i dao ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Ono što je bitno jest je li sadržajistoga rezultat pregovora i suglasnosti volja ili je jedna strana u potpunosti sastavila i utjecala na sadržaj ugovora. U konkretnom slučaju, ugovorne strane su prije sklapanja predmetnog ugovora o leasingu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi koje se odnose na:
• namjenu vrstu leasinga (operativni ili financijski);
• predmet leasinga odnosno vrsta predmeta koji se daje u najam;
• visinu iznosa mjesečne najamnine;
• valutu uz koju je iznos mjesečne najamnine vezan;
• rok najma/leasinga;
• dospijeće (mjesečno, kvartalno, polugodišnje, jednokratno);
• način usklađivanja troška financiranja (libor, euribor ili drugi parametar); • instrumente osiguranja plaćanja (sudužnik i/ili jamac, zadužnica, mjenica i sl.). Kada bi se iz predmetnog ugovora o leasingu eliminirale sve gore navedene odredbe, ugovora uopće ne bi bilo. Sukladno navedenom, razvidno je kako je upravo tužitelj taj koji je u svemu bitnom odredio sadržaj ugovora jer se radi o odrazu njegovih potreba i mogućnosti, a tuženik je isti samo napisao nakon pregovora i postignute suglasnosti volja oko sadržaja. Shodno tome, ugovor o leasingu nije unaprijed formulirani ugovor te je teret dokaza u smislu nepoštenosti na tužitelju.
Osim toga, tuženik smatra važnim istaknuti da je tužitelj u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na predmetnu, imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj, a na koju se okolnost predlaže saslušanje radnika tuženika tužitelja. Ako se u obzir uzme definicija prosječnog potrošača, tuženik ističe da je tužitelj imao obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste u smislu ugovaranja ili zatražiti odgovarajuću izmjenu.
Postoji li znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja? U pogledu predmetne odredbe ugovora o leasingu ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, pa stoga niti ne može biti riječi o znatnoj neravnoteži kao idućem zahtjevu, u smislu nepoštenosti odredbe, a niti o postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Upravo je ugovaranjem predmetne odredbe uspostavljena ravnoteža. Kao uvod u ovu točku tuženik ukazuje na neke od rizika koje svako leasing društvo preuzima u dijelu svojeg poslovanja koje se odnosi na sklapanje ugovora o leasingu. Prvenstveno leasing društvo preuzima kreditni rizik dužnika koji se očituje u riziku gubitka do kojeg dolazi uslijed neispunjavanja dužnikove obveze prema vjerovniku. Uslijed sklapanja ugovora o leasingu i posljedičnog kreditnog rizika, leasing društva preuzimaju i rizik likvidnosti koji pred iste stavlja zahtjev upravljanja imovinom i obvezama tako da su sposobni ispuniti sve svoje dospjele obveze (primjerice prema svojim vjerovnicima od kojih ostvaruju izvore za financiranje).
Nadalje, leasing društva preuzimaju i moraju upravljati kamatnim, deviznim i ostalim tržišnim rizicima. Zaključno, tužitelj je u svakom trenutku imao mogućnost zatražiti konverziju valutne klauzule uz koju je ugovorio leasing. Je li tuženik prilikom zaključenja ugovora o leasingu postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja? Postupanje u skladu s načelom savjesnosti i poštenja pretpostavlja postupanje s povjerenjem i obzirima prema osobi i interesima druge strane, suzdržavanje od proturječnog ponašanja prilikom ostvarivanja i ispunjenja ugovorom preuzetih obveza i tomu slično. Kako je o predmetnoj ugovornoj odredbi tužitelj imao mogućnost pregovarati i utjecati na njezin sadržaj, odnosno kako je ista posljedica želje i potreba tužitelja, ugovaranje predmetne odredbe ne može biti u suprotnosti s spomenutim načelom. Budući da nisu ispunjenje pretpostavke za utvrđivanje nepoštenosti, i posljedično ništetnosti, predmetne ugovorne odredbe te da ništetnost ne proizlazi ni iz nekog drugog osnova tužbeni zahtjev je neosnovan.
Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je od svih plaćanja tužitelja po ugovoru o leasingu do podnošenja tužbe proteklo više od 5 godina. Slijedom navedenoga, predlaže se Naslovnom sudu tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti kao neosnovan, odbiti tužitelja sa zahtjevom za naknadom troškova postupka te obvezati tužitelja da naknadi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana donošenja presude do isplate, u roku od 15 dana od dana donošenja presude. Predlaže se da Naslovni sud gore navedeno primi na znanje i shodno tome postupi.
Za potrebe ovog postupka sud je izvršio uvid u ugovor o operativnom leasingu motornog vozila (list 6-7 spisa), plan otplate (list 8-9 spisa), pregled plaćanosti potraživanja (list 10-36 spisa), stručno mišljenje (list 77-102 spisa), povijesni izvadak iz sudskog registra (list 113-135 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka mr.sc. Zrinka Ručevića (list 139-142 spisa), simulacija izračuna tuženika (list 156-157 spisa), sudsku praksu (list 160- 193 spisa), dopunski nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka mr.sc. Zrinka Ručevića (list 196-200 spisa), informativni izračun tuženika (list 204-206 spisa), iskaz tužiteljice dan na ročištu dana 3.7.2024. (list 224-225 spisa) i iskaz stalnog sudskog vještaka mr.sc. Zrinka Ručevića dan na ročištu dana 3.7.2024. (list 225 spisa).
Među strankama nije sporno da je tuženik promijenio tvrtku te da se sada zove Blue Iris Resolution d.o.o., Zagreb, Slavonska avenija 6a, OIB: 87064273078, a što proizlazi i iz izvatka iz sudskog registra dostavljenog u spis.
Sud je u ovoj pravnoj stvari dopustio preinaku tužbenog zahtjeva sukladno zaključku sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog u Zagrebu, 26. studenoga 2021. godine gdje je utvrđen stav da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem (VSRH, Su IV-162/21).
Sud je izvršio uvid u Ugovor o operativnom leasingu motornog vozila broj HR/1142020-S te je utvrdio da su isti sklopili dana 06.06.2007. godine tuženik kao davatelj leasinga i tužitelj kao korisnik leasinga. Svrha ovog leasinga je financiranje troškova najma osobnog automobila, te je ugovoren iznos naknade za leasing od 324,86 CHF, a koji iznos se isplaćuje u kunama prema srednjem tečaju HNB-a, sve na rok od 60 mjesečnih najamnina. Na ime jednokratne obrade zahtjeva tuženik je naplatio iznos od 397,89 CHF.
U svom iskazu na ročištu dana 03.07.2024. tužiteljica ŠD je iskazala kako je podmetni ugovor sklopila za kupnju vozila za osobne potrebe. U tom trenutku nije imala niti obrt niti firmu. Kada je zaključivala navedeni ugovor vidjela je odredbu o valutnoj klauzulu CHF te je na njen upit službenica s druge strane rekla da je to sada uobičajeno i da je to sve u redu. Nitko je nije upozorio ni na kakve eventualne rizike u smislu da bi značajno mogao porasti tečaj CHF. Završila je ekonomski fakultet ali radi u računovodstvu a ne u bankarskom sektoru. Sam ugovor je pročitala. Rata joj je bila oko cca 1.400,00 kn a u jednom trenutku je narasla na gotovo 2.400,00 kn. Sjeća se da je dala kao sredstvo osiguranja zadužnicu a nije sigurna da li je išla kod javnog bilježnika. Sama je plaćala rate i ugovor je otplatila u cijelosti. Njena kolegica je išla kod tuženika sa sličnim razlogom pa je zato i ona otišla kod njega radi financiranja kupnje vozila. Iznenadila se kad je vidjele valutnu klauzulu u CHF, da su malo o tome razgovarali, ali da nije bilo razgovora o valutnoj klauzuli u drugim valutama. Službenica joj je na pitanje za CHF klauzulu rekla da nema potrebe da se to mijenja, da je to sve isto, da je u redu. Nju je čekao već gotov ugovor kad je došla u prostor tuženika. Ne sjeća se da li je pitala da li može ta valutna klauzula biti u kojoj drugoj valuti ali da su joj rekli da je ovo u redu.
U svom usmenom iskazu danom na ročištu koje je održano dana 21.11.2024. godine svjedok SD je izjavila da je 2007. godine radila u Hypo Leasing Kroatien, a sada radi u UniCredit Leasing. Ne sjeća se gospođe ŠD niti se sjeća predmetnog ugovora o operativnom sa lista 4-5 spisa. Ne sjeća se da je u to vrijeme 2007. godine primila neke osnovne upute od poslodavca vezano uz valutne klauzule u CHF i EUR. Jedino se sjeća da je kredit sa valutnom klauzulom u CHF bio povoljniji za stranke jer je imao manju kamatnu stopu. Ljudi su već prilikom samog dolaska već znali kakav kredit žele. Veća potražnja je bila za kredite u CHF jer je tamo bila manja kamatna stopa. Najčešće su se ti ugovori sklapali na 5 godina otplate. Ne sjeća se da bi od poslodavca dobila uputu kakav će biti tečaj za CHF u budućnosti. U ugovorima su bili definirani koji se tečajevi primjenjuju za izračun rate. Nemam saznanja da bi se netko dolazio žaliti zbog povišenja rate za leasing zbog promjene tečaja. Ona nije mogla strankama mogla reći kako će se kretati tečaj za CHF u budućnosti jer takve upute nisam dobila. Na posebno pitanje pun. tuženika odgovara da se ne sjeća da bi njen tadašnji poslodavac uvjetovao sklapanje ugovoru o leasingu odabirom valutne klauzule u CHF.
Iz naprijed provedenih dokaza sud je utvrdio da su naprijed navedene stranke legitimirane za vođenje ovog postupka obzirom da su sudionici naprijed navedenog obveznog posla – Ugovora o leasingu. Zatim, sud je iz provedenih dokaza utvrdio da je namjena kredita bila dugoročni najam osobnog motornog vozila za svoje privatne potrebe. Nadalje je sud utvrdio da je navedenu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF jednostrano u ugovor unio tuženik – banka koja je sama sastavila taj Ugovor kao i da se o istoj nije pregovaralo. Iz iskaza saslušanih osoba sud je utvrdio da službenice tuženika nisu davale nikakve informacije vezano uz tečaj za CHF u budućnosti, a što znači da nisu niti upozoravale korisnike leasinga na sve rizike koji mogu nastati ugovaranjem valutne kaluzule u CHF tijekom otplatnog razdoblja. Slijedom svega naprijed navedenog sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja da nije pregovarao o pojedinim odredbama Ugovora, već s radi o tipskom ugovoru kojeg je sastavio tuženik te tužitelju nisu objašnjene posljedice sklapanja takvog ugovora niti je u potpunosti obaviješten o ekonomskim posljedicama predmetnih odredbi koje utječu na kamatnu stopu i valutnu klauzulu.
Člankom 35. Zakona o leasingu ( "Narodne Novine", broj 135/06 - primjena od 21. prosinca 2006. do 4. prosinca 2013.) propisano je da se ugovorom o leasingu obvezuje davatelj leasinga pribaviti objekt leasinga od dobavljača objekta leasinga i primatelju leasinga odobriti pravo korištenja tog objekta leasinga na određeno razdoblje, a ovaj se obvezuje plaćati mu za to određenu naknadu.
Obveze tužitelja, kao primatelja leasinga, propisane su člankom 43. Zakona o leasingu te je jedna od osnovnih obveza primatelja leasinga da plaća davatelju leasinga naknadu u iznosima, rokovima i na način određen ugovorom o leasingu (stavak 2.).
Člankom 3. stavak 1. točka b) Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15 i 102/15.) propisano je da se ovaj zakon ne primjenjuje na ugovore o operativnom leasingu kada u glavnom ili posebnom ugovoru nije propisana obveza kupnje predmeta ugovora, a takva obveza postoji samo onda ako to jednostrano odluči vjerovnik.
Dakle, na ugovorni odnos između tužitelja i tuženika ne primjenjuju se pravila o potrošačkom kreditiranju, jer konkretnim Ugovorom o operativnom leasingu nije ugovorena obveza kupnje predmeta ugovora, već je, naprotiv, Općim uvjetima određena obveza vraćanja vozila tuženiku, a što nije sporno između stranaka.
Međutim na pravni odnos stranaka primjenjuje se Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13 – dalje: ZZP/07) koji je lex specialis u odnosu na Zakon o potrošačkom kreditiranju. Pri tome valja pojasniti da kada se u članku 3. stavak 1 točka b) Zakona o potrošačkom kreditiranju određuje da se ovaj zakon ne primjenjuje na operativni leasing tada to znači da se ograničenja zakona na primjenjuje na leasing, ali samo u kontekstu tog Zakona o potrošačkom kreditiranju, a što ne isključuje primjenu Zakona o zaštiti potrošača.
Stoga se na ovu pravnu stvar primjenjuje Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. i Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22.,156/22. i 155/23. - dalje: ZOO) budući je Ugovor sklopljen 06. lipnja 2008. godine.
Na konkretan odnos ne primjenjuju se pravna shvaćanja iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. iz kolektivnog spora potrošača protiv banaka u odnosu na ugovore o kreditu vezanih uz CHF, jer tuženik nije bio stranka u predmetnim postupcima. Tako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Revd-2379/2021 od 1. lipnja 2021. zauzeo pravno shvaćanje da se na trgovačko društvo koje nije bilo stranka kolektivnog spora ne mogu primjenjivati odluke iz tog spora, bez obzira je li suprotna stranka (tužitelj) trgovac ili potrošač. Člankom 96. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. (3) Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o odredbama Ugovora o operativnom leasingu, a sve sukladno članku 96. stavak 4. ZZP/07.
Tuženik nije predložio niti jedan dokaz na okolnost da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao, već iz iskaza tužitelja proizlazi da mu ništa nije rečeno o rizičnosti valute CHF, iz čega onda slijedi da tužitelj nije dobio potpunu i jasnu informaciju o rizicima ugovaranja najma vozila vezanu uz tečaj CHF te mogućnosti rasta tečaja u toj mjeri da značajno opterećuje plaćanja najamnine, te nije dobio informaciju o kamatama koje su mu naplaćivane u obroku leasinga. Osim toga, iz predmetnih odredbi Ugovora proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora o kojima tužitelj nije mogao niti pregovarati.
Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata davatelja leasinga (najma) koji reguliraju materiju davanja najma i koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.
U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 96. stavkom 1. ZZP/07, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 98. ZZP/07 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.
Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 96. stavak 1. ZZP/07, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo.
Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
Imajući u vidu da je prosječnom potrošaču u Republici Hrvatskoj pojam valutne klauzule poznat, jer je u Republici Hrvatskoj valutna klauzula dopuštena i često se koristi, za zaključiti da je prosječnom potrošaču iz tih odredaba bilo i jasno pa prema tome i razumljivo da iznos glavnice ovisi o tečaju švicarskog franka prema kuni.
Međutim, prema tumačenju članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od strane Suda Europske unije (u presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C-26/13), propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima pa one podliježu testu poštenosti, u ovom postupku potrebno je utvrditi i činjenicu je li tuženik predočio tužitelju informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije, na temelju kojih bi prosječni potrošač, koji ne raspolaže stručnim znanjima i kojem je institut valutne klauzule poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima.
Prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se obrok leasinga (najamnina) veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan, nije razumljiva. U odnosu na kamatnu stopu tužitelj nije imao nikakve informacije, budući i sam tuženik tvrdi da kamatne stope nema i da nije sadržana u ugovornom odnosu.
Budući da navedene odredbe prosječnom potrošaču nisu razumljive, imajući u vidu i da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, ima mjesta ispitivanju njihove (ne) poštenosti, u smislu utvrđenja je li eventualni propust obavještavanja bio počinjen u dobroj vjeri ili suprotno načelu savjesnosti i poštenja te je li sklapanjem ugovora čiji su sastavni dio odredbe o valutnoj klauzuli u CHF stvorena značajna neravnoteža između ugovornih strana na štetu potrošača.
Sustav zaštite potrošača uspostavljen Direktivom 93/13 temelji se na ideji da se potrošač, zbog činjenice da nije utjecao na sadržaj budućeg ugovora, nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca, kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti i položaja koji vodi do pristanka na uvjete koje je prethodno sastavio trgovac kao poslovni subjekt bez mogućnosti utjecaja potrošača na njihov sadržaj (osobito u Presudi Caja de Ahorros y Monte de Piedad de Madrid, C-484/08, EU:C:2010:309, t. 27).
Priroda i specifičnosti valute CHF i promjenjive kamatne stope nije poznata prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, pa potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za CHF i kamata se mijenja prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja.
Neravnoteža između prava i obaveza stranaka ne nastaje ostvarenjem postojećeg rizika, niti prestaje pod utjecajem sniženja tečaja CHF, nego nastaje već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima je pojedini potrošač taj rizik preuzeo na sebe, ne znajući za njega jer o tome nije bio informiran.
Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe Ugovora i Općih uvjeta tuženika o kojima tužitelj nije bio u poziciji pregovarati. S tim u vezi, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.
Tijekom postupka nije utvrđeno da je tužitelju jasno i potpuno objašnjena odredba o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi zbog čega tužitelj nije mogao predvidjeti posljedice ugovaranja takvih odredbi.
Slijedom navedenoga, ovaj sud je utvrdio da su ništetne odredbe Ugovora o operativnom leasingu kojima je ugovoren iznos leasinga i mjesečni obrok leasinga vezan uz valutu CHF prema tečaju Hrvatske narodne banke.
Kako su predmetne odredbe Ugovora o operativnom leasingu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nije imao pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa obroka leasinga (najamnine) i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene kamatne stope te na temelju promjene tečaja CHF i iznosa obračunatog prema tečaju CHF u trenutku sklapanja Ugovora.
Na okolnost osnova i visine tužbenog zahtjeva sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju tužitelja te je proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije i knjigovodstvo mr.sc. Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o. Provedenim financijskim vještačenjem sud je utvrdio da je ugovoreni iznos predmeta leasinga isplaćen je dana 12. lipnja 2007., kada je srednji tečaj Hrvatske narodne banke iznosio 4,443316 kn za 1 CHF. Dalje je sud utvrdio da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (2. srpnja 2007.) do dospijeća zadnje obveze (1. lipnja 2012.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate ugovorenog iznosa, iznosi ukupno 16.994,12 kn, odnosno 2.255,47 EUR.
Obzirom na istaknute prigovore tuženika sud je pozvao financijskog vještaka na ročište radi odgovora na pitanja i prigovore stranaka.
U svom iskazu na ročištu dana 03.07.2024. vještak mr.sc. Zrinko Ručević je iskazao kako u cijelosti ostaje kod osnovnog nalaza i mišljenja. Povodom prigovoru tuženika iz podneska od 26.4.2024. u kojem tuženik ističe kako izračun pogrešan u dijelu toga što pojedine rate nisu plaćene jednom uplatom, pa da onda nije moguće za svaku uplatu koristiti samo jedan tečaj, rekao je kako je nalaz i mišljenje sačinio kao što uobičajeno sačinjava izračune u analognim predmetima, a to je na način da razlike iskazuje s datumom konačnog podmirenja pojedinačne obveze, u kojem smislu ostaje kod pisanog nalaza.
Obzirom na prigovore tuženika sud je dao dodatan zadatak vještaku da izvrši izračun i za slučajeve kada je tečaj za CHF bio povoljniji za tužitelja od onog u vrijeme sklapanja ugovora.
Slijedom dopunskog financijskog vještačenja sud je utvrdio da ako se usvoji da se izračuni trebaju sačiniti na način kako to tuženik predlaže, tada je vještak, u skladu s utvrđenjima i izračunima iz ovog dodatnog nalaza, a na temelju prijedloga tuženika iskazanih u podnesku od 17. siječnja 2022. godine tada se uzima u obzir da je na dan sklapanja predmetnog ugovora o operativnom leasingu (6. lipnja 2007.), srednji tečaj Hrvatske narodne banke iznosio je 4,441397 kn za 1 CHF.
Dodatnim vještačenjem je utvrđeno da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (2. srpnja 2007.) do dospijeća zadnje obveze (1. lipnja 2012.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan sklapanja ugovora o operativnom leasingu, iznosi ukupno 2.256,83 EUR.
Isto tako je sud utvrdio da navedena razlika iznosi ukupno 2.260,32 EUR (zbroj pojedinačnih mjesečnih konvertiranih iznosa) ako se uzmu u obzir samo pozitivne tečajne razlike.
Nakon dopunskog nalaza i mišljenja vještaka stranke više nisu imale primjedbi.
Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka mr. sc. Zrinka Ručevića iz "Ručević vještačenja d.o.o." obzirom da je isti dan po stručnoj osobi, nakon izvršenog uvida u financijsku dokumentaciju u spisu, a nalaz i mišljenje valjano je obrazloženo i dano u suglasju sa suvremenim dostignućima financijske znanosti.
Slijedom navedenog, sud je dosudio tužitelju preplaćeni tečaj CHF u iznosu 2.260,32 EUR, a kako to proizlazi iz dopune nalaza i mišljenja vještaka.
Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne sukladno članku 1115. ZOO i to od dana kada su izvršene uplate, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka. Naime, tuženik je bio nesavjestan od trenutka kada je primio uplate od strane tužitelja, pa je tuženik dužan kamate platiti od dana plaćanja najamnine (obroka leasinga). Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavak 2. ZOO-a.
Nadalje, sud naglašava da je vještak izračun sačinio u nekoliko varijanti od kojih je ovaj sud prihvatio samo onu u kojem su uvaženi samo više plaćene iznose jer je temelj ovog postupka tužiteljeva tvrdnja o ništetnosti ugovornih odredbi ugovora koji je sklopio u svojstvu potrošača. Odredbom čl. 323. ZOO, propisane su posljedice ništetnosti te je određeno da je u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Tužitelj, temeljem izvršenih isplata s osnova koji je u ovom postupku utvrđen ništetnim potražuje povrat stečenog bez osnove (čl. 1111., odnosno 1115. ZOO). Naime, tužitelj od tuženika, čak i u vrijeme kada je tečaj bio niži od tečaja na dan isplate kredita, nije ništa primio (primio je samo isplaćeni iznos kredita). Stoga niti tuženik, koji nije niti potrošač, temeljem citiranih odredbi o posljedicama ništetnosti te povrata stečenog bez osnove, nije ovlašten tražiti uračunavanje niže plaćenih iznosa.
Zatim, a vezano uz prigovor tuženika oko postojanja tzv. pozitivnih razlika kada je tečaj za CHF bio niži od onog u vrijeme korištenja kredita sud ukazuje na pravno mišljenje izneseno u odluci vrhovnog suda Republike Hrvatske VSRH Rev-677/23 da nema postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženice na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF, ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke, nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba. Kako u ovoj pravnoj stvari tuženik nije istaknuo prigovor kompenzacije ili protutužbeni zahtjev, to sud nije usvojio ovaj njegov prigovor.
Što se tiče pitanja osnovanosti prigovora zastare istaknutog od strane tuženika, sud je prilikom odlučivanja o prigovoru zastare imao u vidu i pravni stav Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Odjela od 30. siječnja 2020. godine koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."
Obzirom da se o ovom pitanju ništetnosti koji se odnosi na valutnu klauzulu kod ugovora o leasingu nije odlučivalo u kolektivnom postupku, to se presude iz tih postupaka ne odnose na ovo pravno i činjenično pitanje što znači da se početak zatare treba cijeniti sukladno citiranoj zakonskoj odredbi te sukladno naprijed iznesenom pravnom stavu VSRH. Dakle, u ovom slučaju zastara počinje teći tek od presuđenja pa stoga tužbeni zahtjev tužitelja nije u zastari.
Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi čl. 277 ZOO-a, Zakonu o visini stope zatezne kamate (NN br. 53/91), te Uredbama o visini stope zatezne kamate (NN br. 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 36/96, 76/96, 72/02 i 153/04) i to za razdoblje do 31.12.2007. godine, od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 ZOO-a, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 i 8 ZOO NN 35/05, od 01.01.2023. godine pa do 29.12.2023. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 ZOO- a (NN 114/22 i NN 156/22), a od 30.12.2023. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 ZOO-a (NN 114/22 i NN 155/23).
Odluka o parničnom trošku stranaka u postupku temelji se na odredbi čl. 154 i 155 ZPP-a, te se trošak sastoji od troška zastupanja stranaka putem odvjetnika uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedinih parničnih radnji te uspjeh u sporu u vrijeme zaključenja glavne rasprave te imajući pri tom u vidu odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12 i dr.).
Sud je tužitelju priznao trošak sastava tužbe od 25.05.2021. godine sa 200,00 EUR (tbr. 7/1), trošak sastava obrazloženih podnesaka (4 ukupno od 02.07.2021., 30.09.2021., 10.11.2021. i 15.05.2024. godine sa 200,00 EUR za svaki podnesak (tbr. 8/1), trošak sastava ostalih obrazloženih podneska od 08.12.2022., 24.01.2023. i 30.04.2024. godine sa 100,00 EUR za svaki podnesak (tbr. 8/3), trošak pristupa na ročišta 17.05.2022., 20.05.2024., 03.07.2024. i 21.11.2024. godine sa 200,00 EUR za svako ročište (tbr. 9/1) ili ukupno 2.100,00 EUR. Tom iznosu valja pribrojiti i pripadajući PDV u iznosu od 525,000 EUR, trošak pristojbe na tužbu do 67,25 EUR te na presudu od 80,00 EUR kao i trošak financijskog vještačenja od 265,45 EUR pa sveukupni trošak tužitelja iznos 3.037,70 EUR te je sud taj trošak dosudio tužitelju na teret tuženika sukladno uspjehu u parnici.
Tužitelju je na njegov zahtjev dosuđena i kamata na trošak parničnog postupka te je o njenom tijeku i visini odlučeno primjenom odredbe čl. 30 stav 2 Ovršnog zakona i čl. 29 stav 2 ZOO-a 35/05, te su iste dosuđene tužitelju od 30. prosinca 2024. godine pa do isplate.
Slijedom svega naprijed navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, dana 30. prosinca 2024. godine.
Sudac:
Hrvoje Vučić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa. Žalba se predaje ovom sudu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o njoj odlučuje Županijski sud.
DNA:
1. Tužitelju po pun.
2. Tuženiku po pun.
