Republika Hrvatska

Općinski sud u Đakovu

Đakovo, Trg dr. F. Tuđmana 2

Poslovni broj: P-123/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu, sudac Stanko Kuburić, u pravnoj stvari tužiteljice FZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnicima Marinku Brajku i Marinu Brajku, odvjetnicima u Đakovu, S. Radića 9/I, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćniku Iris Šanjug, odvjetnici iz odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o., Zagreb, Maksimirska 25, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, dana 20. studenog 2024., nakon održane glavne i javne rasprave, u prisutnosti tužiteljice i njezinog punomoćnika, objavio je dana 30. prosinca 2024. i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan i bez učinka dio odredbe članka 7. Ugovora o kreditu broj 5140130268-61000076154/2007 sklopljenog dana 02. studenog 2007. između tužiteljice FZ i prednika tuženika Slavonske banke d.d. Osijek, a koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 2,00 % (dva posto) jednokratno, unaprijed.“

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, da tužiteljici PZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.323,81 eura na ime naplaćene naknade za troškove obrade kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 10. studenog 2007. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi 14 % godišnje, od 01. srpnja 2011.g. do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12 % godišnje, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

III. Utvrđuje se da je ništetan i bez učinka dio odredbe članka 9. Ugovora o kreditu broj 5140130268-61000076154/2007 sklopljenog dana 02. studenog 2007.g između tužiteljice FZ i prednika tuženika Slavonske banke d.d. Osijek, a koji glasi: „ U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke“.

IV Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, da tužiteljici PZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.226,15 eura na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 25. srpnja 2020.g. pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 857,90 eura sa zateznim kamatama počev od dana 30. prosinca 2024. po stopi u smislu čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Nesporno je između stranaka da je tužiteljica s prednikom tuženika Slavonska banka d.d. Osijek sklopila Ugovor o hipotekarnom kreditu broj 5140130268-61000076154/2007, dana 02. studenog 2007. godine u kunskoj protuvrijednosti od 68.000,00 eura s rokom otplate na 20 godina, a koji kredit je prijevremeno otplaćen 2020. godine. Odredbom čl. 7. određeno je da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 2,00% jednokratno, unaprijed. Odredbom čl. 9. ugovora o kreditu Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje trideset dana unaprijed. U tom slučaju Korisnik kredita se obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi banke, na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke.

2. Tužiteljica navodi da je ugovorna odredba čl. 7. prema kojoj je dužna platiti naknadu za obradu kredita nepoštena i ništetna iz razloga što je takva odredba potpuno nejasna, općenita i uopće ne ukazuje na bilo kakvu potrebu plaćanja troškova zaključenja ugovora te tužiteljica niti danas ne zna koji su to točno troškovi plaćeni tim iznosom jer sve troškove javnog bilježnika i ostale troškove snosila je sama tužiteljica mimo toga. U nijednom dijelu predmetnog ugovora se ne spominje nijednom riječju bilo što o stvarnim troškovima zaključenja ugovora. Iz dokumentacije tuženika proizlazi da je tuženik dana 09. studenog 2007. godine tužiteljici naplatio navedenu naknadu u visini od 1.360,00 eura u kunskoj protuvrijednosti HNB na dan korištenja kredita (na taj dan tečaj 1EUR=7,334 HRK), dakle prednik tuženika je tužiteljici naplatio čak 9.974,24 HRK, odnosno 1.323,90 eura prema fiksnom tečaju konverzije 1EUR=7,53450 HRK. Tužiteljica navodi da je predmetna odredba sukladno čl. 96. i 102. Zakona o zaštiti potrošača ništetna te je stoga postavila tužbeni zahtjev da se utvrdi da je ništetna i bez učinka odredba čl. 7. Ugovora o kreditu i da se naloži tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 1.323,81 EUR kako je to navedeno u točkama I. i II. izreke ove presude.

2.1. Tužiteljica navodi da je sukladno čl. 1024. st. 3. Zakona o obveznim odnosima dopušteno ugovoriti ovakvu odredbu iz čl. 9. Ugovora o prijevremenoj otplati, ali pod uvjetom da je davatelj kredita u slučaju prijevremene otplate pretrpio štetu. Stoga je ova odredba ništetna jer je tuženik naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a da pri tom nije pretrpio nikakvu štetu niti je tužiteljici pojasnio u čemu se sastoji ta šteta, niti koji su objektivni eventualni troškovi nastali za tuženika prilikom prijevremene otplate kredita. Prema čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da je ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ništetna. Radi se o ugovornoj odredbi o kojoj se nije moglo pregovarati, a uz to se radi i o neodređenoj i neodredivoj činidbi koja je kao takva ništetna sukladno člancima 269. – 272. Zakona o obveznim odnosima. Uzimajući u obzir odredbe čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača, te odredbe čl. 3. i 10. Zakona o obveznim odnosima i tumačeći iste u skladu s direktivom 93/13 EEZ, te sukladno stavu Ustavnog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, jasno se da zaključiti da je prednik tuženika ugovaranjem odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita postupao nepošteno i time tužiteljicu doveo u neravnopravan položaj. Tužiteljica smatra da je tuženik dužan vratiti tužiteljici sve što je temeljem takvog ugovora odnosno dijela ugovora primio sukladno odredbama čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima. Stoga je tužiteljica postavila tužbeni zahtjev kao u točki III. i IV. izreke ove presude.

3. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivio tužbi i tužbenom zahtjevu. Navodi da je ugovorna odredba čl. 7. ugovora o kreditu jasna i razumljivo sastavljena te je tužiteljica mogla procijeniti ekonomske i pravne posljedice koje iz sporne ugovorne odredbe za nju proizlaze. Sporna naknada - troškovi u iznosu od 2% bili su javno objavljeni u Tarifi naknada tuženika. Sporna odredba je jasna i razumljiva i tužiteljica je razumno morala shvatiti prirodu usluge obrade kredita. Navedena naknada nije zabranjena niti jednim propisom, nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ni moralu društva zbog čega nema razloga da se ocijeni nepoštenom u smislu odredbi Zakona o obveznim odnosima niti kojeg drugog zakona.

3.1. Tuženik navodi da je o odredbi čl. 9. st. 1. ugovora o kreditu pregovarao s tužiteljicom, da su ugovorne strane prije sklapanja ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost o sadržaju svih ugovornih odredbi i tužiteljica je mogla utjecati na svaku ugovornu odredbu. Tuženik navodi da ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice jer su strane ugovorile da tužiteljica svojim očitovanjem volje, jednostrano, može učiniti kredit u cijelosti ili djelomično dospjelim. Kako uslijed prijevremene otplate tuženiku nastaje šteta i trpi određene troškove, ugovorena je naknada za prijevremenu otplatu kredita. Tuženik se za isplatu kredita prethodno zadužio na financijskim tržištima i u slučaju prijevremene otplate tuženik nema mogućnost da prijevremeno vrati novac kojeg je prethodno osigurao kako bi mogao isplatiti kredit, uslijed čega mu nastaje šteta jer isti i dalje plaća kamate svojim zajmodavcima. Tuženik je imao i administrativne troškove. Tuženik prilikom zaključenja ugovora nije postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Predmetna odredba u skladu je s odredbom čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da tuženik ima pravo na naknadu štete koja mu je nastala uslijed prijevremene otplate kredita. Budući da nisu ispunjene pretpostavke za utvrđivanje nepoštenosti i posljedično ništetnosti predmetne ugovorne odredbe, tužbeni zahtjev je neosnovan.

3.2. Tuženik je istakao i prigovor zastare obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. Tuženik je prilikom sklapanja ugovora postupao savjesno i u dobroj vjeri, te stoga tužiteljica nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe, sve kad bi njegov zahtjev i bio osnovan.

4. Da bi utvrdio odlučne činjenice sud je saslušao tužiteljicu, izvršen je uvid u ugovor o kreditu i svu dokumentaciju vezanu uz kredit, te dokumentaciju tuženika i to mišljenje Europskog socijalnog i gospodarskog odbora o dokumentu "Zelena knjiga: hipotekarni krediti u EU" i aneks broj 3 uz Bijelu knjigu o integraciji tržišta hipotekarnih kredita EU, trošak financiranja za razdoblje od 08.2011. do 12.2017., te 12.2017. do 09.2019. i izjave OZ i GZ.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Sud nije cijenio mišljenje Europskog socijalnog i gospodarskog odbora o dokumentu "Zelena knjiga: hipotekarni krediti u EU" i aneks broj 3 uz Bijelu knjigu o integraciji tržišta hipotekarnih kredita EU, te troškove financiranja koje je sastavio sam tuženik sukladno odredbi čl. 220. st. 2. Zakona o parničnom postupku, te izjave OZ i GZ jer isti nisu neposredno saslušani.

7. Tužiteljica PZ iskazala je da je sa Slavonskom bankom sklopila ugovor o kreditu na iznos od 68.000,00 eura. U banci joj nisu rekli da mora odmah platiti 2% naknade, odnosno nisu joj obrazložili zbog čega mora platiti tu naknadu. Bila je prisiljena prijevremeno otplatiti kredit, u banci su joj dali izračun, ali joj nisu rekli zbog čega mora platiti naknadu za prijevremenu otplatu.

8. Člankom 1024. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022 i 156/2022 – dalje ZOO) propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, dok je stavkom 3. istog članka određeno da u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio. U stavku 4. određeno je da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

9. Tuženik osim općenitog pozivanja na svoje Opće uvjete poslovanja i Tarifu koja propisuje visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita ne navodi u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita niti na što se odnosi visina tih troškova.

10. Tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete (objektivno nastali troškovi), no isti nije tijekom postupka dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate.

11. Odredbom čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07 – dalje ZZP) propisano je: (1.) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2.) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3.) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenim, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4.) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

12. Odredbom članka 102. st. 1. ZZP određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

13. Odredbom članka 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine koja je implementirana u naše zakonodavstvo regulirani su nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da joj u banci nisu obrazložili zbog čega mora odmah platiti 2% naknade za kredit niti su joj objasnili zbog čega mora platiti naknadu za prijevremenu otplatu. Prilikom zatvaranja kredita nisu joj rekli visinu naknade niti što ona sačinjava. Iz provedenih dokaza utvrđeno je da su odredbe čl. 7. ugovora o naknadi i odredba čl. 9. o prijevremenoj otplati određene u tipskom ugovoru od strane tuženika u unaprijed formuliranom obrascu te da o navedenim ugovornim odredbama tužiteljica nije mogla pregovarati niti utjecati na sadržaj ugovora. Sud smatra da su gore navedene ugovorne odredba suprotne načelu savjesnosti i poštenja te da su iste prouzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i iste su suprotne odredbama čl. 96. ZZP, a time su i ništetne temeljem čl. 102. st. 1. istog Zakona. Stoga je sud presudio kao pod točkom

I. i III. izreke ove presude.

15. Temeljem čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05 – dalje ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja odluke. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.

16. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi dok je st. 2. istog članka određeno da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Prema st. 3. istog članka obveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili je kasnije otpala.

17. Iz pregleda prometa za klijenta tuženika utvrđeno je da je tuženik dana 09. studenog 2007. godine tužiteljici naplatio naknadu od 2% u visini od 1.360,00 eura u kunskoj protuvrijednosti HNB na dan korištenja kredita (na taj dan tečaj 1EUR=7,334 HRK), dakle prednik tuženika je tužiteljici naplatio 9.974,24 HRK, odnosno 1.323,90 eura prema fiksnom tečaju konverzije 1EUR=7,53450 HRK.

17.1. Iz pregleda prometa za klijenta tuženika utvrđeno je da je tuženik dana 24. srpnja 2020. godine tužiteljici naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini od 9.238,40 HRK odnosno 1.226,15 eura prema fiksnom tečaju konverzije 1EUR=7,53450 HRK

18. Kako je tuženik na temelju ništetne odredbe o naknadi primio novčani iznos od 1.360,00 eura, odnosno novčani iznos kako je to naznačeno u toč. II. izreke ove presude i novčani iznos od 1.226,15 eura na ime ništetne odredbe o prijevremenoj otplati kredita, to je sud tuženika temeljem čl. 1111. ZOO obvezao na povrat te isplatu navedenih iznosa tužiteljici. Na dosuđene iznose tužiteljici pripadaju zakonske zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO od dana stjecanja (naplate naknade) jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja.

18.1. Naknada za sklapanje kredita naplaćena je dana 09. studenog 2007. godine, pa su kamate dosuđene od 10. studenog 2007. godine u skladu s postavljenim tužbenim zahtjevom.

18.2. Naknada za prijevremenu otplatu je naplaćena 24. srpnja 2020. godine, pa su kamate dosuđene tekuće od 25. srpnja 2020. godine u skladu s postavljenim tužbenim zahtjevom. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. st. 2. ZOO.

19. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. godine donio zaključak broj Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude. Stoga je sud odbio prigovor zastare tuženika kao neosnovan.

20. Budući da je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu, istoj su temeljem čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku dosuđeni nastali parnični troškovi. Tužiteljici su priznati troškovi za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, za ročište održano dana 30.09.2024. iznos od 200,00 eura i za ročište održano dana 20.11.2024. iznos od 200,00 eura, te pripadajući PDV na navedene iznose od 150,00 eura. Tužiteljici je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 35,98 eura i pristojbe na presudu u iznosu od 71,95 eura. Tužiteljici je dosuđen ukupan parnični trošak u iznosu od 857,90 eura.

Sud nije odlučivao o zahtjevu punomoćnika tužitelja za troškove pristupa na ročište za objavu presude, jer isti još nije dospio.

U Đakovu, dana 30. prosinca 2024. godine

S U D A C

Stanko Kuburić

POUKA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje nadležan županijski sud.

Dostaviti:

1. Punomoćnik tužitelja

2. Punomoćnik tuženika