REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U PREGRADI

Pregrada, Ul. Stjepana Radića 6

Poslovni broj: P-697/2023-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Pregradi, po sutkinji tog suda Sanji Leskovar-Hostić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari VE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Martin Lukin, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, koju zastupa punomoćnica Andreja Šeša, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 3. prosinca 2024., u nazočnosti tužitelja osobno i njegovog punomoćnika i punomoćnika tuženika, te presude javno objavljene dana 30. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I.

Utvrđuje se da su ništetne odredbe 1. i 7.2 Ugovora o kreditu br.9011718831 od 25.07.2006.godine sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem su iskazane u valuti švicarski franak, a koje glase:

„1. IZNOS KREDITA

……………. kunskoj protuvrijednosti od 54.694,50 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.“

„7.2 OTPLATA KREDITA

………………….plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora.“

II.

Nalaže se tuženiku, Privredna Banka Zagreb d.d. (OIB 02535697732), Zagreb, Radnička cesta 50 isplatiti tužitelju, ĐE (OIB [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], na ime nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 6.482,43 EUR (šesttisućačetiristoosamdesetdvaeuračetrdesettricenta) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31.07.2015. po eskontnoj stopi Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, a od 01.01. 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije nefinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom

- na iznos od 16,92 EUR od 01.02.2010. do isplate

- na iznos od 30,71 EUR od 31.03.2010. do isplate

- na iznos od 28,04 EUR od 14.04.2010 do isplate

- na iznos od 29,08 EUR od 30.04.2010. do isplate

- na iznos od 31,91 EUR od 01.06.2010. do isplate

- na iznos od 55,11 EUR od 30.06.2010. do isplate

- na iznos od 65,29 EUR od 30.08.2010. do isplate

- na iznos od 58,34 EUR od 29.09.2010. do isplate

- na iznos od 50,24 EUR od 02.11.2010. do isplate

- na iznos od 72,99 EUR od 01.12.2010. do isplate

- na iznos od 87,66 EUR od 31.12.2010. do isplate

- na iznos od 73,11 EUR od 31.01.2011. do isplate

- na iznos od 77,37 EUR od 01.03.2011. do isplate

- na iznos od 77,37 EUR od 01.03.2011. do isplate

- na iznos od 71,30 EUR od 31.03.2011, do isplate

- na iznos od 72,36 EUR od 30.04.2011. do isplate

- na iznos od 94,94 EUR od 01.06.2011. do isplate

- na iznos od 101,60 EUR od 30.06.2011. do isplate

- na iznos od 125,73 EUR od 01.08.2011. do isplate

- na iznos od 126,58 EUR od 02.09.2011. do isplate

- na iznos od 100,26 EUR od 30.09.2011. do isplate

- na iznos od 98,67 EUR od 31.10.2011. do isplate

- na iznos od 97,53 EUR od 30.11.2011. do isplate

- na iznos od 103,15 EUR od 31.12.2011. do isplate

- na iznos od 109,32 EUR od 01.02.2012. do isplate

- na iznos od 109,51 EUR od 29.02.2012. do isplate

- na iznos od 105,55 EUR od 31.03.2012. do isplate

- na iznos od 107,51 EUR od 30.04.2012. do isplate

- na iznos od 109,36 EUR od 31.05.2012. do isplate

- na iznos od 106,42 EUR od 30.06.2012. do isplate

- na iznos od 107,41 EUR od 31.07.2012. do isplate

- na iznos od 105,75 EUR od 31.08.2012. do isplate

- na iznos od 101,54 EUR od 30.09.2012. do isplate

- na iznos od 105,99 EUR od 31.10.2012. do isplate

- na iznos od 108,44 EUR od 30.11.2012. do isplate

- na iznos od 107,58 EUR od 31.12.2012. do isplate

- na iznos od 98,06 EUR od 31.01.2013. do isplate

- na iznos od 103,26 EUR od 05.03.2013. do isplate

- na iznos od 103,68 EUR od 02.05.2013. do isplate

- na iznos od 96,80 EUR od 03.06.2013. do isplate

- na iznos od 96,80 EUR od 03.06.2013. do isplate

- na iznos od 93,83 EUR od 30.06.2013. do isplate

- na iznos od 95,79 EUR od 31.07.2013. do isplate

- na iznos od 99,67 EUR od 03.09.2013. do isplate

- na iznos od 105,19 EUR od 03.10.2013. do isplate

- na iznos od 102,18 EUR od 31.10.2013. do isplate

- na iznos od 103,85 EUR od 30.11.2013. do isplate

- na iznos od 105,75 EUR od 31.12.2013. do isplate

- na iznos od 104,35 EUR od 28.02.2014. do isplate

- na iznos od 104,35 EUR od 28.02.2014. do isplate

- na iznos od 103,63 EUR od 31.03.2014. do isplate

- na iznos od 100,44 EUR od 02.05.2014. do isplate

- na iznos od 99,68 EUR od 31.05.2014. do isplate

- na iznos od 100,77 EUR od 02.07.2014. do isplate

- na iznos od 102,70 EUR od 01.08.2014. do isplate

- na iznos od 105,24 EUR od 02.09.2014. do isplate

- na iznos od 104,90 EUR od 07.10.2014. do isplate

- na iznos od 109,52 EUR od 02.12.2014. do isplate

- na iznos od 108,80 EUR od 02.01.2015. do isplate

- na iznos od 110,30 EUR od 15.01.2015. do isplate

- na iznos od 110,25 EUR od 28.02.2015. do isplate

- na iznos od 110,25 EUR od 31.03.2015. do isplate

- na iznos od 110,25 EUR od 29.04.2015. do isplate

- na iznos od 110,25 EUR od 31.05.2015. do isplate

- na iznos od 110,25 EUR od 30.06.2015. do isplate

- na iznos od 110,25 EUR od 08.07.2015. do isplate

- na iznos od 110,25 EUR od 31.07.2015. do isplate

- na iznos od 110,25 EUR od 31.08.2015. do isplate

- na iznos od 110,25 EUR od 30.09.2015. do isplate.

III.

Nalaže se tuženiku Privredna Banka Zagreb d.d. (OIB 02535697732), Zagreb, Radnička cesta 50 isplatiti tužitelju, ĐE (OIB [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa] plati iznos od 930,48 EUR (devetstotrideseteuračetrdeset- osamcenti) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30.09.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, a od 01.siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije nefinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV. Utvrđuje se da nije osnovan prigovor prebijanja tuženika u iznosu od 4.840,68 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1.10.2025. do isplate.

V. Nalaže se tuženiku tuženiku Privredna Banka Zagreb d.d. (OIB 02535697732), Zagreb, Radnička cesta 50 nadoknaditi tužitelju, ĐE (OIB [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa] parnični trošak u iznosu od 1.800,00 EUR (tisućuosamstoeura) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. prosinca 2024. do isplate, prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.

Tužitelj u tužbi tvrdi da je 25.07.2006. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu br. 9011718831 kojom je tuženik kao Kreditor, tužitelju stavio na raspolaganje iznos od 54.694,50 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. 30.03.2007. tužitelj da je s tuženikom sklopio i Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izmijenjena točka 8.5 Ugovora o kreditu br.9011718831. Navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 151 mjesec s jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora. Pored iznosa glavnice od 54.694,50 CHF, tužitelj je, sukladno čl. 4 Ugovora, bio dužan platiti i redovnu kamatu koja se tijekom otplate kredita mijenjala u skladu s važećim Odlukama tuženika, a na dan sklapanja Ugovora ona je iznosila 4,47 %. Za vrijeme trajanja otplate kredita po Ugovoru, redovna kamatna stopa je s početnih 4,47 % godišnje, više puta mijenjana. Odredbe čl. 1 i 7.2 Ugovora o kreditu da su nepoštene ugovorne odredbe budući je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužitelja i tuženika. Tuženik da je u cijelosti propustio informirati tužitelja o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja Ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi. Nadalje, Banka kao trgovac, u konkretnom pravnom poslu, raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, dok tužitelj, kao potrošač, nema mogućnosti niti kapaciteta uvidjeti sve moguće rizike i posljedice koje bi iz toga proistekle. Čak, štoviše, prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, Banka je sporni „kreditni proizvod“ sa valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljniji, te je tužitelj, postupajući s povjerenjem prema kreditnoj instituciji prihvatila tako prezentirane činjenice kao točne. Pri tome, tuženik nije na transparentan način prikazao niti izračunate kamatnih stopa u kreditima vezanim za EUR, tako da tužitelj nije imao na raspolaganju sve informacije na temelju kojih bi mogao procijeniti koji je i zašto kredit povoljniji, te je i na taj način uvjeren da pristane na valutnu klauzulu u valuti za koju se kasnije, suprotno uvjeravanjima tuženika, pokazala kao puno rizičnija. Tužitelj ukazuje da u prilog gore navedenom govori i presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj Pž- 6632/17 od 14.06.2018. kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4.srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih prava i interesa potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Zaključno, tužitelj smatra da je primjena valutne klauzule u švicarskom franku, a prema naprijed navedenom, u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune, nepoštena i nedopuštena, jer je tuženiku omogućila stjecanje nepripadne dobiti korištenjem aprecijacije franka u odnosu na euro, dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula zakonom predviđena, te o kojoj mogućnosti tužitelj nije bio unaprijed upozoren, a što mu je direktno prouzročilo štetu (zajedno s nepoštenom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi.) Tužitelj navodi da je dana 07.12.2015. s tuženikom sklopio Dodatak Ugovora o kreditu broj 9011718831. temeljem Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (Nar.nov.10/15). Predmetnim Dodatkom Ugovora tuženik da je postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Nar. nov. 102/15), a koji je stupio na snagu 30.09.2015. kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u Eur-ima. Neovisno o gore navedenom, tužitelj smatra da ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora sklopljenog dana 25.07.2005.budući se odredbe ništetnog ugovora ne mogu pravno osnažiti nikakvim naknadnim pravnim poslom. Tvrdi a u prilog tome govori i Odluka Vrhovnog suda broj Rev-2868/2018 od 12.veljače 2019. u kojoj se, između ostalog, navodi da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita, i to iz razloga što gore navedenim Dodatkom Ugovora od 07.12.2015.. nije u cijelosti podmiren dug, dok sama ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetnost pojedinih odredbi ugovora ne postaju valjane ni kada uzrok ništetnosti otpadne, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2 Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO-a), a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni. Zbog svega naprijed navedenog (nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli primjene valutne klauzule, kao i pogrešno izračunate konverzije), tužitelj tvrdi da je za njega je nastala šteta u ukupnom iznosu od 7.993,97 EUR.

1.2.

Tužitelj je, tužbene zahtjeve u dijelu u kojem se odnose na isplatu konačno precizirao u podnesku od 17. rujna 2024., nakon provedenog knjigovodstveno- financijskog vještačenja, u prema kojim potražuje kao u kao u izreci presude pod točkama II. i III.

2.

Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe kako tužitelj nema pravnog osnova, a time niti interesa za vođenje ove parnice jer je kredit s valutnom klauzulom u CHF, na koji se tužitelj poziva, konvertiran u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Navedenom intervencijom, da je postignut cilj konverzije valute, a to je uspostavljanje ravnoteže u pravima i obvezama između ugovornih strana. Navodi da tužitelj tvrdi da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF ništetne, pritom ignorirajući činjenicu da je provedenom konverzijom kredita, ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF izmijenjen u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR i to na način kao da je od početka bio sklopljen u EUR. Tužitelj da je ,u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje u tekstu: ZID ZPK) u postupku provođenja konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, tužitelj je sukladno odredbi članka 19.e st. 5. prihvatio konverziju kredita nakon čega je s tuženikom sklopio Dodatak Ugovora o kreditu .Navedena konverzija pri tome da nije provedena sukladno proizvoljnoj volji tuženika, već sukladno propisanim zakonskim odredbama članka 19.c ZID ZPK-a kojima je na jasan i precizan način propisano kako će se konverzija provoditi. U skladu s navedenom odredbom, došlo je do promjene valutne klauzule na način da je iznos početno odobrene glavnice sada izračunat prema tečaju EUR, a izmijenjena je i početno ugovorena kamatna stopa, početno utvrđeni otplatni plan i sve njegove izmjene (dakle i kamatne stope) zamijenjeni su novim otplatnim planom, pa su dosljedno i svi iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka konvertirani u EUR po tečaju na dan uplate. Cilj navedene konverzije da je da se položaj potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je od početka koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR. Time je postignut učinak da se potrošač nalazi u situaciji kao da konkretnih odredbi koje su u kolektivnom sporu utvrđene nepoštenima nije nikada ni bilo, već je odnos između stranaka ex tunc reguliran novom samostalnom osnovom, koja je u potpunosti zamijenila raniju osnovu. Da je tomu tako, tuženik smatra da govori i obrazloženje rješenja Vrhovnog suda RH, posl.br. Gos-1/2019 koji kaže kako sklopljeni dodaci ugovorima o kreditu predstavljaju „novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.“ U prilog navedenom, tuženik dodatno upućuje na odredbu članka 19. a st. 1. ZID ZPK-a koja određuje da se ovim Zakonom uređuje odnos između vjerovnika i potrošača „u postupku konverzije tražbine nastale zbog prestanka ugovora o kreditu...“. Obzirom da su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor glede valutne klauzule i primijenjenih kamatnih stopa s važenjem ex tunc, tako da sporne ugovorne odredbe, suglasnom voljom ugovornih stranaka više nisu na snazi i ne proizvode nikakve pravne učinke (jer se radi o pravno nepostojećim ugovornim odredbama), tužitelj nema pravnog osnova za vođenje ove parnice jer je kredit s valutnom klauzulom u CHF u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) konvertiran u eurski kredit. Tuženik dodatno naglašava slobodnu volju tužitelja. Naime, tužitelj da je, sukladno prethodno navedenim zakonskim odredbama, mogao ili prihvatiti ponuđenu konverziju i sklopiti dodatak koji predstavlja novu pravnu osnovu ili jednostavno ne prihvatiti ponuđenu konverziju i zadržati stari važeći kredit vezan uz CHF i nastaviti otplatu kredita sukladno starim važećim ugovornim uvjetima (i potom, u konačnici, tražiti sudsku zaštitu i restituciju u sudskom postupku u odnosu na jednostranu promjenu kamatne stope i valutne klauzule). Navedeno da proizlazi iz odredbe čl. 19.e st 6. ZID ZPK te navoda iz obrazloženja rješenja Vrhovnog suda RH, posl.br.: Gos-1/19 od 4.3.2020. godine: „ ... prema ZID ZPK korisnici kredita mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi.” S druge strane, sukladno odredbama čl. 26.a ZID ZPK, tuženik da je bio obvezan ponuditi korisniku kredita sklapanje Dodatka ugovora o konverziji kredita, a u slučaju prihvata konverzije s korisnikom kredita je bio dužan sklopiti ugovor. Smatra da upravo stoga što korisnik kredita nije morao, nego mogao, dakle slobodnom voljom odlučio na sklapanje dodatka ugovoru kojim je konverzija kredita provedena sukladno propisanim zakonskim odredbama, prava i obveze da se moraju prosuđivati isključivo u odnosu na sklopljeni Dodatak ugovora o kreditu. Tvrdi da je pritom bitno dodatno za istaknuti kako je tužitelj prije sklapanja Dodatka ugovora o kreditu bio dobro informiran o načinu na koji će se konverzija provesti jer je tuženik predočio korisniku kredita/tužitelju sve informacije i objašnjenja o tome što je konverzija i na koji način će se Ugovor o kreditu konvertirati. Naime, tuženik da je izradio kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, a koji kalkulator uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije sukladno čl. 19.c ZID ZPK (NN 102/15) te ga učinio dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, pa tako i tužitelju, a kojem kalkulatoru je svaki potrošač mogao pristupiti preko svog osobnog identifikacijskog broja, sve sukladno odredbi čl. 19.d ZID ZPK (NN 102/15), kojom je propisan postupak informiranja potrošača prije konačnog prihvaćanja konverzije ugovora o kreditu. Tako sklopljenim Dodatkom ugovora, stranke da su se usuglasile o načinu izračunavanja ugovorne obveze u skladu s odredbom čl. 22. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) koju obvezu tužitelj ispunjava u eurima u protuvrijednosti kuna, te potpisivanjem Dodatka tužitelj je izrazio svoju suglasnost, odnosno volju za izmjenu načina obračuna obveza preuzetih ugovorom o kreditu. Pritom tuženik podsjeća i na rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017., kojim nije prihvaćen prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015 na temelju kojeg Zakona je sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske. Tvrdi da nakon donošenja rješenja Vrhovnog suda, posl.br. Gos-1/2019 nema nikakve dvojbe da su sporazumi o konverziji sklopljeni u skladu s odredbama ZID ZPK pravno valjani sa svim pravnim učincima koji iz toga proizlaze, čak i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Stoga da sporazum o konverziji, bez obzira u kojoj formi je sklopljen, „predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.“ U prilog tome da govori i pravno shvaćanje Vrhovnog suda zauzeto u presudi Rev-1172/18 od 19.03.2019.g.: “2) U odnosu na pitanje kako se mogu nadomjestiti odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su utvrđene ništetnim: "Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjesti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora.” Dodatno, tuženik želi naglasiti i da tužitelj pogrešno tumači obrazloženje i svrhu odluke Vrhovnog suda RH broj: Rev-2868/18 od 12.2.2019.g. Ističe kako je Vrhovni sud tom odlukom zauzeo samo svoje stajalište glede procesne dopuštenosti tužbe, odnosno stav da takvu tužbu nije moguće odbaciti, već da sud treba meritorno suditi. Vrhovni sud nadalje ističe da se pravni interes za takvo traženje ne bi mogao isključiti u slučaju postojanja onih razloga koji izviru iz općeg obveznog uređenja (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene u skladu sa strogim odredbama ZID ZPK (NN 102/15), kao što pravni interes za isticanje takvih zahtjeva postoji i u slučaju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima kod kojih voljom potrošača nije sklopljen sporazum o konverziji kredita. S obzirom na navedeno, tuženik predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva zato što tužitelj nakon konverzije kredita provedene s tužiteljem nema pravnog osnova, jer je tuženik dosada izrečenim navodima dokazao da je između stranaka sklopljen sporazum o konverziji koji predstavlja novu pravnu osnovu u skladu s kojom treba razriješiti i ovaj spor. Stoga tvrdi da pravno shvaćanje Vrhovnog suda izraženo u odluci Rev-2868/18 od 12.02.2019.g., nije primjenjivo u ovoj pravnoj stvari. Također ističe da je od ključne važnosti razlikovati pravni odnos podnositelja kolektivne tužbe i tuženika (banke) od pravnog odnosa tuženika (banke) iz tog kolektivnog spora i svake pojedine, fizičke ili pravne osobe koja se s tuženikom nalazi u određenom ugovornom odnosu. Dok se u prvom slučaju radi o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja, u konkretnom slučaju Parnice Potrošač, se ocjenjuje kroz apstraktnu pravnu osobu „prosječnog potrošača“, u drugom slučaju se radi o konkretnom pravnom odnosu s konkretnom osobom te specifičnim okolnostima koji variraju od slučaja do slučaja. Nije životno logično da se, primjera radi, diplomirani ekonomist s iskustvom rada u financijskom sektoru ili pravnik, kao korisnici kredita koji svojim sadržajem, CHF valutnom klauzulom i jednostrano promjenjivom kamatnom stopom, poziva na utvrđenja iz presuda Visokog trgovačkog suda te na nerazumljivost navedenih odredbi. Tvrdi da nisu istinite tvrdnje tužitelja kojima se želi prikazati kako je tuženik zavaravao tužitelja o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima te „da se radi o dobroj prilici koju se ne smije propustiti“. Iako je riječ o potrošaču, čija se prosječnost tek treba utvrditi, svakako da nije riječ o osobi u potpunosti lišenoj bilo kakvih saznanja o rizicima promjena tečaja. U konačnici, Tvrdi da je Hrvatska narodna banka, u više je navrata - objavom na svojim stranicama i javnim istupima čelnih ljudi – upozoravala da krediti s valutnom klauzulom u švicarskom franku predstavljaju zaduživanje povećanog rizika, zbog indeksiranosti uz stranu valutu na čije kretanje na svjetskim burzama HNB ne može utjecati, i koja, za razliku od eura, nije ključan parametar u vođenju naše tečajne politike. U pogledu ocjene je li tuženik u ugovornom odnosu između tužitelja i tuženika postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik upućuje na stajalište koje je VSRH zauzeo u Parnici Potrošač u njegovom rješenju broj Revt 575/16 od 3.10.2017. (dalje: Rješenje VSRH) i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim. Navodi da, prema stavu revizijskog suda, od presudnog značaja za ocjenu poštenosti postupanja tuženika u ugovornom odnosu sa potrošačem, jest utvrđenje činjenice je li tuženik: „…kao financijske ustanove znale, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu i uz primjenu valutne klauzule?“ Trgovački sud u Zagrebu u presudi br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine da navodi: “zaključak je ovog suda da je blagi do umjereni rast tečaja Švicarskog franka za banke kao poznavatelje valuta i tržišta bio predvidiv odnosno vjerojatan, što je izjavio i prof. dr. Ivan Lovrinović kao savjetnik tužitelja, a što prihvaća i ovaj sud kao stručnu i objektivnu procjenu, no prekomjerni rast tečaja zbog izvanrednih događaja i opisane koincidencije je bio nepredvidiv za svakoga pa onda i tužene banke.“ Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Uz navedeno, napominje da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Naprotiv, primarnim pravnim izvorom za područje ugovornih odnosa ZOO da je predviđeno i dopušteno, a kroz praksu i uobičajeno ugovaranje valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Slijedom toga, tuženik tvrdi da u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača. Zaključno tuženik tvrdi da je tužitelj, potpisom (i solemnizacijom) Ugovora o kreditu, u točki 12.9. izjavio da je upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te je potvrdio da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. U prilog dosad svemu navedenom govori i mnogobrojna sudska praksa koju je tuženik priložio uz odgovor na tužbu. Tuženik ističe i prigovor zastare navodeću da je institut zastare uređen je člankom 241. ZOO-a koji kaže sljedeće: „Zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.“ Institut stjecanja bez osnove uređen je odredbom članka 1111. ZOO-a: „Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.“ Kod instituta stjecanja bez osnove, zastarni rok da je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla, sukladno odredbi čl. 225 ZOO-a. Stoga, i obveza vraćanja dospijeva u trenutku nastupa ništetnosti, odnosno od samog sklapanja posla, a od tada počinje teći zastara, a tako da se navodi i u presudi VSRH Rev-183/2011-2 . Tvrdi da dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 25.7.2006., potraživanja iz tužbe neminovno su obuhvaćena zastarom, budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja Ugovora o kreditu. Tuženik, opreza radi, dodatno naglašava da sud, sukladno čl. 186. st. 3. ZPP-a, nije vezan pravnom osnovom kako ju odredi tužitelj. Stoga da tuženik, ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja koju bi sud mogao zauzeti, prigovara zastari utuženih iznosa i s osnove naknade štete gdje je primjenjiv zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je Ugovor o kreditu sklopljen dana 25.7.2006., za očekivati je da je i subjektivni i objektivni rok protekao. Što se tiče dokaznog prijedloga tužitelja za provođenje financijskog vještačenja, tuženik, zbog svega ranije navedenog u odgovoru na tužbu, smatra da je izvođenje ovog dokaza zbog provedene konverzije kredita potpuno suvišno, jer ako je potraživanje neosnovano nema nikakve potrebe dokazivanja visine istog. Tuženik se dodatno protivi zadatku vještaka kako ga je postavio tužitelj, obzirom da je isti postavljen kao da je riječ o nekonvertiranom kreditu, odnosno kreditu u kojem do sklapanja sporazuma o konverziji nije ni došlo. Pri tome, tuženik ukazuje na najnoviju sudsku praksu, presudu Županijskog suda u Varaždinu, posl.br. Gž-244/2019 od 14.6.2023.g.:

„Osim toga, prema pravnom shvaćanju ovog suda, učinak ZID ZPK/2015 na ugovornu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF treba procjenjivati uzimajući u obzir i činjenicu da je taj Zakon donesen 18. rujna 2015. te je stupio na snagu 30. rujna 2015., nakon što je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 donesena u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača kojom je utvrđena nepoštenost i ništetnost odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope u potrošačkim ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u CHF u odnosu na tuženika već bila postala pravomoćna (13. lipnja 2014.). Također, treba imati na umu i ocjenu Ustavnog suda Republike Hrvatske koji je, citirajući obrazloženje Vlade Republike Hrvatske prilikom predlaganja navedenog propisa, u rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. naveo kako je jedan od ciljeva donošenje ZID ZPK/2015 bio „rasterećenje sudova (na način što će se konverzijom CHF kredita, s jedne strane, smanjiti broj postupaka u kojima se od kreditnih institucija traži povrat razlike između ugovorene i promjenjive kamate koju su kreditne institucije jednostrano određivale tijekom otplate kredita, dok potrošači CHF kredita neće bili izloženi mogućim sudskim troškovima, s druge strane)“. Kad se navedene okolnosti dovedu u vezu s propisom iz citiranog članka 19.c. stavka 1. točke 2. ZPK-a, ne mogu se prihvatiti u žalbi iznijeta pravna shvaćanja tužitelja o tome da aneks ugovoru o kreditu nema učinak u odnosu na ništetnu ugovornu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Imajući na umu navedene razloge, osobito one iz točke 26., 27., 30. 34. i 34.1. ovog obrazloženja, zaključak je i ovog suda da je sklapanjem aneksa ugovoru o kreditu u skladu s odredbama ZID ZPK tužitelj restituiran za nepoštenu ugovornu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope sadržanu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF jer ga, s jedne strane, ta odredba ne obvezuje, a, s druge strane, isplate koje je na temelju nje učinio vraćene su u njegovu imovinu na način da su iskorištene za njegov račun, u ispunjenju valjane obveze preuzete aneksom. Stoga mu ni po pravnom shvaćanju ovog suda ne pripada isplata koja se traži tužbom.“ Prigovor radi prebijanja u odnosu na tužbeni zahtjev radi isplate, tuženik navodi da ističe zato što osoba koja je isti dug platila dva puta ima pravo zahtijevati povrat. Naime, tužitelj da podnosi tužbu usprkos nagodbi sui generis tužitelja i tuženika koja je proizvela sve prethodno razložene pravne učinke, odnosno usprkos činjenici da je sklopljen Dodatak ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija i na temelju kojeg je tužitelju već utvrđena pretplata. Smatra da je pravno je i logički neodrživo da tužitelj (korisnik kredita) zadrži isplaćeno na temelju Dodatka o konverziji (nagodbe sui generis) uz supostojanje prava istoga da na temelju eventualne presude kojom se prihvaća tužbeni zahtjev primi određeni iznos novca po istom tom osnovu. Drugim riječima, donošenje presude kojom se prihvaća tužbeni zahtjev da dovodi do otpadanja pravne osnove po kojoj je tužitelj (korisnik kredita) stekao iznos koji je priznat tužitelju prilikom izračuna konverzije, pa zato tuženik ističe prigovor radi prebijanja. Navedeni iznos pretplate od 4.840,68 EUR tuženik da potražuje zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče za razdoblje od 1.10.2015. do 31.12.2022. po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena. Tužiteljevo pozivanje na utvrđenje ništetnosti dijelova odredbi ugovora o kreditu koje se izravno ne odnose na valutu u CHF da je neosnovano, osobito uzimajući u obzir stav suda izražen u presudi Županijskog suda u Velikoj Gorici, posl.br. Gž-106/2022 od 17. ožujka 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola Stalna služba u Rovinju – Rovigno posl.br. P-1205/2019-30 od 10. prosinca 2021. u pobijanom dijelu, i to: „Naime, u čl. 2. ugovora o kreditu ništetni su dijelovi koji sadrže valutnu klauzulu, ne i sam iznos odobrenog kredita 85.000,00 CHF, niti dijelovi tog članka koji se odnose na način isplate kredita. Tako i u čl. 3 ugovora o kreditu od 10. kolovoza 2004. ništetni su dijelovi koji sadrže valutnu klauzulu, ali nisu ništetni dijelovi koji se tiču ugovaranja kamate u visini 5,25%, odobreni rok korištenja kredita, plaćanje u anuitetima, dospijeće anuiteta i ostali dijelovi te odredbe čl.3.“ Dodatno, tuženik navodi da ostaje nejasno utvrđenje ništetnosti srednjeg tečaja po tečajnoj listi banke, kada navedeno nije niti po jednom dosada zakonskom i podzakonskom propisu kao ni sudskoj praksi utvrđeno kao ništetno. Tuženik isto smatra paušalnim pozivanjem na ništetnost te stoga neosnovanim, kao i sve ostalo pozivanje na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi, osobito na način kako je to postavio tužitelj. Tuženik još navodi da , ukoliko bi sud, usprkos svemu navedenom, našao osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, tuženik ističe kako je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe.

2.1.

Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz obvezu tužitelja na podmirenje troškova postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućim od donošenja presude do isplate, a u slučaju prihvaćanja tužbenog zahtjeva, predlaže da sud o postojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja odluči sukladno odredbi članka 338. st. 3. ZPP-a.

3. Tijekom postupka, a po prijedlogu stranaka, sud je proveo dokaze uvidom u presliku Ugovora o kreditu od 25. srpnja 2006. broj 9011718831, I. Dodatka Ugovoru o kreditu od 23. srpnja 2007., Dodatka Ugovora o kreditu broj 9011718831 od 7. prosinca 2015.. u Početni otplatni plan, u Promete po kreditu / Specifikacije uplata, Obavijest o izračunu efekata konverzije proveo je knjigovodstveno – financijsko vještačenje stalnom sudskom vještaku za financije dipl.oec. Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. iz Zagreba, te je saslušao tužitelja u svrhu dokazivanja.

4. Između stranaka je nesporno sljedeće:

- da su stranke 25. srpnja 2006. zaključile Ugovor o kreditu br. 9011718831 kojom je tuženik kao kreditor, tužitelju, kao korisniku kredita, stavio na raspolaganje iznos od 54.694,50 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita

- da je navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 151 mjesec s jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora

- da je navedenim Ugovorom ugovorena redovna kamata koja se tijekom otplate kredita mijenjala u skladu s važećim Odlukama tuženika, a na dan sklapanja Ugovora je iznosila 4,47 %.

- da su stranke 30. ožujka 2007. zaključile I. Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izmijenjena točka 8.5 Ugovora o kreditu br. 9011718831

-da su stranke 7. prosinca 2015. zaključile Dodatak ugovoru o kreditu br. 9011718831, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), kojim je provedena je konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. 5. Među strankama je sporno:

- jesu li odredbe o valutnoj klauzuli vezanu uz švicarski franak u osnovnom ugovoru o kreditu ništetne

- ima li tužitelj pravni interes za podnošenje tužbe s obzirom da je kredit konvertiran - ima li tužitelj, posljedično ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, pravo na isplatu razlike u visini anuiteta do koje je došlo zbog promjena tečaja CHF u odnosu na HRK, posebice zbog činjenice što je kredit konvertiran

- da li je nastupila zastara utuženog potraživanja ,

- tijek zakonskih zateznih kamata na utuženi iznos potraživanja

- ima li tuženik pravo na prebijanje s osnove manje plaćenih anuiteta (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja) s utuženim potraživanjem tužitelja

5.1. Dakle, među strankama je sporna kako osnovanost, tako i visina tužbenog zahtjeva.

6. Analizom i ocjenom izvedenih dokaza, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

7. U odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF-a, kao što je naprijed navedeno, između stranaka je nesporno da je o tom pravnom pitanju vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u kojem je 4. srpnja 2013. donijeta presuda poslovni broj P-1401/2012, kojom je utvrđeno da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1.01.2004. godine do 31.12.2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, odlučeno je da su odredbe ugovora o kreditu ništene u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula V i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

8. Nadalje, valja navesti da je, sukladno članku 502.c. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., u daljnjem tekstu: ZPP) i 138. a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 56/13., u daljnjem tekstu: ZZP/07) kao i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14., 110/15., 14/19., u daljnjem tekstu: ZZP/14), propisano da odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ZZP/07 obvezuje u smislu postojanja povrede propisa potrošača ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, dok je odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Iz navedenog slijedi da je ovaj sud u ovom sporu vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli.

9. Također, odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine ( što uključuje i praksu suda EU), a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Tako sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije ( presuda Europskog suda C194/14 UE i JE od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

10. Tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je to utvrđeno u naprijed navedenom kolektivnom sporu čija odluka obvezuje ovaj sud tj. da se o spornim ugovornim odredbama s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo. Naime, u konkretnom slučaju, na tuženiku je teret dokaza o postojanju posebnih okolnosti koje isključuju vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (tako i VS RH Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020), što tuženik nije dokazao. Tuženik na tu okolnost nije predložio niti jedan dokaz.

11. Na okolnost neinformiranosti tužitelja o spornim odredbama Ugovora sud je proveo i dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke. Iz njegovog iskaza proizlazi da su mu u to vrijeme trebala novčana sredstva za kupnju stana u kojem je namjeravao živjeti sa svojom suprugom i djecom. Taj stan nije upotrebljavao za nikakve poslovne djelatnosti već isključivo za život svoje obitelji. Taj stan kupovao je preko APN-a kao što proizlazi i iz ugovora te je morao podići kredit u onoj banci koje su imale ugovor s APN-om. Išao se raspitati u vezi ugovaranja tog ugovora o kreditu u banku tuženika gdje je prvo izrazio želju da zaključi ugovor u tadašnjoj važećoj valuti, tj. u hrvatskim kunama, međutim, rečeno mu je da ima mogućnost ugovoriti kredit jedino vezan uz euro i CHF pri čemu mi je još rečeno da je kredit vezan uz CHF povoljniji od onog vezanog uz euro. U to vrijeme nije nikakvih saznanja, niti je bio upozoren od strane djelatnika banke da bi tečaj CHF mogao znatnije rasti, već, naprotiv, u to vrijeme takva vrsta kredita bila je najpovoljnija što se tiče redovne kamatne stope te visine rate. Prve dvije godine otplate rata je doista bila povoljna međutim nakon toga počela je znatno rasti tako da mu je od početnih oko 2.300,00 kn narasla do oko 3.500,00 kn što mu je postalo izrazito financijski nepovoljno. Tijekom 2015. saznao je za mogućnost konvertiranja takve vrste kredita u eurski i kada mu je od strane tuženika ponuđeno da sklopi takav dodatak ugovoru, pristao je na to jer mu je to bila jedina mogućnost da mu otplata tog kredita postane povoljnija. Tom prilikom, prilikom konverzije kredita, priznat mu je određen iznos preplate koji je uračunat u daljnju otplatu i na taj način taj kredit je otplatio do kraja. Na pitanje punomoćnika tuženika da li zna što znači valutna klauzula odgovorio je da zna što to znači, odnosno, znao je da mu rata može varirati ovisno o tečaju CHF, ali da u svakom slučaju nije mogao predvidjeti niti znati da će mu rata porasti toliko puno kao što je u konkretnom slučaju i porasla, te da ne bi zaključio takvu vrstu kreditu vezanu uz CHF da je znao da će mu rata toliko porasti. Na pitanje pun. tuženika da li je tražio kredit eventualno i u drugim bankama odgovara

12. Iskaz tužitelja sud je ocijenio istinitim i uvjerljivim jer je u skladu s činjenicama utvrđenima i u naprijed navedenom kolektivnom sporu, te općepoznatim činjenicama, tj. da joj je predmetni Ugovor strankama ponuđen na standardnom obrascu, čije odredbe su bile unaprijed formulirane, te da se o pojedinačnim odredbama tog Ugovora s njima nije pregovaralo, niti su im bili objašnjeni parametri i kriteriji po kojima će se mijenjati kamatna stopa, niti su bili upozoreni na mogućnost značajnijeg rasta tečaja CHF u odnosu na kune.

13. Nadalje, iz iskaza tužitelja kao stranke proizlazi i da je predmetni kredit podigao kao namjenski kredit za kupnju stana u kojem živi sa svojom obitelji, a koja namjena kredita proizlazi i iz samog pisanog Ugovora o kreditu pa je u tom dijelu sud u cijelosti povjerovao iskazu tužiteljice. Na ovaj način, sud je utvrdio da je tužitelj, prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, imao status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. ZZP/03. Naime, na tuženiku teret dokaza činjenice da tužiteljica nije potrošač, a tuženik, u tom pravcu, ni jednim dokazom nije doveo u sumnju zaključak ovog suda da je tužitelj sklopio predmetni Ugovor o kreditu kao fizička osoba koja je djelovala izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, odnosno da tužiteljica ima status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. ZZP/03.

14. Slijedom navedenog, primjenjujući na ovaj spor utvrđenja sudova iz naprijed navedenog kolektivnog spora, te činjenice utvrđene u ovom postupku, ovaj sud je ocijenio da je naprijed opisano postupanje tuženika prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bilo u suprotnosti s odredbama čl. 81. i 82. tada važećeg ZZP/03, pa su, sukladno odredbi čl. 87. tog Zakona, ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak.

15. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom I. 16. Osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja na isplatu temelji se na odredbi čl. čl. 323. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje: ZOO). Naime, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a pa tužitelj ima pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa koje tužbom potražuje, a koje je preplatio prema izračunu vještaka. Radi se o povratu onoga što je tuženik stekao na temelju ništetnih i nepoštenih odredaba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli o kojima se nije posebno pregovaralo, a što proizlazi iz pravomoćno okončanog spora za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, koja utvrđenja iz tog spora obvezuju i ovaj sud.

17. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Naime, odredbom čl.214. st. 1. – 3. Zakona o obveznim odnosima propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Čl.215. st.1. istog Zakona propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo određeno. Nadalje, čl.241. istog Zakona propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određen rok za zastaru, dok je st.3. istog članka propisano da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Dakle, primjenom naprijed navedenih odredaba Zakona o obveznim odnosima o zastari, sud smatra da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u naprijed navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora, donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., zastara počela teći iz početka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare. Stoga, kako je predmetna tužba podnesena 13. lipnja 2023., uslijed čega se ima primijeniti čl.371 ZOO/91. koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, proizlazi da je tužba podnesena u zastarnom roku, radi čega je ovaj prigovor tuženika sud ocijenio neosnovanim.

18. O pitanju koji su dosezi konverzije kredita na restituciju korisnika kredita koji su konvertirali ugovor, valja uzeti u obzir odluku Europskog Suda broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. iz koje proizlazi da okolnost zamjene određenih ugovornih odredbi (koje su proglašene nepoštenima i ništetnima) novima, radi održavanja predmetnog ugovora na snazi, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Naime, u odluci Suda Europske unije broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. odgovoreno je na pitanje pune restitucije potrošača u točci 43. i 44. te presude, odnosno "činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima". Dakle, stav je Suda EU u navedenoj presudi da se primat daje apsolutnoj zaštiti i punoj restituciji potrošača, dok se Vrhovni sud RH u donošenju rješenja iz oglednog postupka br. Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. strogo držao granice postavljenog pitanja te se nije dotaknuo odredbe čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača i njezinog važnog utjecaja i primjene na prihvat konverzije.

19. Po mišljenju ovog suda, tužitelj ima pravni interes za podnošenje tužbe u ovom predmetu kako bi ostvario potpunu restituciju na koju ima pravo kao potrošač uslijed ništetnosti odredaba ugovora o kreditu radi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, kako je naprijed u obrazloženju pobliže naznačeno. Naime, odredbe ZID ZPK-a temeljem kojih je provedena konverzija niti sklopljen Dodatak ugovoru ne određuju način rješavanja ugovornih odredbi kojima se regulira promjenjiva kamatna stopa niti se u istima navodi način rješavanja u slučaju eventualnog utvrđenja ništetnosti takvih odredaba, a koja ništetnost evidentno postoji te je kao takva kasnije i utvrđena od strane VTS RH (potvrđena revizijskom odlukom)." Isto tako, provedena konverzija kao takva niti odredbe ZID ZPK ne šire primjenu same konverzije na druge izvan ugovorne odnose među strankama potpisnicima iste.

20. U konkretnom slučaju, valja naglasiti da u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK nepoštene ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu još uvijek od strane suda nisu bile utvrđene kao ništave u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača pa ova okolnost nije niti bila uzeta u obzir prilikom sklapanja dodatka ugovora o kreditu, odnosno sporazuma o konverziji.

21. Slijedom svega navedenog, sud je utvrdio da tužitelj, posljedično ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz švicarski franak, ima pravo na isplatu iznosa koji se odnosi na razliku u visini anuiteta do koje je došlo zbog rasta tečaja CHF spram HRK u odnosu na početno ugovoreni, i to, unatoč činjenici što je kredit konvertiran u eurski.

22. Isto tako, pored iznosa glavnice, tuženik je tužitelju u obvezi platiti i zakonske zatezne kamate na utuženi iznos preplate. Naime, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO/05- a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjev. Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom iz razloga što je tuženik postupao nepošteno kada je takvu odredbu uvrstio u predmetni Ugovor, to je tuženik, u konkretnom slučaju, bio nepošteni stjecatelj, pa je zateznu kamatu obvezan tužitelju platiti od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa.

23. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva tužitelja sud je proveo financijsko- knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz trgovačkog društva Darfin d.o.o. iz Zagreba.

24. Iz pisanog nalaza i mišljenja navedenog vještaka od 2. srpnja 2024. proizlazi da ukupna razlika da ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 48.841,97 kn, odnosno po fiksnom tečaju eur (1 eur = 7,53450 HRK) iznosi 6.482,43 EUR, a vještak je, pod točkom 3. svojeg nalaza, i tabelarno prikazao visinu i dospijeće svakog pojedinog više plaćenog anuiteta.

24.1. Također je utvrdio da ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 50.566,00 kn, odnosno po fiksnom tečaju eur (1 eur = 7,53450 HRK) iznosi 6.711,27 EUR, za anuitete koje je nalazom utvrđen više plaćen iznos, pod točkom 4. svojeg nalaza, i tabelarno prikazao visinu i dospijeće svakog pojedinog više plaćenog anuiteta.

24.2. Vještak je, nadalje, utvrdio da je razlika preostale glavnice prama obračunu banke primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom tečaja na dan isplate kredita, umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 7.010,70 HRK., odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju iznosi 930,48 EUR.

25. Tužitelj nije imao primjedbi na navedeni nalaz i mišljenje vještaka, te je u skladu s istim, i to u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka u dijelu u kojem je vještak obračunao ukupnu preplatu po osnovi ništetnih odredbi ugovora uzevši u obzir i tzv. negativnu i pozitivnu razliku u tečaju, konačno postavio tužbeni zahtjev, u podnesku od 17. rujna 2024. Tuženik nije imao primjedbi u odnosu na računski dio nalaza i mišljenja vještaka, već je, u podnesku od 25. studenog 2024., i dalje ostao kod svih istaknutih prigovora koji se tiču pravne osnove tužbenog zahtjeva na isplatu i nedostatka pravnog interesa na strani tužitelja za podnošenje predmetne tužbe na, uzevši u obzir da je predmetni kredit konvertiran.

26. Sud je nalaz i mišljenje vještaka ocijenio stručnim i objektivnim, valjano obrazloženim i argumentiranim, pri čemu valja istaknuti da je vještak nalaz i mišljenje u izradio u skladu sa zadatkom kojeg mu je postavio sud.

27. Uzevši u obzir sve naprijed navedeno, te nalaz i mišljenje knjigovodstveno - financijskog vještaka, sud je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 6.482,43 EUR (koji predstavlja razliku od ukupne preplate tužitelja po osnovi ništetnih ugovornih odredbi) u cijelosti utvrdio osnovanim, jer provedenom konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama stranaka, obzirom da tužitelji ni nakon provedene konverzije, tužitelj nije u potpunosti obeštećen za preplaćene iznose po osnovi ništetnih ugovornih odredbi vezano za promjenu kamatne stope i valutne klauzule u CHF, a što je nedvojbeno utvrđeno financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem u ovom predmetu.

28. Na osnovu navedenog, odlučeno je kao u izreci presude pod točkom II. 29. Nadalje, uzevši u obzir da je tuženik provedbom zakonske konverzije sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) tužitelju na dan konverzije izvršio otpis preostale glavnice, što predstavlja razliku između kunskog iznosa preostale glavnice na taj dan u CHF u odnosu na kunski iznos konvertirane preostale glavnice u EUR prema simuliranom usporedivom euro kreditu, a prema zakonski određenim pravilima konverzije, a kojim postupanjem (otpisom) tuženik tužitelju nije uspostavio restituciju više obračunatog iznosa preostale glavnice jer nije uzeo u obzir učinak ništetnosti valutne klauzule, to je sud tužitelju priznao i pravo na isplatu razlike preostale glavnice prama obračunu banke primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom tečaja na dan isplate kredita, umanjenu za razliku glavnice iz konverzije, koja, prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka iznosi 7.010,70 HRK., odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju iznosi 930,48 EUR . Sud je tužitelju, na taj iznos, dosudio i zakonske zatezne kamate tekuće od 1. listopada 2015. do isplate, kako to tužitelj i potražuje, a sve primjenom odredbe čl. 29. st. 1. u svezi s čl. 115. ZOO-a, dok je visina stope zatezne kamate određena čl. 29. st. 2. ZOO-a.

30. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom III. 31. Što se tiče tuženikovog prigovora radi prebijanja, sud je, primjenom odredbi čl. 323. st. 1. i 2. ZOO-a, utvrdio da je isti u cijelosti neosnovan. Naime, odredbom čl. 323. st. 2. ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Kako je u ovom postupku utvrđeno da je tuženik kriv za sklapanje ništetnih odredbi predmetnog Ugovora, isti nema pravo na isplatu iznosa kojeg je tužitelju priznao prilikom konverzije. Isto tako, priznavanjem navedene preplate, tuženik nije ništa primio pa stoga, na strani tužitelja, niti ne postoji obveza vraćanja nečega što nije primio, što znači da se, u konkretnom slučaju, ne može primijeniti niti odredba čl. 323. st. 1. ZOO-a.

32. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom IV. 33. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a jer je tužitelj u cijelosti uspio u sporu. S obzirom da je tužitelja u ovom sporu zastupao punomoćnik koji je odvjetnik, prilikom izračuna njegovog troška primijenjena je važeća Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje: Tarifa). Sud je tužitelju, kao potrebne za vođenje postupka, priznao sljedeće zatražene troškove: za sastav tužbe, po Tbr. 7. t. 1. Tarife, iznos od 100 bodova što iznosi 200,00 EUR, za sastav podnesaka od 23.3..2024., 8.5.2024. i 18.9.2024, po Tbr. 8. t. 1. Tarife, iznos od 100 bodova, što iznosi 200,00 EUR, za svaki, za zastupanje na ročištima od 7.5.2024. i 2.12.2024., po Tbr. 9. t.1. Tarife, iznos od 100 bodova, što iznosi 200,00 EUR, za svako, što ukupno iznosi 1.200,00 EUR, što uvećano za PDV 25 % iznosi 1.500,00 EUR. Tužitelju je, nadalje, priznat i trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 EUR, tako da mu je priznat ukupan parnični trošak u iznosu od 1.800,00 EUR. Tužitelju su na parnični trošak, na temelju odredbe čl. 151. ZPP-a, dosuđene i zatražene zakonske zatezne kamate, a koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

34. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom V. U Pregradi, 30. prosinca 2024.

S u t k i n j a :

Sanja Leskovar – Hostić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o njoj odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika