Republika Hrvatska
Općinski sud u Pazinu
Stalna služba u Bujama-Buie
Buje-Buie, Istarska 1- Via dell’ Istria 1
Poslovni broj: P-653/2024-50
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, po sucu pojedincu Svenu Babiću, u pravnoj stvari tužitelja: EO, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] kojeg zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Rikardo Perković i Sanja Perković iz Zadra, protiv tuženika: Erste & Steiermärkische banka d.d., OIB 23057039320, Jadranski Trg 3/a, 51000 Rijeka, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. E, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 04. travnja 2023., u prisutnosti punomoćnika tužitelja NO, te odvjetničke vježbenice kod punomoćnika tuženika GO, temeljem čl.335. i čl.338.st.3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014 – dalje. ZPP), dana 30. prosinca 2024., objavio je i
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 9.165,07 (devettisućastošezdesetpet eura i sedam centi) eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama i to: na iznos od 0,01 eura od 01.06.2007 godine,
na iznos od 0,01 eura od 01.07.2007 godine,
na iznos od 0,01 eura od 01.09.2007 godine,
na iznos od 0,01 eura od 01.10.2007 godine,
na iznos od 0,01 eura od 01.12.2007 godine,
na iznos od 0,01 eura od 01.01.2008 godine
na iznos od 30,74 eura od 01.02.2008 godine
na iznos od 35,55 eura od 01.03.2008 godine
na iznos od 35,12 eura od 01.04.2008 godine
na iznos od 29,84 eura od 01.05.2008 godine
na iznos od 29,81 eura od 01.06.2008 godine
na iznos od 29,80 eura od 01.07.2008 godine
na iznos od 29,78 eura od 01.08.2008 godine
na iznos od 29,75 eura od 01.09.2008 godine
na iznos od 30,64 eura od 01.10.2008 godine
na iznos od 62,89 eura od 01.11.2008 godine
na iznos od 38,32 eura od 01.12.2008 godine
na iznos od 67,37 eura od 01.01.2009 godine
na iznos od 69,19 eura od 01.02.2009 godine
na iznos od 71,20 eura od 01.03.2009 godine
na iznos od 65,40 eura od 01.04.2009 godine
na iznos od 80,50 eura od 01.05.2009 godine
na iznos od 73,67 eura od 01.06.2009 godine
na iznos od 71,07 eura od 01.07.2009 godine
na iznos od 74,06 eura od 01.08.2009 godine
na iznos od 79,34 eura od 01.09.2009 godine
na iznos od 74,13 eura od 01.10.2009 godine
na iznos od 73,70 eura od 01.11.2009 godine
na iznos od 79,71 eura od 01.12.2009 godine
na iznos od 84,61 eura od 01.01.2010 godine
na iznos od 90,14 eura od 01.02.2010 godine
na iznos od 89,58 eura od 01.03.2010 godine
na iznos od 190,04 eura od 01.04.2010 godine
na iznos od 98,07 eura od 01.05.2010 godine
na iznos od 100,68 eura od 01.06.2010 godine
na iznos od 130,19 eura od 01.07.2010 godine
na iznos od 123,61 eura od 01.08.2010 godine
na iznos od 146,82 eura od 01.09.2010 godine
na iznos od 132,05 eura od 01.10.2010 godine
na iznos od 115,27 eura od 01.11.2010 godine
na iznos od 157,55 eura od 01.12.2010 godine
na iznos od 143,30 eura od 01.01.2011 godine
na iznos od 142,54 eura od 01.02.2011 godine
na iznos od 139,45 eura od 01.03.2011 godine
na iznos od 155,41 eura od 01.04.2011 godine
na iznos od 173,76 eura od 01.05.2011 godine
na iznos od 121,90 eura od 01.06.2011 godine
na iznos od 193,31 eura od 01.07.2011 godine
na iznos od 193,29 eura od 01.08.2011 godine
na iznos od 164,76 eura od 01.09.2011 godine
na iznos od 149,90 eura od 01.10.2011 godine
na iznos od 129,10 eura od 01.11.2011 godine
na iznos od 148,80 eura od 01.12.2011 godine
na iznos od 111,61 eura od 01.01.2012 godine
na iznos od 108,89 eura od 01.02.2012 godine
na iznos od 108,51 eura od 01.03.2012 godine
na iznos od 109,98 eura od 01.04.2012 godine
na iznos od 109,98 eura od 01.05.2012 godine
na iznos od 109,98 eura od 01.06.2012 godine
na iznos od 108,20 eura od 01.07.2012 godine
na iznos od 100,00 eura od 01.08.2012 godine
na iznos od 107,87 eura od 01.09.2012 godine
na iznos od 109,50 eura od 01.10.2012 godine
na iznos od 105,31 eura od 01.11.2012 godine
na iznos od 105,31 eura od 01.12.2012 godine
na iznos od 111,61 eura od 01.01.2013 godine
na iznos od 108,89 eura od 01.02.2013 godine
na iznos od 108,51 eura od 01.03.2013 godine
na iznos od 109,98 eura od 01.04.2013 godine
na iznos od 109,98 eura od 01.05.2013 godine
na iznos od 109,98 eura od 01.06.2013 godine
na iznos od 108,20 eura od 01.07.2013 godine
na iznos od 100,00 eura od 01.08.2013 godine
na iznos od 107,87 eura od 01.09.2013 godine
na iznos od 109,50 eura od 01.10.2013 godine
na iznos od 105,31 eura od 01.11.2013 godine
na iznos od 105,31 eura od 01.12.2013 godine
na iznos od 105,31 eura od 01.01.2014 godine
na iznos od 104,04 eura od 01.02.2014 godine
na iznos od 105,65 eura od 01.03.2014 godine
na iznos od 110.53 eura od 01.04.2014 godine
na iznos od 100,18 eura od 01.05.2014 godine
na iznos od 99,73 eura od 01.06.2014 godine
na iznos od 99,45 eura od 01.07.2014 godine
na iznos od 100,36 eura od 01.08.2014 godine
na iznos od 103,16 eura od 01.09.2014 godine
na iznos od 108,31 eura od 01.10.2013 godine
na iznos od 109.04 eura od 01.11.2013 godine
na iznos od 109,04 eura od 01.12.2013 godine
na iznos od 105,64 eura od 01.01.2015 godine
na iznos od 92,59 eura od 01.02.2015 godine
na iznos od 94,52 eura od 01.03.2015 godine
na iznos od 93,04 eura od 01.04.2015 godine
na iznos od 90,40 eura od 01.05.2015 godine
na iznos od 91,19 eura od 01.06.2015 godine
na iznos od 92,68 eura od 01.07.2015 godine
na iznos od 94,47 eura od 01.08.2015 godine
na iznos od 95,57 eura od 01.09.2015 godine
na iznos od 98,27 eura od 01.10.2015 godine
na iznos od 98,89 eura od 01.11.2015 godine
na iznos od 99,45 eura od 01.12.2015 godine
na iznos od 99,27 eura od 01.01.2016 godine
na iznos od 99,27 eura od 01.02.2016 godine
na iznos od 99,27 eura od 01.03.2016 godine
na iznos od 99,27 eura od 01.04.2016 godine
na iznos od 99,27 eura od 01.05.2016 godine
na iznos od 99,27 eura od 01.06.2016 godine
na iznos od 99,27 eura od 01.07.2016 godine
na iznos od 99,27 eura od 01.08.2016 godine
na iznos od 99,27 eura od 01.09.2016 godine
računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate i to: do 31.12.2007 g. zateznu kamatu određenu po članku 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate a od 01.01.2008 g. do 31.07.2015 g. po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 01.08.2015 g. do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku od 15 (petnaest) dana, dok se odbija tužitelj s razlikom tužbenog zahtjeva od 5.041,57 (pettisućačetrdesetjedan eurao i pedesetsedam centi) eura, kao neosnovanom.
II Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor radi prebijanja, te se utvrđuje nepostojanje tuženikove tražbine prema tužitelju s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od 79,74 eura / 600,93 kune zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:
kn 4,24 / eur 0,56 od 02.05.2007. pa do isplate,
kn 53,07 / eur 7,04 od 02.06.2007. pa do isplate,
kn 79,97 / eur 10,61 od 02.07.2007. pa do isplate,
kn 57,19 / eur 7,59 od 02.08.2007. pa do isplate,
kn 33,49 / eur 4,44 od 02.09.2007. pa do isplate,
kn 68,76 / eur 9,13 od 02.10.2007. pa do isplate,
kn 69,63 / eur 9,24 od 02.11.2007. pa do isplate,
kn 44,88 / eur 5,96 od 02.12.2007. pa do isplate,
kn 47,59 / eur 6,32 od 02.01.2007. pa do isplate,
kn 6,51 / eur 0,86 od 02.05.2007. pa do isplate,
kn 30,39 / eur 4,03 od 02.06.2007. pa do isplate,
kn 4,30 / eur 0,57 od 02.07.2007. pa do isplate,
kn 56,30 / eur 7,47 od 02.08.2007. pa do isplate,
kn 44,61 / eur 5,92 od 02.08.2007. pa do isplate,
i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine, određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine, određena za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do isplate, određena za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.
III Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor radi prebijanja, te se utvrđuje nepostojanje tuženikove tražbine prema tužitelju po kamati nižom od početno ugovorene i to u iznosu od 1.185,77 eura / 8.934,19 kune, zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:
CHF 99,53 izraženo u kn 447,94 / eur 59,45 od 02.02.2014. pa do isplate, CHF 99,50 izraženo u kn 447,81 / eur 59,43 od 02.03.2014. pa do isplate, CHF 99,48 izraženo u kn 447,72 / eur 59,42 od 02.04.2014. pa do isplate, CHF 99,45 izraženo u kn 447,58 / eur 59,40 od 02.05.2014. pa do isplate, CHF 99,42 izraženo u kn 447,45 / eur 59,39 od 02.06.2014. pa do isplate, CHF 99,39 izraženo u kn 447,31 / eur 59,37 od 02.07.2014. pa do isplate, CHF 99,37 izraženo u kn 447,22 / eur 59,36 od 02.08.2014. pa do isplate, CHF 99,34 izraženo u kn 447,09 / eur 59,34 od 02.09.2014. pa do isplate, CHF 99,31 izraženo u kn 446,95 / eur 59,32 od 02.10.2014. pa do isplate, CHF 99,28 izraženo u kn 446,82 / eur 59,30 od 02.11.2014. pa do isplate, CHF 99,25 izraženo u kn 446,68 / eur 59,28 od 02.12.2014. pa do isplate, CHF 99,22 izraženo u kn 446,55 / eur 59,27 od 02.01.2015. pa do isplate, CHF 99,19 izraženo u kn 446,41 / eur 59,25 od 02.02.2015. pa do isplate, CHF 99,16 izraženo u kn 446,28 / eur 59,23 od 02.03.2015. pa do isplate, CHF 99,12 izraženo u kn 446,10 / eur 59,21 od 02.04.2015. pa do isplate, CHF 99,09 izraženo u kn 445,96 / eur 59,19 od 02.05.2015. pa do isplate, CHF 99,06 izraženo u kn 445,83 / eur 59,17 od 02.06.2015. pa do isplate, CHF 99,02 izraženo u kn 445,65 / eur 59,15 od 02.07.2015. pa do isplate, CHF 98,99 izraženo u kn 445,51 / eur 59,13 od 02.08.2015. pa do isplate, CHF 98,95 izraženo u kn 445,33 / eur 59,11 od 02.09.2015. pa do isplate, i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine, određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine, određena za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do isplate, određena za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.
IV Nalaže se tuženiku platiti tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 637,64 eura (šestotridesetsedam eura i šezdesetčetiri cena) euro, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na troškove postupka teče od dana donošenja prvostupanjske presude, dana 30. prosinca 2024. godine, pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana pod prijetnjom ovrhe.
r i j e š i o j e
I Dopušta se preinaka tužbe u ovoj pravnoj stvari.
Obrazloženje
1. Između tužitelja EO i tuženika Erste & Steiermärkische banka d.d., vodio se parnični postupak radi utvrđenja ništetnosti i isplate, te je nakon provedenog postupka Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, donio prvostupanjsku presudu poslovni broj: P-2120/2019-40, od 27. travnja 2023., kojom je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 14.206,64 eura/ 107.039,93 kune zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kojom je odbijen kao neosnovan tuženikov prigovor radi prebijanja, te je utvrđeno nepostojanje tuženikove tražbine prema tužitelju s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od 79,74 eura/600,93 kune zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, kojom je odbijen kao neosnovan tuženikov prigovor radi prebijanja, te je utvrđeno nepostojanje tuženikove tražbine prema tužitelju po kamati nižom od početno ugovorene i to u iznosu od 1.185,77 eura/8.934,19 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, te kojom je naloženo tuženiku da isplati tužitelju parnični trošak u iznosu od 4.072,00 eura/30.680,48 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, dok je rješenjem prvostupanjski sud dopustio preinaku tužbe u ovoj pravnoj stvari.
2. Protiv prvostupanjske presude tuženik je podnio žalbu, te je po izjavljenoj žalbi Županijski sud u Puli – Pola, kao sud drugog stupnja, rješenjem poslovni broj: Gž- 1269/2023-2, od 06. svibnja 2024. godine, prihvatio žalba tuženika, ukinuo presudu Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie poslovni broj: P- 2120/2019-40 od 27. travnja 2023. i predmet vratio sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, s uputom da prvostupanjski sud u ponovljenom postupku postupi po pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Županijski sud u Puli – Pola od 04. prosinca 2023. (toč. 20. obrazloženja), te da donese novu odluku u kojoj će odlučiti i o troškovima žalbenog dijela postupka.
3. Prema čl.377. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019 – dalje: ZPP), prvostupanjski sud je dužan provesti novu glavnu raspravu, a novi prethodni postupak samo ako je do povrede zbog koje je presuda ukinuta došlo u tijeku prethodnog postupka (st.1.), te je dužan izvesti sve parnične radnje i raspraviti sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostupanjski sud u svom rješenju (st.2.).
4. Postupajući po rješenju Županijskog suda u Puli – Pola, poslovni broj: Gž- 1269/2023-2, od 06. svibnja 2024. godine, prvostupanjski sud je proveo ponovno suđenje u kojemu je nastavio glavnu raspravu, te je odlučeno da se u ponovljenom postupku ne saslušavaju svjedoci i parnična stranka, već da se pročitaju zapisnici o njihovom saslušanju.
5. Tužitelj je podnesenom tužbom zatražio isplatu novčanog iznosa od 94.503,37 kuna uvećano za zatezne kamate.
Tužitelj navodi da je dana 12.04.2007. godine s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160-51400607-5103516155 sa sporazumom o osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava, kojim mu je odobren kredit u iznosu od 110.768,65 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju pri tuženiku na dan puštanja kredita u tečaj.
Tužitelj u tužbi navodi da je kao prethodno pitanje već pravomoćno odlučeno o ništetnosti promjenjive kamatne stope Presudom i Rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4, od 13.6.2014. godine, te o ništetnosti valutne klauzule u švicarskim francima Presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017, od 14.06.2018. godine, na koje presude se tužitelj poziva sukladno čl.502.c ZPP-a, te čl.118. Zakona o zaštiti potrošača, prema kojim odredbama je sud vezan pravomoćnim utvrđenjima iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.
Tužitelj dalje navodi kako je sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 115/2015) s tuženikom zaključio dana 25.01.2016. godine Aneksa broj 2 osnovnom ugovoru o kreditu, čime su izvršene izmjene osnovnog ugovora na način da je provedena konverzija kojom je iznos kredita denominiran u valuti švicarskog franka, zamijenjen iznosom kredita denominiranim u valuti euro, te da je na dan sklapanje predmetnog aneksa nedospjela glavnica kredita iz osnovnog ugovora iznosila 94.113,86 švicarskih franaka, te kako je tužitelj po izvršenoj konverziji bio u preplati za iznos od 740,34 eura.
Tužitelj tvrdi da je uslijed primjene ništetnih ugovornih odredbi koje se odnose na način promjene kamatne stope kao i na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu švicarskog franka, od dana uplate prvog anuiteta 01.06.2007., pa do zaključno dana 01.03.2019. godine, tuženiku preplatio anuitete u ukupnom iznosu od 94.503,37 kuna.
Nadalje, tužitelj navodi kako mu je tuženik, obzirom na utvrđenu ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope kao i na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu švicarskog franka, dužan temeljem čl.323.st.1. i čl.1111.st.1. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti sve što je na temelju takvih ugovornih odredbi primio, zajedno sa zateznim kamatama temeljem čl.1115. istog zakona.
Tužitelj predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva.
6. Tuženik u odgovoru na tužbu, kojeg je pravovremeno podnio, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva.
Tuženik ističe prigovor zastare budući da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok sukladno čl.118. Zakona o zaštiti potrošača i čl.230. Zakona o obveznim odnosima, a kako je tužba podnesena dana 13. lipnja 2019. godine, tuženik navodi da je stoga prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Tuženik nadalje ističe kako je provedena konverzija kredita sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 112/2015) na način da su tužitelj i tuženik dana 23. veljače 2016. godine sklopili Aneks 2 Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR, te su navedenim Aneksom parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
Tuženik smatra kako iz odluka Vrhovnog suda RH posl.br. Gos 1/2019 i broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., proizlazi da korisnici kredita, koji su konvertirali svoj kredit Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama, te da tužitelj stoga nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je i nesporno među strankama, jer tužitelj u tužbi uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tuženik ističe kako postoji i značajna sudska praksa županijskih sudova, koji su sukladno uputama Vrhovnog suda RH, a sve u smislu ujednačavanja sudske prakse i ravnopravnosti svih u primjeni iste, donijeli presude kojima su odbili deklatorne i/ili kondemnatorne tužbene zahtjeve za utuženje iznosa koji su sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju obuhvaćeni provedenom konverzijom.
Tuženik nadalje smatra da je nepravilna i nezakonita odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017, od 14. lipnja 2018. godine, u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke, pa tako i tuženik, povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, jer da zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke, te je potrebno utvrditi da li je u fazi pregovaranja oko sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i samog sklapanja ugovora tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno da li je banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute (švicarskog franka) za njegove kreditne obveze.
Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, a što je tuženik činio u reklamnom materijalu kao i oglasima i prilikom savjetovanja u bankama gdje su klijentima predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita, da Ugovor o kreditu sadrži posebnu odredbu "valutna klauzula" u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju tuženika za CHF, da je korisnicima kredita u poslovnicama tuženika bila na raspolaganju brošura "Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom", zatim brošura "Stambeni krediti", da je svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998. do 2004. godine, slijedom čega tuženik smatra kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak, te da su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno pristali na rizik promjenjivosti tečaja, a koji rizik se odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF, te da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu, te se upotrebljavao u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, radi čega se ne može smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, jer je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Vezano uz promjenu kamatne stope tuženik ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima i to čl.175. Zakona o bankama (NN 84/02, 141/06), te čl.308. Zakona o kreditnim institucijama (NN 117/08) prema kojim odredbama je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan, a što je tuženik uredno činio, te se tuženik dodatno pridržavao i Direktive Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993. koja u prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, ali koje nisu ograničenje za sklapanje ugovora, što uključuje i odredbu o prema kojoj pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (Toč. 2.b Priloga Direktive), kao i odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj.
Tuženik ističe kako je tužitelju zakonskom odredbom čl.11.a st.5. Zakona o potrošačkom kreditiranju fiksirana kamatna stopa na visinu od 3,23% godišnje do daljnjega, te se prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja ne može zanemariti zakonska restitucija s osnove navedene zakonske odredbe, kao i čl. 16. Ustava Republike Hrvatske.
Tuženik nadalje osporava da bi tužitelju nastupila šteta koju bi tuženik prouzročio svojim postupanjem, a Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14) odredbom čl. 118., odnosno 138.a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13) jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete, a koja pravna osnova jest jasna budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, temeljem koje je tuženik stekao iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu, nije otpala, već i dalje egzistira.
Tuženik predlaže sudu da odbaci tužbu odnosno podredno da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove postupka.
7. Tuženik je odgovor na tužbu nadopunio u podnesku od 16. rujna 2020. godine (list 251-261) u kojemu od bitnoga ističe kako korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015) nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. Tuženik se poziva i na odluku Suda EU u predmetu C-81/19 koju tumači na način da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR odraz zakonskih odredbi (Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju – Narodne novine 102/2015) , isključena od ispitivanja poštenosti odnosno nepoštenosti te da su stoga svi učinci konverzije, koji su retroaktivni, isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca, a isto je stajalište izložio i VSRH u svojoj odluci u oglednom postupku Gos-1/2019.
Tuženik je dodatno istaknuo i prigovor nedostatka aktivne legitimacije obzirom da je iz pregleda prometa po partiji kredita vidljivo kako pojedine uplate nisu izvršene od strane tužitelja već su uplate izvršene od strane sudužnice EO N, zatim EO G i KO koji nisu sudionici po predmetnom kreditu, dok bi tužitelj mogao eventualno potraživati samo navodno preplaćene iznose koje je sam vršio.
Tuženik je istaknuo i prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od kuna 565,23 (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), kao i prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove promjene kamatne stope odnosno primjene početno ugovorena kamatna stopa od 4,50%, koja bi postala fiksna za cijelo razdoblje otplate kredita, u odnosu na zakonsko fiksiranje kamatne stope na 3,23% koja se primjenjivala samo na ugovore s promjenjivom kamatnom stopom u iznosu od 1.985,11 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan plaćanja svakog anuiteta od 12.570,60 kuna.
8. Tužitelj se očitovao na navode iz odgovora na tužbu u podnesku od 24.09.2020. godine (list 298-305) u kojemu od bitnog navodi kako je Vrhovni sud RH u odnosu na pravo potrošača na punu restituciju zauzeo u svojoj odluci broj Rev-2245/17 od 20.3.2018., dok je po pitanju pravnog interesa VSRH izrazio pravno shvaćanje u svojoj odluci broj Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.
Tužitelj također ukazuje i na odredbu čl.41. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14., 110/15., 14/19.), bila je na snazi u trenutku kada se provodila konverzija i svakako je primjenjiva na ugovorne odnose koji su proizašli iz nje, a kojom je izrijekom normirano kako se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti njegova prava koja mu pripadaju temeljem zakona koji štite njegova prava, te stoga zaključuje kako pristanak potrošača na konverziju ne znači ujedno i odricanje od prava na punu restituciju i povrat stečenoga bez osnove, te dodatno navodi kako je tuženikov istaknuti prigovor radi prijeboja neutemeljen.
9. Tuženik je još dodatno u podnesku od 26. svibnja 2022. godine (list 407-419) od bitnih novota istaknuo i prigovor tužiteljevog statusa kao potrošača, za koji tvrdi da se ne presumira, već je isti potrebno dokazati.
10. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao isprave u spisu kako slijedi: Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5103516155, od 12.04.2007. (list 7-19), Aneks broj 2 Ugovora o kreditu broj: 5103516155, od 23.02.2016. (list 20-24), Izračun konverzije (list 25-29), pregled prometa po kreditu za razdoblje od 01.09.2015-11.03.2019. (list 30-32), Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj: 5103516155, od 05.12.2011. (list 33-34), otplatni planovi (list 35-41 i 49-55), dopis tuženika od 26.03.2019. (list 61), pregled prometa po kreditu za razdoblje od 24.04.2007-29.09.2015. (list 62-72), prvi otplatni plan (list 73-76), obavijesti o promjenama po kreditu i obavijesti o promjenama kamatnih stopa (list 77-122), izračun preplate od 21.05.2019. (list 123-129), sudska praksa (list 154-175, 193- 209, 248-250 i 441-501), reklami materijali za stambene kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR, USD (list 177-192 i 210-212), Priopćenje za javnost HNB od 21.01.2015. (list 213-223), Očitovanje HNB od 07.06.2013. (list 224-226), Izvješće o izloženosti valutnom riziku po pojedinim valutama (list 227), e-mail korespondencija gđe, JO (list 228-232), pisani iskaz gđe. JO od 27.01.2020. (list 233-234), devizna pozicija tuženika u CHF u odnosu na jamstveni kapital (list 235-236), priopćenje za javnost Ministarstva financija od 14.01.2014. (list 237), priopćenje za javnost HNB od 16.03.2015. (list 238-239), Metodologija utvrđivanja promjene kamatnih stopa (list 240-246), Objava HNB od 09.12.2013. (list 247), Odluka Suda EU C-81/19 (list 276-279), Odluka Suda EU C- 243/20 (list 420-428), Odluka Suda EU C-567/20 (list 429-440), Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i bankarstvo EOH od 22.11.2022. (list 514-547).
11. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid i odluke koje su donesene u sporu koji se vodio po kolektivnoj tužbi udruge "Potrošač" protiv 8 banaka, između ostalih i tuženika, a radi zaštite kolektivnim interesa potrošača i to u Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012., Presuda i Rješenje Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13-4, Presuda Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž- 6632/2017-10, Presuda i Rješenje Vrhovnog suda RH posl.br. Revt 249/14-2, presuda i rješenje Vrhovnog suda RH posl.br. Rev-2245/2017-2, od 20.03.2018., a koje su sve javno objavljene, te iste zbog obimnosti i dostupnosti nije potrebno dostavljati u spis.
12. U dokaznom postupku sud je pročitao sadržaj ranijeg zapisnika o saslušanju svjedoka IO, te tužitelja EO od 28. studenog 2022. (stranica 551-555).
13. Provedeni dokazi ocijenjeni su u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, te je sud temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno utvrdio da je postavljeni tužbeni zahtjev djelomično osnovan.
14. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je kondemnatorni zahtjev tužitelja kojim traži da mu tuženik izvrši isplatu ukupnog novčanog iznosa 14.206,64 eura po osnovi više plaćenih iznosa anuiteta po Ugovoru o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5103516155, od 12.04.2007., te po osnovi više kunske protuvrijednosti konvertirane glavnice kredita s valutnom klauzulom u eurima, sve s pripadajućim zateznim kamatama.
15. Tuženik je prije upuštanja u raspravljanje istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti naslovnog suda o čemu je sud prvenstveno odlučivao, te je isti prigovor pravomoćno odbijen kao neosnovan Rješenjem posl.br.: P-2120/2019-15, od 15.03.2021. godine, koje je po uloženoj žalbi tuženika potvrđeno Rješenjem Županijskog suda u Puli-Pola posl.br.: Gž-271/2022-2, od 15.03.2022. godine (list 336-403).
16. Iz tužbe i odgovora na tužbu sud zaključuje da je između parničnih stranaka u postupku nesporna činjenica:
- da je između njih dana 12.04.2007. godine zaključen Ugovoru o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5103516155, na iznos kredita od 110.768,65 CHF (švicarskih franaka) u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, te promjenjivom kamatnom stopom koja u trenutku ugovaranja iznosi 4,50% godišnje;
- da je provedena konverzija kredita sklapanjem Aneks broj 2 Ugovora o kreditu broj: 5103516155, od 23.02.2016.
17. Između parničnih stranaka sud nalazi spornima sljedeće okolnosti:
- pravna i činjenična osnova tužbenog zahtjeva odnosno da li su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5103516155, od 12.04.2007. godine, o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF);
- da li se u pojedinačnim sporovima, koje potrošač pokrene protiv trgovca, mora dokazivati ništetnost spornih ugovornih odredbi za koje je već utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača;
- da li se presude donesene u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača mogu primijeniti na predmet ovog spora u smislu čl.118. Zakona o zaštiti potrošača, obzirom da je u ovoj pravnoj stvari kao pravna osnova istaknuto stjecanje bez osnove, dok presude iz kolektivnog spora definiraju naknadu štete kao pravnu osnovu u pojedinačnim parnicama s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, te da tužitelju postupanjem tuženika nije prouzročena šteta;
- sporno je da li odredba o valutnoj klauzuli švicarskog franka (CHF) podliježe testu poštenosti obzirom na presudu Suda Europske unije broj C-81/19, od 09.07.2020. godine;
- da li se o predmetnom ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo;
- da li postoji aktivna legitimacija na strani tužitelja;
- da li je konverzija provedena sukladno odredbama sukladno zakonskim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015);
- da li tužitelj koji je konvertirao kredit ima pravo na obeštećenje;
- visina i pravilnost izračuna visine tužbenog zahtjeva;
- da li tužitelj ima pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa primjenom kamatne stope od 4,50% godišnje;
- da li je nastupila zastara tužiteljevog potraživanja u cijelosti, kao i u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva kojim je obuhvaćana i navodna preplata s osnova promjenjive kamatne stope.
- da li postoji i u kojoj visini tuženikovo potraživanje po osnovi prigovora radi prijeboja, te da li je isto osnovano;
- sporno je da li se tuženik ima smatrati savjesnim stjecateljem i s time u vezi sporno je od kada počinje tijek zakonskih kamata.
18. Čitanjem Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5103516155, od 12.04.2007. godine (list 7-19) sud utvrđuje kako je u čl.2. ugovora ugovoren iznos kredita od 110.768,65 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, u čl.3. ugovora ugovorena je namjena kredita tj. radi se o stambenom kreditu za kupovinu nekretnine, u čl.7. ugovora ugovoren je način vraćanja kredita tj. anuitetna otplata uz valutnu klauzulu u švicarskim francima po srednjem tečaju tuženika, dok je u čl.8. ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja u trenutku ugovaranja iznosi 4,50% godišnje, te koja se tijekom trajanja kredita može mijenjati u skladu s važećim odlukama tuženika.
19. Iz iskaza svjedokinje IO, koja je tijekom 2007. kod tuženika radila na radnom mjestu financijskog savjetnika u Filijali Umag, te joj je djelokrug poslova uključivao i poslove odobravanja kredita fizičkim osobama, utvrđeno je da je tužitelj zatražio stambeni kredit.
20. Iz iskaza samog tužitelja EO utvrđeno je da je namjena tog kredita bila kupnja stana u [adresa], u [adresa], te se radi o stanu u kojem tužitelj i dan danas živi sa svojom obitelji, te isti stan ne koristi u nikakve druge svrhe kao npr. iznajmljivanje i sl.
21. Budući da iz predmetnog ugovora o kreditu, kao i iz iskaza svjedokinje IO, te tužitelja, proizlazi nedvojbeni zaključak da namjena kredita nije bila neka poslovna aktivnost, poduzetnička djelatnost, niti zanimanje tužitelja, već kupnja stana u [adresa], u [adresa], koji služi isključivo za stanovanje tužitelja i njegove familije, slijedom čega sud smatra kako se tužitelj u konkretnom slučaju ima smatrati potrošačem, a kredit koji mu je odobren ima se smatrati potrošačkim kreditom, sve u smislu čl.3.toč.1. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora (Narodne novine 96/2003 i 46/2007 – dalje: ZZP/03) kojim je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
Stoga sud smatra kako je tužitelj dokazao da je s tuženikom zaključio predmetni ugovor o kreditu kao potrošač, te da se radi o potrošačkom ugovoru.
22. Nadalje, čitanjem Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607- 5103516155, od 12.04.2007. godine (list 7-19), utvrđeno je da je vjerovnik bila Erste&Steiermärkische banka d.d. odnosno da se radi o banci koja je u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pri Trgovačkom sudu u Zagrebu posl. broj: P-1401/12 bila III-tuženik i za koju je pravomoćno utvrđeno da je u razdoblju od 01.04.2004. do 31.12.2008. u ugovorima o potrošačkom kreditiranju/ugovorima o kreditima koristila ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, a u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. i nadalje u ugovorima o potrošačkom kreditiranju/ugovorima o kreditima koristila ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika.
23. Isto tako, iz pročitanog Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607- 5103516155, utvrđeno je da je isti zaključen dana 12.04.2007. godine, odnosno upravo unutar razdoblja koje je obuhvaćeno kolektivnim sporom u odnosu na tuženika, te da ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ne sadrže unaprijed ugovorene kriterije tj. parametre temeljem kojih se vršila promjena visine kamatne stope.
24. Sud smatra kako se tužitelj u tužbi može pozvati na presude donesene u kolektivnom sporu koji se vodio po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kod Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., a koja je u dijelu koji se odnosi na ništetnost promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke i valutne klauzule u švicarskim francima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2013. i broj Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018.
Te su presude donesene na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14), a temeljem odredbe čl.138.a istog zakona propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
I po važećem čl.118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/2014., 110/2015.), koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika
Isto tako i po čl.502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknade štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl.502.a st.1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, pri čemu će u takvom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
25. Podvodeći Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5103516155, od 12.04.2007. godine, pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12, od 04. srpnja 2013., sud utvrđuje kako se u ovoj pravnoj stvari radi o situaciji koja je obuhvaćena navedenom pravomoćnom presudom.
26. Premda tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako smatra da su odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev 2221/18, od 03. rujna 2019. godine, te Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017, od 14. lipnja 2018. godine, kojima se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, nepravilne i nezakonite, takva tvrdnja tuženika nije od utjecaja na njihovu primjenu u ovoj pravnoj stvari obzirom da navedene odluke nisu ukinute i da su na snazi, te je sud vezan utvrđenjima iz istih odluka sukladno čl.138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14 – dalje ZZP/07). isto tako i po važećem čl.118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/2014., 110/2015.), koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, te isto tako i po čl.502.c ZPP-a. Osim toga ovaj sud nije niti ovlašten propitivati pravilnost i zakonitost navedenih odluka.
27. Obzirom da odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te obzirom kako je sud utvrdio da je u ovoj pravnoj stvari sadržaj odredbi ugovora o kreditu, a koje se odnose na švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, te koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom, sud na tu okolnost nije bio dužan provoditi nikakve dokaze.
28. U prilog takvog zaključak naslovni sud prihvaća i poziva se na pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz presude broj Rev 3142/2018-2, od 19. ožujka 2019., prema kojemu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava (čl.502.a st.1., čl.502.b i čl.502.c ZPP-a), te da nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa odredbama ZPP-a i ZZP-a.
29. Navedenom zaključku prvostupanjskog suda u prilog ide i odluka Ustavnog suda broj U-III-2233/19 , od 10. lipnja 2020., kojom se dodatno potvrdio stav Vrhovnoga suda RH iz presude broj Rev 3142/2018-2, od 19. ožujka 2019. da nije potrebno provoditi dokazni postupak, nego se uvidom u konkretni ugovor s ništetnim ugovornim odredbama utvrđuje odnosi li se taj ugovor na utvrđenja iz kolektivne presude.
30. Stoga sud nalazi neosnovanom tuženikovu tvrdnju da se i u pojedinačnim sporovima, koje potrošač pokrene protiv trgovca, mora dokazivati ništetnost spornih ugovornih odredbi za koje je već utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, te sud stoga nije provodio dokazni postupak u pogledu utvrđivanja ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na kamatnu stopu koja je promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika.
31. Nadalje, vezano uz spornu okolnost da li odredba o valutnoj klauzuli švicarskog franka (CHF) podliježe testu poštenosti obzirom na presudu Suda Europske unije broj C-81/19, od 09.07.2020. godine, sud smatra kako se navedena presuda Suda EU ne može primijeniti u ovoj pravnoj stvari.
Naime, prvostupanjski sud je stava da odredba o valutnoj klauzuli podliježe testu poštenosti, jer je takav test proveden već ranije u kolektivnom sporu posl.br.: broj P-1401/12, u kojemu je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine kojom je utvrđeno da su ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu u kojima je ugovoreno vezivanje glavnice za valutu švicarski franak bile lako uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, te su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, zbog čega ih je ocijenio nepoštenim te ništetnim.
Međutim naknadna eventualna suprotna stajališta Suda EU, ukoliko ista postoje, ne bi mogla utjecati na izmjenu takvih pravomoćnih utvrđenja, već mogu utjecati na buduće postupke u kojem takva ništetnost nije utvrđena kao prethodno pitanje u kolektivnom sporu.
Odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imaju direktni učinak i obvezuju sudove, kako je to već navedeno pod toč.20 i toč.23. ovog obrazloženja.
32. Vezano uz spornu okolnost tj. tuženikovu tvrdnju da Zakon o zaštiti potrošača definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora pokreću pojedinačne postupke, a to je naknada štete, te da tužitelju postupanjem tuženika nije prouzročena šteta, tako da se presude donesene u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne mogu primijeniti na predmet ovog spora u smislu čl.118. Zakona o zaštiti potrošača, sud istu tvrdnju ocjenjuje neosnovanom.
33. Tuženik se poziva na Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14) koji u čl. 118., odnosno u čl.138.a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, dalje u tekstu: ZZP) jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete.
34. Ovaj sud se u cijelosti priklanja izraženom pravnom stajalištu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz navedene odluke broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2013. godine koja individualnu zaštitu ne ograničava samo na postupke radi naknade štete.
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u presudi broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2013. izrazio stajalište da se u slučaju kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, pojedini potrošači mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava u postupku individualne pravne zaštite kojeg vode radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, čime su proširene subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koje pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove, slijedom čega odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interese potrošača ne obvezuje ostale sudove samo u parnicama za naknadu štete, već i u parnicama u kojima je istaknut zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove.
Stoga sud smatra kako se tužitelj i u parnici koju vodi po pravnoj osnovi radi stjecanja bez osnove, može pozvati na pravomoćna utvrđenja iz sudskih odluka donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.
35. Vezano uz spornu okolnost tj. da se o ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo, sud nalazi kako tuženik tu okolnost nije dokazao.
36. Saslušana svjedokinja IO, službenica banke, u svojem je iskazu potvrdila da se tužitelj obratio tuženikovoj poslovnici u [adresa] sa zahtjevom za stambeni kredit, ali da se detalja zbog proteka vremena ne može sjetiti, međutim s klijentima je općenito postupala na način da im prvo dala letak, sastavljen od strane banke, na kojima su bile razne bankovne ponude za kredite, zatim bi vršila izračune vezano uz kreditnu sposobnost klijenta za sve ponude koje je banka imala za stambene kredite u kunama, kao i za stambene kredita u kojima je glavnica vezana uz valutu CHF ili Eura, da nije sastavljala ugovor o kreditu, već je isti ispisala iz bankovnog programa putem pisača, zatim bi se klijent zvao da dođe na potpis ugovora, ugovor je sa strane banke potpisala svjedokinja, a klijent bi se upućivao kod javnog bilježnika radi solmizacije istog ugovora, da je s klijentom prelazila samo osnovne stavke ugovora koji se odnose na kamatnu stopu, valutnu obveze i instrumente osiguranja, a ne cijeli ugovor, da je pri razgovoru s klijentom prelazila samo rizik koji se odnosi na moguće povećanje kamatne stope kao i na moguću promjenu tečaja između domaće i strane valute, ali pri otme nije objašnjavala klijentima detalje koji se odnose na parametre i objektivne kriterije temeljem kojih se mijenja kamatna stopa, kao niti na neke detalje koji se odnose na valutu CHF.
37. Tužitelj EO u svojem iskazu navodi da se obratio tuženiku sa zahtjevom za stambeni kredit, da nije bio kreditno sposoban za neku drugu vrstu kredita pa mu je banka ponudila stambeni kredit kod kojeg je glavnica vezana uz CHF kao najpovoljnije rješenje, da je prilikom razgovora sa službenikom banke informiran kako je kamatna stopa promjenjiva, međutim da mu ništa detaljnije nije rečeno kako će se ta promjena vršiti, da mu za valutu CHF nitko od službenika banke nije ništa govorio, da je ugovor o kreditu već bio napisan, da je ugovor o kreditu prošao zajedno sa službenikom banke ali ne detaljno već samo par izdvojenih stavki, da je ugovor o kreditu pročitao, da izmjena ugovora o kreditu nije bila moguća jer se mogao uzeti takav kredit ili nisi bio kreditno sposoban za nešto drugo. 38. Dovodeći u međusobnu povezanost iskaze svjedokinje IO, s iskazom tužitelja, sud zaključuje kako se o predmetnom ugovoru o kreditu odnosno o pojedinim ugovornim odredbama nije pregovaralo, već se kod tuženika mogla samo izabrati jedna od unaprijed pripremljenih kreditnih ponuda kod kojih je glavnica bila kunska, ili vezana euro ili CHF, kako je predmetni ugovor o kreditu unaprijed sastavljen od strane tuženika i dat tužitelju na potpis, te da tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj ugovora.
39. Sud slobodnom ocjenom utvrđuje kako se o odredbama Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5103516155, od 12.04.2007. godine, nije pojedinačno pregovaralo, uključivo i o odredbama o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi koja je promjenjiva temeljem jednostrane odluke tuženika, te kako je tuženik, kao kreditor, samostalno sastavio ugovor, te da tužitelj nije sudjelovao u sastavljanju istog ugovora, pa se u odnosu na isti ugovor primjenjuje čl.81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007 – dalje: ZZP/03) kojim je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.), a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st.4.), a u konkretnom slučaju tuženik nije dokazao da se o ugovornim odredbama pregovaralo, uključivo i o odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli.
40. Isto tako, prema stajalištu ovog suda tuženikova ponuda više opcija u odnosu na valutne klauzule, kao i na fiksne i promjenjive kamatne stope, ne predstavlja pojedinačno pregovaranje, već se radi o izboru između ponuda koje je također unaprijed sastavio tuženik, a na koje ponude je tužitelj mogao samo pristati li ne, bez pregovaranja, po načelu "uzmi ili ostavi".
41. Potpuno je irelevantna za ovu pravnu stvar tuženikova tvrdnja kako je promjenu visine kamatne stope vršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima pri čemu se rukovodio Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993., zatim čl. 175. Zakona o bankama (NN 84/02, 141/06) i čl.308. Zakona o kreditnim institucijama (NN 117/08), a to iz razloga jer je predmet ove pravne stvari ugovaranje promjenjive kamatne stope isključivo temeljem odluka tuženika bez unaprijed, za obje stranke, jasno ugovorenih parametara koji će se primjenjivati kod izmjene kamatnih stopa, a što je bio i predmet u kolektivnom sporu, a nije predmet da li je promjena kamatne stope vršena sukladno pozitivnim zakonskim propisima.
42. Vezano uz tuženikovu tvrdnju da tužitelj nema pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa na način da se predmnijeva da je između stranaka za cijelo vrijeme trajanja ugovora o kreditu ugovorena fiksana kamatna stopa od 4,50% godišnje, sud istu ne prihvaća kao osnovanu.
Obzirom na datum sklapanja ugovora 02.06.2006. godine, na obvezni odnos između parničnih stranaka primjenjuje se Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018 – dalje: ZOO/05), osim odredbi o visini ugovorne kamate iz čl.26. koje su stupile na snagu nakon zaključenja predmetnog ugovora (01.01.2008.), tako da se na ugovornu kamatu primjenjuju odredbe prethodnog Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91) koji u čl.399. propisuje da stopa ugovorne kamate između pojedinaca ne može biti veća od kamatne stope koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju (st.1.), te da se u pogledu najviše ugovorne kamatne stope između drugih osoba primjenjuju se odredbe posebnog zakona (st.2).
Budući da je sudu notorno da tuženik nije pojedinac, odnosno fizička osoba, pa se stoga u odnosu na visinu stope ugovorne kamate treba primijeniti čl.399.st.2. ZOO/91, koji upućuje na odredbe posebnog zakona, međutim posebni zakon na koji upućuje ta zakonska odredba nikada nije donesen, pa sud stoga zaključuje kako se na ugovorni odnos treba primijeniti onu stopu ugovorne kamate koje je jedina određena i ugovorena u predmetnom ugovoru o kreditu u čl.2., a to je kamatna stopa od 4,50% godišnje.
Takvom zaključku u prilog ide i okolnost što tužitelj nije tražio utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe koja se odnosi na početno ugovorenu redovnu kamatnu stopu, tj. upravo tu stopu od 4,50% godišnje, a koja je određena u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, pa sud stoga zaključuje da je upravo ta stopa jedino na pravilan način ugovorena i jedina poznata ugovornim stranama.
43. Vezano uz spornu okolnost odnosno istaknuti prigovor tuženika da ne postoji aktivna legitimacija na strani tužitelja, sud smatra kako isti prigovor nije osnovan. Tužitelj je u svojem iskazu naveo da je on taj koji je vršio otplatu kredita, odnosno u slučaju da na računu nije imao novca da bi tada otplatu izvršila njegova sestra koja je bila sudužnik, ali da je novčane iznose koje je sestra platila umjesto njega tužitelj istoj i vratio, te je dodao da je slao novac svojoj izvanbračnoj supruzi VO, na njezin račun dok je radio u Italiji, koja je zatim s tim novcem plaćala kredit.
44. Tuženik u odgovoru na tužbu tvrdi kako je iz pregleda prometa po partiji kredita vidljivo kako pojedine uplate nisu izvršene od strane tužitelja već su uplate izvršene od strane sudužnice EO N, zatim EO G i KO koji nisu sudionici po predmetnom kreditu, međutim istu ispravu tuženik nije dostavio uz odgovor na tužbu kao dokaz, a niti je to učinio tijekom postupka.
45. Sukladno čl.219.st.1. ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i priložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.
Nadalje, sukladno čl.221.a ZPP-a, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
To konkretno znači da pravila o teretu dokazivanja obvezuju sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava, a u konkretnom slučaju je to tuženik, koji nije dokazao da bi uplate po kreditu vršila neka druga osoba, a ne tužitelj, dok je s druge strane iz iskaza tužitelja utvrđeno da su uplate po predmetnom kreditu vršene isključivo od njegove strane. Sud stoga temeljem pravila o teretu dokazivanja zaključuje kako tuženik nije dokazao osnovanost istaknutog prigovora nedostatka aktivne legitimacija tužitelja.
46. Kao što je već navedeno između parničnih stranaka je nesporno da je provedena konverzija kredita sklapanjem Aneks broj 2 Ugovora o kreditu broj: 5103516155, od 23.02.2016, međutim s tim u vezi sud nalazi spornim okolnost da li je konverzija provedena sukladno odredbama sukladno zakonskim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015), kao i okolnost da li tužitelj, koji je konvertirao kredit, ima pravo na obeštećenje isticanjem kondemnatornog tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari.
47. Sud je, po prijedlogu tuženika, dao zadatak financijskom vještaku, da se u pisanom nalazu i mišljenju, između ostalog, očituje i da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015), te je uvidom i čitanjem Nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije i bankarstvo EOH od 22.11.2022. (list 514-547) vještak utvrdio da je tuženik izračun konverzije kredita izvršio ispravno i u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine.
48. Uvidom i čitanjem Aneksa broj 2 Ugovora o kreditu broj: 5103516155, od 23.02.2016. (list 20-24) sud je utvrdio da je predmetni Aneks je zaključen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) koji je stupio na snagu 30.09.2015. godine kojim je regulirana konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF (čl.1. Aneksa), da su sklapanjem predmetnog Aneksa parnične strane, osnovni Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607- 5103516155, od 12.04.2007., denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijenile ugovorom o kreditu denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl.3.1. Aneksa), da su istim Aneskom utvrdile da u konkretnom slučaju nema pretplate, već da je po provedbi konverzije ukupni iznos uplaćen radi namirenja početno utvrđenih anuiteta po ugovoru denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u CHF manji i da iznosi 714,73 eura (čl.5.3. Aneksa), da su definirale i parametre i razdoblja temeljem kojih će se usklađivati odnosno mijenjati ugovorna kamatna stopa (čl.6.1. i čl.6.2. Aneksa), te da su istim Aneskom utvrdile iznos preostale nedospjele glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl.7.2. Aneksa).
49. Vezano uz sklapanje Aneksa i izvršenu konverziju Vrhovni sud Republike Hrvatske je nakon provedenog oglednog postupka donio Rješenje broj Gos 1/2019-36, od 04. ožujka 2020., kojim je utvrđeno da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15 - dalje: ZID ZPK) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
50. Budući da parnične stranke Nalazu i mišljenju vještaka financijske struke nisu prigovarale u tom dijelu tj. da je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015), te budući da sud nije našao razloge koje bi doveli do drugačijeg zaključka, sud je vještački nalaz i mišljenje prihvatio i temeljem istog utvrdio da je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015).
51. Sud odbija kao neosnovanu tvrdnju tuženika da su učinci konverzije retroaktivni, a iz to iz razloga jer Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015) u svojim odredbama ne navodi da se sklopljeni Aneks primjenjuje retroaktivno na pravni odnos između stranaka, a niti je izričito propisan retroaktivni učinak samog zakona, odnosno izmjena i dopuna.
52. Sud odbija kao neosnovanu tvrdnju tuženika kako zaključeni Aneks treba promatrati kao novu pravnu osnovu koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca slijedom čega tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove.
53. Sud smatra da je predmetni Aneks ugovora o kreditu sklopljen po strogo definiranim zakonskim uvjetima (Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju "Narodne novine 102/2015" –op.suda), međutim tuženikov navod je neosnovan iz razloga jer iz sadržaja Aneksa broj 2 Ugovora o kreditu broj: 5103516155, od 23.02.2016. (list 20-24) ne proizlazi zaključak da su sklapanje istog Aneksa ugovorne strane ugasile obvezu iz glavnog Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5103516155, od 12.04.2007. godine, jer takav zaključak proizlazi iz čl.2.2. Aneksa gdje je u drugoj rečenici izričito navedeno: "Potpisnici ovog Aneksa suglasno utvrđuju da se radi o istom ugovorno-pravnom odnosu bez obzira na promjene kreditne partije te druge izmjene utvrđene ovim Aneksom i bilo kojim ranijim aneskom Osnovnog ugovora u CHF te da iste nemaju značaj obnove (novacije) u smislu članka 145. Zakona o obveznim odnosima", zatim iz čl.3.2. Aneksa gdje je ugovoreno da za sve što nije regulirano odredbama ovog Aneksa primjenjuju se odredbe osnovnog ugovora u CHF, kao i iz čl.12.4. Aneksa gdje je u prvoj rečenici ugovoreno da ostale odredbe Osnovnog ugovora u CHF koje nisu izmijenjene ovim Aneskom ostaju i dalje na snazi, odnosno sud smatra kako su navedenim Aneksom mijenjane samo neke odredbe Osnovnog ugovora u CHF, iz čega je jasno vidljivo da tražbina iz tog osnovnog ugovora nije prestala.
54. Temeljem naprijed navedenog sud nedvojbeno zaključuje da sklapanjem predmetnog Aneksa ugovorne stranke nisu obnovile raniju obvezu iz glavnog Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5103516155, od 12.04.2007. godine (Osnovnog ugovora u CHF), a to iz razloga jer se sukladno čl.146. ZOO-a obnova obveze ne predmnijeva, pa ako strane nisu izrazile namjeru da ugase postojeću obvezu kad su stvarale novu, prijašnja obveza ne prestaje, već postoji i dalje pored nove tj. mora biti izričita, te sukladno čl.145.st.1. ZOO-a nova obveza mora imati različitu činidbu ili različitu pravnu osnovu, a što ovdje nije slučaj.
Na takav zaključak dodatno upućuje i okolnost što su navedenim Aneksom mijenjane samo neke odredbe Osnovnog ugovora u CHF, pa tako između ostalog i iznos preostalog neotplaćenog kredita, iz čega je jasno vidljivo da tražbina iz osnovnog ugovora nije prestala.
55. Vezano uz spornu okolnost da bi tužitelj, koji je konvertirao kredit, imao pravo na obeštećenje isticanjem kondemnatornog tužbenog zahtjeva, sud smatra kako tužitelj ima pravo na obeštećenje.
56. Prema shvaćanju ovoga suda koje je sukladno i shvaćanju iznesenom povodom izvanredne revizije u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2868/18, od 12. veljače 2019., tužitelj ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju, a činjenica da su stranke sklopile Aneks osnovnom ugovoru o kreditu, a što je između stranaka nesporno, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine" broj 102/2015) kojim je izvršena konverzija kredita u valutnu klauzulu u euro, ne znači da je tužitelj, kao korisnik kredita, izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a to iz razloga što ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO-a), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen).
57. I prema shvaćanju drugostupanjskog suda iz ukidnog rješenja poslovni broj: Gž- 1269/2023-2, od 06. svibnja 2024. godine, tuženik tijekom postupka i u žalbi pogrešno navodi da je pobijana presuda protivna pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH izraženom u rješenju poslovni broj Gos-1/2019 od 04. ožujka 2020. jer je u tom rješenju Vrhovnog suda izraženo pravno shvaćanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovu ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tako da drugostupanjski sud navodi kako izraženim pravnim shvaćanjem nije isključeno, u zasebnom sudskom postupku i nakon izvršene konverzije zahtijevati utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja kao potrošača i banaka kao davatelja kredita već iz navedenog pravnog shvaćanja proizlazi da je navedeni Sporazum o konverziji valjan i za slučaj kada njegovom sklapanju prethode ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu (toč.12. rješenja – op.suda).
58. Osim toga u konkretnom slučaju tužitelj nije niti istaknuo deklaratorni tužbeni zahtjev već isključivo kondemnatorni, kod kojeg ne mora dokazivati postojanje pravnog interesa, s tim da je tužitelj istaknuti tužbeni zahtjev za isplatom temeljio na tvrdnjama o ništetnosti određenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskim francima, a o čemu je ovaj sud odlučivao kao o prethodnom pitanju.
59. Isto tako ovaj sud prihvaća shvaćanje Suda Europske unije u predmetu broj: C- 118/17 gdje je istaknuto stajalište da nacionalni sud, unatoč zakonskoj intervenciji u pravni odnos banke i potrošača, mora utvrditi je li potrošač obeštećen potpuno, pa ako nije, obeštećenje se mora izvršiti, a koje stajalište je podudarno i s odlukama Suda Europske unije broj: C-154/15 i C-307/15, od 21. prosinca 2016., u kojima se daje tumačenje da potrošač ima pravo na potpuno obeštećenje, a ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora se smatrati načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala.
60. Doktrina izravnog učinka prava Europske unije formirana je sudskom praksom Suda Europske unije počevši od presude u predmetu broj 26/62 Van Gend en Loos pa nadalje, te je unesena i u Ustav Republike Hrvatske gdje je u čl.145.c st.1. propisano da hrvatski sudovi štite subjektivna prava utemeljena na pravnoj stečevini Europske unije.
61. Uvidom i čitanjem Nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije i bankarstvo EOH od 22.11.2022. (list 514-547) utvrdio da za razdoblje do obračuna konverzije kredita 30.09.2015. godine postoji preplata po osnovi promjene kamate u iznosu od 1.694,99 eura, te po osnovi promjene tečaja švicarskog franka prema kuni u iznosu od 7.470,08 eura.
62. Vještak je dodatno utvrdio da je iznos kojeg tužitelj potražuje, tuženik obuhvatio u izračunu konverzije, ali da pri izračunu konverzije kredita nije uzeta u obzir valuta CHF-EUR već HRK s valutnom klauzulom CHF-EUR, te da je konverzija kredita vršena na način da se simulirala naplata kredita s valutnom klauzulom u EUR iz kunskih uplata uz simulacije naplate kunske protuvrijednosti anuiteta izraženih u EUR po konvertiranom kreditu, radi čega je vještak utvrdio da na dan obračuna konverzije kredita 30. rujna 2015. postoji razlika između kunske protuvrijednosti neotplaćene konvertirane glavnice kredita s valutnom klauzulom u EUR i kunske protuvrijednosti neotplaćene glavnice kredita s valutnom klauzulom u CHF obračunate po početnom tečaju, u iznosu od 5.041,57 eura u što je uključen i utvrđeni manjak iz konverzije od 740,34 eura.
63. Tuženik u svojem podnesku od 23.02.2023. godine (list 559-564) nje prigovarao samom matematičkom izračunu vještaka, međutim smatra kako tužitelj, kao potrošač, po pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske o pravnim učincima sporazuma o konverziji od 21.12.2022. nema pravo na preplaćene iznose s osnove možebitne ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF-u, a što je upravo predmet ovog postupka, već isključivo na zatezne kamate na preplatu iz konverzije, a tužitelj u ovom postupku ne potražuje zatezne kamate na preplatu iz konverzije, te tuženik smatra da nakon provedene konverzije ugovora o krediti prema odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine" broj 102/2015) tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata.
64. Tužitelj nije imao primjedbe na vještački nalaz i mišljenje kako je to naveo u svojem podnesku od 03.03.2023. (list 574-583), te smatra kako pristanak potrošača na konverziju ne znači niti može značiti ujedno i odricanje od prava na punu restituciju i povrat stečenoga bez osnove, sukladno čl.41. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14., 110/15., 14/19.) u kojemu je normirano kako se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti njegova prava koja mu pripadaju temeljem zakona koji štite njegova prava.
65. Sud ne prihvaća kao osnovan prigovor tuženika na vještački nalaz i mišljenje, jer je vještak nedvojbeno utvrdio kako konverzijom tj. predmetnim Aneksom Osnovnog ugovora u CHF nije provedeno obeštećenje potrošača uslijed ništetnosti odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a smisao odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine" broj 102/2015) čl.19. b i čl.19.c bilo je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita.
66. Predmetnim Aneskom nije riješeno pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja CHF-HRK prije provođenja konverzije, tako da sud smatra da konverzijom nisu razriješene obveze tj. preplate koje su proizašle iz ništetnosti ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
67. Naime, konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
68. Međutim, unatoč provedenoj konverziji vještak je utvrdio da postoje preplaćeni iznosi koji konverzijom nisu riješeni, kao i obračunska razlika koja je nastala kod konverzije prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR, slijedom čega sud zaključuje kako provedenom konverzijom nije u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama.
69. Sud ocjenjuje da je vještak u okviru zadanog zadatka svoj nalaz i mišljenje obrazložio na jasan i detaljan način, te je na jasan i pregledan način prikazao obračun za cijelo razdoblje otplate kredita, te sud nije pronašao nikakve nelogičnosti, proturječnosti, niti pristranosti u izrađenom nalazu i mišljenju, pa isti u cijelosti ocjenjuje kao vjerodostojno dokazno sredstvo.
I prema stavu drugostupanjskog suda iz ukidnog rješenja proizlazi zaključak kako je vještak je prilikom izračuna pravilno pošao od početnog tečaja CHF na dan isplate kredita 29. veljače 2008. od 4,50060 kuna za CHF te početno ugovorene kamatne stope od 4,50% (toč.17.2. rješenja – op.suda).
70. Ovaj prvostupanjski sud u cijelosti prihvaća pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Puli – Pola, od 04. prosinca 2023., prema kojemu potrošač, kao korisnik kredita koji je sklopio Sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. t. 6. ZID ZPK/15, nakon sklapanja tog Sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa s osnove nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ukoliko se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao s osnove ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu sa čl. 19.c ZID ZPK/15 i to po pravilima o stjecanju bez osnove.
71. Budući da prema pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda glavnica navedena u Aneksu br. 2 ne može biti predmetom ispitivanja jer ona nije obuhvaćena razlogom ništetnosti niti to tužitelj tvrdi tijekom postupka, jer su se o visini glavnice utvrđene sklapanjem navedenog Aneksa br. 2 ugovorne strane međusobno suglasile i ista nije bila predmetom ispitivanja u tzv. kolektivnom sporu potrošača, slijedom čega ovaj prvostupanjski sud smatra kako tužitelj neosnovano potražuje razliku između kunske protuvrijednosti neotplaćene konvertirane glavnice kredita s valutnom klauzulom u EUR i kunske protuvrijednosti neotplaćene glavnice kredita s valutnom klauzulom u CHF obračunate po početnom tečaju, u iznosu od 5.041,57 eura (u što je uključen i utvrđeni manjak iz konverzije).
72. Slijedom prethodno navedenog sud temeljem Nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije i bankarstvo EOH od 22.11.2022. (list 514- 547), te polazeći od pravnog shvaćanja Građanskog odjela Županijskog suda u Puli
– K, od 04. prosinca 2023., navedenog u toč. 70. ovog obrazloženja, utvrđuje visinu potraživanja tužitelja prema tuženiku u ukupnom iznosu od 9.165,07 eura / 69.054,22 kune.
73. Nadalje, odlučujući o istaknutom tuženikovom prigovoru zastare tužiteljevog potraživanja u cijelosti sud nalazi kako isti prigovor nije osnovan. Kao prvo sud smatra kako nije osnovna tuženikova tvrdnja da se u odnosu na potraživanje tužitelja treba primijeniti trogodišnji zastarni rok sve u smislu čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača u svezi s čl. 230. Zakona o obveznim odnosima odnosno radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
Nadalje, sud smatra kako nije osnovna niti tuženikova tvrdnja da zastarni rok od tri godine teče od dana kada je tužitelj izvršio plaćanja pojedinog iznosa. Obzirom na datum sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, dana 12.04.2007., na obvezni odnos između parničnih stranaka primjenjuje se Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018 - dalje: ZOO/05), temeljem čl.1163.st.1. u svezi s čl.1165. istog zakona. Kod ništetnih pravnih poslova pravo potraživanja danog temeljem takvog ugovora vrši se po pravilima za stjecanje bez osnove, a rok zastare u tom slučaju se primjenjuje prema čl.225. ZOO/05, odnosno primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina.
74. U pogledu računanja zastarnog roka naslovni sud se poziva na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.".
Ovaj prvostupanjski sud se u cijelosti priklanja pravnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev 2245/17-2., od 20. ožujka 2018. godine da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.
Isto tako, ovaj prvostupanjski sud se u cijelosti priklanja i objedinjenome pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF broj: Su-IV-33/2022-2, od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“. Stoga sud utvrđuje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u ovoj pravnoj stvari došlo do prekida zastare u smislu čl.241. ZOO/05, te da je zastara po ovom individualnom restitucijskom zahtjevu tužitelja počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu P-1401/2012., zastara za svaki individualni restitucijski zahtjev počinje teći ispočetka, a vrijeme prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.
75. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu P-1401/2012 podnesena je 04.04.2012., a drugostupanjska presuda kojom je odlučeno u dijelu ništetnosti odredbi o promjenjivim kamatnim stopama jednostranom odlukom banke donesena je dana 13. lipnja 2014. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br.: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., pravomoćna 13.06.2014.), dok je drugostupanjska presuda u dijelu kojom je odlučeno o ništetnosti valutne klauzule u švicarskim francima donesena dana 14. lipnja 2018. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br.: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pravomoćna 14.06.2018.).
76. Budući da je tužitelj tužbu podnio dana 12.06.2019. godine, što je unutar roka od 5 godina od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, te budući da početak tijeka zastarnog roka u slučaju restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetnosti ugovora nije vezan uz trenutak podnošenje tužbe sudu za utvrđenje ništetnim ugovora, već uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, sud utvrđuje da zastara potraživanja tužitelja nije nastupila, te je posljedično tome tuženikov prigovor zastare neosnovan.
77. Vezano uz tuženikov prigovor zastare u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva kojim je obuhvaćana i navodna preplata s osnova promjenjive kamatne stope sud nalazi kako je isti prigovor neosnovan.
To iz razloga jer preinakom tužbe u podnesku od 03.03.2023. godine (list 574-583) nije istaknut novi odnosno drugi tužbeni zahtjeva u odnosu na prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev, slijedom čega je izvršena preinaka u odnosu na zastaru obuhvaćena danom podnošenja same tužbe.
Isto je sukladno pravnom shvaćanju sa druge sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Su-IV-123/2024-5, održane 27. svibnja 2024., koje glasi: "U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“.
78. Vezano uz preinaku tužbe u odnosu na povišenje tužbenog zahtjeva iz toč.I. tužbe s početnog iznosa od 94.503,37 kuna / 12.542,75 eura na iznos od 107.039,93 kuna / 14.206,64 eura, sud nalazi da se radi se o preinaci tužbe po čl.191.st.1. ZPP- a, te sud smatra kako je do preinake došlo zbog provedenog financijskog vještačenja što predstavlja okolnost koja je nastala nakon podnošenja tužbe, pri čemu tužitelj nije tražio isplatu povišenog iznosa po nekoj drugoj osnovi, osim one koja je navedena u tužbi, pa se stoga sukladno čl.191.st.2. ZPP-a tuženik takvoj preinaci ne može protiviti.
Prvostupanjski sud se dodatno poziva i na Zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su IV – 162/2021, od 26. studenog 2021. godine, koji glasi: "U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.", pa je stoga sud dopustio preinaku tužbe, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom I rješenja.
79. Vezano uz tuženikov prigovor radi prijeboja uvidom i čitanjem Nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije i bankarstvo EOH od 22.11.2022. (list 514-547) utvrđeno je da s osnove razlike u tečaju kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja tuženik potražuje iznos od 79,74 eura / 600,93 kuna, zajedno sa zateznim kamatama odnosno da s osnove razlike između kamata koje bi tužitelj platio da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama tuženik potražuje iznos od 1.185,77 eura / 8.934,19kuna.
Sud istaknuti prigovor prijeboja postavljen od strane tuženika ocjenjuje neosnovanim, te isti odbija iz razloga jer plaćanjem anuiteta po nižem tečaju od ugovorenog ili po kamati nižom od početno ugovorene, tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik, radi čega ne postoji obveza za vraćanjem nečega što tužitelj nije primio, dok iz provedenog vještačenja ne proizlazi zaključak da bi tuženik imao prema tužitelju neko drugo nepodmireno potraživanje, uslijed čega je temeljem čl.338.st.3. ZPP-a odlučeno kao u toč.II. i toč.III. izreke ove presude.
80. Tuženik je istaknuo kao sporno i da li se tuženik ima smatrati savjesnim stjecateljem i s time u vezi sporno je od kada počinje tijek zakonskih kamata.
Sud ne prihvaća tuženikovu tvrdnju da se isti ima smatrati savjesnim stjecateljem, obzirom da je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten, pri čemu se tuženik poziva na mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, prema kojemu ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.
Pravno shvaćanje s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/04) održane 5. ožujka 2004., broj: Su-IV-222/04 glasi: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.".
Prema stajalištu ovog suda iz formulacije " treba smatrati savjesnim" proizlazi da se radi o oborivoj presumpciji protiv koje je dopušteno dokazivati suprotno odnosno nesavjesnost tuženika.
Budući da se tijekom ovog postupka tužitelj pozvao na presudu donesenu u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 kojom je pravomoćno utvrđeno da je ovdje tuženik, a tamo III-tuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i što je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na punoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa slijedom takvih pravomoćnih utvrđenja sud zaključuje kako se tuženik u ovom postupku ne može smatrati poštenim stjecateljem glede promjene kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka prema kuni, pa stoga isti temeljem čl.1115. ZOO/05 duguje tužitelju i zakonske zatezne kamate tekuće od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate.
81. Nakon provedenog dokaznog postupka sud smatra nedvojbeno utvrđenim:
- da su parnične stranke dana 12.04.2007. godine zaključile Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160-51400607-5103516155 sa sporazumom o osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava;
- da je istim ugovorom tužitelju odobren iznos kredita od 110.768,65 CHF (švicarskih franaka) u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, te promjenjivom kamatnom stopom koja u trenutku ugovaranja iznosi 4,50% godišnje;
- da se radi o potrošačkom kreditu čija je namjena kupnja stana, uslijed čega se tužitelj ima smatrati potrošačem;
- da se tužitelj radi dokazivanja ništetnosti ugovornih odredbi kojima je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, pozvao na sadržaj odluka Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014., te Vrhovnog suda RH broj: Revt-249/14, od 09.04.2015. godine, donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa u skladu s čl.502.c
ZPP-a i čl.138.a ZZP/07;
- da navedene odluke suda donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuju ostale sudove u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, te se stoga nije provodio dokazni postupak u pogledu utvrđivanja ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika;
- da je predmetni Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160-51400607- 5103516155 sa sporazumom o osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava, od 12.04.2007. godine, unaprijed sastavljen od strane tuženika, kao tipski, standardiziran obrazac;
- da se o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo;
- da je otplatu kredita vršio tužitelj odnosno po njegovom nalogu njegova sestra i njegova izbanbračna supruga, a koje iznose za otplatu je tužitelj osigurao odnosno vratio, uslijed čega je tužitelj aktivno legitimiran za podnošenje tužbe;
- da je provedena konverzija kredita sklapanjem Aneks broj 2 Ugovora o kreditu broj: 5103516155, od 23.02.2016.;
- da je konverzija provedena sukladno odredbama sukladno zakonskim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015);
- da tužitelj koji je konvertirao kredit ima pravo na obeštećenje za iznose preplaćene kamate te za iznos pretplate s osnova promjene tečaja CHF ako postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao s osnove ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita;
- da je financijskim vještačenjem izračunato da potraživanje tužitelja prema tuženiku iznosi ukupno 9.165,07 eura / 69.054,22 kune s osnove nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli;
- da glavnica navedena u Aneksu br. 2 u visini od 5.041,57 eura / 37.514,34 kuna nije obuhvaćena razlogom ništetnostii i nije bila predmetom ispitivanja u tzv. kolektivnom sporu potrošača;
- da za novčana potraživanja tužitelja u prvobitnom tužbenom zahtjevu nije nastupila zastara, a zastara nije nastupila niti u odnosu na dio potraživanja obuhvaćen preinakom tužbe koje se odnosi na preplata s osnova promjenjive kamatne stope;
- da je tuženikov prigovor radi prijeboja neosnovan;
- da se tuženik u ovom postupku ne može smatrati poštenim stjecateljem.
82. Radi donošenja odluke o tužbenom zahtjevu sud je primijenio sljedeće odredbe:
- članak 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007 – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora (na snazi do 06.08.2007.) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.).
- članak 87. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava (st.1.), te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st.2.).
- članak 324.st.1.1. ZOO/05 propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. - članak 19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 i 128/2022) propisano je da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
- članak 1111.st.1. i st.3. ZOO/05 propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (st.1.), te da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (čl.3.).
- članak 1115. ZOO/05 propisano je kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
83. Obzirom da je tužitelj, s jedne strane, kao prethodno pitanje, uspio dokazati osnovanost svoje tražbine pozivom na presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014., te Vrhovnog suda RH broj: Revt- 249/14, od 09.04.2015. godine, donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa u skladu s čl.502.c ZPP-a i čl.138.a ZZP/07, te obzirom da tuženik, s druge strane, nije dokazao da je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pregovarao s tužiteljem o ugovornim odredbama koje se odnose na promjenjivost kamatne stope sukladno odluci tuženika, o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz švicarski franak, te obzirom da tuženik nije dokazao da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod pravna i činjenična utvrđenja iz pravomoćnih sudskih odluka donesenih u postupku koji se vodio povodom povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, sud stoga temeljem čl.81. i čl.87. ZZP/03, čl.324.st.1. ZOO/95, nalazi kako su u Ugovoru o namjenskom kreditu broj 2402006- 1031262160-51400607-5103516155 sa sporazumom o osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava, od 12.04.2007. godine, djelomično ništetene ugovorne odredbe u dijelu u kojem se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, te u dijelu u kojem je ugovorena promjenjivost kamatne stope u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženika.
84. Isto tako, obzirom da je tužitelj, s jedne strane, kao prethodno pitanje, uspio dokazati da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR nije provedena na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednačio s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, sud stoga temeljem čl.19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 i 128/2022) nalazi kako tužitelj provedenom konverzijom nije obeštećen uslijed ništetnosti odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli,
85. Nadalje, obzirom da provedenim financijskom vještačenjem utvrđeno kako je tuženik temeljem djelomično ništetne ugovorne odredbe u predmetnom ugovoru o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja prema jednostranoj odluci tuženika, od tužitelja naplatio iznos od 1.694,99 EUR, za što nije imao valjanu osnovu, te temeljem djelomično ništetne ugovorne odredbe u predmetnom ugovoru o kreditu o valutnoj klauzuli kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, od tužitelja naplatio iznos od 7.470,08, što ukupno iznosi 9.165,07 eura / 69.054,22 kune, sud je temeljem čl.1111.st.1. i st.3. ZOO/05 prihvatio kao djelomično osnovan tužbeni zahtjev iz točke I tužbe, te naložio tuženiku da tužitelju vrati novčani iznos od 9.165,07 eura / 69.054,22 kune kojeg je naplatio bez valjane osnove, dok je tužitelj odbijen s razlikom tužbenog zahtjeva od 5.041,57 eura po osnovi obračunske razlike kod provođenja konverzije prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR, kao neosnovanom, jer ista nije obuhvaćena razlogom ništetnostii i nije bila predmetom ispitivanja u tzv. kolektivnom sporu potrošača, te su se o visini glavnice utvrđene sklapanjem navedenog Aneksa br. 2 ugovorne strane međusobno suglasile, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom I izreke ove presude.
86. Budući da je u postupku utvrđeno kako je tuženik prilikom stjecanja novčanog iznosa od 9.165,07 eura / 69.054,22 kune bio nesavjestan sud je temeljem čl.1115. ZOO/05 prihvatio kao osnovan i dio tužbenog zahtjeva iz točke I tužbe kojim tužitelj traži da mu se plati i zakonske zatezne kamate tekuće od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom I.izreke ove presude.
87. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl.154.st.2. ZPP-a o djelomičnom uspjehu u sporu u svezi s čl.155.st.1. ZPP-a kojim je propisano da će sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice.
88. Tužitelj je djelomično uspio sa svojim tužbenim zahtjevom u parnici, te su mu troškovi određeni sukladno čl.154.st.2. ZPP-a. Tužitelj je obzirom na istaknuti tužbeni zahtjev od 14.206,64 eura, te dosuđeni tužbeni zahtjev od 9.165,07 eura uspio u ovoj parnici u omjeru od 65%, dok je tuženik uspio u omjeru od 35%. Razlika uspjeha tužitelja u sporu utvrđuje se u omjeru od 30%.
89. Sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 37/2023 - dalje: Tarifa) Tbr.52.st.3. propisuje da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, dok je u Tbr. 54. propisano da vrijednost boda iznosi 2,00 eura, te je u Tbr.7.st.1. propisano da za naznačenu vrijednost predmeta spora od 14.206,64 eura odvjetniku pripada nagrada u visini od 250 bodova, te da na sve obavljene radnje odvjetnik obračunava pripadajući porez na dodanu vrijednost prema važećim poreznim propisima od 25%.
90. Tužitelju se utvrđuju pojedinačni troškovi kako slijedi:
- za sastav tužbe od 13.06.2019. u iznosu od 500,00 eura (250 bodova po Tbr.7. toč.1. Tarife),
- za sastav podneska od 25.09.2020. u iznosu od 500,00 eura (250 bodova po Tbr.8. toč.1. Tarife),
- za sastav podneska od 17.06.2022. u iznosu od 500,00 eura (250 bodova po Tbr.8. toč.1. Tarife),;
- za sastav podneska od 03.03.2023. u iznosu od 500,00 eura (250 bodova po Tbr.8. toč.1. Tarife),
- za zastupanje na pripremnom ročištu 13.07.2022. u iznosu od 500,00 eura (250 bodova po Tbr.9. toč.1. Tarife),
- za zastupanje na ročištu glavne rasprave 28.11.2022. u iznosu od 500,00 eura (250 bodova po Tbr.9. toč.1. Tarife),
- za zastupanje na ročištu glavne rasprave 28.11.2022. u iznosu od 500,00 eura (250 bodova po Tbr.9. toč.1. Tarife),
- za zastupanje na ročištu glavne rasprave u ponovljenom postupku 05.12.2024. u iznosu od 500,00 eura (250 bodova po Tbr.9. toč.1. Tarife),
- PDV na obavljene radnje od 25% u ukupnom iznosu od 1.000,00 eura (po Tbr.46. Tarife),
- troškovi provedenog financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 eura jer sud ocjenjuje da je taj trošak bio potreban za vođenje postupka s obzirom da je navedenim dokaznim sredstvom tužitelj uspio dokazati visinu tužbenog zahtjeva, a koja je osporavana od strane tuženika;
- za sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 92,57 eura po Tar.br.1.st.1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine 53/2019 i 92/2021 – dalje: Uredba),
91. Sukladno čl.11.st.1.toč.20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/2018 i 51/2023) propisano je da su od plaćanja pristojbi oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, slijedom čega tužitelji u ovoj pravnoj stvari ne plaćaju sudsku pristojbu na prvostupanjsku presudu, a koje oslobođenje vrijedi od 20.05.2023. godine kada je na snagu stupio Zakon o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 51/2023).
92. Ukupno priznata visina troškova parničnog postupka tužitelju iznosi 5.358,02 eura, te mu pripada naknada dijela ukupnog troška koji odgovara postotku razlike uspjeha u sporu od 30%, što iznosi 1.607,41 euro, dok se tužitelj odbija ts razlikom zaraženog troška u iznosu od 2.500,60 eura , kao neosnovanom.
93. Budući da je rješenjem Županijskog suda u Puli – Pola, poslovni broj: Gž- 1269/2023-2, od 06. svibnja 2024. godine, naloženo prvostupanjskom sudu da odluči o troškovima žalbenog dijela postupka, sud utvrđuje kako je tuženik izjavljenom žalbom uspio u cijelosti budući da je po izjavljenoj žalbi drugostupanjski sud odlučio da se ukida presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie poslovni broj: P-2120/2019-40 od 27. travnja 2023. i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, te je sud temeljem čl.166.st.3. ZPP-a tuženiku priznao troškove žalbenog postupka kako slijedi:
- za sastav žalbe od 11.05.2023. u iznosu od 625,00 eura (250 bodova s povećanjem od 25 % po Tbr.10. toč.1. Tarife),
- PDV na obavljene radnje od 25% u ukupnom iznosu od 156,25 eura (po Tbr.46. Tarife),
- za sudsku pristojbu na žalbu u iznosu od 188,52 eura po Tar.br.3.st.1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine 37/2023 – dalje: Uredba),
94. Ukupno priznata visina troškova žalbenog postupka tuženiku iznosi 969,77 eura.
95. Nakon međusobnog prijeboja priznatih troškova tuženik je dužan tužitelju nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 637,64 eura, te je sud temeljem čl.154.st.2. u vezi čl.155. i 166.st.3. ZPP-a odlučio kao točki IV. izreke ove presude i naložio tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 637,64 eura.
96. Zakonska zatezna kamata na trošak parničnog postupka teče od dana donošenja prvostupanjske presude kojom je naloženo plaćanje troškova postupka sukladno čl.151.st.3. ZPP-a.
97. Visina stope zatezne kamate na trošak parničnog postupka određena je po čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023).
98. Sud je temeljem čl.328.st.1. ZPP-a odredio rok u trajanju od 15 dana u kojem je tuženik dužan dobrovoljno izvršiti činidbu.
U Bujama 30. prosinca 2024.
Sudac:
Sven Babić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje Županijski sud u Puli-Pola.
Dostaviti:
1. Tužitelju, putem punomoćnika,
2. Tuženiku, putem punomoćnika.
