Poslovni broj: P-389/2021

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

SPLIT

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Draganu Ramljaku kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja FD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i dr. oboje zastupani po punomoćniku Davoru Radiću odvjetniku u Splitu protiv tuženika "Addiko bank" d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 zastupana po odvjetničkom društvu "Kožul & Petrinović" iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 09. prosinca 2024 u nazočnosti punomoćnika tužitelja ad 1i ad 2 te tužitelja ad 2 osobno sa zamjenika punomoćnika tuženika Borisa Bilića, odvjetnika u Splitu , na ročištu za objavu dana 30. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se ništetnim ugovor o kreditu br. 216-38-2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 27. siječnja 2005 god, potvrđen od ĆD u [adresa] dana **.**.2005. pod posl. br. OU-56/95 te Aneks ugovora o kreditu br. 216-38/2005 sa sporazumom o osiguranje novčane tražbine od 02. veljače 2016 potvrđeno od FDS u [adresa], dana **.**.2016. pod posl. br. Ov-1402/2016.

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužiteljici pod 1/ iznos od 47.542,39 EUR (358.208,05 kn) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom za razdoblje do 31.12.2022.g. određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a za razdoblje od 1.1.2023.g. pa nadalje određenoj prema kamatnoj stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja kamatne koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećano za tri postotna poena, koja kamata na navedeni iznos teče od 26. veljače 2016.g. pa do konačne isplate.

III. Nalaže se tuženoj da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužiteljici parnični trošak u iznosu od 11.343,15 eura sa zakonskom kamatom koja teče od 30. prosinca 2024 pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena.

Obrazloženje

1.Tužitelj je dana 23.svibnja 2019.g. podnio tužbu u ovom predmetu protiv koje naznačenog tuženik u kojoj je naveo da je dana 27. siječnja 2005 sa prednikom tuženika zaključio ugovor o kreditu na iznos od 105.000,00 CHF protuvrijednost u kunama na rok otplate od 25 god, Da mu je tada i uručen plan otplate. Isto tako je i navedeno da se radi o tipskom ugovoru , također je navedeno da je u predmetu Trgovačkog suda U Zagrebu pod brojem P-1401/2012 donijeta presuda po kolektivnoj tužbi u postupku kolektivne zaštite. Isto tako je tužitelj naveo da potražuje nezakonito obračunate i neplaćene kamate, štetu koju trpi zbog primjene devizne klauzule u CHF.

2.Tuženik je u odgovoru na tužbu od je naveo:

Tuženik osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva. Tuženik ističe prigovor zastare potraživanja. Iz tužbe naime proizlazi kako tužitelj kao predmet raspravljanja u ovom postupku navodi ništetnost pojedinih odredaba ugovora o kreditu kojeg je sklopio s tuženikom te vraćanje stečenog bez osnove, a iako su strane ugovora o kreditu navedene odredbe zamijenile drugima i to s retroaktivnim učinkom pa stoga sporne odredbe više niti ne egzistiraju kao što su se i sporazumjele oko iznosa kojeg tužitelj potražuje u ovom postupku.

Tuženik ističe kako su tužitelj i tuženik sklopili Aneks ugovora o kreditu kojim su konvertirali kredit a sukladno za tuženika prisilnim odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (narodne novine broj 102/2015; dalje u tekstu: ZIDZPK) Spomenuti Zakon predstavlja snažnu i izvanrednu intervenciju države kojom je prije svega uspostavljen ravnopravan odnos korisnika kredita denominiranih u CHF s onima čiji krediti su bili denominirani u EUR, uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana i kojim je zakonodavac cjelovito riješio pitanje restitucije potrošača. Navedenim ZIDZPK u čl. 19.b određeno je načelo konverzije kredita koje određuje da se konverzija kredita denominiranog u CHF provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR.

U tom smislu se ističe i kako se za nepoštenu odredbu mora smatrati načelno, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala, a što je ostvareno kroz primjenu ZIDZPK i sklapanje Aneksa uz ugovor o kreditu.

ZIDZPK je i pogledu presumiranih nepoštenih i time ništetnih odredbi ugovora o kreditu a čija je ništetnost je predmetom raspravljanja u ovom postupku, naložio tuženiku ali i ostalim bankama , ponuditi tužitelju i ostalim potrošačima, konvertiranje istih u poštene i to s ex tunc učinkom. Stoga sve i da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF te o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, takva ništetnost djeluje ex tunc i smatra se da iste nikada nije niti bilo, a strane ugovora o kreditu su ju zamijenile dopuštenom odredbom o valutnoj klauzuli i uredili sve posljedice u smislu restitucije tužitelja upravo tužiteljevim prihvaćanjem izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. Stoga se niti ne može raspravljati o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu za koje je prislini propis presumirao ništetnost i naložio zamjenu istih dopuštenima kroz Aneks uz ugovor o kreditu , a koje radi navedenog ne postoje. Naime, cilj utvrđivanja pojedinih odredbi ugovora o kreditu nepoštenima, i posljedično ništetnima jest restitucija potrošača, ovdje tužitelja a upravo je isto učinjeno ZIDZPK, prihvatom izračuna konverzije od strane tužitelja i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu kojim se je upravo tužitelj usuglasio s ukupnim iznosom kojeg je tuženiku uplatio po osnovi otplate kredita s valutnom klauzulom u CHF, a u kojem iznosu su uključeni i iznosi koje sada tužitelj potražuje ovom tužbom 8 I radi povećanja kamatne stope i radi rasta tečaja CHF) te korištenjem tog iznosa za namirenje anuiteta po konvertiranom kreditu čija valutna klauzula (EUR) je dopuštena. Prilikom sklapanja Aneksa uz ugovor o kreditu nisu konvalidirane iz perspektive zakonodavca presumirano ništetne odredbe Ugovora o kreditu već su iste, sukladno prisilnom propisu, zamijenjene dopuštenima s retroaktivnim učinkom , ex tunc.

Dodatno tuženik naglašava kako je pored dopuštene valutne klauzule u EUR, Aneksom uz ugovor o kreditu ugovorena kamatna stopa na način da je definiran parametar koji tuženik prati u kontekstu dopuštenja odluke o korekciji promijenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima, kvalitativno i kvantitativno su razrađene uzročno posljedične veze kretanja parametara i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i određeno je u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekcije visine kamatne stope ( koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja.

Uzevši u obzir navedeno , tuženik predlaže Naslovnom sudu pozvati tužitelja da odredi o ništetnosti kojih ugovornih odredaba se raspravlja i u kojem dijelu njegovog kondemnatornog zahtjeva isti nije restituiran prihvaćanjem izračuna konverzije i sklapanjem u Aneksa ugovora o kreditu.

Kako je zakonodavac navedenim prisilnim propisom uredio način potpune restitucije potrošača, ako posljedicu presumirano ništetnih odredbi ugovora o kreditu ( koje se odnose na valutnu klauzulu a posredno i odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi) to tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka. Naime, pravo koje tužitelj traži ovom tužbom je isti ostvario kroz konverziju kredita na način da je suglasnošću volja ugovornih strana,a kao posljedicu prisilnog propisa, sklopljen Aneks uz ugovor o kreditu a koji po svojim učincima predstavlja res iudicatu u smislu ne postojanja procesnih pretpostavki za daljnje raspravljanje u ovom predmetu. Jer u čemu bi se sastojao pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti odredbe koja ne postoji?. Kao i tražiti povrat nečega a koji povrat su ugovorne strane svojim sporazumom uredile na drugačiji i dopušten način.

Također i kondemnatorni zahtjev koji je predmetom raspravljanja u ovom postupku jest, a kako je prethodno navedeno, u potpunosti konzumiran prihvaćanjem izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu. Naime upravo je iznos kojeg tužitelj potražuje ju ovom postupku tuženik uzeo u obzir prilikom izračuna konverzije i za taj iznos (kao i za sve iznose određene ZIDZPK, koje je tužitelj uplatio radi namirenja u CHF) umanjio obveze po konvertiranom kreditu u EUR. Sve navedeno kao posljedicu prislini8h odredbi ZIDZPK, a što je dodatno izraženo kroz volju ugovornih,ovdje parničnih, strana sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu.

Sukladno navedenom svi učinci nepoštenih ugovornih odredaba koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF i posredno na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koji se odnose na ništetnost i restituciju potrošača, anulirani su provedbom ZIDZPK od strane tuženika.

To bi značilo da je zakonodavac donošenjem ZIDZPK naložio konverziju nečega što ne postoji. Ustavni sud Republike Hrvatske u postupku povodom prijedloga za ocjenu sukladnosti ZIDZPK s Ustavom Republike Hrvatske potvrdio ispravnost istoga, a na kraju tuženik trpi štetu jer pored toga što je tužitelja restituirao kroz konverziju to mora napraviti još jednom. Radi svega navedenog predmetom postupak može biti samo ispravnost izračuna konverzije, odnosno postupanje tuženika u skladu s ZIDZPK. Dakle jedini egzistentni odnos između parničnih strana jest onaj koji proizlazi iz Aneksa uz ugovor o kreditu.

Slijedom navedenog predlaže se Naslovnom sudu tužbeni zahtjev tužitelja odbaciti radi nedostatka pravnog interesa, te obvezati tužitelja da naknadi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja određuje čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima , a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana donošenja presude do isplate u roku od 8 dana od dana donošenja presude.

3.Tijekom dokaznog postupka sud je u dokazne svrhe pregledao i pročitao ugovor o kreditu od 28. siječnja 2005 i Aneks istog ugovora od 02.veljače 2016 , obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu, otplatni plan, specifikaciju uplata, pregled prometa za klijenta, obavijest o provedenog konverziji, otplatne planove, knjigovodstvene kartice, pregled promjene kamatnih stopa specifikaciju uplata, te nalaz i mišljenje sudskog vještaka Marijana Jovića, te iskaz tužitelja ad 2 UD.

4.Tužbeni zahtjev je osnovan.

5.Punomoćnici stranka su popisali parnični trošak.

6.Iz ovako provedenog dokaznog postupka među parničnim strankama nije sporno da su stranke zaključile ugovor o kreditu te da je zaključen Aneks tog ugovora dana 02.02.2016 god. te je da je predmetni ugovor konvertiran.

7.Iz ovako provedenog dokaznog postupka se ukazalo spornim da li su ništetne odredbe ugovora o kreditu vezano za tečaj CHF i promjenjivu kamatnu stopu te da li tužitelj ima pravo potraživati razliku zbog promjene tečaja te promjenjive kamatne stope.

8. Tuženik u dosadašnjem tijeku postupka u bitnom navodi kako navodno tužitelj „nema pravni interes“ za vođenje ovog postupka te kako tužitelj navodno ne može po osnovnom ugovoru o kreditu potraživati isplatu.

9. Zajedničko tvrdnjama tuženika je to da jednostavno nisu točne jer:

- Tužitelj ima pravni interes nakon provedene konverzije

- Tužitelj nije u cijelosti obeštećen provedenom konverzijom

10. Naprotiv, tužitelj ima pravni interes i nakon provedene konverzije osporavati osnovni ugovor te ima pravo temeljem toga ostvarivati svoja prava, prije svega pravo na isplatu,odnosno povrat sve koristi koju je tuženik stekao temeljem nepoštenog ugovora i nepoštenih ugovornih odredbi.

11. Da tužitelj ima pravo na potpuno obeštećenje, odnosno pravo na sudsku zaštitu i pravo na povrat sve koristi koju je tuženik stekao temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi iz Ugovora o kreditu potvrđuju dvije presude na koje je u dosadašnjem tijeku postupka tužitelj već ukazao, a to su:

- odluka Suda Europske unije u predmetu C-118/17, F i

- odluka Vrhovnog suda RH u predmetu poslovni broj Rev-2868/2018-2 od 12.2.2019. godine

a sada ističe kako su u međuvremenu donesene i još dvije značajne odluke i to:

- odluka Suda Europske unije u predmetu C-452/18, Ibercaja Banco

- odluka Vrhovnog suda RH u predmetu poslovni broj Rev-18/2018-2 od 26.5.2020.godine

12. U pogledu ovih dvaju odluka tužitelj je već u svom pripremnom podnesku ukazao kako iz istih proizlazi da konverzija kredita ne smije i ne može biti prepreka za potpuno obeštećenje potrošača temeljem Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje Direktiva 93/13) i to obeštećenje povratom sve koristi koje je tuženik neopravdano stekao na štetu tužitelja, a upravo temeljem nepoštenog ugovora, odnosno odredbi ugovora.

13. Tužitelj je o tim presudama i u njima zauzetim pravnim shvaćanjima detaljno izložio u svojim dosadašnjim podnescima pa se upućuje na iste radi nepotrebnog ponavljanja.

14. Tužitelj ističe kako je dana 9.7.2020. godine Sud Europske unije donio je obvezujuću

presudu C-452/18, Ibercaja Banco.

15. Naime, tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako je konverzija bila dobrovoljna, a Sud unijeje u ovom predmetu upravo odlučivao o slučaju kada je izmjena ugovora poduzeta dobrovoljno, a ne izravno na temelju zakona.

16. Sud unije je u takvoj situaciji utvrdio da potrošač može sklopiti dobrovoljni sporazum kojim zamjenjuje nevaljanu ugovornu odredbu drugom ugovornom odredbom, međutim zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 i koristi koje bi imao od sudskog proglašenja odredbe nepoštenom potrošač se ne može odreći, odnosno može se odreći samo pod da uvjetom ako je u trenutku odricanja znao da je odredba o kojoj sklapa sporazum nepoštena i ništetna i slobodno pristao da se zaštite odrekne na što ukazuje t. 30 presude:

17. Nadalje, Sud Europske unije zaštitu potrošača u ovoj presudi tumači na način da navodi kako se bilo koja odredba ugovora kojom se mijenja potencijalno nepoštena ugovorna odredba smatra nepoštenom ako u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja prouzrokuje neravnotežu na štetu potrošača, a to osobito podrazumijeva isključenje prava potrošača na sudsku zaštitu pa se potrošač nikada valjano ne može ugovoriti odricanje od buduće sudske zaštite, na što ukazuje t. 77.:

18. Drugim riječima, Sud unije utvrđuje da se bilo koja odredba bilo glavnog, bilo novog (ili dodatka ugovora) može utvrditi nepoštenom i ništetnom pogotovo ukoliko bi se bilo koja odredba Dodatka ugovora o konverziji, odnosno on sam kao takav tumačio na način da isključuje pravo potrošača na sudsku zaštitu u kojem slučaju je takav Dodatak/Sporazum/Novi ugovor nepošten i ništetan i sud ga u skladu s Direktivom 93/13ima isključiti iz primjene.

19. U bitnom, ukoliko dvije presude Suda unije, već ranije navedenu presudu C- 118/17 F i sada presudu C-452/18, Ibercaja Banco, sagledamo kao cjelinu sasvim jasnim proizlazi kako ni izravna zakonska intervencija kojom se mijenja ugovorni odnos, kao ni dobrovoljna intervencija kojom se mijenja ugovorni odnos ne može potrošaču uskratiti zaštitu koju mu pruža Direktiva 93/13, a to je povrat sve koristi koju je trgovac stekao na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi.

20. Ukratko, presuda C-118/17, F, razrješava pitanje obeštećenja u slučaju kada je izmjena ugovora rezultat zakonodavne intervencije, a presuda C-452/18, Ibercaja Banco, razrješava pitanje obeštećenja u slučaju kada je izmjena ugovora dobrovoljna.

21. U oba slučaja potrošač ima pravo na povrat sve koristi koju je trgovac stekao.

22. Posebno ukazuje i na to kako se u ovom predmetu treba voditi računa u Povelji Europske unije o temeljnim pravima (dalje Povelja), odnosno činjenici kako je konkretni predmet u dosegu prava Unije što znači to da u odnosu na njega treba primjenjivati i garancije koje potrošačima daje Povelja, posebice pravom na djelotvornu sudsku zaštitu predviđenim njenim člankom 47. koji pojedincima dodjeljuje prava na koja se mogu pozivati pred sudovima država članica, uključujući u sporovima između privatnih stranaka, a koje načelo djelotvorne sudske zaštite bi pogrešnim tumačenjem Dodatka ugovora ili odluke iz oglednog postupka na način da zakonodavna intervencija pa se prekludira zaštitu temeljem Direktive 93/13, bilo povrijeđeno te bi takvo tumačenje predstavljalo povredu prava Unije.

23. Sud unije eksplicitno je primjerice u predmetu C-34/13, Ć, utvrdio da uvjete iz članaka 38. o zaštiti potrošača i 47. Povelje o djelotvornoj pravnoj zaštiti treba poštovati i od primjene Direktive 93/13, navodeći, t. 47.:

24. S jedne strane, valja podsjetiti da članak 38. Povelje određuje da politike Unije osiguravaju visoku zaštitu potrošača. Članak 47. Povelje odnosi se na pravo na učinkovit pravni lijek. Te uvjete treba poštovati i kod primjene Direktive 93/13 (vidjeti u tom smislu presudu U, EU:C:2014:101, t. 52.).“a ukazuje se i na presudu Suda Unije od 17. travnja 2018., C-414/16, G, t. 70. do82., u kojoj je ovaj Sud dao sljedeće tumačenje:„71. S druge strane, valja naglasiti da je, poput članka 21. Povelje, njezin članak 47. koji se odnosi na pravo na djelotvornu sudsku zaštitu dovoljan sam za sebe i da ne mora biti pojašnjen odredbama prava Unije ni nacionalnog prava kako bi se na temelju njega pojedincima dodijelilo pravo na koje se kao takvo mogu pozivati.“„82. Slijedom navedenog, na drugo pitanje valja odgovoriti da je nacionalni sud pred kojim se vodi postupak između dvoje pojedinaca dužan, kad primjenjivo nacionalno pravo ne može protumačiti na način koji je u skladu s člankom 4. stavkom 2. Direktive 2000/78 (o kojoj se u tom postupku radilo, op. Podn.), osigurati, u okviru svojih nadležnosti, pravnu zaštitu koja za pojedince proizlazi iz članaka 21. i 47. Povelje te zajamčiti puni učinak tih članaka, po potrebi odbijanjem primjene svake protivne nacionalne odredbe.

25. Dakle, čak i ako bi se ZID ZPK 2015 pogrešno i protivno pravu Unije tumačio na način da je,a nije, slijedom njegove primjene, odnosno zaključenja Dodataka Ugovora o kreditima,izgubljeno pravo potrošača na sudsku zaštitu, utvrđenje ništetnosti ugovora i potraživanje potpunog obeštećenja i povrata svega što je stečeno na temelju nepoštenih i ništetnih ugovora i nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, ovaj sud kao i svi sudovi, dužni su u skladu s pravom Europske unije i načelom djelotvorne sudske zaštite, čl. 47. Povelje,zajamčiti puni učinak Direktive 93/13 i Zakona o zaštiti potrošača i to odbijanjem primjene svake protivne odredbe ZID ZPK 2015 te, drugim riječima, ukoliko ga se protumači na taj način ZID ZPK 2015 ne bi bio primjenjiv te bi ponovno potrošač imao pravo na utvrđenje ništetnosti ugovora i potpuno obeštećenje.

26. Tužitelj ukazuje na presudu Suda unije C-51/17, OTP Bank i OTP Faktoring, i ostalu pripadajuću sudsku praksu, u kojoj Sud unije navodi kako se nepoštenost i ništetnost procjenjuju i utvrđuju prema trenutku zaključenja samog ugovora o kreditu, što je uostalom i izričito propisano čl. 4. stavak 1. Direktive 93/13. U konkretnom slučaju čak se radilo o tome da je tamo zakonodavac s obvezujućim i ex tunc učinkom, izmijenio određene odredbe sadržane u ugovorima o kreditu pa je svejedno Sud unije naveo kako to nije od utjecaja na procjenu i utvrđenje nepoštenosti i ništetnosti, na što ukazuje točka 83. te presude:

27.Stoga na četvrto pitanje treba odgovoriti da članak 4. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtijeva da se jasnoća i razumljivost ugovornih odredbi ocjenjuju pozivanjem na sve okolnosti koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora i na sve ostale odredbe tog ugovora, neovisno o tome što je nacionalni zakonodavac kasnije neke od njih proglasio ili smatrao nepoštenima te ih zbog toga ukinuo.“

odnosno isto potvrđuje i primjerice presuda Suda unije, C-260/18, L, točka 52.: „52. To utvrđenje ne dovodi u pitanje činjenica, koju je istaknuo Raiffeisen, da članak 4. stavak 1.Direktive 93/13 ocjenu nepoštenosti neke odredbe vezuje, „u vrijeme kada je ugovor sklopljen”,za sve popratne okolnosti sklapanja ugovora, jer se svrha te ocjene suštinski razlikuje od svrhe posljedica poništavanja ugovora.“kao i druga pripadajuća sudska praksa primjerice presuda Suda unije, spojeni predmeti CC-482/13 do 487/13, Unicaja banko i Caixabank, t. 37.:

U tom kontekstu valja podsjetiti da se u skladu s člankom 4. stavkom 1. Direktive 93/13nepoštenost ugovorne odredbe procjenjuje tako da se u obzir uzimaju narav robe ili usluga na koje se ugovor odnosi kao i sve popratne okolnosti koje su postojale u vrijeme sklapanja ugovora. Iz toga proizlazi da se u tom smislu također moraju procijeniti posljedice koje navedena ugovorna odredba može imati u okviru nacionalnog prava koje se primjenjuje na ugovor, a to podrazumijeva ispitivanje nacionalnog pravnog sustava (vidjeti rješenje N, C-342/13,

EU:C:2014:1857, t. 29. i navedenu sudsku praksu).

28. Tužitelj dakle ističe da sve kada bi se Dodatak ugovora i ZID ZPK 2015 protumačio protivno pravu Unije kako je to gore iskazano, sud tada takve odredbe Dodatka ugovora i ZID ZPK2015 na takav način ne smije primijeniti na što ga obvezuje zakonodavstvo Europske unije,a kako je to objasnio Sud Europske unije primjerice u presudi C-414/16, G, a na što sada jasno ukazuje i najnovija odluka Vrhovnog suda RH, poslovni broj Rev-18/2018od 26.5.2020. godine

29. Tužitelj ističe kako je Vrhovni sud RH dana 26.5.2020. godine donio odluku poslovni broj Rev-18/2018-2 kojom je revizijskom odlukom prihvatio reviziju potrošača koji je proveo konverziju kredita sukladno ZID ZPK 2015 te odlučio u bitnom kako potrošači i nakon provedene konverzije imaju pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu kako bi ostvarili svoja prava.

30. Ova odluka je značajna stoga što Vrhovni sud RH sada nakon provedenog oglednog postupka jasno navodi kako konverzijom valute kredita nipošto nije "sve riješeno" između banke i potrošača niti je točno da tužitelj „nema pravni osnov“ kako to pogrešno navodi tuženik, te jasno navodi kako se tužbe potrošača, kao ovdje tužitelja, nipošto ne mogu zbog provedbe konverzije odbiti.

31. Takvu odbijajuću presudu u konkretnom predmetu Vrhovni sud RH je ukinuo.

32. VSRH u svojoj reviziji pojašnjava kako se ima primjenjivati njegova odluka poslovni broj Rev-2868/2018 te kako potrošač koji je proveo konverziju ima pravo utvrđivati ništetnim i osnovni ugovor i ugovorne odredbe kako bi ostvario svoja prava, a temeljno pravo potrošača, neodvojivo od utvrđenja nepoštenosti i ništetnosti, jest upravo pravo na povrat sve neosnovano stečene koristi koju je tuženik stekao.

33. Vrhovni sud RH jasno i navodi kako su netočne interpretacije tuženika o tome da bi navodno osnovni ugovor „prestao postojati“ pa da stoga tužitelj navodno nema pravni osnov ni pravo na obeštećenje pa VSRH navodi kako je osnovi ugovor: „proizvodio pravne učinke, a između ostalog koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.“

34. Prema tome, Vrhovni sud jasno navodi kako je pravni učinak ugovora o kreditu bio upravo to što je tužitelj plaćao, a tuženi stjecao novčane iznose, temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

35. Kao što je tužitelj to već naveo, tuženik je neosnovano stekao kuna koje tužitelju nije još uvijek vratio, a iznos neosnovano stečenog utvrđen je upravo financijskim vještačenjem po sudskom vještaku.

36. Zadržavanje takve stečene koristi od strane nepoštenog trgovca, ovdje tuženika, a usprkos zahtjevu tužitelja na povrat, protivno je pravu Europske unije.

37. Dakle, sukladno jasnim i obvezujućim stajalištima kako Suda Europske unije, tako i Vrhovnog suda RH sasvim je jasno da tužitelj ima pravni interes te ima pravo na potpuno obeštećenje koje potpuno obeštećenje nije dobio sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu.

38. Tužitelj je naime slijedom nepoštenih ugovornih odredbi oštećen i to do provedbe konverzije i uvažavajući provedenu konverziju, upravo za utuženi iznos i to na ime više naplaćenog po anuitetima od zaključenja ugovora do provedbe konverzije i za iznos koji se odnosi na razliku u glavnici kredita,odnosno razliku između glavnice kako je postavljena nakon provedene konverzije i glavnice kako je stvarno trebala iznositi na dan provedbe konverzije ukoliko eliminiramo primjenu nepoštenih ugovornih odredbi o kamati i valuti.

39. Prema tome konverzijom kredita nije udovoljeno zahtjevu Direktive 93/13, koja zahtjeva potpunu restituciju i povrat u stanje kao da nepoštenih odredbi nema. Konverzijom je naime, i to uvažavajući efekte konverzije u umanjenju glavnice, tužitelj još uvijek ostao oštećen upravo za utuženi iznos od ukupno jer konverzija nije tužitelja dovela u početni pravni i činjenični status u kakvom bi bio na dan 30.9.2015., kao dan kada je konverzija provedena pa prema tome tužitelj nije u cijelosti obeštećen. 40. Za vrijeme trajanja ovog postupka Vrhovni sud RH je proveo tzv. „ogledni postupak“međutim taj postupak nije od značaja u ovom predmetu, a zasigurno nema značaj za ovaj postupak na način kako to potpuno pogrešno interpretira tuženik.

41. Vrhovni sud RH u oglednom postupku naime nije odlučivao i izričito se ogradio od davanja odgovora na pitanje obeštećenja potrošača na temelju nepoštenih i ništetnih pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Štoviše, sva razmatranja VSRH dana su u kontekstu valjanosti dodatka ugovora, a ne obeštećenja, pa time i ona o primjeni presude F.

42. Ovo je sasvim jasno iz same odluke VSRH, a izričito stoji u trećem pasusu od kraja na posljednjoj stranici ove odluke kada Vrhovni sud RH navodi kako o pitanju jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon što su sklopili sporazum o konverziji valja odlučiti u svakom pojedinom slučaju, a kako je obrazloženo u pasusu o pravnom interesu u istoj odluci kada se navodi:

43. U tom pak pasusu VSRH navodi kako ostaje kod svoje ranije odluke Rev- 2868/18 o postojanju pravnog interesa kod potrošača koji su konvertirali svoje kredite i tužili na isplatu te kako se kod ovakvih konkretnih zahtjeva za isplatom pravni interes potrošača ne može isključiti te da bi suprotno trebao dokazivati u svakoj parnici tuženik:a što je sada potvrđeno i u novoj revizijskoj odluci VSRH, poslovni broj Rev- 18/2018-2.pa prema tome Vrhovni sud nije naveo kako se navodno pravni interes tužitelja „ne bi mogao isključiti jedino u slučaju“ konverzija koje nisu provedene suglasno ZID ZPK 2015.

44. VSRH navodi kako se u takvim slučajevima pravni interes nikako ne bi mogao isključiti, a u drugim bi mogao ako tuženik dokaže da takvog interesa nema. Uostalom, nakon oglednog postupka Vrhovni sud RH je u svojoj odluci poslovni broj Rev-18/2018-2 od 26.5.2020. izričito naveo kako konverzija kredita nije prepreka utvrđenju ništetnim ugovora o kreditu niti ništetnosti pojedinih odredbi ugovora pa VSRH navodi:

45. Prema tome u ovoj parnici tuženik ne samo da nije dokazao da tužitelj nema pravni interes već je upravo suprotno sasvim jasno da tužitelj sukladno pravu Unije i sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH u odluci Rev-18/2018-2 od 26.5.2020. ima pravni interes za utvrđenjem nepoštenosti i ništetnosti kao i za ostvarenjem prava temeljem toga,odnosno povratom koristi koju je tuženik neosnovano stekao, a o tome je koliku je korist tuženik stekao u konačnici se očitovao i sudski vještak u svom nalazu i mišljenju iz kojeg jasno proizlazi kako tužitelj konverzijom uopće nije u cijelosti obeštećen zbog čega tuženik nikako ne može dokazati da pravni interes tužitelja ne postoji.

46. Kod takvog stanja stvari u ovoj parnici za pitanje utvrđenja ništetnosti i obeštećenja jedino je važno je li konverzija ispunila uvjet Direktive 93/13 i osigurala povrat sve koristi koju je tuženik stekao, a irelevantno je pritom je li konverzija retroaktivna ili nije, a to je Sud unije jasno izrekao u predmetu C-51/17, OTP Bank i OTP Faktoring.

47. Tužitelj posebno napominje i to kako je konverzija bila retroaktivna isključivo u smislu da je zakon zahvatio ugovore koji su u trenutku stupanja zakona na snagu bili u tijeku. Naime, da nije bilo toga, zakon bi vrijedio od dana stupanja na snagu, 30.9.2015., i odnosio se samo na ugovore o kreditu koji su zaključeni nakon 30.9.2015., dakle ne bi imao nikakvog učinka. Upravo stoga je zakonodavac pribjegao ovoj tzv. prividnoj retroaktivnosti što je uostalom Ustavni sud obrazložio u svojoj odluci U-I-3685/2015 i dr.:

„Utoliko, sukladno doktrini i sudskoj praksi prava Europske unije koja je ustavno pravno primjenjiva na ovaj slučaj (primjerice, "Temelji prava Europske zajednice" Uvod u ustavno i upravno pravo EZ, II. hrvatsko izdanje/uredio D, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci,Rijeka, 2004., str. 149. - 150.), nije riječ o "pravoj (actual)" nego o "prividnoj (apparent)", odnosno"nepravoj ili kvazi-retroaktivnosti" kod koje se novo pravno pravilo primjenjuje na odnose kreirane pravnim aktima ili poslovima nastalima prije njegova stupanja na snagu, ali nisu

dovršeni.“

48. Konkretno je to značilo da se ZID ZPK 2015 odnosio i na tužitelja čiji ugovor u trenutku stupanja na snagu zakona još uvijek nije bio ispunjen.

49. Štoviše, Ustavni sud jasno navodi:

„ZIDZOPK-om normirana prava odnosno dužnosti i obveze pojedinih adresata (vjerovnika,potrošača, jamaca) koja proizlaze iz građanskopravnih, porezno pravnih i prekršajno pravnih učinaka konverzije (čija provedba nastupa s danom 30.9.2015. kao danom stupanja na snagu zakona) ostvaruju se i izvršavaju tek nakon stupanja na snagu osporenog zakona pa odredbe koje reguliraju pojedine pravne situacije u njegovoj primjeni djeluju tek pro futuro, a nepovratno.“

50. Za ovaj postupak irelevantno je pritom čak i to je li konverzija bila retroaktivna jer je jedino važno je li konverzija ispunila uvjet povrata sve koristi, a irelevantno je pritom za pitanje obeštećenja i to je li Dodatak ugovora nova pravna osnova, radi li se o izravnoj intervenciji zakonodavca ili se radi o volji stranaka itd. itd., a što dokazuju presude C-118/17, F, i C-452/18, Ibercaja Banco.

48. Potpunosti izlaganja radi, tužitelj ponovno upućuje na suglasnu volju stranaka, a ona je bila takva da zaključe dodatak glavnom ugovoru, što jasnim proizlazi iz samog sadržaja Dodataka ugovora te čl. 1. i čl. 24. istog Dodatka, kao što se upućuje na činjenicu da se tužitelj nikada i nigdje nije odrekao sudske zaštite, prava na tužbu ili prava na obeštećenje koju mu pripada temeljem Zakona o zaštiti potrošača i Direktive 93/13.Uostalom, čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača jasno je propisano kako se potrošač ne može odreći prava koja mu pripadaju te kako bi takve odredbe bile ništetne:

Članak 41.

(1) Potrošač se ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju ovoga Zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača.

(2) Ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih ovim Zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača ništetne su. Dokaz: Uvid u Dodatak ugovora o kreditu

51. Uostalom ovo potvrđuje i sam VTSRH u gore citiranoj odluci Pž-6632/2017- 2 u kojoj navodi:

„Odredbom članka 81. stavka 2. ZZP/03 i odredbom članka 96. stavka 2. ZZP/07 propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.“

52. Prema tome naravno da tužitelj ima svako pravo tražiti da se takva konkretna odredba utvrdi ništetnom.

Sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku čl. 502. c. (dalje ZPP9 te Zakona o zaštiti potrošača čl. 138 a (sada lk. 118, dalje ZZP) ovakva presuda obvezuje ovaj sud te ovaj prvostupanjski sud ne može u ovom postupku donijeti nikakvu drugačiju odluku pošto je vezan za pravno utvrđenje ove presude o ništetnosti ugovorne klauzule u švicarskim francima, a što ukazuje i Vrhovni sud u svojoj odluci poslovni broj Rev.3142/2018-1 od 19.3.2019. godine kada upozorava na izravan učinak pravomoćnih presuda iz spora kolektivne pravne zaštite što znači da u pogledu osnova potraživanja sudovi u pojedinačnim postupcima nemaju potrebu izvođenja bilo kakvih dokaza, osim izvesti dokaz finanancijsko knjigovodstvenim vještačenjem u smislu utvrđenja iznosa koje je tuženik neosnovano stekao pošto bi vođenje postupka na drugačiji način predstavljalo povredu odredaba Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača vezano za kolektivnu pravnu zaštitu.

53.U pogledu Općih uvjeta također tuženik neosnovano prigovara jer je i to tom pitanju odlučio Vrhovni sud RH u predmetu poslovni broj Rev 1172/2018-2 od 19.03.2019. u kojoj odluci je VSRH, po izvanrednoj reviziji Zagrebačke banke d.d. jasno ustvrdio kako je kamatna stopa utvrđena na ovaj način također samovoljno i protuzakonito određena od strane tuženika i to baš na identičan način na koji je tuženik od početka ugovornog odnosa samovoljno određivao kamatne stope.

Sukladno iznijetom jasno je da je tuženik i nakon donošenja bilo kakvih dokumenata, Općih uvjeta promjene kamatnih stopa nezakonito naplaćivao kamatnu stopu koja je veća od početne kamatne stope te neosnovano stjecao mjesečne iznose koje tužitelj sada potražuje u ovoj tužbi tim više što je ponovno samovoljno odredio i maržu i parametar i to na način da je "zatečenu kamatnu stopu" naprosto samovoljno podijelio na proizvoljno određenu maržu i parametar.

54.Prigovor zastare je neosnovan pošto je i tom pitanje riješeno odlukom Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2245/17-2 u kojoj je najviši sud dana 20.03.2018 zauzeo pravno shvaćanje u vezi pitanja zastare u istovjetnim predmetima, i to po izvanrednoj reviziji Zagrebačke banke d.d. kako je tijek zastare prekinut podnošenjem tužbe u sporu kolektivne pravne zaštite te da nikakve zastare u ovom predmetu nema niti može biti. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je smatrao da je pravomoćno utvrđeno da je tužena kao poslovna banka povrijedila prava tužiteljice kao potrošača, tj. korisnika kredita u smislu da je ugovorila nepoštenu i ništetnu odredbu jednostrano promjenjive kamatne stope kredita i valutu kredita iskazanu u švicarskom franku pa da joj je dužna vratiti, odnosno nadoknaditi vrijednost postignute koristi ostvarene uplatama više plaćenih anuiteta na ime promjenjive kamatne stope na ime valutne klauzule sve sukladno odredbi članka 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine") br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 u daljnjem tekstu :ZOO) koja visina tužbenog zahtjeva da je utvrđena provedenim financijskim vještačenjem sukladno kojem je tužiteljica i uredila tužbeni zahtjev. Pri tome sud je primjenio odredbe članak 81. stavka 1. i 2. članka 83., članka 84. i članka 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, u daljnjem tekstu Zakon o potrošačima) ukazujući i na odredbe članka 241. 215., 323 i 1115 ZOO.

55.Dakle u ovom postupku kao pojedinačnom nije bilo potrebno ponovno provoditi potpuni dokazni postupak,a što je izraženo i u stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom Rev.3142/2018 od 19. ožujka 2019. Ovo stoga jer prema odredbi članka 502. stavak 1 ZPP zadruge, tijela ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrijeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

56.Odredbom čl. 502 b. ZPP propisan je sadržaj tužbe iz članka 502., ZPP , dok je u članku 502 c ZPP propisan učinak presude donije po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.. stavak 1. ZPP da su određenim postupanjem uključujući i propuštanje tužene, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tako označene odredbe propisuju izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbom iz čl. 502.a stavak 1. ZPP. Dakle imajući u vidu direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te presuda donesenih po tim tužbama koje kao takve obvezuje sudove u pojedinačnim postupcima, uz odgovarajuću primjenu citiranih odredaba čl. 502.c. ZPP-a ovaj sud prihvaća kao pravilno pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da i u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači, upravo radi isplate temeljem posljedica ništetnih ugovornih odredaba ( a tužena nije dovela u pitanje da se ovdje radi o postupku kojeg je pokrenula tužiteljica kao potrošač) , nije nužno provoditi poseban dokazni postupak. što je sukladno i recentnoj praksi revizijskog suda. Vezano za presudu Europske unije broj C 81/19 od 9. srpnja 2020 te isticanje prigovora da bi se u konkretnom slučaju radilo o dispozitivnim normama koje ne ulaze u područje primjene Direktive Vijeća od 5. travnja 1993. broj 93/13 EEZ, tuženoj ponovno valja ukazati na direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te presuda donesenih po tim tužbama. Tužena je sve navedene prigovore mogla i morala isticati u navedenim postupcima u kojima su prihvaćeni zahtjevi iz kolektivnih tužbi temeljem činjeničnih i pravnih utvrđenja na koje se poziva tužitelj, a za koja je utvrđenja vezan sud u ovome postupku, temeljem naprijed spomenutih odredaba članka 502.a članka 502 .h. ZPP. Utoliko u navedenom dijelu nisu ostvareni žalbeni prigovori tužene. S obzirom da učinak nepoštenih ugovornih odredaba djeluje ex tunc unatrag od trenutka sklapanja Ugovora smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikada nje bila ugovorena tako da u odnosu na tužiteljicu kao potrošača i ne može imati učinak (Što je sukladno odlukama Europskog suda za ljudska prava u kojima je Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili pak kolektivne zaštite nepoštenih odredaba. U konkretnom slučaju kod utvrđenja nepoštenim a time i ništetnim i bez pravnog učinka ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i jednostranom odlukom tužene banke i o valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franka , tužiteljica je stekla pravo od tužene zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatila temeljem tih ništetnih odredaba. Kako je tužiteljica istaknutim zahtjevima zatražila isplatu upravo novčanih iznosa koje je tužena isplatila temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, čiju je visinu prvostupanjski sud pravilno utvrdio na temelju u postupku izvedenih dokaza, osobito nalazi i mišljenja vještaka financijske struke, prvostupanjski sud je pravilno primjenio materijalno pravo kada je tuženu kao nepoštenog stjecatelja obvezao da tužiteljici isplati tražene novčane iznose sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje tijeku od dospijeća odnosno od uplate pojedinih mjesečnih iznosa do konačne isplate, kako to nalažu odredbe članka 1115. ZOO koji reguliraju opseg vraćanja kod stečenog bez osnove, koje se odgovarajuće primjenjuju i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba.

57.Sud smatra da nije osnovan prigovor radi prebijanja. manje kamatne stope proizlaze iz činjenice što je banka jednostrano mijenjala kamatnu stopu (pa i niže) a manje plaćeni anuiteti zbog tečajne razlike CHF koja cijeneći naprijed navedeno nije bila jasno predočena pa tužena ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečeg što nije primila, a a time niti tražbina tužene po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, dok je osnovan prigovor zastare budući je od prvog dospjelog iznosa i postavljanja prigovora radi prebijanja 21.1.2020. nastupila zastara, te zastarjelo potraživanje nije moguće prebiti a tuženu ne štiti kolektivna tužba za zaštitu potrošača, koja je prekinula zastaru u odnosu na potraživanje tužiteljice.

58. U svom nalazu i mišljenju od 11. kolovoza 2022, sudski vještak Matija Trogrlić je navela:

Za potrebe izrade nalaza uručen mi je spis predmeta P-389/2021 kojem prileži slijedeća dokumentacija:

- Ugovor o kreditu broj 216-38/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 27. siječnja 2005. godine (list 8

-14 spisa),

- Aneks uz Ugovor o kreditu broj 216-38/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (list 19-24 spisa),

- isplatni nalog – obračun od 10. veljače 2005. godine na iznos od 105.000,00 CHF odnosno 506.163,00 kn (list 25 spisa),

- popis uplata izvršenih do 30. rujna 2015. godine (list 26 -28 spisa),

- obavijest o promjenama kamatnih stopa (list 29 spisa),

- obavijest o prijevremenom zatvaranju kredita od 12.02.2016.g. (list 31 spisa),

- izračun konverzije, obavijest o konverziji i otplatni plan u EUR (list 33-35, 119- 125 spisa),

- otplatni plan sačinjen na 105.000,00 CHF po početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 4,99% (list 37-47 spisa),

- otplatni plan na 56.774,78 EUR po promjenjivim kamatnim stopama (list 49-50 spisa),

- specifikacija uplata za razdoblje od 1. travnja 2005. do 30. rujna 2015. godine (list 59-64 spisa),

- specifikacija uplata za razdoblje od 7. listopada 2015. do 08. ožujka 2016. godine (list 65-66 spisa).

Ugovorom o kreditu broj 216-38/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 27. siječnja 2005. godine (list 8

-14 spisa), zaključenim između HYPO ALPE ADRIA BANK (banka), FD (korisnik kredita), UD (sudužnik) i GD (založni dužnik) korisniku kredita odobreno je 105.000,00 CHF s rokom otplate u 360 mjesečnih anuiteta od po 563,02 CHF koji se podmiruju u kunama obračunatim po srednjem tečaju banke na dan dospijeća odnosno plaćanja (u daljnjem tekstu Ugovor).

Dospijeće prvog anuiteta je 31. ožujka 2005. godine s tim da svaki slijedeći anuitet dospijeva svakog posljednjeg dana u mjesecu. Trajanje kredita ugovoreno je do 28. veljače 2035. godine (30 godina).

Ugovorom je utvrđena godišnja kamatna stopa u visini od 4,99%. Spisu prileži otplatni plan (list 37-47 spisa) sačinjen na odobreni iznos kredita od 105.000,00 CHF i uz primjenu početno ugovorene kamatne stope od 4,99% i otplatu u 360 mjesečnih anuiteta (u daljnjem tekstu Prvi otplatni plan).

Tužitelj bi po Prvom otplatnom planu u 360 mjesečnih anuiteta od 563,02 CHF uz obračun kamata po ugovorenoj stopi od 4,99% s osnova glavnice i redovnih kamata platio ukupno 202.687,20 CHF od čega:

- 105.000,00 CHF glavnice,

- 97.687,20 CHF redovne kamate.

Iz spisa proizlazi da je tužiteljica 26. veljače 2016. godine prijevremeno otplatila kredit u cijelosti.

Spisu prileži „Aneks uz ugovor o kreditu broj 216-38/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine“ od 2. veljače 2016. godine kojim je regulirana „konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama uz valutnu klauzulu u EUR" (u daljnjem tekstu Aneks).

Iz „Naloga za isplatu proizlazi je kredit od 105.000,00 CHF isplaćen 10. veljače 2005. godine u iznosu od 506.163,00 kn (list 25 spisa).

Srednji tečaj tuženika za CHF na dan isplate kredita iznosio je 4,820569 kn za 1,00 CHF pa 105.000,00 CHF preračunato u kune po ovom tečaju iznosi 506.159,75 kn što je za 3,26 kn (506.163,00 - 506.159,75) manje od isplaćenog iznosa od 506.163,00 kn.

U ovom nalazu kao iznos isplaćen tužitelju s osnova odobrenog kredita koristila sam iznos od 506.163,00 kn.

Tužiteljica u podnesku od 14. listopada 2019. godine (list 67-73 spisa) od tuženika potražuje:

1. 358.208,05 kn tj. razliku između 861.182,69 kn koji iznos da je s osnova otplate kredita platila i primljenog iznosa kredita od 506.163,00 kn, umanjeno za naknadu od 3.188,83 kn (861.182,69 – 506.163,00 + 3.188,83), ukoliko sud utvrditi da su Ugovor i Aneks ništetni,

2. 103.454,62 kn više plaćeno u razdoblju od 1. lipnja 2009. do 26. veljače 2016. godine zbog promjene kamatne stope i primjene valutne klauzule.

Ad 1) Izračun razlike između iznosa odobrenog kredita i uplata tužiteljice Spisu prileže tri specifikacije uplata iz kojih je vidljivo da je tužiteljica s osnova otplate kredita ukupno platila 860.244,41 kn i to:

- 402.643,70 kn u razdoblju od 1. travnja 2005. do 30. rujna 2015. godine (list 59- 64 spisa),

- 441.077,38 kn u razdoblju od 7. listopada 2015. do 08. ožujka 2016. godine (list 65 spisa),

- 16.523,33 kn 26. veljače 2016. godine (list 66 spisa).

Ako se ukupni iznos od 860.244,41 kn koji je tužiteljica platila s osnova otplate kredita umanji za iznos koji je tužiteljici isplaćen s osnova odobrenog kredita od 506.163,00 kn, korigiran za troškove obrade od 3.188,83 kn, razlika iznosi 357.270,24 kn (860.244,41 – 506.163,00 + 3.188,83).

Ad 2) Izračun razlike zbog promjene kamatne stope i primjene valutne klauzule Pod tč. II podneska od 14. listopada 2019. godine kojim je uređen tužbeni zahtjev ,tužiteljica potražuje 103.454,62 kn koliko da je, u razdoblju od 1. lipnja 2009. do 26. veljače2016. godine, zbog promjene kamatne stope i primjene valutne klauzule po Ugovoru više platila.

Iz obavijesti tuženika o promjenama kamatnih stopa (list 29 spisa) vidljivo je da je tužiteljica otplatu kredita vršila uz izračun kamata po promjenjivim kamatnim stopama

Izračun sam izvršila posebno za razdoblje od:

a) dospijeća 1. anuiteta 31. ožujka 2005. do konverzije 30. rujna 2015. godine, b) 31. listopada 2015. do prijevremene otplate kredita u cijelosti 26. veljače 2016. godine.

a) Izračun razlike od 31. ožujka 2005. do konverzije 30. rujna 2015. godine Iz isplatnog naloga – obračun (list 25 spisa) proizlazi da je na dan na dan isplate kredita 10. veljače 2005. godine srednji tečaj tuženika za CHF iznosio 4,820569 kn za 1,00 CHF.

Iz Specifikacije uplata vidljivo je da je tužiteljica s osnova otplate kredita po Ugovoru u razdoblju od 1. travnja 2005. do 30. rujna 2015. godine platila ukupno 402.643,70 kn.

U nastavku daje se izračun razlike između iznosa koje bi tužiteljica platila da je otplatu kredita vršila po Prvom otplatnom planu (po početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 4,99%), s preračunom u kune po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan isplate kredita od 4,820569 kn za 1,00 CHF i plaćenih iznosa.

Kao što je navedeno tužiteljica je utužila razliku više plaćenog od 1. lipnja 2009. godine.

Radi navedenog posebno sam iskazala razliku od dospijeća 1. anuiteta 31. ožujka 2005. stupac 10) a posebno od 1. lipnja 2009. godine (stupac 11). Razlika iskazana s predznakom minus (-) predstavlja iznos više plaćenog zbog promjene kamatne stope i primjene valutne klauzule.

U razdoblju od 31. ožujka 2005. do 30. rujna 2015. godine kao i u utuženom razdoblju tužiteljica je zbog promjene kamatne stope i primjene valutne klauzule po Ugovoru više platila ukupno 57.955,95 kn, sve po anuitetima kako je to prikazano u gornjem pregledu.

Ad 2) Izračun od 31. listopada 2016. do 26. veljače 2016. godine Kao što je već naprijed navedeno spisu prileži „Aneks uz ugovor o kreditu broj 216- 38/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine“ od 2. veljače 2016. godine temeljem kojim je regulirana „konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama uz valutnu klauzulu u EUR" (u daljnjem tekstu Aneks). Aneksom je utvrđeno je da na dan 30. rujna 2015. godine neotplaćena glavnica kredita iznosi 56.774,78 EUR što preračunato u kune iznosi 433.693,01 kn.

Također je utvrđeno da preplata na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 0,00 kn a manjak 1.782,18 EUR što preračunato u kune iznosi 13.613,77 kn. Neotplaćena glavnica utvrđena prema Prvom otplatnom planu na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 83.909,57 CHF što preračunato u kune po početnom tečaju od 4,820569 kn iznosi 404.491,87 kn.

Razlika između visine glavnice utvrđene konverzijom i iznosa neotplaćene glavnice prema Prvom otplatnom planu iznosi 29.201,14 kn (433.693,01 - 404.491,87) za koliko je veća neotplaćena glavnica utvrđena konverzijom.

Iznos od 29.201,14 kn uvećan za Aneksom utvrđeni „Iznos manjka za podmirenje“ od 1.782,18 EUR odnosno 13.613,77 kn daje iznos od 42.814,91 kn. Spisu prileži „Otplatni plan“ sačinjen na nedospjeli iznos glavnice utvrđen Aneksom u iznosu od 56.774,78 EUR (list 121-124 spisa).

Iz Obavijesti o provedenoj konverziji (list 119 spisa) proizlazi da „Iznos manjak za podmirenje“ na dan provođenja konverzije 06. veljače 2016. godine iznosi 16.605,64 kn (2.167,51 EUR).

Iz dokumentacije tuženika razvidno je da je tužiteljica po Ugovoru zaduživana po anuitetima utvrđenim u CHF od dospijeća 1. anuiteta 31. ožujka 2005. do dospijeća 127. anuiteta 30. rujna 2015. godine (Drugi otplatni plan).

Za razdoblje od 31. listopada 2015. do prijevremene otplate kredita u cijelosti 26. veljače 2016. godine tužiteljica je zaduživana po anuitetima iskazanim u EUR utvrđenim Aneksom odnosno otplatnim planom u EUR (list 121-124 spisa). Spisu prileži dvije „Specifikacije uplata“ (list 65-66 spisa) o uplatama tužiteljice nakon konverzije tj. u razdoblju od 31. listopada 2015. do otplate kredita u cijelosti 26. veljače 2016. godine.

Iz spomenutih specifikacija uplata vidljivo je da je tužiteljica nakon 30. rujna 2015. tj. nakon konverzije s osnova otplate kredita platila ukupno 457.600,71 kn (441.077,38 +16.523,33).

59. U svojoj dopuni vještva sudski vještak Matija Trogrlić je navela:

U ovom predmetu dana 11. kolovoza 2022. godine sačinila sam knjigovodstveno financijsko vještačenje (u daljnjem tekstu Nalaz).

Za potrebe izrade dopune Nalaza uručen mi je spis predmeta P-389/2021. Rješenjem Općinskog suda u Splitu, po sudcu Draganu Ramljaku, naložena je dopuna knjigovodstveno financijskog vještačenja u kojoj je potrebno „…odgovoriti na prigovore iz podneska tuženika od 21. lipnja 2023.“.

U podnesku od 21. lipnja 2023. godine (list 176-181 spisa) tuženik, između ostalog navodi „Prigovori na Nalaz i mišljenje pravne su prirode i o njima odlučuje Naslovni sud.“.

Naime, u ovom podnesku tuženik navodi kako su tužitelj i tuženik zaključili „novi ugovor - sporazum o konverziji“ te da je tužitelj obeštećen „…time što je stavljen u istu činjeničnu i pravnu poziciju kao da je cijelo vrijeme imao zaključen ugovor u EUR koji ne sadrži nepoštene odredbe.“.

U odnosu na dio izračuna nakon provedene konverzije da je isti u potpunosti neosnovan s obzirom da je između stranaka sklopljen sporazum o konverziji, stoga, nije ispravno uspoređivati uplate sa anuitetom koji je vrijedio za valutu CHF. U Nalazu sam navela da spisu prileži „Aneks uz ugovor o kreditu broj 216- 38/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine“ od 2. veljače 2016. godine kojim je regulirana „konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama uz valutnu klauzulu u EUR.".

Da li tužitelj ima pravo na više plaćene iznose zbog promjene kamatne stope i primjene valutne klauzule s obzirom na sklapanje naprijed spomenutog Aneksa predstavlja pravno pitanje o kojem nisam ovlaštena prosuđivati.

U Nalazu sam detaljno obrazložila na koji način sam utvrdila iskazane iznose obveze, uplata te razlike.

Tuženik također navodi „…da su svi iznosi koje je tuženik za vrijeme važenja Ugovora o kreditu napatio temeljem ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli, uračunati tužitelju u novi ugovor o kreditu - sporazum o konverziji, u kojem su mu ti iznosi priznati…“.

U Nalazu sam navela „Iz Specifikacije uplata vidljivo je da je tužiteljica s osnova otplate kredita po Ugovoru u razdoblju od 1. travnja 2005. do 30. rujna 2015. godine platila ukupno 402.643,70 kn.“.

Na str. 3 - 6 Nalaza utvrdila sam da bi tužiteljica, u razdoblju od 31. ožujka 2005. do 30. rujna 2015. godine, da je otplatu kredita vršila po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i bez primjene valutne klauzule platila 344.687,75 kn a da je platila ukupno 402.643,70 kn tj. iznos uplata iskazan na spomenutoj Specifikaciji.

Tuženik navodi da „kunski iznosi naplaćeni po Ugovoru o kreditu u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije … iskorišteni za namirenje iznosa obroka kredita u EUR po novom otplatnom planu …“.

Napominjem, da su svi uplaćeni iznosi iskazani na Specifikaciji (list 59-64 spisa) iskazani kao „Uplate u HRK“ bez naznake svrhe uplate (glavnica, kamata, zatezna kamata, naknada i sl.).

U odnosu na ovu primjedbu tuženika izvršila sam uvid u „Popis uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30.09.2015.“ (list 26-28 spisa), sačinjen po tuženiku kod izračuna konverzije 6. studenoga 2015. godine (u daljnjem tekstu Popis uplata).

Usporedbom iznosa iskazanih na Specifikaciji uplata (koje iznose sam u Nalazu uzela kao plaćanje) i uplata iskazanih na Popisu uplata, utvrdila sam da je tuženik iznos od ukupno 86,91 kn odnosno 11,41 €, (koji su iskazani na Specifikaciji, list 59- 64 spisa), na Popisu uplata iskazao kao „Iznos iskorišten za namirenje zateznih kamata, naknada i troškova …).

U nastavku daje se popis uplata koje je tuženik kod izračuna konverzije izuzeo iz uplata te označio kao „Iznos iskorišten za namirenje zateznih kamata, naknada i troškova u kunama“.

U nastavku daje se u Nalazu iskazane razlike između iznosa koje bi tužiteljica platila da je otplatu kredita vršila po Prvom otplatnom planu (po početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 4,99%), s preračunom u kune po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan isplate kredita od 4,820569 kn za 1,00 CHF i plaćenih iznosa korigirano za 86,91 kn (stupac 4 pregleda) za koje je tuženik naveo kao „Iznos iskorišten za namirenje zateznih kamata, naknada i troškova …).

Iznose razlike iskazane u kunama preračunala sam u € po tečaju konverzije od 7,53450 kn za 1,00€.

U razdoblju od 31. ožujka 2005. do 30. rujna 2015. godine tužiteljica je zbog promjene kamatne stope i primjene valutne klauzule po Ugovoru više platila ukupno 57.868,80 kn (57.955,95 - 86,91) odnosno 7.680,51 €, sve po anuitetima kako je to prikazano u gornjem pregledu.

Pod tč. Ad 2) Nalaza utvrdila sam da bi tužiteljica, za razdoblje od 31. listopada 2015. do otplate kredita u cijelosti 26. veljače 2016. godine, da je otplatu kredita vršila po anuitetima utvrđenim Prvim otplatnim planom s preračunom u kune po početnom tečaju od 4,820569 kn platila ukupno 412.739,87 kn, da je platila 457.600,71 kn tj. više je platila ukupno 44.860,84 kn.

Razlike više plaćenih 44.860,84 kn preračunata u € po tečaju konverzije od 7,53450 kn za 1,00 € iznosi 5.954,06€.

Ako se u izračun s osnova otplate kredita ne uzmu iznosi od ukupno 86,91 kn, za koje tuženik navodi da se odnose na zatezne kamate, naknade i troškove, tada je tužiteljica u utuženom razdoblju od 1. lipnja 2009. do prijevremene otplate kredita u cijelosti 26. veljače 2016. godine zbog promjene kamatne stope i primjene valutne klauzule više platila ukupno 102.729,64 kn odnosno 13.634,57€.

M I Š L J E N J E

Tužiteljica FD po Ugovoru o kreditu broj 216-38/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 28. rujna 2006. godine koji je zaključen s HYPO ALPE ADRIA BANK, zbog promjene kamatne stope i primjene valutne klauzule više je platila ukupno 102.729,64 kn odnosno 13.634,57 € od čega:

- 57.868,80 kn odnosno 7.680,51€ u razdoblju od 1. lipnja 2009. do 30. rujna 2015. godine,

- 44.860,84 kn odnosno 5.954,06€ u razdoblju od 31. listopada 2015. do 26. veljače 2016. godine.

60. U svom iskazu tužitelj R 2 UD je naveo:

Mogu kazati da je tužiteljica ad 2 moja bivša supruga i mi smo 2005 god, odlućili rješiti naše stambeno pitanje i našli svoj ovaj stan u [adresa], Ja sam trebao platiti za taj stan 96.000,00 eura međutim prodao sam jedan stan u [adresa] pa mi je bilo potrebno platiti razliku od 62.000,00 eura .Mogu kazati d je ugovor o kreditu zaključen 27.01.20005 na iznos od 105,000,00 CHF. Mogu kazati i to da sam ja u poslovnici Hypo banke u Splitu 3 tražio kreditu eurima međutim osoba koja je obrađivala kredit u Hypo banci da zbog kreditne nesposobnosti kao i kreditne nesposobnosti moje bivše supruge nismo bilo u mogućnosti dignuti kredit u eurima nego isključivo u valuti CHF .Mogu kazati i to da je moja bivša supruga bila korisnik kredita a ja sam bio sudužnik .Mogu kazati da je nama ponuđen samo tipski ugovor , koliko se sjećam niti djelatnik banke niti javni bilježnik mi nisu pročitali ugovor niti meni niti mojoj supruzi .Mogu kazati da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula .Mogu kazati da ja u to vrijeme nisam znao što je to promjenjiva kamatna stopa ali znao sam da je valutna klauzula upravo ono što kada se kredit veže za neku stranu valutu. Namjena kredit a je bila isključivo ta da mi kupimo stan u [adresa]. u [adresa] .Taj stan smo kupili za stanovanje naše obitelji i stan se nikad a nije iznajmljivao niti podstanarima niti turistima. Još jednom napominjem da se radilo o tipskom ugovoru da se nije moglo pregovarati o pojedinima odredbama ugovora a tako i onim vezanim za promjenjivu kamatnu stopu. Isto ako mogu kazati da se ne mogu sjetiti kolika je bila početna rata kredita ali znam da je narasla gotovo duplo.Mi smi izvršili konverziju kredita 2015 god. Mogu kazati da nakon konverzije kredita nama je rata iznosila nekih 500,00 eura. Mogu kazati da smo se ja i tužitlejica ad 1 smo se razveli prošle godine. Mogu kazati da ja ne znam odnosno ne mogu se sjetiti da li je od strane banke dolazila bilo kakva pisana obavijest o promjeni kamatne stope kao i promjeni tečaja CHF. Međutim nikada nas nisu zvali u banku da razgovaramo za povećanje rate kredita kao i promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF: Na posebno pitanje zam .pun.tuženika da li je tužitelj ad 2 prije potpisivanja ugovora pročitao ugovor. Tužitelj ad 2 odgovara da su ga letimično pročitali i on i bivša supruga. N a posebno pitanje zam .pun.tuženika da li je tužitelj aad 2 tražioo od djelatnika banke da mu pojasni pojedine odredbe ugovora koje mu nisu bile jasne. Tužitlej ad 2 odgovara da nije.

Na posebno pitanje pun.tuženika . Jeste li zatražili da vam se pojasni kakve ekonomske posljedice ima ugovaranje valutne klauzule na otplaćivanje ugovora o kreditu. Tužitelj ad 2 odgovara da nije tražio i da ga djelatnik banke nije na to upozorio a nije mogao ni znati što će biti u sljedećih 30 godina

61. Sud u cijelosti poklanja vjeru iskazu tužitelja ad 2 , iz kojeg iskaza bi nedvojbeno proizlazilo da zbog kreditne nesposobnosti nije bio u mogućnosti podići kredit u drugim valutama nego u CHF. Isto tako je naveo da se radilo o tipskom ugovoru, da se nije moglo pregovarati i pojedinim odredbama ugovora, te da nije upozoren na rizike valutne klauzule i promjenjive kamatne stope a da se stan koristi isključivo za stanovanje.

62. Sud u cijelosti poklanja vjeru nalazu i mišljenju sudskog vještaka Matije Trogrlić iz kojeg nalaza i mišljenja bi nedvojbeno proizlazilo da je tužiteljica ad 1 zbog promjenjive kamatne stope kao valutne klauzule odnosno promjene kamatne stope na više kao i tečaja CHF ukupno oštećena za iznos od 47.542,39 eura.

63. Ujedno u dopuni tužbenih navoda, a u odnosu na prigovore tuženika da tužitelji s obzirom na izvršenu „konverziju“ ugovora ne bi imali pravo na obeštećenje ističe se da u smislu odredbi Direktive 93/13 EU, sporni aneks kojim bi bila izvršena tzv. „konverzija“ obvezivala bi potrošača isključivo u slučaju da je potrošač u trenutku zaključenja istoga raspolagao relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica istoga dodatka ugovora, a što ovdje nije slučaj.

64. Ujedno, u smislu istih odredbi i tumačenja suda Europske unije prešutno ili izričito odricanje od prava na obeštećenje zbog nepoštene odredbe može biti valjano isključivo pod uvjetom “da je to odricanje rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača”. Ovdje sporni aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena tzv. “konverzija” kredita ne zadovoljava niti jedan od uvjeta koji pred takav sporazuma (da bi bio obvezujući za potrošača) postavljaju odredbe Direktive 93/13, u smislu odluke suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020.g..

65. Naime, prvenstveno predmetnim dodatkom ugovora, ekonomska neravnoteža između stranaka nije ispravljena, već je dodatno narušena, a isti aneks nije rezultat slobodne volje i informirane odluke potrošača da zaključi predmetni aneks, nego rezultat ekonomske i institucionalne prisile uzrokovane nepoštenim odredbama i ekonomskom ravnotežom prvotnog ugovora o kreditu. ovo jasno proizlazi i iz ispravu u spisu iz kojih je vidljivo da je konverzijom potrošaču nametnuto plaćanje veće obveze nego što je to bilo u odnosu na početne uvjete ugovora o kreditu. u tome smislu se još jednom ukazuje na presudu suda Europske unije C-452/18 od 9. srpnja 2020.g., koja kao interpretativna presuda zakonodavstvo EU, djeluje prema svima, što znači da je ona pravno obvezujuća kako za sud pred kojim je postavljeno prethodno pitanje, tako i za ostale nacionalne sudove (pa i ovaj sud) koji su dužni primijeniti pravno shvaćanje iz presude europskog suda u postupcima koji se vode pred nacionalnim sudovima.

66.Zbog svega iznesenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

67.Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/91, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje ZPP) a isti troškovi se sastoje od sastava tužbe 1.000,00 eura, sastava podneska od 14.10.2019, 09.10.2023, svako po 1.000,00 eura, pristupa na ročište od 02.12.2019, 11.10.2023, 10.06.2024, 09.11.2024, svako po 1.000,00 eura odnosno ukupno 7.000,00 uvećano za zastupanje više osoba 700,00 eura uvećano za 25% PDV-a odnosno 1.925,00 eura , troškova vještačenja 663,61 eura, sudskih pristojbe tužbe 520,27 eura, sudskih pristojbi presude 520,27 eura odnosno ukupno 11.343,15 eura.

U Splitu, 30. prosinca 2024.g.

S U D A C

DRAGAN RAMLJAK

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave odluke. Žalba se podnosi putem ovog suda za županijski sud u 3 primjerka.

DNA:

- punomoćniku tužitelja

- punomoćniku tuženika

- u spis