Poslovni broj P-1852/2023-12

Republika Hrvatska

Općinski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sutkinji Larisi Smiljan Pervan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ČS, čiji OIB glasi [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Branku Linu, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženice čiji je naziv Raiffeisenbank Austria d.d., čiji OIB glasi 53056966535, sa sjedištem u [adresa], zastupane po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Saše Poldana, Gorana Gatare, Valentine Vižintin, Marka Komorskog, Ane Ilić i Soče Fruk Morine iz Rijeke, radi utvrđenja ništetnosti i radi isplate, nakon glavne i javne rasprave, održane i zaključene 03. prosinca 2024. godine, u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužiteljice i zamjenice punomoćnika tuženice, 30. prosinca 2024. godine, javno objavivši

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba t. 3. Ugovora o kreditu broj 628-50-4246900, sklopljenog 09. srpnja 2007. godine između tužiteljice ČS i tuženice čiji je naziv Raiffeisenbank Austria d.d., u dijelu koji glasi:

„(…) 3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita (…)“.

II. Nalaže se tuženici čiji je naziv Raiffeisenbank Austria d.d. da tužiteljici ČS isplati iznos od 528,88 eura (slovima: petsto dvadeset osam eura i osamdeset osam centa), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 12. srpnja 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine teku po kamatnoj stopi od 15% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po kamatnoj stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine do 30. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine po kamatnoj stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po kamatnoj stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi od 4,00% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po kamatnoj stopi od 4,50% godišnje te za razdoblje od 01. srpnja 2024. godine do isplate po kamatnoj stopi od 4,25%, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženici čiji je naziv Raiffeisenbank Austria d.d. da tužiteljici ČS naknadi troškove postupka, u iznosu od 1.142,14 eura (slovima: tisuću sto četrdeset dva eura i četrnaest centa), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 30. prosinca 2024. godine do isplate teku po kamatnoj stopi od 4,25%, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV. U preostalom dijelu, iznad iznosa iz t. III., a do zatraženog iznosa od 1.267,14 eura, s kamatama koje su zahtijevane od presuđivanja do isplate zahtjev tužiteljice ČS na naknadu troškova postupka odbija se.

V. Odbija se zahtjev tuženice čiji je naziv Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadu troškova postupka, u zatraženom iznosu od 553,08 eura, s kamatama koje su zahtijevane od presuđivanja do isplate.

Obrazloženje

1. U tužbi, podnesenoj ovome sudu 14. lipnja 2023. godine, navodi se da je 09. srpnja 2007. godine između tužiteljice ČS (u daljnjem tekstu: tužiteljica) i tuženice čiji je naziv Raiffeisenbank Austria d.d. (u daljnjem tekstu: tuženica) sklopljen Ugovor o kreditu, na temelju kojega je tuženica tužiteljici stavila na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 27.404,67 CHF, s tim da je tim pravnim poslom ugovorena naknada za korištenje kredita, koja je tužiteljici naplaćena prilikom isplate kredita, točnije 11. srpnja 2007. godine, i to u visini od 528,88 eura (3.894,84 HRK). Tvrdi se da je odredba navedenog Ugovora o kreditu o naknadi za korištenje kredita ništetna te se tužbenim zahtjevom traži da se to utvrdi i da se tuženici naloži da tužiteljici vrati iznos koji joj je platila po osnovi takve naknade, u visini od 528,88 eura (3.894,84 HRK), s kamatama i s troškovima postupka.

2. Iako je prilikom postavljanja tužbenog zahtjeva tužiteljica svoju tražbinu izrazila i u eurima i u kunama te iako je to u tom trenutku bilo pravno opravdano, zbog činjenice da je u čl. 48. st. 1., 2. i 6. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/22 i 88/22 – Ispravak; u daljnjem tekstu: Zakon) te u čl. II. st. 4. Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 85/22; u daljnjem tekstu: Odluka) predviđeno da se u razdoblju od 05. rujna 2022. godine u 00:00 sati do 31. prosinca 2023. godine u 24:00 sati u sudskim odlukama dvojno iskazuje iznos novčane obveze, i to uz primjenu fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 kuna za jedan euro te u skladu s pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz čl. 14. citiranog Zakona, osnovano je spoznati da za period nakon 01. siječnja 2024. godine, kada se donosi i odluka u konkretnom postupku, više ne postoji obveza suda da u svojim odlukama dvojno iskazuje iznose novčane obveze. Stoga su u ovoj presudi iznosi novčanih obveza izraženi u onoj valuti koja je nakon 01. siječnja 2024. godine jedina aktualna valuta u Republici Hrvatskoj, dakle u eurima.

3. U odgovoru na tužbu u cijelosti je osporen tužbeni zahtjev, uz isticanje prigovora zastare te uz upiranje na to da je tuženica tužiteljici naknadu za korištenje kredita naplatila jer je tuženica imala stvarne troškove za obradu kredita.

4. Unatoč tome što je tuženica isprva osporavala i visinu tužbenog zahtjeva, na pripremnom ročištu koje je održano 20. rujna 2024. godine tuženica je izričito navela da visinu tužbenog zahtjeva ne osporava.

5. U dokaznom postupku sud je pročitao isprave priložene spisu.

6. Također, proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice u svojstvu stranke.

7. Uz izvedene dokaze, niti jedna od stranaka nije predlagala provođenje daljnjih dokaza do onog stadija parnice do kojega je to bila u mogućnosti učiniti na temelju načela iz odredaba čl. 299. st. 1. i 2. ZPP-a, u svezi s regulacijom iz odredbe čl. 292.a st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP).

8. Važno je, pritom, naglasiti da je postupak u ovom sporu proveden u cijelosti uz primjenu odredaba Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a od 11. srpnja 2022. godine (iz Narodnih novina broj 80/22; u daljnjem tekstu: ZID ZP/22). To je, pak, značilo da je, nakon što je na (prvom) pripremnom ročištu, koje je održano 20. rujna 2024. godine, u smislu odredbe čl. 292.a st. 1. ZPP-a sud rješenjem zaključio prethodni postupak i ocijenio da, s obzirom na okolnosti slučaja, na istom ročištu nije bilo moguće održati i zaključiti i glavnu raspravu, sud bio dužan izraditi plan upravljanja postupkom. Ovaj je prvostupanjski sud to učinio u sadržaju raspravnog rješenja od 20. rujna 2024. godine (s lista 104./2. sudskog spisa), pri čemu je prilikom izrade plana upravljanja postupkom respektirao one okolnosti za koje je u odredbi čl. 292.a st. 4. ZPP-a regulirano da ih plan upravljanja postupkom treba sadržavati.

9. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, ovaj sud smatra tužbeni zahtjev osnovanim.

10. Među strankama nije sporno da su 09. srpnja 2007. godine sklopile Ugovor o kreditu, na temelju kojega je tuženica tužiteljici stavila na raspolaganje protuvrijednost iznosa od 27.404,67 CHF, s tim da je prilikom isplate kredita, do koje je došlo 11. srpnja 2007. godine, tuženica tužiteljici naplatila naknadu za korištenje kredita. Također, nije sporna niti visina takve naknade, točnije činjenica da je ta naknada tužiteljici naplaćena u iznosu od 3.984,84 HRK.

11. Međutim, sporne su sljedeće okolnosti:

- je li ništetna odredba t. 3. Ugovora o kreditu od 09. srpnja 2007. godine o naknadi za korištenje kredita

- pripada li tužiteljici pravo na isplatu onog iznosa koji je tuženici platila po osnovi naknade za korištenje kredita te

- je li u odnosu na (novčano) potraživanje tužiteljice nastupila zastara.

12. Po mišljenju suda prvog stupnja, opisana sporna pitanja isključivo su pravne naravi, ali se prilikom njihova razrješenja sud rukovodio činjenicama utvrđenima provedenim dokaznim postupkom, smatrajući da dokazi materijalno- pravne prirode (isprave) i dokaz personalnog karaktera (iskaz tužiteljice) predstavljaju valjanu podlogu za presuđivanje.

13. Naime, isprave podnesene sudu tijekom predmetne parnice u međusobnom su skladu pa djeluju uvjerljivo, dok je iskaz tužiteljice dosljedan, logičan i životan.

14. Iz povijesnog dijela tužbe, kao i iz svih očitovanja tužiteljice iz cjelokupnog postupka, jasno je i nedvosmisleno razvidno da je osnova na kojoj počiva postavljeni tužbeni zahtjev radi isplate, u biti, ništetnost odredbe Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita pa se, stoga, da bi uopće došao do ispravnog odgovora na pitanje vezano uz osnovanost zahtjeva radi isplate, sud nužno morao baviti i pitanjem koje se tiče ništetnosti odredbe konkretnog Ugovora o kreditu o naknadi za korištenje kredita.

15. Kod takvog stanja stvari, prije svega, valja ukazati na to da pravni odnos tužiteljice i tuženice treba sagledati u okviru odredaba Zakona o zaštiti potrošača od 10. lipnja 2003. godine (Narodne novine broj 96/03; u daljnjem tekstu: ZZP).

16. Pravni odnos stranaka konkretnog spora nastao je u momentu sklapanja Ugovora o kreditu od 09. srpnja 2007. godine, dakle u doba kada je na snazi bio ZZP, pa to, posljedično, znači da taj pravni odnos tangiraju upravo odredbe ZZP-a. To je u skladu s pravilom o vremenskom važenju zakona (locus regit actum).

17. Također, treba navesti da se odredbe Zakona o obveznim odnosima od 17. ožujka 2005. godine (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZOO) na pravni odnos tužiteljice i tuženice primjenjuju pozivom na njegovu odredbu čl. 1163. st. 1. ZOO-a.

18. Po njegovoj odredbi čl. 1165., ZOO je, naime, na snagu stupio 01. siječnja 2006. godine, dakle prije sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu od 09. srpnja 2007. godine pa to znači da se na pitanje valjanosti tog Ugovora i isplate po pravilima o restituciji primjenjuju odredbe onog propisa koji je bio na snazi u doba kada je taj pravni posao sklopljen, dakle odredbe ZOO-a.

19. Odredbama čl. 81. st. 1., 2. i 4. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

20. Uzimajući u obzir da tuženica niti s najnižim stupnjem vjerojatnosti nije dokazala da se o odredbi Ugovora o kreditu od 09. srpnja 2007. godine, kojom je predviđena naknada za korištenje kredita, pojedinačno pregovaralo, unatoč tome što je, u skladu s načelom stranačke istine, proklamiranim u odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a te u odredbi čl. 81. st. 4. ZZP-a, upravo za tuženicu bio pridržan teret dokaza u tom pravcu, zaključak je suda prvog stupnja da je odredba t. 3. Ugovora o kreditu od 09. srpnja 2007. godine ništetna te da na temelju upravo te i takve pravne osnove tužiteljici pripada pravo potraživati od tuženice isplatu, i to po pravilima o restituciji koja su sadržana u odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.

21. Odredbom čl. 3. ZOO-a predviđeno je da su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok iz odredbe čl. 4. ZOO-a slijedi da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

22. Stajalište je ovoga suda da ugovaranje uvjeta u kojima je tuženica za sebe prispodobila mogućnost naplate naknade za korištenje kredita, na temelju ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ne odgovara načelima obveznog prava koja slijede iz citiranih odredaba ZOO-a.

23. Naprotiv, uvrštavanjem u Ugovor o kreditu od 09. srpnja 2007. godine odredbe koja joj je omogućila naplatu naknade za korištenje kredita tuženica je iskoristila svoju poziciju „jače“ stranke ugovornice, a time je, pak, postupila potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja.

24. Zbog svega navedenog, sud prvog stupnja smatra da je odredba t. 3. Ugovora o kreditu od 09. srpnja 2007. godine ništetna, i to zato jer predstavlja nepoštenu odredbu po prethodno spomenutim pravilima iz odredaba ZZP-a i iz odredaba ZOO-a, te da je, posljedično, zahtjev tužiteljice za isplatu po osnovi ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za korištenje kredita pravno utemeljen. Pritom se apostrofira da je pravna priroda zahtjeva za činidbu (radi isplate) utemeljena upravo na institutu restitucije iz odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, što je važno za pitanje koje se tiče tijeka kamata. O tome će detaljnije biti pisano nastavno. 25. Kada je neka ugovorna odredba nepoštena, tada je kao posljedica takve ugovorne odredbe predviđena ništetnost. To izrijekom slijedi iz odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a.

26. Odredba t. 3. Ugovora o kreditu od 09. srpnja 2007. godine, kojom je predviđena naknada za korištenje kredita, predstavlja nepoštenu odredbu jer tuženica niti s najnižim stupnjem izvjesnosti nije dokazala da se o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo (čl. 81. st. 1., 2. i 4. ZZP-a). Takva je nepoštena ugovorna odredba, stoga, ništetna (čl. 87. st. 1. ZZP-a).

27. Isto tako, kada je neka odredba ugovora protivna prisilnim propisima, po odredbi čl. 322. st. 1. ZOO-a, takva je ugovorna odredba ništetna.

28. Odredba t. 3. Ugovora o kreditu od 09. srpnja 2007. godine protivna je odredbama čl. 3. i 4. ZOO-a. Zato je i s tog aspekta (s aspekta ZOO-a) citirana ugovorna odredba ništetna (čl. 322. st. 1. ZOO-a).

29. Tuženica je tijekom postupka tvrdila da je tužiteljici naknadu za korištenje kredita naplatila za troškove koje je realno imala (navodi tuženice iz t. IV. odgovora na tužbu). Međutim, takve svoje navode tuženica ničim nije dokazala. Dapače, u prilog tim navodima nije sudu ponudila niti jedan jedini dokaz. Zato se takva njezina tvrdnja ukazuje paušalnom i neargumentiranom, a time i neprihvatljivom za bilo kakav stav koji bi bio oprečan od onoga koji je u okolnostima konkretnog slučaja sud zauzeo.

30. Osim toga, sud nalazi da je opisana tvrdnja tuženice pomalo i deplasirana.

31. Tuženica je notorno banka, dakle, u smislu odredbe čl. 2. st. 1. Zakona o bankama (Narodne novine broj 84/02 i 141/06; u daljnjem tekstu: ZB), financijska institucija, i to, k tome, takva koja kao jednu od svojih osnovnih usluga pruža upravo uslugu odobravanja kredita (čl. 3. ZB).

32. To, drugim riječima napisano, znači da za one usluge koje obavlja kao svoje osnovne usluge banka niti smije niti može naplaćivati bilo kakve naknade. Da bi, naime, obavljala bankovne usluge, pa i one vezane uz odobravanje kredita, banka mora imati zaposlene osobe, a one za svoj rad nedvojbeno primaju plaću. Zato ovaj sud prvog stupnja ne može niti zamisliti situaciju u kojoj bi za banku koja kao svoju osnovnu uslugu radi na poslovima odobravanja kredita uopće nastali kakvi troškovi za koje bi imala pravo na teret korisnika kredita naplatiti bilo kakvu naknadu.

33. U konkretnom slučaju naknada za korištenje kredita koju je tuženica naplatila tuženici čak nije bila niti neznatna jer se radilo o iznosu koji je bio odgovarajući 3,30% vrijednosti kredita. Takvo postupanje tužene banke ovaj sud prvog stupnja nalazi ne samo protivnim odredbama ZOO-a i ZZP-a koje je citirao u prethodnom dijelu obrazloženja presude, nego i protivnim samom smislu bankovnog poslovanja, konkretno protivnim odredbama čl. 2. st. 1. i čl. 3. ZB-a.

34. Zato se i po toj osnovi tužbeni zahtjev ukazuje pravno utemeljenim.

35. Stoga je odlučeno kao u t. I. izreke presude.

36. Visinu istaknutog kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva tuženica u konačnici nije osporavala (navodi tuženice s održanog pripremnog ročišta od 20. rujna 2024. godine), no u tom kontekstu treba istaknuti da je okolnosti vezane uz visinu tražbine tužiteljica u ovom sporu dokazala izvan svake razumne dvojbe.

37. Na činjenicu da je tužiteljici prilikom isplate kredita naplaćena naknada upravo u onom iznosu koji ona na teret tuženice traži u ovom sporu bezrezervno ukazuje potvrda koju je sastavila sama tužena banka i koju je tužiteljica podastrla sudu uz podnesak od 25. kolovoza 2024. godine (s lista 27. sudskog spisa). Iz te je potvrde jasno i pregledno uočljivo da je tužiteljici kredit isplaćen 11. srpnja 2007. godine i da joj je tom prigodom naplaćena naknada u iznosu od 3.984,84 HRK.

38. Kako je upravo taj iznos tužiteljica u ovom postupku i tražila, tako joj je taj iznos i dosuđen i odlučeno je kao u t. II. izreke presude.

39. Ponavlja se da je dosuda uslijedila u eurima zbog primjene Zakona i Odluke.

40. Tuženica se tijekom čitavog spora pozivala na prestanak prava tužiteljice da od nje zahtijeva ispunjenje obveze (na zastaru), no ovaj sud prvog stupnja takvo njezino motrište ne može prihvatiti iz više razloga.

41. U prethodnom dijelu obrazloženja ove presude već je navedeno da je predmetom odlučivanja u konkretnom sporu bio zahtjev tužiteljice radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za korištenje kredita iz Ugovora o kreditu od 09. srpnja 2007. godine, a, uz to, i zahtjev radi isplate onog iznosa koji je tužiteljica tuženici platila upravo zbog posljedica takve ništetnosti.

42. Kada se krene od toga da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, kako to izrijekom slijedi iz odredbe čl. 328. ZOO-a, tada je jedini mogući i pravno prihvatljiv zaključak onaj prema kojemu se ne gasi niti pravo koje za stranku sudionicu ništetnog pravnog posla proizlazi iz posljedica ništavosti, a koje je proklamirano u odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.

43. Cijeneći, naime, da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO- a), a da je pravo na restituciju posljedica ništetnosti, po čvrstom i nepokolebljivom pravnom razmišljanju ovog suda prvog stupnja, to znači da se ne gasi niti pravo na pozivanje na posljedice ništetnosti po odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, a time i da je isticanje prigovora zastare, zapravo, iluzorno i materijalnopravno neodrživo u parnici u kojoj, uz zahtjev za utvrđenje ništetnosti pojedinih dijelova pravnog posla, aktivno legitimirana strana ističe i zahtjev za isplatu koji temelji na posljedicama te i takve ništetnosti.

44. Zbog toga sud prvog stupnja nalazi da kod traženja isplate po pravilima o restituciji (vraćanja onoga što je primljeno na temelju ništetnog pravnog posla ili njegova dijela) ne može niti biti govora o bilo kakvom nastupanju zastare, ali niti općenito o zastari kao institutu koji bi na bilo koji razuman i opravdan način bilo moguće dovesti u vezu s ništetnošću.

45. Ako se ne gasi pravo na isticanje ništetnosti (čl. 328. ZOO-a) i ako je restitucija posljedica ništetnosti (čl. 323. st. 1. ZOO-a), onda je, na osnovi ove dvije premise iz logičkog silogizma, jedini ispravan zaključak (conclusio) onaj prema kojemu kod odlučivanja o ništetnosti i o restituciji nema mjesta niti primjeni instituta zastare.

46. Stoga je prigovor zastare, koji je tuženica istaknula još u odgovoru na tužbu, ocijenjen pravno neprihvatljivim.

47. Uostalom, čak i kada bi se kod odlučivanja o prigovoru zastare prihvatilo recentno stajalište sudske prakse, zastupljeno u pravnom shvaćanju s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održane 30. siječnja 2020. godine (prema zapisniku s te sjednice, poslovnog broja Su-IV-47/2020-2, objavljenom na službenim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske), prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, niti tada ne bi moglo biti govora o nastupanju zastare u konkretnom sporu.

48. Ništetnost ugovorne odredbe o naknadi za korištenje kredita iz Ugovora o kreditu koji je 09. srpnja 2007. godine sklopljen između tužiteljice i tuženice utvrđuje se tek ovom presudom pa, uz primjenu navedenog pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, to znači da bi zastara počela teći tek u času kada odluka o prihvaćanju zahtjeva tužiteljice za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za korištenje kredita stekne svojstvo pravomoćnosti. Kako tome nije tako (jer se o zahtjevu tužiteljice, upravljenom na ništetnost navedene odredbe Ugovora, donosi tek prvostupanjska presuda, koja će svojstvo pravomoćnosti steći ili u žalbenom postupku, donošenjem drugostupanjske odluke, ili protekom roka za žalbu unutar kojega niti jedna od stranaka spora ne bude iskoristila mogućnost podnošenja pravnog lijeka), tako se, i uz prihvaćanje opisanog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, prigovor zastare, istaknut po tuženici u odgovoru na tužbu, ukazuje pravno neutemeljenim.

49. U prethodnom dijelu obrazloženja konkretne presude već je pisano, a sada to treba i ponoviti, da se odluka o obvezi tuženice da tužiteljici isplati novčani iznos koji joj je dosuđen ovom presudom temelji na odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a (a ne na institutu stjecanja bez osnove, s tim da se naglašava da sud nije vezan pravnom osnovom koju je tužitelj u tužbi naveo; čl. 186. st. 3. ZPP-a).

50. U slučaju ništetnosti ugovora ili neke ugovorne odredbe svaka je strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

51. Budući da je na temelju ništetne ugovorne odredbe o naknadi za korištenje kredita iz Ugovora o kreditu od 09. srpnja 2007. godine, tuženica od tužiteljice primila isplatu iznosa od 3.984,84 HRK, za tuženicu je, u vidu posljedica ništetnosti, predviđena obveza da tužiteljici vrati iznos koji je od nje primila po osnovi ništetne ugovorne odredbe, i to s kamatama od dana kada joj je tužiteljica tu isplatu obavila.

52. Tužiteljica je kamate zahtijevala od prvog narednog dana u odnosu na dan na koji je tuženici obavila isplatu naknade za korištenje kredita pa je, stoga, sud glede tijeka kamata donio odluku iz t. II. izreke presude jer bi, u suprotnom, postupio protivno odredbi čl. 2. st. 1. ZPP-a.

53. Da tužiteljici pravo na kamate, glede njihova tijeka, pripada (najmanje) baš onako kako je to i zahtijevala tužbenim zahtjevom, slijedi i iz vladajuće sudske prakse nastale u primjeni odredbe obveznog prava kojom je regulirana posljedica ništetnosti (VS, Rev-999/92, od 07. srpnja 1993. godine).

54. U svezi stope zakonskih zateznih kamata na iznos dosuđen u t. II. izreke presude, za naglasiti je da su do 31. prosinca 2007. godine na snazi bili Zakon o zateznim kamatama (Narodne novine broj 28/96 i 58/04 – Vjerodostojno tumačenje članka 3. stavka 1. Zakona o zateznim kamatama) i Uredba o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 72/02 i 153/04), prema kojima je godišnja kamatna stopa iznosila 15% godišnje (od 01. srpnja 2002. godine do 31. prosinca 2007. godine), dok je 01. siječnja 2008. godine stupila na snagu odredba čl. 29. ZOO-a.

55. Stoga je sud respektirao ove okolnosti, s tim da je za period nakon 01. siječnja 2008. godine odluku o visini kamatne stope donio kako na temelju izvorne odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, tako i prema izmjenama iste odredbe iz Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a od 17. srpnja 2015. godine (iz Narodnih novina broj 78/15), odnosno iz Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a od 03. listopada 2022. godine (iz Narodnih novina broj 114/22; u daljnjem tekstu: ZID ZOO/22) te iz Uredbe o izmjeni ZOO-a od 30. prosinca 2022. godine (iz Narodnih novina broj 156/22; u daljnjem tekstu: Uredba ZOO/22).

56. U sadržaj t. II. izreke presude sintagma iz odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, prema ZID ZOO-u/22 i prema Uredbi ZOO/22, unijeta je zbog moguće promjene stope kamata nakon 01. siječnja 2025. godine, i to kako na više, tako i na niže, a sve radi olakšavanja eventualnog ovršnog postupka u povodu ove presude.

57. Odluka o naknadi troškova postupka iz točke III. dispozitiva presude temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.

58. Tuženica je u cijelosti izgubila parnicu pa je dužna tužiteljici naknaditi sve troškove izazvane vođenjem postupka koji su, po odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a, bili potrebni za vođenje parnice.

59. Troškovi tužiteljice sastoje se od nagrade odvjetniku za sastavljanje tužbe, u iznosu od 200,00 eura, sukladno Tbr. 7. st. 1. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (iz Narodnih novina broj 138/23; u daljnjem tekstu: Tarifa/23), te za sastavljanje dva podneska od kojih je onaj od 12. rujna 2024. godine bio obrazložen pa nagrada za njegovo sastavljanje iznosi 200,00 eura, sukladno Tbr. 8. st. 1. Tarife/23, dok je podnesak od 25. kolovoza 2024. godine predstavljao tzv. „ostali“ podnesak pa nagrada za njegovo sastavljanje iznosi 50,00 eura, sukladno Tbr. 8. st. 4. Tarife/23.

60. Tužiteljici je dosuđena i nagrada za zastupanje na dva ročišta, od 20. rujna 2024. godine i od 03. prosinca 2024. godine, na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari, odnosno izvodili su se dokazi pa nagrada za svako od njih iznosi po 200,00 eura, sukladno Tbr. 9. st. 1. Tarife/23.

61. Na naznačene radnje tužiteljici je priznat zatraženi trošak PDV-a, po stopi od 25%, u iznosu od 212,50 eura, sukladno Tbr. 46. Tarife/23, a dosuđen joj je i trošak sudskih pristojbi; za tužbu, u iznosu od 26,55 eura, te za presudu, u iznosu od 53,09 eura.

62. Nužno je navesti da se Tarifa/23 primjenjuje pozivom na njezin Tbr. 52. st. 3. jer sud o troškovima postupka odluku donosi u trenutku objave predmetne, točnije 30. prosinca 2024. godine, a to je, pak, nakon što je, u smislu dijela XIX. st. 1. Tarife/23, ta Tarifa stupila na snagu.

63. Na dosuđeni iznos troškova postupka tužiteljici su priznate zakonske zatezne kamate koje je zahtijevala počevši od presuđivanja. Na takvu sporednu tražbinu ona, naime, ima pravo jer se uporište za to nalazi kako u odredbi čl. 31. st. 3. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13, 93/14 i 55/16 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-2881/2014 i dr. od 01. lipnja 2016. godine, 73/17 te 131/20), tako i u odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, koja je novelirana kroz čl. 27. ZID ZPP-a/22.

64. Tužiteljica je zahtijevala i troškove zastupanja na ročištu za objavu presude (u iznosu od 100,00 eura), ali takav trošak sud ne nalazi utemeljenim na odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a, dakle ne smatra ga potrebnim za vođenje parnice pa je zato taj dio zahtjeva tužiteljice za naknadu troškova postupka odbio kao neosnovan i odlučio kao u t. IV. dispozitiva presude.

65. Pri tome je sud imao na umu Tbr. 9. t. 3. Tarife/23, međutim u prilici u kojoj se odredba Tarife/23, kao podzakonskog akta, te zakona (ZPP-a, i to čl. 155. st. 1. tog procesnog propisa) razlikuju i u kojoj stranci pravo na troškove postupka pripada samo onda kada se radi o troškovima koji su potrebni za vođenje parnice, sud je dužan primijeniti zakon (a ne podzakonski akt).

66. Budući da je tuženica u cijelosti izgubila ovu parnicu, zaključivanjem o suprotnom pravilu iz odrede čl. 154. st. 1. ZPP-a (argumentum a contrario), ne pripada joj niti pravo na naknadu troškova postupka na teret tužiteljice, pa tako niti u zatraženoj visini od 553,08 eura s kamatama koje su zahtijevane od presuđivanja do isplate, zbog čega je odlučeno kao u t. V. dispozitiva presude.

U Rijeci 30. prosinca 2024.

S u t k i nj a

Larisa Smiljan Pervan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude, donesene u prvom stupnju, stranke mogu podnijeti žalbu, u roku od petnaest (15) dana od dana dostave prijepisa presude (čl. 348. st. 1. ZPP-a).

Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i za protivnu stranku (čl. 357. ZPP-a).

Pravovremeno podnesena žalba sprečava da presuda postane pravomoćna u dijelu koji se pobija žalbom (čl. 348. st. 2. ZPP-a).

O žalbi protiv presude odlučuje drugostupanjski sud (čl. 348. st. 3. ZPP- a).