Posl.br. 2 P – 602/2023

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Dubrovniku, po sucu tog suda Kati Ogresta Jović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitellja JB, OIB [osobni identifikacijski broj] [adresa] kojeg zastupa Slaven Šoša odvjetnik u iz Dubrovnika, protiv tuženika Zagrebačka Banka dd OIB 929632233473, koju zastupa Margita Kiš Kapetanović odvjetnik uz Zagreba radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene dana 19. prosinca 2024 . godine dana 30. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da ne proizvode pravne učinke i da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, Broj Ugovora: 3210014139, Broj kreditne partije: 7103713349, potvrđen po javnom bilježniku Anđelku Staniću u Dubrovniku pod posl. br. OV-12685/07 dana 28. lipnja 2007.g. u dijelu kojim je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj švicarskog franka – CHF.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.884,98 EUR na ime pretplate tečaja, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na niže naznačeni iznos u eurima od niže naznačenog datuma dospijeća i to: / neto tečajna razlika u eurima i kamate kako slijedi /

- na iznos od 0,13 EUR tekućom od 5. siječnja 2008. godine, do isplate

- na iznos od 1,45 EUR tekućom od 5. veljače 2008. godine, do isplate

- na iznos od 5,52 EUR tekućom od 5. ožujka 2008. godine, do isplate

- na iznos od 5,17 EUR tekućom od 5. travnja 2008. godine, do isplate - na iznos od 1,62 EUR tekućom od 5. svibnja 2008. godine, do isplate

2 P – 602-23

- na iznos od 2,64 EUR tekućom od 5. lipnja 2008. godine, do isplate

- na iznos od 2,08 EUR tekućom od 5. srpnja 2008. godine, do isplate

- na iznos od 0,88 EUR tekućom od 5. rujna 2008. godine, do isplate

- na iznos od 3,28 EUR tekućom od 5. listopada 2008. godine, do isplate

- na iznos od 11,89 EUR tekućom od 13. studenog 2008. godine, do isplate

- na iznos od 7,88 EUR tekućom od 5. prosinca 2008. godine, do isplate

- na iznos od 16,45 EUR tekućom od 5. siječnja 2009. godine, do isplate

- na iznos od 16,45 EUR tekućom od 5. veljače 2009. godine, do isplate

- na iznos od 17,77 EUR tekućom od 5. ožujka 2009. godine, do isplate

- na iznos od 13,87 EUR tekućom od 10. travnja 2009. godine, do isplate

- na iznos od 14,30 EUR tekućom od 14. svibnja 2009. godine, do isplate

- na iznos od 11,74 EUR tekućom od 15. lipnja 2009. godine, do isplate

- na iznos od 13,16 EUR tekućom od 13. srpnja 2009. godine, do isplate

- na iznos od 12,17 EUR tekućom od 21. kolovoza 2009. godine, do isplate

- na iznos od 12,72 EUR tekućom od 12. rujna 2009. godine, do isplate

- na iznos od 10,84 EUR tekućom od 12. listopada 2009. godine, do isplate

- na iznos od 12,44 EUR tekućom od 18. studenog 2009. godine, do isplate

- na iznos od 11,98 EUR tekućom od 17. prosinca 2009. godine, do isplate

- na iznos od 15,68 EUR tekućom od 12. siječnja 2010. godine, do isplate

- na iznos od 17,74 EUR tekućom od 15. veljače 2010. godine, do isplate

- na iznos od 17,30 EUR tekućom od 15. ožujka 2010. godine, do isplate

- na iznos od 20,06 EUR tekućom od 12. travnja 2010. godine, do isplate

- na iznos od 19,53 EUR tekućom od 24. svibnja 2010. godine, do isplate

- na iznos od 24,41 EUR tekućom od 15. lipnja 2010. godine, do isplate

- na iznos od 28,73 EUR tekućom od 19. srpnja 2010. godine, do isplate

- na iznos od 26,06 EUR tekućom od 12. kolovoza 2010. godine, do isplate

- na iznos od 35,10 EUR tekućom od 21. rujna 2010. godine, do isplate

- na iznos od 33,21 EUR tekućom od 13. listopada 2010. godine, do isplate

- na iznos od 34,58 EUR tekućom od 15. studenog 2010. godine, do isplate

- na iznos od 40,84 EUR tekućom od 15. prosinca 2010. godine, do isplate

- na iznos od 43,43 EUR tekućom od 14. siječnja 2011. godine, do isplate

- na iznos od 38,40 EUR tekućom od 14. veljače 2011. godine, do isplate

- na iznos od 41,48 EUR tekućom od 11. ožujka 2011. godine, do isplate

- na iznos od 40,85 EUR tekućom od 15. travnja 2011. godine, do isplate

- na iznos od 46,66 EUR tekućom od 17. svibnja 2011. godine, do isplate

- na iznos od 52,91 EUR tekućom od 13. lipnja 2011. godine, do isplate

- na iznos od 62,24 EUR tekućom od 13. srpnja 2011. godine, do isplate

- na iznos od 74,96 EUR tekućom od 16. kolovoza 2011. godine, do isplate

- na iznos od 57,82 EUR tekućom od 15. rujna 2011. godine, do isplate

- na iznos od 52,98 EUR tekućom od 14. listopada 2011. godine, do isplate

- na iznos od 52,58 EUR tekućom od 15. studenog 2011. godine, do isplate

- na iznos od 53,68 EUR tekućom od 13. prosinca 2011. godine, do isplate

- na iznos od 58,62 EUR tekućom od 14. siječnja 2012. godine, do isplate

- na iznos od 59,87 EUR tekućom od 13. veljače 2012. godine, do isplate

- na iznos od 58,59 EUR tekućom od 19. ožujka 2012. godine, do isplate

- na iznos od 58,54 EUR tekućom od 16. travnja 2012. godine, do isplate

- na iznos od 59,45 EUR tekućom od 16. svibnja 2012. godine, do isplate

- na iznos od 61,06 EUR tekućom od 15. lipnja 2012. godine, do isplate

- na iznos od 58,97 EUR tekućom od 18. srpnja 2012. godine, do isplate - na iznos od 59,47 EUR tekućom od 14. kolovoza 2012. godine, do isplate

2 P – 602-23

- na iznos od 54,52 EUR tekućom od 17. rujna 2012. godine, do isplate

- na iznos od 60,08 EUR tekućom od 15. listopada 2012. godine, do isplate

- na iznos od 61,07 EUR tekućom od 28. studenog 2012. godine, do isplate

- na iznos od 59,60 EUR tekućom od 14. prosinca 2012. godine, do isplate

- na iznos od 56,02 EUR tekućom od 16. siječnja 2013. godine, do isplate

- na iznos od 56,44 EUR tekućom od 14. veljače 2013. godine, do isplate

- na iznos od 57,57 EUR tekućom od 14. ožujka 2013. godine, do isplate

- na iznos od 58,74 EUR tekućom od 30. travnja 2013. godine, do isplate

- na iznos od 55,89 EUR tekućom od 1. lipnja 2013. godine, do isplate

- na iznos od 54,80 EUR tekućom od 18. lipnja 2013. godine, do isplate

- na iznos od 54,30 EUR tekućom od 9. srpnja 2013. godine, do isplate

- na iznos od 643,72 EUR tekućom od 9. srpnja 2013. godine, do isplate sve od dospijeća do isplate po stopi koja se do 31. srpnja2015.g. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je važila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.kolovoza 2015.g. pa do 31. prosinca 2022.g. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.siječnja 2023.g. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena. do 29. prosinca 23 a od 29 prosinca 23 a od 30 prosinca 23 do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1 siječnja a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1 srpnja te godine. sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

r i j e š i o  j e

I Utvrđuje se da je tužba povučena u preostalom zatraženom iznosu od 1.152,02 EUR sa zateznim kamata.

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju prouzrokovani trošak parničnog postupka u iznosu od 1650.00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje, teku od dana presuđenja do isplate do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1 siječnja a za drugo

2 P – 602-23

polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1 srpnja te godine. sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe

Obrazloženje

1Tužitelji u tužbi tvrdi da su parnične stranke sklopile su dana 28. lipnja 2007.g. Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, Broj Ugovora: 3210014139, Broj kreditne partije: 7103713349, potvrđen po javnom bilježniku Anđelku Staniću u Dubrovniku pod posl. br. OV-12685/07 (dalje: Ugovor). Ugovoreni iznos kredita bio je 17.129,06 CHF (švicarskih franaka). Iako je sudu zasigurno poznato, ukazuje se na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.g. kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio interes i prava tužitelja kao korisnika kredita ugovaranjem odredbi kojim je glavnica otplate kredita vezana uz švicarski franak bez prethodnog adekvatnog informiranja i bez pojedinačnog pregovaranja, što je protivno načelu savjesnosti i poštenja, pa sukladno tome i ništetno. Posebno se ukazuje da su banke iz gornje odluke, uključujući i tuženika, nudeći na tržištu kredite u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak, kao povoljne zbog niže kamatne stope, postupale protivno načelu savjesnosti i poštenja i poticale potrošače na preuzimanje rizika koji je za banku bio izvjestan, a koji ide direktno na štetu potrošača koji tog rizika nije bio niti svjestan. Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem posl.br. Rev 2221/2018-11 od 03. rujna 2019.g. odbija reviziju tuženika kao neosnovanu. Dakle, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a ni prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, kao i predmetnog, nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, (a zasigurno se ti parametri i metoda njihova izračuna nisu egzaktno utvrdili, što bi bilo primjereno postupanje od strane tuženika) što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o kreditu nametnuta od strane tuženika o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka. Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene tečaja valute i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF. Upravo se odredbama članka 1., 6. i dr. Ugovora o kreditu

2 P – 602-23

način otplate anuiteta vezuje uz tečaj švicarskog franka. S obzirom na navedeno, tužiteljevo potraživanje predstavlja razlika između iznosa anuiteta koje je stvarno plaćao i iznosa anuiteta koje bi plaćao da mu tuženik nije nametnuo te ništetne odredbe. Visinu tužbenog zahtjeva tužitelj je odredio sukladno dokumentaciji koju posjeduje u trenutku podnošenja ove tužbe, a predlaže u tijeku postupka naložiti tuženiku dostavu sve dokumentacije koju posjeduje, a vezana je za predmetni odnos te potom provođenje financijsko-knjigovodstveno vještačenja nakon kojeg tužitelj zadržava pravo precizirati tužbeni zahtjev u skladu s istim.

Budući sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača odluka o zaštiti kolektivnih interesa obvezuje sudove traži donošenje presude kao u izreci. Tužitelj uređuje tužbeni zahtjev nakon financijskog vještva

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti osporava istaknuti tužbeni zahtjev kao neosnovan, uključujući pravnu osnovu, visinu i izračun te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve/bilo koji iznos dospio prije 5. lipnja 2018.g. Tuženik se protivi tužiteljevom prijedlogu za dostavom dokumentacije, obzirom taj teret leži na tužitelju, a ne tuženiku. K tome, tužitelj je protiv tuženika pokrenuo postupak pred istim sudom pod posl.br. P- 662/19 pa je više nego jasno da tužitelj raspolaže svom potrebnom dokumentacijom. Iz Prometa po kreditu ne proizlazi da je tužitelj vršio sve uplate pa posljedično nema osnove da potražuje uplate koje nije niti izvršio. Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

Smatra da tužitelj nije dokazao da je potrošač. Iz čl. 5. Ugovora o kreditu uz tužbu proizlazi da je namjena kredita kupnja vozila. Tko to vozilo koristi i u koje svrhe ostaje u cijelosti nepoznato. Tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da je sredstva kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati. Budući da se svrha ne podrazumijeva, na tužitelju je teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

Što se tiče same valutne klauzule, korisnik kredita je upoznat s valutnim rizikom i to je jasno navedeno u članku 1. Ugovora. Valutna klauzula je izrijekom zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, ona ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Isto tako, nije sporan niti drugi bitan sastojak ugovora o kreditu, odnosno redovna kamata. Ugovorom je ugovorena početna kamata od 5,20%. Osnovna obveza korisnika kredita, sukladno članku 1021. ZOO, je platiti redovnu kamatu. Kamata određena ugovorom o kreditu je stoga zakonita i ne premašuje zakonom određene maksimalne iznose. Banka nije znala niti mogla/morala znati za rast tečaja CHF .Tečaj CHF prema EUR/DEM, a time i prema hrvatskoj kuni je tečaj koji je dugi niz godina bio izuzetno stabilan. Kao što HNB „štiti“ tečaj kune prema EUR, tako i Švicarska narodna banka zbog interesa vlastitog (izvozno orijentiranog) gospodarstva štiti tečaj CHF prema EUR, a time posredno i tečaj kune prema CHF. Prema tome, činjenica da HNB ne štiti tečaj CHF ne znači da ne postoji interes švicarske centralne banke za stabilnost navedene valute. Tužena banka, ne samo da

2 P – 602-23

nije znala, nego nije imala niti jedan razlog sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute. Osim činjenice što je tečaj CHF-a bio stabilan dugi niz godina, tuženik želi istaknuti kako je projekcija daljnje stabilnosti tečaja istaknuta od strane Vice-guvernera Švicarske narodne banke neposredno nakon uvođenja EUR, a potom ponovljena i četiri godine kasnije, neposredno prije uvođenja CHF kredita u ponudu banke.

Banka je prilikom sklapanja Ugovora pružila sve potrebne informacije Što se tiče informacije kako HNB štiti tečaj kune prema EUR, radi se o javno dostupnoj informaciji u niz novinskih članaka tijekom 2005. godine, te je na istu upozorio tadašnji vice-guverner HNB-a ZB prilikom podnošenja izvješća Hrvatskom saboru.

Tuženik predlaže da sud odbaci tužbu, a podredno odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, kao i da naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak ovog postupka u cijelosti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske odluke pa do isplate.

3 Tuženik u podnesku nakon vještva navodi da je Smatra da je tužitelj je podneskom od 10. prosinca 2024. godine preinačio tužbeni zahtjev. Tuženik se protivi toj preinaci. Ukoliko sud dopusti navedenu preinaku, tuženik ističe prigovor zastare na sve preinačene iznose. Iako je tužitelj ukupni iznos smanjio u odnosu na onaj istaknuti u tužbi, došlo je do dodavanja novih pojedinačnih iznosa s obzirom da je tužitelj u tužbi potraživao ukupan iznos od 4.000,00 EUR bez da je isti ujedno i razdijelio na pojedinačne iznose. Svaki od pojedinačnih iznosa predstavlja zasebnu glavnicu na koju teče zakonska zatezna kamata pa stoga promjena takvih pojedinačnih iznosa predstavlja preinaku.

U slučaju da Naslovni sud ipak smatra da se u konkretnom slučaju radi o povlačenju tužbe, tuženik se povlačenju ne protivi ali predlaže da Naslovni sud donese rješenje kojim utvrđuje kako je tužba djelomično povučena uz naknadu razmjernog parničnog troška tuženiku kako je niže navedeno. 4 Sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja , pregledao pravno-relevantne isprave priložene u spisu, te proveo dokaz financijskim vještačenjem po vještakinji Stefani Gardašanić saslušao vještakinju , pregledao spis P 662-19 tuženik je tijekom postupka odustao od saslušanja osobnog bankara.

4 1 Tužitelj na saslušanju 20. prosinca 2023. godine izjavljuje "Da je predmetni kredit podigao radi kupnje osobnog vozila kojeg je i kupio upravo tim novcem. Banku tuženika je izabrao po preporuci Citroena gdje je išao kupiti auto jer su mu rekli da je tamo najbolje i najbrže i nije išao u nikoju drugu banku. Djelatnici banke su mu rekli da je valuta CHF najbolja, dakle nije ga sam izabrao, a njemu je bilo samo bitno kolika je rata. Nitko na banci ga nije upozorio da bi valuta CHF mogla drastično porasti. Pročitao je ugovor o kreditu nije ga posve razumio, a zna da je valutna

2 P – 602-23

klauzula to da se kredit diže u stranoj valuti. Nitko na banci mu nije objašnjavao ništa po pitanju valutne klauzule. Niti javni bilježnik mu nije ništa objašnjavao po tom pitanju. Auto je kupio od kredita i vozio ga za svoje privatne svrhe. Ne sjeća se da bi kući dobivao obavijesti od banke, a kada je primijetio da rate znatno rastu nije išao na banku ništa pitati, a vidio je na TV-u što se događa sa valutom CHF. Razlika između najmanje i najveće rate je bila oko 700,00 kuna. Najmanja je bila oko 900,00 kuna, a najveća oko 1.600,00 kuna. Oženjen je ima dvoje djece i teško mu je palo porast valute CHF. Od 1973. do 199. bio je zaposlen kao konobar u Hotelu Plat, a od 1999. do 2018. kao šef sale u Hotelu Lapad. Kada je došao na banku i dizao navedeni kredit nije bilo nikakvih objašnjena niti je bio u mogućnosti da išta pregovara, bilo je "potpiši i hajde"."

Na upit punomoćnika tuženika je li od djelatnika banke tražio da mu pojasni nejasnoće, odgovara bilo je "uzmi ili ostavi" pa nije tražio nikakva pojašnjenja. Na pitanje je li dobio otplatni plan kada je sklapao ugovor o kreditu odgovara da misli da jest. Na pitanje je li sam otplaćivao rate ili je možda to njegova supruga, tužitelj odgovara da je sam plaćao, a dodao je da je supruga član obitelji.

4 2 Dana 27. svibnja . 2024. doneseno je rješenje o financijskom vještačenju sa zadatkom vještakinji

iskazati izračun razlike nastale po osnovi valutne klauzule po Ugovoru o kreditu broj 3210014139, između iznosa koji je tužitelju naplaćen na temelju obračuna promjene valute CHF u prodajnom tečaju za devize tuženika na dan dospijeća pojedinog anuiteta i iznosa koji bi mu bio naplaćen da je obračun izvršen prema početnom tečaju valute CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, te uzeti u obzir kada je tečaj CHF bio manji od tečaja na dan isplate kredita

4 3 Iz nalaza i mišljenja vještakinje tj samog zaključka razvidno je slijedeće

M i š l j e n j e - Pozitivne tečajne razlike, kada je tečaj bio veći od početnog, iznose 21.754,07 kuna, ili 2.887,27 eura. - Negativne tečajne razlike, kada je tečaj bio manji od početnog, su 17,30 kuna, odnosno 2,29 eura. - Neto preplata tečaja, kao razlika pozitivnih i negativnih tečajnih razlika, iznosi 21.736,77 kuna, ili 2.884,98 eura.

Vještvo je odrađeno stručno i profesionalno tako da sud nije niti trebao nalagati dostavu bilo kakove dokumentacije tuženiku.

4 4 Vještakinja na saslušanju iskazuje da u potpunosti ostaje kod svog pisanog nalaza i mišljenja

4 5 Iz samog ugovora o kreditu list spisa 6 za kupnju motornog vozila , razvidno je da istog sklapaju tužiteljici i tuženica , kredit je vezan za valutu CHF, isplata iznosa od od 17 129,06 CHF Dakle kredit je vezan za valutu CHF

4 6 Iz spisa P 662 2019 razvidno je da je dana 11 travnja 2022 usvojen tužbeni zahtjev koji glasi

2 P – 602-23

"Utvrđuje se da ne proizvode pravne učinke i da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3210014139, koji je solemniziran po javnom bilježniku Anđelku Staniću iz Dubrovnika pod poslovnim brojem OV12685/2007 dana 28. lipnja 2007. u dijelu kojim je određeno pravo banke izvršiti promjenu kamatne stope sukladno jednostranoj odluci, a koju odluku korisnik kredita svojim potpisom na ugovoru potvrđuje.

Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 6.543,06 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na niže naznačeni iznos u kunama od niže naznačenog datuma dospijeća i to: / dalje su pobrojani iznosi sa kamatama."

Presuda je pravomoćna , dakle potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu Gž 1765-22

5 Sud smatra tužbeni zahtjev osnovanim

6 Iz spisa je jasno razvidno da je tužitelj kao korisnik kredita, da je sklopio ugovor o kreditu te da je uplaćivao rate kredita .

Tužitelji je potrošač koji je sklopio kredit za svoj osobni automobil , u kojeg je kredit uložio dakle fizička osoba – izvan svoje trgovačke djelatnosti, obrtničke djelatnosti profesionalne djelatnosti.

Tužitelji je dokazao status potrošača. sukladno čl 3 Zakona o zaštiti potrošača .

U odnosu na tvrdnju tuženika da tužitelj nije legitimiran zahtijevati isplatu, ukazuje se da je iz ugovora o kreditu razvidno da je tužitelj jedini obveznik otplate kredita i da su sve uplate vršene u njegovo ime i za njegov račun. Nadalje, tuženik je, a kako proizlazi iz evidencije samog tuženika o uplatama po kreditu, u utuženom razdoblju primio uplate u ime i za račun tužitelja čime je očito da tužitelj ima pravo zahtijevati razliku više plaćenog, kao razliku imovine koja je u njegovo ime i za njegov račun prešla tuženiku bez valjane pravne osnove.

U odnosu na tvrdnje tuženika da tužitelj nije potrošač ukazuje se da ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020.). U konkretnom slučaju tuženik je u podnesku od 3. prosinca 2020. naveo da tužitelj nije potrošač, a na navedene okolnosti nije ponudio nikakve dokaze pogrešno smatrajući da je teret dokaza takve činjenice na tužitelju. Tužitelj je osporio takvu tvrdnju te naveo da je tužitelj potrošač. Zbog navedenog, a sukladno čl. 221.a ZPP-a ovaj sud smatra da tuženik nije dokazao svoje tvrdnje.

7 Dakle Isplatu iznosa u tužbenom zahtjevu koji je tužitelj uredio nakon vještva te potražuje na ime pretplaćenih iznosa temeljem odredbi kojima je glavnica kredita i način otplate vezan za tečaj CHF .

2 P – 602-23

Za istaknuti je da tužitelj uređuje tužbeni zahtjev u skladu s vještvom , te dapače istog i smanjuje za iznos od 1 152,02 EUR na koje djelomično povlačenje tuženik jest pristao, u podnesku nakon vještva, dakle ne radi se o preinaci kako to najprije navodi tuženik nego upravo uređenju odnosno djelomičnom povlačenju tužbe.

8 Odredba čl. 322. ZOO propisuje da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo pri čemu čl. 324. ZOO propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, ali će ugovor ostati valjan i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

Odredba čl. 1111. st. 1. ZOO propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

U ovom postupku među strankama nije sporno da su tužitelj kao Korisnik kredita i prednik tuženik kao Banka sklopili predmetni Ugovor o kreditu Navedenu činjenicu tuženik ne osporava, a ista proizlazi i uvidom u navedeni ugovor. 9 Već iz citiranog sadržaja Ugovora vremena sklapanja i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz valutnu klauzula CHF jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja kao potrošača u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. b.r. P 1401-12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu i na tuženika, a u kojem je pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu u kojem su obveze ugovornih stranaka vezana za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF pa tužitelj sukladno čl 502 c ZPP ima pravo pozvati se na utvrđenje suda u ovom postupku po koje su nepoštene time i ništetne odredbe ugovora kojima je ugovoreno primjena valutne klauzule CHF bez prethodnog potpunog informiranja korisnika kredita potrošača od strane kreditora.

Tužitelji je dokazao svojstvo potrošača temelje čl 3 Zakona o zaštiti potrošača kojim je propisano da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravnim posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke obrtničke ili profesionalne djelatnosti,

10 Odredba čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji je zakon bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

1 0

2 P – 602-23

11Tvrdnja tuženika da tužitelj nema ovo pravo na izravnu primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nije utemeljena jer je smisao kolektivne zaštite kao i utvrđenja ništetnosti odredbe u obeštećenju oštećene strane ugovora, dok zakonski termin parnicama radi naknade štete¨, kako to propisuje čl. 502c ZPP-a, treba tumačiti ekstenzivno i teološki kao parnica u kojima se oštećenom potrošaču nadoknađuje štete koja mu je nastala povredom prava i interesa, a što je biti ove parnice u kojoj tužitelj zahtjeva da se za konkretni ugovor utvrdi ništetnost istovjetne odredbe ugovora o kreditu u vezi valutne klauzule i da mu se isplati šteta koja mu je nastala temeljem ništetne odredbe u vidu preplaćenih iznosa anuiteta kredita nastalih primjenom ništetne valutne klauzule.

12 Odredbom čl. 502.c ZPP-a je propisano da su fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13 U navedenom kolektivnom sporu u kojem je tuženik bio stranka istog, također u ulozi tuženika, za ugovore koji su sklopljeni u isto vrijeme kada je sklopljen i ovdje predmetni kredit uz ugovaranje valutne klauzule u CHF- u, u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o kojima se nije individualno pregovaralo u smislu odredbe o valutnoj klauzuli, uz potpuno informiranje potrošača o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka pa kada se navedeno dovede u vezu sa sadržajem ovdje predmetnog ugovora o kreditu te činjenicom da je tužitelj tijekom otplate kredita zbog primjene valutne klauzule otplaćivao anuitete koji su znatno uvećani u odnosu na početne anuitete, zaključuje se da je tuženik kao trgovac očito nametnuo potrošaču citiranu odredbu ugovora kao ¨jača¨ strana ugovora jer time u biti ugovorio da cijenu svoje usluge može mijenjati po vlastitom nahođenju bez obveze da promjenu cijene veže za objektivne razloge i bez mogućnosti potrošača da istoj prigovori, čime je tužitelja kao potrošača doveo u znatno nepovoljniji položaj, dok je sasvim logično i životno da tužitelj kao potrošač, nestručna osoba, u odnosu na tuženika kao osobu koja se profesionalno bavi financijama, bio potpuno nesvjestan rizika vezivanja otplate kredita uz valutu CHF, koja kao takva nije platežno sredstvo kojim je isti uobičajeno poslovao, dapače koja je kao valuta u vrijeme sklapanja ugovora bila potpuna novina u Republici Hrvatskoj. 14 Iz sadržaja ugovora o kreditu kao tipskog ugovora uz primjenu Općih uvjeta poslovanja tuženika, jasno proizlazi da se radilo o ponudi banke o kojoj se nije individualno pregovaralo u smislu ugovaranja konkretnih odredbi na čijim bi sadržaj potrošač mogao utjecati, jer je potpuno nelogično da bi isti pristao da plati iznos koji ovisno o potpuno nepoznatom i neodređenom tečaju valute, a koja nije platežno sredstvo u Republici Hrvatskoj, i to iznos koji može i je s vremenom znatno rastao, pa da bi pristao da vjerovniku plati cijenu koja je time gotovo neovisna o tražbini koju je dobio jer ovlašćuje vjerovnika da za istu tražbinu kasnije naplati cijenu znatno različitu od inicijalno ugovorene. Logično je i životno da je potrošač svoju obvezu shvatio kao iznos koji je naveden da mora mjesečno plaćati u otplatnom razdoblju za iznos koji mu je isplaćen, a očito je da isti nije znao, mogao znati, a sigurno ne bi 1 1

2 P – 602-23

pristao da za dobiveni iznos plati višestruko uvećani iznos zbog znatnog povećanja valute CHF u odnosu na kunu, na koje nije mogao utjecati, a niti po logici stvari predvidjeti, čime je njegova imovina znatno umanjenja, obveza znatno otežana, a tuženik kao stručna osoba – trgovac stekao znatno povećanje svoje imovine.

15 Obzirom je tuženik nesporno na temelju ništetnih odredbi o primjeni valutne klauzule primio uplate po otplati kredita, isti je u obvezi vratiti sve što je primio po ništetnim ugovornim odredbama.

16 Jedine odredbe ugovora o kreditu koje su kao takve jasne i razumljive te odmah određene i primijenjene u smislu iznosa glavnice tražbine/duga su po ocjeni ovog suda iznos glavnice koji je primijenjen kod isplate kredita u smislu iznosa kredita koji je isplaćen tužitelju i na koji iznos je primijenjen tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate. To su parametri koji su bili jasni i potpuni i o kojima je tužitelj kao potrošač jasno informiran jer se radi o konkretnim iznosima i parametrima, pa je slijedom navedenog, sudskoj vještakinji dan zadatak da izračuna iznos anuiteta kredita tijekom otplate kredita uz primjenu tečaj CHF u odnosu na kunu koji je vrijedio na dan isplate kredita.

Odredba čl. 96. st. 1. ZZP/07 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

Tužitelj tvrdi da se o ugovornoj odredbi Ugovora o kreditu kojom je glavnica kredita vezana uz valutu švicarskog franka nije pojedinačno pregovaralo te da ona nije utjecala na sadržaj istih čime tužitelj iznosi negativnu činjenicu koju ne mora dokazivati, već je na tuženiku, koji tvrdi suprotno, teret dokaza da su ugovorne strane pregovarale o odabiru švicarskog franka i da je tužiteljica mogla promijeniti odredbu kojom se glavnica i način otplate anuiteta veže uz valutu švicarski franak bez da pri tome promijeni i uvjete ugovora, a što tuženik prema ocjeni suda nedvojbeno nije dokazao. Općepoznata je činjenica da su banke u Republici Hrvatskoj u vrijeme sklapanja predmetnog kredita klijentima nudile kredite u švicarskim francima po povoljnijim uvjetima od kredita u drugim valutama te je općepoznata činjenica da klijenti pri ishođenja kredita navedu iznos koji im je potreban te im zatim banka ponudi konkretne uvjete pod kojima mogu ostvariti kredit u traženom ili njemu najbližem ostvarivom iznosu, ponudom valute u kojoj im je taj kredit dostupan i ponudom kamatne stope pod kojom banka nudi takav kredit, pa nije uvjerljivo da je tuženik sa tužiteljem o izboru švicarskog franka pojedinačno pregovarao u smislu da je tužitelj imao realnu mogućnost utjecaja na ugovornu odredbu kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak bez da pri tome promijeni i ostale uvjete ugovora. Identično kao što realno nije mogao utjecati ni na odredbu kojom se promjena kamatne stope veže uz jednostranu odluku tuženika.

Odredba čl. 99. ZZP/07 propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako 1 2

2 P – 602-23

razumljive i uočljive s tim da ocjena je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo, tumačena bila transparentno izložena konkretna djelovanja, rizici i mogući učinak tih i svih drugih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve to uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih prosječni potrošač, koji nema stručna znanja, kao potencijali korisnik kredita, može procijeniti rizik koji preuzima sklapanjem ugovora s određenim odredbama i može li znati ukupne ekonomske posljedice koje za njega kao individualnog potrošača mogu proizaći, vezano za obim njegovih obveza, a naročito vezano za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

17 Čitanjem sporne odredbe, sud utvrđuje da iako u toj odredbi nije izričito upotrijebljen izraz „valutna klauzula u švicarskim francima“, da je iz sadržaja te odredbe tužitelju kao prosječnom potrošaču kojem je poznat pojam valutne klauzule bila jasna odredba da se glavnica kredita vezuje uz valutu švicarskog franka. Nadalje, iz činjenice da se sporna ugovorna odredba nalazi u drugom članku na prvoj stranici Ugovora o kreditu pod nazivom iznos kredita te da nije pisana sitnim slovima, ocjena je ovog suda kako je ista lako uočljiva svakoj osobi koja čita Ugovor o kreditu pa time i tužitelju. Međutim, što se tiče činjenice da li je sporna ugovorna odredba tužitelju kao potrošaču lako razumljiva, sud je utvrdio da nije. Naime, čitanjem Ugovora o kreditu, sud kao nedvojbeno utvrđuje da u samom kreditu nisu sadržani razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužitelj kao mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a tuženik u tijeku dokaznog postupka ne dokazuje da je tužitelja u fazi pregovora o sklapanju Ugovora o kreditu informirao o rizicima vezanim uz ugovaranje odredbe kojom se glavnica vezuje upravo uz valutu švicarskog franka. Tužitelj koji od tuženika nije o riziku švicarskog franka bio dovoljno informiran, ni uz svu razumnu pažnju i oprez nije mogao razumjeti spornu ugovornu odredbu i što takva ugovorna odredba znači za njegovu obvezu te donijeti informiranu odluku o sklapanju Ugovora o kreditu koji sadrži takvu odredbu, isto kao što to ne može niti ovaj sud samo čitanjem odredbi Ugovora o kreditu.

Utvrdivši tako da sporna ugovorna odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva i imajući u vidu da ugovorne strane o istoj nisu pojedinačno pregovarale, sud je dalje ocjenjivao da li je propust informiranja tuženik učinio u dobroj vjeri kako to tvrdi ili suprotno načelu savjesnosti i poštenja te jesu li sporne ugovorne odredbe dovele do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tuženik u postupku tvrdi da svoje usluge i proizvode nudi pod zadanim uvjetima, što znači da je potrošačima nudio i mogućnost sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. I iako u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, ni jedan pozitivni propis nije izričito propisivao obvezu davatelja kredita da u fazi oglašavanja informira potrošače o konkretnim činjenicama o kojima ovisi odluka o uzimanju kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima u vidu mogućnosti procjene ekonomskih posljedica sklapanja takvog ugovora, izostanak zakonske regulative u tom pogledu ne znači da tuženik nije imao obvezu postupati sukladno načelu svjesnosti i poštenja odnosno učiniti sve potrebno da u cijelosti informira potrošače ovdje tužitelja o svim bitnim elementima ugovora uključivo i o riziku ugovaranja odredbi kojima se glavnica kredita vezuje uz valutu švicarskog franka i za postojanje kojih rizika tuženik za razliku od tužitelja nedvojbeno zna, budući mu postojeći rizici kao financijskom stručnjaku nisu mogli 1 3

2 P – 602-23

ostati nepoznati. Takvo je osnovno načelo postupanja sudionika u zasnivanju obveznih odnosa propisano upravo zbog nemogućnosti zakonodavca da unaprijed propiše regulativu za sve životne situacije te upravo u tom smislu čl. 4. ZOO propisuje da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja, a što je tuženik propustio iako je kao savjesni gospodarstvenik i stručna osoba trebao voditi računa o interesima tužitelja kao nedvojbeno slabije strane u ugovornom odnosu. Činjenica da je Ugovor o kreditu sklopljen za potrebe kupnje stana dakle, rješavanja pitanja od svakodnevnog značaja te što u današnje vrijeme predstavlja potrebu svakog čovjeka, govori u prilog ocjeni suda da je već sama činjenica da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu postoje , tečaj valute švicarskog franka i s o kojima ovisi obveza tužitelja, uzrok određene neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je time veći što tužitelji nedvojbeno prilikom sklapanja Ugovora o kreditu smatra da je prihvatio opći valutni rizik te jer se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka,. I sama nerazumljivost odredbi kojima se glavnica vezuje uz švicarski franak prema ocjeni suda je uzrok neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer tuženik kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem i koji stoga nedvojbeno zna za rizik odabira švicarskog franka, taj rizik transparentno ne prezentira tužitelju. Neravnoteža u pravima i obvezama koja proizlazi iz spornih ugovornih odredbi je pri tome značajna, što proizlazi iz nesporne činjenice o značajnom porastu tečaja švicarskog franka i posljedično tome značajnog porasta visine anuiteta po Ugovoru o kreditu. Logično je i životno da je tužitelj, polazeći od načela povjerenja prema tuženiku, prihvatio onaj kredit koji joj je tuženik ponudio, upravo Ugovor o kreditu, te je isključivo tužitelj, koja kredit otplaćuje u kunama kao valuti u kojoj nesporno zarađuje, a ne u švicarskim francima o čijoj vrijednosti ovisi glavnica i kamata koju otplaćuje kao anuitet kredita, spornom ugovorom odredbom preuzela rizik promjene tečaja švicarskog franka. Kako je tuženik nedvojbeno znao za rizik koji nosi švicarski franak, a nije na adekvatan način o istom informirao tužitelja kojem su odredbe kojima je glavnica vezana uz valutu švicarskog franka nedvojbeno bila nerazumljive poradi čega ista nije mogla donijeti informiranu odluku hoće li preuzeti rizik koji nose sporne ugovorne odrede ili neće, ocjena je suda da tuženik nije prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupao savjesno i pošteno te je kao posljedica tog propusta tuženika došlo do ugovaranja spornih odredbi koje su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. 18 Kako je međutim tuženik osim osnove osporio i visinu tužbenog zahtjeva, sud je po prijedlogu tužitelja odredio financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije na okolnost visine tužbenog zahtjeva uz zadatak vještaku ranije naveden. Po takvoj je uputi suda, stalni sudski vještak izradila nalaz i mišljenje u kojem je dala izračun razlike po osnovi valutne klauzule. Nalaz i mišljenje sudskog vještaka je uredno dostavljeno strankama na koje tužitelj nije imao prigovor, vještakinja je saslušana na ročištu glavne rasprave te je ista rekla da u potpunosti ostaje pri svom nalazu i mišljenju . Tuženik nije imao posebne prigovore na vještvo. Tuženik nije niti pristupio na ročište na kojem je saslušana vještakinja.

Sud je u cijelosti prihvatio mišljenje vještaka izrađenog po pravilima struke . Vještakinja je uredno saslušana na ročištu i navela da ostaje pri svom nalazu.

1 4

2 P – 602-23

19 Slijedom navedenog sud je dosudio iznos naveden u izreci nakon što je tužitelj uredio tuženi zahtjev po vještvu kao razlika na temelju valute kojom je glavnica kredita vezana uz CHF, radi otplate anuiteta vezanim za tečaj švicarskog franka, to je temeljem odredbe čl. 1111. ZOO naložio tuženiku isplatiti označeni iznos tužitelju zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

Odluku o zakonskoj zateznoj kamati sud je utemeljio na čl. 1115. ZOO kojom je propisano da se kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, visinu zakonske zatezne kamate odredivši sukladno čl. 29. st. 2. ZOO i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15), a kao dan početka tijeka zakonske zatezne kamate utvrdivši dan kad je tužitelj preplatio dužni iznos (odnosno kasniji datum za one iznose za koje tužitelj tužbenim zahtjevom isplatu kamate traži od datuma kasnijeg datumu preplate) budući je tuženik nepošten od dana stjecanja tog iznosa.

Za dodati je da je tužitelji umanjio iznos tužbenog zahtjeva za tzv negativne razlike što je vidljivo iz preciziranog tužbenog zahtjeva te usporedbe s nalazom i mišljenjm vještakinje

20 Ocjena je ovog suda da je tuženik od trenutka stjecanja, time trenutka uplate anuiteta koje je sam obračunao primjenom ništetnih odredbi ugovora znao ili morao znati da nema pravo na isplatu istih, pa je temeljem čl. 29. st. 1. i. 2. ZOO-a dužan platiti zatezne kamate na svaki pojedinačno preplaćeni iznos od idućeg dana od dana kada je iste primio. Zatezne kamate su sporedno potraživanje koje svoju osnovu i visinu temelji na činjenici da je određen iznos uplaćen bez , 21 U odnosu na prigovor zastare potraživanja ocjena je ovog suda da postupak kolektivne zaštite prava potrošača predstavlja vjerovnikovu radnju poduzetu radi utvrđivanja i ostvarenja tražbine u smislu čl. 241. ZOO-a, to stoga što se radi o postupku koji je izričito reguliran odredbama Zakona o zaštiti potrošača (¨Narodne novine¨ broj 79/07, dalje u tekstu ZZP ) kao jedno od sredstava za zaštitu potrošača od konkretnih postupanja trgovaca, i to u postupku u kojem pojedinačni potrošač ne mora sudjelovati ali ima sva prava koja mu pripadaju kao potrošaču na kojeg se postupanje trgovca odnosi, dapače koji po tom istom zakonu ima pravo izravno Činjenica da potrošač može neovisno o postupku kolektivne zaštite poduzimati radnje protiv trgovca kao svog dužnika, ne pretpostavlja obvezu poduzimanja istih pored činjenice da je u tijeku kolektivni spor, dapače upravo je logično da ova kolektivna zaštita predstavlja primjerenije i ekonomičnije radnje vjerovnika radi ostvarenja tražbine od pojedinačne zaštite. Svakako, u smislu čl. 241. ZOO-a je dovoljna i jedna radnja vjerovnika pred sudom radi ostvarenja zaštite da zahtijevati ovrhu odluke donesenu u tom postupku, sukladno čl. 117 ZZP-a. bi zastara potraživanja bila prekinuta. Obzirom je postupak kolektivne zaštite pokrenut 2012., dakle prije proteka roka od pet godina za zastaru potraživanja, očito je daje istim prekinuta zastara, a obzirom se radi o postupku koji je pravomoćno okončan tek 12. lipnja 2014. (u pogledu promjene kamatne stope) odnosno 14. lipnja 2018. (u 1 5

2 P – 602-23

pogledu valutne klauzule) kada je zastara počela iznova teći za potraživanja isplate po osnovi ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno ništetnoj valutnoj klauzuli.

22. Dakle Sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, izraženom na sjednici Građanskog odjela tog suda 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, čime pravo na tužitelja na isplatu potraživanja nije zastarjela. Obzirom su odredbe ugovora o primjeni valutne klauzule utvrđene ništetnim 14. lipnja 2018., razvidno je da do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari nije protekao zastarni rok od 5 godina koji se primjenjuje na potraživanje tužitelja.( tužba podnesena 5 lipnja 2023 dakle unutar zastarnog roka U pogledu prigovora zastare, sud ističe da je predmet spora klasificirao kao zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove konkretno kao povrat stečenog temeljem ništetne ugovorne odredbe slijedom čega je zastaru prava tužitelja potraživati isplatu utuženog iznosa potrebno cijeniti primjenom općeg petogodišnjeg zastarnog roka. 23 Tumačenje da zastarni rok teče od dana sklapanja Ugovora o kreditu ili pak od dana ispunjenja obveze iz ništetnog ugovora protivno je i Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L 95, dalje: Direktiva) u duhu koje je Direktive kao pravne stečevine Europske unije ovaj sud dužan tumačiti nacionalno pravo. Pravila nacionalnog prava koja uređuju pravna sredstva za ostvarenje prava ne smiju u praksi onemogućavati ili pretjerano otežavati ostvarenje prava priznatih pravnim sustavom Europske unije ovdje konkretno načela djelotvornosti. Kad je riječ o načelu djelotvornosti, sustav zaštite uspostavljen Direktivom temelji se na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca te je u tom smislu, bez obzira što rok zastare od pet godina i ako se računa od sklapanja Ugovora o kreditu ili pak od dana ispunjenja obveze iz ništetnog ugovora u praksi jest dovoljan da potrošač može pripremiti i podnijeti djelotvorno pravno sredstvo za zaštitu svojih prava, ipak postoji mogućnost da je tako računat rok istekao i prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe sadržane u ugovoru. Stoga, takvo računanje roka ne može osigurati potrošaču djelotvornu pravnu zaštitu. U tom smislu, Sud Europske unije u presudi u spojenim predmetima C-698/18 SC Raiffeisen Bank SA i C-699/18 BRD Groupe Société Générale SA/JB i KC navodi da se protivi načelu djelotvornosti to da se na tužbu za povrat plaćenog temeljem nepoštene ugovorne odredbe promjenjuje rok zastare koji počinje teći od trenutka prestanka ugovora, neovisno o tome da li je potrošač u tom trenutku znao ili je razumno mogao znati za nepoštenost ugovorne odredbe, dalje utvrđujući da se protivi Direktivi tumačenje nacionalnog propisa prema kojem zastarni rok za podnošenje sudske tužbe za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštene ugovorne odredbe počinje teći od dana kad je ugovor u cijelosti ispunjen (obuhvaćeno je time prema mišljenju ovog suda nedvojbeno i računanje roka od trenutka sklapanja ugovora ili isplate za vrijeme trajanja ugovora budući je taj tren raniji od trenutka prestanka ugovora i time još otegotniji), kad je bez provjere predmnijeva da je potrošač u tom trenutku znao ili je trebao znati za nepoštenost 1 6

2 P – 602-23

ugovorne odredbe ili kad za slične tužbe taj isti rok počinje teći od sudskog utvrđenja osnovanosti tužbe. Također, tumačenje da zastarni rok teče od dana sklapanja Ugovora o kreditu ili pak od dana ispunjenja obveze iz ništetnog ugovora restriktivno je i neprimjenjivo iz kako praktičnih tako i moralnih razloga, jer se u ovom slučaju radi o situaciji u kojoj je tužitelj teorijski imao pravo zahtijevati povrat danog već od dana sklapanja ništetnog ugovora odnosno ispunjenja obveze iz istog, ali je realno isti tek u trenutku sudskog utvrđenja ništetnosti ugovora došao u poziciju poslužiti se svojim zakonskim pravom zahtijevati povrat danog po osnovi ništetnog ugovora. Valja voditi računa o realnim životnim situacijama u kojima je tek kvalificiranim (sudskim) utvrđenjem ništetnosti, a nerijetko tek nakon duge parnice, stranka stekla saznanje o ništetnosti ugovora i time došla u priliku ostvariti pravo na povrat danog po osnovi ništetnog ugovora.

24 Sud ponovno navodi da je proveo sve dokaze koje su stranke predložile. te ne temelju tako provedenih dokaza donio odluku kao u izreci Za dodati je da je tijekom postupka tuženik odustao od saslušanja bankara

25 Kako je tužitelj umanjio -povukao- dio tužbenog zahtjeva za iznos u izreci rješenja , tuženik pristao, to je sud donio odluku o povlačenju za navedeni dio, temeljem čl 193 ZPP

25 O troškovima postupka odlučeno je temeljem čl 154 st 1 ZPP pa su tužitelju koji je uspio u postupku /tužbeni zahtjev preciziran te smanjen u neznatnom dijelu . 27 posto s visinom smanjen, ali za koji dio nisu nastali posebni troškovi , a za istaknuti je da je tužitelj uspio s osnovom tužbenog zahtjeva za 100 posto, pa se dakle smatra ukupan uspjeh tužitelja 86 posto, a dio od 14 posto je neznatan i nisu nastali posebni troškovi , priznati troškovi zastupanja po odvjetniku usklađeni s važećom odvjetničkom tarifom u skladu s vrijednosti predmeta spora, i vrijednosti boda od 2 EUR , i uvećani za 25 posto PDV i to sastav tužbe, zastupanja na 3 ročišta i to 20 prosinac 23, 23 studeni 23, 19 prosinac 24, podnesak 10 prosinac 24, svaka radnja po 200 EUR, uz 25 posto pdv, svaka radnja po 100 bodova a vrijednost boda je 2 EUR, dakle svaka radnja 200 EUR, vještačenja u iznosu 400 EUR što je sveukupno 1 650 EUR. Sudska pristojbe nisu mogle biti priznate jer je tužitelj oslobođen plaćanja istih po izmjenama Zakona o sudskim pristojbama

U Dubrovniku, 30. prosinac 2024.

S u t k i nj a

Kate Ogresta Jović

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu 1 7

2 P – 602-23

presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismenom u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DN-a:

- punomoćnik tužitelja

- punomoćnik tuženika