Poslovni broj: P-786/2016-55

Republika Hrvatska

Općinsku sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E NJ E

Općinski sud u Dubrovniku, sutkinji Marija Bušković, u pravnoj stvari tužiteljice DS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koje zastupa punomoćnik Darko Butigan, odvjetnik iz Dubrovnika, protiv tuženice GS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnica Branka Skansi, odvjetnica iz Dubrovnika, radi utvrđenja i uknjižbe, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 21. studenog 2024. u prisutnosti tuženice, sina tužiteljice FS i punomoćnika stranaka, **.**.2024.

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se zahtjevi tužiteljice:

¨Utvrđuje se da ulaz u k. č. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] kao i skale u istoj, anagrafskog broja [adresa], predstavljaju zajedničko vlasništvo svih vlasnika stanova na 1 katu, 2 katu i potkrovlju u toj zgradi te je tuženica dužna svoje vlasničke ovlasti nad ovim zajedničkim objektima izvršavati samo zajedno s ostalim zajedničarima.

Dužna je tuženice trpjeti da se u zemljišnim knjigama uknjiži na ime svih zajedničara tj. stranaka ovog postupka zajedničko vlasništvo skala u k. č. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] na adresi [adresa].¨

i r i j e š i o j e

I. Odbija se prijedlog za donošenje privremene mjere koja glasi:

¨Dužna je tuženica odmah, a najkasnije u roku od 3 dana, dostaviti tužiteljici ključeve koji otvaraju vrata na adresi [adresa] te se suzdržavati od priječenja tužiteljici u izvršavanju njenih vlasničkih ovlasti nad zajedničkim dijelom nekretnine (ulaz i skale u k. č. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina].¨.

II. Nalaže se tužiteljici u roku od 15 dana isplatiti tuženici na ime nadoknade troška postupka iznos od 3.062,50 eura.

Obrazloženje

1.1. Tužitelji su kao tuženici u predmetu ovog suda poslovni broj Psp-27/16 podnijeli protutužbu u kojoj tvrde da je Biskupski Ordinarijat – Župa Gospa Velika iz Dubrovnika stekla u povratu stan u prizemlju i stan na I. katu sporne zgrade i to površine 22 m2 i 33 m2, ukupno 55 m2, a da su oni potom otkupili navedene stanove, dok je tužiteljica stekla vlasništvo stana od 23,39 m2, čime nitko više, osim njih, nije uknjižen kao vlasnik zgrade, s tim da se zgrada sada sastoji od stana u prizemlju površine 22 m2, stana na I. katu površine 33 m3, stana na II. katu površine 23,39 m2 i neuknjiženog stana u potkrovlju površine 36,6 m2. Pojašnjavaju da je Ugovor o diobi i etažiranju sklopljen između Dubrovačke Biskupije – Dioecesis Ragusina i tužiteljice (protutužene) te da je istim ugovorom Dubrovačka biskupija poklonila protutuženoj 47,51 m2, no da ovaj ugovor nije valjan jer ga je u ime Dubrovačke biskupije potpisao PS, iako ga za isto nije opunomoćio Otac Biskup kao jedina osoba ovlaštena za sklapanje takvog ugovora. Navode da je tuženica vlasnica stana koji se sastoji od 2 sobe površine 23,39 m2, na II. katu zgrade, a da je njihova prednica VS živjela u stanu na I. katu koji je prema tadašnjim pravilnicima imao neto korisnu površinu od 36,85 m2, dok sada ima neto korisnu površinu od 33 m2, s tim da se u taj stan ulazilo sa ulaza anagrafskog broja [adresa], na kojoj adresi je VS ujedno primala račune.

1.2. Tužitelji tvrde da tuženica nema nikakvu pravnu osnovu za držanje u posjedu dijela nekretnine od 70,9 m2, osobito ne temeljem prethodno navedenog nevaljanog ugovora, da je skale koje vode od ulaza [adresa] koristila njihova prednica VS koja je imala stanarsko pravo na stanu na I. katu, što je razvidno iz djelomičnog rješenja o povratu te da stoga iste predstavljaju zajedničku imovinu stranaka, dok je potkrovlje zgrade njihovo suvlasništvo. Osporavaju da bi potkrovlje zgrade bilo vlasništvo tuženice i da bi isto s njenim stanom na II. katu predstavljalo samostalnu uporabnu cjelinu.

1.3. Slijedom navedenog, predlaže utvrditi da ulaz u k. č. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] kao i skale u istoj, anagrafskog broja [adresa], predstavljaju zajedničko vlasništvo svih vlasnika stanova na 1 katu, 2 katu i potkrovlju u toj zgradi te da je tuženica dužna svoje vlasničke ovlasti nad ovim zajedničkim objektima izvršavati samo zajedno s ostalim zajedničarima, kao i trpjeti da se u zemljišnim knjigama uknjiži na ime svih zajedničara tj. stranaka ovog postupka zajedničko vlasništvo skala u k. č. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] na adresi [adresa], uz obvezu iste da im nadoknadi troškove ovog postupka.

1.4. Uz navedeno tužitelji predlažu donošenje privremene mjere kojom će se tuženici naložiti da im u roku od 3 dana preda ključeva vrata na adresi [adresa] te da se suzdrži od priječenje njima da izvršavaju njihove vlasničke ovlasti na ulazu i skalama u k. č. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Tijekom postupka ukazuju da je DS de facto onemogućen pristup u stan.

2. Rješenjem ovog suda poslovni broj Psp-27/16 od 5. srpnja 2016. razdvojene je postupanje po navedenoj protutužbi tužitelja te je postupak nastavljen odvojeno u ovom predmetu.

3.1. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženice tvrdi da SS nije ni vlasnik ni suvlasnik stanova u predmetnoj zgradi, za razliku od DS koja je vlasnica stanova u prizemlju i na prvom katu zgrade, oba s ulazom iz [adresa]. Nadalje, tvrdi da je tužiteljice predmetne stanove kupila temeljem kupoprodajnog ugovora od 6. veljače 2014., a da od 2005. oba stana koristi kao jednu stambenu cjelinu temeljem Ugovora o najmu stana koji je zaključila sa Dubrovačkom biskupijom, da nikada nije imala niti koristi drugi ulaz u svoje stanove osim iz [adresa], dok njen stan predstavlja zasebnu građevinsku cjelinu sa zasebnim ulazom iz [adresa], kao što su stanovi tužiteljice zasebna građevinska cjelina iz ulaza [adresa]. Pri tome ukazuje da je adresa stanova tužiteljice i u ugovoru o najmu i kupoprodajnom ugovoru navedena kao [adresa].

3.2. Tuženica tvrdi da je temeljem pravomoćne građevinske dozvole Ureda Državne uprave u Dubrovačko-neretvanskoj županiji klasa UP-I-361-03/06-01/238 od 26. listopada 2006. izvršila rekonstrukciju i konstruktivnu sanaciju i adaptaciju stana na II. katu k. č. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a prema glavnom projektu izrađenom od Arhitekt Dubrovnik, s tim da je isto izvršeno 2006., uz suglasnost Dubrovačke biskupije- Biskupskog ordinarijata i Konzervatorskog odjela u Dubrovniku, dok se tužiteljica istom nije protivila iako je tada bila zaštićeni najmoprimac u stanu u prizemlju i I. katu s ulazom iz [adresa]. Ukazuje da je iz projektne dokumentacije razvidno da nikakva vrata nisu postojala na desnoj strani prvog podesta stubišta.

3.3. Tuženica ukazuje da je tužiteljica 26. kolovoza 2016. tražila utvrđenje ništavom predmetnu građevinsku dozvolu od 26. listopada 2016., no da je isti prijedlog odbijen, kao i žalba protiv istog rješenja.

3.4. Ističe da je predmetna građevinska dozvola izdana 2006. kada tužiteljica nije bila vlasnica stanova, a da je tadašnji vlasnik bio suglasan s istom. Nadalje, ukazuje da su sinovi od tužiteljice 2005. protupravno i silom ušli u prostor njenog stana na način da su otvorili vrat ana stambenom prostoru provg kata zgrade te su u vezu istog u parnici koja se vodila pred ovim sudom pod poslovnim brojem P-1631/05 pravomoćno izgubili spor, uz napomenu da je već u tom postupku dokazano da na tom dijelu prostora nisu postojala vrata ili komunikacija između stana u njenom vlasništvu i stana Dubrovačke biskupije. Pri tome napominje da je tada od strane Dubrovačke biskupije uvjetovano da će istima dati najam stana ako zatvore protupravno otvorena vrata na prvom podestu stana tuženice, što su i učinili i što je uneseno kao tekst ugovora o najmu koji su tada skopili.

3.5. Konačno, tuženica smatra da tužiteljica kupnjom stan nije mogla steći veća prava od onih koja je imao njen prednik pa time niti prava na novi ulazi za prostor na I. katu zgrade, a čijim bi otvaranjem u razini I. kata zgrade tužiteljica ušla u stambeni prostor stana u njenom vlasništvu.

3.6. Predlaže odbiti zahtjeve tužitelja, prijedlog za privremenu mjeru te istima naložiti da joj nadoknade troškove ovog postupka sa zakonskom zateznom kamatom.

4.1. U odnosu na tvrdnje tuženice, tužiteljica ističe da tuženica nije imala suglasnost vlasnika zgrade za predmetnu građevinsku dozvolu je je vlasnik zgrade bila Župa Velike Gospe, a ne Dubrovačka biskupija čiju suglasnost tuženica nije dobila, kao niti odobrenje Zbora Savjetnika i Ekonomskog vijeća Biskupije, čija suglasnost je nužna za raspolaganje imovinom Dubrovačke biskupije i njene Župe, s tim da Dubrovačka biskupija ima u tijeku zahtjev za povrat potkrovlja. Ukazuje da je tijelo državne uprave utvrdilo da se radi o 2 stana s posebnim ulazima i donijelo takvo rješenje o povratu, da je Upravni sud u Splitu presudom poslovni broj UsIgr-90/17-9 utvrdilo da Ugovoru o diobi i etažiranju nije priložena punomoć izdana PS da isti potpiše u ime Biskupa, kao niti punomoć da suglasnost za rekonstrukciju potpiše ES. Smatra neprimjerenim i nemoralnim da tuženica ima građevinsku dozvolu u takvim okolnostima dok je površina stana koji je ona legalno i pošteno kupila umanjena time što u svoj stan mora ulaziti improviziranim skalama.

4.2. Pored navedenog, tužiteljica predlaže prekid ovog postupka do pravomoćnog okončanja upravnog postupka kojim se traži proglašenje ništavosti građevinske dozvole.

5.1. Tužiteljica je na ročištu glavne rasprave 2. ožujka 2021. istaknula i podredni zahtjev da se, ukoliko ne prihvati ranije postavljeni zahtjev tužiteljice, utvrdi da ulaz u k. č. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] kao i skale u istom anagrafskog broja [adresa], predstavljaju suvlasništvo svih vlasnika stanova predmetne zgrade te da je tuženica dužna označene dijelove zgrade predati u suposjed tužiteljici.

5.2. Ovaj sud je rješenjem poslovni broj P-786/2016 od 2. ožujka 2021. (na ročištu glavne rasprave), a kojoj se tuženica protivila, odbio preinaku tužbe kako je prethodno učinjena i to iz razloga jer je ista ocjenjena nesvrhovitom i neekonomičnom u ovoj fazi postupka obzirom je učinjena nakon 5 godina od pokretanja ovog spora, a temelji se na različitoj pravnoj i činjeničnoj osnovi uslijed koje bi bilo nužno izvoditi druge dokaze, dok preinaka nije učinjena u smislu čl. 191. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19 i 80/22; dalje u tekstu ZPP) jer do iste nije došlo zbog činjenica koje su nastale nakon podnošenja tužbe.

6. U odnosu na prijedlog tužiteljice za prekid ovog postupka do okončanja upravnog postupka u vezi zahtjeva iste za poništenje građevinske dozvole, ukazuje se da je iz presude Visokog upravnog suda RH poslovno broj Usž-2010/18-4 od 10. siječnja 2019. razvidno da je isti pravomoćno okončan čime je navedeni prijedlog neutemeljen.

7.1. Na glavnoj raspravi je pročitan je Ugovor o kupoprodaji nekretnine od 6. veljače 2014. (list 6-9 spisa), kopija originala arhitektonskog snimka postojećeg stanja Blok B 69, Presjek G koji je 1997. izradio Studio A2 (list 10 do 15 spisa), prijedlog od 20. lipnja 2005. u predmetu ovog suda poslovni broj Z-3402/05 (list 16-18 spisa), prijedlog za uknjižbu u predmetu ovog suda poslovni broj Z-2388/99 (list 19-21 spisa), rješenje Općine Dubrovnik, Komiteta za komunalne i stambene poslove, izgradnju i prostorno uredjenje broj UP/I-05- 1-3866-81 od 22. listopada 1981. (list 22 spisa) preslike računa na ime VS (list 23-25 spisa), tumačenje Studio A2 d.o.o. od 19. ožujka 2003. (list 39-41spisa), Potvrdu Dubrovačke biskupije – Dioecesis Ragusina od 18. rujna 2017. broj 585/2017 (list 44 spisa), porezno rješenje Ministarstva financija – Porezna uprava, Područni ured Dubrovnik, Ispostava Dubrovnik klasa UP/I-410-20/2014-001/00264 od 13. studenog 2014. (list 45 spisa), Ugovore o korištenju stana broj 18-32-7-2 od 1. prosinca 1967. (list 46-49 spisa), fotografije (list 56 spisa), ugovor o najmu stana od 25. veljače 2005. (list 57-58 spisa), presudu Upravnog suda u Splitu poslovni broj UsIgr-90/17-9 od 27. rujna 2017. te žalbu na istu presudu (list 59-64 spisa), građevinsku dozvolu koju je 26. listopada 2006. pod klasom UP-I-361-03/06-01/238 izdao Ured državne uprave u DNŽ, Služba za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinskopravne poslove (list 76- 78 spisa), presuda Visokog upravnog suda RH poslovno broj Usž-2010/18-4 od 10. siječnja 2019. (list 84-86 spisa), Ugovor o diobi i etažiranju od 10. svibnja 2005. (list 107-110 spisa), Potvrdu ureda državne uprave u DNŽ, Služba za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinsko- pravne poslove klasa 360-02/05-01/376 od 32. svibnja 2005. (list 111-120 spisa), iskazi svjedoka RS, ZS (list 127-128 spisa), svjedoka CS i NS (list 133-134 spisa), rješenje DNŽ, Upravni odjel za opću upravu i imovinsko-prave poslove, Dubrovnik, Vukovarska 16 klasa UP/I-942-01/22-01/166 od 6. lipnja 2023. (list 240-249 spisa), očitovanje Grada Dubrovnika, Upravnog odjela za izdavanje i provedbu dokumenata prostornog uređenja i gradnje klasa 360.01/24-01/144 od 2. listopada 2024. te spis ovog suda poslovni broj P-1631/05 (ranije P-822/02), Psp- 27/16, Z-3402/15, Z-3403/15 i Z-3402/05, proveden je uviđaj na licu mjesta te građevinsko vještačenje.

7.2. Obzirom su odlučne činjenice utvrđene temeljem prethodno navedenih dokaza, daljnji dokazi nisu izvođeni jer je ocijenjeno da bi isto bilo protivno načelu ekonomičnosti postupka.

8. Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. ZPP-a utvrđeno je da je zahtjev tužiteljice neosnovan.

9. Predmet spora je vlasništvo ulaza i unutarnjih skala u k. č. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] na adresi [adresa] i to je li ovi dijelovi zgrade predstavljaju zajedničko vlasništvo vlasnika stanova na 1 katu, 2 katu i potkrovlju u toj zgradi, konkretno tužiteljice i tuženice.

10. Između stranaka u trenutku zaključenja glavne rasprave nije sporno:

- da su jedine vlasnice stanova u k. č. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina],

- da postoje dva ulaza u predmetnu zgradu iz ulice,

- da tužiteljica isključivo koristi ulaz iz javne ulice na kućnom broju 16, a tuženica ulaz iz javne ulice na kućnom broju 18.

11. Između stranaka je sporno je li ulaz iz [adresa] na kućnom broju 18 kao i unutarnje skale koje vode od ovog ulaza na gornje etaže zgrade predstavljaju dio stana tuženice, time njeno isključivo vlasništvo ili pak čine zajedničko vlasništvo suvlasnika zgrade kao zajednički dio zgrade.

12. Prvenstveno se ukazuje da je institut zajedničkog vlasništva reguliran odredbama čl. 57. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (¨Narodne novine¨ br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14 i 81/15, dalje u tekstu: ZV) koji propisuje slijedeće:

(1) Stvar je u zajedničkom vlasništvu kad na nepodijeljenoj stvari postoji vlasništvo dviju ili više osoba (zajedničara) koje sve u njemu imaju udjela, ali veličina njihovih udjela nije određena, bez obzira na to što je odrediva.

(2) Stvar može biti u zajedničkom vlasništvu samo na temelju zakona. (3) Kad je stvar na temelju zakona u zajedničkom vlasništvu dvaju ili više zajedničara, nema utjecaja na to činjenica da je u zemljišnim knjigama ili bilo gdje drugdje prikazana kao vlasništvo samo nekoga od njih, osim prema trećim osobama čije se povjerenje u prometu štiti.

(4) U sumnji sudjeluju li osobe u suvlasništvu ili zajedničkom vlasništvu neke stvari, smatra se da je to suvlasništvo.

13. Nadalje, odredbom čl. 67. st. 6. ZV-a je propisano da vlasništvo posebnoga dijela nekretnine ne može postojati na dijelovima nekretnine koji služe kao zajednički, ili im se namjena protivi isključivoj uporabi samo u korist određenoga posebnoga dijela nekretnine; u sumnji se uzima da dio služi kao zajednički i da mu se namjena protivi isključivoj uporabi u korist određenoga posebnoga dijela.

14.1. Uviđajem na licu mjesta te temeljem nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka građevinske struke dipl. ing. ĆS utvrđeno je da k. č. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u naravi predstavlja stambenu zgradu u starom dijelu Grada Dubrovnik u [adresa], da istu prema stanju nekretnine u trenutku zaključenja glavne rasprave predstavlja prostor u rekonstrukciji koji se proteže prizemljem zgrade i visinom na etažu prvog kata koja trenutno ne postoji jer je uslijed rekonstrukcije uklonjen strop/pod između ovih etaža, da se u navedeni prostor ulazi izravno zasebnim ulazom iz ulice i to na kućnom broju [adresa]. Nadalje, zgradu čini i stan koji se prostire na etaži II. kata i potkrovlja, a u koji se pristupa izravno iz [adresa] i to ulazom kućni broj 18, preko unutarnjih stepenica koje vode do prostora II. kata iz kojeg se potom pristupa u prostor na potkrovlju zgrade, s tim da se na II. katu zgrade nalazi kuhinja, blagavaonica i dnevni boravak, a u potkrovlju soba i kupaonica navedenog stana.

14.2. Sporni prostor od ulaza kućni broj 18 do prvog kata zgrade predstavlja isključivo unutarnje, uske stepenice bočno omeđene zidovima, bez ikakvih otvora u zidovima, sa završetkom na dijelu početka drugog kata kojem isključivo i služe kao prilaz toj etaži.

15. U odnosu na prethodno opisano zatečeno stanje spornog dijela zgrade, stalni sudski vještak, a nakon pregleda svih arhitektonskih snimaka jasno i u skladu s navedenim snimkama nalazi da u svoj dostupnoj dokumentaciji, koja je predana u spisu i u kojoj su ovlašteni arhitekti prikazali prostor zgrade, nema traga postojanja otvora u zidu iz prostora unutarnjih stepenica koje vode na gornje etaže iz ulaza na kućnom broju 18 prema etaži I. kata zgrade, dapače da je u svim projektima od 1997., kao snimci postojećeg stanja na spornom dijelu ucrtan zid bez otvora, a što ovaj sud prihvaća jer navedeno zaista proizlazi iz pregleda priloženog arhitektonskog snimka i priloženog tumačenja Studio A2 d.o.o. od 19. ožujka 2003. koje je izradilo arhitektonski snimak.

16.1. U odnosu na stanje nekretnine koje je postojalo tijekom godina, iz iskaza svjedokinje NS, susjede koja je živjela na adresi [adresa] od 1973., kao i iskaza CS, susjeda koji je od svog rođenja 1952. do 1983. živio na adresi [adresa] i istoj povremeno boravio od 1983., proizlazi da se u predmetnoj zgradi do početka 1990.-tih, do kada je svjedokinja i ulazila u istu, zgradu činilo tri stana, i to stan u prizemlju zgrade u koji se ulazilo s kućnog broja 16, te stan na prvom katu u koji se ulazilo unutarnjim skalama s ulaza na kućnom broju 18 i odvojeno stan na drugom katu u koji se ulazilo istim ulazom i skalama, s tim da su ova tri stana koristile tri različite osobe i da se u stan u prizemlju zgrade nije moglo pristupiti s ulaza na kućnom broju 18.

16.2. Nadalje, iz iskaza RS, susjede stranaka koja živi tri kućna broja dalje od predmetne zgrade 47 godina unatrag, proizlazi da je posjećivala pok. VS u predmetnoj zgradi prije Domovinskog rata obzirom je ista umrla prije rata, da je VS živjela na u stanu na prvom katu zgrade u koji se dolazilo unutarnjim skalama tako što bi se nakon 7-8 skala došlo do vrata koja su bila s desne strane, s tim da su te skale dalje vodile na drugi stan iznad koji je također bio od VS, dok se ispod Aninog stana nalazio stan DS.

16.3. Konačno, iz iskaza svjedoka ZS, sina ovdje tužiteljice, proizlazi da se u stan na prvom katu (stan njegove majke) do 2005. moglo ući iz ulaza na kućnom broju 18, a da je njihova obitelj po nalogu crkve 2005. taj ulaz zatvorila i povezali svoje stanove u prizemlju i na prvom katu zgrade unutarnjim skalama iz prizemnog stana. Pojašnjava da je njihova obitelj početno koristila stan u prizemlju zgrade u koji se ulazi s kućnog broja 16, a da je VS koristila stan na prvom katu zgrade u koji je ulazila spornim skalama, da je ona umrla 1981. i da su se oni nakon njene smrti, uz njenu dozvolu, proširili i u stan na prvom katu zgrade koji su onda 1982. spojili s prizemljem pa od tada taj prostor prvog kata koristili kao prostor u kojem su spavali. Isti iskazuje da su stanove koristili temeljem ugovora s gradom, a potom sa crkvom i da su plaćali korištenje, da je tuženica u zgradu došla 2002. ili 2003., a da im je crkva naložila da vrata koja vode sa stepenica na prvi kat zatvore da bi tuženica mogla napraviti bolje stubište za pristup u svoj stan, što su oni i učinili jer im je rečeno da će ih u protivnom izbaciti.

17. Čitanjem spisa ovog suda poslovni broj P-1631/05 (inicijalno P-822/02) utvrđeno je da je ovdje tuženica 30. kolovoza 2002. podnijela tužbu protiv FS, ZS i MS kojom je kao vlasnica stana u k. č. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] sa zasebnim ulazom na adresi [adresa], zahtijevala da se utvrdi da su isti smetali njen posjed time što su 7. kolovoza 2002. probili pregradni zid na desnoj strani I. podesta stepeništa i postavili drvena vrata s bravom, uz obvezu istih da uspostave ranije stanje i da ubuduće ne smetaju njen posjed na ovaj ili sličan način. Tuženici su u postupku tvrdili da je ulaz oduvijek postojao, a postupak je dovršen rješenjem od 13. prosinca 2005. kojim je utvrđeno da je tužba povučena, uz prethodno nesporno utvrđenje da su tuženici u međuvremenu sklopili ugovor o najmu sa Biskupijom Dubrovnik kojim je utvrđeno da su isti dužni sazidati predmetna vrata i da su isti i učinili.

18. Kada se prethodni, u bitnom istovjetni iskazi svjedoka, dovedu u vezu sa stanjem spisa ovog suda poslovni broj P-1631/05, zaključak je ovog suda da su predmetna sporna vrata, odnosno ulaz na prvi kat zgrade unutarnjim skalama iz ulaza na kućnom broju 18 faktično, iako neevidetnirano u pisanoj dokumentaciji, postojala do 2005. godine te da od tada ne postoje, da od 2005. pa nadalje navedene unutarnje skale predstavljaju zatvoreni hodnik koji je sastavni dio stana tuženice i da nemaju nikakvu komunikaciju sa stanovima tužiteljice, čime iste služe isključivo stanu tuženice.

19. Uzimajući u obzir da je tužiteljica u vrijeme zatvaranja spornog ulaza na prvi kat bila najmoprimac stana u prizemlju i prvom katu zgrade, da je sukladno ugovoru o najmu koji je 25. veljače 2005. sklopila s tadašnjim vlasnikom ovih stanova – Biskupijom Dubrovačkom, upravo tim ugovorom tada nesporni vlasnik stanova naložio i to u čl. 9. ugovora da zazida sporna vrata na stubištu ulaza u stan [adresa], jasno je da je ista već tada znala da predmetni, ovdje sporni, ulaz i stepenice, ne predstavljaju dio stana koji je koristila i da nema pravo prolaza do svog stana tim dijelom, dok iz iskaza sina tužiteljice proizlazi da su već tada od strane vlasnika upoznati da predmetni ulaz i stepenice služe isključivo stanu ovdje tuženice.

20. Kada se prethodno navedeni ugovor o najmu stana dovede u vezu sa sadržajem ugovora o kupoprodaji nekretnine koji je tužiteljica sklopila sa Župom Velike Gospe 6. veljače 2014., a temeljem kojeg je stekla vlasništvo stanova u prizemlju i prvom katu zgrade, zaključak je ovog suda da je tužiteljica iste stekla u zatečenom stanju, time kao stanove s jedinim i isključivim ulazom s kućnog broja 16, uz znanje da je ostatak zgrade potpuno odvojen od kupljenih stanova i da taj ostatak zgrade čini isključivo prostor stana tuženice koji ima potpuno odvojen ulaz s kućnog broja 18.

21. Kao što je uvodno citirano, ZV zajedničko vlasništvo uređuje kao vlasništvo stečeno temeljem zakona, a u konkretnom slučaju tužiteljica nije stjecanjem vlasništva kupljenih stanova mogla steći niti je stekla zajedničko vlasništvo predmetnog spornog prostora. Naime, sukladno odredbama ZV-a i sadržaju ugovora o kupoprodaji od 6. veljače 2014., tužiteljica je stekla vlasništvo posebnog dijela nekretnine koji je povezan s odgovarajućim suvlasničkim dijelom nekretnine (etažno vlasništvo nekretnine kako to regulira čl. 66. ZV-a), dok je u pogledu spornog dijela zgrade ovim ugovorom mogla steći samo suvlasnički dio predmetnog prostora i to samo ukoliko bi se radilo o zajedničkom dijelu zgrade kako je definirano čl. 67. st. 6. ZV-a.

22. Da bi se radilo o zajedničkom dijelu zgrade koji bi tužiteljica stekla predmetnim ugovorom o kupoprodaji stana, navedeni dio nekretnine bi faktično morao predstavljati prostor koji koristi svim dijelovima zgrade i koji služi cijeloj zgradi, a što, sukladno prethodno navedenom, nije bio slučaj obzirom je u trenutku prodaje etažnog vlasništva tužiteljici navedeni prostor bio jasno odijeljen i povezan sa etažnim vlasništvom ovdje tuženice te čini dio preostalog etažnog vlasništva, a ne dio zajedničkog dijela zgrade.

23. U ovom predmetu nije odlučno je li tuženica radove uređenje svoje etaže činila temeljem valjane građevinske dozvole već je li tužiteljica temeljem ugovora o kupoprodaji stekla vlasništvo spornog dijela zgrade, a što nije jer ne samo da je u trenutku kupnje i uknjižbe svog vlasništva znala da predmetni dio zgrade ne čini dio kupljenih stanova već je znala da služi samo stanu tuženice, čime ne samo da nije mogla steći vlasništvo tog dijela stana, već je znala da se ne radi o zajedničkom dijelu zgrade koji bi kao takav, sukladno ZV-a, bio suvlasništvo svih etažnih vlasnika.

24. Nadalje, a u odnosu na činjenicu da je sporni prostor de facto (iako ne prema službenim evidencijama) ranije predstavljao dio nekretnine koji su zajednički koristili korisnici stanova na prvom i drugom katu zgrade, ukazuje se da se nekretnina kupuje prema zatečenom stanju i da nitko ne može na drugog prenijeti više prava nego ima, što konkretno znači da je tužiteljica svoje stanove kupila znajući da je stanje tijekom godina izmijenjeno na način da su njeni stanovi potpuno odvojeni od stana tuženice kojem je gotovo 10 godina prije kupnje predmetni prostor isključivo služio kao dio stana tuženice i to temeljem volje i suglasnosti tadašnjeg vlasnika nekretnine koji je ujedno istovjetna osoba koja je tužiteljici do tada davala ovlaštenje na korištenje stanove i iz čijeg prava je tužiteljica izvlačila svoje ovlasti u pogledu predmetnih stanova te s njegovim sljednikom u konačnici i sklopila ugovor o kupoprodaji kojim je stekla vlasništvo svojih stanova.

25. Činjenica je li tuženica sklopila valjani ugovor s vlasnikom jedinog drugog preostalog stana nije od utjecaja na odlučne činjenice u ovom sporu, konkretno činjenicu da je tužiteljica kupila dva stana s jedinim ulazom iz [adresa] te da joj po ni kojoj osnovi nije pripao dio zgrade koji čini unutarnje stepenice jedinog drugog stana u zgradi, i to niti kao zajedničko (nepodijeljeno vlasništvo) niti kao zajednički dio zgrade u suvlasništvu svih suvlasnika/etažnih vlasnika zgrade. Dapače, tužiteljica i njena obitelj su izravno upoznati i izravno sudjelovali u izmijeni stanja etaža i korištenja zgrade u odnosu na period korištenja istih od strane njihovih prednika u odnosu na sadašnje stanje te nemaju niti jednu osnovu temeljem koje bi stekli više prava nego im je njihov prednik predao, pri tome prava za čiji sadržaj su, ne samo de facto, već i temeljem ranije sklopljenog ugovora o najmu i nalogu ranijeg vlasnika, jasno znali i pristali preuzeti sklopljenim ugovorom o kupoprodaji nekretnine.

26. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude, dok je zbog činjenice da tužiteljica nije dokazala vjerojatnost svoje tražbine, temeljem čl. 346. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20., 114/22., 6/24.), odbijen prijedlog za određivanje predložene privremene mjere.

27.1. Tuženica je u cijelosti uspjela u sporu pa temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a, uslijed zastupanja po punomoćniku odvjetniku, ima pravo na nadoknadu troška sastava obrazloženih podnesaka od 7.3.2017., 16.10.2019., 29.3.2021., i 22.9. 2024. u ukupnom iznosu od 1.000,00 eura (tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, ¨Narodne novine¨ broj, 138/23, u nastavku OT, u vezi s tbr. 46. OT-a), zastupanja na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari 10.10.2017., 7.11.2017., 2.3.2021., 5.7.2021., 31.3.2022., 6.11.2023., 16.9.2024., i 21.11.2024. u ukupnom iznosu od 2.000,00 eura (tbr. 9. t. 1. OT-a u vezi tbr. 46. OT-a), te troška zastupanja na ročištu koje je odgođeno 8.12.2021. u iznosu od 62,50 eura (tbr. 9. toč. 5. OT-a i tbr. 46. OT-a) time ukupnog troška zastupanja u iznosu od 3.062,50 eura.

27.2. Tuženici ne pripada pravo na naknadu troška zastupanja preko dosuđeno iznosa jer sukladno OT nema pravo na naknadu troška preko sastava 4 obrazložena podneska, dok podnesak od 12.5.2020., u naravi požurnica, nije bio potreban za uspjeh u sporu, dok trošak predujma vještačenja nije platila ona već tužiteljica.

Dubrovnik, 30. prosinca 2024.

Sutkinja

Marija Bušković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv presude i rješenja je dopuštena žalba u roku od 15 dana od dana primitka otpravka presude. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, putem ovog suda, pisano u tri istovjetna primjerka.

Dostaviti:

1. pun. tužiteljice

2. pun. tuženice