Republika Hrvatska

Općinski sud u Đakovu

Đakovo, Trg dr. F. Tuđmana 2

Poslovni broj: P-3/2024-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu, sudac Stanko Kuburić, u pravnoj stvari tužitelja HL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnima Marinku Brajku i Marinu Brajku, odvjetnicima u Đakovu, S. Radića 9/I, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupane po punomoćniku Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o., Zagreb, Maksimirska 25, radi isplate, dana 20. studenog 2024., nakon održane glavne i javne rasprave, u prisutnosti tužitelja, njegovog punomoćnika i zamjenika punomoćnika tuženika ML, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom uredu Željke Radoš Radičević, odvjetnice u Osijeku, objavio je dana 30. prosinca 2024. i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan i bez učinka dio odredbe članka 8. Ugovora o kreditu broj 55140030242-61000060088/2006 sklopljenog dana 16. siječnja 2006. g. između tužitelja HL i prednika tuženika Slavonske banke d.d. Osijek, a koji glasi: „U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke“.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, da tužitelju HL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 280,03 eura/2.109,87 kuna s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 08. studenog 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12 % godišnje, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do isplate prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. godine pa do isplate po stopi u visini stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke uvećane za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.170,00 sa zateznim kamatama počev od dana 30. prosinca 2024. do isplate po stopi u visini stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke uvećane za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Nesporno je između stranaka da je tužitelj s prednikom tuženika Slavonska banka d.d. Osijek sklopio Ugovor o namjenskom kreditu s depozitom broj [broj depozita]/2006 dana 06. siječnja 2006. godine u kunskoj protuvrijednosti od 23.000,00 CHF eura s rokom otplate na 10 godina, a koji kredit je prijevremeno otplaćen 07. studenog 2011. godine. Namjena kredita bila je adaptacija kuće. Odredbom čl. 8. ugovora o kreditu Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje trideset dana unaprijed. U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema tarifi banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke.

2. Tužitelj navodi da je sukladno čl. 1024. st. 3. Zakona o obveznim odnosima dopušteno ugovoriti ovakvu odredbu iz čl. 8. Ugovora, ali pod uvjetom da je davatelj kredita u slučaju prijevremene otplate pretrpio štetu. Stoga je ova odredba ništetna jer je tuženik naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a da pri tom nije pretrpio nikakvu štetu niti je tužitelju pojasnio u čemu se sastoji ta šteta, niti koji su objektivni eventualni troškovi nastali za tuženika prilikom prijevremene otplate kredita. Prema čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da je ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ništetna. Radi se o ugovornoj odredbi o kojoj se nije moglo pregovarati, a uz to se radi i o neodređenoj i neodredivoj činidbi koja je kao takva ništetna sukladno člancima 269. – 272. Zakona o obveznim odnosima. Uzimajući u obzir odredbe čl. 81. st. 2. i 3. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača, te odredbe čl. 3. i 10. Zakona o obveznim odnosima i tumačeći iste u skladu s direktivom 93/13 EEZ, te sukladno stavu Ustavnog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, jasno se da zaključiti da je prednik tuženika ugovaranjem odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita postupao nepošteno i time tužitelja doveo u neravnopravan položaj. Tužitelj smatra da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je temeljem takvog ugovora odnosno dijela ugovora primio sukladno odredbama čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima. Stoga je tužitelj postavio tužbeni zahtjev kao u izreci ove presude.

3. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivio tužbi i tužbenom zahtjevu. Tuženik je istakao materijalnopravni prigovor zastare jer se na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina, što znači da je za sva potraživanja koja su nastala prije 29.12.2018. nastupila zastara jer je tužba podnesena 29.12.2023. godine. Odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima propisano je da tražbine zastarijevaju za 5 godina. Tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama ugovora o kreditu, odredba o naknadi za prijevremenu otplatu je dopuštena i ista ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Tužitelj je u odnosu na svaku ugovornu odredbu imao mogućnost utjecati na njezin sadržaj i pregovarati o istoj. Odredba o naknadi za prijevremenu otplatu temelji se na odredbi čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima i ista je uobičajena u kreditnom poslovanju banaka. Zatvaranje bilo kojeg kredita predstavlja umanjenje imovine banke, te ista ima legitimno pravo ugovoriti obvezu korisnika kredita da u takvom slučaju banci naknadi prouzročene troškove, jer banka nema mogućnost da prijevremeno vrati novac kojeg je prethodno osigurala da bi mogla isplatiti kredit, zbog čega joj nastaje šteta jer ista i nadalje plaća kamate svojim zajmodavcima. Tuženik osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih koje se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva.

4. Da bi utvrdio odlučne činjenice sud je saslušao tužitelja, izvršen je uvid u ugovor o kreditu i svu dokumentaciju vezanu uz kredit, te je pročitan nalaz i mišljenje vještaka Tonke Vulić, te dokumentacija tuženika i to mišljenje Europskog socijalnog i gospodarskog odbora o dokumentu "Zelena knjiga: hipotekarni krediti u EU" i aneks broj 3 uz Bijelu knjigu o integraciji tržišta hipotekarnih kredita EU, trošak financiranja za razdoblje od 08.2011. do 12.2017., te 12.2017. do 09.2019.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Sud nije cijenio mišljenje Europskog socijalnog i gospodarskog odbora o dokumentu "Zelena knjiga: hipotekarni krediti u EU" i aneks broj 3 uz Bijelu knjigu o integraciji tržišta hipotekarnih kredita EU, te troškove financiranja koje je sastavio sam tuženik sukladno odredbi čl. 220. st. 2. Zakona o parničnom postupku.

7. Tužitelj HL iskazao je da je podigao kredit radi adaptiranja kuće. U vrijeme podizanja kredita računao je da će mu za život ostati oko 1.000,00 kuna jer je imao troje djece, a žena nije radila. Došlo je do porasta rate kredita, te je cijelu plaću morao dati za ratu, posuđivao je novce i nije imao od čega živjeti. Otišao je u banku u Đakovu i probao je naći rješenje da mu produže rok otplate kredita ili da ga prijevremeno otplati. Oni isprva nisu htjeli da on prijevremeno otplati kredit ali se on ipak odlučio za tu opciju, posudio je novac i isplatio kredit u cijelosti. Morao je platiti i naknadu banci koja je iznosila negdje oko 2.000,00 kuna. Njemu je to bilo čudno ali su mu u banci rekli da u ugovoru postoji članak koji to regulira. Kada je zaključivao ugovor o toj odredbi nisu razgovarali i nitko mu nije rekao da ista postoji.

8. Člankom 1024. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022 i 156/2022 – dalje ZOO) propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, dok je stavkom 3. istog članka određeno da je u oba slučaja korisnik kredita dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio. U stavku 4. određeno je da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

9. Tuženik osim općenitog pozivanja na svoje Opće uvjete poslovanja i Tarifu koja propisuje visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita ne navodi u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita niti na što se odnosi visina tih troškova.

10. Tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete (objektivno nastali troškovi), no isti nije tijekom postupka dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate.

11. Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 – dalje ZZP) propisano je: (1.) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2.) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3.) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenim, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4.) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

12. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

13. Odredbom članka 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine koja je implementirana u naše zakonodavstvo regulirani su nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je isti zbog porasta rate kredita morao cijelu plaću davati za ratu, da je od tuženika tražio da mu produži rok otplate kredita ili da ga prijevremeno otplati, što je i učinio. Morao je platiti naknadu banci, što mu je bilo čudno te su mu tada rekli da takva odredba postoji u ugovoru, a kada je zaključivao kredit, o toj odredbi nisu razgovarali i nije znao da postoji. Iz provedenih dokaza utvrđeno je da je odredba o naknadi određena u tipskom ugovoru od strane tuženika u unaprijed formuliranom obrascu, da Ugovor ne sadrži jasne informacije o načinu određivanja te naknade niti podatak o tome hoće li se primjenjivati tarifa koja je važila u vrijeme nastanka ugovora ili tarifa u trenutku prijevremene otplate, te da o navedenoj ugovornoj odredbi tužitelj nije mogao pregovarati niti utjecati na sadržaj ugovora. Sud smatra da je odredba čl. 8. ugovora o namjenskom kreditu suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i ista je suprotna odredbama čl. 81. ZZP, a time je i ništetna temeljem čl. 87. st. 1. istog Zakona. Stoga je sud presudio kao pod točkom I. izreke.

15. Temeljem čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05 – dalje ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja odluke. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.

16. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi, dok je st. 2. istog članka određeno da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Prema st. 3. istog članka obveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili je kasnije otpala.

17. Iz nalaza i mišljenja vještaka Tonke Vulić, a što je i nesporno između stranaka, utvrđeno je da je tužitelj dana 07.11.2011. godine platio izlaznu naknadu za kredit u iznosu od 2.109,87 kuna odnosno 280,03 eura preračunato po fiksnom tečaju konverzije 1EUR=7,53450 HRK.

18. Kako je tuženik na temelju ništetne odredbe o naknadi primio novčani iznos od 280,03 eura odnosno novčani iznos kako je to naznačeno u toč. II. izreke ove presude to je sud tuženika temeljem čl. 1111. ZOO obvezao na povrat te isplatu navedenog iznosa tužitelju. Na dosuđeni iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO od dana stjecanja (naplate naknade) jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Naknada je naplaćena 12. svibnja 2003. godine pa su kamate dosuđene tekući od 13. svinja 2003. godine u skladu s postavljenim zahtjevom. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. st. 2. ZOO.

19. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. godine donio zaključak broj Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude. Stoga je sud odbio prigovor zastare tuženika kao neosnovan.

20. Budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu istom su temeljem čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku dosuđeni nastali parnični troškovi. Tužitelju su priznati troškovi za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, sastav podneska od 12.02.2024. u iznosu od 200,00 eura, te za ročišta održana dana 14.03.2024. iznos od 200,000 eura i ročište od 20.11.2024. iznos od 200,00 eura, te pripadajući PDV na navedene iznose od 200,00 eura. Tužitelju su priznati i troškovi vještačenja u iznosu od 170,00 eura, tako da je tužitelju dosuđen ukupan iznos troškova od 1.170,00 eura koliko je isti i tražio.

Sud nije odlučivao o zahtjevu punomoćnika tužitelja za troškove pristupa na ročište za objavu presude, jer isti još nije dospio.

U Đakovu, dana 30. prosinca 2024. godine

S U D A C

Stanko Kuburić

POUKA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje nadležan županijski sud.

Dostaviti:

1. Punomoćnik tužitelja

2. Punomoćnik tuženika