REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U POŽEGI
Sv. Florijana 2, Požega
Poslovni broj: Pn-74/2024-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Požegi, po sucu ovog suda Ilki Leko, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, OIB 84397956623 protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d. Zagreb, OIB 22694857747, Zagreb, Ulica grada Vukovara 282 koga zastupa Odvjetničko društvo Grgić i partneri, Pisarnica Osijek, radi naknade štete, nakon glavne rasprave održane 18. prosinca 2024. u nazočnosti punomoćnika tužitelja OP i zamjenika punomoćnika tuženika Velimira Galić, odvjetnika iz Požege i presude objavljene 30. prosinca 2024.
p r e s u d i o j e
Nalaže se tuženiku Euroherc osiguranje d.d. Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB 22694857747 platiti tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB 84397956623 iznos od 9.406,20 eur zajedno sa zateznom kamatom na taj iznos koja teče počevši od 29. srpnja 2020. pa do 31. prosinca 2022. po stopi od 5,89% godišnje, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
Svaka stranka snosi svoje troškove.
Obrazloženje
1. Tužitelj Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje podnio je tužbu protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d. radi naknade štete. U tužbi navodi da se dana 19. srpnja 2007. oko 05:55 sati u [adresa] dogodila prometna nesreća u kojoj je osiguranica tužitelja MP zadobila teške tjelesne ozljede, a koju je prouzročio osiguranik tuženika RP tako što je upravljajući osobnim automobilom registarskih oznaka [registarska oznaka], propustio se kretati automobilom desnom stranom uz desni rub kolnika, već se kretao lijevom kolničkom trakom, uslijed čega je došlo do naleta prednjeg dijela njegovog osobnog automobila na prednji dio osobnog automobila koji se iz suprotnog smjera pravilno kretao svojom desnom kolničkom trakom. Pravomoćnom presudom Općinskog suda u Požegi broj K-243/07 od 20. srpnja 2007. osiguranik tuženika RP proglašen je krivim za izazivanje navedene prometne nesreće. Zbog teških tjelesnih ozljeda zadobivenih u navedenoj prometnoj nesreći, odnosno zbog ozljede na radu, tužitelj je rješenjem broj 67403 od 18. srpnja 2009. godine osiguranici MP priznao pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad počevši od 01. lipnja 2009. godine. Navedenim rješenjem određeno je da će se obaviti kontrolni pregled te je nakon kontrolnog pregleda, dana 15. prosinca 2011. godine, doneseno rješenje kojim se pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad priznaje i dalje. Isplaćivanjem invalidske mirovine osiguranici MP tužitelju je nastala šteta koju je potraživao sudskim putem. Štetu nastalu isplatom mirovine za razdoblje od 30. srpnja 2009. – 28. veljače 2010. tuženik je bio dužan podmiriti sukladno pravomoćnoj presudi na temelju priznanja Općinskog suda u Požegi broj P-629/10 od 17. rujna 2010. godine. Štetu nastalu isplatom mirovine za razdoblje od 01. ožujka 2010. – 31. kolovoza 2012. tuženik je bio dužan podmiriti sukladno sudskoj nagodbi zaključenoj pred Trgovačkim sudom u Osijeku dana 14. veljače 2013. u predmetu broj P-814/12. Štetu nastalu isplatom mirovine za razdoblje od 01. rujna 2012. – 31. prosinca 2014. tuženik je bio dužan podmiriti sukladno presudi Trgovačkog suda u Osijeku broj P-411/2015 od 27. studenog 2015., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-203/2016 od 01. ožujka 2019. Za štetu nastalu isplatom invalidske mirovine za razdoblje od 01. siječnja 2015. – 30. rujna 2017. u tijeku je ponovljeni postupak budući da je rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-4470/2018 od 02. srpnja 2019. godine ukinuta presuda Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu broj P- 40/2018 od 08. lipnja 2018. i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a radi izvođenja dokaza medicinskom vještačenjem na okolnost postojanja uzročno-posljedične veze između ozljeda osiguranice tužitelja MP zadobivenih u prometnoj nesreći sa njezinim umirovljenjem. Predmetno vještačenje je izvršeno te se vještak svojim mišljenjem od 27. ožujka 2020. godine priklonio mišljenju vještaka tužitelja. Kako se isplata invalidske mirovine vrši i nadalje, tužitelju nastaje nova šteta koju je tuženik dužan podmiriti. Za razdoblje od 01. listopada 2017. do 30. lipnja 2020. godine tužitelj je, putem Područnog ureda u Požegi, osiguranici MP, sa prebivalištem na adresi [adresa] isplatio invalidsku mirovinu u iznosu od 70.871,04 kn koji iznos za tužitelja predstavlja štetu. Tužitelj je dopisom od 08. srpnja 2020. zahtijevao od tuženika da mu štetu naknadi mirnim putem u roku 15 dana od dana primitka dopisa, ali je tuženik zahtjev tužitelja otklonio dopisom od 03. kolovoza 2020. godine pozivajući se na odredbe članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, osporavajući odgovornost i visinu odštetnog zahtjeva te pozivajući se na nedostatak dokumentacije. Tužitelj napominje da isplatu mirovine vrši sukladno odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju, pa tako i naknadu štete u ovom slučaju potražuje temeljem odredbi članka 161. i 164. Zakona o mirovinskom osiguranju, da je odgovornost osiguranika tuženika utvrđena kaznenom presudom te da je visina štete dokazana obračunom isplaćene invalidske mirovine od 06. srpnja 2020. godine koji je zajedno sa kaznenom presudom dostavljen tuženiku uz odštetni zahtjev od 08. srpnja 2020. godine. Tuženik je temeljem odredbi članka 161. stavak 2. točka 1. i članka 164. stavak 1. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18 i 102/19) odgovoran tužitelju za nastalu štetu u punom iznosu od 70.871,04 kn. Slijedom iznesenih činjenica i predloženih dokaza, tužitelj predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom se nalaže tuženiku Euroherc osiguranje d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747 platiti tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623 iznos od 70.871,04 kn zajedno sa zateznom kamatom na taj iznos koja teče počevši od 29. srpnja 2020. pa do isplate po stopi od 5,89 % godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena kao i naknaditi prouzročene parnične troškove, a sve to u roku od 8 dana.
2. Tuženik Euroherc osiguranje d.d. u odgovoru na tužbu naveo je da priznaje nastanak štetnog događaja i činjenicu da je vozilo registarskih oznaka [registarska oznaka] bilo osigurano dana 19. srpnja 2007. kod tuženika policom automobilske odgovornosti, kojom se policom vlasnik vozila osigurao od odgovornosti za naknadu štete trećim osobama i zbog tjelesne ozljede, [uz, smrt, narušavanje zdravlja te oštećenje ili uništenje stvari, odnosno kao štete na osobama i štetu na stvarima, s time da šteta na osobama obuhvaća imovinsku i neimovinsku štetu] u skladu sa člankom 22. Zakona o obveznom osiguranju u prometu [dalje u tekstu: ZOOP-u]. Tuženik priznaje odgovornost svog osiguranika za nastanak štetnog događaja, no u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Korisniku invalidske mirovine MP je priznata invalidska mirovina zbog profesionalne nesposobnosti za rad, kao posljedica povrede na radu, kako to proizlazi iz rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba Slavonski Brod broj 341-16-05/3-09-012484 od 18. srpnja 2009. godine, a što među strankama nije sporno. Tuženik smatra da u ovoj pravnoj stvari treba primijeniti odredbe članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Prema odredbama članka 27. stavka 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05.) društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (stavak 1.) Stvarnom štetom, u smislu stavka 2 istog članka se smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji, a sukladno stavku 3. razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Budući da MP prima invalidsku mirovinu na temelju povrede na radu, pa ne postoji razlika koju bi tužitelj u smislu navedenog članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, imao pravo potraživati od tuženika, tuženik smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan. Tuženik smatra da Zavod za mirovinsko osiguranje ima pravo od osiguravajućeg društva potraživati naknadu samo ako postoji razlika između invalidske mirovine odobrene konkretnom oštećeniku i one koja bi mu se odobrila u slučaju povrede na radu i to samo u visini te razlike, a iz navoda tužbe i dostavljene dokumentacije proizlazi da se kod osiguranika tužitelja radi o povredi na radu, jer je isti nastradao na putu do posla, te mu je priznata invalidska mirovina po osnovu povrede na radu, slijedom čega u konkretnom slučaju nema navedene razlike koju bi tužitelj imao pravo potraživati od tuženika temeljem pozitivnih propisa. Na navedenom stajalištu tuženika je i sudska praksa VSRH u svome rješenju br: Rev-3788/2018 od 25. kolovoza 2020. godine u kojoj se navodi: Dakle, iz navedene sudske prakse kao nesporno proizlazi da se u ovoj pravnoj stvari treba primijeniti članak 27. ZOOP-a. Tuženik ističe da prema odredbi članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 i 84/08, 70/2019 – dalje: ZPP) stranke mogu podnijeti reviziju protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud RH dopustio podnošenje revizije. Prema članku 385 a Vrhovni sud RH dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku o sporu i za osiguravanje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu a osobito: ako je riječ o pravnom pitanju o kojemu odluka suda drugog stupnja odstupa od prakse revizijskog suda, ili ako je riječ o pravnom pitanju o kojemu nema prakse revizijskog suda, pogotovo ako sudska praksa viših sudova nije jedinstvena, ili ako je riječ o pravnom pitanju o kojemu nema prakse revizijskog suda, pogotovo ako sudska praksa viših sudova nije jedinstvena, ili ako je riječ o pravnom pitanju o kojemu sudska praksa revizijskog suda nije jedinstvena, ili ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi osobito uvažavajuće razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga ili žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom ustavnog suda RH, Europskog suda za ljudska prava ili suda Europske unije – treba preispitati sudsku prasku. Iz prethodno navedenog proizlazi da se sudske odluke koje se donese u RH moraju biti u skladu s sudskom praksom Vrhovnog suda RH radi osiguranja jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. Ne može se dogoditi da sudovi u pogledu iste pravne stvari sude različito jer time bi bilo povrijeđena jednakost i ravnopravnost građana pred zakonom. Sudska praksa Vrhovnog suda RH predstavlja izvor prava. Stoga odluka suda ne može biti u suprotnosti s praksom Vrhovnog suda RH. Sudska praksa Vrhovnog suda RH je jasna u ovoj pravnoj stvari koja je predmet tužbe, za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja (prometne nezgode) Zaključno, tuženik navodi budući da osiguranik tužitelja MP prima invalidsku mirovinu na temelju povrede na radu, ne postoji razlika koju bi tužitelj u smislu navedenog članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, imao pravo potraživati od tuženika, tuženik smatra da je tužbeni zahtjev tužitelj u cijelosti neosnovan. Osim osnova prigovara se previsoko zatraženoj naknadi štete. Tužitelj tužbom navodi da potražuje naknadu štete na ime isplaćene mirovine svom osiguraniku i to u iznosima i iz razloga kako slijedi: za period od 01. listopada 2017. do 30. lipnja 2020. godine tužitelj navodi da je na ime mirovine isplatio svom osiguraniku iznos od 70.871,14 kn pa potražuje na ime naknade štete cijeli iznos isplaćene mirovine. Za period koji je prethodio utuženom razdoblju na snazi je bio Zakon o mirovinskom osiguranju NN 102/98 i NN 130/10 a s ovim zakonom je pravo na naknadu štete tužitelja (HZMO) na ime plaćenih mirovina regulirano je odredbom članka 160. stavak 5. koja glasi: „Visina naknade štete prema odredbama stavka 2. točke 1. ovoga članka određuje se prema preostalom trajanju mirovinskog staža i godina života korisnika, odnosno osobe po kojoj su članovi obitelji stekli pravo na mirovinu, potrebnih za stjecanje prava na punu starosnu mirovinu.“ Dana 01. siječnja 2014. god stupio je na snagu novi Zakon o mirovinskom osiguranju NN 151/14 s kojim je ova ista „problematika“, odnosno pravo tužitelja na naknadu štete na ime plaćenih mirovina, regulirana sada člankom 161. stavak 2. točka 1. koja glasi: „Naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja: 1. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu“. Ovim novim zakonom tužitelj više ne potražuje razmjerni iznos mirovine nego puni iznos mirovine koju isplaćuje odnosno cijeli iznos mirovine i to bez obzira na činjenicu da je njegov osiguranik za period do umirovljenja uplaćivao doprinose za mirovinsko osiguranje. Dakle, očito je da je tužitelj (kao državni fond) promijenio zakon tako da mu ide u prilog pa s jedne strane od nas poreznih obveznika naplaćuje doprinose za mirovinsko osiguranje, a kada netko od nas poreznih obveznika nesrećom počini štetu drugom osiguraniku tužitelja tada bi mi porezni obveznici trebali platiti cijelu mirovinu tužitelju, ali tužitelj zadrži sve doprinose koje je do tada primio – rješenje idealno za tužitelja. Međutim, ovo „rješenje“ koje je osmislio tužitelj u konkretnom slučaju ne odnosni se na osiguratelja koji odgovara na temelju ugovora o zaključenoj polici obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti (nego bi se moglo odnositi samo na vozača i stvarnog štetnika), odnosno ne odnosi se na tuženika i to zbog slijedećih razloga: naime, tuženik kao osiguratelj vozila štetnika ne nalazi se u istom pravnom statusu kao i sam vozač – štetnik. Obveza tuženika nije apsolutna za razliku od štetnika, nego je obveza tuženika regulirana preuzetim ugovorom o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru preuzetih ugovornih obveza, a koje su propisane Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu (dalje: ZOOP). Tako se člankom 8. stavak 1. ZOOP-a određuje „Ugovor o obveznom osiguranju i njegov učinak“ pa se predmetna odredba i citira: „Društvo za osiguranje dužno je sklopiti ugovor o osiguranju sukladno ovome Zakonu i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija osiguranja.“ ZOOP u članku 27. uređuje „Subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja“ pa se predmetna odredba citira u cijelosti: „Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.“ Tuženik naglašava kako se u predmetnoj odredbi nedvojbeno i izričito navodi da obveza tuženika nikako ne može biti naknada pune (cijele) mirovine nego samo njezinog razmjernog dijela („razmjerni iznos mirovine“) radi čega se ističe da tužitelj nikako ne može od tuženika potraživati puni iznos mirovine za period 01. listopada 2017. do 30. lipnja 2020. godine. Pored toga čak kada bi se i primjenjivao Zakon o mirovinskom osiguranju kako to tužitelj tvrdi tužbom, a što tuženik drži pravno neosnovanim tada je ukazati da je obveznopravni odnos je nastao štetnim događajem, odnosno prometnom nezgodom koja se dogodila dana 19. srpnja 2007. godine. Osim toga, osiguranik tužitelja je umirovljen rješenjem od 18. srpnja 2009. godine. Prema tome, u vrijeme nastanka obveznopravnog odnosa na snazi je bio raniji Zakon o mirovinskom osiguranju pa je u tom smislu tužitelj u ovoj pravnoj stvari jednako kao za period prije 01. siječnja 2014. tako i za kasniji period, dakle za period od 01. listopada 2017. do 30. lipnja 2020. godine, mogao i trebao obračunati razmjerni iznos mirovine. Prema tome, tužitelj za ovaj drugi period 01. listopada 2017. do 30. lipnja 2020. godine, ne može potraživati naknadu štete pune mirovine nego je potrebno utvrditi razmjerni iznos mirovine prema izračunu koji je tužitelj izvršio za period tražene mirovine do 01. siječnja 2014. godini, koja potraživanja je ranije tražio od tuženika. Ukoliko tužitelj inzistira na primjeni ZOMO tada tuženik ističe prigovor zastare potraživanja. U tužbi se navodi da je rješenjem tužitelja broj 0067403 od 18. srpnja 2009. priznato osiguraniku tužitelja pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad, a iz navedenog rješenja je razvidno da je donijeto na temelju Zakona o mirovinskom osiguranju (NN, br.102/98, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 79/07, 35/08 – dalje ZMO). Obzirom na iznijete činjenice tuženik ističe prigovor zastare potraživanja, a iz razloga što je od donošenja označenog rješenja od 18. srpnja 2009. god. do podnošenja tužbe 30. rujna 2020. protekao rok od tri godine. Zastara potraživanja naknade štete za tužitelja regulirana je odredbama članka 166. ZMO-a kojima je propisano: Članak 166. (1) Potraživanja naknade štete, prema odredbama ovoga Zakona, zastarjevaju istekom rokova određenih Zakonom o obveznim odnosima. (2) Rokovi zastare potraživanja naknade štete u slučajevima iz ovoga Zakona počinju teći od dana kada je u upravnom postupku postalo konačno rješenje kojim je priznato pravo na primanje iz mirovinskog osiguranja, odnosno kojim je utvrđeno da isplaćeno davanje ne pripada ili pripada u manjem opsegu. Odredbom članka 230. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima propisan je trogodišnji zastarni rok za potraživanja naknade štete, dok je početak tog roka citiranom odredbom članka 166. stavak 2. ZMO-a određen s danom konačnosti rješenja donesenih u postupku kojim je priznato pravo iz mirovinskog osiguranja, a što jasno proizlazi i iz slijedeće odluke: Županijski sud u Zagrebu, br. Gž-5463/08-2 od 20. travnja 2010. god.: „Prvostupanjski sud ocjenjuje neosnovanim tuženikov prigovor zastare, budući da tužitelj kod zaprimanja zahtjeva za priznavanje obiteljske mirovine nije zaprimio zapisnik o očevidu, pa smatra da je tužba podnesena u roku od tri godine iz odredbe članka 386. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima. Ovakva odluka, međutim, se osniva na pogrešnoj primjeni odredbe članka 166. stavak 1. Zakona o mirovinskom osiguranju (¨Narodne novine¨ br.102/98, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 79/07, 35/08 – dalje: ZMO), budući da odredba članka 166. stavak 2. ZMO propisuje da rokovi zastare potraživanja naknade štete u slučajevima iz ovoga Zakona počinju teći od dana kada je u upravnom postupku postalo konačno rješenje kojim je priznato pravo na primanje iz mirovinskog osiguranja. Kako, zbog pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjski sud nije utvrđivao ovu činjenicu nužnu za ocjenu tuženikova prigovora, to je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, pa je temeljem odredbe članka 370. ZPP valjalo ukinuti presudu prvostupanjskog suda u pobijanom dijelu i predmet vratiti tom sudu na ponovno suđenje.“ U trenutku donošenja rješenja kojim je priznao svojem osiguraniku pravo na primanje iz mirovinskog osiguranja tužitelj je raspolagao s podacima i o štetnom događaju i o osobi štetnika, bila mu je poznata i visina štete jer ju je sam odredio, a bila mu je poznato i to da će mu ta šteta izvjesno i sukcesivno nastajati i u budućnosti. Gornji stav tuženika jasno potvrđuje sudska praksa, brojne odluke sudova višeg stupnja iz kojih proizlazi jasan pravni stav da potraživanje štete za koju je izvjesno da će redovno i sukcesivno nastajati u budućnosti zastarijeva u trogodišnjem roku. Prvenstveno se pri tome ukazuje na pravni stav Vrhovnog suda, izražen u odlukama Vrhovni sud RH, broj Rev-662/07-2 od 14. studenog 2007. god.: „Neosnovani su i navodi revizije, da zbog toga što nije nastupila zastara prava, jer da je tužba podnesena sudu unutar roka od pet godina, ne može biti u zastari barem potraživanje nastalo unutar tri godine prije podnošenja tužbe. Naime, naknadu štete s osnova izgubljene zarade koja nastaje sukcesivno moguće je potraživati unutar zastarnog roka od tri godine iz članka 376. ZOO, jer rentni odštetni zahtjevi nisu povremena potraživanja u smislu članka 373. ZOO. U ovom predmetu utužena je buduća šteta s naslova izgubljene zarade, tj. razlike plaće i naknade za vrijeme bolovanja, koja je po redovnom tijeku stvari izvjesna, pa se smatra da je za štetu oštećenik već saznao i to neposredno nakon isplate naknade za bolovanje. Za štetu između razlike plaće i invalidske mirovine saznao je, pak, nakon što je primio rješenje Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske od 01. srpnja 1996. To znači da je prije podnošenja tužbe, tj. prije 23. ožujka 2001. nastupila zastara navedenih potraživanja s osnova izgubljene zarade, jer je protekao rok od tri godine iz članka 376. stavak 1. ZOO računajući od saznanja za štetu i počinitelja, a nakon proteka tog roka tužitelj više ne može sudskim putem zahtijevati isplatu naknade nastale štete, kao i štete za koju je bilo izvjesno da će nastajati u budućnosti, bez obzira na to zahtjeva li se naknada buduće štete u obliku novčane rente ili u jednokratnom iznosu. Zbog toga su sudovi nižeg stupnja pravilno primijenili materijalno pravo kad su odbili tužbeni zahtjev.“ Vrhovni sud RH, broj Rev-1868/1999 od 13. prosinca 2000. god.: „Prema odredbi članka 376. stavak 1. ZOO potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. Za buduću štetu koja je posljedica uzroka ranije štetne radnje i koja vremenski nije s njom povezana, niti je njeno nastupanje izvjesno, rok zastare počet će teći od dana kad u budućnosti ta šteta bude nastala. Međutim, ako se buduća šteta može sagledati zajedno sa sadašnjom štetom, ako je ona po redovnom tijeku stvari izvjesna (ako je izvjestan gubitak na plaći zbog smanjenja radne sposobnosti), tada se radi o šteti za koju je oštećeni već saznao (a ne o šteti koju će doznati tek kada nastupi gubitak u zaradi).“ Tuženik nadalje ističe gubitak prava (prekluzije) na predmetno potraživanje, a sukladno odredbama članka 226. i 227. Zakona o obveznim odnosima. Tužiteljevo potraživanje u naravi predstavlja povremeno potraživanje koje proizlazi iz odluke nadležnog tijela - rješenja tužitelja od 18. srpnja 2009. god., regulirano člankom 379. stavak 2. ZOO-a, zastara kojeg je regulirana odredbama članka 372. i članka 373. starog ZOO-a. Iz navedenog rješenja proizlazi tužiteljeva mjesečna obveza za isplatu mirovine, kao i obveza potraživanja naknade štete, sve sukladno odredbi članka 160. stavak 1. u svezi s člankom 161. i člankom 163. Zakona o mirovinskom osiguranju (dalje u tekstu: ZMO). VSRH Rev 110/2007 od 12. ožujka 2008. god.: „po svojoj naravi mirovina je povremena tražbina koja se utvrđuje odlukom nadležnog tijela, a prema odredbi članka 379. stavak 2. ZOO-a sva povremena potraživanja koja proistječu iz pravomoćnih sudskih odluka ili odluka drugih nadležnih tijela zastarijevaju u roku predviđenom za zastaru povremenih potraživanja. Odredbu o roku zastarijevanja povremenih tražbina sadržava članak 372. stavak 1. ZOO-a i taj je rok tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.“ Kako je rješenje tužitelja kojim je priznato pravo na mirovinu doneseno 18. srpnja 2009. i kako je tužitelj predmetnu tužbu (zahtjev) za naknadu štete zbog isplate mirovine podnio tek 30. rujna 2020. to je sukladno odredbama članka 373. ZOO-a, nastupila zastara samog prava (prekluzija), budući je istima propisano da samo pravo iz kojeg proistječu povremena potraživanja zastarijeva za pet godina, računajući od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja poslije kojeg dužnik više nije vršio davanja. (01. srpnja 2009. prvo dospjelo potraživanje, a tužba podnesena nakon 10 godina od tog datuma – 30. rujna 2020.) Osnovanost navoda tuženika da tužiteljevo potraživanje predstavlja povremeno potraživanje, zastara kojeg je regulirana člankom 373. ZOO, a da se ne radi o šteti koja nastaje sukcesivno, svakom mjesečnom isplatom mirovine, ukazuje i odredba članka 160. stavak 4. Zakona o mirovinskom osiguranju kojom je propisano pravo tužitelja zahtijevati ukupnu svotu štete (kapitaliziranu štetu). Činjenica da tužitelj ima pravo tražiti kapitaliziranu mirovinu ukazuje da njegovo pravo nije regresno i ne nastaje svakom pojedinačnom isplatom, nego je samostalno pravo koje se temelji na Zakonu o mirovinskom osiguranju, a tužitelj ga stječe donošenjem konačnog rješenja kojim se priznaju prava na primanje iz mirovinskog osiguranja. Navedeno ujedno znači da tužiteljeva šteta ne dospijeva mjesečno, svakom isplatom, već se ista temelji na navedenom rješenju. Budući se radi o zastari samog prava (prekluziji) ne primjenjuju se pravila o zastari odnosno o prekidu zastare. Tuženik u svezi s navedenim ukazuje i na sadržaj odluke ŽS u Bjelovaru, poslovni broj Gž-506/00 od 09. ožujka 2000. god., koja se djelomično citira: „Za razliku od prekluzije kod koje se gubi i samo subjektivno pravo i mogućnost za prisilno ostvarenje toga prava, kod zastare se gubi samo pravo na prinudno ostvarenje subjektivnog prava i dok kod zastare postoji mogućnost prekida i zastoja, takva mogućnost ne postoji kod prekluzije jer se na nju ne primjenjuju pravila o zastari.“ Slijedom svega navedenog, osnovan je prigovor zastare, te pravilnom primjenom materijalnog prava i to odredbi članka 160. ZMO u svezi s odredbama članka 379., članka 372. i članka 373. ZOO-a, tužbeni zahtjev je neosnovan u cijelosti. Obzirom i na navedeno tuženik predlaže odbiti tužitelja sa tužbenim zahtjevom u cijelosti. Tuženik kao što je već naveo u odgovoru na tužbu da mjerodavno pravo koje treba primijeniti u ovom prijeporu je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, u daljnjem tekstu ZOOP/056, a to znači da predmet spora treba raspraviti sa aspekta članka 27. (3) Zahtjevom za naknadu štete može se obuhvatiti ukupna svota štete (kapitalizirana šteta) ili svota stvarne štete (pojedino davanje) koja se odnosi na određeno razdoblje (npr. kalendarska godina). (4) Kada se šteta sastoji u obvezi zavoda na trajna novčana davanja, zavod može zahtijevati plaćanje naknade štete u jednoj ukupnoj svoti (kapitalizirana šteta). Ta se svota izračunava prema visini priznate mirovine i prema tablicama aktuarske matematike koje utvrđuje zavod. Zavod može zahtijevati plaćanje naknade štete u ukupnoj svoti i neposredno od društva za osiguranje. Radi se o posebnom zakonu kojim se uređuju obvezna osiguranja u prometu a na to upućuju i odredbe sustavnih zakona i to Zakona o obveznim odnosima (NN-35/05 i 41/08) u članku 923. i Zakon o osiguranju (NN-15/05, 36/09 i 75/09) u članku 13. ZOOP/057 (kojom odredbom se, pored prava na regres, regulira i pitanje opsega naknade štete zavoda koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog, prema odgovornom osiguratelju). Tuženik se stoga protivi tužbenom zahtjevu u cijelosti i to pozivom na odredbu članka 27. stavak 3. ZOOP-a s kojom odredbom se određuje da opseg i visina obveze tuženika, društva za osiguranje, na naknadu štete ovdje tužitelju predstavlja onu štetu koja se određuje na način da se: „Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.“ Dakle, obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine bio veći od razmjernog iznosa mirovine utvrđene za slučaj umirovljenja osiguranika tužitelja zbog povrede na radu. Stav tuženika jasno potvrđuje pravni stav Visokog trgovačkog suda RH, kao i pravni stav Ustavnog suda RH, izraženim u slijedećim odlukama: Visoki trgovački sud RH, broj Pž-10507/13-7 od 13. siječnja 2016. god.: „Osim toga, tuženik tijekom postupka, a to ponavlja i u žalbi, osnovano ukazuje, imajući u vidu da tužitelju pripada odšteta prema onom zakonu koji je bio na snazi u vrijeme kad je šteta nastala odnosno kad je nastao obvezno pravni odnos između stranaka (u vrijeme kada je osiguranici priznato pravo na invalidsku mirovinu) na primjenu odredbe članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14). Prema toj zakonskoj odredbi društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja naknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stvarnom štetom smatra se razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno člana njezine obitelji, pri čemu se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju osiguranici tužitelja pravomoćnom i konačnom odlukom tužitelja utvrđena invalidska mirovina zbog ozljede na radu radi koje je nastupila profesionalna nesposobnost ni slijedom navedene zakonske odredbe (članak 27. stavka 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu) ne bi proizlazila osnovanost tužbenog zahtjeva jer nema razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu u kojem bi slučaju tuženik kao društvo za osiguranje bio u obvezi naknaditi tužitelju razmjerni iznos mirovine.“ Visoki trgovački sud RH, broj Pž-7872/13-4 od 11. veljače 2016.: S obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o zakonima iste važnosti. Zakon o mirovinskom osiguranju nasuprot Zakonu o obveznom osiguranju u prometu, koji su svaki lex specialis u odnosu na svoje područje, a svaki pitanje regresnog prava odnosno načina obračuna razmjernog djela mirovine uređuje drugačije, ovaj sud je mišljenja da se u konkretnom slučaju ima primijeniti Zakon o obveznom osiguranju u prometu po načelu da kasniji zakon derogira raniji (lex posterior derogat legi priori). Slijedom navedenog, s obzirom na to da prema tom zakonu, u odnosu na konkretni slučaj ne postoji razlika između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja (list 10. - 11. spisa) i one koja bi bila priznata za slučaj povrede na radu, tužitelj nema regresno pravo na isplatu razmjernog dijela isplaćene mirovine.“ Ustavni sud RH, br. U-I/988/1998 od 17. ožujka 2010. god.:
- 1 0 -
Rev-1889/2001. „Iznijeto znači da predmet spora treba raspraviti s aspekta odredbe članka 81. Zakona o osiguranju (NN 9/94) kojom je propisano, da kad pravna osoba koja obavlja poslove zdravstvenog, invalidskog ili mirovinskog osiguranja istakne odštetni zahtjev, društvo za osiguranje dužno je u okviru odgovornosti .. platiti troškove liječenja.“ „U članku 5. stavku 3. i u članku 5. stavku 5. ZOMO-a izraženo je pravilo da se prava iz mirovinskog osiguranja utemeljenog na generacijskoj solidarnosti mogu ukidati samo u slučajevima određenim "ovim Zakonom", odnosno da se njihovo korištenje može ograničiti samo u slučajevima i uz uvjete određene "ovim Zakonom. Ustavni sud dužan je istaknuti da takvo zakonsko ograničenje ne uvažava temeljna pravna načela lex specialis derogat legi generali i lex posterior derogat legi priori. ZOMO je opći zakon kojim se uređuju odnosi u sustavu mirovinskog osiguranja utemeljenog na generacijskoj solidarnosti, pa je posebnim zakonom dopušteno odstupiti od njegovih općih pravila.“ Jasno je stoga da odredbe ZOMO-a na koje se poziva tužba nisu primjenjive na predmetni pravni spor i ne mogu priječiti primjenu odredbe članka 27. ZOOP-a kada se radi o utvrđenja obveza tuženika. Slijedom svega navedenog u ovom predmetu postoje dvije zakonske norme koje određuju pojam stvarne štete. Članak 27. ZOOP-a propisuje što je stvarna šteta. Članak 161. ZOMO propisuje što je stvarna šteta.
Članak 161. ZOMO ne daje pravo tužitelju da potražuje naknadu od društva za osiguranje, već mu to pravo daje članak 27. ZOOP-a. Naime, tužitelj nema status treće osobe, niti ima status neposrednog oštećenika, kao što svoje pravo ne izvodi iz prava svog osiguranika, već je njegovo pravo na naknadu štete izvorno, utemeljeno na samoj zakonskoj normi. Člankom 164. ZOMO propisuje se da tužitelj ima pravo potraživati naknadu štete od društva za osiguranje kod kojeg je bio osigurano vozilo kojim je počinjena šteta osiguraniku tužitelja. Njegovo pravo da potražuje naknadu štete od društva za osiguranje utemeljeno je na polici osiguranja od automobilske odgovornosti. Predmet i sadržaj police osiguranja od automobilske odgovornosti, kao obvezno osiguranje regulirano je Zakonom o obveznom osiguranju u prometu. To ujedno znači da je zakonodavac odredio tim zakonom koju će štetu plaćati društva za osiguranje zavodima za mirovinsko osiguranje. Kako je sud dužan primjenjivati sve pozitivne zakonske odredbe cjelokupnog pravnog poretka RH, to je u ovom slučaju dužan primijeniti sve odredbe svih zakona na harmoniziran i jedinstven način. Zakon o mirovinskom osiguranju i Zakon o obveznom osiguranju u prometu jesu posebni zakoni, gdje se ima primijeniti načelo lex specialis derogat lex generali. Ovdje imamo dva lex specialis a koji se imaju primijeniti u ovom slučaju na harmoniziran način. Pravilnim tumačenjem zakonskih normi mora se zauzeti stav na temelju slijedećih činjenica: da je društvo za osiguranje pasivno legitimirano samo u slučaju da je štetniku izdalo valjanu policu osiguranja od automobilske odgovornosti, da društvo za osiguranje izdaje policu osiguranja od automobilske odgovornosti u skladu sa Zakonom o obveznom osiguranju u prometu, budući se radi o obveznom a ne dragovoljnom osiguranju, da društvo za osiguranje za obvezno osiguranje od automobilske odgovornosti za štete koju vlasnik ,vozač ili imatelj vozila počini štetu trećim osobama preuzima obveze po ugovoru o osiguranju, a ne prema zakonskim propisima, da je ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti sastavljen u skladu sa odredbama Zakona o obveznom osiguranju u prometu a koji regulira opseg i predmet osiguranja, da je predmet osiguranja između ostalog i šteta koju pretrpi društvo za osiguranje, da je stvarna šteta koja je predmet osiguranja po polici osiguranja od automobilske odgovornosti određena odredbama
- 1 1 -
članka 27. ZOOP-a, da su odredbom članka 27. ZOOP-a određene granice obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a ta granica određena je način da društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, da je granica obveza preuzetih ugovorom o osiguranju u odnosu na zavode koji obavljaju poslove mirovinskog osiguranja određena na način da je društvo za osiguranje takvom zavodu naknaditi stvarnu štetu a koja je stvarna šteta definirana način da ista predstavlja razmjerni iznos mirovine koja se određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Imajući u vidu navedeno, tuženik po predmetnoj polici osiguranja od automobilske odgovornosti odgovara unutar granica obveza preuzetih ugovorom o osiguranju i ništa više. Zakonom o obveznom osiguranju u prometu jasno su određene granice obveze po ugovoru o osiguranju. Niti jedan zakon ne može proširiti granice ugovora. Tužitelj nije ugovorna strana, niti se ugovor o osiguranju može mijenjati zakonima kojim se reguliraju mirovinski odnosi. Tuženik se poziva na konvencijska i ustavna načela vladavine prava, kao i na načela obvezno pravnih odnosa, a to je da se ugovori moraju izvršavati, da djeluju kao izvor prava za ugovorne strane, te da treći u odnosu na taj ugovor nemaju pravne ovlasti mijenjati na način da jednoj od ugovornih strana nameću obveze koje nisu ugovorene. Tuženik u privitku odgovora dostavlja policu osiguranja i uvjete osiguranja, kao dokaz za svoje navode. Dakle, da bi šteta postojala, a imajući na umu citiranu odredbu članka 27. stavak 3. ZOOP, bilo bi potrebno da mirovina koju tužitelj isplaćuje je veća od one koja bi mu pripala da je osiguranik umirovljen zbog povrede na radu. Iz rješenja HZMO br: 0067403 od 18. srpnja 2009. godine je vidljivo da je osiguranik tužitelja MP do dana 01. lipnja 2009. godine imala 26 godina 2 mjeseca i 13 dana mirovinskog staža. Dakle, osiguranica tužitelja MP ĆP je 13 godina 7 mjeseci i 11 dana uplaćivala tužitelju doprinose za mirovinsko osiguranje. Stupanjem na snagu ZOMO/13 Zakonodavac je promijenio način utvrđivanja visine štete HZMO-a i dao je pravo HZMO-u da potražuje cijelu/punu mirovinu koju plaća svom osiguraniku bez obzira koliki dugi period prije nezgode je osiguranik HZMO-a plaćao doprinose za mirovinsko osiguranje. Ovo novo rješenje predviđeno u ZOMO/13 zapravo ima za posljedicu da HZMO zadrži sve doprinose koje je njegov osiguranik platio dok istodobno, budući je osiguranik ozlijeđen u nezgodi radi čega je umirovljen, HZMO može od osobe odgovorne za štetu naplatiti puni iznos mirovine. Ustavnost ovoga Zakona je vrlo dvojbena jer je vidljivo da se na ovaj način HZMO nalazi u situaciji neosnovanog bogaćenja jer zadržava primljene doprinose za mirovinsko osiguranje dok istodobno ne plaća HZMO mirovinu osiguraniku ozlijeđenom u nezgodi nego tu mirovinu plaća štetnik. Postavlja se pitanje zašto onda HZMO zadržava uplaćene doprinose jer ako već HZMO svu mirovinu koju za toga osiguranika isplati istodobno i regresno naplati od štetnika tada bi bilo logično da tom istom štetniku isplati doprinose koje je osiguranik HZMO-a uplaćivao više desetljeća. Rješenjem predviđenim u ZMO/13 tužitelj zapravo ima interes da njegov osiguranik bude umirovljen zbog ozljede u nezgodi jer na taj način zadržava uplaćene mirovinske doprinose od svoga osiguranika i istodobno svu mirovinu koju isplati svom osiguraniku regresno dobije natrag od osiguratelja vozila vozač kojega je skrivio prometnu nezgodu. Navedene odredbe ZMO su u suprotnosti i s odredbama
- 1 2 -
Zakona o obveznim odnosima -ZOO-a. Prema članku 1046. ZOO-a šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). Obična šteta se sastoji se u umanjenju nečije imovine(umanjenje postojeće imovine oštećenika). Predstavlja imovinsku vrijednost za koju je oštećenik postao siromašniji u odnosu na vrijednost imovine prije nastupanja štetnih posljedica. Nesporno da se u ovoj pravnoj stvari radi o izvan ugovornoj odgovornosti za štetu. Pretpostavke odgovornosti za štetu su: subjekti obveznog odnosa odgovornosti za štetu, štetna radnja štetnika, šteta, uzročna veza i protupravnost. Slijedom prethodno navedenog ukoliko se prihvati zakon ZMO/13 kod tužitelja nema štete, odnosno nema odgovornosti tuženika za štetu. Naime, kako je već prethodno rečeno ukoliko bi osiguranik tuženika doživio nezgodu, tužitelj za toga istog osiguranika može potraživati puni iznos mirovine s tim da se uopće ne vodi računa o visini mirovinskog doprinosa koji je taj osiguranik uplaćivao kroz više vremena HZMO-u. Tužitelj zadržava uplaćene iznose a regresno potražuje štetu koja će nastati isplatom mirovine, te uplatom regresa od strane tuženika tužitelj nema štete već si povećava imovinu za imovinu svoga osiguranika koji je uplaćivao doprinose kroz određeno vrijeme. Dakle, primjenom ZMO/13 tužitelju štetnim događajem ne nastaje šteta nego mu se imovina povećava za vrijednost imovine koju ne mora isplatiti svom osiguraniku jer navedenu mirovinu će isplaćivati tuženik, a ne tužitelj.
Tuženik predlaže da se provede financijsko vještačenje na okolnost koliko osiguranik tužitelja ĆP uplatila tužitelju na ime doprinosa za mirovinsko osiguranje. Po mišljenju tuženika primitke po osnovi mirovinskog osiguranja ili po nekoj drugoj osnovi koje je tužitelj primao na osnovi uplata za doprinose za mirovinsko osiguranje nužno je umanjiti tužbeno traženje na ime naknade štete koju tužitelj potražuje tužbom. Osnovanost prijedloga tuženika proizlazi iz pravilne primjene materijalnog prava, te stavova sudske prakse u kojoj se navodi: Vrhovni sud RH u svome rješenju broj 1109/06 od 11. siječnja 2007. godine navodi slijedeće: Međutim u pravu je revident kada prigovara visini dosuđene naknade kako za tuđu pomoć i njegu tako i za duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti i to iz razloga što se primanja na osnovu zdravstvenog, mirovinskog i invalidskog osiguranja uračunavaju u odgovarajuće vrste štete tako da šteta koju trpi osigurana osoba sastoji od razlike između ukupne štete i onoga što oštećeni prima po jednoj ili više navedenih osnova. Ako oštećenik ne prima te vrste naknade ili odbija pokrenuti postupak kod nadležnih tijela radi ostvarivanja naknada po tim osnovama, u tom slučaju sud je dužan kao prethodnom pitanju sam utvrditi pravo oštećenika na naknadu za tjelesno oštećenje i taj iznos odbiti od utvrđene ukupne svote naknade te oštećenoj osobi, u ovom slučaju tužiteljici dosuditi razliku između ukupne štete i onoga iznosa koji bi tužiteljica mogla ostvariti prema socijalnom osiguranju. Vrhovni sud RH u svome rješenju broj 522/06 od 20. lipnja 2007. navodi slijedeće: Valja raspraviti i prigovor tuženika da u iznos zarade koja bi pripadala tužitelju valja uračunati i mjesečnu opskrbninu od 363,49 kuna koju tužitelj ostvaruje kao hrvatski branitelj na temelju rješenje Ureda državne uprave Vukovarskoj – srijemskoj županiji od 30. kolovoza 2005. Naime, primanja na temelju socijalnih davanja(ovdje opskrbnina) valja uračunati u odgovarajuću vrstu (osnove) štete, tako da se šteta koju oštećenik trpi sastoji od razlike između iznosa ukupne štete i onoga što oštećenik prima na temelju tako određenog socijalnog primitka. Tako utvrđena razlika je šteta koju odgovorna osoba
- 1 3 -
mora naknaditi oštećeniku u obliku zahtjeva ne novčane rente zbog izgubljene zarade(članak 195. stavak 2. u vezi s člankom 188. stavak 1 i 2 ZOO-a).
3. Tužitelj se u podnesku od 16. studenog 2020. očitovao na odgovor na tužbu tuženika te je naveo da tuženik priznaje nastanak štetnog događaja i svoju pasivnu legitimaciju, a tuženik priznaje i odgovornost svog osiguranika i uzročno-posljedičnu vezu između navedene prometne nesreće i invalidnosti osiguranice tužitelja, ali osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Pravna osnova tužbenog zahtjeva su članak 161. i 164. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18 i 102/19). Visina tužbenog zahtjeva dokazana je javnom ispravom tj. obračunom isplaćene invalidske mirovine. Naime, sukladno članku 230. stavak 1. i 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19), članku 159. stavak 1., 2. i 3. Zakona o općem upravnom postupku (NN 47/09), članku 5., članku 145. stavak 1. i 2. i članku 7. stavak 2. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19), obračun tužitelja ima značenje javne isprave koja dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje, a koji stav je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u brojnim odlukama (Rev-x 386/2018 od 29. siječnja 2020. godine, Rev-x 827/15-2 od 07. veljače 2017., Rev-x 456/14 od 23. rujna 2014., Revt 139/16-2 od 15. veljače 2017.). U nastavku točke II. odgovora na tužbu tuženik navodi da on smatra da u ovoj pravnoj stvari treba primijeniti odredbe članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05, 36/09 i 75/09) koji je stupio na snagu 01. siječnja 2006. godine te se poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-x 388/2018 od 25. kolovoza 2020. godine. Uvidom u navedeno rješenje, kao i u prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu iz toga spora razvidno je da je tužbom podnesenom 20. veljače 2008. tražena naknada kapitalizirane štete (razmjerni dio) za mirovinu koja se počela isplaćivati 18. svibnja 2007., a sve prema starom Zakonu o mirovinskom osiguranju (NN 102/98, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 43/07, 79/07, 35/08, 40/10, 121/10, 61/11, 114/11, 76/12, 112/13, 133/13) koji je stupio na snagu 01. siječnja 1999. godine. Revizijska odluka na koju se poziva tuženik nije primjenjiva u ovome postupku budući da se tužbom zahtijeva naknade štete prema novom Zakonu o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18 i 102/19) koji je stupio na snagu 01. siječnja 2014. godine, dakle nakon stupanja na snagu Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (01. siječnja 2006.). Iz navedenog razloga u ovome postupku nije primjenjiva ni revizijska odluka br. Rev 1067/2012 koju je tuženik također dostavio uz odgovor na tužbu. Opreza radi, tužitelj ističe da se rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-x 388/2018 od 25. kolovoza 2020. godine poziva, između ostaloga, na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-454/08-2 koja regulira pitanje zastare potraživanja naknade štete, a koja odluka nije u nikakvoj vezi sa pitanjem o kojemu je taj sud odlučivao u tom postupku te na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1061/03-2 u kojoj je izražen upravo suprotan stav tj. da tužitelju pripada naknada štete prema onom Zakonu o mirovinskom osiguranju koji je bio na snazi u vrijeme kada je tužitelju nastala šteta tj. u vrijeme isplate svake mirovine. Nasuprot pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u rješenju broj Rev-x 388/2018 od 25. kolovoza 2020. godine o zakonu koji se imao primijeniti na naknadu štete nastale za vrijeme važenja starog Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 102/98), u predmetu u
- 1 4 -
kojemu je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučivao o zakonu koji se ima primijeniti na naknadu štete nastale nakon 01. siječnja 2014. odnosno nakon stupanja na snagu novog Zakona o mirovinskom osiguranju zauzet je stav da se ima primijeniti upravo novi Zakon o mirovinskom osiguranju (NN 157/13) koji je bio na snazi u trenutku nastanka štete tj. u vrijeme kad su izvršene isplate mirovine. U točki III. tuženik prigovara previsoko zatraženoj naknadi štete te navodi da se na njega kao osiguratelja ne odnosi Zakon o mirovinskom osiguranju, da on odgovara na temelju ugovora o zaključenoj polici obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti te da može odgovarati samo u okviru preuzetih ugovornih obveza, a koje su propisane Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu. U nastavku tuženik tvrdi da je potrebno utvrditi razmjerni iznos mirovine prema starom Zakonu o mirovinskom osiguranju koji je vrijedio do 01. siječnja 2014. godine, a kako je to tužitelj ranije tražio od tuženika. Tužitelj je ove navode tuženika o primjeni zakona već osporio u točki II. ovoga podneska pozivajući se na relevantnu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2530/2018-2 od 08. siječnja 2020. Tuženik ističe prigovor zastare potraživanja iz razloga što je od donošenja rješenja o priznanju prava na mirovinu (18. srpnja 2009.) do dana podnošenja tužbe (30. rujna 2020.) protekao rok od tri godine, a pozivajući se na članak 166. starog Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 102/98, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 43/07, 79/07, 35/08, 40/10, 121/10, 61/11, 114/11, 76/12, 112/13, 133/13) koji je prestao važiti 01. siječnja 2014. godine te na odluke Županijskog suda u Zagrebu i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se, kao i citirana odredba zakona, odnose samo na slučaj potraživanja naknade štete po prvi puta, dakle na slučaj kada tužba radi naknade štete koja se podnosi prvi puta nije podnesena u roku tri godine od dana kada je u upravnom postupku postalo konačno rješenje kojim je priznato pravo na primanje iz mirovinskog osiguranja, što u ovome postupku nije slučaj, a što je razvidno iz tužbe i priloga uz tužbu. Tužitelj ističe da je članak 170. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, dalje: ZOMO) propisano da se na naknadu štete primjenjuju odgovarajuće odredbe Zakona o obveznim odnosima, ako nisu u suprotnosti s odredbama ZOMO. Slijedom navedenog, primjenjuju se i odredbe članka 241. i 245. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) o prekidu zastare i roku zastare u slučaju prekida, pa je prigovor zastare potraživanja neosnovan. U nastavku tuženik ističe gubitak prava (prekluziju) na predmetno potraživanje naknade štete, a sukladno članku 226. i 227. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) kojima se regulira zastara povremenih tražbina. Nadalje se tuženik poziva na članak 379. stavak 2., članak 372. i članak 373. starog Zakona o obveznim odnosima koji je prestao važiti 01. siječnja 2006. godine, dakle prije nego što je osiguranici tužitelja uopće priznato pravo na mirovinu. Tuženik se u prilog svojim tvrdnjama poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 110/2007 od 12. ožujka 2008. koja se odnosi na potraživanje mirovine, a ne na potraživanje naknade štete. Samo iz navedenog proizlazi da su navodi tuženika neosnovani. Tužitelju šteta nastaje sukcesivno, svakom mjesečnom isplatom invalidske mirovine i to tek od trenutka kada je izvršio isplatu. Zato se potraživanje tužitelja na ime već isplaćenih iznosa mirovine ne može smatrati povremenim potraživanjem. Ovdje se radi o potraživanju naknade štete koja se sastoji u umanjivanju imovine tužitelja (obična šteta) koja nastaje u pravilnim vremenskim razmacima u trenutku kada tužitelj izvrši isplatu mirovine svom
- 1 5 -
osiguraniku. Člankom 161. stavak 2. ZOMO propisano je što obuhvaća naknada štete koju tužitelj ima pravo zahtijevati. Člankom 165. stavak 1. ZOMO propisano je da potraživanja naknade štete zastarijevaju istekom rokova određenih Zakonom o obveznim odnosima. Člankom 230. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) za tražbine naknade štete propisan je trogodišnji zastarni rok. Budući da je tužba u ovome predmetu podnesena 30. rujna 2020. godine, a da su za sva potraživanja naknade štete iz ranijih razdoblja tužbe podnesene unutar roka zastare, što je razvidno iz tužbe i priloga uz tužbu, za ovo potraživanje nisu nastupile niti zastara potraživanja niti prekluzija. Istovjetan stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-454/08-2 od 14. siječnja 2009. na koju se poziva rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-x 388/2018 od 25. kolovoza 2020. godine koje je tužitelj dostavio u prilogu odgovora na tužbu, a koja se mutatis mutandis može primijeniti u ovome postupku budući da su odredbe zakona na koje se ta odluka poziva sadržajno identične odredbama novih zakona. Tuženik ponovno navodi da u ovome postupku treba primijeniti članak 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Tužitelj je ove navode tuženika o primjeni zakona već osporio pozivajući se na relevantnu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2530/2018-2 od 08. siječnja 2020. Opreza radi, tužitelj ističe da izvod iz zapisnika sa 26. sjednice Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske održane 05. prosinca 2016. godine u točki 1. navodi da će se osnovanost zahtjeva tužitelja za naknadu štete na ime isplaćene mirovine, a prema društvu za osiguranje, ocjenjivati primjenom odredaba Zakona o mirovinskom osiguranju. Da je ZOMO lex specialis u odnosu na Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, kao i o tome da se ima primijeniti Zakon o mirovinskom osiguranju koji je bio na snazi u vrijeme kada je tužitelju nastala šteta, svjedoči i praksa Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (Pž-8449/2016 od 15. siječnja 2018. itd.), a s obzirom da su trgovački sudovi bili nadležni za postupanje u ovakvim postupcima sve do posljednje izmjene Zakona o parničnom postupku. Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesena 13. siječnja 2016., dakle prije održavanja gore navedene sjednice Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (05. prosinca 2016.) i odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske koja se odnosi na ukidanje prava iz mirovinskog osiguranja, a na koje se tuženik poziva u točki V. odgovora na tužbu, upravo iz navedenih razloga nisu relevantne za ovaj postupak. Nadalje, Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesena 11. veljače 2016., na koju se tuženik također poziva navodi da taj sud smatra da se ima primijeniti Zakon o obveznim osiguranjima u prometu po načelu da kasniji zakon derogira raniji (lex posterior derogat legi priori). S obzirom da je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu lex posterior samo u odnosu na stari Zakon o mirovinskom osiguranju (NN 102/98), navedena odluka i iz toga razloga nije primjenjiva u ovome postupku. Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05) stupio je na snagu 01. siječnja 2006. godine, a novi Zakon o mirovinskom osiguranju (NN 157/13) stupio je na snagu 01. siječnja 2014. godine, slijedom čega je u ovome postupku, po načelu lex posterior derogat legi priori, potrebno primijeniti ZOMO. S obzirom da je sukladno odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2530/2018-2 od 08. siječnja 2020., a sa kojom su u suglasnosti i ranije odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, kao i po načelu lex posterior derogat legi priori, potrebno primijeniti Zakon o mirovinskom osiguranju i to onaj koji je bio na snazi u vrijeme kada je tužitelju
- 1 6 -
nastala šteta, a kako se u ovome postupku tužbeni zahtjev odnosi na naknadu štete nastale isplatom mirovine za razdoblje od 01. listopada 2017. do 30. lipnja 2020. godine, tužitelj ističe sljedeće: Zakonom o mirovinskom osiguranju (NN 157/13), a koji je stupio na snagu 01. siječnja 2014. godine, propisano je: ''Članak 161. Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju. Naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja: 1. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu.'' ''Članak 164. Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 161. ovoga Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete).'' S obzirom da je navedeni zakon stupio na snagu 01. siječnja 2014. i propisivao da naknada štete obuhvaća davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu, a da je praksa tada nadležnih trgovačkih sudova bila neujednačena te s obzirom na stajalište Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 05. prosinca 2016. godine izraženo u točki 2. izvoda iz zapisnika sa te sjednice, izmjenom navedenog zakona dodatno se pojasnila intencija zakonodavca, odnosno Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 115/18) koji je stupio na snagu 01. siječnja 2019. propisano je: ''Članak 41. U članku 161. stavak 2. mijenja se i glasi: »(2) Naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja: 1. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu''. Slijedom navedenog, tužitelj ima pravo od tuženika zahtijevati naknadu štete koja obuhvaća novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom, a ne u razmjernom iznosu. Nadalje se tuženik poziva na ustavna načela vladavine prava istovremeno tvrdeći da on odgovara samo po ugovoru o osiguranju odnosno polici osiguranja od automobilske odgovornosti, a ne prema kogentnim odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju, sa kojim se tvrdnjama tužitelj iz gore navedenih razloga ne slaže. Tuženik predlaže priklop spisa tužitelja broj 67403 u kojemu se nalazi sva potrebna dokumentacija za izračun stvarne štete u smislu članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, a zatim izvesti dokaz financijskim vještačenjem na okolnost izračuna stvarne štete u smislu članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Slijedom navedenog, tuženik predlaže utvrditi visinu razlike između invalidske mirovine koja se isplaćuje osiguranici tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. S obzirom da se osiguranici tužitelja isplaćuje upravo invalidska mirovina zbog ozljede na radu, izvoditi dokaz financijskim vještačenjem da bi se utvrdilo da nema razlike između mirovine koja se isplaćuje osiguranici tužitelja i mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, nije potrebno. Budući da, s obzirom na ranije navedena pravna shvaćanja o primjeni Zakona o mirovinskom osiguranju koji je bio na snazi u vrijeme kada je tužitelju nastala šteta, činjenice koje bi se utvrdile izvođenjem dokaznih prijedloga navedenih u točki V. odgovora na tužbu nisu važne za donošenje odluke u ovom postupku, tužitelj se protivi izvođenju tih dokaznih prijedloga. U točki VI.
- 1 7 -
odgovora na tužbu tuženik navodi da je ustavnost ZOMO dvojbena. Tvrdnje tuženika iz točke VI. odgovora na tužbu su neosnovane, ničim dokazane i u suprotnosti sa rješenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-856/2016 od 07. veljače 2017. godine. Navedenim rješenjem ne prihvaća se prijedlog Hrvatskog ureda za osiguranje za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 161. stavka 2. ZOMO, a kojim je propisano da naknada stvarne štete koju tužitelj ima pravo zahtijevati obuhvaća novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu. Tim rješenjem ocijenjeni su kao neosnovani svi prigovori Hrvatskog ureda za osiguranje, a koje u odgovoru na tužbu ponavlja tuženik. Nadalje tuženik predlaže izvesti dokaz financijskim vještačenjem na okolnost koliko je osiguranik tužitelja MP uplatila tužitelju na ime doprinosa za mirovinsko osiguranje. Budući da, s obzirom na navedeno rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske kao i s obzirom na pravna shvaćanja o primjeni Zakona o mirovinskom osiguranju koji je bio na snazi u vrijeme kada je tužitelju nastala šteta, činjenica koja bi se utvrdila izvođenjem dokaznog prijedloga navedenog u točki VI. odgovora na tužbu nije važna za donošenje odluke u ovom postupku, tužitelj se protivi izvođenju tog dokaznog prijedloga. Iako je ranije visinu tužbenog zahtjeva osporavao tvrdeći da se ima primijeniti Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, tuženik navodi da je tužbeni zahtjev nužno umanjiti za primitke tužitelja po osnovi uplata za doprinose za mirovinsko osiguranje. Za ove tvrdnje tuženik ne navodi zakonsku osnovu već se poziva na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje se odnose na potraživanja naknade za tuđu pomoć i njegu i duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti te na novčanu rentu zbog izgubljene zarade. Iz navedenog proizlazi da su tvrdnje tuženika neosnovane. Temeljem iznesenog, tužitelj ostaje u cijelosti kod tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva kao i svih navoda iznesenih tijekom ovog postupka te predlaže da naslovljeni sud tužbeni zahtjev tužitelja usvoji u cijelosti.
4. U podnesku od 9. prosinca 2024. tužitelj je naveo da smatra ako tuženik svojim prigovorima pobija osnovanost tužbenog zahtjeva, stoga je onda osnovanost svojih prigovora dužan dokazati upravo tuženik. U parničnom postupku svaka strana dužna je dokazivati činjenice koje istoj idu u prilog, odnosno ne može se stavljati na teret tužitelju da dokazuje činjenice koje idu u korist tuženika, odnosno da dokazuje tvrdnje koje uopće nije iznio u postupku. Što se tiče visine potraživanja koje se potražuje tužbom, tužitelj ističe da je on u spis uz tužbu dostavio obračun svoje službe za isplatu mirovina koji predstavlja javnu ispravu o isplaćenoj visini mirovine prema ZOMO koju potražuje tužbom i koji zakon treba primijeniti kao lex specialis, te stoga tužitelj ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva. Bolje rečeno, tužiteljev obračun visine utužene tražbine odnosno isplaćene invalidske mirovine koji je izradio ovlašteni aktuar Odjela za pravne poslove Središnje službe je javna isprava u smislu članka 140 a. ZOMO i članka 230 ZPP. Dakle, bitno je da je tužitelj kao pravna osoba sa javnim ovlastima izdao obračun odnosno potvrdu kojom potvrđuje činjenicu isplate svom osiguraniku u određenom iznosu i da je taj dokument ovjeren pečatom tužitelja, jer je Zakon o mirovinskom osiguranju lex specialis i ništa ne može biti iznad Zakona. Nadalje, očitujući se ovim podneskom na navode tuženika tužitelj ističe da se u ovoj pravnoj stvari ima primijeniti kao kasniji i specijalniji propis Zakon o mirovinskom osiguranju. U prilog ovim tvrdnjama tužitelj kao dokaz prilaže rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revd 1177/2023 od 21. ožujka 2023., u kojem se ističe da kod dileme u sudskoj praksi koji
- 1 8 -
pravni propis primijeniti, da li članak 161. ZOMO (NN 157/13 i dr.) ili članak 27. ZOOP-a (NN 151/05 i dr.), još uvijek nije zauzet konačan stav, tj. kod tog pravnog pitanja sudska praksa viših sudova još uvijek nije jedinstvena, te o tom pravnom pitanju još uvijek nema definitivne prakse revizijskog suda.
Dakle, revizijski sud za sada nema generalni stav, već se radi o pojedinačnim odlukama tog suda. Također, u prilog svojim tvrdnjama tužitelj kao dokaz prilaže rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revd-751/2024 od 10. srpnja 2024., u kojem se također ističe da kod dileme u sudskoj praksi koji pravni propis primijeniti, da li članak 161. ZOMO (NN 157/13 i dr.) ili članak 27. ZOOP-a (NN 151/05 i dr.), da o tom pravnom pitanju sudska praksa viših sudova još uvijek nije jedinstvena odnosno da o tom pravnom pitanju nema prakse revizijskog suda. Zbog navedenoga tužitelj predlaže prekid postupka jer odluka suda u ovom postupku ovisi o rješavanju istog pravnog pitanja, za koje je na mrežnoj stranici e-Oglasna ploča sudova objavljeno rješenje Revd 1177/2023 od 21. ožujka 2023. i rješenje Revd-751/2024 od 10. srpnja 2024., kojima se dopušta prijedlog za zauzimanje pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske radi rješenja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava. Da u ovome predmetu sud treba odrediti prekid postupka tužitelj potkrepljuje i činjenicom, da je baš među istim strankama i za istog osiguranika MP za ranije razdoblje naknade štete, u tijeku postupak pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske po uloženoj reviziji tuženika u predmetu Rev-984/2022. Kao završno u prilog prekidu postupka, tužitelj ističe da je u tijeku i parnični postupak pred Općinskim sudom u Požegi među istim strankama i iza istog osiguranika MP za kasnije razdoblje naknade štete u predmetu Pn- 57/2023 te u ovome predmetu parnični postupak treba prekinuti do donošenja odluka sudova u navedenim predmetima.
5. U dokaznom postupku izvršen je uvid u zapisnik o očevidu od 19. srpnja 2007. godine, presudu Općinskog suda u Požegi poslovni broj K-243/07 od 20. srpnja 2007. godine, prijavu o ozljedi na radu od 20. srpnja 2007., nalaz i mišljenje vještaka tužitelja o invalidnosti od 1. lipnja 2009., mišljenje stručnog povjerenstva tužitelja za reviziju nalaza i mišljenja o invalidnosti od 9. lipnja 2009., rješenje tužitelja broj 67403 od 18. srpnja 2009., nalaz i mišljenje ovlaštenog vještaka tužitelja na ponovnom pregledu od 13. prosinca 2011., rješenje tužitelja broj 50312 od 15. prosinca 2011., presudu Općinskog suda u Požegi od 17. listopada 2010., sudsku nagodbu zaključenu pred Trgovačkim sudom u Osijeku dana 14. veljače 2013., presudu Trgovačkog suda u Osijeku od 27. studenog 2015., presudu Visokog trgovačkog suda RH od 1. ožujka 2019., presudu Trgovačkog suda u Osijeku, Stalna služba u Slavonskom Brodu od 8. lipnja 2018., rješenje Visokog trgovačkog suda RH od 2. srpnja 2019., mišljenje stalnog sudskog vještaka medicinske struke dr. med. Željka Lisca od 27. ožujka 2020., ispis podataka iz OIB servisa za osiguranicu tužitelja MP, obračun isplaćene invalidske mirovine sačinjen 6. srpnja 2020., dopis tužitelja od 8. srpnja 2020. s povratnicom, dopis tuženika od 3. kolovoza 2020., banku podataka doznačenih mirovinskih primanja od tužitelja za razdoblje od rujna 2017. do srpnja 2020., presudu Općinskog suda u Sisku od 27. lipnja 2014., presudu Županijskog suda u Sisku od 11. siječnja 2018., presudu Visokog trgovačkog suda RH od 15. siječnja 2018.
6. Nesporno je, a utvrđeno je i uvidom u zapisnik o očevidu Policijske postaje Požega od 19. srpnja 2007. i presudu Općinskog suda u Požegi broj K-243/07-3 od 20. srpnja 2007. da je dana 19. srpnja 2007. osiguranik tuženika RP
- 1 9 -
prouzrokovao prometnu nesreću u kojoj prometnoj nesreći su teške tjelesne ozljede zadobili MP i OPF, a tuženik je u odgovoru na tužbu priznao odgovornost svog osiguranika za tu prometnu nezgodu.
7. Uvidom u prijavu o ozljedi na radu Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje sud je utvrdio da je MP kao povreda na radu priznato njeno ozljeđivanje kao posljedica prometne nezgode od 19. srpnja 2007.
8. Nesporno je, a utvrđeno je i uvidom u rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 18. srpnja 2009. da je tužitelj MP priznao počevši od 1. lipnja 2009. pravo na invalidsku mirovinu u mjesečnom iznosu od 1.478,91 kn mjesečno, a kod koje je zbog ozljede na radu nastala profesionalna nesposobnost za rad.
9. Uvidom u rješenje tužitelja od 15. prosinca 2011. utvrđeno je da je tužitelj svom osiguraniku MP priznao pravo na invalidsku mirovinu i nadalje zbog profesionalne nesposobnosti za rad.
10. Uvidom u nalaze i mišljenja vještaka Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 1. lipnja 2009. i 13. prosinca 2012. utvrđeno je da je kod osiguranice tužitelja MP zbog ozljeda koje je zadobila 19. srpnja 2007. u prometnoj nesreći nastupila profesionalna nesposobnost za rad, a koje ozljeđivanje je kvalificirano da je uzrokovano ozljedom na radu.
11. Nesporno je, a utvrđeno je uvidom u obračun isplata na teret tužitelja od 6. srpnja 2020. i uvidom u banku podataka doznačenih mirovinskih primanja da tužitelj isplaćuje svojoj osiguranici MP mirovinu i da joj je kroz razdoblje od 1. listopada 2017. do 30. lipnja 2020. putem Područnog ureda u [adresa] isplatio invalidsku mirovinu u ukupnom iznosu od 70.871,04 kn.
12. Nesporno je nadalje, da je tužitelj protiv tuženika kod nadležnih sudova vodio više postupaka radi naknade štete zbog isplate invalidske mirovine svojoj osiguranici za razdoblja od 2010. do rujna 2017.
13. Prema odredbi članka 161. stavak 1. i 2. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18 i 102/19) zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju. Naknada stvarne štete koju zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovog zakona obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja: 1. novčana davanja isplaćena na osnovu priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata mirovine bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu.
13.1. Prema odredbi članka 164. stavak 1. istog zakona zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučaju iz članka 161. ovog zakona i iznimno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete).
14. Za odlučivanje o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje odnosno u trenutku kada je izvršena isplata mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja, ovdje prometne nezgode.
- 2 0 -
15. Prema odredbi članka 27. stavak 1., 2. i 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 i 155/23) društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili imovinskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.
16. Dakle, kada je riječ o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine prema odredbi članka 27. stavak 3. istog zakona obveza postoji ako postoji razlika između iznosa invalidske mirovine koja se isplaćuje i iznosa koji bi bio isplaćen i kada bi razlog isplate bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji odgovara osiguravatelj, ovdje tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika.
17. Nesporno je temeljem izvedenih dokaza sud utvrdio da je tužitelj priznao svojoj osiguranici invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad, a koju nesposobnost za rad su prouzrokovale ozljede koje je osiguranica tužitelja zadobila u prometnoj nesreći od 19. srpnja 2007., a tužitelj je u svojim rješenjima to ozljeđivanje svog osiguranika priznao kao povredu na radu.
18. Nesporno je da je osiguranik tuženika bio odgovoran za prometnu nesreću u kojoj je osiguranica tužitelja teško tjelesno ozlijeđena i tužitelj je svom osiguraniku priznao pravo na isplatu invalidske mirovine.
19. Obzirom na navedeno sud nalazi da tužitelj ima pravo od tuženika tražiti isplatu svih davanja koje je imao s osnova isplate mirovine svom osiguraniku, a ne samo razmjeran iznos kako to tvrdi tuženik kao razliku između invalidske mirovine i one koja bi se isplatila zbog ozljede na radu jer je nesporno utvrđeno da je ozljeda koju je osiguranica tužitelja zadobila u prometnoj nesreći koju je prouzrokovao osiguranik tuženika uzrok umirovljenja osiguranice tužitelja i sud ne nalazi postojanje razlike između invalidske mirovine i mirovine koja se osiguranici tužitelja isplaćuje zbog profesionalne nesposobnosti za rad koja nesposobnost za rad je uslijedila zbog ozljede na radu odnosno zbog ozljeđivanja u prometnoj nesreći koju je prouzrokovao osiguranik tuženika.
20. Stoga je sud i odbio dokazni prijedlog tuženika da se provede vještačenje po vještaku knjigovodstvene struke.
21. Budući da je sud utvrdio da je tužitelj kroz utuženo razdoblje isplatio svom osiguraniku iznos od 70.871,04 kn što po konverzijskom tečaju iznosi 9.406,21 eur to je sud dosudio tužitelju iznos od 9.406,21 eur. Sud je prihvatio i zahtjev tužitelja za isplatom zakonske zatezne kamate koja teče na dosuđeni iznos od 29. srpnja 2020.
22. Stoga je odlučeno kao u izreci.
23. Tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja tužitelja, a sud nalazi da prigovor nije osnovan budući da od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa koji je tužitelj isplatio svom osiguraniku dakle, od listopada 2017. pa do srpnja 2020. pa do podnošenja tužbe 1. listopada 2020. nije prošao niti zastarni rok od 3 godine niti zastarni rok od 5 godina.
- 2 1 -
24. Budući da tužitelj trošak postupka nije tražio, a u istome je uspio to je sud odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove.
25. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci.
U Požegi, 30. prosinca 2024.
S u d a c
Ilka Leko
Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana objave presude, odnosno od primitka prijepisa presude u 3 istovjetna primjerka.
DNA:
1. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3
2. Odvjetničko društvo Grgić i partneri, Pisarnica Osijek, Ivana Gundulića 5 b
