Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-57/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Mileni Frankić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja SS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog ureda Volić&Ružićka&Cabadaj Cafuta, iz Garešnice protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB:23057039320, zastupana po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-126/2023-8 od 9. studenog 2023., dana 3. siječnja 2025.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d., kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-126/2023-8 od 9. studenog 2023.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti suda prvog stupnja kao neosnovan.

2. Protiv navedenog rješenja se žali tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08-57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 115/23-dalje: ZPP). Predlaže pobijano rješenje preinačiti sukladno žalbenim navodima, podredno ukinuti i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak, uz naknadu troška žalbenog postupka.

3. Žalba je neosnovana.

4. Tužitelj je sudu prvog stupnja podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

5. Tuženik je u odgovoru na tužbu, prije upuštanja u raspravljanje, istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti suda prvog stupnja, navodeći da je odredbom čl. 14. Ugovora o kreditu od 10. svibnja 2005. ugovorena mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta banke (Rijeka), pozivajući se na odredbe čl. 46. i čl. 48. ZPP

6. Sud prvog stupnja je, polazeći od odredbe čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13-dalje: ZPP/07), utvrdivši da su u konkretnom slučaju stranke predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika (čl. 70. ZPP) zaključio kako se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije posebno pregovaralo, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, da bi tužitelj koji ima prebivalište u [adresa] radi ostvarivanja svojih prava pred sudom, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u mjestu sjedišta tuženika u [adresa], bio izložen dodatnim troškovima, te da je navedena odredba ugovora o kreditu bila unaprijed formulirana od strane tuženika, slijedom čega tužitelj nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Stoga je sud prvog stupnja utvrdio kako je ugovaranje isključive mjesne nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja trgovaca nepoštena ugovorna odredba, koja je na temelju odredbe čl. 50. st. 1. ZZP-ništetna. Pored toga, sud prvog stupnja pozvao se i na primjenu odredbe čl. 1. i čl. 19. l. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16-dalje. ZPK).

7. Ispitujući pobijano rješenje i postupak koji mu je prethodio utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka propisanu odredbom čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju povredu određeno ukazuje tuženik u žalbi. Pobijano rješenje nema nedostatke radi kojih se ne bi moglo ispitati, ima razloga o svim odlučnim činjenicama, a razlozi o odlučnim činjenicama nisu nejasni niti međusobno proturječni.

8. Jednako tako nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka propisane odredbom čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, na koju povredu određeno ukazuje tuženik u žalbi jer okolnost što sud prvog stupnja nije obavijestio stranke u postupku o postojanju namjere za odlučivanjem o nepoštenosti odredbe o prorogaciji nadležnosti ne upućuje na ostvarenja navedene bitne povrede.

9. U postupku nisu ostvarene niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka, a na koje povrede sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

10. U konkretnom slučaju, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu od 10. svibnja 2005. dolaze do primjene odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003-dalje ZZP/03), a ne Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07), no navedeno je bez utjecaja na pravilnost pobijanog rješenja jer je i pravilnom primjenom ZZP/03 valjalo jednako odlučiti.

11. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog namjenskog ugovora o kreditu (identične odredbe sadrži i čl. 49. ZZP/14, u koji Zakon je implementirana Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima [odredbama] u potrošačkim ugovorima, SL 1993., L 95, str. 29., SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24.), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredba čl. 81. st. 4. ZZP/03 propisuje kako je trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan to dokazati.

12. Prema tumačenju Suda Europske uniju u presudi od 27. lipnja 2000. , [obrt] i [obrt] v [obrt] i dr., spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98, obveza nacionalnih sudova ex officio ispitivati nepoštenost spornih odredbi ugovora bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. Stoga je sud prvog stupnja pravilno, ex officio ispitivao nepoštenost sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovorena nadležnost suda (prorogacijska klauzula) i donio pravilno odluku koju je obrazložio valjanim razlozima koje prihvaća i ovaj sud.

13. Tako je, suprotno navodima žalbe, u konkretnom slučaju, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, temeljem sadržaja ugovora o kreditu polazeći od naravi usluge koja predstavlja predmet ugovora te sadržaja ostalih ugovornih odredbi tipičnih za unaprijed formulirane standardne ugovore, ima se uzeti, temeljem zakonske presumpcije (čl. 3. Direktive i čl. 96. ZZP.) da se radi o unaprijed formuliranoj ugovornoj odredbi o kojoj stranke nisu pregovarale te tužitelj kao potrošač koji ima prebivalište u [adresa] nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj iste što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a za posljedicu ima značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja jer bi on u slučaju vođenja parničnog postupka pred Općinskim sudom u Rijeci bio izvrgnut dodatnim troškovima naspram tuženika koji bi ostvarivao pogodnost i bitno manje troškove time što bi za sve sporove proizašle iz ugovora o kreditu bio nadležan sud u mjestu njegova sjedišta.

14. Žalbeni navodi tuženika kojima ukazuje na sudsku praksu županijskih sudova u Republici Hrvatskoj ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja ovo kada se pođe od pravnog stava zauzetog na zajedničkom sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i građanskog odjela RH održanog 5. studenoga 2020. prema kojem prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnosti dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.

15. U odnosu na žalbene navode tuženika da je sud prvog stupnja trebao obavijestiti stranke o postojanju namjere za odlučivanjem o nepoštenosti odredbe o prorogaciji nadležnosti te da je u tom smislu trebao provesti kontradiktoran postupak na temelju kojeg bi mogao sagledati sve okolnosti slučaja i utvrditi je li uistinu predmetna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača, valja odgovoriti da je tužitelj, kao potrošač, podnošenjem tužbe izabrao sud pred kojim želi ostvariti zaštitu, a tuženik je imao mogućnost o tome se izjasniti, a što je i učinio upravo isticanjem prigovora mjesne nenadležnosti, o kojem je sud prvog stupnja pravilno odlučio uvažavajući sve okolnosti konkretnog slučaja upravo se rukovodeći kriterijima (smjernicama) koje je Suda Europske unije postavio u prethodno citiranoj presudi od 27. lipnja 2000., Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i dr., spojeni predmeti C-240/98 do C- 244/98, udovoljivši prethodno načelu audi alteram partem kao dio prava na obranu i koje je obvezujuće za taj sud, posebno kada odlučuje o sporu na osnovi koju je utvrdio po službenoj dužnosti, u tom smislu Suda Europske unije u predmetu C- 89/08 P Komisija protiv Irske i drugih [2009. ] ECR I-11245, stavci 50. i 54., u predmetu., Banif Plus Bank, C-472711, EU:C:2013:88, stavci 25 do 30,36 i toč. 1. izreke presude), jer je tuženiku omogućio da se izjasni o tužiteljevom izboru suda pred kojim kao potrošač želi ostvariti sudsku zaštitu, a čime je suštinski osporio valjanost prorogacijske klauzule.

16. Slijedom izloženih razloga, odredba predmetnog ugovora koja sadrži sporazum o mjesnoj nadležnosti je-ništetna. Iz navedenih razloga proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. ZPP.

17. Stoga, u konkretnom slučaju, nema mjesta primjeni odredbe čl. 48. ZPP o opće mjesnoj nadležnosti suda na koju se tuženik poziva u žalbi, s time što je ukazati i na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Gr1-143/2019 od 11. prosinca 2019. u pogledu mjesne nadležnosti suda za spor u vezi s ugovorom o kreditu tj. nadležnosti suda prema prebivalištu potrošača po odredbi čl. 19. l. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16 i 128/22).

18. Dakle, pravilno je sud prvog stupnja odbio prigovor mjesne nenadležnosti slijedom čega je valjalo odbiti kao neosnovanu žalbu tuženika i potvrditi pobijano rješenje primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP kako je to odlučeno u izreci ovog rješenja.

19. Tuženik nije uspio sa žalbom pa mu ne pripadaju troškovi žalbenog postupka (čl. 154. st. 1. ZPP u svezi čl. 166. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 3. siječnja 2025.

Sutkinja

Milena Frankić