Posl. broj: P-1234/2023-25.
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
Zlatar, Trg slobode 14A
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru po sucu Damiru Čižmeku kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja SB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Karlu Novoselu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Erste&Steiermärkische S-Leasing d.o.o., Zelinska ulica 3, Zagreb , OIB: 46550671661, zastupanog po punomoćnici SBH i ostalim odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 22. studenoga 2024. godine u prisutnosti z.z. punomoćnika tužitelja Luke Mlinarića, odvjetnika iz Zagreba i punomoćnice tuženika, 30. prosinca 2024.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da ne postoji tuženikovo potraživanje istaknuto radi prebijanja u iznosu od 5.319,06 EUR (petisućatristodevetnaeset eura i šest centi) zajedno sa zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 12. studenog 2011.godine pa do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. godine određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.
II. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe i dijelovi odredaba ugovora o operativnom leasingu br. 28421/08 sklopljenog 29. rujna 2008. između tužitelja, i to BB i tuženika Erste&Steiermärkische S-Leasing d.o.o. , kojima su tužiteljeve novčane obveze iz predmetnog ugovora vezane uz valutnu klauzulu u stranoj valuti CHF, odnosno kojom je ugovoreno da je tužitelj dužan iste podmirivati u kunskoj protuvrijednosti novčanog iznosa određenog u stranoj valuti CHF po prodajnom tečaju Erste & Steiermärkische Bank d.d i kojima je ugovoreno da svi rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa padaju na teret tužitelja, a koje se odredbe i dijelovi odredaba nalaze u člancima IV.,VI. i VII. predmetnog ugovora zajedno s podupirujućim dijelovima o valuti u CHF sadržanih u općim uvjetiima uz ugovore o operativnom leasingu važeći od 21. lipnja 2007.
Posl. broj: P-1234/2023-25.
III. N a l a ž e se tuženiku Erste&Steiermärkische S-Leasing d.o.o. da tužitelju IB plati iznos od 17.731,23 EUR (sedamnaesettiućasedamsto- tridesetjedan euro i dvadesettri centa) sa zakonskom zateznom kamatom do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskonte stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena; od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućem polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, tekućom na iznos od:
66,31 EUR
od 13. prosinca 2008. pa do isplate,
285,51 EUR
od 20. siječnja 2009. pa do isplate,
317,99 EUR
od 21. veljače 2009. pa do isplate,
321,71 EUR
od 12. ožujka 2009. pa do isplate,
218,11 EUR
od 11. travnja 2009. pa do isplate,
237,82 EUR
od 13. svibnja 2009. pa do isplate,
200,80 EUR
od 18. lipnja 2009. pa do isplate,
202,74 EUR
od 8. srpnja 2009. pa do isplate,
205,57 EUR
od 2. kolovoza 2009. pa do isplate,
200,17 EUR
od 26. rujna 2009. pa do isplate,
181,96 EUR
od 13. listopada 2009. pa do isplate,
193,58 EUR
od 30. studenoga 2009. pa do isplate,
202,08 EUR
od 12. prosinca 2009. pa do isplate,
266,45 EUR
od 15. siječnja 2010. pa do isplate,
296,60 EUR
od 17. veljače 2010. pa do isplate,
301,99 EUR
od 17. ožujka 2010. pa do isplate,
341,06 EUR
od 21. travnja 2010. pa do isplate,
400,15 EUR
od 21. svibnja 2010. pa do isplate,
412,61 EUR
od 18. lipnja 2010. pa do isplate,
479,09 EUR
od 22. srpnja 2010. pa do isplate,
525,45 EUR
od 27. kolovoza 2010. pa do isplate,
582,72 EUR
od 21. rujna 2010. pa do isplate,
554,47 EUR
od 21. listopada 2010. pa do isplate,
611,35 EUR
od 26. studenoga 2010. pa do isplate,
796,16 EUR
od 24. prosinca 2010. pa do isplate,
716,67 EUR
od 24. veljače 2011. pa do isplate,
723,67 EUR
od 12. ožujka 2011. pa do isplate,
701,93 EUR
od 8. travnja 2011. pa do isplate,
Posl. broj: P-1234/2023-25.
647,91 EUR
od 14. svibnja 2011. pa do isplate,
769,51 EUR
od 28. lipnja 2011. pa do isplate,
942,71 EUR
od 19. srpnja 2011. pa do isplate,
1.072,50 EUR od 30. kolovoza 2011. pa do isplate,
999,43 EUR
od 16. rujna 2011. pa do isplate,
963,02 EUR
od 4. listopada 2011. pa do isplate,
874,01 EUR
od 8. listopada 2011. pa do isplate,
917,42 EUR
od 9. studenoga 2011. pa do isplate,
sve to u roku od 15 dana.
IV. O d b i j a s e preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 162,55 EUR (stošezdesetdva eura i pedesetpet centi.
V. N a l a ž e s e tuženiku Erste&Steiermärkische S-Leasing d.o.o. da tužitelj IB naknadi troškove postupka u iznosu od 4.375,40 EUR (četiritisućetristosedamdesetpet eura i četardeset centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. prosinca 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana, a odbija se preostali dio tužiteljevog zahtjeva za naknadu troškova u iznosu od 750,00 EUR (sedamstopedeset eura).
VI. O d b i j a s e tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u cijelosti.
Obrazloženje
1. Tužitelj je 11. srpnja 2023. protiv tuženika podnio tužbu Općinskom građanskom sudu u Zagrebu. U tužbi navodi da je kao potrošač s tuženikom kao trgovcem koji djeluje unutar svoje poslovne djelatnosti 29. rujna 2008. sklopio ugovor o operativnom leasingu br. 28421/08 (dalje u tekstu: Ugovor), kojim je u osnovi ugovorena obveza tuženika odnosno davatelja leasinga, primatelju leasinga (tužitelju) dati u korišenje objekt leasinga i to Mercedes-Benz CL 500 Coupe, godine proizvodnje: 2008. koji je nabavljen od dobavljača ROST-ŠPORT D.O.O. ZA TRGOVINU, trg Kreše Ćosića 11. Navedenim Ugovorom, ugovorena je neto nabavna cijena objekta leasinga u iznosu od 153.611,56 CHF te je u čl. VI. ugovorena ukupna naknada za leasing u iznosu od 141.823,07 CHF, a koji iznos će tužitelj otplaćivati u 36 mjesečnih obroka od 3.368,61 CHF te je navedeni iznos tužitelj bio u obvezi plaćati u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za CHF od Erste & Steiermärkische Bank d.d. na dan plaćanja pojedinog obroka. Također, ugovoreno je i kako Opći uvjeti uz ugovore o operativnom leasing čine njegov sastavni dio. Prodajni tečaj Erste & Steiermärkische Bank d.d za CHF je u vrijeme zaključenja ugovora naspram HRK iznosio 4,547300. Tužitelj smatra kako je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna, a sve iz razloga kako slijedi. Tužitelj ističe da je riječ o tipskom ugovoru o čijim pojedinačnim
Posl. broj: P-1234/2023-25.
odredbama tužitelj i tuženik nikada nisu pregovarali te su sve odredbe ugovora tužitelju nametnute od strane tuženika. Nadalje, a kako je prethodno već istaknuto, Ugovorom, kao i u svim njegovim sastavnim dijelovima, ugovoreni mjesečni obroci denominirani su u valuti CHF, a plativi prema prodajnom tečaju jedinog člana i osnivača tuženika, Erste & Steiermarkische bank d.d.. Pritom, prije i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora tužitelj nije imao nikakav utjecaj na sadržaj odredbe o valuti CHF-a uz koju je vezan pojedini mjesečni obrok, a posebno mu prije prvog usklađenja obroka nije ostavljena mogućnost odustati od ugovorom preuzetih obveza, ako odluči ne prihvatiti povećanje naknade. Temeljem točke 2.2. Općih uvjeta tužitelj je obvezan preuzeti objekt leasinga i potpisati zapisnik o primopredaji i nakon ugovorenog roka isporuke, s tim da će se, ako ne potpiše zapisnik, smatrati da preuzimanjem vozila konkludentno pristaje na jednostrano usklađenje iznosa dugovanja s osnova naknade za leasing i drugih troškova, a posebno usklađenja leasing obroka iz točke 4.5. S druge strane, ako odbije preuzeti predmet najma, tužitelj obvezan je naknaditi tuženiku sve do tada plaćene predujmove, sve nastale troškove, stvarno nastalu štetu radi ponovne prodaje, kao i trošak raskida od 4% vrijednosti Ugovora na dan raskida. Ovakvim postupanjem tuženika neminovno je narušena nužna ravnopravnost ugovornih strana u obveznopravnom odnosu, i to jer je uslijed spornih odredaba nastao je nenadoknadivi nesrazmjer međusobnih činidbi na štetu tužitelja. Predmetnim Ugovorom tuženik je, dakle, dobio ovlaštenje da, bez obzira na tužiteljevu suglasnost na sadržaj zapisnika o preuzimanju, za vrijeme izvršenja ugovora jednostrano mijenja mjesečnu naknadu i druge troškove koji terete tužitelja, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja pobijanog ugovora, tuženik nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni visine naknade. Time je kreirana nezakonita situacija u kojoj cjelokupni monetarni rizik valute CHF-a, određen prema prodajnom tečaju osnivača i jedinog člana tuženika, snosi tužitelj, dok je tuženiku koji je u cijelosti isplatio cijenu za vozilo u kunama omogućeno stvaranje ekstra profita kroz jednostranu promjenu mjesečnih obroka. Zbog učinaka ovih spornih ugovornih odredaba koje tuženiku daju mogućnost da jednostrano promijeni visinu mjesečnog obroka, u konkretnom slučaju, povrijeđeno je jedno od temeljnih načela obveznih odnosa – načelu savjesnosti i poštenja, a nije ostvaren niti zahtjev 3 prisilne odredbe prema kojoj činidba u vrijeme sklapanja ugovora mora biti određena ili barem odrediva. Tužitelj dodatno u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu ističe da je kuna oduvijek od njezina uvođenja 1994. vrlo stabilna valuta i zbog čega uopće nije jasna svrha i razlog ugovaranja valutne klauzule, pogotovo ne u CHF-u. Tužitelj naime smatra da je isključiv razlog ugovaranja valutne klauzule u njegovom slučaju i to u CHF valuti s kojom RH nema apsolutno nikakvih dodirnih točaka, ekstra profit tuženika. Tuženik je unaprijed pripremio sadržaj i uvjete Ugovora u CHF-u, o čemu s tužiteljem u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora niti za vrijeme njegova trajanja ni na koji način nije pojedinačno pregovarao na razumljiv način da bi tužitelju bile poznate ekonomske posljedice takovog njezinog ugovaranja u CHF-u, dok je tuženiku s obzirom na njegovu djelatnost te s obzirom kako su mu osnivači kreditne institucije, takva odredba bila (ili morala biti) poznata. Takvo postupanje tuženika bilo je suprotno načelu savjesnosti i poštenja te je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja i čime je tako ugovorena valutna klauzula u CHF-u protivna svrsi i namjeni valutne klauzule i kao takva ništetna. S druge strane, ono o čemu je tuženik morao informirati tužitelja, i to dokazno pisanim putem, jesu rizici i karakteristike konkretne valutne klauzule CHF
Posl. broj: P-1234/2023-25.
te moguće pojave tijekom otplate koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza u predmetnom ugovornom odnosu na štetu tužitelja. Tužitelj nikada od strane tuženika nije bio upozoren niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje leasinga s valutnom klauzulom CHF. Tužitelj zbog toga dodatno osnažuje već nespornu činjenicu da je valutna klauzula CHF nepoštena i ništetna za njegov potrošački ugovor, i to sljedećim činjenicama: Tužitelj nije bio upozoren od strane tuženika da valutna klauzula CHF nije isto što i valutna klauzula EUR, zbog čega je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu nego valutnu klauzulu EUR. Naime, Hrvatska narodna banka štiti tečaj HRK u odnosu na tečaj EUR, no ne štiti tečaj HRK u odnosu niti na jednu drugu valutu, pa tako niti u odnosu na CHF. Zbog toga se može reći da je tečaj CHF u odnosu na HRK potpuno slobodan te može rasti i padati neovisno o ikakvom utjecaju HNB, dok s EUR nije tako, već dapače HNB reagira te kupnjom, odnosno prodajom EUR regulira tečaj EUR u odnosu na HRK i time HRK drži stabilnom u odnosu na cijelu eurozonu. Upravo zbog toga je inflacija u Republici Hrvatskoj vrlo niska te je zbog toga HRK vrlo stabilna valuta u odnosu na eurozonu. CHF je valuta u koju «bježi» kapital u vrijeme gospodarske krize. To znači da za vrijeme recesija CHF naglo jača, jer bogati pojedinci tada kupuju znatne količine CHF ne bi li tako zaštitili vrijednost svoje imovine, pa zbog toga vrijednost CHF u odnosu na ostale valute može naglo narasti. Povijest već poznaje takve situacije, pa se može vidjeti da je u razdoblju od 1974. do 1999. CHF narastao u odnosu na DEM za 47%, a u nekim razdobljima je taj rast bio čak 61%, dok je u sljedećih 6 godina narastao u odnosu na EUR još 6%, dok je u jednome kraćem vremenu narastao čak za 12%. Takvi detalji govore o tome da CHF nije valuta koja bi bila dobra za dužnike kod ugovaranja leasinga, odnosno da je riječ o vrlo rizičnoj valuti ako se radi o dužnicima koji nemaju primanja u toj valuti te se na to potrošač mora detaljno i dokazno upozoriti. Međunarodni monetarni fond je višekratno upozoravao na mogućnost rasta tečaja CHF u odnosu na EUR sve banke Europske unije, i to upravo radi toga da ih upozori kako nije dobro plasirati potrošačima takve kredite. O tome se detaljno govori i u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/2012 od dana 4. srpnja 2013. Međunarodni monetarni fond je upozoravao banke na trostruki rizik, rizik pada rejtinga, rizik države koja ne čini ništa da spriječi ugovaranje takvih kredita te konačno na rizik za potrošače koji bi mogli ući u pretjerani trošak zbog rasta njihovih anuiteta. U tom smislu, vrlo je znakovito upozorenje Međunarodnog monetarnog fonda austrijskim bankama i državi iz 2005. Drugim riječima, tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na punoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa zaključenjem predmetnog ugovora o operativnom leasingu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13., 41/14. dalje u tekstu ZZP) i to čl.96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (NN. br. 35/05., 41/08. dalje u tekstu: ZOO) čl.322., povrijedio prava potrošača, korisnika leasinga zaključujući ugovore o operativnom leasingu, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, bez upozorenja tužitelja kao potrošača na učestalost promjene tečaja svjetskih valuta te brojnih faktora koji utječu na kretanje tečajeva, što ih čini teško predvidivim na duži rok. Zakonom o obveznim odnosima u članku 323., propisana ja kao posljedica ništetnosti vraćanja onog što je primljeno temeljem takovog ugovora, te je tuženik dužan vratiti tužitelju upravo ono što je
Posl. broj: P-1234/2023-25.
temeljem takovih ništetnih odredaba ugovora stekao, a s obzirom da je tuženik u zakašnjenju dužan je tužitelju isplatiti i zakonsku zateznu kamatu. Slijedom svega navedenog, jasno proizlazi zaključak kako se tužiteljeva obveza plaćanja ugovorenih leasing obroka višestruko povećala uslijed rasta tečaja CHF naspram HRK te ovom tužbom tužitelj, temeljem čl. 323. ZOO-a, potražuje, povrat preplata pojedinog leasing obroka zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose plaćanja. Slijedom svega navedenog tužitelj je postavio tužbene zahtjeva za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli te posljedičnoj isplati iznosa od 17.893,78 EUR/ 134.820,66 HRK, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od plaćanja pojedinih iznosa pa do isplate.
2. Rješenjem predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV- 223/2023-6. od 25. rujna 2023., za postupanje u ovom predmetu određen je Općinski sudu u Zlataru.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava tužbu (osnovanost i visinu) i postavljene tužbene zahtjeve i to s više osnova, koje u nastavku obrazlaže. O statusu tužitelja kao potrošača navodi da odredba članka 3. stavka 1. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, dalje u tekstu: ZZP/07) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Da je u svakom pojedinačnom predmetu potrebno utvrditi i dokazati status potrošača proizlazi i iz recentne sudske prakse županijskih sudova. O valutnoj klauzuli u švicarskom franku (CHF) navodi da je dopušteno ugovaranja valutne klauzule. Tužitelj podnesenom tužbom zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o leasingu kojom je ugovorena primjena valutne klauzule u CHF. Tuženik prije svega ukazuje sudu da valutna klauzula sadržana u Ugovoru o leasinga nije ništetna, i to zbog toga što je ugovaranje valutne klauzule izričito dozvoljeno temeljem zakona. Naime, odredbom čl. 22. Zakona o obveznim odnosima propisano je: ”Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.” Dakle, u hrvatskom zakonodavstvu prilikom ugovaranja pravnih poslova dopušteno je ugovoriti odredbu prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, a što je u ovom konkretnom Ugovoru o leasingu valuta CHF. Ovlaštenje ugovornih strana da ugovore primjenu valutne klauzule proizlazi iz članka 2. ZOOa koji propisuje slobodu uređivanja obveznih odnosa. Sudionici u prometu stoga slobodno uređuju obvezne odnose, uz ograničenje da ih ne mogu uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva. Ugovaranje valutne klauzule ne samo da nije suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, već je izričito i dozvoljeno člankom 22. stavkom 1. ZOO-a, a sloboda ugovaranja valutne klauzule izraz je ugovorne autonomije stranaka kao jednog od osnovnih postulata obveznog prava.
Posl. broj: P-1234/2023-25.
Tužitelj je sam potpisom Ugovora o leasingu prihvatio takvu obveze i dao ovlaštenje tuženiku valjanim očitovanjem svoje volje. Smisao je zaštitne klauzule u tome da se svota novčane obveze u valuti u kojoj je izražena novčana obveza veže uz promjene cijena onoga za što vjerovnik očekuje da će mijenjati cijenu sukladno promjenama kupovne moći one valute u kojoj je izražena novčana obveza, pa će na taj način svota dužnikove novčane obveze u trenutku ispunjenja odgovarati onoj kupovnoj moći koju je u trenutku sklapanja ugovora imala ugovorena svota. U ugovorima o operativnom leasingu koji su ugovoreni s valutnom klauzulom vezanom uz neku stranu valutu, odobreni iznos je nominiran u stranoj valuti, ali se sva plaćanja po takvom ugovoru obavljaju u domaćoj valuti. Kod ugovora s valutnom klauzulom obveza se dužnika povećava ako se poveća vrijednost strane valute (u kojoj je nominiran ugovor) u odnosu na domaću valutu, a obrnuta je situacija ako dođe do smanjenja vrijednosti strane valute u odnosu na vrijednost domaće valute, odnosno tada se obveza dužnika smanjuje. Dakle, valutna klauzula može djelovati u oba smjera te utjecati bilo na povećanje, bilo na smanjenje obveze. Valutna klauzula jest stoga klauzula kojom se ostvaruje načelo jednake vrijednosti uzajamnih davanja, i čije je ugovaranje toliko rašireno da o njezinoj navodnoj nedopuštenosti ili nezakonitosti ne može biti ni govora. Da je valutna klauzula dozvoljena, odnosno da nije ništetna, potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svom rješenju br. U-I392/2011 i dr. od dana 13.12.2016. kojim je odbio pokrenuti postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske spomenutog članka 22. ZOO. Prema tome, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije ništetna, niti se ona može smatrati ništetnom. O isključenju mogućnosti ispitivanja nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u, tuženik navodi da je već ranije osporio da bi tužitelj u ovoj pravnoj stvari uživao pravnu zaštitu s osnove ZZP/07, jer je na tužitelju teret dokaza da je predmetni ugovor sklopio za potrošačke potrebe. Međutim, sve i kada bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga odlučio ovaj ugovor promatrati kao potrošački ugovor, to tuženik ističe da se i u tom slučaju, a sukladno ustaljenoj praksi Suda EU oko tumačenja Direktive 93/13/EEZ, ne može smatrati da bi odredba o valutnoj klauzuli bila nepoštena, pa time i ništetna. Sud EU je u više svojih odluka, a osobito u odlukama C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. g. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine iznio pravni stav koji bi, kada bi se primijenio na odredbu čl. 22. ZOO-a i ovaj ugovorni odnos, zapravo značio da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli iz Ugovora o leasingu isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Naime, vezano za odluku C-81/19, u nacionalnom postupku pred sudom EU radilo se o ugovoru o kreditu koji je bio zaključen 2008. godine između Banke i potrošača, a koji ugovor je zapravo predstavljao refinanciranje ranije zaključenog ugovora o kreditu između istih ugovornih strana. Međutim, novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima, dakle vezan za valutnu klauzulu CHF, prema tečaju na dan isplate. Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom. Odgovarajući na prethodno pitanje postavljeno od nacionalnog suda, Sud EU je prije svega podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u
Posl. broj: P-1234/2023-25.
području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. U predmetu C- 243/20 raspravljalo se o pravnoj i činjeničnoj situaciji koja je proizašla iz pojedinačnog postupka koji se vodio pred grčkim nacionalnim sudovima. Naime, u nacionalnom postupku koji je bio povod za postupak pred Sudom EU utvrđeno je da su ugovorne strane u ugovor o kreditu inkorporirale odredbe koje korespondiraju odredbama Građanskog zakonika Republike Grčke. Sud EU je i u ovoj odluci došao do istih zaključaka kao i u predmetu C-81/19 navodeći da članak 1. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se njime iz područja primjene te direktive isključuje odredba unesena u ugovor što su ga sklopili trgovac i potrošač, a koja je odraz dispozitivne zakonske ili podzakonske odredbe, to jest koja se primjenjuje automatski kada ne postoji drukčiji dogovor među strankama, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo (paragraf 40). Navedeni stav ima se primijeniti i na ovaj ugovorni odnos, tj. kad se uzme u obzir: da su tužitelj i tuženik u Ugovoru o leasingu ugovorili otplatu leasing obroka po prodajnom tečaju; zatim da odredba čl. 22. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti te da u tom slučaju, ako strane nisu ugovorile drugi tečaj, obveza se ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno Hrvatska narodna banka i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja, jasno je da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovog Ugovora o leasingu odraz zakonskih odredbi te je kao takva isključena od ispitivanja nepoštenosti. O eventualnom ispitivanju nepoštenosti ugovorne odredbe s valutnom klauzulom u CHF-u, u slučaju da bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi ipak bilo moguće ispitivati (ne)poštenost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u, tuženik ističe da je odredbom čl. 99. ZZP/07 propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Tuženik smatra da navedena odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u ispunjava sve zahtjeve iz odredbe čl. 99. ZZP/07 pa stoga ističe da i s ove osnove sud ne bi bio ovlašten provesti test nepoštenosti odnosno utvrđivati je li ta odredba nepoštena s aspekta odredbi o zaštiti potrošača. Ovo osobito iz razloga što je nesporno da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o leasingu. Međutim, sve i kada bi sud smatrao da bi bio ovlašten provoditi test nepoštenosti, prilikom provođenja tog testa dužan je, a kako to propisuje odredba čl. 98. ZZP/07, uzeti u obzir narav robe ili usluge
Posl. broj: P-1234/2023-25.
koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor te uzeti u obzir je li, a kako to propisuje odredba čl. 96. ZZP/07, uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Predmetni Ugovor o leasingu zaključen je 2008. godine, dakle u vrijeme kada nisu postojale nikakve naznake na planu svjetske ekonomije koje bi upućivale na to da postoje okolnosti koje bi eventualno bitno utjecale na porast vrijednosti švicarskog franka. Nadalje, predmetni Ugovor o leasingu je zaključen na 3 godine te je tužitelju zadnji obrok obračunata u 2011. godini. U razdoblju od 2005. godine pa sve do 2009. godine tečaj švicarskog franka je bio stabilan s blagim trendom gubitka vrijednosti te je prava ekspanzija tečaja valute švicarskog franka nastupila tek krajem 2010. godine, kada je ovaj Ugovor o leasingu već bio u drugoj polovici otplate. Naime, u duhu odredbi ZZP/07, prilikom utvrđivanja nepoštenosti neke odredbe potrebno je uzeti u obzir sve okolnosti slučaja, pa tako i okolnost je li bila uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. U konačnici, a vezano za navode tužitelja da je tuženik ostvarivao ekstra profit ugovaranjem valutne klauzule u CHF, tuženik ističe sljedeće. Tuženik nije davao leasing iz vlastitih kunskih sredstava, nego se također zaduživao u švicarskom franku, tj. tuženik je novčana sredstva u navedenom razdoblju kada je zaključen predmetni Ugovor o leasingu pribavio zaduženjem u valuti CHF. Tuženik uz ovaj odgovor na tužbu dostavlja dopis STEIERMÄRKISCHE BANK UND SPARKASSEN AG od 9. srpnja 2005. godine iz kojeg je razvidno da ta banka tuženiku odobrava iskoristivi kredit u stranoj valuti za dodatni iznos od 5.000.000,00 eur do iznosa od 85.000.000,00 eur uz korištenje financiranja u švicarskim francima. Slijedom navedenog, neosnovani su stavovi tužitelja da bi tuženik ostvarivao ekstra profit, tj. i tuženik se zaduživao u CHF-u, te su stoga i tužitelj i tuženik preuzimali jednak rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF-u, sve i da je u ovom konkretnom slučaju, a uzimajući u obzir sve gore prethodno navedeno, određeni rizik i postojao. U pogledu ugovorene jamčevine, tuženik dodatno ukazuje kako je predmetnim Ugovorom o leasingu kao instrument osiguranja ugovorena i jamčevina u visini od 15,00% iznosa ukupne naknade leasinga te je u trenutku ugovaranja iznosila 19.785,17 CHF. I na navedenu jamčevinu primjenjivala se valutna klauzula u CHF-u, a čije utvrđenje ništetnim tužitelj zahtijeva u ovom postupku. U trenutku uplate sredstava jamčevine na dan 1. listopada 2008. godine u iznosu od 19.785,17 CHF, kunska protuvrijednost je iznosila u kunama 104.777,66 kn (CHF 19.785,17 x 5,29 – prodajni tečaj Erste banke d.d.), odnosno u eurima po fiksnom tečaju konverzije 13.906,39 eur, dok je u trenutku isplate, odnosno vraćanja jamčevine tužitelju dana 11. studenog 2011. iznos od 19.785,17 CHF u kunskoj protuvrijednosti iznosio ukupno 143.179,00 kn odnosno u eurima po fiksnom tečaju konverzije 19.003,12 eur (CHF 19.785,17 x 7,23 – prodajni tečaj Erste banke d.d.). Iz ranije navedenog je razvidno je kako je tužitelj prilikom isplate predmetne jamčevine profitirao na povećanju tečaja CHF i to u iznosu od 5.096,73 eur (38.401,34 kn), pa se stoga opravdano postavlja pitanje navodnog rizika, koji je tužitelj navodno preuzeo ugovaranjem predmetnog Ugovora o leasingu. Iz svih gornjih tvrdnji tuženika proizlazi kako je prvenstveno postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak, odnosno po stajalištu tuženika itekako je bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a uz to je i profitirao ugovaranjem jamčevine kao instrumenta osiguranja. Stoga, ukoliko sud iz
Posl. broj: P-1234/2023-25.
bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove razlike u jamčevini koja je u trenutku kada je isplaćena tužitelju iznosila 5.096,73 eur (38.401,34 kn) više nego u trenutku kada je zaključen Ugovor o leasingu, te predlaže naslovnom sudu da utvrdi postojanje tražbine tuženika i to u iznosu od 5.096,73 eur (38.401,34 kn) zajedno sa zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 12. studenog 2011.godine pa do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. godine određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za za tri postotnih poena. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužiteljice. Tuženik posebno ukazuje da ZZP/07 nigdje ne navodi da je ništetnost ugovorne odredbe ograničena samo u korist potrošača. Dakle, potrebno je jasno razlikovati nepoštenost ugovorne odredbe, kao pretpostavku za ništetnost ugovorne odredbe, od same ništetnosti ugovorne odredbe. I dok je prema ZZP-u nepoštena samo ona ugovorna odredba koja ide na štetu, a ne i na korist potrošača, ništetnost ugovorne odredbe je apsolutna prema obje ugovorne strane i proizvodi opće pravne učinke ništetnosti. Kao pravni učinak ništetnosti, odredbom članka 323. ZOO-a propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Stoga, obzirom da bi se u slučaju utvrđenja ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u ugovorni odnos između ovdje parničnih stranaka sveo na početno ugovoreni parametar (početni tečaj), to bi značilo da bi i tuženik imao potraživanje prema tužitelju, a sve iz razloga što je tijekom otplate leasing obroka tužitelj profitirao na vraćanju jamčevine po višem tečaju od onoga koji je bio inicijalno ugovoren. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualnopotraživanje tužitelja po Ugovoru o leasingu u zastari. Odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Nadalje, odredbom čl. 215. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti petogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio. Sve obveze tužitelja po ovom najmu su otplaćene još 2011. godine, pa stoga cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od pet godina (čak i deset) od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Tuženik opreza radi ističe da čak i u slučaju kada bi sud ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, tužitelj bi imao pravo potraživati kamate tek od dana podnošenja tužbenog zahtjeva, a ne od dospijeća svakog pojedinog iznosa isplaćene leasing rate. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim
Posl. broj: P-1234/2023-25.
odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka.
4. Tuženik je, nakon provedenog financijskog vještačenja, podneskom od 18. srpnja 2024., precizirao prigovor radi prebijanja na iznos od 5.319,06 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 12. studenoga 2011. pa do isplate.
5. Tužitelj se podneskom od 6. rujna 2024. i tako preciziranom prigovoru radi prebijanja protivi te, uz ostalo, opreza radi, prigovara i zastari istoga.
6. Tužitelj je tužbeni zahtjev za isplatu precizirao, nakon provođenje financijskog vještačenja, podneskom od 22. listopada 2024. tako da potražuje iznos od 17.731,23 eura sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose kao u podnesku, a tuženik se i tako preciziranom tužbenom zahtjevu protivi, a protivi se i djelomičnom povlačenju tužbe.
7. Prema odredbi čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 02/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – proč. tekst, 25/2013, 89/2014., 70/2019., 80/2022. i 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP), preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći, a prema stavku 3. tog članka, tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen.
8. Prema odredbi čl. 190. st. 1. ZPP-a, tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu; prema stavku 2., iznimno od odredbe stavka 1. ovog članka, tužitelje može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka; prema stavku 3., nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika, ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje spora među strankama, a prema stavku 4., smatrat će se da postoji pristanak tuženika na preinaku tužbe ako se on upusti u raspravljanje o glavnoj stvari po preinačenoj tužbi, a nije se prije toga protivio preinaci.
Posl. broj: P-1234/2023-25.
9. S druge strane, prema odredbi čl. 193. st. 1. ZPP-a, tužitelj može povući tužbu bez pristanka tuženika prije nego što se tuženik upusti u raspravljanje o glavnoj stvari, a prema stavku 2. tog članka, tužba se može povući i kasnije, sve do zaključenja glavne sprave, ako tuženik na to pristane. Ako se tuženik u roku od 15 dana o dana obavijesti o povlačenju tužbe ne izjasni i tome, smatrat će se da je pristao na povlačenje tužbe.
10. Dakle, smanjenje tužbenog zahtjeva ne predstavlja preinaku tužbu koju sud, eventualno može dopustiti već predstavlja djelomično povlačenje tužbe, a za koje je, nakon upuštanja tuženika u raspravljanje, nužan pristanak tuženika.
11. U odnosu na tužbeni zahtjev postavljen u tužbi (17.893,78 eura), tužitelj je podneskom od 22. studenoga 2024. smanjio tužbeni zahtjev za isplatu tako da sada potražuje iznos od 17.731,23 eura pa se stoga radi o djelomičnom povlačenju tužbe. Kako se tuženik tom djelomičnom povlačenju tužbe izričito protivi, valjalo je odlučiti o zahtjeva za isplatu u ukupnom iznosu od 17.893,78 eura.
12. U postupku su pročitani: ispis izvatka iz sudskog registra za tuženika, ugovor o operativnom leasingu br. 28421/08 od 29. rujna 2008. na temelju ponude br. 0140455, tuženikovi Opći uvjeti uz ugovore o operativnom leasingu, tuženikovi dopisi tužitelju od 30. rujna 2011., 30. rujna 2010., 30. lipnja 2010., 30. rujna 2009., 31. ožujka 2009. i 28. veljače 2009.; izlazni račun od 1. travnja 2007. do 31. prosinca 2012., kartca prometa za ugovor 28421/08, popis svih uplata za predmetni ugovor od 20. prosinca 2021., analitička kartica konta za period od 1. siječnja 1900. do 22. studenoga 2023., prijevod dopisa od 9. srpnja 2008. – povećanje kredita broj 01874-661836; provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku mr. sc. Zrinku Ručeviću iz društva Ručević vještačenja d.o.o. te je saslušan tužitelj.
13. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.
14. Tužbeni zahtjev je u pretežitom dijelu osnovan, a tuženikovo potraživanje istaknuto radi prebijanja ne postoji.
15. Iz isprava u spisu je vidljivo, a nije ni sporno:
- da je tužitelj, kao primatelj leasinga s tuženikom kao davateljem leasinga 29. rujna 2008. sklopio ugovor o operativnom leasingu broj: 28421/08, na temelju ponude br. 0140455, objektom kojeg je bilo vozilo marke Mercedes-Benz, tipa CL 500 Coupe, neto nabavne vrijednosti 153.611,56 CHF, s temeljnim trajanjem ugovora od 36 mjeseci, iznosom leasing obroka od 3.368,61 CHF, ukupnim iznosom leasing obroka 121.269,84 CHF, akontacijom /12,88 %) u iznosu od 19.785,17 CHF, jamčevinom (15,00 %) u iznosu od 23.041,73 CHF, troškovima obrade ugovora (0,50 %) od 768,06 CHF, ukupnom naknadom za leasing u iznosu od 141.823,07 CHF te neto ostatkom vrijednosti objekta leasinga u iznosu od 23.041,73 CHF;
- da je prema ugovoru ugovorena valuta CHF te se visina obroka obračunava i usklađuje prema indeksu: LIBOR 3-mjesečni, a sva plaćanja u korist davatelja leasing vrše se u kunama prema prodajnom tečaju CHF Erste&Steiermärkische Bank d.d.;
Posl. broj: P-1234/2023-25.
- da su sastavni dio ugovora Opći uvjeti uz ugovore o operativnom leasingu važeći od 21. lipnja 2007., a primatelj leasinga potpisom ovog ugovora potvrđuje da je pročitao i preuzeo opće uvjete, te prihvaća sva prava i obveze koje iz istih proizlaze;
- da se prema odredbi točke 4.5. tuženikovih Općih uvjeta uz ugovore o operativnom leasingu, usklađuju leasing obroci ukoliko do trenutka isporuke objekta leasinga bude izmijenjena nabavna vrijednost ili dodatni troškovi uslijed valutne klauzule… te će davatelj leasinga prilagoditi leasing obrok spomenutim promjenama, a davatelj leasinga ima također pravo kod promjena na tržištu novca u istoj mjeri prilagoditi iznosa leasing obroka i drugih naknada za leasing, pri čemu se predmetno usklađenje ne smatra izmjenom niti dopunom ugovora te se za isto ne traži suglasnost primatelja leasinga;
- da je davatelj leasinga, temeljem navedene odredbe, tijekom trajanja ugovora u više navrata mijenjao leasing obroke;
- da je tužitelj kao primatelj leasinga tuženiku kao davatelju leasinga platio sve iznose navedene u tuženikovoj knjigovodstvenoj dokumentaciji.
16. Sporno je:
- ima li tužitelj po navedenom ugovoru status potrošača;
- jesu li navedene odredbe ugovora o operativnom leasingu kojima je na opisani način ugovorena valutna klauzula, ništetne;
- osnov i visina tužiteljevog zahtjeva za isplatu;
- postojanja tražbine tuženika s osnova razlike u jamčevini za koji je istaknuo prigovor radi prebijanja;
- je li, neovisno o navedenom, nastupila zastara tražbine tužitelja te
- tijek zateznih kamata.
17. Prema odredbi čl. 5. st. 1. Zakona o leasingu ("Narodne novine", br. 135/2006., dalje: ZoL), važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, posao leasinga je pravni posao u kojem davatelj leasinga na temelju kupoprodajnog ugovora sa dobavljačem objekta leasinga stječe pravo vlasništva na objektu leasinga i primatelju leasinga na temelju ugovora o leasingu odobrava korištenje tog objekta leasinga na određeno vrijeme, a ovaj za to plaća određenu naknadu. Prema stavku 4. tog članka, posao operativnog leasinga je pravni posao iz stavka 1. ovog članka u kojem primatelje leasinga u razdoblju korištenja objekta leasinga plaća davatelju leasinga određenu naknadu koja ne mora uzimati u obzir cjelokupnu vrijednost objekta leasinga, davatelje leasinga snosi troškove amortizacije tog objekta leasinga i primatelj leasinga nema određenu opciju kupnje, može se prekinuti korištenje uz određene uvjete.
Posl. broj: P-1234/2023-25.
18. Prema odredbi čl. 25. st. 1. ZoL-a, ugovorom o leasingu obvezuje se davatelj leasinga pribaviti objekt leasinga od dobavljača objekta leasinga i primatelju leasinga odobriti pravo korištenja tog objekta lesinga na određeno razdoblje, a ovaj se obvezuje plaćati mu za to određenu naknadu. Prama stavku 2., primatelj leasinga određuje objekt leasinga i dobavljača tog objekta leasina.
19. Prema odredbi čl. 38. st. 1. ZoL-a, ugovor o operativnom leasingu, osim odredbi iz l. 36. st. 1. ovog Zakona, obvezno sadrži i slijedeće odredbe: 1. iznos, broj i rokove plaćanja pojedinih obroka i 2. ostatak vrijednosti objekta leasinga.
20. Prema odredbi čl. 43. st. 2. ZoL-a, primatelje leasinga dužan je davatelju leasinga plaćati naknadu u iznosima, rokovima i na način određen ugovorom o leasingu.
21. Prema odredbi čl. 39. ZoL-a, na prava i obveze subjekata u poslovima leasinga primjenjuju se osnove obveznih odnosa (opći dio) Zakona o obveznim odnosima, osim ako ovim Zakonom nije drugačije određeno.
22. Sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli temeljem se na odredbi čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/2005., dalje: ZOO), važećeg u vrijeme sklapanja ugovora, prema kojoj je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorene obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Prema stavku 2. tog članka, u tom slučaju, ako strane nisu ugovorile drugi tečaj, obveza se ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji obavi devizna burza odnosno Hrvatska narodna banka i koji vrijedi na dan dospjelosti odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja.
23. Iako tužitelj u ovom postupku, naravno, ne osporava ustavnost navedenih zakonskih odredbi već njihovu primjenu u konkretnom slučaju i pri tome se poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/2007. i 125/2007., dalje: ZZP), važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora.
24. Prema čl. 3. ZZP-a, u smislu ovog Zakona: potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu, izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a trgovac je svaka osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu u okviru svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, kako i osoba koja nastupa u ime i za račun trgovca.
25. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi stavka 2. navedenog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a prema stavku 4., ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
Posl. broj: P-1234/2023-25.
26. Tužitelj u svom iskazu navodi da je 2008. godine s tuženikom sklopio ugovor o operativnom leasingu predmetnom kojeg je bilo osobno vozilo marke Mercedes tip, CL 500 Coupe od dobavljača Rost-šport d.o.o. U vrijeme sklapanja tog ugovora bio je zaposlenik jedne firme i nije se bavio nikakvom vlastitom poduzetničkom ili kojem drugom djelatnošću te je auto bio namijenjen isključivo za njegove osobne potrebe. U to vrijeme imao je i nekih drugih kreditnih obveza kod banaka i želio je ovaj ugovor sklopiti u kunama ili barem u protuvrijednosti u EUR-ima ali su mu u uredu tuženika rekli da takvu mogućnost nisu imali te da mu mogu ponudi samo ovaj ugovor izražen u protuvrijednosti CHF. U to vrijeme ponuđeni uvjeti su mu bili prihvatljivi te se odlučio sklopiti predmetni ugovor. Ugovor su sastavili u tuženikovom uredu i u biti nije imao nikakve mogućnosti pregovarati o pojedinim odredbama, osim o roku trajanja. Odlučio se je na ugovor s trajanjem od tri godine i nešto prije isteka roka ugovora, ugovor je bio raskinut odnosno okončan, te je netko drugi kupio predmetni auto, odnosno ne sjeća se je li možda i on otkupio vozilo, budući da je u to vrijeme imao sklopljen ugovor s tuženikom i za plovilo. Jamčevina koju je uplatio prilikom sklapanja ugovora uračunata je u ukupno cijenu kod okončanja ugovora. Taj drugi ugovor za plovilo bio je sklopljen, koliko se sjeća, u protuvrijednosti EUR-ima. Na posebno pitanje punomoćnika tužitelja, odgovara da mu od strane tuženika ugovor nije ništa posebno obrazlagan, niti tumačen, niti je bilo što govora o nekakvim rizicima u vezi valutne klauzule. Ove druge ugovore koje je spominjao sklapao je s valutnom klauzulom u EUR-ima ili u kunama. Firma u kojoj je zaposlen bavi se pomorskim prijevozom i u toj se je firmi i on bavio sklapanjem ugovora koji su svi bili izraženi u dolarima i primjenjivalo se u biti anglosaksonsko pravo. Institut valutne klauzule mu je naravno poznat, ali onda mu se nije činilo da bi moglo doći do nekakvih problema u vezi valutne klauzule, kao što je došlo. Nakon nekoliko mjeseci je i pisao tuženiku tražeći obrazloženje o porastu rata leasinga, a odgovorili su mu da se jednostavno radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da ju oni primjenjuju. Na raskid ugovora se nije odlučio jer bi u tom slučaju jer bi morao otplatiti veliki iznos. Na posebno pitanje punomoćnika tuženika, odgovara da je u vrijeme sklapanja ugovora bio zaposlenik firme Uljanik plovidba d.d. i to kao direktor tog trgovačkog društva. Na daljnje pitanje punomoćnika tuženika odgovara da mu je prilikom sklapanja ovog ugovora od strane tuženika ponuđena isključivo varijanta s protuvrijednosti u CHF, a onaj drugi ugovor za plovilo koji je bio izražen u protuvrijednosti EUR-a bio je sklopljen negdje prije ili kasnije, sad se točno ne sjeća. U tuženikovom uredu u vezi ovog ugovora razgovarao je s dvije ženske osobe i one su mi ponudile upravo takav ugovor. U tom trenutku njemu je takav ugovor po svim karakteristikama bio prihvatljiv; i u pogledu visine, naknada za leasing i u pogledu rokova i onda nije u tome vidio nekakve rizike. Sad se niti ne sjeća je li te zaposlenice tuženika pitao da li postoji varijanta i drugačijeg ugovora, odnosno izraženog u kunama ili u protuvrijednosti EUR-a., odnosno za kunu mu je jasno bilo rečeno da takve varijante nema. Ne sjeća se je li pitao postoji li mogućnost ugovaranja u protuvrijednosti EUR-a. Pročitao je glavne odredbe ugovora ali nije pročitao cijeli ugovor. Na posebno pitanje suda odgovara da je kao direktor navedenog trgovačkog društva sve ugovore prije potpisivanja pažljivo čitao; tražio je stručna mišljenja o njima i sve informacije prije nego što bi ih potpisao. Ovaj ugovor sklopio je kao fizička osoba. Ovaj ugovor smatrao je kao tipičnom običnom kupovinom bilo koje stvari. Na posebno pitanje punomoćnika tuženika, odgovara da, kad što je već rekao, da je pročitao glavne odredbe, mislim u bitnome na prvu stranu ugovora, znači predmet ugovora, visinu, naknade, rokove i sjećam se da sam još pogledao da li ima nešto u vezi ugovorne
Posl. broj: P-1234/2023-25.
kazne. Na posebno pitanje punomoćnika tužitelja: koliko su mu vremena dali da pročitam ugovor, odgovara da praktički ništa, naime kako već to ide, trebalo je sve čim prije napraviti i bojao se je da ne izgubim to vozilo koje ga je zanimalo.
27. Tužiteljev iskaz sud ocjenjuje neposredno uvjerljivim i nema razloga sumnjati u njegovu istinitost.
28. Iz tužiteljevog iskaza, kao i iz samog teksta ugovora o operativnom leasingu u kojem je tužitelj navedene isključivo kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, sud kao prvo utvrđuje da je tužitelj po tom ugovoru imao svojstvo potrošača u smislu odredbe čl. ZZP-a te su za zaštitu njegovih prava mjerodavne upravo odredbe tog Zakona.
29. Činjenice da je tužitelj diplomirani pravnik koji je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bio direktor trgovačkog društva na kojem je poslu nepobitno sklapao razne ugovore s visokim novčanim iznosima; da mu je bio jasan koncept valutne klauzule te da prilikom sklapanja predmetnog ugovora očito nije postupao s naročitom pažnjom, pri tome nije odlučna budući da zaštita potrošača, predviđena i Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 21993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, predviđena u korist svih potrošača, ne samo onih koji se mogu smatrati "prosječnim potrošačem, koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću" (odluke Suda Europske unije C-198/20, C-7741/19; odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-5003/2022 od 4. lipnja 2024., rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-904/2024-3. od 27. kolovoza 2024., itd.)
30. Nadalje, iz tužiteljevo iskaza jasno proizlazi da se radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru davatelja leasinga te da tužitelj nije imao nikakvih mogućnosti pregovarati o pojedinim odredbama tog ugovora (osim rokovima) pa tako ni o odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskim francima.
31. Imajući u vidu da tužitelj na sadržaj tih odredbi nije mogao nikako utjecati te da je uslijed velikog porasta tečaja švicarskog franka došlo do značajnog povećanja leasing obroka i ukupne tužiteljeve obveze po tom ugovoru, a čime je nepobitno uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača, sud utvrđuje da je su navedena odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a., a time, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a te odredbi čl. 322. st. 1. ZOO-a, i ništetne, pa je stoga presuđeno kao u II. točki izreke.
32. Prema odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 36/2005., dalje: ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
33. Dakle, u konkretnom slučaju, tuženik je bez pravne osnove stekao novčana sredstva u vidu razlike između stvarno naplaćenih leasing obroka prema tečaju CHF za kn na dan plaćanja u odnosu na obroke obračunate prema početnom tečaju; sve to za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze.
34. Sukladno tome, tužitelj je činjenično i obrazložio svoj zahtjev te je na taj način dat i zadatak sudskom vještaku za financije.
Posl. broj: P-1234/2023-25.
35. Iz nalaza vještaka je vidljivo da je iznos financiranja od 133.826,39 CHF isplaćen dobavljaču predmeta leasinga 29. rujna 2008., s kojim danom je prodajni tečaj Erste&Steiermärkische Bank d.d. za valutu CHF iznosio 4.54370 kn za 1 CHF, pa je ugovoreni iznos financiranja iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 503.372,26 kuna. Za odgovaranje na postavljeni zadatak, vještak je prikazao otplatni plan kojeg je primijenio davatelj leasinga u razdoblju trajanja ugovora te iskazao razlike po osnovi promjene tečaja (stupac "n" tabele 1), na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac "e" tabele 1) pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog tečaja na dan izdavanja računa sa svaku pojedinu otplatu i početnog tečaja važećeg na dan korištenja leasinga.
36. U skladu s utvrđenjima iz nalaza, vještak u mišljenju navodi da: razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. prosinca 2008.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate iznosi: ukupno 17.731,23 eura (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika) s pojedinačnim mjesečnim iznosima razlika danim u stupcu "m1" tabele 1 iz nalaza, a da je razlika između jamčevine koja je uplaćena te iste u vrijeme obračunavanja ili isplate, iznosila 5.319,06 eura.
37. Sukladno takvom nalazu i mišljenju vještaka je tužitelj i podneskom od 22. studenoga 2024. i precizirao tužbeni zahtjev.
38. Tuženik na nalaz i mišljenje vještaka, odnosno njegov matematički izračun nije imao prigovora te je sukladno njemu precizirao i prigovoru radi prebijanja za tražbinu u iznosu od 5.319,06 eura koja bi se odnosila na razliku između jamčevine koju je tužitelj uplatio prilikom sklapanja ugovora i iznosa koji mu je po isteku ugovora obračunata, odnosno isplaćena.
39. Sud je nalaz i mišljenje ocijenio stručnim i objektivnim, a u pogledu pravnog pitanja ima li tuženik kao davatelj leasinga pravo na isplatu razlike između jamčevine koju je tužitelj uplatio prilikom sklapanja ugovora i iznosa koji mu je po isteku ugovora obračunata, odnosno isplaćena, sud ocjenjuje da nema zakonske osnove za uzimanje u obzir tzv. "negativnih razlika" pa stoga ne postoji potraživanje tuženika po toj osnovi u vezi kojeg je istaknuo prigovor radi prebijanja. Naime, tužitelj je jamčevinu sukladno ugovoru uplatio po tečaju važećem na dan te uplate, a konačnim obračunom jamčevine prema tadašnjem tečaju nije došlo do povrede prava tužitelja kao potrošača pa on time nije nište stekao bez osnove time što mu je jamčevina po isteku ugovora obračunata prema većem tečaju Zbog navedenoga ovaj sud utvrđuje da ne postoji tuženikovo potraživanje istaknuto radi prebijanja.
40. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Imajuću u vidu da je razlog ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamati o valutnoj klauzuli i o naknadama banke upravo nepoštenost tih odredbi, tužitelj imao pravo na zakonsku zateznu kamatu upravo od dana isplate pojedinih mjesečnih leasing obroka, a kako je i postavio tužbeni zahtjev. 41. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan.
Posl. broj: P-1234/2023-25.
42. Naime, ZZP odredbe o zastari ne sadrži te se primjenjuju opće odredbe ZOO-a. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godine iz čl. 225. ZOO-a. Prema odredbi čl. 241, zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.
43. Prema odredbi čl. 245. st. 3. ZOO-a, kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe … zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.
44. Prema pravnom shvaćaju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog pravnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 stavak 1. ZOO/05 (članka 104. stavak 1. ZOO/91, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost
45. Prethodno navedeno pravno shvaćanje potvrđeno je i objedinjenim pravnim shvaćanjem donesenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. pod točkom 4. na način: "Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.".
46. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, u konkretnom slučaju, na koju se postupak kolektivne zaštiti potrošača niti ne odnosi budući da tuženik nije bio stranka u tom postupku, a budući da je zastara ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli utvrđena tek ovom presudom, zastara nije niti počela teći.
47. Sukladno navedenom, tužbeni je zahtjev usvojen u dijelu koji se temelji na nalazu i mišljenju vještaka, a odbijen je u preostalom iznosu od 162,55 eura (do iznosa tužbenog zahtjeva postavljenog u tužbi te je, sukladno odredbama čl. 333. i 338. st. 3. ZPP-a odlučeno je i da ne postoji tuženikovo potraživanje istaknuto radi prebijanja.
48. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a, budući da tužitelj nije uspio samo s neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva (postavljenog u tužbi), zbog kojeg dijela nisu nastali posebni troškovi, pa je tuženikov zahtjev za naknadu troškova odbijen u cijelosti te mu je naloženo da naknadi troškove tužitelju.
49. Troškovi zastupanja tuženiku su odmjereni prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/2023., dalje: Tarifa), koja se primjenjuje temeljem odredbe tbr. 52. st. 3. ove Tarife.
50. Tužitelju su kao potrebni priznati troškovi: sastava tužbe po tbr. 7/1. Tarife u visini od 250 bodova; sastava podnesaka od 13. veljače 2024. i 6. rujna 2024. po tbr. 8/1 u visinama od po 250 bodova te zastupanja na ročištima 22. veljače 2024., 18. travnja 2024. i 22. studenoga 2024. po tbr. 9/1 u visinama od po 250 bodova, a što zajedno iznosi 1500 bodova, odnosno, prema vrijednosti boda od 2,00 eura iz tbr. 54,
Posl. broj: P-1234/2023-25.
3.000,00 eura, čemu valja dodati i PDV u iznosu od 750,00 eura, što ukupno za troškove zastupanja iznosi 3.750,00 eura.
51. Tužitelju nisu priznati troškovi sastava podneska od 17. 7. 2024. budući da nisu bili potrebni za vođenje parnice jer se njime samo očituje da nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, a tužbeni je zahtjev precizirao tek podneskom od 6. rujna 2024., trošak kojeg mu je priznat. Nisu mu priznati ni troškovi zastupanja na ročištu za objavu presude jer također nisu potrebni budući da presudu može preuzeti s e-oglasne ploče sudova.
52. Osim troškova zastupanja, tužitelju su priznati troškovi financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 eura te određeno zatraženi troškovi sudskih pristojbi na tužbu (112,70 eura) i presudu (112,70 eura) pa je tuženiku naloženo da mu na ime naknade troškova ukupno plati 4.375,40 eura, a odbijen je preostali dio tužiteljevog zahtjeva za naknadu troškova u iznosu od 750,00 eura.
53. Na troškove je dosuđena i zakonska zatezna kamata od donošenja ove presude, temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.
U Zlataru 30. prosinca 2024.
S u d a c:
Damir Čižmek
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana.
DNA:
1. punomoćniku tužitelja Karlu Novoselu, odvjetniku iz Zagreba,
2. punomoćniku tuženika Ivanu Dilberu, odvjetniku iz Zagreba
