Poslovni broj: 45 P-764/24-11
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Hrvoju Vučić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja EE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po punomoćniku Tajani Vizentin Brnabić odvjetnici iz Odvjetničkog društva Vizentin Brnabić & Rus iz Rijeke, Pomerio 27, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 zastupana po punomoćniku Danko Škare odvjetnik iz Zagreba, Savska cesta 41/VII, radi utvrđenja i radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 22. listopada 2024. godine u prisutnosti tužiteljice osobno uz zamjenika punomoćnika tužiteljice Marka Kraljevića odvjetnika te punomoćnika tuženika Danko Škare odvjetnika, dana 30. prosinca 2024. godine
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 1., te odredba čl. 7. Ugovora o kreditu broj 628-50-4133120 od 24. svibnja 2007. godine sklopljenog između tužiteljice i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak, a koje glase: "iznos kredita: kunska protuvrijednost CHF 19.033,62 po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita."
"… u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora na CHF, važećem na dan dospijeća…"
II. Utvrđuje se ništetnom dio odredbe članka 2. Ugovora o kreditu broj 628-50- 4133120 od 24. svibnja 2007. godine sklopljenog između tužiteljice i tuženika, odnoseće na redovnu kamatu koja glasi:
"… u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora…"
III. Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 3.212,45 Eur preplaćen s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od:
0,04 Eur od dana 31.07.2007. godine
0,88 Eur od dana 31.08.2007. godine
0,03 Eur od dana 30.11.2007. godine
2,09 Eur od dana 31.01.2008. godine
3,68 Eur od dana 29.02.2008. godine
6,39 Eur od dana 31.03.2008. godine
2,31 Eur od dana 30.04.2008. godine
0,70 Eur od dana 31.05.2008. godine
2,68 Eur od dana 30.06.2008. godine
1,64 Eur od dana 30.09.2008. godine
14,75 Eur od dana 31.10.2008. godine
5,97 Eur od dana 30.11.2008. godine
17,13 Eur od dana 31.12.2008. godine
18,85 Eur od dana 31.01.2009. godine
19,62 Eur od dana 28.02.2009. godine
17,48 Eur od dana 31.03.2009. godine
17,89 Eur od dana 30.04.2009. godine
14,62 Eur od dana 31.05.2009. godine
12,22 Eur od dana 30.06.2009. godine
12,86 Eur od dana 31.07.2009. godine
14,13 Eur od dana 31.08.2009. godine
14,02 Eur od dana 30.09.2009. godine
12,73 Eur od dana 31.10.2009. godine
15,14 Eur od dana 30.11.2009. godine
17,07 Eur od dana 31.12.2009. godine
119,81 Eur od dana 31.01.2010. godine
19,18 Eur od dana 28.02.2010. godine
22,91 Eur od dana 31.03.2010. godine
22,20 Eur od dana 30.04.2010. godine
23,58 Eur od dana 31.05.2010. godine
35,50 Eur od dana 30.06.2010. godine
33,04 Eur od dana 31.07.2010. godine
40,54 Eur od dana 31.08.2010. godine
37,95 Eur od dana 30.09.2010. godine
33,78 Eur od dana 31.10.2010. godine
42,57 Eur od dana 30.11.2010. godine
53,75 Eur od dana 31.12.2010. godine
45,83 Eur od dana 31.01.2011. godine
48,61 Eur od dana 28.02.2011. godine
45,08 Eur od dana 31.03.2011. godine
45,71 Eur od dana 30.04.2011. godine
60,70 Eur od dana 31.05.2011. godine
62,16 Eur od dana 30.06.2011. godine
74,68 Eur od dana 31.07.2011. godine
68,25 Eur od dana 31.08.2011. godine
61,21 Eur od dana 30.09.2011. godine
60,45 Eur od dana 31.10.2011. godine
59,91 Eur od dana 30.11.2011. godine
63,27 Eur od dana 31.12.2011. godine
66,20 Eur od dana 31.01.2012. godine,
66,59 Eur od dana 29.02.2012. godine ,
64,56 Eur od dana 31.03.2012. godine,
65,93 Eur od dana 30.04.2012. godine,
66,89 Eur od dana 31.05.2012. godine,
65,29 Eur od dana 30.06.2012. godine,
65,71 Eur od dana 31.07.2012. godine,
64,53 Eur od dana 31.08.2012. godine,
61,98 Eur od dana 30.09.2012. godine,
64,70 Eur od dana 31.10.2012. godine,
66,00 Eur od dana 30.11.2012. godine ,
65,10 Eur od dana 31.12.2012. godine ,
59,96 Eur od dana 31.01.2013. godine ,
64,31 Eur od dana 28.02.2013. godine,
64,70 Eur od dana 31.03.2013. godine,
62,99 Eur od dana 30.04.2013. godine,
57,68 Eur od dana 31.05.2013. godine,
57,54 Eur od dana 30.06.2013. godine,
58,85 Eur od dana 31.07.2013. godine,
60,94 Eur od dana 31.08.2013. godine,
63,83 Eur od dana 30.09.2013. godine,
551,66 Eur od dana 31.10.2013. godine,
I to do 31.12.2007. godine po stopi određenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. godine pa do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29 st. 2 i 8 ZOO-a, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
IV. Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 993,52 Eur, s osnova ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stope, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:
5,10 Eur od dana 30.11.2007. godine,
5,10 Eur od dana 31.12.2007. godine,
5,17 Eur od dana 31.01.2008. godine,
5,22 Eur od dana 29.02.2008. godine,
5,31 Eur od dana 31.03.2008.godine,
5,18 Eur od dana 30.04.2008.godine,
7,78 Eur od dana 31.05.2008.godine,
7,88 Eur od dana 30.06.2008.godine,
7,74 Eur od dana 31.07.2008.godine,
7,75 Eur od dana 31.08.2008.godine,
7,83 Eur od dana 30.09.2008.godine,
8,47 Eur od dana 31.10.2008.godine,
8,04 Eur od dana 30.11.2008.godine,
8,58 Eur od dana 31.12.2008. godine,
8,67 Eur od dana 31.01.2009. godine
8,70 Eur od dana 28.02.2009. godine
13,38 Eur od dana 31.03.2009. godine
13,37 Eur od dana 30.04.2009. godine
13,12 Eur od dana 31.05.2009. godine
12,94 Eur od dana 30.06.2009. godine
12,99 Eur od dana 31.07.2009. godine
13,10 Eur od dana 31.08.2009. godine
13,07 Eur od dana 30.09.2009. godine
12,98 Eur od dana 31.10.2009. godine
13,16 Eur od dana 30.11.2009. godine
13,31 Eur od dana 31.12.2009. godine
13,51 Eur od dana 31.01.2010. godine
13,46 Eur od dana 28.02.2010. godine
13,75 Eur od dana 31.03.2010. godine
13,69 Eur od dana 30.04.2010. godine
13,80 Eur od dana 31.05.2010. godine
14,70 Eur od dana 30.06.2010. godine
14,51 Eur od dana 31.07.2010. godine
15,07 Eur od dana 31.08.2010. godine
14,88 Eur od dana 30.09.2010. godine
14,57 Eur od dana 31.10.2010. godine
15,23 Eur od dana 30.11.2010. godine
16,07 Eur od dana 31.12.2010. godine
15,47 Eur od dana 31.01.2011. godine
15,68 Eur od dana 28.02.2011. godine
15,42 Eur od dana 31.03.2011. godine
15,46 Eur od dana 30.04.2011. godine
16,60 Eur od dana 31.05.2011. godine
16,71 Eur od dana 30.06.2011. godine
16,72 Eur od dana 31.07.2011. godine
16,27 Eur od dana 31.08.2011. godine
15,76 Eur od dana 30.09.2011. godine
13,31 Eur od dana 31.10.2011. godine
13,28 Eur od dana 30.11.2011. godine
13,48 Eur od dana 31.12.2011. godine
13,66 Eur od dana 31.01.2012. godine,
13,69 Eur od dana 29.02.2012. godine ,
13,56 Eur od dana 31.03.2012. godine,
13,65 Eur od dana 30.04.2012. godine,
13,70 Eur od dana 31.05.2012. godine,
13,61 Eur od dana 30.06.2012. godine,
13,63 Eur od dana 31.07.2012. godine,
13,56 Eur od dana 31.08.2012. godine,
13,41 Eur od dana 30.09.2012. godine,
13,57 Eur od dana 31.10.2012. godine,
13,65 Eur od dana 30.11.2012. godine ,
13,59 Eur od dana 31.12.2012. godine ,
14,34 Eur od dana 31.01.2013. godine ,
13,55 Eur kn od dana 28.02.2013. godine,
13,57 Eur od dana 31.03.2013. godine,
13,47 Eur od dana 30.04.2013. godine,
13,14 Eur od dana 31.05.2013. godine,
13,14 Eur od dana 30.06.2013. godine,
13,22 Eur od dana 31.07.2013. godine,
13,34 Eur od dana 31.08.2013. godine,
13,52 Eur od dana 30.09.2013. godine,
107,61 Eur od dana 31.10.2013. godine,
I to do 31.12.2007. godine po stopi određenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. godine pa do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29 st. 2 i 8 ZOO-a, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
V. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 naknaditi tužitelju EE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 2.154,37 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. prosinca 2024. godine pa do isplate stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
Tužiteljica u tužbi podnesenoj ovom sudu dana 18.03.2019. godine navodi da je dana 24.05.2007. godine sa tuženikom kao bankom i kreditorom sklopila Ugovor o kreditu broj 628-50-4133120, u svojstvu korisnika kredita i davatelja osiguranja, s namjenom kupovine automobila, kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19.033,62 CHF obračunato prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita.
Zatim se u tužbi navodi da su stranke navedenim kreditom ugovorile da će korisnik kredita platiti banci-kreditoru kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s promjena Odluke o kamatnim stopama tuženika, a koja na dan sklapanja iznosi 5,20 % godišnje. Dalje se navodi da je čl. 2. Ugovora propisano da je tuženik ovlašten izvršiti promjenu kamatne stope sukladno odluci tuženika. U daljnjem dijelu tužbe tužiteljica navodi da prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije od tuženika dobila nikakvu daljnju dokumentaciju u smislu Općih uvjeta banke ili Odluke o načinu obračuna kamatne stope.
Zatim se tužiteljica poziva na više sudskih odluka, među njima TS u Zagrebu P- 1401/12, VTS RH Pž-6632/17 te ističe da iz navedenih odluka jasno proizlazi da je nedopuštena i nepoštena primjena valutne klauzule izražene u CHF kao i da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi te se poziva na odredbe Zakon o obveznim odnosima te Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje, poziva se i na presudu Europskog suda C-26/13 od 30.04.2014. godine kao i na odluku VSRH Rev-2245/17 od 20.03.2018. godine.
Tijekom postupka tužiteljica je osporila navode tuženika suprotne njenim navodima kao i istaknuti prigovor zastare.
Predlaže da sud usvoji njen precizirani tužbeni zahtjev iz podneska od 22.08.2024. godine zajedno sa pripadajućim troškom i kamatama.
Tuženik u svom odgovoru na tužbu tuženik potvrđuje da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj 628-50-4133120.
Tuženik osporava pozivanje tužitelja na presudu i rješenje VTS RH Pž-7129/13 te smatra da se ista ne može primjenjivati u ovom slučaju već da se sve okolnosti moraju utvrđivati u ovoj parnici te tu daje svoje viđenje primjenom čl. 402.c ZPP-a. Tu se poziva i na presudu te rješenje VSRH Rev-2245/17 te presudu VTS RH Pž-6632/17. Zatim, tuženik ističe prigovor zastare potraživanja tužitelja. Daljnji prigovor je da se presuda iz kolektivne tužbe ne može primijeniti na ovaj postupak iz razloga što se u tom postupku odlučivalo o kreditnom odnosu radi kupnje stana dok se u ovom postupku radi o kupnji motornog vozila. Isto tako, tuženik navodi da je kredit u cijelosti otplaćen te smatra da se stoga ne može isticati ništetnost ugovora koji je ispunjen. Vezano uz kamatnu stopu u Ugovoru navodi da se radi o lako uočljivoj, javnoj i razumljivoj ugovornoj odredbi te da je tužitelj bio upozoren na sva prava i obveze koje proistječu iz predmetnog ugovora te da niti jedan dio čl. 2. Ugovora o kreditu nije ništetan. Pritom se tužitelj poziva i na Opće uvjete te druge opće dokumente banke kojima je regulirana ova tematika.
Zatim tuženik navodi da nije sporno da tužitelj i tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nisu imali namjeru ugovarati fiksnu kamatu stopu niti je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu istu mogao ugovoriti pod financijskim uvjetima koji bi nastupili kao posljedica promjenjive kamatne stope u Ugovoru u kreditu kako je zatraženo u petitu tužbe. Stoga smatra da se ne može prihvatiti ovakav tuženi zahtjev. Nadalje tuženik navodi da se prilikom promjena kamatnih stopa iz ugovora o kreditu vodio jasnim i preciznim kriterijima, uzimajući u obzir promjene tržišta troškova financiranja banaka a koje su u potpunosti neovisne o odlukama samog tužitelja i njegovoj poslovnoj politici. Te promjene tuženik nije ni u kom slučaju niti predvidjeti, a niti je na njih mogao utjecati.
Zatim tuženik navodi da su kriteriji koji su utjecali na promjenu kamatne stope:kretanje tržišnih kamatnih stopa na kojima se banka zadužuje na domaćem međunarodnom financijskom tržištu, kretanje premije rizika za hrvatsko financijsko tržište i kretanje tržišno ovisnog troška regulacije koji nastaje zbog utjecaja specifičnih propisa kao npr. obvezan pričuva te svoj položaj na tržištu imajući u vidu konkurenciju na hrvatskom bankarskom tržištu.
Zatim tuženik navodi da je naprijed navedene kriterije primjenjivao na način da je koristio slijedeće parametre koje je uzimao u obzir prilikom promjene kamatne stope, između ostalog vezano i za ugovore o kreditu: 6-mjesečni Libor za CHF, 10-godišnje premije rizika za hrvatsko tržište (CDS), 6-mjesečni trošak regulacije izračunat za obveznu pričuvu banka koja se mora održavati na računu HNB-a (po propisanoj naknadi) i za propisani minimum pokrića deviznih obveza banaka sa kratkoročnim deviznim potraživanjima. Ističe se da su promjene kamatne stope vršene u cijelosti u skladu s promjenama gore navedenih tržišnih parametra. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te potražuje trošak parničnog postupka.
Za potrebe ovog postupka sud je izvršio uvid i pročitao Ugovor o kreditu (list 15- 19 spisa), otplatni plan (list 20-23 spisa), dopis (list 24-26 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice na dan 20.11.2019. godine (list 27-32 spisa), Opći uvjeti poslovanja sa stanovništvom (list 48-50 spisa), Pravilnik o obračunu kamata i naknada (list 51-80 spisa), Tržišni parametri za auto kredit (list 81-84 spisa), Zahtjev za kredit (list 85-86 spisa), Promotivni uvjeti za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 01.04.2007. -30.06.2007. godine (list 87-89 spisa), nalaz i mišljenje vještaka Darka Prpića iz Darfin d.o.o. (list 105-121 spisa), dokumentacija (list 122-132 spisa), iskazi vještaka ZE i tužiteljice EE dani na ročištu 01.06.2021. godine (list 154-156 spisa).
Time su provedeni svi predloženi dokazi osim saslušanja javne bilježnice od čijeg je saslušanja tužitelj odustao na ročištu 01.06.2021. godine.
Imajući u vidu odredbu čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu ZPP), a temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u dijelu, a kako je to navedeno u izreci ove presude.
Tuženik se tijekom postupka usprotivio preinaci tužbe i tužbenog zahtjeva navodeći da ista nije dopuštena nakon zaključenja prethodnog postupka. Pregledom spisa sud je utvrdio da je tuženik dostavio dokumentaciju direktno vještaku prilikom izrade nalaza i mišljenja, a koja je bila potrebna da se sam nalaz i mišljenje napravi. Stav je ovog suda da se radi o zajedničkoj dokumentaciji za obje stranke, a kako ju tužiteljica očigledno nije imala do trenutka izrade nalaza i mišljenja vještaka, to ista nije mogla napraviti precizan tužbeni zahtjev, pa stoga ovaj sud smatra da su ispunjeni uvjeti iz čl. 190 st. 2 ZPP-a te je stoga na ročištu 01.06.2021. godine dopustio navedenu preinaku.
Nadalje, sud je u ovoj pravnoj stvari dopustio preinaku tužbenog zahtjeva i sukladno zaključku sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog u Zagrebu, 26. studenoga 2021. godine gdje je utvrđen stav da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem (VSRH, Su IV-162/21).
Sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu 628-50-4133120 kojim je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19.033,62 CHF obračuna to prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredit EE.
Dalje je uvidom u Ugovor o kreditu sud utvrdio da je čl.2. određeno da redovna kamata iznosi 5,20%, promijenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora, tj. banke, a kamata po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja je u tom trenutku iznosila 15%. Naknada je iznosila 3,30% jednokratno, a rok otplate 84 mjeseca, s tim da je kao namjena kredita navedeno da se kredit odobrava za kupnju novih automobila Renault. U ostalim uvjetima navedeno je da se primjenjuju Opći akti kreditora sa svim njihovim izmjenama i dopunama za vrijeme trajanja tog ugovora.
U svom usmenom iskazu danom na ročištu koje je održano dana 01.06.2021. godine tužiteljica EE je izjavila je predmetni kredit uzela za potrebe kupovine vozila marke Renault Clio za osobne potrebe. Došla je u tvrtku RB Auto te im je objasnila što želi kupiti, te su joj prilikom razgovora o financiranju rekli da imaju sa RBA bankom dogovor oko takvog financiranja i uputili je da ode u tu banku uzeti kredit. Inače kod tuženika ima račun pa i nije išla dalje istraživati kod drugih banaka. Otišla je do šaltera te je zamolila da joj pomognu oko dizanja kredita te da joj ponude onaj koji je najpovoljniji za nju. Oni su joj tom prilikom ponudili predmetni ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u CHF. Rata je iznosila oko 1.200,00 kn mjesečno na 7 godina što je njoj bilo prihvatljivo. U banci su joj rekli da promjenjiva kamatna stopa znači da ista može ići i na gore i na dolje ali ne koliko, a za valutnu klauzulu da se radi o vezanosti uz tečaj CHF i da se radi o jednoj stabilnoj valuti. Misli da je sa ugovorom iz banke išla kod javnog bilježnika ali se zbog proteka vremena više ne sjeća. Nema nikakvih daljnjih znanja osim onih što je naučila u srednjoj ekonomskoj, a vezano uz valutne razlike i slično. Kad joj se počela povisivati mjesečna rata zbog promjene tečaja i povišenja kamatne stope, otišla se interesirati u banku kako to riješiti i oni su joj nudili refinanciranje kredita, no ono je bilo nepovoljno i zapravo bi njena obveza još više narasla. Zatim je htjela i privremeno otplatiti kredit prodajom automobila, no oni su uz otplatu kredita tražili još cca 2.000,00 EUR kao naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita što isto nije mogla prihvatiti. Na kraju je sama otplatila cijeli taj kredit. Na poseban upit pun. tuženika da li je pitala za kredit sa drugom valutom u valutnoj klauzuli odgovara da je stekla dojam u banci da joj nude povoljan kredit i u tom kreditu joj je ta rata bila povoljna i mogla ju je plaćati, pa nije dalje istraživala. Na daljnji upit pun. tuženika da li je pokušala pregovarati s bankom oko uvjeta kredita odgovara da nije. Na poseban upit pun. tužitelja da li joj je banka nudila kredit s drugom valutom odgovara da nije. Na daljnji upit pun. tužitelja odgovara da je ugovor dobila unaprijed otisnut za potpis.
Iz svega naprijed navedenog sud je utvrdio da je predmetni kredit tužiteljica realizirala kod tuženika s namjerom kupnje osobnog automobila za osobne potrebe te da stoga isti kredit ima sva obilježja potrošačkog kredita. Nadalje, iz iskaza tužiteljice proizlazi da ju tuženik kao banka nije upozorila na sve opasnosti i rizike koji mogu nastati tijekom otplatnog razdoblja iz ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi te vezano uz promjenu tečaja za CHF. Zatim, sud je utvrdio da su tužiteljici u banci tuženika rekli za promjenjivu kamatnu stopu ali ne i koliko bis e ta stopa mogla promijeniti tijekom otplatnog razdoblja te stoga sud smatra da banka tuženika nije tužiteljici dala potpunu i obrazloženu informaciju na kojoj bi tužiteljica mogla donijeti informiranu odluku o tom pitanju. Što se tiče same stabilnosti tečaja za CHF, iz iskaza proizlazi da je banka tuženika rekla tužiteljici da se radi o stabilnoj valuti što se pokazalo kao potpuno netočnom informacijom obzirom da je tečaj za CHF tijekom otplatnog razdoblja značajno porastao na štetu tužiteljice, a u korist banke. Iz navedenog je sud zaključio da tuženik niti o tom pitanju, a koje ima bitan utjecaj na obvezu tužiteljice tijekom otplatnog razdoblja, tuženik istoj nije dao dočnu i obrazloženu informaciju na kojoj bi tužiteljica mogla donijeti informiranu odluku o tom pitanju.
Presudom i rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. presuđeno je: pod 4. izreke, pored ostaloga, da je Raiffeisenbank d.d. u razdoblju od 01.01.2004.godine do 31.12.2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora Raiffeisenbank Austria d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu , što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time Raiffeisenbank Austria d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.01.2004.godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008.godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom Raiffeisenbank Austria d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora Raiffeisenbank Austria d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku Raiffeisenbank Austria d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time Raiffeisenbank Austria d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82.i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. presuđeno je, pored ostaloga, da se preinačuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6., i 7. izreke i suđeno je da se odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja za utvrđenje da je , između ostaloga, Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo da se djelomično odbija žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. d.d., kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojim se utvrđuje da je četvrto tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. ., u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.
Članak 118. Zakona o zaštiti potrošača određuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
Dakle, ovaj sud obvezuje presuda i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odnosno ovaj sud je vezan za utvrđenje da je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.
Uvidom u Opće uvjete poslovanja sa stanovništvom od 11. ožujka 2005. godine utvrđeno je da je čl. 6 navedenih Općih uvjeta propisano da će se način obračuna, pripis, visina, uvjeti i rokovi isplate i naplate kamate i naknade, valutiranje poslovnih promjena i računanje broja dana propisati Pravilnikom o obračunu kamate, odlukom o kamatnim stopama i odlukom o visini naknada za usluge banke. Visina kamatnih stopa i naknada banka određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima.
Uvidom u Pravilnik o obračunu kamata i naknada troškova od siječnja 2007. godine utvrđeno je da je istim propisano da banka može ugovoriti primjenu promjenjive kamatne stope, a da se radi o kamati koja je podložna promjenama tijekom cijelog trajanja Ugovora, u pravilu na prvi dan svakog obračunskog perioda. Promjenjivu kamatnu stopu čini referentna kamatna stopa uvećana/umanjena za maržu. Ugovornim odredbama potrebno je definirati uz koju referentnu kamatnu stopu se veže obračunska osnovica kao i visinu kamatne marže za koju se uvećava referentna kamatna stopa. Promjenjive kamatne stope mijenjaju se automatski, promjenom referentne stope utvrđene, u pravilu, dva radna dana prije početka obračunskog perioda.
Naime, tuženik smatra da je time što je u ugovoru o kreditu propisano da će se kamatna stopa mijenjati u skladu s Odlukom banke, da je promjena kamatne stope poštena te da su kamatne stope mijenjanje sukladno propisanim kriterijima i da su iste u skladu s kretanjima tržišnih parametara. U ovom postupku potrebno je utvrditi jesu li tužitelju u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu jasno objašnjeni parametri temeljem kojih može doći do promjene kamatne stope odnosno da mu je objašnjeno zašto dolazi do promjene kamatne stope, kao i kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati.
U vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu na snazi su bili Opći uvjeti poslovanja iz 2005. koji su vrlo općenito propisali da će se visina kamatne stope određivati u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novca i kapitala na domaćem i inozemnom tržištu. Ovako propisani parametri od kojih ovisi promjena kamatne stope svakako ne predstavljaju jasno definiranje kriterija po kojima bi tužitelj mogao pretpostaviti odnosno znati da će se kamatna stopa promijeniti i koliko će se promijeniti. Tuženik tijekom postupka ničime ne dokazuje da bi takvo što bilo tužitelju pojašnjeno u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, a što je isti u obvezi dokazati na osnovi čl. 291. st.1. ZPP. Iz iskaza saslušanog svjedoka utvrđeno je da su parametri o kojima ovisi promjena kamatne stope dostavljani strankama krajem 2009. godine, dakle nakon zaključenja ugovora o kreditu.
Ako su se navedeni parametri i ranije primjenjivali, to je tuženik bio u obvezi dokazati da je tužitelj u vrijeme zaključenja Ugovora s istima upoznat i da su mu parametri pojašnjeni, a na osnovi čl. 219. st.1. ZPP. Također tuženik ničime ne dokazuje da bi tužitelju Opći uvjeti poslovanja iz 2005. bili dostavljeni i da bi isti bio upoznat s parametrima prema kojima se određuje kamatna stopa, kao niti da bi tužitelju navedeni parametri bili pojašnjeni, a što je također tuženik morao dokazati na osnovi čl. 219. st.1. ZPP.
Stoga sud zaključuje da u ovom slučaju da u konkretnom slučaju činidba u pogledu kamatne stopa koju je tužitelj bio dužan plaćati tuženiku prema Ugovoru o kreditu, vezano uz odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, nije bila određena niti odrediva.
Nadalje, sud smatra da je došlo do neravnanog položaja tužitelja u odnosu na tuženika kao banku obzirom da mu nisu objašnjeni parametri temeljem koji će se ta promjenjiva kamatna stopa u budućnosti formirati, a iz iskaza tužitelja ne proizlazi niti da je tužiteljica imala mogućnost utjecati na sadržaj ugovora o kreditu koji je bio ponuđen od strane banke obzirom da je banka dostavu svih dokumenta prebacila na auto kuću koja je s tuženom i njenim suprugom ugovorio navedeni kredit koji je već bio sastavljen od strane banke.
Odredbom čl. 2 Ugovora o kreditu tuženik je u potpunosti izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na kreiranje kamatne stope i na određivanje elemenata koji utječu na to, a iz svega naprijed navedenog vidljivo je i da korisnici kredita i njihovi solidarni jamci (kao što je tužena) koja na to nije imala mogućnost utjecati niti o tome pregovarati te stoga ovaj sud smatra da je ta odredba suprotna naprijed citiranim odredbama Zakona o obveznim odnosima te odredbama Zakona o zaštiti potrošača.
Slijedom navedenih utvrđenja sud je utvrdio da je dio odredbe čl. 2 Ugovora o kreditu broj: 628-50-4133120 od dana 24. svibnja 2007. godine, a koji glasi: "promijenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora" ništava (ništetna) te je od tog utvrđenja sud pošao prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva. Tuženik smatra da je promjena kamatne stope uzrokovana objektivnim tržišnim okolnostima te da je promjena kamatne stope izvršena prema slijedećim kriterijima: 6- mjesečni LIBOR za CHF, 10-godišnje premije rizika za hrvatsko tržište i 6-mjesečni trošak regulacije izračunat za obveznu pričuvu banaka koja se mora održavati na računu HNB-a i za propisani minimum pokrića deviznih obveza banka sa kratkoročnim deviznim potraživanjima pa da je stoga promjena kamatne stope vršila prema jasnim i opravdanim parametrima koji su bili jasno izraženi i objašnjeni i ovisili su o jasnim kriterijima koji se mogu lagano ispitati. Radi navedenoga, a kako bi se utvrdilo da je promjena kamatne stope u konkretnom slučaju izvršena temeljem tržišnih parametra, tuženik je predložio provođenje dokaza financijskim vještačenjem.
Iako je početnim razmišljanjem sud išao u pravcu određivanja takvog zadatka i provođenja takvog financijskog vještačenja sud je odlučio ne provoditi takvo vještačenje obzirom da je utvrdio da je iz naprijed navedenih razloga ništava odredba iz čl. 2 Ugovora o kreditu i to iz razloga koji su naprijed iznijeti.
Obzirom da je ništava ta odredba to je prema mišljenju ovog suda nepotrebno provoditi vještačenje koje ne može utjecati na rezultat ovog postupka obzirom na takvo utvrđenje suda. Stoga vještačenje u tom pravcu sud nije proveo.
Isto tako sud smatra da je su ništene i pojedine odredbe čl. 1 i 7 predmetnog Ugovora o kreditu koji se odnose na vezanje uz valutu švicarski franak. Naime, sud podsjeća i na obrazloženje odluke VSRH Rev-2221/18 od 03.09.2019. godine iz koje proizlazi da banke (uključujući i ovdje tuženika) vezano za pružanje odgovarajućih informacija potrošačima prije i prilikom sklapanja ugovora o kreditima temeljem propustile dati svojim klijentima sve potrebne informacija na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumijete značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u ugovorima o kreditu te sve rizike koji kave ugovorne odredbe nose.
Stoga je i vezano uz valutu CHF koja je dio valutne klauzule došlo do znatne neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužitelja te je stoga vezano uz samu valutu u valutnoj klauzuli sud utvrdio ništavim pojedine odredbe navedeno Ugovora o kreditu, a kako je to navedeno u izreci ove presude.
Slijedom navedenog sud smatra da je temeljem tog ništetnog dijela odredbe čl. 1, 2 i 7 predmetnog Ugovora o kreditu došlo do neosnovanog bogaćenja tuženika kao banke na teret tužitelja te stoga smatra osnovanim zahtjev tužitelja kojim potražuje isplatu iznosa koji predstavlja razliku između početno ugovorene kamatne stope te iznosa koji je naplaćen temeljem jednostranog povećanog iznosa kamatne stope od strane banke kao i dijela iznosa koji je nastao uslijed promjene tečaja valute u valutnoj Na okolnost osnova i visine tužbenog zahtjeva sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u sisu te je proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o.
Prilikom provođenja financijskog vještačenja kao temelj je uzet Ugovor o kreditu koji su sklopili tuženik kao kreditor i EE kao korisnik kredita, a koji je zaključen dana 24.05.2007. godine na iznos od 19.033,62 CHF. Čl. 2. Ugovora o kreditu ugovorena je promjenjiva kamatna stopa u visini 5,20% godišnje u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora s tim da je ugovoren rok otplate od 84 mjeseca.
Nadalje je čl. 7. Ugovora ugovoreno da će se kredit otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. Zatim, sud je iz cjelokupne dokumentacije u spisu te temeljem provedenog financijskog vještačenja utvrdio da je početna kamatna stopa bila 5,20% godišnje, zatim da je porasla na 6,20% godišnje, zatim je porasla na 6,75% godišnje, zatim na 7,75% godišnje, zatim pala na 7,50% godišnje, da bi u zadnjem periodu otplate pala na 6,75% godišnje.
Konačno, sud je utvrdio da ukupna razlika između iznosa mjesečnih anuiteta prema predmetnom Ugovoru o kreditu, da se kamatna stopa nije mijenjala sukladno odlukama o kamatnim stopama tuženika i iznosa mjesečnih anuiteta prema obračunu tuženika, iznosi 1.338,56 CHF odnosno kunska protuvrijednost od 7.477,16 kn, primjenom srednjeg tečaja kreditora na dan plaćanja.
Isto tako je utvrđeno da razlika u iznosu anuiteta zbog promjena tečaja CHF/KN na dan podmirenja u odnosu na tečaj CHF/KN na dan korištenja kredita iznosi 24.197,07 kuna i to za anuitete za koje je nalazom utvrđena pretplata.
Obzirom na određene prigovore tuženika sud je pozvao vještaka na ročište radi odgovora na pitanja i prigovore stranaka.
Na ročištu održanom dana 01.06.2021. godine stalni sudski vještak Darko Prpić nakon što je izvršio uvid u podnesak tužitelja od 27.01.2020. godine očitovao se na način da je u tablici na strani 8 i 9 nalaza prikazao i pozitivne i negativne razlike zbog promjena tečaja, a u točki 2 zaključka je prikazao samo pozitivne razlike s naslova promjene tečaja i to u iznosu od 24.161,61 kn kako i tužiteljica specificira u svom podnesku. Iznos od 7.477,16 kn se odnosi na razliku zbog promjene kamatne stope kako je pojedinačno specificirano i u točki 1 zaključka, a isto i u podnesku tužiteljice.
Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Darka Prpića iz Darfin d.o.o. obzirom da je isti dan po stručnoj osobi, nakon izvršenog uvida u financijsku dokumentaciju u spisu, a nalaz i mišljenje valjano je obrazloženo i dano u suglasju sa suvremenim dostignućima financijske znanosti.
Slijedom svega naprijed navedenog sud je utvrdio osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice vezano uz povećanje kamatnih stopa jednostranom odlukom tuženika za iznos od 7.477,16 kuna / 993,52 EUR kao i vezano uz promjenu tečaja CHF/KN za iznos od 24.161,61 kuna / 3.212,45 EUR, oba iznosa zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini mjesečni iznos glavnice te je stoga odlučio kao u tč. I. i II. izreke ove presude.
Ovdje sud posebno upozorava da je tužitelj sam napravio konverziju posluženom konverzijskom tečaju iz kuna u EUR, a sud je isti provjerio i utvrdio da je taj obračun točan.
Što se tiče pitanja tijeka kamata, ovaj sud smatra da se radi o stjecanju bez osnove nepoštenog stjecatelja koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja ugovorio ništetne odredbe pa stoga sud smatra da zakonske zatezne kamate teku od dana plaćanja anuiteta, ali kako su stranke učinile nespornim i sam tijek kamata na glavnicu to je sud prihvatio taj tijek i isti dosudio.
Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi čl. 277 ZOO-a, Zakonu o visini stope zatezne kamate (NN br. 53/91), te Uredbama o visini stope zatezne kamate (NN br. 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 36/96, 76/96, 72/02 i 153/04) i to za razdoblje do 31.12.2007. godine, od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 ZOO-a, a od 01.08.2015. godine pa do isplate temeljem odredbe čl. 29 st. 2 i 8 ZOO NN 35/05.
Sud je u ovoj pravnoj stvari dopustio preinaku tužbenog zahtjeva sukladno zaključku sa stanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog u Zagrebu, 26. studenoga 2021. godine gdje je utvrđen stav da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem (VSRH, Su IV-162/21).
Vezano uz pitanje zastare, a koji je prigovor tuženik iznio u svom odgovoru na tužbu sud je krenuo od odredbe čl. 225 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 78/15, 78/15 i 29/18 - u daljnjem tekstu ZOO-a) kojim je određeno da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Uvidom u prijemni štambilj ovog suda na tužbi tužitelja sud je utvrdio da je tužba podnesena dana 19.03.2019. godine.
U svom podnesku tužitelj navodi da europska sudska praksa određuje da podnošenjem kolektivne tužbe dolazi do prekida zastare u pojedinačnim predmetima koje fizičke i pravne osobe radi naknade štete proistekle iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.
Nadalje, tužitelj se poziva i na tekst presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu Pž-6632/17 i VSRH Rev-2245/17 te se protivi prigovoru zastare tuženika. Ovaj sud smatra da je podnošenjem tužbe radi zaštite kolektivnih prava i interesa koja je podnijeta Trgovačkom sudu u Zagrebu dana 04.04.2012. godine, a što je sud utvrdio uvidom u tekst dostavljene presude broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, došlo do prekida zastare te da je ista ponovo počela teći pravomoćnošću te presude, odnosno dana 13.06.2014. godine kada je donesena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4.
Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena dan 19.03.2019. godine, to je isti zahtjev postavljeni unutar zastarnog roka od pet godina pa stoga sud prigovor zastare iznijet po tuženiku nije usvojio.
Neovisno što je tužitelj preinačio tužbeni zahtjev preciziranjem istog tijekom postupka, a koji je ovaj sud svojim rješenjem dopustio, zbog toga nije došlo do zastare za taj povišeni dio tužbenog zahtjeva jer je do prekida zastare došlo već samim podnošenjem tužbe (tako i VSRH u Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024. godine).
Odluka o parničnom trošku stranaka u postupku temelji se na odredbi čl. 154 i 155 ZPP-a, te se trošak sastoji od troška zastupanja stranaka putem odvjetnika uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora i uspjeh u vrijeme zaključenja glavne rasprave te imajući pri tom u vidu odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12 i dr.).
Obzirom da je tužitelj u ovoj pravnoj stvari uspio u cijelosti to je sud tužitelju dosudio parnični trošak u cijelosti.
Sud je tužitelju priznao trošak sastava tužbe od 12.03.2019. godine sa 100 bodova (tbr. 7/1), trošak sastava podnesaka od 28.05.2019., 24.01.2020., 16.07.2021. i 22.08.2024. godine sa 100 bodova za svaki podnesak (tbr. 8/1), trošak pristupa na ročišta 03.06.2019., 01.06.2021., 04.06.2024. i 22.10,2024. godine sa 100 bodova za svako ročište (tbr. 9/1) ili ukupno 900 bodova, a što uz cijenu jednog boda od 2,00 EUR iznosi 1.800,00 EUR. Tom iznosu valja pribrojiti trošak vještačenja do 265,45 EUR kuna, trošak sudske pristojbe na tužbu od 88,92 EUR pa sveukupni trošak tužitelja iznosi 2.154,37 EUR koji mu je i dosuđen na teret tuženika.
Tužitelju je na njegov zahtjev dosuđena i kamata na trošak parničnog postupka te je o njenom tijeku i visini odlučeno primjenom odredbe čl. 30 stav 2 Ovršnog zakona i čl. 29 stav 2 ZOO-a 35/05, te su iste dosuđene tužitelju od 30. prosinca 2024. godine pa do isplate.
Odredbom čl. 6 Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama izmijenjen je čl. 11 st.1 tč. 20 Zakona sudskim pristojbama na način da su od plaćanja pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa. Navedeno je stupilo na snagu 20.05.2023. godine (NN 51/23 od 12.05.2023. godine). Stoga sud nije tužitelju dosudio trošak sudske pristojbe na presudu.
Slijedom svega naprijed navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, dana 30. prosinca 2024. godine.
Sudac:
Hrvoje Vučić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa. Žalba se predaje ovom sudu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o njoj odlučuje Županijski sud.
DNA:
1. Tužitelju po pun.
2. Tuženiku po pun.
