Poslovni broj: P-970/2022-23

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb - Istok, Turinina 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda Ivani Šeparović Bradvica, u pravnoj stvari I. tužitelja RB, OIB: [osobni identifikacijski broj], i II. tužiteljice KB, OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], oboje zastupanih po punomoćniku UB, odvjetniku u [adresa], protiv tuženika Hrvatske agencije za osiguranje depozita, Zagreb, Jurišićeva 1, OIB: 94819327944, zastupanog po BB, punomoćnici po zaposlenju, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 18. listopada 2024. u prisutnosti punomoćnika I.- II. tužitelja UB i punomoćnice tuženika BB, **.**.2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev I.- II. tužitelja koji glasi:

"I. Proglašava se nedopuštenom ovrha koja se vodi pred Općinskim sudom u Novom Zagrebu pod poslovnim brojem Ovr-783/2015, određena rješenjem Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Ovr-783/2015 od dana 16. prosinca 2015. na nekretninama:

- zk.č.br. 1241, zgrada i livada, površine 85 čhv, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina],

- ½ suvlasničkog dijela zk.č.br. 1242, vinograd u Gornjem Bukovcu, površine 1038 čhv, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina],

a koja ovrha je pokrenuta po prijedlogu ovrhovoditelja– ovdje tuženika, protiv ovršenika– ovdje tužitelja.

II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljima trošak ovog parničnog postupka, sve u roku od 15 dana.".

Obrazloženje

1. Tužitelji su u tužbi podnesenoj 3. studenog 2022. naveli kako su rješenjem ovog suda poslovni broj Ovr-783/2015-116 od 3. listopada 2022. upućeni pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, budući da su protiv rješenja o ovrsi poslovni broj Ovr-783/2015, kao i protiv prvog rješenja o ovrsi koje je u istom predmetu (tada pod poslovnim brojem Ovr-624/99) doneseno 14. svibnja 1999., podnijeli žalbe u kojima su osporavali postojanje tražbine tuženika. Pritom su istaknuli kako je ugovor o kreditu ništav budući da je njime ugovorena lihvarska kamata, te su osporavali visinu potraživanja, navodeći da su vršili uplate kojima je podmirivano potraživanje i da je položeni depozit u iznosu od 64.285,50 kn trebalo uračunati prilikom određivanja spornog potraživanja. Također su naveli kako su sa pravnim prednikom tuženika imali sklopljen jedino Ugovor o kreditu br. 007553 od 24. veljače 1998., te da su sve uplate vršili isključivo radi podmirenja obveza na temelju navedenog ugovora.

2. Ističući kako je u ovom postupku potrebno utvrditi predstavlja li ovršna isprava u dijelu koji se odnosi na kamate zelenaški ugovor, kao i provjeriti visinu i osnovanost tražbine, to su I.- II. tužitelji tužbenim zahtjevom predložili proglasiti nedopuštenom ovrhu koja se vodi pred Općinskim sudom u Novom Zagrebu pod poslovnim brojem Ovr-783/2015, te je određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Ovr-783/2015 od 16. prosinca 2015. na zk.č.br. 1241 upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i na ½ dijela zk.č.br. 1242 upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo kako je tužba u ovom predmetu preuranjena, budući da je protiv rješenja o upućivanju ovdje I. - II. tužitelja u parnicu podnesena žalba, a sve s obzirom na okolnost da su sve žalbene navode I. - II. tužitelji imali mogućnost iznijeti u ranijem tijeku postupka. Također je naveo kako su I. - II. tužitelji već jednom pokrenuli spor radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, koji je pravomoćno okončan odbijanjem tužbenog zahtjeva I. - II. tužitelja, a slijedom čega se ovdje radi o presuđenoj stvari. Nadalje je naveo kako je Štedionica za razvoj i obnovu d.o.o., kao pravni prednik tuženika, pokrenula ovršni postupak protiv I. - II. tužitelja na temelju Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini protivnika osiguranja od 25. veljače 1998., sklopljenog sa I. - II. tužiteljima radi namirenja novčanog potraživanja u iznosu od 189.413,72 kn sa zakonskim zateznim kamatama na temelju Ugovora o kreditu br. 007553, te da su po zaključenju stečajnog postupka koji se vodio u odnosu na Štedionicu za razvoj i obnovu d.o.o. nenaplaćena potraživanja i pravna pozicija štedionice u sudskim postupcima preneseni na ovdje tuženika. Pritom je naveo kako se ne bi moglo raditi o zelenaškoj kamati ukoliko zakonom nije bila određena najviša ugovorna kamatna stopa, te istaknuo kako su izvršene određene uplate koje se ne odnose na predmetnu kreditnu partiju i sporno potraživanje, a iz čega proizlazi da je I. tužitelj bio u više različitih ugovornih odnosa sa prednikom tuženika. Također se usprotivio uračunavanju iznosa depozita prilikom utvrđivanja visine dugovanja, navodeći kako u tom dijelu tuženik nije preuzeo niti stekao nikakvu obvezu, da je po istom već nastupila zastara, te da su svoju tražbinu po osnovi depozita I.- II. tužitelji trebali prijaviti u stečajnom postupku koji se vodio u odnosu na štedionicu (list 36- 40 spisa).

4. U tijeku postupka izveden je dokaz čitanjem isprava: preslika uplatnica (list 5- 10 spisa), Ugovora o oročenom kunskom depozitu od 4. ožujka 1998. (list 10 spisa), Ugovora o kreditu od 24. veljače 1998. (list 11- 13 spisa) i nalaza i mišljenja vještaka Zrinka Ručevića od 26. kolovoza 2016. (list 16- 21 spisa), pročitani su spis Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Ovr-783/2015 (list 14- 15 spisa, list 23- 31 spisa, list 41- 43 spisa i list 89 spisa) i spis Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P- 1052/2017 (list 89 spisa), izveden je dokaz financijskim vještačenjem (list 59- 68 spisa i list 87- 88 spisa), te dokaz saslušanjem I. tužitelja (list 52- 53 spisa) i II. tužiteljice (list 53 spisa) kao stranaka.

5. Postupajući sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23- dalje: ZPP), te ocjenjujući svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog postupka ovaj sud utvrdio je tužbeni zahtjev I.- II. tužitelja neosnovanim.

6. Predmet ovog postupka jest zahtjev I.- II. tužitelja, kao ovršenika u ovršnom predmetu koji se pred ovim sudom vodi pod poslovnim brojem Ovr-783/2015, protiv tuženika kao ovrhovoditelja u navedenom ovršnom postupku, radi proglašenja nedopuštenom ovrhe određene rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Ovr-783/2015 od 16. prosinca 2015.

7. Tuženik je u odgovoru na tužbu ukazao na preuranjenost iste tužbe i istaknuo prigovor presuđene stvari. Također je u cijelosti osporio osnovanost tužbenog zahtjeva I.- II. tužitelja, ističući kako se nije radilo o ugovorenim zelenaških kamatama, te da I. - II. tužitelji nisu dokazali da su sve uplate na koje ukazuju vršili upravo radi podmirenja predmetnog duga, pri čemu se ujedno usprotivio korištenju iznosa depozita I. - II. tužitelja pri utvrđenju visine spornog dugovanja.

8. Uvidom u spis ovog suda poslovni broj Ovr-783/2015 utvrđeno je kako je postupak u navedenom predmetu pokrenut prijedlogom za ovrhu ovrhovoditelja Štedionica za razvoj i obnovu d.o.o., podnesenim protiv ovdje I. - II. tužitelja kao ovršenika Općinskom sudu u Zagrebu dana 17. ožujka 1999., i to na temelju Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini protivnika osiguranja (vanknjižno vlasništvo) od 25. veljače 1998., a radi naplate tražbine u iznosu od 60.888,53 DEM (kao protuvrijednosti 214.285,00 kn na dan isplate 4. ožujka 1998.) na temelju Ugovora o kreditu broj: 007553 od 24. veljače 1998. (list 1- 3 navedenog spisa). Navedeni prijedlog za ovrhu ispravljen je podneskom ovrhovoditelja od 12. svibnja 1999. u pogledu oznake tražbine, na način da se potraživala naplata iznosa od 187.135,36 kn sa mjesečnom ugovornom kamatom od 3% tekućom od 4. ožujka 1999., kao i iznosa troškova oglasa od 2.278,36 kn zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. ožujka 1999. do isplate, te je povodom navedenog prijedloga doneseno rješenje o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-624/99 od 14. svibnja 1999. (list 29- 31 navedenog spisa). Protiv navedenog rješenja o ovrsi I. - II. tužitelji su 28. svibnja 1999. podnijeli prigovor, u kojem su naveli kako predmetni Ugovor o kreditu predstavlja ništavi ugovor s lihvarskom kamatnom stopom i da nije sklopljen u za to propisanom obliku, te su osporili i iznos potraživanja ovrhovoditelja (list 51- 52 navedenog spisa). Ovrhovoditelj je 7. lipnja 1999. podnio odgovor na prigovor, ističući kako se ne radi o lihvarskoj kamati, te navodeći kako I. tužitelj još nije ovlašten tražiti povrat depozita, budući da još nisu protekli ugovoreni rokovi (list 55- 56 navedenog spisa). Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-12106/99-2 od 10. prosinca 2002. ukinuto je rješenje o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-624/99 od 14. svibnja 1999., te je predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovan postupak (list 62- 63 navedenog spisa).

9. Daljnjim uvidom u citirani spis ovog suda poslovni broj Ovr-783/2015 utvrđeno je kako je podneskom od 7. ožujka 2006. novi ovrhovoditelj Državna agencija za sanaciju banaka i osiguranje štednih uloga obavijestila sud da je zaključen stečajni postupak nad prijašnjim ovrhovoditeljem Štedionicom za razvoj i obnovu d.o.o., te da su na novog ovrhovoditelja prenesene nenaplaćene tražbine po kojima se vode sudski postupci (list 64 navedenog spisa). Rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-624/99 od 2. srpnja 2009. utvrđen je prekid postupka, te je Državna agencija za sanaciju banaka i osiguranje štednih uloga pozvana preuzeti postupak (list 115 spisa), dok je rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr- 624/99 od 29. listopada 2009. određen nastavak postupka i Državnoj agenciji za sanaciju banaka i osiguranje štednih uloga dopušteno stupanje na mjesto ovrhovoditelja u ovom postupku (list 151 navedenog spisa). Podneskom od 2. prosinca 2015. ovrhovoditelj je dostavio novi prijedlog za ovrhu, predlažući odrediti ovrhu na nekretninama I.- II. tužitelja označenim kao zk.č.br. 1241 k. o. [katastarska općina] i ½ suvlasničkog dijela zk.č.br. 1242 k. o. [katastarska općina], radi namirenja tražbine u ukupnom iznosu od 189.413,72 kn, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 187.135,36 kn od 4. ožujka 1999. do isplate i na iznos od 2.278,36 kn tekućim od 17. ožujka 1999. do isplate (list 207- 210 navedenog spisa), te je povodom navedenog prijedloga doneseno rješenje o ovrsi Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Ovr-783/2015-9 od 16. prosinca 2015. (list 212 navedenog spisa). I.- II. tužitelji su 4. siječnja 2016. podnijeli žalbu protiv navedenog rješenja o ovrsi, navodeći kako nisu dobili navedeni kredit od 24. veljače 1998. od Štedionice za razvoj i obnovu, slijedom čega prema štedionici nemaju nikakvih obveza (list 216 navedenog spisa), te se ovrhovoditelj podneskom od 15. veljače 2016. očitovao o žalbi I. - II. tužitelja (list 222 navedenog spisa). Podnescima od 26. travnja 2016. (list 238- 240 navedenog spisa), 23. svibnja 2016. (list 253 navedenog spisa) i 12. srpnja 2016. (list 256 navedenog spisa) I. tužitelj je dopunjavao žalbu protiv predmetnog rješenja o ovrsi, navodeći kako su svoju obvezu prema štedionici u potpunosti isplatili, i to po lihvarskim kamatama, dok je uz podnesak od 9. rujna 2016. dostavio nalaz i mišljenje financijskog vještaka (list 259- 265 navedenog spisa). Podneskom od 21. ožujka 2017. ovrhovoditelj se očitovao o navodima I. tužitelja i dostavio obračun potraživanja (list 378- 384 navedenog spisa). Rješenjem Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Ovr-783/15-34 od 11. rujna 2017. I.- II. tužitelji kao ovršenici upućeni su pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe u ovom ovršnom predmetu nedopuštenom (list 394 spisa), nakon čega su podneskom od 6. listopada 2017. I.- II. tužitelji obavijestili sud kako su protiv ovrhovoditelja podnijeli tužbu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom (list 395- 397 navedenog spisa).

10. Uvidom u citirani spis ovog suda poslovni broj Ovr-783/2015 ujedno je utvrđeno kako je rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž Ovr- 220/2016-2 od 6. prosinca 2017. odbijena žalba I. - II. tužitelja i potvrđeno rješenje o ovrsi Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Ovr-783/2015-9 od 16. prosinca 2015. (list 413- 414 navedenog spisa). Rješenjem Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Ovr-783/2015-103 od 29. listopada 2021. odbačene su dopune žalbe I. - II. tužitelja podnesene 26. travnja 2016., 23. svibnja 2016. i 12. srpnja 2016., te je odbijen prijedlog II. tužiteljice za odgodu ovrhe (list 532- 535 navedenog spisa). Protiv navedenog rješenja I.- II. tužitelji su podnijeli žalbu (list 547- 550 navedenog spisa), povodom koje je rješenjem Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž Ovr-178/2022-2 od 7. srpnja 2022. pobijano rješenje potvrđeno u dijelu kojim su odbačene dopune žalbi I.- II. tužitelja, te vraćeno na ponovan postupak u odnosu na prijedlog za odgodu II. tužiteljice (list 581- 585 navedenog spisa). Rješenjem Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Ovr-783/2015-116 od 3. listopada 2022. I. - II. tužitelji su upućeni pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, te je odbijen prijedlog I. - II. tužitelja za odgodu ovrhe (list 586- 589 navedenog spisa). Protiv navedenog rješenja ovdje tuženik i I.- II. tužitelji su podnijeli žalbe (list 590- 594 navedenog spisa), povodom kojih je rješenjem Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž Ovr-410/2022-2 od 27. siječnja 2023. pobijano rješenje potvrđeno u dijelu kojim su I. - II. tužitelji upućeni pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, te preinačeno u dijelu kojim je odbijen prijedlog za odgodu, na način da je ovrha u ovom predmetu odgođena do pravomoćnog okončanja postupka po tužbi I. - II. tužitelja protiv tuženika radi proglašenja ovrhe nedopuštenom (list 608- 612 navedenog spisa).

11. Uvidom u spis Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-1052/2017 utvrđeno je kako je postupak u navedenom predmetu pokrenut tužbom I.- II. tužitelja podnesenom 28. rujna 2017. protiv Državne agencije za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka kao tuženika, radi proglašenja nedopuštenom ovrhe određene rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Ovr-783/2015 od 16. prosinca 2015., uz obrazloženje kako je tražbina I. - II. tužitelja u cijelosti prestala (list 1- 2 navedenog spisa). Pripremno ročište održano 5. ožujka 2019. odgođeno je na suglasni prijedlog stranaka (list 37 spisa), dok je tuženik 12. ožujka 2019. podnio odgovor na tužbu (list 38- 42 navedenog spisa), na koji su se I.- II. tužitelji očitovali podneskom od 16. travnja 2019. (list 43- 45 navedenog spisa). Na pripremnom ročištu održanom 2. svibnja 2019. zaključen je prethodni postupak (list 59 navedenog spisa), na ročištu održanom 19. siječnja 2021. izveden je dokaz saslušanjem I. - II. tužitelja kao stranaka (list 71- 72 navedenog spisa), dok je na ročištu održanom 10. veljače 2021. zaključena glavna rasprava (list 80- 81 navedenog spisa). Presudom Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-1052/2017-20 od 25. ožujka 2021. odbijen je tužbeni zahtjev I.- II. tužitelja (list 90- 95 navedenog spisa), a navedena presuda potvrđena je presudom Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-588/2021-2 od 4. lipnja 2021. (list 109- 112 navedenog spisa). Ujedno je utvrđeno kako su I. - II. tužitelji protiv drugostupanjske presude 23. kolovoza 2021. podnijeli prijedlog za dopuštenje revizije (list 113- 119 navedenog spisa), koji je odbačen rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-4583/2021-2 od 23. studenog 2021. (list 124- 126 navedenog spisa), te je rješenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III- 1212/2022 od 13. rujna 2023. odbačena i ustavna tužba I. - II. tužitelja kao podnositelja (list 130- 132 navedenog spisa).

12. Na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka Daria Jankovića utvrđeno je kako se kredit koji je I. tužitelj podigao kod Štedionice za razvoj i obnovu d.o.o. na temelju Ugovora o kreditu broj: 007553 sklopljenog 24. veljače 1998. vodio na kreditnoj partiji 41-01-08418-6, te da je I. tužitelj po navedenoj kreditnoj partiji u razdoblju od 10. listopada 1998. do 18. siječnja 1999. uplatio ukupno iznos od 112.500,00 kn, pri čemu su navedene uplate knjižene u korist kredita. Nadalje je utvrđeno kako je pravni prednik tuženika položeni depozit koristio za naplatu svojeg potraživanja, pri čemu nije ispravno knjižio uplatu po navedenom depozitu, već je navedeni depozit, s obzirom da je dospijevao 4. lipnja 1999., navedenog datuma trebalo uvećanog za kamatu od 1% staviti u prijeboj, odnosno uračunati u namirenje potraživanja prednika tuženika. Stoga je utvrđeno kako je dug I. tužitelja na dan izrade nalaza i mišljenja iznosio ukupno 52.717,43 EUR, od čega se iznos od 13.330,54 EUR odnosio na glavnicu duga, iznos od 83,22 EUR na redovne kamate, a iznos od 39.303,67 EUR na zatezne kamate obračunate do dana izrade nalaza i mišljenja. Ujedno je utvrđeno kako su spisu priložene daljnje uplatnice koje ne nose oznaku plaćanja povezanu s predmetnim Ugovorom o kreditu broj: 007553 i pripadajuću kreditnu partiju, već su na tim uplatnicama navedene neke druge partije kredita. Također je utvrđeno kako su po navedenim uplatnicama izvršene četiri uplate u ukupnom iznosu od 132.901,42 kn, te da su sve četiri uplate izvršene dana 4. ožujka 1998., odnosno istog dana kada je I. tužitelj primio sredstva po predmetnom kreditu. Vještak je pritom ocijenio kako je povrat iznosa od 132.901,42 kn učinjen istog dana po primitku sredstva predmetnog kredita u financijskom smislu apsolutno neživotan, budući da bi u takvom slučaju kredit u otplati prije prvog anuiteta iznosio 81.383,58 kn, dok bi po dodavanju položenog depozita u iznosu od 64.285,50 kn, koji je tužitelj položio istog dana (4. ožujka 1998.), proizlazilo da je tužitelj od predmetnog kredita koristio 17.098,08 kn, odnosno samo 8% ukupnog iznosa kredita. Stoga je utvrđeno kako bi, ukoliko bi se prihvatilo da su uplate iznosa od ukupno 132.901,42 kn učinjene po osnovi podmirenja predmetnog kredita, isti kredit bio u cijelosti isplaćen i preplaćen za iznos od 10.323,20 kn, te bi I. tužitelju prednik tuženika 4. lipnja 1999. bio dužan i vratiti oročeni depozit u iznosu od 65.092,64 kn (list 59- 68 spisa). Vještak je u tijeku postupka ispravio greške u pisanju nalaza i mišljenja, naglašavajući kako je depozit uplaćen 4. ožujka 1998., te da je istog datuma korišten iznos kredita (list 87- 88 spisa).

13. I. tužitelj je u svojem iskazu danom na ročištu održanom 2. veljače 2024. naveo kako je sa Štedionicom za razvoj i obnovu zaključio samo jedan ugovor, i to Ugovor o kreditu od 24. veljače 1998., pri čemu je tražbina iz navedenog ugovora bila osigurana Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 25. veljače 1998. Naveo je kako je predmetni kredit zaključio na iznos od 60.888,53 DEM, te da je prednik tuženika na njegov račun isplatio navedeni iznos. Istaknuo je kako je prije zaključenja ugovora ugovorna kamata iznosila 6% godišnje, dok je kasnije zaključen ugovor s ugovornom kamatnom stopom od 3% mjesečno, te da je I. tužitelj, čim je to vidio, predniku tuženika odmah išao vratiti iznos kredita koji je primio na račun od 60.888,53 DEM i zahtijevao da mu se vrati učešće koje je iznosilo 30% od iznosa kredita. Naveo je kako je prednik tuženika odbio primiti iznos kredita koji je htio vratiti, te mu je rekao da će kredit otplaćivati kako će moći. I. tužitelj je nadalje naveo kako je od tada platio dvije rate, i to uplatama g. R kao gazdi prednika tuženika u njegovom uredu u njegovu blagajnu, a čime je isplatio dvije trećine kredita iz predmetnog ugovora, dok je preostalu trećinu kredita otplatio putem uplatnica koje je plaćao u njegovom uredu. Također je naveo kako je potpisao bianco Ugovor, te da je onda štedionica unijela lihvarske podatke u Ugovor. Ujedno je naveo kako je prednik tuženika sam ispunjavao sve uplatnice koje je plaćao I. tužitelj, te da su sve uplate vršene direktno u Štedionici, osim zadnje uplate od 77.000,00 kuna koju je izvršio putem Zagrebačke banke (list 52- 53 spisa).

14. II. tužiteljica je u svojem iskazu danom na ročištu održanom 2. veljače 2024. navela kako je predmetni Ugovor zaključila kao sudužnik, te da je potpisala bianco Ugovor i da je bila ljuta na I. tužitelja kada je vidjela uvjete Ugovora. Također je navela kako je sve uplate na temelju navedenog Ugovora vršio I. tužitelj, te da ona nije vršila nikakve uplate po istom Ugovoru (list 53 spisa).

15. Prije svega, potrebno je napomenuti kako je uvidom u spis Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Ovr-783/2015 utvrđeno kako je postupak u navedenom predmetu pokrenut prijedlogom za ovrhu podnesenim 17. ožujka 1999., te da je prvotno doneseno rješenje o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-624/99 od 14. svibnja 1999. koje je ukinuto rješenjem Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž- 12106/99-2 od 10. prosinca 2002., nakon čega je sporna ovrha određena tek rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Ovr-783/2015-9 od 16. prosinca 2015.

16. Stoga se u konkretnom slučaju, sukladno odredbi čl. 369. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24- dalje: OZ/12) kojom je propisano da će se postupci u tijeku dovršiti prema odredbama zakona koji su važili do stupanja na snagu OZ/12, primjenjuju odgovarajuće odredbe Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 57/96, 29/99 i 42/00- dalje: OZ/96). S time u svezi, potrebno je istaknuti kako se odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 173/03 i 194/03- dalje: ZIDOZ/03) ne primjenjuju u ovom predmetu sukladno čl. 102. ZIDOZ/03, dok se niti odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 88/05- dalje: ZIDOZ/05) ne primjenjuju u ovoj pravnoj stvari sukladno čl. 123. ZIDOZ/05.

17. Odredbom čl. 46. st. 2. OZ/96 propisano je kako ovršenik, između ostalog, može izjaviti žalbu osobito ako isprava na temelju koje je doneseno rješenje o ovrsi nije ovršna isprava (čl. 46. st. 2. toč. 1. OZ/96), ako je ovršna isprava na temelju koje je doneseno rješenje o ovrsi ukinuta, poništena, preinačena ili na drugi način stavljena izvan snage, odnosno ako je na drugi način izgubila svoju djelotvornost ili je utvrđeno da je bez učinka (čl. 46. st. 2. toč. 3. OZ/96), ako je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kada je ovršenik više nije mogao uspješno istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka, odnosno ako je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja javnobilježničke isprave (čl. 46. st. 2. toč. 9. OZ/96), te ako je na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka, odnosno ako je na temelju činjenice koja je nastala nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja javnobilježničke isprave, trajno ili za određeno vrijeme, odgođeno, zabranjeno, izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno ispunjenje tražbine (čl. 46. st. 2. toč. 10. OZ/96).

18. Nadalje, sukladno odredbi čl. 48. st. 1. OZ/96, ako je žalba izjavljena zbog razloga iz čl. 46. st. 2. toč. 7. i 9. do 11. OZ/96, sud prvog stupnja dostavit će ju na očitovanje ovrhovoditelju, te će, ukoliko ovrhovoditelj ospori osnovanost tih razloga ili se ne očituje u roku od 8 dana, a ovršenik njenu osnovanost ne dokaže javnom ili javno ovjerovljenom ispravom, odnosno ako činjenice na kojima se temelji nisu općepoznate ili se ne mogu utvrditi primjenom pravila o zakonskim predmnijevama, donijeti posebno rješenje kojim će ovršenika uputiti da u roku od 15 dana pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, glede koje se parnice, sukladno čl. 48. st. 2. OZ/96, na odgovarajući način primjenjuju pravila o parnici na koju se ovršenik upućuje u povodu žalbe nakon proteka roka (čl. 52. OZ/96). Sukladno čl. 48. st. 4. OZ/96, ukoliko je žalba izjavljena i zbog drugih razloga iz čl. 46. st. 2. OZ/96, prijepis spisa uputit će se sudu drugog stupnja radi odlučivanja o žalbi u povodu tih drugih razloga.

19. S time u svezi, prije svega je potrebno napomenuti kako je uvidom u spis ovog suda poslovni broj Ovr-783/2015 utvrđeno da su I. - II. tužitelji tužbu u ovom predmetu podnijeli u za to propisanom roku od 15 dana od dana primitka rješenja poslovni broj Ovr-783/2015-116 od 3. listopada 2022. kojim su upućeni pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, slijedom čega su neosnovani prigovori tuženika u pogledu preuranjenosti tužbe u ovom predmetu.

20. Odredbom čl. 52. st. 3. OZ/96 propisano je kako je ovršenik dužan sve razloge koje je mogao istaknuti u određenoj parnici istaknuti u toj parnici, dok je odredbom čl. 52. st. 4. OZ/96 propisano da će sud odbaciti tužbu u kojoj će istaknuti razloge koje je ovršenik mogao istaknuti u prijašnjoj parnici.

21. Iz citiranih odredbi OZ/96 stoga proizlazi da se u parnici radi proglašenja ovrhe nedopuštenom može utvrđivati samo osnovanost žalbenih razloga propisanih odredbama čl. 46. st. 2. toč. 7. i toč. 9. - 11. OZ, dok o eventualnim drugim istaknutim razlozima propisanim čl. 46. st. 2. OZ odlučuje sud drugog stupnja, te da je parnični sud ovlašten odlučivati samo o osnovanosti razloga koje je ovršenik iznio u svojoj žalbi protiv osporavanog rješenja o ovrsi.

22. Čitanjem spisa ovog suda poslovni broj Ovr-783/2015 utvrđeno je kako su I. - II. tužitelji kao ovršenici u navedenom postupku svoje prigovore u pogledu valjanosti Ugovora o kreditu i njime ugovorene lihvarske kamatne stope, kao i visine iznosa potraživanja ovrhovoditelja, iznijeli u svojem prigovoru/ žalbi protiv prvotnog rješenja o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-624/99 od 14. svibnja 1999., te da je povodom navedene žalbe isto rješenje ukinuto rješenjem Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-12106/99-2 od 10. prosinca 2002. i predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

23. Međutim, čitanjem navedenog ovršnog spisa također je utvrđeno kako je u ponovljenom postupku doneseno rješenje o ovrsi Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Ovr-783/2015-9 od 16. prosinca 2015., da su I.- II. tužitelji kao ovršenici u svojoj (pravovremenoj) žalbi protiv navedenog rješenja o ovrsi samo istaknuli kako nisu ni uzeli kredit, zbog čega nemaju nikakvih obveza prema štedionici, dok su tek u svojim dopunama žalbe od 26. travnja 2016., 23. svibnja 2016. i 12. srpnja 2016. iznosili prigovore u pogledu lihvarske kamate i visine potraživanja ovrhovoditelja.

24. Iz navedenog proizlazi kako ovaj (parnični) sud nije vezan razlozima koje su I.- II. tužitelji naveli u svojoj žalbi podnesenoj protiv rješenja o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-624/99 od 14. svibnja 1999., budući da je povodom navedene žalbe već donesena odluka drugostupanjskog suda kojom je ukinuto navedeno rješenje o ovrsi i predmet vraćen na ponovan postupak, a čime je u cijelosti ispunjena svrha navedenog pravnog lijeka. Ovdje ujedno valja naglasiti kako je uputom za postupanje u ponovljenom postupku, sadržanom u rješenju Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-12106/99-2 od 10. prosinca 2002., bio vezan isključivo sud koji vodi ovršni postupak u navedenom predmetu, ali ne i (parnični) sud u ovom postupku.

25. Također valja istaknuti kako je sud u ovom parničnom postupku dužan ograničiti raspravljanje isključivo na razloge koje su I. - II. tužitelji naveli u svojoj pravovremeno podnesenoj žalbi protiv rješenja o ovrsi Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Ovr-783/2015-9 od 16. prosinca 2015. Naime, suprotno tumačenje dovelo bi do obveze suda da u parničnom postupku radi proglašenja ovrhe nedopuštenom ispituje osnovanost svih razloga koje ovršenik istakne u tijeku cijelog ovršnog postupka, pa tako potencijalno i onih razloga koji uopće nisu bili istaknuti u žalbi protiv rješenja o ovrsi kojim je određena sporna ovrha, a koje bi postupanje bilo u izravnoj suprotnosti sa odredbama čl. 52. st. 3. i 4. OZ/96.

26. Nadalje je potrebno napomenuti kako sud u ovom parničnom postupku nije obvezan ispitivati osnovanost žalbenih razloga na koje su I. - II. tužitelji kao ovršenici ukazivali u svojim dopunama žalbe podnesenim 26. travnja 2016., 23. svibnja 2016. i 12. srpnja 2016. Naime, osim činjenice da su navedene dopune žalbe odbačene pravomoćnim rješenjem Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Ovr-783/2015- 103 od 29. listopada 2021., sud koji vodi predmetni ovršni postupak pritom je ispravno zaključio kako navedene dopune žalbe ne udovoljavaju pretpostavci propisanoj čl. 49. st. 1. OZ/96, budući da nije postojao niti jedan opravdani razlog zbog kojeg I. - II. tužitelji žalbene razloge iznesene u navedenim dopunama nisu mogli istaknuti u roku za žalbu protiv predmetnog rješenja o ovrsi.

27. Ujedno valja naglasiti kako je uvidom u spis ovog suda poslovni broj P- 1052/2017 utvrđeno da su I. - II. tužitelji prethodno već vodili parnični postupak radi proglašenja nedopuštenom ovrhe određene rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Ovr-783/2015-9 od 16. prosinca 2015., a koji je pravomoćno okončan odbijanjem tužbenog zahtjeva I. - II. tužitelja, i to upravo uslijed okolnosti da su I.- II. tužitelji i u navedenom postupku isticali žalbene razloge koje prethodno nisu naveli u svojoj žalbi protiv navedenog rješenja o ovrsi.

28. S time u svezi, valja istaknuti kako je tuženikov prigovor presuđene stvari, unatoč navedenoj okolnosti, utvrđen neosnovanim, budući da iz sadržaja rješenja Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Ovr-783/15-34 od 11. rujna 2017. proizlazi da su I.- II. tužitelji postupak u predmetu ovog suda poslovni broj P-1052/2017 bili upućeni pokrenuti zbog žalbenog razloga propisanog čl. 46. st. 2. toč. 7. OZ/96, dok iz sadržaja rješenja Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Ovr-783/2015-116 od 3. listopada 2022. proizlazi da su I.- II. tužitelji postupak u ovoj pravnoj stvari bili upućeni pokrenuti zbog žalbenih razloga propisanih čl. 46. st. 2. toč. 9. i 10. OZ. 29. Međutim, čak i ukoliko bi se prihvatio stav da je sud u ovom postupku dužan ocijeniti i utvrditi osnovanost navoda I. - II. tužitelja o lihvarskoj kamati ugovorenoj na temelju Ugovora o kreditu broj: 007553 od 24. veljače 1998. iz kojeg proistječe sporno potraživanje tuženika kao ovrhovoditelja, kao i osnovanost prigovora u pogledu visine predmetne tražbine, valja istaknuti kako nije bilo mjesta usvajanju tužbenog zahtjeva I. - II. tužitelja, budući da nije utvrđeno da su u konkretnom slučaju ostvareni žalbeni razlozi propisani odredbama čl. 46. st. 2. toč. 9. i 10. OZ/96.

30. Naime, uvidom u spis ovog suda poslovni broj Ovr-783/2015 utvrđeno je kako je pobijano rješenje o ovrsi doneseno na temelju Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini protivnika osiguranja (vanknjižno vlasništvo) od 25. veljače 1998. kao ovršne isprave, a kojom je osigurana tražbina prednika tuženika prema I. - II. tužiteljima na temelju Ugovora o kreditu broj: 007553 od 24. veljače 1998.

31. Uvidom u Ugovor o kreditu broj: 007553 od 24. veljače 1998. (list 11- 13 spisa- dalje: Ugovor) utvrđeno je kako je isti Ugovor sklopljen između prednika tuženika Štedionice za razvoj i obnovu kao kreditora, I. tužitelja kao korisnika kredita, te II. tužiteljice, DB i NB kao solidarnih jamaca- plataca, za iznos kredita od 214.285,00 kn, što je na dan potpisa ugovora iznosilo protuvrijednost od 60.888,53 DEM (članak 1.). Istim Ugovorom ugovorena je kamatna stopa u visini od 3% mjesečno (članak 2.), te je određena obveza korisnika kredita na plaćanje jednokratne naknade u iznosu od 3.642,85 kn (članak 3.), kao i davanje učešća u obliku štednog uloga oročenog na rok koji je dulji od 6 mjeseci nakon isplate kredita koji iznosi 30% od visine kredita (članak 4.), dok je ujedno utvrđeno kako je namjena kredita proširenje djelatnosti (članak 6.).

32. I.- II. tužitelji su u ovom postupku isticali kako odredba o ugovornoj kamati predstavlja ništetnu ugovornu odredbu, dok su u tijeku predmetnog ovršnog postupka navodili kako se radilo o lihvarskoj kamati.

33. Sukladno odredbi čl. 103. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01- dalje: ZOO), koji se primjenjuje na predmetni ugovorni odnos, propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.

34. Nadalje, sukladno odredbi čl. 141. st. 1. ZOO, ništav je ugovor kojim netko, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili za nekog trećeg korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je on drugom dao ili učinio, ili se obvezao dati ili učiniti.

35. Odredbom čl. 399. st. 1. ZOO propisano je kako stopa ugovorne kamate između pojedinaca ne može biti veća od kamatne stope koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju, dok se, sukladno čl. 399. st. 2. ZOO, u pogledu najviše ugovorne kamatne stope između drugih osoba primjenjuju odredbe posebnih zakona. Nadalje, sukladno odredbi čl. 399. st. 3. ZOO, ako je kamata ugovorena, ali nije određena njezina stopa niti vrijeme dospijevanja, između pojedinaca važi kamatna stopa koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju, a između drugih osoba važi kamatna stopa koju banka ili druga bankarska organizacija plaća odnosno ugovara ta takvu ili sličnu vrstu posla u dospijeva nakon isteka godine, ako za određeni slučaj nije predviđeno što drugo, pri čemu će se, sukladno odredbi čl. 399. st. 4. ZOO, ako je ugovorena kamata veća od dopuštene, primijeniti najveća dopuštena stopa kamate.

36. S obzirom da je predmetni Ugovor o kreditu bio sklopljen između štedionice (pravne osobe) i I.- II. tužitelja (fizičkih osoba), to se ne radi o ugovoru koji bi bio sklopljen između pojedinaca, slijedom čega se na isti ugovor ne primjenjuje odredba čl. 399. st. 1. ZOO. Nadalje, valjalo je uzeti u obzir da u vrijeme sklapanja navedenog Ugovora nije bio donesen poseban zakon na koji je upućeno odredbom čl. 399. st. 2. ZOO, budući da je tek Uredbom o visini najviše dopuštenih ugovornih kamatnih stopa ("Narodne novine" broj: 153/04) bila propisana najviša dopuštena ugovorna kamatna stopa od 17% godišnje. Iz navedenih razloga, radi ocjene dopuštenosti odredbe o ugovornoj kamati valjalo je na odgovarajući način primijeniti odredbu čl. 399. st. 3. ZOO, te pribaviti podatke o prosječnoj kamatnoj stopi po kojoj su banke u to vrijeme davale gotovinske kredite (navedeni stav potvrđen je i u sudskoj praksi, primjerice rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-453/04-2 od 27. svibnja 2004.).

37. Međutim, ovdje valja istaknuti kako I.- II. tužitelji nisu u tijeku postupka, sukladno čl. 219. st. 1. ZPP, predlagali pribavljanje navedenih podataka, te su se, naprotiv, na pripremnom ročištu održanom 22. studenog 2023. izričito protivili dokaznom prijedlogu tuženika za izvođenje navedenog dokaza smatrajući isti nepotrebnim (list 46 spisa). Također je potrebno napomenuti kako I. - II. tužitelji nisu ni po primitku rješenja ovog suda od 2. veljače 2024., kojim je bio određen zadatak vještačenja financijskom vještaku, predlagali dopuniti isti zadatak na način da se utvrdi podatak o prosječnoj kamatnoj stopi koje su se primjenjivale kod bankovnih gotovinskih kredita, već su samo predložili pozvati vještaka na očitovanje o okolnosti je li ugovorna kamata iz predmetnog Ugovora o kreditu bila usklađena sa zakonskim propisima vezanim za visinu kamate (list 76 spisa), što predstavlja pravno pitanje čije rješavanje čini zadatak suda, a ne sudskog vještaka.

38. Ujedno valja napomenuti kako bi, čak i u slučaju da je predmetnim Ugovorom o kreditu bila ugovorena nerazmjerno visoka kamatna stopa u odnosu na tržišne uvjete koji su vladali u vrijeme sklapanja istog ugovora, takva odredba ne bila ništava u cijelosti, već samo u dijelu iznad utvrđene prosječne visine ugovorne kamatne stope na konkretnom tržištu (navedeni stav jasno je izražen u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-380/2001 od 5. svibnja 2004.).

39. Slijedom navedenog, s obzirom da I. - II. tužitelji nisu ničime dokazali da je predmetni Ugovor o kreditu sadržavao nedopuštene odredbe o visini ugovornih kamata u smislu odredbi čl. 399. ZOO, to nije bilo moguće sa sigurnošću utvrditi da bi isti ugovor bio protivan prisilnim propisima, a time niti ništetan u smislu odredbe čl. 103. st. 1. ZOO.

40. Također valja napomenuti kako na temelju izvedenih dokaza nije moguće utvrditi ni da se u konkretnom slučaju radilo o zelenaškom ugovoru u smislu odredbe čl. 141. st. 1. ZOO, budući da I. - II. tužitelji u tijeku ovog postupka nisu, u smislu čl. 219. st. 1. ZPP, ni tvrdili niti ičime dokazivali da je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu prednik tuženika iskoristio stanje nužde ili teško materijalno stanje I. - II. tužitelja, kao niti njihovo nedovoljno iskustvo, lakomislenost ili zavisnost.

41. Konačno je potrebno napomenuti kako iz okolnosti predmetnog slučaja ne proizlazi da bi sporni Ugovor o kreditu predstavljao potrošački ugovor, imajući u vidu da je člankom 6. istog Ugovora utvrđeno da je namjena kredita "proširenje djelatnosti", što upućuje na zaključak da je navedeni Ugovor sklopljen radi ostvarenja neke poslovne svrhe, dok I.- II. tužitelji nisu u tijeku ovog postupka ničime tvrdili niti dokazivali suprotno. Također valja istaknuti kako je isti Ugovor ujedno sklopljen prije stupanja na snagu Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03) kojim je regulirana zaštita osnovnih prava potrošača u Republici Hrvatskoj, slijedom čega se odredbe navedenog zakona ne primjenjuju u konkretnom slučaju.

42. Slijedom svega navedenog, navodi I. - II. tužitelja kojima su ukazivali na ništetnost osnovnog pravnog posla (Ugovora o kreditu od 24. veljače 1998.) u dijelu kojim je ugovorena ugovorna kamata, a time i ostvarenje žalbenog razloga propisanog odredbom čl. 46. st. 2. toč. 10. OZ/96, nisu prihvaćeni primjenom odredbe čl. 221.a ZPP, odnosno pravila o teretu dokazivanja.

43. Nadalje, suprotno navodima I. - II. tužitelja koji su u tijeku postupka isticali kako je prestala tražbina radi čije je naplate određena sporna ovrha, na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka Daria Jankovića utvrđeno je kako je dug I. tužitelja na temelju Ugovora o kreditu broj: 007553 sklopljenog 24. veljače 1998., koji se vodio na kreditnoj partiji 41-01-08418-6, na dan izrade nalaza i mišljenja (26. veljače 2024.) iznosio ukupno 52.717,43 EUR, od čega se iznos od 13.330,54 EUR odnosio na glavnicu duga, iznos od 83,22 EUR na redovne kamate, a iznos od 39.303,67 EUR na zatezne kamate obračunate do dana izrade nalaza i mišljenja.

44. Na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka ujedno je utvrđeno kako je I. tužitelj po označenoj kreditnoj partiji u razdoblju od 10. listopada 1998. do 18. siječnja 1999. uplatio ukupno iznos od 112.500,00 kn, pri čemu su navedene uplate knjižene u korist kredita, dok je prednik tuženika položeni depozit u iznosu od 64.285,50 kn zajedno s pripadajućom kamatom također iskoristio za naplatu svojeg potraživanja po predmetnom Ugovoru o kreditu. Također je utvrđeno kako su I. - II. tužitelji priložili i uplatnice koje ne nose oznaku plaćanja povezanu s predmetnim Ugovorom o kreditu broj: 007553 i pripadajuću kreditnu partiju, te se odnose na četiri uplate izvršene 4. ožujka 1998. u ukupnom iznosu od 132.901,42 kn. U odnosu na navedene uplate, financijski vještak je ocijenio kako u financijskom smislu nije životno da se iste uplate odnose na podmirenje obveza po predmetnom kreditu, budući da bi u takvom slučaju, s obzirom da su uplate izvršene na dan kada je I. tužitelj primio sredstva po predmetnom kreditu, kredit u otplati prije prvog anuiteta iznosio 81.383,58 kn, dok bi po dodavanju položenog depozita u iznosu od 64.285,50 kn, koji je tužitelj položio istog dana (4. ožujka 1998.), proizlazilo da je tužitelj od predmetnog kredita koristio 17.098,08 kn, odnosno samo 8% ukupnog iznosa kredita.

45. Nalaz i mišljenje financijskog vještaka Daria Jankovića ovaj sud je prihvatio kao savjesno sastavljen, izrađen na podlozi brojne dokumentacije priložene ovom spisu i priklopljenom spisu ovog suda poslovni broj Ovr-783/2015, te jasno i detaljno obrazložen, imajući u vidu da se vještak pisanim putem obrazloženo očitovao o svim iznesenim primjedbama i ispravio greške u pisanju nalaza, te da u navedenom nalazu i mišljenju nisu uočeni nikakvi nedostaci u smislu čl. 261. st. 2. i 3. ZPP.

46. Suprotno navodima I. - II. tužitelja, u konkretnom slučaju nije bilo moguće sa sigurnošću utvrditi da se izvršene uplate u ukupnom iznosu od 132.901,42 kn odnose na ispunjenje obveze po predmetnom Ugovoru o kreditu, budući da su o navedenoj okolnosti I.- II. tužitelji u tijeku postupka iznijeli međusobno proturječne i nelogične navode.

47. Naime, I. tužitelj je u svojem iskazu naveo kako je sa prednikom tuženika sklopio bianco ugovor, s time da su dogovorili da će ugovorna kamata iznositi 6% godišnje, dok je štedionica naknadno unijela lihvarske podatke u ugovor, što je I. tužitelj uočio tek nakon što je iznos kredita isplaćen. Međutim, suprotno takvim navodima, uvidom u Sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini protivnika osiguranja (vanknjižno vlasništvo) od 25. veljače 1998., priložen spisu ovog suda poslovni broj Ovr-783/2015, utvrđeno je kako je već u navedenoj ispravi bila navedena ugovorna kamata od 3% mjesečno, slijedom čega je navedenu odredbu I. tužitelj svakako mogao i morao uočiti prije isplate iznosa kredita.

48. Nadalje, I. tužitelj je u svojem iskazu naveo kako je, odmah nakon što je vidio da je prednik tuženika u ugovor unio odredbu o lihvarskoj kamati, predniku tuženika odmah išao vratiti iznos kredita koji je primio na račun, ali da je prednik tuženika odbio primiti iznos kredita koji je htio vratiti.

49. Međutim, takvi su navodi su suprotnosti sa navodima koje su I. - II. tužitelji iznosili u tijeku postupka, a kojima su isticali kako su sve uplate izvršili po uplatnicama koje im je "prezentirao" prednik tuženika. Naime, ukoliko je prednik tuženika odbio primiti povrat kredita, nejasno je zbog čega je i kako "prezentirao" uplatnice po kojima je I. tužitelj vršio predmetne uplate. Nadalje, ukoliko je I. tužitelj doista imao namjeru vratiti cijeli iznos isplaćenog kredita predniku tuženika, nije jasno zbog čega isto nije učinio jednom uplatom, nego sa četiri različite uplate izvršene u različitim iznosima i pozivom na različite brojeve partija (iznos od 4.184,19 kn uplaćen na partiju 01310-2, iznos od 4.834,02 kn uplaćen na partiju 01422-5, iznos od 60.397,87 kn uplaćen na partiju 01778-0 i iznos od 63.485,34 kn uplaćen na partiju 01553-7), što niti sam I. tužitelj nije ničime obrazložio u tijeku postupka. Konačno, potrebno je napomenuti kako je odredbom članka 12. predmetnog Ugovora o kreditu jasno propisana mogućnost odustanka od kredita, zbog čega nije uvjerljivo niti logično da bi prednik tuženika postupio na način kako je I. tužitelj opisao u svojem iskazu, te odbio primiti iznos kredita natrag.

50. Iz navedenih razloga, u cijelosti je prihvaćena kao uvjerljiva ocjena financijskog vještaka o okolnosti da je povrat iznosa od 132.901,42 kn, učinjen istog dana po primitku sredstva predmetnog kredita, u financijskom smislu apsolutno neživotan, budući da bi u takvom slučaju proizlazilo da je tužitelj od predmetnog kredita koristio samo iznos od 17.098,08 kn (što čini 8% ukupnog iznosa kredita), dok je s druge strane zasnovao hipoteku na nekretnini radi osiguranja cjelokupnog ugovorenog iznosa kredita.

51. Pritom valja napomenuti kako nalaz i mišljenje vještaka Zrinka Ručevića od 26. kolovoza 2016. (list 16- 21 spisa) ovaj sud nije uzeo u obzir kao relevantan dokaz prilikom donošenja odluke u ovom predmetu. Naime, prije svega valja napomenuti kako navedena isprava ne predstavlja nalaz i mišljenje vještaka u smislu čl. 253. st. 1. ZPP, imajući u vidu da vještaka koji je izradio isti nalaz i mišljenje nije odredio sud sukladno odredbama čl. 251. ZPP, već je navedeni vještak postupao isključivo na temelju zahtjeva, te sukladno uputama i navodima I. tužitelja. Nadalje, iz sadržaja navedene isprave vidljivo je da je obračun dugovanja sadržan u istoj ispravi, na traženje I. tužitelja, sastavljen pod pretpostavkom da se uplate izvršene 4. ožujka 1998. u ukupnom iznosu od 135.764,02 kn odnose na podmirenje obveza po predmetnom Ugovoru o kreditu, a koja je tvrdnja I.- II. tužitelja u ovom postupku utvrđena neuvjerljivom i neutemeljenom sukladno prethodno iznesenim razlozima.

.

52. Ovdje ujedno valja istaknuti kako predloženi dokaz saslušanjem svjedoka JB nije izveden primjenom odredbi čl. 220. ZPP. Naime, s obzirom da se radi o osobi koja je rodbinski blisko povezana s I. - II. tužiteljima, te imajući u vidu da se radi o događajima otprije 25 godina, ocijenjeno je neuvjerljivim da bi navedeni svjedok bio u mogućnosti objektivno iskazivati o okolnostima bitnim za odluku u ovom predmetu, posebno što je uvidom u spis ovog suda poslovni broj P-1052/2017 utvrđeno kako je navedena osoba prisustvovala kao javnost na održanim ročištima, uključujući ročište na kojem su se saslušavale stranke (list 37, list 59 i list 71 navedenog spisa). Pritom ujedno valja istaknuti kako je okolnost dinamike izvršenih uplata sa većom sigurnošću bilo moguće utvrditi na temelju spisu priloženih isprava, a ne na temelju iskaza svjedoka koji je ujedno osobno zainteresiran za uspjeh I. - II. tužitelja u ovom sporu.

53. Slijedom navedenog, s obzirom da I. - II. tužitelji u ovom postupku nisu dokazali da je prestala sporna tražbina radi čije se naplate vodi predmetni ovršni postupak, to niti navodi o ostvarenju žalbenog razloga propisanog odredbom čl. 46. st. 2. toč. 9. OZ/96, nisu prihvaćeni primjenom odredbe čl. 221.a ZPP, odnosno pravila o teretu dokazivanja.

54. Slijedom navedenog, s obzirom da je utvrđeno kako u konkretnom slučaju nisu ostvareni žalbeni razlozi zbog kojih su I. - II. tužitelji podnijeli žalbu protiv spornog rješenja o ovrsi ovog suda poslovni broj Ovr-783/2015 od 16. prosinca 2015., kao ni razlozi zbog kojih su I.- II. tužitelji bili upućeni pokrenuti parnicu u ovom predmetu, to je tužbeni zahtjev I.- II. tužitelja valjalo u cijelosti odbiti kao neosnovan, te odlučiti kao u izreci.

55. S obzirom da su I.- II. tužitelji u cijelosti izgubili parnicu, sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP zahtjev I.- II. tužitelja radi naknade troškova postupka u cijelosti je utvrđen neosnovanim.

56. Slijedom svega navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci ove odluke.

U Zagrebu, 30. prosinca 2024.

Sudac:

Ivana Šeparović Bradvica

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. pun. I.- II. tužitelja;

2. tuženiku.