Republika Hrvatska

Županijski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 33

Broj: Gž-654/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Vukovaru, OIB: 92599990351, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda: Željka Marin, kao predsjednika vijeća, te suca izvjestitelja Vesne Vrkić Perak i Ane Bosančić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice KH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Igoru Metelko, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po punomoćniku Toniu Smrček, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika, protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj: P-1859/2019. od 27. svibnja 2022., na sjednici vijeća održanoj dana 30. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, te se prvostupanjska presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj: P-1859/2019. od 27. svibnja 2022. potvrđuje.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj: P-1859/2019. od 27. svibnja 2022. naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 5.541,53 kuna sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose kako je to pobliže navedeno u izreci (točka I. izreke), zatim isplatiti tužiteljici iznos od 21.399,72 kuna sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose kako je to pobliže navedeno u izreci (točka II. izreke), te naloženo da tužiteljici naknadi troškove postupka u iznosu od 13.020,00 kuna (točka III. izreke).

2. Protiv navedene presude žalio se tuženik zbog bitne povrede odredaba postupka, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti ili ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Prvostupanjski sud je potpuno i istinito utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, te nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. Zakona o parničnom postupku, a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatom preplaćenog iznosa kredita zbog ništetnosti ugovornih odredbi po promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

7. Nesporno je između stranaka da su sklopile Ugovor o kreditu dana 12. travnja 2007. temeljem kojeg je tužiteljici isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 20.700,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju kreditora za CHF s rokom otplate na šest godina uz kamatnu stopu od 5,10% godišnje, a koja je promjenjiva odlukom banke.

Nije sporno ni to da je kamatna stopa tijekom otplate kredita više puta mijenjana te da je kredit otplaćen.

8. Knjigovodstveno financijskim vještačenjem je utvrđeno da je zbog promjene kamatne stope i tečaja CHF tijekom otplate kredita u odnosu na početno ugovoreno tužiteljica platila više i to po osnovu kamata 5.541,53 kune, a po osnovu tečaja CHF 21.399,72 kuna.

9. Tužiteljica je nakon provedenog vještačenja postavila konačni tužbeni zahtjev za isplatu navedenih iznosa kojoj se preinaci tuženik protivio.

10. Protivno međutim žalbenim navodima tužiteljica je mogla takvu preinaku učiniti temeljem odredbe članka 190. stavak 2. i 191. stavak 2. Zakona o parničnom postupku, a osim toga i na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 26. studenoga 2021. donesen je Zaključak da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

11. Prvostupanjski sud opravdano utvrđuje nepoštenim odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli kojom je iznos kredita vezan za tečaj CHF spornog Ugovora o kreditu u smislu Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03.) kojima su regulirani pojam nepoštene ugovorne odredbe i okolnosti koje se uzimaju u obzir prilikom ocjene ugovora.

12. Protivno žalbenim navodima prvostupanjski sud se osnovano poziva na pravna stajališta sudova u postupku kolektivne zaštite potrošača u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012. u kojem se utvrđuje ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF a koja je potvrđena u pogledu promjenjive kamatne stope presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7129/2013. od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt.249/2014. od 9. travnja 2015., a u pogledu valutne klauzule presudom Visokog trgovačkog suda broj: Pž- 6632/2017. i presudom Vrhovnog suda republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018.

13. Prigovor zastare koji je tuženik istakao pravilno je odbijen, a što potvrđuje i pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu broj: Rev-2245/2017. prema kojem stavu su prekid i ponovni tijek zastare vezani za podnošenje tužbe u kolektivnom sporu i pravomoćnost presuda i pravomoćnost presuda koje su donesene imajući u vidu svrhu postupka kolektivne zaštite potrošača.

Navedenom odlukom Vrhovni sud Republike Hrvatske, koja je obvezujuća za niže stupanjske sudove je zauzeo pravni stav o tijeku i nastupu zastare, pa tužiteljica nije trebala podnijeti vlastitu tužbu nevezano za tijek postupka zaštite kolektivnih interesa.

Zastarni rok od pet godina iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. i 126/21. – u nastavku teksta: ZOO) prekinut je podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu, a ponovno je počeo teći pravomoćnošću odluka o ništetnosti ugovornih odredbi.

Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012. postala je pravomoćna 13. lipnja 2014. u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a 3. rujna 2019. u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli a kako je tužba podnesena 8. travnja 2019., zastara nije nastupila.

14. Tužiteljica nije trebala dokazivati da je sadržaj Ugovora o kreditu istovjetan sadržaju ugovora o kreditu koji su pobijani u navedenom predmetu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske jer je sporni Ugovor sklopljen 12. travnja 2007., a u kolektivnom sporu je utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju kada je sklopljen predmetni Ugovor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača jer je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a da se prije i u vrijeme zaključena spornog ugovora o tome nije pojedinačno pregovaralo niti su utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15. Odredbom članka 502c. Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz odredbe članka 502a. stavak 1. istoga Zakona (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) i da je u tom slučaju sud vezan za utvrđenje u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

16. Sporni Ugovor sklopljen je upravo u periodu koji se navodi i u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012., a knjigovodstveno financijskim vještačenjem je utvrđena visina preplate.

17. Sud Europske unije u predmetu C-118/2017 točka 45 je stajališta da se utvrđenjem ništetnosti navedenih odredbi omogućava ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se tužitelj nalazio da navedene (nepoštene) odredbe nisu korištene u ugovoru.

18. Tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari glasi na isplatu, tužiteljica je kao dokaz da je preplatila iznose predložila vještačenje kojim je to i utvrđeno, pa je prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbe članka 1111. i članka 1115. Zakona o obveznim odnosima obvezao tuženika na isplatu utuženog iznosa na koji iznos je isti dužan platiti i zakonsku zateznu kamatu jer je nesavjesni stjecatelj. 19. Nije osnovan žalbeni navod tuženika da mu postupanjem suda nije omogućeno da raspravlja pred sudom jer nisu saslušani svjedoci, njegovi djelatnici, kao niti javni bilježnik.

Istina je naime da je tuženik predložio dokaz saslušanjem javnog bilježnika i svojih zaposlenika MH na okolnost sklapanja ugovora o kreditu i KHH i LH na okolnost je su li upozoravali potrošače o rizicima takvog kredita.

Ovakvim dokaznim prijedlogom za saslušanjem njegovih djelatnika tuženik međutim nije i naveo tko je i da li je netko od njih direktno sudjelovao u pregovorima s tužiteljicom osobno pri sklapanju ugovora, a i prema mišljenju ovoga suda nije bilo potrebno provoditi dokaz saslušanjem javnog bilježnika s obzirom da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora nije mogao tužiteljici objasniti rizik promjene tečaja CHF niti je javni bilježnik sudjelovao u pregovorima u svezi sklapanja ugovora o kreditu, a svjedoci KHH i ČH mogli su samo dati podatak o općoj informiranosti potrošača o rizicima tečaja CHF, a već je u kolektivnom sporu ocijenjeno da uopćene obavijesti ne predstavljaju dokaz o obaviještenosti potrošača.

20. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku, a ista je obrazložena i sukladna Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

21. Slijedom izloženog, primjenom odredbe članka 368. stavak 1. Zakona o parničnom postupku valjalo je žalbu tuženika odbiti, a presudu prvostupanjskog suda potvrditi.

Vukovar, 30. prosinca 2024.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Željko Marin