Poslovni broj: Us I-3207/2023-8

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu Marici Goreta, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje zapisničarke Milke Škaro Grozdanić, u upravnom sporu tužitelja JM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po opunomoćeniku Karlu Guzobadu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Gluić Ninčević d.o.o. Zadar, Špire Brusine 16, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, OIB: 84397956623, zastupan po opunomoćeniku (zaposleniku tuženika) HM, radi prestanka prava na zaposlenje s punim radnim vremenom na odgovarajućim poslovima odnosno zadacima, nakon održane javne rasprave zaključene dana 06. prosinca 2024. u prisutnosti zamjenika opunomoćenika tužitelja i opunomoćenika tuženika, dana 30. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I.Poništava se rješenje tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Klasa: 141-02/23-03/03167818485, Ubroj: 341-99-06/2-23-004760 od 18. listopada 2023.

II.Poništava se rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Zadru, Klasa: 141-02/22-03/03167818485, Urbroj: 341-24-06/2- 22-012979 od 30. kolovoza 2023. i predmet se vraća prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak u kojem je dužno postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama izraženim u obrazloženju ove presude.

III.Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana od dana od dana primitka pravomoćne odluke isplati tužitelju iznos od 2.500,00 eur na ime naknade troškova ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1.Osporavanim rješenjem tuženika, Klasa: 141-02/23-03/03167818485, Ubroj: 341-99-06/2-23-004760 od 18. listopada 2023. (dalje: osporavano drugostupanjsko rješenje) odbijena je žalba tužitelja izjavljena na rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područni ured u Zadru, Klasa: 141-02/22-03/03167818485, Urbroj: 341-24-06/2-22-012979 od 30. kolovoza 2023. (dalje: prvostupanjsko rješenje), a kojim rješenjem je određeno da tužitelju, rođenom **.**.1948. prestaje pravo na zaposlenje s punim radnim vremenom na drugim odgovarajućim poslovima odnosno zadacima i da mu prestaje pravo na naknadu plaće u vezi s tim pravom s danom 05. rujna 1991. te je određeno da žalba protiv tog rješenja ne odgađa izvršenje.

2.Tužitelj pravodobno podnesenom tužbom ovome sudu pobija zakonitost osporavanog drugostupanjskog rješenja, kao i prvostupanjskog rješenje, iz svih zakonom predviđenih razloga. U tužbi se u bitnome iznosi sadržaj obrazloženja osporavanih rješenja te navodi da tuženik iz činjeničnih utvrđenja zaključuje da su ispunjeni uvjeti iz članka 128. stavka 3. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju (NN 26/83, 5/86, 42/87, 34/89, 40/90, 9/91, 96/93, 44/94). Ukazuje se na presudu iz predmeta ovoga suda poslovni broj UsImio-964/18 uz navod da je istom poništeno ranije rješenje tuženika od 8. studenog 2018. i dana jasna i kratka uputa da mora pravilno i potpuno utvrditi činjenično stanje, a što da je tuženik ponovno propustio napraviti te da je na temelju identično utvrđenog činjeničnog stanja ponovno donio nezakonitu odluku. Nakon što je tuženik u ponovljenom postupku donio činjenično i pravno identično rješenje tužitelj da je ponovno ustao s tužbom te da je Upravni sud u Splitu ponovno poništio rješenja tuženik i prvostupanjskog tijela svojom odlukom, poslovni broj: UsI-3726/21 od 14. lipnja 2022. te ukazao na potrebu utvrđenja jedine odlučne, među strankama sporne činjenice, kako to navodi Upravni sud u Splitu cit. "da li je tužitelj bez opravdanog razloga prekinuo radni odnos, a koja bi u konkretnom slučaju bila osnova za primjenu naprijed citirane odredbe članka 128. stavka 3. ZOMO." Upravni sud u Splitu da u citiranoj presudi također utvrđuje kako je u pravu tužitelj kad navodi da tuženik svoju eventualnu nemogućnost da točno i potpuno utvrdi činjenično stanje ne može nadomjestiti donošenjem rješenja na temelju pretpostavki koje rješenje kao posljedicu povlači zadiranje u stečena prava tužitelja. Tuženik da ni u ovom po tko zna koji put ponovljenom postupku nije pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje kako ga je uputio Upravni sud u Splitu već da je donio identično rješenje kao i ranije, na temelju istog činjeničnog stanja odnosno tuženik da ponovno temelji svoju oduku na činjenici da je poslodavac tužitelja podnio odjavu osiguranja tužitelja ali da ponovno nije utvrdio da je tužitelj bez opravdanog razloga prekinuo radni odnos. Nadalje se ističe da tuženik u prvostupanjskom rješenju navodi, a što da je tužitelj već isticao u žalbi protiv istog, da je tužitelj cit. "dana 05.09.1991. godine prekinuo radni odnos na radnom mjestu koje mu je bilo osigurano…" čime da je zamijenjena konstrukcija iz ranijih rješenja gdje da se navodilo da je prekinuo radni odnos bez opravdanog razloga, no, da iz obrazloženja pobijanih rješenja nije vidljivo temeljem kojih činjenica je tuženik zaključio da je tužitelj prekinuo radni odnos, a pogotovo da bi takav prekid radnog odnosa bio bez opravdanog razloga. Tuženik da sam u prvostupanjskom rješenju navodi kako ne može doći do podataka koji se odnose na radni odnos tužitelja kod poslodavca "Transport" Zadar, odnosno da ne može doći do odluke o prestanku radnog odnosa te da svoju odluku temelji u cijelosti na navodu da je uspostavljena odjava osiguranja, a što da prema stavu ovog suda izraženog u citiranoj presudi ne može biti temelj za donošenje pobijanih rješenja. Nadalje, sukladno pozitivnim propisima koji su bili na snazi u trenutku odjave tužitelja odluka o prestanku radnog odnosa da je nužno trebala biti priložena odjavi te bi se trebala nalaziti u posjedu tuženika odnosno spisu predmeta. Tuženik ne samo da nije utvrdio da je tužitelj prekinuo radni odnos bez opravdanog razloga nego da nije utvrdio da je uopće prekinuo radni odnos, već kako je tužitelj istaknuo i u žalbi, eventualna nezakonita odjava osiguranja koju je počinio Transport Zadar da ne može biti temelj za donošenje ovakvih nezakonitih rješenja tuženika, a što da je svojim stavom potvrdio Upravni sud u Splitu. Tužitelj da je u tijeku ovog postupka, kako prema upravnim tijelima tako i pred ovim sudom, u više navrata isticao kako odluka o prestanku njegovog radnog donosa nikada nije donesena a u prilog čega da govori činjenica da se takva odluka ne nalazi u dokumentaciji Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, niti u dokumentaciji ranijeg poslodavca "Transport" [adresa] a ni u Državnom arhivu. Pored navedenog, tužitelj smatra bitnim istaknuti da je u vrijeme odjave s osiguranja bio na otvorenom bolovanju kao invalid rada i da je u tijeku bila obrada za invalidsku mirovinu. Pored toga da se su spisu predmeta nalazi i rješenje Područnog službe u Zadru od 07. prosinca 2010. kojim se tužitelju priznaje i dalje svojstvo invalida rada s pravom na zaposlenje s punim radnim vremenom na drugim odgovarajućim poslovima, a koje rješenje je doneseno u povodu prijedloga od dana 29. kolovoza 1991. Uzimajući u obzir navedeno da je pitanje kako je uopće moglo doći do na zakonu osnovane odjave tužitelja? Osporavana rješenja da se u pravno odlučujućem dijelu temelje na spekulacijama i pretpostavkama, a ne na činjenicama utvrđenim u skladu sa zakonom. Iz navedenog da je vidljivo da ne samo da pobijana rješenja valja poništiti nego da Naslovni sud treba u obrazloženju svoje odluke dati jasnu uputu tuženiku da je donošenje novih rješenja u ovoj pravnoj stvari a koja se temelje na ovako utvrđenom činjeničnom stanju neprihvatljivo i kao takvo da predstavlja šikaniranje tužitelja. Umjesto toga da bi tuženik trebao bez odgađanja odlučiti o zahtjevu tužitelja za invalidsku mirovinu podnesenog dana 28. kolovoza 1991. i to primjenom Zakona o mirovinskom osiguranju koji je bio na snazi u to vrijeme i temeljem dokumentacije koja prileži mirovinskom spisu tužitelja. Slijedom navedenog tužitelj tužbenim zahtjevom traži da se osporavao drugostupanjsko rješenje, kao i prvostupanjsko rješenje, poništi te da tuženik bude obvezan naknaditi mu troškove ovog upravnog spora.

3.Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužba nije osnovana, ponavlja razloge obrazloženja osporavanog rješenja te predlaže da se tužbeni zahtjev odbije.

4.U sporu je održavanjem rasprave 06. prosinca 2024. i razmjenom podnesaka strankama omogućeno izjašnjavanje o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet spora, u smislu članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, br. 36/24 – dalje: ZUS).

5.Tužitelj je na raspravi, po zamjeniku svog opunomoćenika, ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva, ponavljajući u bitnome navode tužbe dodajući da iz izjave tužitelja od 22. kolovoza 2023., ne proizlazi da je poslodavac tužitelja odluku o prestanku radnog odnosa donio te istu dostavio tužitelju.

6.Tuženik je po svom opunomoćeniku na raspravi u bitnome ostao kod odgovora na tužbu odnosno obrazloženja osporavanog rješenja. Ističe da je tužitelju rješenjem tuženika odnosno SIZ-a MIORH od 07. srpnja 1987. priznato pravo na zaposlenje na drugim odgovarajućim poslova od 07. srpnja 1987., da je tužitelj time stekao status ondašnjeg invalida rada te da se tužitelj tim svojim pravom koristio do prestanka radnog odnos kod poslodavca Transport Zadar do 05. rujna 1991. Nadalje, navodi da je činjenica da je tužitelju dana 05. rujna 1991. prestao radni odnos kod bivšeg poslodavca, da je činjenica i da je tužitelj u svojoj izjavi naveo da se u tom razdoblju nalazio u Benkovcu odnosno na području tzv. SAO Krajne te da mu, s obzirom da nije postojao nikakav pravni ni poštanski promet između RH i SAO Krajine, otkaz ugovora o radu nije ni mogao biti uručen. Ističe i da je činjenica da se tužitelj sam prijavio pred nadležne institucije SAO Krajine vezane uz zaposlenje odnosno ostvarenje nekakvih prava po prestanku radnog odnosa. Rješenje na koje se poziva tužitelj od 07. prosinca 2010. da ne može biti valjano jer da je istim povrijeđen materijalni propis i to na štetu tuženika jer da su statusi invalida rada prestali s donošenjem novog zakona o mirovinskom osiguranju 1. siječnja 1999. pa da 2010. nije ni mogao imati status invalida rada jer da to nije bilo ni predviđeno pozitivnim pravnim propisima. Svi ondašnji invalidi rada da su 01. siječnja 1999. prevedeni na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad. To da i sam tužitelj priznaje jer da je nesporno da je inicirao ponovno postupak pred nadležnim Zavodom za mirovinsko osiguranje te da mu je priznata invalidska mirovina zbog profesionalne nesposobnosti za rad od 08. prosinca 2003. po novom zakonu a kojom da se isti i danas koristi. Smatra da rješenje od 2010. godine proturječi ostvarenom pravu kojim se tužitelj već koristi od 2003. godine. S obzirom na utvrđeno tužitelj da je izgubio ondašnje pravo na zaposlenje stečeno rješenjem od 1987. godine jer da se 1991. godine nije pojavio na poslu duže od 5 dana pa da je s osnovom toga i dobio otkaz Ugovora o radu. Stoga da se ukazuju neutemeljenim sva potraživanja tužitelja od 1991. pa do 2003. godine kada je i ostvario pravo na invalidsku mirovinu prema novom Zakonu o mirovinskom osiguranju.

7.Tužitelj je, po zamjeniku svog opunomoćenika, u odnosu na prednje navode tuženika da je tužitelju priznato svojstvo invalida rada ističe da je tu činjenicu naveo upravo i tuženik u svom pobijanom rješenju. Iz svega navedenog od strane tuženika da i dalje nije utvrđena sporna činjenica je li tužitelju bez opravdanog razloga prekinut radni odnos te da i dalje nema potvrde o tome da je odluka o prestanku radnog odnosa tuženika i kada službeno donesena a kamo li uručena tužitelju.

8.Sud je izveo dokaze čitanjem spisa ovog upravnog spora te istom priležećih isprava te spisa tuženog tijela dostavljenog uz odgovor na tužbu dok je odbijen prijedlog tužitelja da se izvrši uvid u spise ovoga suda poslovni broj: UsImio- 964/18 te UsImio-3726/21, kao suvišan, obzirom da presude ovoga suda donesene u tim predmetima prileže spisu tuženog tijela te ovaj sud drži da se pravilna i zakonita odluka može donijeti na temelju podataka spisa predmeta ocjenom dokaza sadržanih u istom.

9.Stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga.

10.Tužitelj je zatražio i popisao troškove ovog upravnog spora.

11.Nakon ocjene izvedenih dokaza i razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 114. ZUS-a ovaj sud utvrđuje da je tužbeni zahtjev osnovan.

12.Predmet ovog upravnog spora je, u skladu s odredbom članka 3. ZUS-a, ocjena zakonitosti osporavanog drugostupanjskog rješenja od 18. listopada 2023., kojim je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja, kao i prvostupanjskog rješenja od 30. kolovoza 2023., kojim tužitelju prestaje pravo na zaposlenje s punim radnim vremenom na odgovarajućim poslovima odnosno zadacima i prestaje pravo na naknadu plaće u vezi s tim s danom 5. rujna 1991.

13.Sporno je među strankama jesu li u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti za primjenu odredbe članka 128. stavka 3. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju (Narodne novine, broj 26/83, 5/86, 42/87, 34/89, 40/90, 9/91, 96/93, 44/94, dalje-ZOMIO) odnosno jesu li osporavano drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje pravilni i zakoniti.

14.Iz sadržaja spisa tuženog tijela dostavljenog uz odgovor na tužbu te obrazloženja osporavanog drugostupanjskog i prvostupanjskog rješenja, razvidno je:

-da je tužitelju rješenjem tadašnje Samoupravne interesne zajednice mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, Područne službe u Zadru, broj: RZ-5287 od 07. srpnja 1987., počevši od 07. srpnja 1987., priznato pravo na raspoređivanje odnosno zaposlenje s punim radnim vremenom na drugim odgovarajućim poslovima odnosno radnim zadacima na kojima ne vozi na dugim relacijama te na poslovima na kojima ne diže i ne nosi terete te mu je određena naknada osobnog dohotka zbog manjeg osobnog dohotka na drugim poslovima;

-da je postupak za priznavanje prava na invalidsku mirovinu pokrenut u povodu prijedloga nadležnog liječnika od 29. kolovoza 1991., da je tužitelj pozvan na pregled te da se tom pozivu nije odazvao (tiskanica SCG/HR 207 od 23. ožujka 2004.);

-da je poslodavac "Transport" Zadar uspostavio prijavu osiguranja za tužitelja (obrazac M-1) od 04. prosinca 1990., s početkom stjecanja svojstva osiguranika 22. listopada 1990.;

-da je isti poslodavac uspostavio i odjavu osiguranja tužitelja ( obrazac M-2) od 29. siječnja 1992., u kojoj je kao datum prestanka svojstva osiguranika naveden 0 5. rujna 1991. te da je navedena odjava evidentirana u tuženikovoj Područnoj službi u Zadru dana 03. veljače 1992.;

-da je, prema rješenju Trgovačkog suda u Zadru, poslovni broj: Tt-09/218-2 od 02. travnja 2009., u sudski registar tog suda izvršen upis odluke suda o zaključenju stečajnog postupka i brisanje iz sudskog registra društva/tvrtke pod nazivom Transporti, Zadar d.d. sa sjedištem u [adresa].;

-da je zaključkom od 15. veljače 2013. prvostupanjsko tijelo pozvalo tužitelja da dostavi odluku o prestanku ugovora o radu kod poslodavca Transporti Zadar;

-da je tužitelj postupajući po tom zaključku prvostupanjskom tijelu dostavio pisanu izjavu od 15. ožujka 2013. u kojoj navodi da ne posjeduje odluku o otkazu ugovora o radu jer da je nikada nije dobio i da nije znao da mu je radni odnos prestao do odlaska u invalidsku mirovinu (mirovina tužitelju priznata rješenjem HZMO, Područnog ureda u [adresa], broj: 39976 od 18. travnja 2005., počevši od 08. prosinca 2003.);

-da prema potvrdi Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalni ured Split, Područne službe Zadar od 13. studenog 2013. za tužitelja nema podataka o zdravstvenom osiguranju osim OIB-a i matičnog broja jer elektronska baza podataka datira iz 1994. godine a Pravilnikom o obradi, čuvanju, zaštiti, odabiranju i izlučivanju arhivskog i registraturng gradiva rok čuvanja predmeta medicinski poslova (nalaza, mišljenja i ocjena svih ovlaštenih doktora i liječničkih povjerenstava) iznosi 7 godina od dana nastanka akta te da se stoga nisu u mogućnosti detaljnije očitovati;

-da je Državni arhiv u Zadru dopisom od 03. travnja 2018. izvijestio prvostupanjsko tijelo da gradivo koje se odnosi na poslodavca „Transport Zadar“ u stečaju nije pohranjeno u Državnom arhivu u Zadru;

-da je stečajni upravitelj Frane Zvonimir Negro dopisom od 10. lipnja 2020. izvijestio prvostupanjsko tijelo da ne posjeduje dokumentaciju poslodavca "Transport" Zadar, jer je stečaj završen, da je stečajna masa navedenog poslodavca brisana iz sudskog registra 29. rujna 2016. te sva dokumentacija koju su posjedovali pohranjena u Državnom arhivu Zadar;

-da je potom Državni arhiv Zadar dopisom od 09. lipnja 2020. obavijestio prvostupanjsko tijelo da u tom Arhivu nije pohranjeno gradivo poduzeća "Transport" [adresa] i da nemaju saznanja gdje se dokumentacija tog poduzeća nalazi;

-da je na temelju tako utvrđenog stanja prvostupanjsko tijelo donijelo rješenje od 30. listopada 2020., na koje je tužitelj izjavio žalbu koja je odbijena rješenjem tuženika od 06. srpnja 2021., a koja rješenja su poništena presudom ovoga suda poslovni broj UsI-3726/21-4 od 14. lipnja 2022. i predmet vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak (to rješenje doneseno u izvršenju drugostupanjskog rješenja tuženika od 22. srpnja 2019., a koje je doneseno u izvršenju presude ovog suda poslovni broj UsImio-964/18-6 od 11. ožujka 2019.);

-da je u nastavljenom postupku kod prvostupanjskog tijela dana 22. kolovoza 2023. zaprimljena izjava tužitelja u kojoj navodi da je bio na bolovanju od 02. srpnja 1991. do 24. rujna 1991. kada mu je Transport Zadar dao prestanak radnog odnosa bez opravdanog razloga iako je bio na bolovanju, da rješenje o prestanku radnog odnosa nikada nije dobio a ni obrazloženje istog, da se po prestanku radnog odnosa, obzirom da je izgubio pravo na socijalno osiguranje i liječenje koju mu je bilo neophodno, javio Zavodu za zapošljavanje u Benkovcu te ponovno otvorio bolovanje 25. rujna 1991. u Domu zdravlja Benkovac, da je to bolovanje trajalo do 16. prosinca 1992. te da je zaključeno 04. siječnja 1991., da se od 01. siječnja 1991. nalazio u selu Donje Biljane do 04. kolovoza 1995. nakon čega da odlazi u Republiku Srbiju i da tamo živi i danas;

15.Potom je prvostupanjskim rješenjem od 30. kolovoza 2023. (koje je doneseno u izvršenju gore navedene presude ovoga suda, poslovni broj: UsI- 3726/21-4 od 14. lipnja 2022.), ponovno određen prestanak prava tužitelja na zaposlenje s punim radnim vremenom na drugim odgovarajućim poslovima odnosno zadacima te prestanak prava na naknadu plaće u vezi s tim pravom s danom 05. rujna 1991. U obrazloženju navedenog prvostupanjskog rješenja se, između ostalog, navodi: ……“da je osiguranik ponovno pozvan radi utvrđivanja relevantnih činjenica da se izjasni o okolnostima koje iznosi, da dostavi izjavu o točnom datumu prestanka bolovanja, te da li je u tom razdoblju uredno dostavljao poslodavcu izvješća o privremenoj nesposobnosti za rad, odnosno da li se javljao poslodavcu te da isto potkrijepi dokazima. Zatražen je i podatak o boravku osiguranika s obzirom da je sjedište poslodavca u [adresa] a boravak osiguranika je bio na tada okupiranom području Republike Hrvatske, da je na navedeni poziv osiguranik odgovorio svojom izjavom zaprimljenom u ovom uredu 22.08.2023…..“ ….“imenovani osiguranik svoje tvrdnje da je odjava prethodila nezakonitom otkazu nije potkrijepio niti jednim dokazom, čak štoviše na upite o njegovom odnosu prema poslodavcu, da li se javljao istom za vrijeme bolovanja ne daje nikakva obrazloženja, a i tvrdnja da nije znao za prestanak radnog odnosa s danom 05.09.1991. do zaprimanja rješenja o priznanju prava na invalidsku mirovinu priznato 08.12.2003. ne može se ocijeniti kao istinita s obzirom da navodi da se već 24.09.1991. javio Zavodu za zapošljavanje u Benkovcu jer mu je prestao radni odnos kod poslodavca Transport Zadar d.o.o., utvrđuje se da je imenovanom prestalo zaposlenje 05.09.1991. kako je navedeno u obrascu M-2 o odjavi osiguranja, Samoupravne interesne zajednice mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika, izdanoj u [adresa] 29.01.1992., potvrđen i ovjeren od poslodavca "Transport-Zadar", odnosno prestaje pravo na zaposlenje s punim radnim vremenom na drugom odgovarajućim poslovima odnosno zadacima i prestaje pravo na naknadu plaće u vezi s tim pravom budući da se istom nije koristio s danom 05.09.1991. "

16.Tužitelj je po svom opunomoćeniku na navedeno prvostupanjsko rješenje izjavio žalbu, koja u bitnome odgovara navodima predmetne tužbe.

17.Tuženik je osporavanim drugostupanjskim rješenjem od 18. listopada 2023. odbio žalbu tužitelja, te u bitnome prihvatio stajalište prvostupanjskog tijela. U obrazloženju osporavanog drugostupanjskog rješenja se, između ostalog, navodi: "Dapače, žalitelj se u toku postupka nije izjasnio o okolnostima koje se tiču njegovog odnosa prema poslodavcu (npr. je li se javljao poslodavcu za vrijeme bolovanja i uredno mu dostavlja izvješća o privremenoj nesposobnosti za rad, kao i nakon toga, izjavljuje da nije znao za prestanak radnog odnosa, a nakon toga se prijavljuje zavodu za zapošljavanje u Benkovcu jer mu je prestao radni odnos, što je kontradiktorno toj izjavi, zaključuje bolovanje u Domu zdravlja u Benkovcu i o tome ne obavještava poslodavca u [adresa], iako se radi o okupiranom području Republike Hrvatske koje je u to vrijeme bilo izvan pravnog dosega Republike Hrvatske zbog čega ta činjenica poslodavcu nije mogla biti poznata, a što je žalitelj morao znati) a u prilog tvrdnji da je odjava osiguranja prethodila nezakonitom otkazu nije priložio nikakve dokaze kojima bi potkrijepio svoje tvrdnje o nezakonitosti otkaza." Tuženik u obrazloženju osporavanog rješenja zaključno navodi: …"S obzirom da je odjava na osiguranje od strane poslodavca u cijelosti provedena na način propisan Zakonom o matičnoj evidenciji o osiguranicima i uživaocima prava iz mirovinskog osiguranja (Službeni list SFRJ, broj 34/79) a koji je preuzet Zakonom o preuzimanju saveznih zakona iz oblasti mirovinskog i invalidskog osiguranja koji se u Republici Hrvatskoj primjenjuju kao republički zakoni (Narodne novine, broj 53/91) i da je u skladu s navedenim u Matičnoj evidenciji Zavoda proveden odgovarajući postupak, pobijanim rješenjem je pravilno žalitelju prestalo pravo na zaposlenje s punim radnim vremenom na drugim poslovima i radnim zadacima i pravo na naknadu plaće u vezi s tim pravom, s danom 05.09.1991., stoga je žalbu valjalo kao na zakonu neosnovanu odbiti."

18.Prema ocjeni ovog suda, polazeći od podataka spisa predmeta, te imajući u vidu naprijed citirane zakonske odredbe, osporavanim drugostupanjskim i prvostupanjskim rješenjem, uz obrazloženje koje je njima dano, povrijeđen je zakon na štetu tužitelja.

19.Naime, odredbom članka 128. stavka 3. ZOMIO propisano je da osiguraniku koji je stekao pravo na raspoređivanje na druge odgovarajuće poslove, odnosno radne zadatke i pravo na zaposlenje, s odgovarajućom novčanim naknadama, gubi to pravo ako se njime ne koristi u određenom roku, ako bez opravdanog razloga prekine radni odnos na poslu koji mu je osiguran odnosno na koji je raspoređen.

20.Prema ocjeni ovog suda tuženik i prvostupanjsko tijelo ponovno nisu pravilno i potpuno utvrdili relevantno činjenično stanje, a na što s pravom upire tužitelj. Tuženik i prvostupanjsko tijelo svoje odluke ponovno temelje na činjenici da je poslodavac tužitelja podnio odjavu osiguranja tužitelja, te da je isti odjavljen s danom 5. rujna 1991. Međutim, tuženik ponovno nije na nedvojben način utvrdio odlučnu, a među strankama spornu, činjenicu da li je tužitelj bez opravdanog razloga prekinuo radni odnos, a koja bi u konkretnom slučaju bila osnova za primjenu naprijed citirane odredbe članka 128. stavka 3. ZOMIO.

21.Naime, tuženik i prvostupanjsko tijelo u obrazloženjima svojih rješenja upiru na kontradiktornosti u gore navedenim pisanim izjavama tužitelja iz 2013. i 2023. godine vezano za saznanje da je tužitelju poslodavac otkazao ugovor o radu. Prvostupanjsko tijelo u obrazloženju prvostupanjskog rješenja navodi da je tužitelj ponovno pozvan (ne navodeći kada) radi utvrđenja relevantnih činjenica o okolnostima koje iznosi, da dostavi izjavu o točnom datumu prestanka bolovanja, te da li je u tom razdoblju uredno dostavljao poslodavcu izvješća o privremenoj nesposobnosti za rad, odnosno da li se javljao poslodavcu te da isto potkrijepi dokazima te da je na navedeni poziv tužitelj odgovorio gore navedenom izjavom zaprimljenom 22. kolovoza 2023. I tuženik se u obrazloženju osporavanog drugostupanjskog rješenja također poziva na navedenu izjavu tužitelja navodeći da se isti nije izjasnio o okolnostima koje se tiču njegovog odnosa prema poslodavcu (npr. je li se javljao poslodavcu za vrijeme bolovanja i uredno mu dostavljao izvješća o privremenoj nesposobnosti za rad, kao i nakon toga).

22.Međutim, spisu tuženog tijela ne prileži zaključak ili neko pismeno u obliku dopisa i sl. kojim bi prvostupanjsko tijelo pozvalo tužitelja da se izjasni o gore navedenim okolnostima a jednako tako ne prileži niti dostavnica iz koje bi bilo razvidno da je tužitelj takav zaključak, dopis i sl. prvostupanjskog tijela zaprimio. Stoga se tužitelju ne može stavljati na teret da se nije izjasnio o svim relevantnim činjenicama pa tako ni o tome je li se javljao poslodavcu za vrijeme bolovanja i uredno mu dostavljao izvješća o privremenoj nesposobnosti za rad, kao i nakon toga, jer tužitelj, kao neuka stranka, bez konkretnih pitanja ne može dati ni konkretne odgovore. Prvostupanjsko tijelo je tužitelja, kao neuku stranku (članak 7. Zakona o općem upravnom postupku) trebalo pisanim putem pozvati da se izjasni na točno određene okolnosti pri tome imajući u vidu da se tužitelj tada nalazio na okupiranom području Republike Hrvatske. Iz pisane izjave tužitelja iz 2023. godine se, po ocjeni ovoga suda, ne može na nedvojben način zaključiti da je isti bez opravdanog razloga prekinuo radni odnos na poslu koji mu je osiguran odnosno na koji je raspoređen.

23.Nadalje, tuženik a ni prvostupanjsko tijelo se u obrazloženjima svojih ovdje osporavanih rješenja niti ne osvrću na činjenicu da se tužitelju rješenjem Područne službe u Zadru, Klasa: UP/I 141-02/10-03, Urbroj: 341-24-06/2-10 022131 od 7. prosinca 2010., a koje prileži spisu tuženog tijela, priznaje i dalje svojstvo invalida rada s pravom na zaposlenje s punim radnim vremenom na drugim odgovarajućim poslovima odnosno zadacima na kojima ne vozi na dugim relacijama, te na poslovima na kojima se diže i ne nosi terete, a u obrazloženju istog je navedeno da je predmetni postupak pokrenut povodom prijedloga nadležnog liječnika od 29. kolovoza 1991.

24.Za ukazati je i na to da, iako su navodi stečajnog upravitelja i Državnog arhiva u Zadru kontradiktorni vezano za arhivsku građu poduzeća Transport Zadar (Državni arhiv u Zadru tvrdi da kod njih nije pohranjeno gradivo poduzeća Transport Zadar dok stečajni upravitelj tvrdi suprotno da je sva dokumentacija koju su posjedovali pohranjena u Državnom arhivu Zadar), tuženik odnosno prvostupanjsko tijelo nisu u svezi s tim tražili dodatna pojašnjenja od stečajnog upravitelja a posebno da se izjasni kada je dokumentacija poduzeća Transport Zadar dostavljena Državnom arhivu Zadar te eventualno pribaviti dokaz u navedenom smislu a potom, ovisno o utvrđenom, od Državnog arhiva Zadar zatražiti izjašnjenje. Naime, odredbom članka 58. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku propisano je da službena osoba u postupku utvrđuje činjenično stanje svim sredstvima prikladnim za dokazivanje te u tu svrhu može pribaviti isprave, saslušati svjedoke, pribaviti nalaz i mišljenje vještaka i obaviti očevid.

25.Iz svega navedenog proizlazi da javnopravna tijela u konkretnom slučaju nisu postupila sukladno odredbi članka 8. Zakona o općem upravnom postupku koja odredba propisuje da se u postupku treba utvrditi pravo stanje stvari i u tu se svrhu moraju utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su bitne za zakonito i pravilno rješavanje upravne stvari. Stoga tužitelj osnovano ukazuje na to da se osporavana rješenja temelje na pretpostavkama a što kao posljedicu povlači zadiranje u stečena prava tužitelja.

26.Uzevši u obzir sve izloženo ovaj sud drži da su tuženik i prvostupanjsko tijelo osporavana rješenja donijeli na temelju nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u pogledu odlučnih činjenica radi čega se ne mogu ocijeniti zakonitima. Stoga je osporavano drugostupanjsko rješenje, kao i prvostupanjsko rješenje, valjalo poništiti i predmet vratiti prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak. U ponovnom postupku prvostupanjsko tijelo će, nakon što utvrdi sve relevantne činjenice koje su od važnosti za donošenje pravilne i zakonite odluke, a kako je to ukazano u obrazloženju ove presude, te po potrebi izvesti i druge dokaze, ocijeniti da li su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti za primjenu odredbe članka 128. stavak 3. ZOMIO te donijeti novu odluku uz valjano i potpuno obrazloženje sukladno odredbi članka 98.stavak 5. Zakona o općem upravnom postupku. Odredbom članka 151. stavak 2. ZUS-a propisano je da je u izvršenju presude tuženik odnosno tijelo nadležno za izvršenje obvezno postupiti sukladno izreci presude najkasnije u roku od 60 dana od dostave pravomoćne presude i povrata spisa tuženiku ako je spis vođen u fizičkom obliku, pri čemu je vezan pravnim shvaćanjem i primjedbama suda. Navedenim je odlučeno kao pod točkom I. i II. izreke presude.

27.Kako je tužitelj uspio u ovom sporu, tuženiku je valjalo naložiti da tužitelju naknadi trošak ovog upravnog spora sukladno članku 144. i 147. stavak 1. ZUS-a. Tužitelju je sukladno Tbr. 27., tbr. 52. i 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/2023 – dalje Tarifa) valjalo priznati kao opravdan popisani trošak sastava tužbe te za zastupanje na raspravi od 06. prosinca 2024. u iznosu od po 1.000,00 eur za svaku radnju odnosno ukupno 2.000,00 eur a što uvećano za PDV od 25% sveukupno iznosi 2.500,00 eur. Navedenim je odlučeno kao pod točkom III. izreke presude.

U Splitu, 30. prosinca 2024.

S U D A C

Marica Goreta

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave.

DNA:

-tužitelju po opunomoćeniku,

-tuženiku,

-u spis.