1                  

                                                                                          Poslovni broj 17 Gž R-228/2023-2

 

                 

       Republika Hrvatska

   Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1              Poslovni broj 17 Gž R-228/2023-2

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Verice Kos predsjednice vijeća, Gorana Škugora suca izvjestitelja i člana vijeća i Vesne Gašparuš - Horvat članice vijeća, u pravnoj stvari A. T. P. iz Z., OIB: …, zastupana po punomoćnici B. I., odvjetnici iz Z., protiv tuženika S. C. d.o.o. iz Z., OIB: …, zastupan po punomoćnici J. O., odvjetnici iz Z., radi diskriminacije, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude i rješenja Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1718/2022-48 od 17. listopada 2023., u sjednici vijeća održanoj 4. siječnja 2024.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba tužiteljice A. T. P. kao neosnovana i potvrđuje presuda i rješenje Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1718/2022-48 od 17. listopada 2023.

 

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice A. T. P. za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 311,07 eur/2.343,75 kn.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

 

"I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

 

"I. Utvrđuje se da je tužiteljica u razdoblju od travnja 2016. do prestanka radnog odnosa dana 21. lipnja 2018. bila diskriminirana i uznemiravana kod tuženika na svom radnom mjestu Rukovoditeljice odjela logističke podrške od strane direktorice tuženika S. C. d.o.o., Ž. F., na temelju bračnog i obiteljskog statusa, odnosno materinstva i spola, a čime je tužiteljici povrijeđeno njezino pravo osobnosti,odnosno čast, ugled i dostojanstvo.

II. Nalaže se tuženiku S. C. d.o.o., Z., /OIB: … /, da tužiteljici naknadi nematerijalnu štetu u iznosu od 5.308,91 eur/ 39.999,98 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana podnošenja tužbe do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sukladno članku 29. Zakona o obveznim odnosima.

III. Nalaže se tuženiku S. C. d.o.o., Z., /OIB:… /, da tužiteljici naknadi troškove ovog parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita

odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračuna te za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sukladno članku 29. Zakona o obveznim odnosima.".

II. Nalaže se tužiteljici platiti tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 2.073,64 eura / 15.623,84 kuna, sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg

polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana."

 

2. Rješenjem prvostupanjskog suda odbijen je prijedlog tužiteljice da se odredi prekid postupka u ovoj pravnoj stvari.

 

3. Navedenu presudu i rješenje žalbom pobija tužiteljica zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Žalbeni navodi u bitnome se svode na tužiteljičinu analizu izvedenih dokaza tijekom postupka te izvođenje vlastitih zaključaka na kojima temelji svoje daljnje žalbene navode o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, smatrajući da je njezin zahtjev trebao biti usvojen u cijelosti. Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu i usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška i troška žalbenog postupka u iznosu od 311,07 eur/2.343,75 kn, podredno ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred drugim sucem.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje njezine diskriminacije i uznemiravanja od strane direktorice tuženika Ž. F. kojemu je po njezinim tvrdnjama  bila izložena nakon povratka s rodiljnog dopusta, zbog činjenice da je ona majka dvoje male djece, koja je zbog bolesti djece morala češće izostajati s radnog mjesta te stoga nije bila u mogućnosti odrađivati prekovremene sate svaki puta kada bi to Ž. F. od nje zatražila, jer joj je dijete bilo bolesno pa ga je morala njegovati ili ga nitko nije imao čuvati. Tužiteljica smatra kako je učinila vjerojatnim da je u razdoblju od ožujka 2016. do prestanka radnog odnosa kod tuženika bila diskriminirana i uznemiravana od strane Ž. F., čime joj je povrijeđeno njezino dostojanstvo, čast i ugled, a od čega ju tuženik nije zaštitio unatoč njezinim opetovanim traženjima. Tužiteljica također smatra da je dokazala kako ju je u tuženom razdoblju Ž. F. sustavno psihički zlostavljala i ponižavala na njezinom radnom mjestu, s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, a koje postupanje je naposljetku rezultiralo eliminacijom tužiteljice s radnog mjesta. S obzirom da je tuženik gore opisanim postupanjem povrijedio tužiteljici njezino pravo osobnosti, odnosno njezinu čast, ugled dostojanstvo te integritet, tužiteljica tvrdi da je pretrpjela i neimovinsku štetu te joj stoga pripada pravo i na pravičnu novčanu naknadu štete.

 

6. Ispitujući pobijanu presudu i rješenje u okviru istaknutog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), ovaj drugostupanjski sud nalazi da nije ostvarena navedena bitna povreda zakona. Presuda i rješenje imaju jasne razloge o odlučnim činjenicama koje ne proturječe izvedenim dokazima te ne sadrži nejasnoće i proturječnosti zbog kojih se ne može ispitati.

 

7. Ispitujući pobijanu presudu i rješenje po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio niti bilo koju drugu povredu odredaba parničnog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti.

 

8. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja raspravio i utvrdio sve činjenice relevantne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, nakon što je izveo sve po strankama predložene dokaze.

 

U odnosu na prvostupanjsko rješenje

 

9. Prvostupanjski sud odbio je prijedlog tužiteljice da se odredi prekid postupka u ovoj pravnoj stvari do pravomoćnog okončanja parničnog postupka koji se pred istim sudom vodi pod poslovnim brojem Pr-4531/2018 i u kojem tužiteljica osporava dopuštenost Odluke tuženika o redovnom otkazu radi skrivljenog ponašanja od 21. lipnja 2018.

 

10. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda kako odluka u ovom parničnom predmetu ne ovisi o ishodu postupka u kojem tužiteljica osporava odluku o otkazu ugovora o radu, niti je odluka o otkazu ugovora o radu prethodno pitanje za rješavanje ove pravne stvari, te stoga ne postoje niti zakonom propisani razlozi u smislu odredbe čl. 213. ZPP (koju odredbu očitom greškom u pisanju sud navodi kao čl. 113. ZPP-a), što žalbenim navodima tužiteljice nije dovedeno u sumnju.

 

11. Na žalbene navode tužiteljice koja se poziva na „pravna shvaćanja“ drugih sudova izraženih u postupku koji vodi protiv tuženika radi utvrđenja nedopustivosti odluke tuženika kojom joj je otkazan ugovor o radu, valja odgovoriti kako pravna shvaćanja izražena u odlukama drugih županijskih sudova ni na koji način ne obvezuju prvostupanjski sud u ovome postupku. Nadalje, neosnovano tužiteljica smatra kako bi njezin eventualni uspjeh u sporu kojeg vodi protiv tuženika pod poslovnim brojem Pr-4531/2018 predstavljao odlučnu činjenicu u ovome postupku, jer eventualan uspjeh tužiteljice u navedenom postupku i utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu ne znači da je time tužiteljica učinila vjerojatnom ili dokazala bilo koju odlučnu činjenicu u ovome postupku. Stoga su svi žalbeni navodi kojima tužiteljica pobija pravilnost navedenog rješenja po utvrđenju ovog drugostupanjskog suda neosnovani.

 

U odnosu na prvostupanjsku presudu

 

12. Na žalbene navode tužiteljice kojima ukazuje kako tuženik nije u postupku predložio svjedoke koji bi potvrdili da tužiteljica nije dobro obavljala svoj posao, čime očito osporava pravilnu primjenu pravila o teretu dokazivanja, valja odgovoriti kako prema odredbama Zakona o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine", broj 85/08 i 112/12 - dalje: ZSD) teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije leži na protivnoj stranci (čl. 20. st. 1. ZSD) na koju okolnost je tuženik predložio dokaze koji su i cijenjeni od strane prvostupanjskog suda. Koje će dokaze tuženik predložiti stvar je njegove odluke (čl. 219. st. 1. ZPP) te stoga navedeno tužiteljica neosnovano pobija svojom žalbom.

 

13. U smislu odredbe čl. 20. ZSD tužiteljica je kao osoba koja se poziva na diskriminaciju u postupku morala dokazati da je došlo do njezinog stavljanja u nepovoljniji položaj te da je to bilo moguće (po redovnim pravilima iskustva i na temelju indicija u konkretnom slučaju), da je do toga došlo zbog izravne ili neizravne diskriminacije. Ako se u postupku konkludentno ne dokaže da je stavljanje u nepovoljniji položaj motivirano drugim, a ne nedopuštenim diskriminacijskim razlozima, tada treba smatrati da je diskriminacija dokazana.

 

14. U tom smislu je tužiteljica u tužbi navela da je učinila vjerojatnim kako je od ožujka 2016. pa do prestanka radnog odnosa dana 21. lipnja 2018. bila izložena uznemiravanju od strane direktorice tuženika Ž. F., budući je ista:

- nezakonito premjestila tužiteljicu s radnog mjesta za koje je imala zaključen ugovor o radu na neodređeno vrijeme na drugo radno mjesto, a protivno odredbama čl. 65. st. 6. ZOR,

- tužiteljici protivno odredbama ZOR nametala obvezu prekovremenog rada, a kada bi joj tužiteljica rekla da ne može raditi prekovremeno zbog bolesti djeteta, to joj predbacivala te kritizirala njezinu radnu disciplinu i odnos prema poslu,

- na tužiteljicu prenosila radne zadatke njezinih kolega koje tužiteljica nije mogla stići obaviti, umjesto da ih raspodijeli između više djelatnika,

- sustavno podcjenjivala tužiteljicu i omalovažavala njezin rad, sposobnosti, kompetencije i stručnost,

- zadavala tužiteljici radne zadatke koji ne odgovaraju njezinom radnom mjestu rukovoditelja i radnom iskustvu koje je imala kod tuženika (jednostavni zadaci poput pisanja opsežnih dnevnih izvještaja i sastavljanja izvještaja sa sastanka uprave),

- učestalo mijenjala upute za rad i zahtjeve u pogledu načina ispunjavanja radnih obaveza,

- stalno i uporno kritizirala tužiteljicu bez davanja mogućnosti tužiteljici za objašnjenje i bez uzimanja u obzir njezinih primjedbi.

 

15. Tužiteljica tvrdi da je motiv za opisano postupanje Ž. F. i razlog za uznemiravanje kojemu je tužiteljica u svojoj radnoj sredini bila izložena nakon povratka s rodiljnog dopusta, činjenica da je ona majka dvoje male djece, koja je zbog bolesti djece morala češće izostajati s radnog mjesta te nije bila u mogućnosti odrađivati prekovremene sate svaki puta kada bi to Ž. F. od nje zatražila jer joj je dijete bilo bolesno pa ga je morala njegovati, jer ga nitko nije imao čuvati.

 

16. Iako tužiteljica kroz činjenične navode takvo ponašanje opisuje i smatra uznemiravanjem, istovremeno tvrdi da je tim ponašanjem i diskriminirana.

 

17. S tim u vezi valja istaknut kako valja razlikovati uznemiravanje od diskriminacije (izravne ili neizravne). U smislu odredbe čl. 3. st. 1. ZSD uznemiravanje (koje tužiteljica opisuje u činjeničnim navodima svoje tužbe kao i u postupku) je svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od osnova iz čl. 1. st. 1. navedenog Zakona koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe, a koja uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje. Odredbom čl. 3. st. 3. ZSD uznemiravanje je određeno kao oblik diskriminacije. No, kod uznemiravanja se kao kriterij razlikovanja u odnosu na diskriminaciju ne uvodi „komparator“, odnosno ne zahtjeva se da tužiteljica dokazuje da se prema njoj postupalo manje povoljno nego prema pripadniku neke druge skupine. Kod uznemiravanja neželjeno postupanje nema neki posebni karakter, već je isto uvjetovano pripadnošću neke osobe zaštićenoj skupini, odnosno u konkretnom slučaju tvrdnjom tužiteljice da pripada zaštićenoj skupini majke dvoje male djece, koja je zbog bolesti djece morala češće izostajati s radnog mjesta.

 

18. S tim u vezi valja istaknuti kako tužiteljica u postupku opisano ponašanje prema njoj za koje tvrdi da nije dopušteno istovremeno smatra tzv. mobingom, što nije istovjetno jer je bitna razlika da svođenje ponašanja koje opisuje tužiteljica na mobing istovremeno uskraćuje tužiteljskoj strani pogodnosti antidiskriminacijskih procesnih instrumenata u pogledu prebacivanja tereta dokaza koje ima u smislu ranije navedenih odredaba ZSD.

 

19. Diskriminacija (izravna i neizravna) propisan je odredbom čl. 2. ZSD i u navedenom dijelu tužiteljica u postupku (kao i u žalbi) ističe kako je u odnosu na druge radnike (bez djece ili sa velikom djecom) bila stavljena u nepovoljniji položaj zbog činjenice da je ona imala malu djecu zbog koje je češće odlazila na bolovanje.

 

20. Neosnovano tužiteljica ističe kako je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje jer su u postupku izvedeni svi po strankama predloženi dokazi, a sud je u svoj odluci cijenio izvedene dokaze utvrđujući one činjenice koje je smatrao pravno odlučnima u ovoj pravnoj stvari.

 

21. Na žalbene navode, kako je prvostupanjski sud trebao cijeniti iskaze svjedoka D. G. (bivšeg direktora) i R. U., valja odgovoriti kako se iskazi navedenih svjedoka odnose na razdoblje koje nije obuhvaćeno točkom I. tužbenog zahtjeva tužiteljice (od travnja 2016. do 21. lipnja 2018.)  pa stoga njihovi iskazi u dijelu koje tužiteljica ističe u žalbi o njezinom dobrom radu u vrijeme prijašnjeg direktora i dobroj suradnji s partnerima i izostanku problema u pogledu njezinog ranijeg rada u vrijeme ranijeg direktora i prije odlaska na porodiljini dopust, nisu ni na koji način odlučni za odluku o postavljenom zahtjev tužiteljice u ovome postupku.

 

22. Činjenica koju tužiteljica ističe u svom iskazu u ovome postupku „da je bila super sretna s poslom do trenutka kada je na mjesto direktora došla Ž. N.…“ ni na koji način ne predstavlja odlučnu činjenicu o ovome postupku te nije bilo osnova utvrđivati odnose tužiteljice s ranijim direktorom i njezin „stupanj sreće“ u razdoblju koje nije obuhvaćeno tužbom.

 

23. Tužiteljica u smislu odredbe čl. 1. st. 1. ZSD u ovome postupku tvrdi kako je stavljena u nepovoljniji položaj u odnosu na drugu osobu u usporedivoj situaciji, jer je u razdoblju od travnja 2016. do prestanka radnog odnosa 21. lipnja 2018., bila diskriminirana i uznemiravana kod tuženika na svom radnom mjestu Rukovoditeljice odjela logističke podrške od strane direktorice tuženika S. C. d.o.o., Ž. F., na temelju bračnog i obiteljskog statusa, odnosno materinstva i spola, a čime joj je povrijeđeno njezino pravo osobnosti, odnosno čast, ugled i dostojanstvo. Stoga su ovome postupku odlučne i pravno relevantne činjenice koje se odnose na u tužbi navedeno razdoblje i razloge zbog kojih je tužiteljica podnijela tužbu.

             

24. Cijeneći izvedene dokaze, prvostupanjski sud utvrđuje kako u ovom postupku nije utvrdio da je od strane tuženika odnosno odgovorne osobe za zastupanje tuženika, bilo diskriminatornih, uznemiravajućih postupaka, a niti mobinga, zbog kojih bi tužiteljica bila u nepovoljnijem položaju u odnosu na druge radnike. Prvostupanjski sud nadalje utvrđuje da je tuženik dokazao da diskriminacije, uznemiravanja i mobinga tužiteljice nije bilo, da ponašanje prema tužiteljici nije bilo neuobičajeno, nezakonito niti nemoralno, da nije došlo do njezinog stavljanja u nepovoljniji položaj pa time niti do diskriminacije zbog pravno zaštićene osnove, uznemiravanja, diskriminacije i mobinga te samim time tužiteljica nije dokazala pravnu osnovu za naknadu neimovinske štete.

 

25. Ocjenjujući izvedene dokaze u dijelu navoda tužbe o diskriminaciji tužiteljice, opisanim ponašanjima direktorice tuženika, prvostupanjski sud procjenjuje postojanje zakonom zabranjenog pravljenja razlike, odnosno stavljanje u nepovoljniji položaj tužiteljice u odnosu na položaj druge osobe u usporednoj skupini po nekoj od osnova, a koji u konkretnom slučaju tužiteljica navodi, je od strane direktorici tuženika bilo učinjeno na temelju njezina bračnog i obiteljskog statusa, odnosno materinstva i spola.

 

26. Na navode tužiteljice koja u žalbi ističe kako je ona jedina od svih zaposlenika morala pisati dnevna izviješća o svom radu, prije svega valja odgovoriti kako je tužiteljica nesporno bila na rukovodećem radnom mjestu pa se stoga ne može uspoređivati sa svim radnicima tuženika već samo s drugim osobama u usporednoj skupini zaposlenika tuženika.

 

27. Iz izvedenih dokaza, prvostupanjski sud pravilno utvrđuje da su izviješća direktorici tuženika podnosili i drugi zaposlenici na rukovodećim radnim mjestima na tjednoj ali i dnevnoj bazi. Činjenica da je od tužiteljice tijekom razdoblja od mjesec dana traženo podnošenje dnevnih izviješća, što je tuženik opravdao potrebom analize opsega posla i vremena koje je tužiteljici bilo potrebno radi obavljanja poslova i radnih zadataka u cilju obavljanja poslova odjelom kojim rukovodi (koji su se zbog poslovnih razloga promijenili u odnosu na vrijeme prije tužiteljičinog odlaska na drugi porodni dopust) od čega se nakon njezina protivljenja odustalo, ne znači da je time tužiteljica bila diskriminirana u odnosu na druge radnike u usporednoj skupini zaposlenika tuženika, jer su i ostali rukovoditelji direktorici društva podnosili izvješća na dnevnoj, tjednoj i mjesečnoj bazi u cilju analize stanja i obavljanja poslova tuženika.

 

28. U odnosu na navode kojima tužiteljica ističe kako bi zbog organizacijskih promjena uvjetovanih vlasničkom promjenom strukture tuženika bila i diskriminirana i uznemiravana, valja odgovoriti kako je od strane prvostupanjskog suda u postupku pravilno utvrđeno kako je i nakon nove sistematizacije radnih mjesta u okviru koje je tužiteljici bio ponuđeno radno mjesto unutar organizacijske i poslovne strukture tuženika (a što je ona odbila), tužiteljica ostala i nadalje raditi na rukovodećem radnom mjestu na način i pod uvjetima koji nisu bili nepovoljniji od uvjeta rada prije odlaska na drugi porodilji dopust. Pozivanje tužiteljice tijekom postupka na činjenicu da tuženik u spis nije dostavio novi Pravilnik o sistematizaciji radnih mjesta od 11. ožujka 2016., ne dovodi u sumnju pravilnost ranijeg utvrđenja prvostupanjskog suda.

 

29. Prije svega valja ukazati kako uopće nije sporna činjenica da je taj Pravilnik donesen, kao i da je prethodno njegovu donošenju došlo do promjena u organizacijskoj strukturi poslovanja tuženika (nakon što je kao koncesionar preuzeo upravljanje Zračnom lukom u Z.) pa stoga posljedično očekivanje tuženika kao poslodavca da tužiteljica obavlja poslove sukladno njegovoj organizaciji posla ne predstavlja takvo ponašanje koje se može definirati kao povreda dostojanstva radnika, jer se radi o postupcima koji, u svojoj suštini predstavljaju odluke u rukovođenju tvrtkom i odluke o organizaciji poslova i izvršavanju radnih zadataka zaposlenika među koje ulazi i tužiteljica (tako i u odluci VSRH Revr-135/09 od 10. ožujka 2010.).

 

30. Tužiteljica u žalbi potvrđuje nespornu činjenicu da je nakon povratka s porodiljinog dopusta raspoređena na radno mjesto Rukovoditeljice odjela logističke podrške (na poslove i radne zadatke koje je i ranije obavljala kao rukovoditelj odjela drugog naziva i većeg opsega posla, ali uz zadržavanje iste plaće) u čiju nadležnost nesporno ulazi i organizacija rada skladišta koje je dio tog odjela. Na žalbene navode tužiteljice kojima tvrdi da je njezino fizičko upućivanje od strane uprave društva u skladište radi potrebe pomoći kolegama radi bolje organizacije poslova u skladištu bilo nepotrebno (jer su po njenom mišljenju od nje dobili sve detaljne pisane upute i dijagrame) i usmjereno na njezino ponižavanje, jer nije ništa trebala raditi „jer ne može dignuti paletu niti zna upravljati viličarem“, valja odgovoriti kako su isti neosnovani.

 

31. Prvostupanjski sud pravilno na temelju izvedenih dokaza u postupku utvrđuje kako je tužiteljica upućena od strane direktorice tuženika da osobno ode u skladište i neposredno upozna proces rada u skladištu, kako bi mogli naći rješenje za problematiku rada skladišta koja je uočena od strane uprave društva u cilju efikasnijeg upravljanja. Tužiteljica u žalbi ne osporava utvrđenje prvostupanjskog suda da je postupajući po navedenom traženju direktorice u skladištu ukupno provela 10 dana, unutar 2 mjeseca, a da je inače radila u uredu u B..

 

32. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda kako je taj zadatak tužiteljica trebala obaviti u okviru svog opisa radnog mjesta, jer je rukovoditelj taj koji ima dužnost i odgovornost voditi brigu o organizaciji posla i vršiti nadzor rada odjela na čijem je čelu. Iako tužiteljica očito smatra da je navedeni posao mogla voditi iz dislociranog ureda dostavom „pisanih uputa i dijagrama“ zaposlenicima tuženika „koji i onako znaju taj posao jer rade tamo preko 20 godina“, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda kako je tužiteljica imala obvezu, a na zahtjev poslodavca direktno i svojim osobnim prisustvom, obaviti radne zadatke na samoj lokaciji skladišta u cilju obavljanja poslova radnog mjesta na kojem je zaposlena, jer se radi o postupcima koji, u svojoj suštini predstavljaju odluke u rukovođenju tvrtkom i odluke o organizaciji poslova i izvršavanju radnih zadataka zaposlenika među koje ulazi i tužiteljica.

 

33. Pozivanje tužiteljice na to da ona „ne može dignuti paletu niti zna upravljati viličarem“ je izlišno, jer iz izvedenih dokaza ne proizlazi kako bi joj tako nešto bilo naloženo od strane tuženika već je samo u okviru obavljanja svog posla prisustvovala jednom istovaru kamiona koji je dopremio robu, što prvostupanjski sud pravilno nije cijenio kao omalovažavanje tužiteljice, već kao radnu obavezu u okviru njenih radnih zadataka, pri čemu je tužiteljica trebala privremeno tolerirati i trenutno lošije uvjete rada (hala bez prozora, neugodnog mirisa).

 

34. U pogledu žalbenih navoda vezanih uz bolovanja tužiteljice, sama tužiteljica u žalbi citira svoj iskaz u kojem je na pitanje suca da li je komunicirala sa direktoricom kada je bila na bolovanju, navela da je komunicirala sa svojim zaposlenicima u odjelu, a s direktoricom po potrebi te da je ona na telefonu uvijek bila dostupna. Tužiteljica očito smatra da po odlasku na bolovanje nije trebala komunicirati s direktoricom već samo sa svojim podređenima. Za komunikaciju sa svojim podređenima za vrijeme dok je bila na bolovanju ne smatra da je predstavljalo njezino uznemiravanje, već samo diskriminaciju i uznemiravanje nalazi u postupanju direktorice. Potvrda takvog stava i ponašanja tužiteljice jasno proizlazi i iz iskaza direktorice koja potvrđuje da bi se tužiteljica po odlasku na bolovanje jedino javila kolegici u odjelu financija V. Č. što joj je otežavalo posao, jer je bila prva rukovodeća pozicija, a na ovaj način nije znala kada joj se radnik nalazi na poslu.

 

35. Prvostupanjski sud pravilno prihvaća iskaz direktorice tuženika koji navodi da je u takvoj situaciji molila tužiteljicu da joj se javlja direktno i da joj kaže što se događa s poslom, odnosno sa zadacima u njezinom odjelu, u smislu u kojoj su fazi, da vidi da li treba nešto poduzeti i da vidi što se događa, nakon čega joj se tužiteljica počela javljati porukama koje su glasile: "Dobro jutro, ja sam na bolovanju" iz kojih se nije moglo iščitati otprilike koliko će bolovanje trajati, što se događa s tužiteljicom, što od zadataka treba izvršiti, tko je preuzeo posao (a sve u trenutku kada  se otvaralo novo skladište, selili su se sa starog na novi terminal, selili su dućane, otvarali, zatvarali skladišta).

 

36. Cijeneći izvedene dokaze, prvostupanjski sud suprotno žalbenim navodima tužiteljice pravilno utvrđuje kako nije bio problem što je tužiteljica na bolovanju, već kako organizirati posao u odsutnosti tužiteljice te stoga pravilno zaključuje kako komunikacija direktorice tuženika prema tužiteljici ne predstavlja predbacivanje i ukazivanje na zanemarivanja radnih obaveza, već molbu na tužiteljicu da u slučaju otvaranja bolovanja izvijesti nju kao nadređenu o stanju u odnosu na poslove koji su u tijeku u odjelu kojim rukovodi, očekivano trajanje bolovanja, a sve kako bi se u odsutnosti tužiteljice i nadalje mogli odvijati poslovni procesi u poslovanju tuženika. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je navedeno bilo opravdano očekivati od tužiteljice, jer se nalazila na rukovodećoj poziciji. Okolnost da li se tužiteljici Ž. F. odazvala na telefonski poziv u samo jednom slučaju kada ju je tužiteljica pokušala obavijestiti o otvorenom bolovanju, sud pravilno ne cijeni namjerom ne javljanja (koja upućuje na diskriminaciju, uznemiravanje ili mobing) jer nije opravdano za očekivati stalnu dostupnost bilo osobe kojoj se upućuje poziv, pa tako i direktorice tuženika. Pri tome pravilno prvostupanjski sud utvrđuje odlučnu činjenicu kako iz samog iskaza tužiteljice proizlazi da je za vrijeme bolovanja bila konstantno u komunikaciji s kolegama u odjelu, koji su preuzeli obavljati njene poslove, pa onda sudu ostaje nejasno iz kojih razloga tužiteljica nije mogla dati potrebne informacije, barem o organizaciji posla za vrijeme trajanja njenog bolovanja, nadređenoj joj osobi.

 

37. Na žalbene navode tužiteljice koja tvrdi da je bila prisiljena raditi dulje jer su za vrijeme ljetne sezone 2016. na nju bili prebačeni poslovi drugog radnika za vrijeme dok je on bio na godišnjem odmoru, valja odgovoriti kako tužiteljica postojanje tog prekovremenog rada nije učinila vjerojatnim, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

 

38. Navedeno i po utvrđenju ovog suda ne proizlazi iz maila od 2. kolovoza 2016. upućenog tužiteljici, da preuzme obavljati poslove A. T. dok je on na godišnjem odmoru (koji radnik radi na poslovima u Odjelu kojeg je vodila tužiteljica, a tužiteljica je te poslove znala obavljati), a što je prvostupanjski sud pravilno cijenio uobičajenom kolegijalnom praksom obavljanja dijela posla kolege koji je na godišnjem odmoru. Vjerojatnost takvog prekovremenog rada ne proizlazi iz paušalnog iskaza tužiteljice koja ne iskazuje koje je to poslove morala obavljati u prekovremenom radu, a tvrdnju o brizi oko povećane isporuke robe opovrgava sama tužiteljica u dijelu svog iskaza (vezanog uz organizaciju rada skladišta tijekom 2018.) kojim je tvrdila da je taj dio posla ionako besprijekorno funkcionirao i bez nje uz njezine adekvatne upute, zahvaljujući dugogodišnjem iskustvu radnika u skladištu.

 

39. Na žalbeni navode u pogledu izvanredne inventure, valja odgovoriti kako iz iskaza same tužiteljice jasno proizlazi da na dan kada je trebala raditi na izvanrednoj inventuri istoj nije pristupila, već je tog dana ranije napustila posao i otvorila bolovanje. Pri tome valja reći i da razlozi i način provođenja izvanredne inventure ulaze u sferu upravljanja društvom i organizacijom i kontrolom procesa rada od strane poslodavca pa stoga prvostupanjski sud pravilno u istome ne nalazi u odnosu na tužiteljicu bilo kakvog protupravnog ponašanja od strane tuženika, kako to ona neosnovano tvrdi u žalbi.

 

40. Na žalbene navode tužiteljice kao je prvostupanjski sud propustio postupiti po uputi ovog suda iz rješenja poslovni broj Gž R-13/2022, jer nije naveo dostatne razloge za utvrđenje da postupanje direktorice tuženika ne predstavlja diskriminaciju, uznemiravanje ili mobing, valja odgovoriti kako je prvostupanjski sud naveo dostatne razloge zašto u postupku utvrđuje da je tuženik dokazao da diskriminacije, uznemiravanja i mobinga tužiteljice nije bilo, da ponašanje prema tužiteljici nije bilo neuobičajeno, nezakonito niti nemoralno, da nije došlo do njezinog stavljanja u nepovoljniji položaj, pa time niti do izravne ili neizravne diskriminacije, uznemiravanja i mobinga.

 

41. Prvostupanjski sud cijeneći činjenične navode tužbe u kojima sama tužiteljica navodi postupke za koje tvrdi da su u odnosu na nju bili diskriminatorni te ujedno  predstavljali i uznemiravanje i mobing i u postupku izvedene dokaze, polazeći od odredbe čl. 2. u svezi s odredbom čl. 20. st. 1. ZSD pravilno primjenjuje materijalno pravo, utvrđujući da tužiteljica nije učinila vjerojatnost protupravnog postupanja tuženika veznog uz prekovremeni rad za koji tvrdi da joj je bio nametnut, dok je u odnosu na ostala postupanja koja tužiteljica navodi, prvostupanjski sud pravilno utvrdio kako je tuženik dokazao da prema tužiteljici nije bilo diskriminacije, bilo izravne bilo neizravne, što žalbenim navodima nije dovedeno u sumnju.

 

42. U odnosu na uznemirivanje (koje se procjenjuje prema kriterijima koji su navedeni u točci 17. obrazloženja ove presude), valja navesti da je tužiteljica povratkom na radno mjesto nakon duljeg izbivanja, zatekla drugačije radno okruženje (zbog organizacijskih promjena poslovanja tuženika kao i promjene osobe direktora), čime očito nije bila zadovoljna (što proizlazi i iz njezina iskaza kojim uspoređuje stupanj „sreće na poslu“ prije i poslije porodiljnog) te su takve promjene i izmjene ranijih okolnosti doživljene kao neželjene s njezine strane (u nastavku radom kod tuženika u spornom razdoblju), pravilan je zaključak prvostupanjskog suda kako je tuženik u postupku dokazao kako se nije radilo o uznemiravanju u smislu odredbe čl. 3. st. 1. i 3. ZSD te postupanje direktorice tuženika nije bilo uvjetovano njezinoj pripadnosti određenoj skupini (majci malodobne djece koja su povremeno bolesna zbog čega učestalije odlazi na bolovanje), da je takvo postupanje imalo za cilj ili učinak povrede dostojanstva tužiteljice ili je stvorilo neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo radno okruženje u odnosu na tužiteljicu, što žalbenim navodima nije dovedeno u sumnju.

 

43. U odnosu na tzv. mobing (koje se procjenjuje prema kriterijima koji su navedeni u točci 18. obrazloženja ove presude), valja navesti kako prema pravnom shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske pojam mobinga uključuje svaku vrstu psihofizičkog zlostavljanja ili uznemiravanja na radnom mjestu, neovisno o tome je li ono uzrokovano nekom od zabranjenih diskriminacijskih osnova iz ZSD ili pak ne proizlazi iz takve osnove već je riječ o zlostavljanju iz nekih drugih motiva. U tom smislu svaki radnik (pa tako i tužiteljica) ima pravo na temelju odredbe čl. 1048. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO) zahtijevati od suda ili drugog nadležnog tijeka da naredi prestanak radnje kojom se povređuje njegove pravo osobnosti i uklanjanje njome izazvanih posljedica, a za dokazivanje kojih činjenica je teret dokaza na tužiteljici. Kako tužiteljica nije dokazala da bi tuženik postupao na gore opisani način, to je njezinu žalbu i s tog osnova valjalo odbiti kao neosnovanu.

 

44. Posljedično navedenom, prvostupanjski sud pravilno odbija i dio tužbenog zahtjeva tužiteljice za naknadu štete, jer ne postoji pravna osnova za naknadu neimovinske štete koju potražuje od tuženika po pravnom osnovnu propisanom bilo odredbama Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13) ili odredbama ZOO na koje se tužiteljica neosnovano poziva.

 

45. I odluka o trošku prvostupanjskog suda pravilna je i zakonita u smislu odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP, što paušalnim žalbenim navodima tužiteljice nije dovedeno u sumnju.

 

46. Slijedom svega navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrditi presudu i rješenje suda prvog stupnja.

 

47. Kako tužiteljica nije uspjela sa žalbom, to je i njezin zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka odbijen kao neosnovan (čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

 

 

U Velikoj Gorici 4. siječnja 2024.

 

 

 

                                                                                                                              Predsjednica vijeća

 

                                                                                                    Verica Kos, v.r.