Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž Ovr Ob-8/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu po sutkinji toga suda Snježani Šaško kao sucu pojedincu, u ovršnom predmetu ovrhovoditeljice mlt. HU, OIB: [osobni identifikacijski broj], s prijavljenim prebivalištem u [adresa] i prijavljenim boravištem u [adresa], zastupane po majci i zakonskoj zastupnici IU, OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici Dijana Kladar i Tomislav Kelemen, odvjetnici u Zagrebu, protiv ovršenika EU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Borislavu Kraljevskom, odvjetniku u Zagrebu, radi ovrhe na novčanim sredstvima, povodom žalbe ovršenika izjavljene protiv rješenja Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Donjoj Stubici, poslovni broj: Ovr-850/2024-7 od 12. prosinca 2024., dana 30. prosinca 2024.

r i j e š i o  j e

Odbijaju se žalba ovršenika i dopuna žalbe od 16. prosinca 2024. kao neosnovane i u cijelosti potvrđuje rješenje Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Donjoj Stubici, poslovni broj: Ovr-850/2024-7 od 12. prosinca 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem u točki I. izreke odbijen je prijedlog ovršenika za odgodu prijenosa zaplijenjenih novčanih sredstava, točkom II. izreke naloženo je ovršeniku da plati ovrhovoditeljici troškove postupka u iznosu od 500,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 12. prosinca 2024. do isplate, dok je točkom III. izreke odbijen zahtjev ovršenika za naknadu troškova postupka kao neosnovan.

2. Navedeno rješenje pravovremeno izjavljenom žalbom i dopunom žalbe pobija ovršenik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud uvaži žalbu i preinači pobijano rješenje na način da usvoji njegov prijedlog za odgodu prijenosa zaplijenjenih novčanih sredstava i dosudi mu troškove postupka prema zahtjevu od 12. prosinca 2024.

3. Žalba i dopuna žalbe nisu osnovane.

4. Obrazlažući pobijano rješenje prvostupanjski sud navodi da je ovršenik podnio prijedlog za odgodu izdavanja naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava i proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, navodeći da je 8. listopada 2024. „punomoćnica“ mlt. ovrhovoditeljice podnijela Financijskoj agenciji (dalje: FINA) zahtjev za izravnu naplatu temeljem pravomoćnih presuda istoga suda poslovni broj: P Ob-310/2015 od 11. veljače 2016. i P Ob-33/2017 od 27. listopada 2017., zbog navodnog neispunjenja obveze plaćanja uzdržavanja za mlt. ovrhovoditeljicu, temeljem kojeg zahtjeva mu je FINA blokirala poslovni račun u Zagrebačkoj banci d.d. preko kojeg obavlja svoju poslovnu djelatnost kao građevinski obrtnik, za koju blokadu je doznao u trenutku kada je htio isplatiti plaće zaposlenicima i uplatiti dužne doprinose. Navodi i da je netočno da mlt. ovrhovoditeljici od 2016. ne plaća dužno uzdržavanje, koju obvezu je uredno i u cijelosti ispunjavao što proizlazi iz izvoda ZABE od kolovoza 2019. do studenog 2024., dok je u razdoblju od siječnja 2016. do kolovoza 2019. uzdržavanje uplaćivao općim uplatnicama na račun „punomoćnice“, čijim preslikama ne raspolaže. Obzirom da je obavezu utvrđenu spomenutim presudama u cijelosti podmirio za razdoblje od siječnja 2016. do studenog 2024. ovrha je nedopuštena, odnosno zbog provođenja ovrhe da trpi štetu jer se morao zadužiti kao bi isplatio plaće i doprinose za radnike. U očitovanju na prijedlog mlt. ovrhovoditeljica je osporila navode ovršenika, navodeći da ovršenik nije redovito i uredno plaćao alimentaciju što proizlazi već iz podataka dostavljenih uz prijedlog za odgodu prijenosa odnosno za proglašenje nedopuštenim pljenidbe i prijenosa.

4.1. Donoseći pobijano rješenje prvostupanjski sud se pozvao na odredbu čl. 210. st. 1. Ovršnog zakona (NN 112/12, 25/13, 93/14, 55/66, 73/17, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22, 6/24, dalje: OZ-a) kojom je propisano da nakon što primi obavijest o tome da je protiv njega zatražena izravna naplata tražbine na temelju isprave iz čl. 209. st. 1. ovoga Zakona, prema odredbi čl. 209. st. 5. ovog Zakona ili nakon što na drugi način sazna za to da je zatražena takva naplata protiv njega, ovršenik može predložiti sudu da donese rješenje kojim će naložiti Agenciji da odgodi izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava, odnosno rješenje kojim će pljenidbu i prijenos proglasiti nedopuštenim, te odredbu stavka 2. istog članka kojom je propisano da se na prijedlog za odgodu prijenosa iz stavka 1. toga članka na odgovarajući način primjenjuju odredbe ovoga Zakona o odgodi ovrhe, a na prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim iz stavka 1. tog članka na odgovarajući se način primjenjuju odredbe tog Zakona o žalbi protiv rješenja o ovrsi.

4.2. Također, prvostupanjski sud se pozvao na odredbu čl. 65. OZ-a, kojom je u stavku 1. propisano da sud može na prijedlog ovršenika, ako ovršenik učini vjerojatnim da bi provedbom postupka izravne naplate trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu ili da je odgoda potrebna kako bi se spriječilo nasilje, odgoditi prijenos zaplijenjenih novčanih sredstava ovršenika, ako uz navedeno postoji i neki od razloga navedenih u čl. 65. st. 1. toč. 1-11. OZ-a. Dakle, prijenos zaplijenjenih sredstava da se može na prijedlog ovršenika odgoditi samo ako su kumulativno ispunjene obje pretpostavke propisane čl. 65. st. 1. OZ-a, odnosno ako je ostvaren neki od pojedinačno navedenih razloga iz čl. 65. st. 1. toč. 1-11. OZ-a i ako postoji vjerojatnost nastanka nenadoknadive štete, teško nadoknadive štete ili nasilja. Postojanje navedenih kumulativnih pretpostavki dužan je dokazati ovršenik, što po ocijeni prvostupanjskog suda, ovršenik u ovom postupku nije učinio.

4.3. Naime, prvostupanjski sud utvrđuje da je ovršenik iznoseći žalbeni razlog iz čl. 50. OZ-a ispunio jedan od uvjeta za odgodu ovrhe (čl. 65. st. 1. toč. 5. OZ-a), međutim, isti da ničime nije učinio vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, niti da je odgoda potrebna da bi se spriječilo nasilje, obzirom da se za odgodu izravne naplate ne traži postojanje bilo kakve štete već isključivo nenadoknadive ili teško nadoknadive štete, dakle mora se raditi o takvoj šteti koju ovršenik (neovisno o visini štete koja bi mogla nastati) ne bi mogao protuovrhom ili restitucijskom parnicom nadoknaditi od ovrhovoditelja ili bi to mogao uz iznimne i nerazmjerne teškoće. Dakle, vjerojatnost nastanka nenadoknadive ili teško nadoknadive štete prvenstveno ovisi o sposobnosti ovrhovoditeljice da eventualnu štetu nadoknadi, te po ocijeni prvostupanjskog suda ovršenik nije dostavio dostatne dokaze koji bi učinili vjerojatnim da ovrhovoditeljica ne bi bila u mogućnosti nadoknaditi štetu. Osim toga, prvostupanjski sud navodi da čak i kada je ispunjena pretpostavka iz čl. 65. st. 1. OZ-a i jedna od pretpostavki iz čl. 65. st. 1. toč. 1-11. OZ-a, sud nije dužan prihvatiti prijedlog ovršenika za odgodu ovrhe, naime sud da uzima u obzir da se ovrha provodi na temelju valjane ovršne isprave kojom se prisilno ostvaruje tražbina ovrhovoditeljice utvrđena pravomoćnom i ovršenom sudskom presudom, te da se ista treba provesti u razumnom roku, time da se ovdje radi o tražbini mlt. djeteta. Stoga kako ovršenik nije učinio vjerojatnim nastanak nenadoknadive ili teško nadoknadive štete, prvostupanjski sud je zaključio da nisu ispunjene kumulativne pretpostavke iz čl. 210. st. 2. OZ-a u vezi čl. 65. st. 1. OZ-a pa je prijedlog ovršenika odbio. Osim toga, zaključkom sadržanim u rješenju uputio je ovršenika da u roku od 15 dana od dana dostave zaključka pokrene parnicu radi proglašenja pljenidbe i prijenosa u postupku izravne naplate nedopuštenim iz razloga propisanog odredbom čl. 50. st. 1. toč. 9. OZ- a.

5. U žalbi ovršenik navodi da je stav prvostupanjskog suda da nije dokazao da će mu prijenosom zaplijenjenih novčanih sredstava nastati nepopravljiva šteta suprotan činjenicama i dokazima o tim činjenicama, i to izvodu Zagrebačke banke d.d. za razdoblje kolovoz 2019. do studeni 2024. iz kojeg proizlazi da je sukladno ovršnim ispravama uplatio na račun majke mlt. ovrhovoditeljice 17.693,54 EUR, dok iz zahtjeva za izravnu naplatu mlt. ovrhovoditeljice proizlazi da na ime neplaćenih iznosa uzdržavanja ili manje uplaćenih iznosa uzdržavanja zahtijeva 3.341,55 EUR, odnosno da FINA plijeni njegov račun za 4.535,72 EUR. Navedenim uplatama u iznosu od 17.693,54 EUR da je ne samo u cijelosti podmirio navodno dugovanje specificirano u zahtjevu za izravnu naplatu, već je na ime uzdržavanja uplatio više od zahtijevanog iznosa u ovršnom postupku. Ističe i da mlt. ovrhovoditeljica nema prihode od vlastite imovine, već je uzdržavana osoba. Osim toga, navodi da iz pobijanog rješenja ne proizlazi temeljem čega je prvostupanjski sud zaključio da može bez većih teškoća naplatiti neosnovano zaplijenjeni iznos od osobe bez prihoda i imovine, a nije razvidno ni zbog čega prvostupanjski sud smatra da je u interesu mlt. ovrhovoditeljice žurno naplatiti navedeni novčani iznos, kraj neprijeporne činjenice da je već isplatio višestruko veći iznos od onog koji se potražuje zahtjevom za izravnu naplatu.

5.1. U dopuni žalbe ovršenik ističe da je prvostupanjski sud bio dužan izvršiti uvid u isprave na kojima se temelji ovršni zahtjev i ocijeniti njihovu podobnost za provedbu, navodeći i da ovršni zahtjev iz Zahtjeva za izravnu naplatu ne proizlazi iz ovršnih isprava već iz specifikacije potraživanja sastavljene vlastoručno od majke i z.z. mlt. ovrhovoditeljice.

6. Ispitujući pobijano rješenje u pravcu bitnih povreda odredaba parničnog (ovršnog) postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP-a) u vezi čl. 21. st. 1. OZ-a, utvrđeno je da nije počinjena niti jedna od bitnih povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku.

7. Osim toga, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je podnošenjem prijedloga za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, odnosno iznoseći žalbeni razlog iz čl. 50. st. 1. toč. 9. OZ-a (zbog kojeg je upućen na pokretanje parnice) ovršenik ispunio samo jedan od kumulativnih uvjeta iz čl. 65. st. 1. OZ-a za odgodu prijenosa zaplijenjenih sredstava, dok nije učinio vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu.

7.1. Prije svega, valja reći da ovršenik već u podnesenom prijedlogu za odgodu izdavanja naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava u postupku izravne naplate mora navesti činjenice i pružiti dokaze iz kojih proizlazi vjerojatnost nastanka nenadoknadive ili teško nadoknadive štete, a koja šteta kako to pravilno navodi prvostupanjski sud primarno ovisi o sposobnosti ovrhovoditeljice da eventualnu štetu nadoknadi.

7.2. Ovršenik u svom prijedlogu ne iznosi navode o imovini mlt. ovrhovoditeljice, već navodi da trpi štetu zbog provođenja ovrhe, jer se morao zadužiti kako bi isplatio plaće i doprinose za radnike. Time i prema ocjeni ovog suda nije dokazao vjerojatnost nastanka nenadoknadive štete, jer niti je dostavio ikakve dokaze da trpi štetu, a osim toga kao što je naprijed navedeno pod nastankom nenadoknadive, odnosno teško nadoknadive štete prvenstveno se smatra takvo financijsko stanje ovrhovoditelja da u okolnostima kada bi ovršenik uspio u parnici na koju je upućen ne bi postojala mogućnost povrata prenesenih sredstava. Ovršenik tek u žalbi tvrdi da mlt. ovrhovoditeljica nema prihode i imovinu, već je uzdržavana osoba, što po ocjeni ovog suda također ne dokazuje vjerojatnost nastanka nenadoknadive štete, jer u slučaju uspjeha ovršenika u parnici na koju je upućen, njegovo potraživanje s osnova prenesenih sredstava, ako ne drugačije, moći će se prebijati s potraživanjem mlt. ovrhovoditeljice s osnova plaćanja daljnjeg uzdržavanja.

8. Stoga ocjenu prvostupanjskog suda da u konkretnom slučaju nisu kumulativno ostvareni uvjeti za odgodu ovrhe propisani odredbom čl. 65. st. 1. OZ-a, ovršenik svojim paušalnim žalbenim navodima da bi mu provedbom postupka izravne naplate nastala nenadoknadiva ili teško nadoknadiva šteta, nije doveo u sumnju. Također i ostali žalbeni navodi ovršenika ne dovode u sumnju pravilnost pobijanog rješenja, jer je predmetni zahtjev za izravnu naplatu podnesen temeljem navedenih pravomoćnih ovršnih presuda, prema tvrdnji mlt. ovrhovoditeljice i priloženoj specifikaciji dugovanja zbog nepotpunog ispunjenja obveze plaćanja uzdržavanja, te je ovršenik u svezi svoje tvrdnje da je obvezu u cijelosti ispunio (koju nije u odnosu na cijelo razdoblje dokazao javnom ili javno ovjerovljenom ispravom, niti se radi o općepoznatim činjenicama, odnosno o činjenicama koje se mogu utvrditi primjenom pravila o zakonskim predmnjevama) upućen na pokretanje parnice.

9. Pravilnom i zakonitom ovaj sud cijeni i odluku o troškovima postupka sadržanu u točkama II. i III. izreke pobijanog rješenja, jer je donesena pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 21. st. 1. OZ-a, obzirom da ovršenik nije uspio sa svojim prijedlogom, pa je njegov zahtjev za naknadu troškova neosnovan, dok je s druge strane isti dužan mlt. ovrhovoditeljici naknaditi prouzročene troškove (što propisuje i odredba čl. 14. st. 4. OZ-a), o čijoj vrsti i visini je prvostupanjski sud odlučio pravilnom primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 21. st. 1. OZ-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23), dosudivši mlt. ovrhovoditeljici osim troška zastupanja na ročištu 12. prosinca 2024. (koji s PDV-om iznosi 250,00 EUR) i zatraženi trošak sastava podneska od 9. prosinca 2024. (sukladno zahtjevu iz tog podneska) u iznosu od 200,00 EUR i PDV od 25% u iznosu od 50,00 EUR, odnosno sveukupno 500,00 EUR.

10. Iz navedenih razloga, primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a u vezi čl. 21. st. 1. OZ-a valjalo je žalbu ovršenika odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje, odnosno odlučiti kao u izreci.

Varaždin, 30. prosinca 2024.

Sutkinja

Snježana Šaško