UsI-1196/2024-21

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu toga suda Silviu Čoviću, sucu pojedincu, te Marijani Vidaković, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja GŠ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po opunomoćenicima, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu „Ljubičić – Vrdoljak & Partneri“ d. o. o., Split, Sukojišanska 4, protiv tuženika Povjerenstva za žalbe pri Ministarstvu kulture i medija Republike Hrvatske (OIB: 02433307419), Zagreb, Runjaninova 2, zastupanog po predsjedniku povjerenstva SŠ, diplomiranom pravniku, a on po opunomoćenici GŠK, diplomiranoj pravnici i zaposlenici, radi utvrđivanja posebnih uvjeta zaštite kulturnog dobra za građenje građevine, nakon neposredne i javne rasprave zaključene 28. studenoga 2024. u prisutnosti zamjenice opunomoćenika tužitelja te odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 30. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje tuženika Povjerenstva za žalbe pri Ministarstvu kulture i medija Republike Hrvatske KLASA: UP/II-612-08/22-02/0046, URBROJ: 532-02-03-02/1-22-3 od 13. lipnja 2022. i predmet vraća na ponovni postupak.

II. Dužan je tuženik u ponovljenom postupku postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda koji su izraženi u obrazloženju ove presude.

III. Dužan je tuženik, u roku 15 dana od dana pravomoćnosti ove odluke, nadoknaditi tužitelju troškove upravnog spora u iznosu od 2.500,00 eura.

Obrazloženje

1. Tužitelj je pravovremeno 15. srpnja 2022. podnio ovom sudu tužbu, kojom je osporio zakonitost rješenja tuženika KLASA: UP/II-612-08/22-02/0046, URBROJ: 532- 02-03-02/1-22-3 od 13. lipnja 2022. i Uprave za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorskog odjela u Splitu KLASA: UP/I-612/08/22-01/0096, URBROJ: 532-05- 02-15/1-22-2 od 25. veljače 2022. zbog pogrešne primijene materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Vezano za samu meritum stvari i (ne)ispunjenje uvjeta za izdavanje posebnih uvjeta zaštite kulturnog dobra za građenje građevine, tvrdi da mu je odbijen zahtjev za utvrđivanje posebnih uvjeta zaštite kulturnog dobra za građenje građevine ugostiteljske namjene (caffe bar) s vanjskim bazenom tlocrtne površine 99,40 m2 na česticama zemlje oznake čest. zem. [katastarska čestica], K. O. [katastarska općina] prema idejnom projektu – arhitektonskom projektu oznake T. D: A/02/09/21-ID, Z. O. P. Kašjuni 3, glavnog projektanta MŠ iz rujna 2021. Tvrdi i da mu je zahtjev odbijen, budući da, prema ocjeni javnopravnog tijela, namjeravani zahvat u prostoru je suprotan sustavu mjera zaštite koji je utvrđen rješenjem o zaštiti kulturnog krajolika poluotoka Marjan u Splitu, Ministarstva kulture KLASA: UP/I-612-08/14-06/0244, URBROJ: 532-04-01-03-02/3-14-1 od 22. listopada 2024., a kojim se uvjetuje cjelovita zaštita i očuvanje svih kulturno-povijesnih vrijednosti uz najveće moguće poštivanje tradicije i funkcije prostora i sadržaja s time da je nije dopušteno unošenje stranih ili neprikladnih struktura i sadržaja te osnivanje novih građevinskih parcela i područja. Tvrdi i da su prema tom rješenju o zaštiti, od konzervatorskih metoda prihvatljivi sanacija, adaptacija, konzervacija, restauracija, konzervatorska rekonstrukcija i arheološka prezentacija. Naveo je i da je njegov zahtjev odbijen s obrazloženjem da konkretni zahvat u prostoru nije u skladu s tim sustavom mjera jer se on namjerava provesti na zemljištu koje je u izvatku iz zemljišnih knjiga (čest. zem. [katastarska čestica], K. O. [katastarska općina]) označeno kao vinograd, a što da navodno znači da je riječ o neizgrađenom zemljištu izvorno poljoprivredne namjene i da bi izgradnja navedenih struktura imala bitno negativan utjecaj na estetska i povijesna obilježja zaštićenog kulturnog krajolika. Osporio je ta utvrđenja kao netočna, tvrdeći da nije riječ o vinogradu i da je notorna činjenica da se radi o neplodnom kršu na kojem već više od pola stoljeća ne postoji vinograd niti druga poljoprivredna kultura i da je stoga i ono smješteno u zonu R3 – rekreacijske namjene – kupališta. Tvrdi i da je tuženik otklonio kao nebitan žalbeni navod da se predmetne čestice zemlje nalaze po GUP-u u zoni Rekreacijske namjene – kupalište – R3 u kojoj je dopušteno graditi manje ugostiteljske objekte i umjetna kupališta (bazene). Istaknuo je i da nije točno utvrđenje javnopravnih tijela da bi izgradnja navedenih struktura imala bitno negativan utjecaj na estetska i povijesna obilježja zaštićenog kulturnog krajolika. Smatra i da nije obrazloženo koja su to estetska i povijesna obilježja zaštićenog kulturnog krajolika na koja bi gradnja navedenih struktura imala bitno negativni utjecaj, da nije utvrđeno koji su to elementi navedenih struktura koji uzrokuju negativni utjecaj na ta neutvrđena (nepoznata) estetska i povijesna obilježja zaštićenog kulturnog krajolika.

1.1. Glede pogrešne primijene materijalnog propisa, smatra da je bitno da se predmetne čestice zemlje nalaze po GUP-u u zoni Rekreacijske namjene – kupalište – R3 u kojoj je dopušteno graditi manje ugostiteljske objekte i umjetna kupališta (bazene); da je sustav mjera zaštite utvrđen rješenjem o zaštiti sadržan u GUP-u Splita; da je smislena, ispravna i zakonita primjena tih mjera moguća jedino cijeneći činjenicu da su ona implementirana u planska rješenja GUP-a i da o tomu svjedoči činjenica da je na njega dana prethodna suglasnost Ministarstva kulture od 16. prosinca 2005. i od 20. prosinca 2005. S tim u vezi smatra da mjere zaštite i očuvanja kulturnog dobra u konkretnoj situaciji nisu utvrđene samo u rješenju o zaštiti nego i u GUP-u Split i da odbijanje zahtjeva za utvrđivanje posebnih uvjeta samo na temelju mjera zaštite i očuvanja kulturnog dobra koja su spomenuta o rješenju o zaštiti protivno članku 56. stavku 1. do 3., članku 6. točki 11., članku 60. stavku 3. Zakona o zaštiti, ali i suštinski člancima 3. stavka 1. točke 8., članku 17. stavku 1. i članku 114. stavku 1. Zakona o prostornom uređenju. Vezano za Kulturni krajolik poluotoka Marjan u Splitu zbog njegove spomeničke složenosti, slojevitosti i disperzije dobra, odnosno elemenata koji ga čine kulturnim dobrom te činjenice da se dobrim dijelom nalazi unutar građevinskog područja naselja – grada Splita te s obzirom na to da je sustav mjera zaštite utvrđen rješenjem o zaštiti vrlo općenit u pogledu mjera koje se primjenjuju na njegova pojedina dobra i prostorne dijelove, smatra, da implementacija toga sustava mjera u GUP-u Split predstavlja i razradu toga sustava koja je nužna za smislenu provedbu mjera zaštite. Smatra i da bi izravnom primjenom sustava mjera zaštite utvrđenog rješenjem o zaštiti uz njihovu rigidnu interpretaciju dijelovi građevinskog područja naselja grada Splita bi izgubila karakter građevinskog područja određenog prostornog plana. Stoga je zatražio poništiti navedena upravna rješenja i predmet vratiti na ponovni postupak.

2. Tuženik je odgovorio na tužbu, predloživši, bez rasprave, odbiti tužbeni zahtjev zbog razloga navedenih u osporenom drugostupanjskom rješenju. Njime je odbijena tužiteljeva žalba i potvrđeno rješenje Uprave za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorskog odjela u Splitu KLASA: UP/I-612-08/22-01/0096, URBROJ: 532-05- 02-15/1-22-2 od 25. veljače 2022., kojim je odbijen zahtjev Grada Splita, Upravnog odjela za prostorno planiranje, uređenje i zaštitu okoliša, za utvrđivanja posebnih uvjeta zaštite kulturnog dobra za građenje građevine. Istaknuo je da na području obuhvata nije dopušteno unošenje stranih ili neprikladnih struktura i sadržaja, da na tom području nije dopušteno osnivanje novih građevinskih parcela i područja i da je predložena izgradnja u cijelosti u suprotnosti s utvrđenim sustavom mjera zaštite, jer je riječ o neizgrađenim česticama izvorno poljoprivredne namjene te da bi ona imala bitno negativan utjecaj na estetska i povijesna obilježja zaštićenog kulturnog krajolika. Smatra i da stručni nalaz i mišljenje, odnosno stručna podloga koja je napravljena za potrebe drugostupanjskog postupka i na kojem je utemeljeno njegovo rješenje, kojim je odlučeno o žalbi ne predstavlja vještački nalaz i mišljenje, da je riječ o internom aktu kojeg nije ni trebao dostavljati žalitelju radi očitovanja. Istaknuo je i da predloženi zahvat nije suglasan sa sustavom mjera zaštite za zaštićeno kulturno dobro Kulturni krajolik poluotoka Marjan u Splitu utvrđen pravomoćnim i izvršnim rješenjem o zaštititi Ministarstva kulture KLASA: UP/I-612-08/14-06, URBROJ: 532-04-01-03-02/3-14-1 od 22. listopada 2014.

3. U (ponovnom) dokaznom postupku čitani su: suglasnost Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva od 21. prosinca 2005. i spis predmeta upravnog tijela KLASA: UP/I-612/08/22-01/0096. Stranke nisu imale ikakvih drugih dokaznih prijedloga.

4. Tužitelj je popisao troškove upravnog spora, dok tuženik to nije učinio do zaključenja rasprave.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet ovoga spora je ocjena zakonitosti odluka javnopravnih tijela, koje su donijete u postupku utvrđivanja posebnih uvjeta zaštite kulturnog dobra za građenje građevine, a koji je pokrenut po zahtjevu podnositelja Grada Splita, Upravnog odjela za prostorno planiranje, uređenje i zaštitu okoliša KLASA: 350-05/21-28/000309, URBROJ: 2181/01-03-02/21-22-0003 od 19. veljače 2022.

7. Rješenjem Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž- 2853/23-2 od 21. veljače 2024. poništena je presuda Upravnog suda u Splitu poslovni broj UsI-1566/2022-8 od 25. travnja 2023. i predmet je vraćen na ponovni postupak. Viši sud je istaknuo da je sud prvog stupnja, kada je odbacio žalbu kao nedopuštenu, povrijedio podnositelju, tužitelju pravo na pristup sudu. Viši sud je zaključio da on, kao investitor građevine ima pravo na sudjelovanje u konkretnom upravnom postupku kao stranka i da on ima pravo na upravno-sudsku zaštitu od osporene odluke.

8. Pokazalo se meritorno spornim je li predložena gradnja, odnosno zahvat u prostoru suglasan sa sustavom mjera zaštite za zaštićeno kulturno dobro Kulturni krajolik poluotoka Marjan u Splitu utvrđen pravomoćnim i izvršnim rješenjem o zaštititi Ministarstva kulture KLASA: UP/I-612-08/14-06, URBROJ: 532-04-01-03-02/3-14-1 od 22. listopada 2014.

8.1. U razmatranom nije sporno da je tuženik odbio tužiteljevu žalbu, utemeljujući osporenu odluku na stručnom nalazu i mišljenju, odnosno stručnoj podlozi koja je napravljena za potrebe drugostupanjskog postupka i koja, po njegovoj ocjeni, ne predstavlja vještački nalaz i mišljenje. Tuženik smatra da je riječ o internom aktu kojeg nije ni trebalo dostavljati žalitelju radi očitovanja.

9. Člankom 136. stavkom 1. Zakona o prostornom uređenju ("Narodne novine", broj: 153/13., 65/17., 114/18., 39/19. i 98/19.) je propisano da je upravno tijelo, odnosno Ministarstvo dužno od javnopravnog tijela zatražiti utvrđivanje posebnih uvjeta, odnosno uvjeta priključenja u roku od osam dana od dana primitka urednog traženja projektanta, dok je stavkom 3. toga članka propisano da je javnopravno tijelo dužno utvrditi posebne uvjete, odnosno uvjete priključenja ili postupak njihova utvrđivanja rješenjem obustaviti te uvjete, odnosno rješenje dostaviti upravnom tijelu, odnosno Ministarstvu i projektantu u roku od 15 dana od dana primitka traženja, odnosno u roku od 30 dana ako su zatraženi posebni uvjeti, odnosno uvjeti priključenja za građevinu koja je propisima o gradnji razvrstana u 1. skupinu građevina.

9.1. Odredbom članka 82. stavka 1. Zakona o gradnji ("Narodne novine", broj: 153/13., 20/17., 39/19. i 125/19.) propisano je da je upravno tijelo, odnosno Ministarstvo dužno od javnopravnog tijela zatražiti utvrđivanje posebnih uvjeta, odnosno uvjeta priključenja u roku od osam dana od dana primitka urednog traženja projektanta, dok prema stavku 3. toga članka javnopravno tijelo dužno je utvrditi posebne uvjete, odnosno uvjete priključenja ili postupak njihova utvrđivanja rješenjem obustaviti te uvjete, odnosno rješenje dostaviti upravnom tijelu, odnosno Ministarstvu i projektantu u roku od 15 dana od dana primitka traženja, odnosno u roku od 30 dana ako su zatraženi posebni uvjeti, odnosno uvjeti priključenja za građevinu razvrstanu u 1. skupinu građevina.

9.2. U skladu s regulacijom članka 61. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara („Narodne novine“, broj: 69/99., 151/03., 157/03., 100/04., 87/09., 88/10., 61/11., 25/12., 136/12., 157/13., 152/14., 98/15., 102/15., 44/17., 90/18., 32/20., 62/20., 117/21. i 114/22.) za poduzimanje radnji na nepokretnom kulturnom dobru, kao i na području unutar granica kulturnog dobra za koje se prema posebnom propisu izdaje građevinska dozvola nadležno tijelo na zahtjev upravnog tijela, odnosno tijela državne uprave nadležnog za izdavanje građevinske dozvole u svrhu izrade glavnog projekta, a prije pokretanja postupka za izdavanje građevinske dozvole, utvrđuje posebne uvjete zaštite kulturnog dobra (stavak 1.); zahtjev za utvrđivanje posebnih uvjeta zaštite kulturnog dobra iz stavka 1. toga članka odbit će se rješenjem ako su predložene radnje suprotne utvrđenim mjerama zaštite i očuvanja kulturnog dobra ili svrsi zaštite kulturnog dobra propisanoj tim zakonom ili je odbijeno izdavanje potvrde konzervatorskog elaborata iz članka 61.a stavka 1. toga zakona (stavak 2.) i posebni uvjeti zaštite kulturnog dobra koji su utvrđeni u svrhu izrade idejnog projekta mogu se koristiti za izradu glavnog projekta potrebnog za izdavanje građevinske dozvole (stavak 3.).

10. Nije sporno da je tuženik utemeljio svoju odluku na nalazu i mišljenju od 25. svibnja 2022., da iz spisa predmeta nije razvidno tko ga je izradio i da ono, s obzirom na stanje spisa upravnog tijela, nije dostavljeno tužitelju radi očitovanja prije donošenja odluke o žalbi. Te činjenice je potvrdio i tuženik u odgovoru na tužbu, smatrajući da nije riječ o nalazu i mišljenju, već da je riječ o internom aktu te da nije nužno navoditi osobu koja je izradila nalaz i mišljenje te utemeljujući svoje stajalište o neosnovanosti tužbenih navoda na pravnim shvaćanjima koje je zauzeo Visoki upravni sud u presudama poslovni broj Usž-1397/2017-2, Usž-3504/2018-2, Usž-1721/2021 i Usž- 3675/2021-2.

11. Nije niti sporno da je tuženik odbio tužiteljevu i potvrdio prvostupanjsko rješenje, iznoseći puko sadržaj nalaza i mišljenja od 25. svibnja 2022., te ocijenivši da, nakon što je razmotrio žalbu i predmetni spis, a u cijelosti uvažavajući stručno mišljenje, žalba nije osnovana.

12. U samo izloženom tuženik nije konkretno ocijenio (ne)osnovanost žalbenih navoda te utvrdio pravo stanje stvari, pritom iznoseći razloge koji su bili ključni pri ocjeni vjerodostojnosti svakog pojedinog dokaza i svih zajedno dovodeći ih u vezu jedne s drugim vezao za sporno te iznijevši dostatne i obrazložene razloge rješavanja upravne stvari. Sud ocjenjuje osporenu odluku nerazumljivom i proturječnom osobito stoga što ima nedostatke zbog kojih ne može ispitati njezina zakonitost. Na opisan način su u konkretnom predmetu povrijeđene odredbe članka 98. stavka 5. i članka 120. stavka 2. i 3. Zakon o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09. i 110/21., u daljnjem tekstu: ZUP). Sud mora primijetiti da način na koji su upravna tijela protumačili i primijenili mjerodavne norme materijalnog prava može se smatrati u cijelosti arbitrarnim, budući da za svoja tumačenja odnosno utvrđenja nisu dali razloge koji bi imali svoje uporište u kontradiktornom provedenom dokaznom postupku i činjenicama utvrđenim tijekom postupka te logično i racionalno utemeljenje u mjerodavnom propisu.

13. Ne iznoseći tko je izradio nalaz i mišljenje na kojem ključnom dokazu je utemeljena osporena odluka i ne omogućavajući tužitelju da se izjasni na njega te da ga ospori iznošenjem činjeničnih navoda i predloživši prikladne dokaze radi njegova osporavanja, povrijeđena su temeljna načela upravnog postupka iz članka 8., 9. i 30. ZUP-a ali i pravo tužitelja na pravično suđenje. Sud ocjenjuje da je tužitelj bio lišen mogućnosti učinkovito osporiti činjenična utvrđenja upravnih tijela te zaštiti svoja prava. Njemu je povrijeđeno ustavom zajamčeno načelo jednakosti oružja koje je jedan od temelja pravičnog suđenja. Iznesena pravna stajališta i ocjene utemeljena su na ocjenama Ustavnog suda Republike Hrvatske koje su sadržane u odluci poslovni broj U-III-5074/2019 od 15. prosinca 2020., a kojom su supstancijalno, derogirana pravna shvaćanja i ocjene Visokog upravnog suda iz presuda poslovni broj Usž-1397/2017-2, Usž-3504/2018-2, Usž-1721/2021 i Usž-3675/2021-2. U navedenoj odluci Ustavni sud je istaknuo da načelo jednakosti oružja zahtijeva pravičnu ravnotežu između stranaka u postupku - obje stranke moraju imati razumnu mogućnost izložiti svoje argumente pod jednakim uvjetima. On je istaknuo i da pojam pravičnog suđenja podrazumijeva i pravo na kontradiktorni postupak, prema kojemu stranke moraju imati priliku ne samo obznaniti sve dokaze potrebne da bi uspjele sa svojim zahtjevima, nego i saznati za sve predložene dokaze ili dostavljena očitovanja te staviti svoje primjedbe na njih, a sve to kako bi mogli utjecati na odluku suda.

14. Stoga, a budući da ona nije zakonita, valjalo je, odlučujući u granicama tužbenog zahtjeva, na temelju odredbe članka 117. stavka 1., u vezi s člankom 47. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24., u daljnjem tekstu: ZUS), s obzirom na prirodu upravne stvari, poništiti osporenu odluku i predmet vratiti na ponovni postupak te obvezati tuženika da je u ponovnom postupku dužan postupiti u skladu s izraženi pravnim shvaćanjima i primjedbama suda, odnosno presuditi kao pod točkom I. i II. izreke.

14.1. U ponovnom postupku tuženik je dužan, nakon što ukloni uočene nedostatke i procesne povrede te pravilno i potpuno utvrdi činjenično stanje, pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog propisa, odlučiti o (ne)osnovanosti tužiteljeve žalbe pridržavajući se pravnih shvaćanja i primjedaba suda u skladu s odredbama članka 119. stavka 4. i članka 151. stavka 2. ZUS-a.

15. Odluka o troškovima upravnog spora, koja je sadržana u točki III. izreke, utemeljena je na odredbama članka 144., 147. i 148. ZUS-a i Tbr. 27. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23.) te primjenjivim pravnim shvaćanjima koje je zauzeo Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj U-III-2086/2018 od 9. travnja 2019. („Narodne novine“, broj: 49/19).

15.1. S obzirom da se pri odlučivanju o zahtjevu stranke na naknadu troškova vrijednost predmeta upravnog spora smatra neprocjenjivom, a cijeneći uspjeh stranaka u sporu, unutar granica zahtjeva, tužitelju, koji je bio zastupan po odvjetniku, valjalo je priznati za sastavljanje tužbe i zastupanje na ročištu na kojem je zaključena rasprava po 500 bodova, odnosno ukupno 1.000 bodova, a što pomnoženo s vrijednošću boda od 2,00 eura iznosi 2.000,00 eura, a uvećano za iznos PDV-a od 25% (500,00 eura) iznosi ukupno 2.500,00 eura, a što je obvezan platiti tuženik koji ga je uzrokovao svojim nezakonitim postupanjem.

U Splitu 30. prosinca 2024.

S U D A C

Silvio Čović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv točke I. i II. izreke ove presude nije dopuštena žalba na temelju odredbi članka 127. ZUS-a.

Protiv točke III. izreke presude je dopuštena žalba u roku 15 dana od dana primitka njezina pisanog otpravka, koja se podnosi pisano ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu za Visoki upravni sud Republike Hrvatske, s time da ona odgađa izvršenje pobijane presude (članak 128. stavak 1. i 3. u vezi s člankom 148. stavkom 5. i 6. ZUS-a).

DNA:

- opunomoćenicima tužitelja, odvjetnicima u OD „Ljubičić – Vrdoljak & Partneri“ d. o. o., Split, Sukojišanska 4,

- tuženiku Povjerenstvu za žalbe pri Ministarstvu kulture i medija Republike Hrvatske, Zagreb, Runjaninova 2, uz spis upravnog tijela KLASA: UP/II- 612-08/22-02/0046 kojem je priložen i spis KLASA: UP/I-612/08/22-

01/0096,

- u spis.