Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Franjevačke stube 2

52000 Pazin

P 904/2024-23

(ranije P 123/2022)

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu po sutkinji Kristijani Matejčić u pravnoj stvari tužiteljice ŽC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] koju zastupa punomoćnik Zoran Belušić, odvjetnik u [adresa], protiv tuženice Erste & Steiermärkische Bank d. d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri, odvjetnici u Zagrebu, Lopašićeva 6, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 20. studenog 2024. u prisutnosti tužiteljice i njezinog punomoćnika te zamjenika punomoćnika tuženika, 30. prosinca 2024.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400652-5103671798 sklopljenog 11. rujna 2007. između pravnog prednika tužiteljice MC, s jedne strane i tuženika, kao davatelja kredita, s druge strane, solemniziranog po javnom bilježniku Snježani Nazarević iz Buja, pod posl. br. OU-6497/07, 12. rujna 2007., u dijelu u kojem je određena promjenjiva kamatna stopa na način da je tuženik ovlašten vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama tuženika sadržane u čl. 8. Ugovora o kreditu.

II. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400652-5103671798 sklopljenog 11. rujna 2007. između pravnog prednika tužiteljice MC, s jedne strane i tuženika, kao davatelja kredita, s druge strane, solemniziranog po javnom bilježniku Snježani Nazarević iz Buja, pod posl. br. OU-6497/07, 12. rujna 2007., u dijelu kojem je glavnica kredita vezana za švicarski franak (valutna klauzula) i kojim se korisnik kredita MC obvezao iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu u švicarskim francima, sadržane u čl. 7. Ugovora o kreditu.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati 12.197,67 eura (dvanaest tisuća sto devedeset sedam eura i šezdeset sedam centi) sa zateznim kamatama koje teku:

– na iznos 5,23 eura od 1. veljače 2008. do isplate,

– na iznos 18,29 eura od 1. ožujka 2008. do isplate,

– na iznos 4,89 eura od 1. travnja 2008. do isplate,

– na iznos 3,07 eura od 1. svibnja 2008. do isplate,

– na iznos 6,52 eura od 1. lipnja 2008. do isplate,

– na iznos 3,46 eura od 1. srpnja 2008. do isplate,

– na iznos 5,42 eura od 1. listopada 2008. do isplate,

– na iznos 47,84 eura od 1. studenog 2008. do isplate,

– na iznos 15,71 eura od 1. prosinca 2008. do isplate,

– na iznos 48,12 eura od 1. siječnja 2009. do isplate,

– na iznos 53,74 eura od 1. veljače 2009. do isplate,

– na iznos 67,99 eura od 1. ožujka 2009. do isplate,

– na iznos 46,01 eura od 1. travnja 2009. do isplate,

– na iznos 58,43 eura od 1. svibnja 2009. do isplate,

– na iznos 43,41 eura od 1. lipnja 2009. do isplate,

– na iznos 33,94 eura od 1. srpnja 2009. do isplate,

– na iznos 37,84 eura od 1. kolovoza 2009. do isplate,

– na iznos 44,70 eura od 1. rujna 2009. do isplate,

– na iznos 38,02 eura od 1. listopada 2009. do isplate,

– na iznos 37,37 eura od 1. studenog 2009. do isplate,

– na iznos 45,31 eura od 1. prosinca 2009. do isplate,

– na iznos 51,68 eura od 1. siječnja 2010. do isplate,

– na iznos 60,02 eura od 1. veljače 2010. do isplate,

– na iznos 58,00 eura od 1. ožujka 2010. do isplate,

– na iznos 72,34 eura od 1. travnja 2010. do isplate,

– na iznos 69,23 eura od 1. svibnja 2010. do isplate,

– na iznos 72,64 eura od 1. lipnja 2010. do isplate,

– na iznos 110,78 eura od 1. srpnja 2010. do isplate,

– na iznos 102,34 eura od 1. kolovoza 2010. do isplate,

– na iznos 133,39 eura od 1. rujna 2010. do isplate,

– na iznos 117,99 eura od 1. listopada 2010. do isplate,

– na iznos 104,71 eura od 1. studenog 2010. do isplate,

– na iznos 144,40 eura od 1. prosinca 2010. do isplate,

– na iznos 120,90 eura od 1. siječnja 2011. do isplate,

– na iznos 149,49 eura od 1. veljače 2011. do isplate,

– na iznos 154,16 eura od 1. ožujka 2011. do isplate,

– na iznos 141,48 eura od 1. travnja 2011. do isplate,

– na iznos 142,89 eura od 1. svibnja 2011. do isplate,

– na iznos 183,11 eura od 1. lipnja 2011. do isplate,

– na iznos 189,77 eura od 1. srpnja 2011. do isplate,

– na iznos 6.311,40 eura od 1. kolovoza 2011. do isplate,

– na iznos 3.041,64 eura od 2. prosinca 2011. do isplate

i to u razdoblju od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, u roku 15 dana.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev za isplatu 842,26 eura (osamsto četrdeset dva eura i dvadeset šest centi) sa zateznim kamatama kao i daljnjih zateznih kamata preko iznosa priznatog u t. III. izreke, kao i za isplatu iznosa 589,29 eura (petsto osamdeset devet eura i dvadeset devet centi) zatraženog po osnovi naknade za prijevremenu otplatu kredita sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 2. prosinca 2012. do isplate po stopi do 31. srpnja 2015. od 12 % godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena.

V. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove postupka isplatom 1.967,77 eura (tisuću devetsto šezdeset sedam eura i sedamdeset sedam centi) sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 30. prosinca 2024. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.) uvećanoj za tri postotna poena, u roku 15 dana.

VI. U preostalom dijelu odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka.

VII. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.

Obrazloženje

1. Pravni prednik tužiteljice MC je protiv tuženika podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400652- 5103671798 sklopljenog 11. rujna 2007., kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema odluci tuženika, valutna klauzula vezana uz švicarski franak te radi isplate preplaćenih mjesečnih anuiteta po osnovi ništetnih ugovornih odredbi uvećano za zatezne kamate koje teku od uplate anuiteta do isplate te radi isplate iznosa naplaćenog na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita s pripadajućim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 2. prosinca 2011. do isplate.

1. 1. U tužbi je naveo da je s tuženikom, kao kreditorom 11. rujna 2007. sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400652-5103671798 (dalje: Ugovor o kreditu) u iznosu 65.900,00 švicarskih franaka u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj s rokom vraćanja od 108 mjeseci. U Ugovoru je određeno da je kamatna stopa promjenjiva. Tijekom otplate kredita kamatna stopa se u nekoliko navrata mijenjala na način da se povećavala u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu na temelju jednostrane Odluke o kamatnim stopama tuženika, kao kreditora. Prije potpisivanja Ugovora o kreditu s bankom nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi prema kojoj je ugovorna kamata promjenjiva prema odluci banke, niti je tuženik utvrdio precizne i jasne parametre i metodu njihova izračuna. Odredbe o promjenjivo kamanoj stopi bile su sastavni dio standardnog Ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke na koji sadržaj, kao potrošač nije imao, niti je mogao imati bilo kakav utjecaj. Tuženik je bio dužan na transparentan način objasniti mu razloge i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope tako da na temelju jasnih i njemu razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice i rizike koje prihvaća, što tuženik nije učinio. Dakle, ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je u potpunosti neodrediva i nerazumljiva, te protivna načelu savjesnosti i poštenja. Stoga je takva ugovorna odredba u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/2007., dalje: ZZP/07.) nepoštena i ništetna. U razdoblju otplate kredita od 11. rujna 2007. do 2. prosinca 2012. po osnovi kamatne stope uplatio je više 6.549,52 kuna (869,27 eura), nego što bi bio uplatio da je kamatna stopa ostala nepromijenjena kroz cijelo razdoblje. U vrijeme kada je ugovarao kredit nije znao ništa o valutnom riziku koji je za njega predstavljala konkretna ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima. Bio je informiran od strane tuženika da bi se moglo dogoditi da tečaj švicarskog franka naraste, odnosno da padne i da će u skladu s time rasti i padati anuiteti kod otplate. Međutim, tuženik ga nije informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti i upozorio na rizike koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Tuženik nije preuzeo nikakav rizik od eventualnih promjena na tržištu i time uzrokovao značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima. U kolektivnom sporu je pravomoćno presuđeno da je tuženik u spornom razdoblju sklapao ugovore o kreditu koji su sadržavali nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima i o kamatnoj stopi koja se mijenjala jednostranom odlukom banke. Stoga mu je u smislu čl. 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, dalje: ZOO/05.), tuženik dužan vratiti sve iznose koji predstavljaju razliku u otplati glavnice kredita zbog promjene tečaja švicarskog franka (98.249,35 kuna) uvećano za zatezne kamate od dana stjecanja do isplate. Dana 13. srpnja 2011. otplatio je cjelokupno dugovanje po kreditu, pa mu je tuženik na temelju ništetene ugovorne odredbe naplatio naknadu za prijevremeni povrat kredita u iznosu 4.440,00 kuna (583,98 eura), stoga mu je dužan vratiti i taj iznos.

1. 2. MC je preminuo u tijeku ovog postupka, pa je rješenjem ovog suda posl. br. P 123/2022-12 od 20. listopada 2023. utvrđen prekid postupka. Pravomoćnom rješenjem posl. br. P 123/2022-15 od 27. kolovoza 2024. je pozvana njegova nasljednica, ovdje tužiteljica da preuzme postupak u ovoj pravnoj stvari, te je time ovaj postupak nastavljen.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor mjesne nadležnosti suda, te je osporio osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. Ujedno je istaknuo prigovor zastare eventualnog potraživanja tužiteljice. U čl. 16. ugovora o kreditu za slučaj spora ugovorena je nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika. Time su ugovorne strane ugovorom potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika prema čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP). Dakle, sud čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni, pa je za suđenje u ovoj stvari mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci. Tužiteljica pogrešno smatra da bi u ovoj stvari uživala zaštitu s osnove Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 78/2012. i 56/2013., sada Narodne novine br. 41/2014) te s osnove Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013. i 9/2015.) jer se ne radi o potrošačkom ugovoru o kreditiranju. Namjena kredita bila je adaptacija stambenog prostora na adresi [adresa] u svrhu turističkog iznajmljivanja. Pravni prednik tužiteljice MC je kredit koristio za otplatu postojećeg adaptacijskog kredita, a razliku za izradu bazena u turističke svrhe. Prema pravnom shvaćanju iz presude Suda EU u predmetu C-630/17 ĐC protiv Raiffeisenbank St. Stefan-Jagerberg-Wolfsberg eGen, pravni prednik tužiteljice se ima smatrati gospodarskim subjektom u kontekstu Ugovora o kreditu, slijedom čega se tužbeni zahtjev za isplatu ne može prosuđivati prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju. Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019., kojom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak su nepravilne i nezakonite, što potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C-81/2019, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. i C-243/2020 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. Pravni prednik tužiteljice je bio dovoljno informiran i svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a pravnom predniku tužiteljice, kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na švicarski franak podložan promjenama, pa je on i bio svjestan ekonomskih posljedica ugovaranja takve odredbe. Podredno, ako bi sud ipak smatrao da tužiteljici pripada pravo na isplatu s osnove razlika u tečaju, „preplate“ tečajnih razlika se eventualno mogu uzimati kao osnovane za period kada je tečaj bio iznad tadašnjeg maksimuma. Ako se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor ugovornih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu stranke su jasno očitovale svoju volju da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa. Odredba kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita je jasna, lako uočljiva i razumljiva. Pravnog prednika tužiteljice je u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za prijevremeni povrat kredita, pa je on mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Visina naknade je obračunata u skladu s Odlukom o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe od 1. srpnja 2011. u iznosu 3%. Takva odredba zasigurno ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati značajnom u smislu čl. 96. ZZP/07. U slučaju kada bi sud našao osnovanim tužbeni zahtjev za isplatu, tužiteljica bi eventualno imala pravo na zatezne kamate od podnošenja tužbe jer je tek podnošenjem predmetne tužbe postavljen zahtjev prema njemu za povrat stečenog bez osnove, a u trenutku stjecanja nije bio nepošten.

3. Pravni prednik tužiteljice je na pripremnom ročištu 27. listopada 2022. preinačio tužbu na način da je u t. IV. tužbenog zahtjeva zatražio isplatu 4.440,00 kuna (589,29 eura) koji je iznos ranije omaškom propustio navesti.

3. 1. Tuženik se usprotivio tako učinjenoj preinaci tužbe.

3. 2. U skladu s čl. 190. st. 1. ZPP-a dopuštena je preinaka tužbe.

4. Prigovor mjesne nenadležnosti nije osnovan.

4. 1. Pravni prednik tužiteljice i tuženik su u čl. 16. ugovora o kreditu ugovorili da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta banke.

4. 2. U odnosu na prigovor tuženika valjalo je primijeniti Zakon o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu – ZZP/07.

4. 3. Prema čl. 96. st. 1. i 2. ZZP/07. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je nepoštena ugovorna odredba. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema čl. 98. ZZP/07. prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir priroda proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Čl. 102. st. 1. ZZP/07.propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

4. 4. Pravni prednik tužiteljice MC je u iskazu u postupku koji se ranije vodio kod ovog suda pod posl. br. P 627/2021 (ranije P 1821/2019), koji je u tom dijelu prihvaćen kao istnit, naveo da je Ugovor o kreditu sklopio u poslovnici tuženika u [adresa], da se radilo o klasičnom ugovoru kao i inače, te da prilikom podizanja kredita mu ništa posebno u Banci nisu objasnili vezano za ugovorne odredbe.

4. 5. U konkretnom slučaju je utvrđeno da je tuženik s pravnim prednikom tužiteljice, kao korisnikom kredita sklopio Ugovor o kreditu koji je unaprijed formulirao i ponudio njegovo sklapanje uz prihvaćanje svih uvjeta sadržanih u formularu bez ikakvih izmjena, a korisnik kredita nije imao utjecaja na njihov sadržaj. Prema stavu ovoga suda, a uzimajući u obzir sve okolnosti prilikom sklapanja ugovora, u konkretnoj situaciji odredba o prorogaciji mjesne nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu s obzirom na to da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane tuženika sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri isključivo sudu svog sjedišta te si time ostvari pogodnosti i bitno manje troškove. Uzimajući u obzir udaljenost mjesta prebivališta korisnik kredita od suda čija je nadležnost ugovorena, takva bi ugovorna odredba za njega izazvala troškove dolaska na sud, a time i znatnu neravnotežu u procesnom položaju ugovornih stranaka, pa je stoga odredba o mjesnoj nadležnosti nepoštena i kao takva ništetna. Takav pravni stav zauzeo je i Sud Europske unije u predmetima posl. br. C 240/98 - C 244/98.

4. 6. S obzirom na to da je sporazum o mjesnoj nadležnosti ništetan, mjesnu nadležnost u ovom slučaju valjalo je utvrditi prema odredbama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP).

4. 7. U skladu s čl. 48. st. 1. ZPP-a za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište. Prema čl. 59. ZPP-a za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

4. 8. Tuženik ima registrirano sjedište na području mjesne nadležnosti Općinskog suda u Rijeci, dok je predmetni ugovor o kreditu zaključen u poslovnici tuženika u [adresa], na području nadležnosti ovog suda, gdje se nalazilo i prebivalište pravnog prednika tužiteljice u vrijeme podnošenja tužbe.

4. 9. Mjesna nadležnost se stoga u ovom slučaju određuje prema pravilu o izberivoj nadležnosti iz čl. 59. ZPP-a, pa je mjesno nadležan ovaj sud kao sud mjesta u kome se nalazi poslovnica tuženika kao pravne osobe, a spor je nastao u povodu djelatnosti te jedinice jer je tu sklopljen i stavljen na korištenje korisniku kredita ugovor o kreditu u pogledu kojeg se vodi spor radi isplate, pa je prigovor mjesne nenadležnosti tuženika odbijen kao neosnovan.

4. 10. Valja reći da je u postupku koji se ranije vodio između stranaka kod ovog suda, a koji je dovršen rješenjem o presumiranom povlačenju tužbe posl. br. P 1821/2019-12 od 27. kolovoza 2020. odbijen prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, koje je potvrđeno odlukom Županijskog suda u Vukovaru posl. br. Gž 621/2020- 2 od 8. listopada 2020. Drugostupanjski sud je ujedno u obrazloženju odluke naveo da je odluka prvostupanjskog suda u skladu s čl. 19. l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013.,9/2015., 78/2015., 102/2015., 52/2016.) kojom je propisano da u sporovima koji nastanu u svezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu duge ugovorne strane pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Pravni prednik tužiteljice je prema čl. 2. Zakona o potrošačkom kreditiranju potrošač. 5. U dokaznom postupku pročitani su ugovor o kreditu (str. 9-14), pregled prometa po kreditu (str. 15-22), izvadak iz odluke o visini kamatnih stopa i kamata (str. 49-52), izvadci iz kreditnog zahtjeva (str. 89,93), uvjeti hipotekarnih kredita bez jamca (str. 94), promidžbeni materijali tuženika (str. 125-169) te isprave iz priloženog spisa ovog suda posl. br. P 627/2021 (ranije P 1821/2019). Pored toga, saslušana je tužiteljica (str. 206-207).

5. 1. Odbijeni su ostali dokazni prijedlozi stranaka jer su na osnovi izvedenih dokaza utvrđene sve činjenice potrebne za donošenje odluke.

6. Tužbeni zahtjevi radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak i promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora o kreditu su osnovani, zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi je djelomično osnovan, dok nije osnovan zahtjev za isplatu iznosa na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita.

7. Predmet postupka je utvrđenje ništetnim odredbi ugovora o kreditu kojim su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu koja je visinu obveze vezala uz švicarski franak te isplata preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i jednokratnoj naknadi za prijevremeni raskid ugovora uvećano za zatezne kamate od uplate anuiteta do isplate.

8. Između stranaka nije sporno da su tuženik, kao kreditor i pravni prednik tužiteljice MC, kao korisnik kredita sklopili Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160 / 51401652-5103671798 11. rujna 2007. (dalje: Ugovor o kreditu), a kojim je MC odobren hipotekarni gotovinski kredit u iznosu od 65.900,00 švicarskih franaka u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja. Ugovor je potvrđen kod javnog bilježnika Snježane Nazarević 12. rujna 2007. pod posl. br. OU-6497/07. Prema čl. 8. Ugovora o kreditu stranke su ugovorile redovnu kamatu u iznosu od 8,25 % godišnje s time da je ona promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke. Prema čl. 6. i 7. Ugovora kredit je odobren na rok otplate od 108 mjeseci s otplatom u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za švicarski franak, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Anuiteti su dospijevali na naplatu svakog prvog dana u mjesecu. Stranke nisu sklopile dodatak predmetnom ugovoru o kreditu, odnosno nije provedena konverzija jer je tužitelj otplatio u cijelosti ugovor o kreditu 2. prosinca 2011.

8. 1. Nije sporno da se između stranaka ranije vodio postupak kod ovog suda pod posl. br. P 627/2021 (ranije P1821/2019) radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu kojim su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu koja je visinu obveze vezala uz švicarski franak te radi isplate preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, kao i radi isplate naknade naplaćene zbog prijevremenog raskida ugovora. Postupak je okončan pravomoćnim rješenjem ovog suda posl. br. P 627/2021-4 od 20. siječnja 2022. kojim je utvrđeno povlačenje tužbe. U tom postupku saslušan je tužitelj kao stranka, te je provedeno financijsko vještačenje po vještaku Ljubomiru Jeliću.

9. Sporni su osnova i visina tužbenih zahtjeva te da li je nastupila zastara utuženih potraživanja. Sporna je i činjenica da li je pravni prednik tužiteljice MC sklopio Ugovor o kreditu u svojstvu potrošača.

10. Prema čl. 3. ZZP/07. potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

10. 1. U čl. 2. Direktive br. 93/13 od 5. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

10. 2. Tuženik je u spis dostavio stranice tri i četiri, za koje je naveo da su sastavni dio kreditnog zahtjeva kojeg je Banci podnio MC u svrhu sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Istaknuo je da je vidljivo da se ne radi o potrošačkom ugovoru zbog okolnosti da se u zahtjevu navodi u opisu namjene: "Gotovinski kredit uz hipoteku po Modelu V upisom zaloga na nekretnini upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] k. č. [katastarska čestica]. ... Traženim kreditom otplatio bi se potojeći adaptacijski kredit u iznosu 204.770,77 kuna, a razliku bi koristio za izradu bazena. Kuća je kompletno adaptirana i koristio bi ju u turističke svrhe tj. iznajmljivao bi turistima za što već ima dogovor s turističkim agencijama".

10. 3. U samom čl. 6. Ugovora o kreditu određeno je da je kredit odobren s namjenom: "hipotekarni kredit građana, gotovinski kredit uz hipoteku".

10. 4. Tužiteljica je u iskazu navela da je bila u vezi s pokojnim DC od 2007., u braku su bili od 2018. Tužitelj je predmetni ugovor o kreditu sklopio prije nego što su započeli vezu. Nisu joj poznate činjenice u vezi ugovora o kreditu (iznos kreditiranja, uvjeti i drugo). Nije ga pitala na što je utrošio sredstva ostvarena predmetnim kreditom. Kada je došla u [adresa]. kuća je bila donekle obnovljena te su na njezin prijedlog ona i MC tamo počeli zajedno stanovati po njezinom odlasku u mirovinu 31. studenog 2007. Kad je upoznala MC on je stanovao u [adresa]. U tom razdoblju dvije kćerke MC školovale su se na fakultetima. Kada su uselili u kuću u [adresa], ona je bila uređena da se u njoj moglo stanovati, poslije su još neke stvari dovršavali zbog čega je ona prodala svoj stan u [adresa]. Sredstvima ostvarenim prodajom stana obnovili su štalu koja se nalazila u [adresa] nasuprot kuće u kojoj su stanovali te su tamo napravili jedan apartman koji su počeli iznajmljivati tek 2015. i to do 2022. Štala je obnovljena u cijelosti sredstvima ostvarenim prodajom stana u [adresa]. MC se nije bavio iznajmljivanjem nekog drugog prostora. Kuća u kojoj su zajedno stanovali na adresi [adresa] nije nikada bila iznajmljivana. MC nije nikada bio vlasnik trgovačkog društva ili obrta. Kredit je zatvorio sredstvima ostvarenim prodajom maslinika.

11. 5. U postupku koji se ranije vodio kod ovog suda pod posl. br. P 627/2021- 4 (ranije posl. br. P 1821/2019) na ročištu održanom 2. veljače 2021. saslušan je MC. On je iskazao da je predmetni kredit podignuo u poslovnici tuženika u [adresa] u rujnu 2007. radi završetka renovacije kuće u kojoj stanuje. Kredit je podignuo u visini od oko 65.000,00 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti. Tim kreditom je zatvorio raniji stari kredit te je dobio dodatna sredstva za svoje potrebe. Valja reći da u tom postupku MC nije bio detaljnije saslušavan na okolnosti u koju svrhu je utrošio ostatak sredstava kredita (u dijelu u kojem nisu korištena za zatvaranje ranijeg kredita) jer u tom postuku tuženik nije ni osporavao status potrošača MC.

11. 6. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice kao istinit budući da je iskazivala vjerodostojno, u bitnom istovjetno kao i MC u postupku posl. br. P 627/2021. Sud je stoga ocijenio pozitivno i iskaz sada pok. MC.

11. 7. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja- pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati.

11. 8. U konkretnom slučaju je utvrđeno da je pravni prednik tužiteljice MC Ugovor o kreditu sklopio kao slabija stranka, i to u svojstvu fizičke osobe u svrhu zatvaranja drugog kredita te za svoje osobne potrebe, pa on ima svojstvo potrošača. U postupku nije utvrđeno da su novčana sredstva ostvarena predmetnim kreditom utrošena za potrebe poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja MC. Sama okolnost da je u kreditnom zahtjevu navedeno da korisnik kredita planira utrošiti dio sredstava na gradnju bazena ne dovodi do zaključka da su sredstva bila doista i utrošena na izvođenje opisanih radova i u svrhu iznajmljivanja, posebno uzimajući u obzir navode iz iskaza tužiteljice.

11. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je presuđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim njegovim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnik kreditnih usluga, kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Stoga se radi o ništetnim ugovornim odredbama.

12. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama posl. br. Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i posl. br. Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio utvrđenja iz odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske da je tuženik u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

13. Navedene presude donijete su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete na temelju čl. 502.a - 502.h Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013.) i čl. 131. - 141.b Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009.) te su subjektivne granice njezine pravomoćnosti proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu. U skladu s tim se tužitelj u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz tih presuda prema kojima su povrijeđeni njegovi interesi time što je na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti početno ugovorene kamatne stope i valutne klauzule koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak, vršila isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete iz otplatnog plana sastavljenog u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

14. Predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor te je sklopljen u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora. Stoga se i na taj ugovor odnose utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

15. Tuženik je u tijeku postupka, osporavajući osnovanost tužbenih zahtjeva, u bitnome naveo sve činjenice već istaknute, preispitane i otklonjene u postupku kolektivne zaštite. S obzirom na to da su ti navodi već otklonjeni u postupku kolektivne zaštite o njima nije bilo potrebno posebno raspravljati u ovom postupku, tim više što su odredbe sadržane u predmetnom ugovoru o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sadržajno identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika, koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbi ugovora koje je definirao trgovac na način da je pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe odnosno da je prije sklapanja ugovora o kreditu bio ispunjen uvjet prethodnog pregovaranja. Iz iskaza tužitelja MC u postupku posl. br. P 627/2021, koji je i u tom dijelu prihvaćen kao istinit, nije utvrđeno da je on imao mogućnost pregovaranja o sadržaju ugovora o kreditu, niti da bi mu bile jasno, objektivno i argumentirano iznesene moguće posljedice ugovaranja promjenjive kamatne stope, kao ni valutne klauzule.

16. 1. Vezano za navode tuženika da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno prema čl. 22. st. 1. ZOO/05, valja navesti da je u postupku kolektivne zaštite pravomoćno utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik, a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Stoga su takve ugovorne odredbe uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci.

16. 2. U odnosu na stajališta Suda Europske unije izražena u presudi broj C- 81/19 donesenoj u predmetu SC Banca Transilvania, na koja ukazuje tuženik, valja navesti da navedena presuda niti u jednom dijelu ne ukazuje da bi odredba o valutnoj klauzuli u švicarskim francima u Republici Hrvatskoj predstavljala ugovornu odredbu koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti zbog navodne neprimjene Direktive 93/13. Citirana presuda odnosi se prije svega na dispozitivne odredbe u Rumunjskoj vezano za monetarni nominalizam, pa je Sud Europske unije u toj presudi odlučivao povodom prethodnog pitanja u odnosu na potpuno drugi institut, koji je različit od valutne klauzule, te niti u jednom dijelu nije spomenuo odredbe o valutnoj klauzuli u kontekstu dispozitivnih odredbi koje bi bile isključene od ocjene nepoštenosti. U tom pogledu naknadna suprotna stajališta Suda Europske unije mogu utjecati samo na buduće postupke i postupke u tijeku u kojima takva ništetnost nije kao prethodno pitanje utvrđena u kolektivnom sporu.

16. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i s valutnom klauzulom koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da na temelju čl. 502. c. ZPP-a i čl. 118. ZZP/14 postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Takav pravni stav zauzeo je u svojim odlukama Vrhovni sud Republike Hrvatske posl. br. Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. i posl. br. Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020. Prema tome ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli predmetnog ugovora o kreditu koje su visinu obveze vezale uz švicarski franak su nepoštene budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo te su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su zbog toga na osnovi čl. 96. u vezi čl. 98. st. 1. ZZP/07. nepoštene, a time i ništetne (čl. 102. st. 1. ZZP/07.).

17. Ništetnost odredbi o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli ne znači i ništetnost cijelog ugovora o kreditu jer ugovor može opstati i bez tih odredbi pri čemu se visina stope kamate određuje prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi, a visina tečaja švicarskog franka prema tečaju na dan isplate ugovora o kreditu.

18. Nije relevantno što je pravni prednik tužiteljice otplatio u cijelosti kredit 2011. Prema pravnom stavu ovoga suda na ništavost pojedine ugovorne odredbe može se pozivati ugovorna strana i nakon prestanka ugovornog odnosa.

19. Kako se u skladu s čl. 328. ZOO/05. pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, valjalo je odlučiti kao u t. I. i II. izreke.

20. Zbog ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku tuženik je u skladu s čl. 323. st. 1. ZOO/05. po pravnim posljedicama ništetnosti dužan vratiti tužiteljici iznose koje je primio po osnovi ništetnih ugovornih odredbi zbog povećanja tečaja švicarskog franka. Tuženik je dužan vratiti tužiteljici utužene iznose koji predstavljaju razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koje u slučaju da nije došlo do njihovog povećanja zbog toga što je dolazilo do rasta tečaja švicarskog franka i to prema srednjem tečaju kreditora za švicarski franak na dan isplate ugovora o kreditu.

21. Na suglasan prijedlog stranaka visina potraživanja po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli utvrđena je na temelju nalaza i mišljenja vještaka mr. sc. Ljubomira Jelića iz rujna 2020. sačinjenog za potrebe postupka ovog suda posl. br. P 627/2021 (ranije P 1821/2019). U razdoblju od 11. rujna 2007. do **.**.2011. MC uplatio je veći iznos zbog promjene tečaja u odnosu na početni tečaj švicarskog franka i ta razlika preplaćenog po mjesecima iznosi: 1. veljače 2008. 5,23 eura (39,43 kuna), 1. ožujka 2008. 18,29 eura (137,77 kuna), 1. travnja 2008. 4,89 eura (36,88 kuna), 1. svibnja 2008. 3,07 eura (23,14 kuna), 1. lipnja 2008. 6,52 eura (49,13 kuna), 1. srpnja 2008. 3,46 eura (26,08 kuna), 1. listopada 2008. 5,42 eura (40,81 kuna), 1. studenog 2008. 48,44 eura (364,97 kuna), 1. prosinca 2008. 15,71 eura (118,37 kuna), 1. siječnja 2009. 54,47 eura (410,37 kuna), 1. veljače 2009. 56,92 eura (428,86 kuna), 1. ožujka 2009. 59,40 eura (447,56 kuna), 1. travnja 2009. 52,00 eura (391,83 kuna), 1. svibnja 2009. 51,50 eura (388,02 kuna), 1. lipnja 2009. 43,41 eura (327,10 kuna), 1. srpnja 2009. 33,94 eura (255,70 kuna), 1. kolovoza 2009. 37,84 eura (285,08 kuna), 1. rujna 2009. 44,70 eura (336,81 kuna), 1. listopada 2009. 38,02 eura (286,46 kuna), 1. studenog 2009. 37,37 eura (281,54 kuna), 1. prosinca 2009. 45,31 eura (341,40 kuna), 1. siječnja 2010. 51,68 eura (389,41 kuna), 1. veljače 2010. 60,02 eura (452,19 kuna), 1. ožujka 2010. 58,00 eura (437,02 kuna), 1. travnja 2010. 72,34 eura (545,03 kuna), 1. svibnja 2010. 69,23 eura (521,63 kuna), 1. lipnja 2010. 72,64 eura (547,28 eura), 1. srpnja 2010. 110,78 eura (834,70 kuna), 1. kolovoza 2010. 102,34 eura (771,10 kuna), 1. rujna 2010. 133,39 eura (1.005,05 kuna), 1. listopada 2010. 117,99 eura (889,03 kuna), 1. studenog 2010. 104,71 eura (788,94 kuna), 1. prosinca 2010. 144,40 eura (1.087,98 kuna), 1. siječnja 2011. 120,90 eura (910,95 kuna), 1. veljače 2011. 149,49 eura (1.126,36 kuna), 1. ožujka 2011. 154,16 eura (1.161,54 kuna), 1. travnja 2011. 141,48 eura (1.065,97 kuna), 1. svibnja 2011. 142,89 eura (1.076,59 kuna), 1. lipnja 2011. 183,11 eura (1.379,64 kuna), 1. srpnja 2011. 189,77 eura (1.429,81 kuna), 1. kolovoza 2011. 7.400,00 eura (55.755,33 kuna), 1. rujna 2011. 229,10 eura (1.726,15 kuna), 1. listopada 2011. 193,14 eura (1.455,20 kuna), 1. studenog 2011. 192,28 eura (1.448,70 kuna), 1. prosinca 2011. 189,76 eura (1.429,73 kuna), 2. prosinca 2011. 1.148,16 eura (8.650,81 kuna), što ukupno iznosi 12.197,67 eura (91.903,35 kuna).

21. 1. Valja napomenuti da je vještak u nalazu i mišljenju prikazao koliko je iznosila preplata zbog promjene tečaja švicarskog franaka po mjesečnim anuitetima tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, s time da je ukupan iznos pretplate iskazao u iznosu 91.699,83 kuna (12.170,66 eura) jer je prilikom izračuna ukupne pretplate uzeo u obzir ne samo razdoblje u kojem je tečaj bio veći od početno ugovorenog, već i razdoblje u kojem je tečaj bio manji od početnog, pa je vještak razdoblje pozitivne preplate umanjio za razdoblje u kojem je korisnik kredita manje uplatio u korist tuženika zbog promjene tečaja. Matematičkim izračunom na temelju podataka iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je u razdoblju u kojem je tečaj švicarskog franka bio veći od početnog tečaja tuženiku više uplaćeno 12.197,67 eura (91.903,35 kuna).

21. 2. Za odluku u ovoj pravnoj stvari relevantno je razdoblje samo pozitivne pretplate u korist tužiteljice iz razloga što je predmet ovog postupka zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa koji su preplaćeni u mjesecima u kojima je došlo do preplate, dok preostali anuiteti nisu bili predmet njezina zahtjeva, a niti je tuženik postavio odgovarajući zahtjev u ovom postupku u okviru kojeg bi se onda moglo raspravljati i odlučivati o anuitetima za mjesece u kojima je uplaćeno manje od onoga što bi tužiteljica bila dužna uplatiti po početnom tečaju.

21. 3. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti kao jasan, objektivan i argumentiran. Stranke nisu imale primjedbi na izračun vještaka.

22. Valja reći da je tužiteljica u t. III. tužbenog zahtjeva zatražila isplatu 98.249,35 kuna (13.039,93 eura) uvećano za zatezne kamate koje teku na pojedine iznose čiji zbroj iznosi 103.128,92 kuna (13.687,56 kuna). Iznos glavnice od 98.249,35 kuna odgovara izračunu vještaka iz nalaza i mišljenja po osnovi ukupno preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli umanjeno za mjesece u kojima je pravni prednik tužiteljice plaćao manje u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj švicarskog franka na dan isplate, dok je u dijelu zahtjeva gdje zahtjeva isplatu zateznih kamata od uplate anuiteta od isplate uzela u obzir samo anuitete iz onih mjeseca u kojima je došlo do preplate. Kako je u tužbi izričito navedeno (t. 3. tužbe) da se potražuje isplata preplaćenih iznosa samo po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, to je osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu 12.197,67 eura (91.903,35 kuna) na ime preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima.

22. 1. Iz prometa po kreditnim računima te nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je pravni prednik tužiteljice MC vršio uplate mjesečnih anuiteta u ugovorenom roku dospijeća odnosno prvog dana u mjesecu kroz cijelo vrijeme otplate kredita, izuzev zadnjeg anuiteta koji je podmiren 2. prosinca 2011., pa tužiteljici pripadaju zatezne kamate od dana izvršene uplate anuiteta u korist tuženika. To tuženik nije ni osporio. Međutim, tužiteljica svoj tužbeni zahtjev nije uskladila s nalazom i mišljenjem vještaka po pitanju preplaćenih iznosa po mjesecima po osnovi valutne klauzule, već je zatražila isplatu više od onog što joj pripada kako je obuhvatila i iznose pretplate po osnovi promjene kamatne stoga su tužiteljici priznate zatezne kamate kako je to specificirano u t. III. tužbenog zahtjeva, odnosno na način da su joj priznate zatezne kamate do iznosa zatraženog po mjesecima kako je navedeno u tužbi pazeći da ne dođe do prekoračenja tužbenog zahtjeva s time da ako su iznosi preplate bili manji od zatraženih uračunate su eventualne razlike u iznose preplate za daljnje razdoblje. U skladu s time tužiteljici nisu priznate zatezne kamate na zatraženi iznos 1,38 eura od 1. siječnja 2008. do isplate jer u tom mjesecu nije došlo do preplate po osnovi valutne klauzule, zatezne kamate nisu priznate na zatraženi iznos 14,46 eura, već na iznos 5,23 eura od 1. veljače 2008. do isplate koliko iznosi pretplata po osnovi valutne klauzule (s time da je razlika više zatraženog prenijeta u naredno razdoblje), tako su priznate zatezne kamate na iznos 18,29 eura od 1. ožujka 2008. do isplate (jer je ranije zatraženom iznosu za to razdoblje od 14,46 eura pribrojen i prenijeti zatraženi iznos za ranije razdoblje (siječanj i veljača 2008) koji mu u tom razdoblju nije priznat). Po toj formuli tako su priznate zatezne kamate na iznos 4,89 eura od 1. travnja 2008. do isplate, na iznos 3,07 eura od 1. svibnja 2008. do isplate, na iznos 6,52 eura od 1. lipnja 2008. do isplate, na iznos 3,46 eura od 1. srpnja 2008. do isplate, na iznos 5,42 eura od 1. listopada 2008. do isplate, na iznos 47,84 eura od 1. studenog 2008. do isplate, na iznos 15,71 eura od 1. prosinca 2008. do isplate, na iznos 48,12 eura od 1. siječnja 2009. do isplate, na iznos 53,74 eura od 1. veljače 2009. do isplate, na iznos 67,99 eura od 1. ožujka 2009. do isplate, na iznos 46,01 eura od 1. travnja 2009. do isplate, na iznos 58,43 eura od 1. svibnja 2009. do isplate, na iznos 43,41 eura od 1. lipnja 2009. do isplate, na iznos 33,94 eura od 1. srpnja 2009. do isplate, na iznos 37,84 eura od 1. kolovoza 2009. do isplate, na iznos 44,70 eura od 1. rujna 2009. do isplate, na iznos 38,02 eura od 1. listopada 2009. do isplate, na iznos 37,37 eura od 1. studenog 2009. do isplate, na iznos 45,31 eura od 1. prosinca 2009. do isplate, na iznos 51,68 eura od 1. siječnja 2010. do isplate, na iznos 60,02 eura od 1. veljače 2010. do isplate, na iznos 58,00 eura od 1. ožujka 2010. do isplate, na iznos 72,34 eura od 1. travnja 2010. do isplate, na iznos 69,23 eura od 1. svibnja 2010. do isplate, na iznos 72,64 eura od 1. lipnja 2010. do isplate, na iznos 110,78 eura od 1. srpnja 2010. do isplate, na iznos 102,34 eura od 1. kolovoza 2010. do isplate, na iznos 133,39 eura od 1. rujna 2010. do isplate, na iznos 117,99 eura od 1. listopada 2010. do isplate, na iznos 104,71 eura od 1. studenog 2010. do isplate, na iznos 144,40 eura od 1. prosinca 2010. do isplate, na iznos 120,90 eura od 1. siječnja 2011. do isplate, na iznos 149,49 eura od 1. veljače 2011. do isplate, na iznos 154,16 eura od 1. ožujka 2011. do isplate, na iznos 141,48 eura od 1. travnja 2011. do isplate, na iznos 142,89 eura od 1. svibnja 2011. do isplate, na iznos 183,11 eura od 1. lipnja 2011. do isplate, na iznos 189,77 eura od 1. srpnja 2011. do isplate, na iznos 6.311,40 eura od 1. kolovoza 2011. do isplate te na iznos 3.041,64 eura od 2. prosinca 2011. do isplate.

23. Slijedom navedenog tužiteljica ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak po pravilima o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja, odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. u vezi s čl. 1115. ZOO/05.). To stoga što je tuženik na temelju navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu od pravnog prednika tužiteljice naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti. Pritom, stav je ovoga suda da je tuženik nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na čl. 96. ZZP/07, već u trenutku sklapanja ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe ništetne te da, sve ono što na temelju njih bude primio, da mu ne pripada.

24. U razdoblju od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05., 41/08.) uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu. Eskontna stopa je do 30. lipnja 2011. godine iznosila 9 %, a od 1. srpnja 2011. godine 7 %. U ovom slučaju ta se stopa uvećava za pet postotnih poena pošto se ovdje ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, a ni o ugovoru između trgovca i osobe javnog prava. Od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. kamatno stopa se određivala za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena.

25. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05., kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Takav stav je izražen u pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

25. 1. Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli pravomoćno okončan donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., to do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 16. veljače 2022. nije protekao opći zastarni rok od pet godina. Stoga nije nastupila zastara prava potraživanja tužiteljice po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli kao ni zateznih kamata koje teku na te iznose od uplate anuiteta do isplate.

26. Slijedom navedenog odlučeno je kao u t. III. i u dijelu t. IV. izreke ( u dijelu u kojem je odbijen zahtjev za isplatu 842,26 eura sa zateznim kamatama te isplate daljnjih zateznih kamata preko iznosa priznatog u t. III. izreke).

27. Preostalo je za odlučiti o zahtjevu tužiteljice radi isplate 589,29 eura (4.440,00 kuna) po osnovni naknade za prijevremenu otplatu kredita iz čl. 10. t. 2. Ugovora o kreditu, za koju ugovornu odredbu je istaknuto da je nepoštena i ništetna prema čl. 96. st. 1. i 2. u vezi s čl. 98. i 102. st. 1. ZZP/07.

28. Na temelju iskaza pravnog prednika tužiteljice utvrđeno je da je u dva navrata korisnik kredita izvršio veće uplate u korist tuženika s ciljem zatvaranja Ugovora o kreditu.

29. Iz sadržaja Ugovora o kreditu proizlazi da naknada koju je Banka ovlaštena izračunati korisniku kredita prema svojim aktima u slučaju prijevremene otplate kredita nije bila određena te je po navedenoj ugovornoj odredbi tuženik bio ovlašten sam donijeti odluku o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita.

30. U čl. 1024. ZOO/05. određeno je da korisnik kredita može odustati od ugovora prije nego što je počeo koristiti kredit (st. 1.); kredit može vratiti i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (st. 2.); u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (st. 3.); u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (st.4.).

30. 1. Osim pravila o prijevremenoj otplati kredita iz čl. 1024. st. 2. ZOO/05. postoji i opća odredba o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza u čl. 25. ZOO/05. Prema toj odredbi, dužnik novčane obveze može je ispuniti prije roka. U slučaju ispunjenja novčane obveze prije roka dužnik ima pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze samo ako je na to ovlašten ugovorom.

31. Slijedom navedenog, u skladu s čl. 1024. st. 3. i 4. ZOO/05. korisnik kredita dužan je naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, dok je davatelju kredita zabranjeno da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunava kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada je po ugovoru trebalo vratiti ugovoreni iznos.

32. Tuženik, osim što se pozvao na svoje Opće uvjete poslovanja i Tarifu koja propisuje visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita, ne navodi na što se odnosi visina te naknade. Pritom je potpuno neodlučno što se tuženik poziva na osnovno načelo građanskog prava (načelo dispozitivnosti), odnosno da je takva naknada slobodno ugovorena među strankama.

33. Ugovorna odredba prema kojoj korisnik kredita plaća Banci naknadu zbog prijevremene otplate kredite u suprotnosti je s načelom savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO/05.. Naplatom te naknade korisniku kredita otežano je ispunjenje ugovora prije roka, a koje pravo mu po zakonu pripada.

34. Kako tuženik nije dokazao da je zbog prijevremene otplate kredita trpio štetu u skladu s čl. 1024. st. 3. ZOO/05., valjalo je utvrditi da je predmetna ugovorna odredba suprotna kogentnoj zakonskoj normi i nepoštena, a time i ništetna.

35. Takav pravni stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl. br. Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022.

36. Između stranaka sporna je i visina naknade koju je Banka naplatila pravnom predniku tužiteljice na ime prijevremene otplate kredita. Međutim, iz isprava priloženih u spisu nije moguće s izvjesnošću utvrditi koji iznos je po toj osnovi tuženik naplatio pravnom predniku tužiteljice niti je u postupku koji se ranije vodio kod ovog suda financijski vještak mr. sc. Ljubomir Jelić u nalazu i mišljenju utvrdio iznos naplaćene naknade po toj osnovi. Tužiteljica u ovom postupku nije predložila izvođenje relevantnih dokaza (financijsko vještačenje) kojim bi se mogla utvrditi visina naknade koja je po toj osnovi naplaćena pravnom predniku tužiteljice. Naime, u dijelu tužbe kojim se obralaže potraživanje po osnovi naknade za prijevremeni povrat (t. VI. tužbe) nije predloženo financijsko vještačenje. Iz samog prometa po kreditu navodi se iznos 4.440,00 kuna, kao dugovanje korisnika kredita, uz datum valute 13. srpnja 2011. s opisom „NL- Ž M“, pa ni iz te isprave nije moguće s izvjesnošću utvrditi da bi se radilo o iznosu koji bi bio naplaćen po osnovi naknade za prijevremenu otplatu kredita iz čl. 10. t. 2. Ugovora o kreditu.

37. Budući da tužiteljica, na kojoj je bio teret dokazivanja, nije dokazala visinu utužene tražbine po osnovi naknade za prijevremenu otplatu kredita iz čl. 10. t. 2. Ugovora o kreditu, to je primjenom pravila o teretu dokazivanja u smislu čl. 221.a ZPP- a, u tom dijelu odbijen tužbeni zahtjev kao neosnovan (dio t. IV. izreke).

38. Obje stranke podnijele su zahtjeve za naknadu troškova postupka.

38. 1. U skladu s čl. 154. st. 2. ZPP-a ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Pritom, sud na temelju čl. 154. st. 5. ZPP-a može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje je protivna stranka imala ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.

38. 2. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Vrijednost predmeta spora prema postavljenom tužbenom zahtjevu iznosi ukupno 20.265,36 eura i to stoga što je tužbom obuhvaćeno više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, pa se vrijednost predmeta spora određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva (čl. 37. st. 1. ZPP). Zahtjev na isplatu iznosi ukupno 13.629,22 eura (102.689,35 kuna), a tužitelj nije naznačio vrijednost tužbenih zahtjeva na utvrđenje pa vrijednost tih zahtjeva prema čl. 40. st. 5. ZPP-a iznosi 6.630,00 eura, odnosno ukupno 20.259,22 eura.

38. 3. Tužiteljica je uspjela sa zahtjevom za utvrđenje u cijelosti (100 %), dok je sa zahtjevom za isplatu uspjela 89,50 %, čime njezin uspjeh iznosi 94,75 %, a time uspjeh tuženika iznosi 5,25 %. Razlika njihovih uspjeha iznosi 89,50 % u korist tužiteljice. Slijedom toga, odlučeno je da je tuženik na temelju čl. 154. st. 5. ZPP-a dužan tužiteljici naknaditi troškove postupka u cijelosti budući da u odnosu na odbijajući dio tužiteljice nisu nastali posebni troškovi.

38. 4. Tužiteljica je zatražila naknadu troškova postupka i to za zastupanje kod sastava tužbe 500,00 eura, kod pristupa ročištima 27. listopada 2022. i 20. studenog 2024. po 500,00 eura, sve uvećano za PDV 375,00 eura, te sudske pristojbe na tužbu i odluku 185,55 eura, ukupno 2.060,55 eura.

38. 5. U skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023., dalje: OT) i čl. 155. ZPP-a priznati su joj troškovi zastupanja kod sastava tužbe od 16. veljače 2022. u iznosu 500,00 eura (tar. br. 7. t. 1. u vezi tar. br. 52. t. 3. u vezi s tar. br. 54. OT-e), te kod pristupa ročištima 27. listopada 2022. i 20. studenog 2024. po 500,00 eura (tar. br. 9. t. 1. u vezi s tar. br. 7. t. 1. u vezi tar. br. 52. t. 3. i tar. br. 54. OT), kao i PDV na te iznose (tar. br. 46. OT) što iznosi 375,00 eura. Pored toga, priznati su joj troškovi sudske pristojbe na tužbu u podmirenom iznosu 92,77 eura u skladu s tar. br. 1. t. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine br. 53/2019., 92/2021. ) u skladu s čl. 7. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 118/2018., 51/2023.), dok joj na presudu nije priznat trošak sudske pristojbe budući da je u dijelu u kojem je usvojen u pretežitom dijelu tužbeni zahtjev tužiteljica oslobođena naplate sudske pristojbe u skladu s čl. 11. st. 2. t. Zakona o sudskim pristojbama. Tužiteljica je u obvezi podmiriti sudsku pristojbu samo u dijelu zahtjeva koji se odnosi na naknadu za prijevremeni povrat kredita, a kako je u tom dijelu u cijelosti odbijen njezin zahtjev, to tuženik ne može u tom dijelu biti obavezan na naknadu troška.

38. 6. Na temelju čl. 151. st. 3. ZPP-a tužiteljici na odmjerene troškove postupka pripadaju zatezne kamate od presuđenja do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje: ZOO) uvećanoj za tri postotna poena.

38. 7. Slijedom navedenog naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi troškove postupka isplatom 1.967,77 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 30. prosinca 2024. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a uvećanoj za tri postotna poena, dok su odbijeni zahtjev tužiteljice u preostalom dijelu te zahtjev tuženika u cijelosti (t. V.-VII. izreke).

U Pazinu 30. prosinca 2024.

Sutkinja

Kristijana Matejčić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dostave odluke.

DNA:

1. tužiteljica p. p., uz rješenje o sudskoj pristojbi na presudu 26,54 eura,

2. tuženik p. p.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte