Posl. broj: P-502/2023-30.
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
Zlatar, Trg slobode 14A
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru po sucu Damiru Čižmeku kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĐK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Maji Buhin, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska 69, Zagreb, OIB: 53056966535, radi isplate, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui iz Zagreba, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 28. studenoga 2024. u prisutnosti tužitelja i njegove punomoćnice te punomoćnice tuženika Marije Palac, odvjetnice iz Zagreba, 30. prosinca 2024.
p r e s u d i o j e
I. N a l a ž e s e tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužitelju ĐK plati iznos od 5.112,44 EUR (pettisućastodvanaeset eura i četardesetčetiri centa) sa zakonskom zateznom kamatom tekućem na iznos od:
0,85 EUR
od 18. srpnja 2007. pa do isplate,
1,72 EUR
od 17. kolovoza 2007. pa do isplate,
0,89 EUR
od 20. studenoga 2007. pa do isplate,
3,10 EUR
od 15. siječnja 2008. pa do isplate,
4,81 EUR
od 12. veljače 2008. pa do isplate,
7,74 EUR
od 25. ožujka 2008. pa do isplate,
3,34 EUR
od 19. travnja 2008. pa do isplate,
1,64 EUR
od 24. svibnja 2008. pa do isplate,
3,83 EUR
od 20. lipnja 2008. pa do isplate,
0,61 EUR
od 22. srpnja 2008. pa do isplate,
0,77 EUR
od 19. kolovoza 2008. pa do isplate,
2,68 EUR
od 16. rujna 2008. pa do isplate,
17,14 EUR
od 11. listopada 2008. pa do isplate,
7,45 EUR
od 14. studenoga 2008. pa do isplate,
19,77 EUR
od 16. prosinca 2008. pa do isplate,
21,66 EUR
od 15. siječnja 2009. pa do isplate,
22,52 EUR
od 17. veljače 2009. pa do isplate,
20,94 EUR
od 20. ožujka 2009. pa do isplate,
21,41 EUR
od 25. travnja 2009. pa do isplate,
17,66 EUR
od 26. svibnja 2009. pa do isplate,
14,90 EUR
od 19. lipnja 2009. pa do isplate,
15,64 EUR
od 23. srpnja 2009. pa do isplate,
17,09 EUR
od 25. kolovoza 2009. pa do isplate,
Posl. broj: P-502/2023-30.
16,96 EUR
od 20. rujna 2009. pa do isplate,
15,50 EUR
od 20. listopada 2009. pa do isplate,
18,25 EUR
od 25. studenoga 2009. pa do isplate,
20,46 EUR
od 31. prosinca 2009. pa do isplate,
23,61 EUR
od 2. veljače 2010. pa do isplate,
22,89 EUR
od 2. ožujka 2010. pa do isplate,
27,15 EUR
od 2. travnja 2010. pa do isplate,
26,34 EUR
od 1. svibnja 2010. pa do isplate,
27,92 EUR
od 1. lipnja 2010. pa do isplate,
41,58 EUR
od 20. srpnja 2010. pa do isplate,
38,77 EUR
od 27. kolovoza 2010. pa do isplate,
47,35 EUR
od 26. listopada 2010. pa do isplate,
44,39 EUR
od 26. listopada 2010. pa do isplate,
39,61 EUR
od 15. lipnja 2011. pa do isplate,
49,68 EUR
od 15. lipnja 2011. pa do isplate,
62,49 EUR
od 15. lipnja 2011. pa do isplate,
53,42 EUR
od 15. lipnja 2011. pa do isplate,
56,60 EUR
od 25. lipnja 2011. pa do isplate,
52,56 EUR
od 25. lipnja 2011. pa do isplate,
53,29 EUR
od 25. lipnja 2011. pa do isplate,
70,46 EUR
od 25. lipnja 2011. pa do isplate,
72,13 EUR
od 2. kolovoza 2011. pa do isplate,
86,48 EUR
od 7. listopada 2011. pa do isplate,
79,11 EUR
od 22. siječnja 2012. pa do isplate,
71,04 EUR
od 8. veljače 2012. pa do isplate,
69,22 EUR
od 25. travnja 2012. pa do isplate,
72,40 EUR
od 25. travnja 2012. pa do isplate,
75,71 EUR
od 26. travnja 2012. pa do isplate,
76,16 EUR
od 26. travnja 2012. pa do isplate,
73,87 EUR
od 17. svibnja 2012. pa do isplate,
75,41 EUR
od 14. listopada 2012. pa do isplate,
76,47 EUR
od 4. prosinca 2012. pa do isplate,
74,69 EUR
od 3. siječnja 2012. pa do isplate,
75,16 EUR
od 2. veljače 2013. pa do isplate,
73,83 EUR
od 2. ožujka 2013. pa do isplate,
70,94 EUR
od 3. travnja 2013. pa do isplate,
74,02 EUR
od 3. svibnja2013. pa do isplate,
75,49 EUR
od 11. lipnja 2013. pa do isplate,
74,46 EUR
od 9. srpnja 2013. pa do isplate,
68,66 EUR
od 10. kolovoza 2013. pa do isplate,
73,59 EUR
od 10. rujna 2013. pa do isplate,
74,02 EUR
od 10. listopada 2013. pa do isplate,
72,09 EUR
od 12. studenoga 2013. pa do isplate,
66,08 EUR
od 10. prosinca 2013. pa do isplate,
65,93 EUR
od 11. siječnja 2014. pa do isplate,
67,40 EUR
od 11. siječnja 2014. pa do isplate 69,77 EUR
od 11. veljače 2014. pa do isplate,
73,04 EUR
od 11. veljače 2014. pa do isplate,
Posl. broj: P-502/2023-30.
71,35 EUR
od 11. veljače 2014. pa do isplate,
72,55 EUR
od 11. ožujka 2014. pa do isplate,
73,91 EUR
od 9. travnja 2014. pa do isplate,
74,75 EUR
od 9. travnja 2014. pa do isplate,
76,53 EUR
od 10. svibnja 2014. pa do isplate,
75,95 EUR
od 10. svibnja 2014. pa do isplate,
73,97 EUR
od 10. lipnja 2014. pa do isplate,
73,34 EUR
od 9. srpnja 2014. pa do isplate,
73,61 EUR
od 9. srpnja 2014. pa do isplate,
1.365,34 EUR od 28. studenoga 2014. pa do isplate,
do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskonte stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena; od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućem polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.
II. N a l a ž e se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužitelju ĐK plati iznos od 455,35 EUR (četiristoopedesetpet eura i tridesetpet centi), sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. lipnja 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena; od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućem polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za
Posl. broj: P-502/2023-30.
drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
III. N a l a ž e s e tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužitelju ĐK naknadi troškove postupka u iznosu od 2.228,08 EUR (dvijetisućedvijesto- dvadesetosam eura i osam centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. prosinca 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana, a o d b i j a se preostali dio tužiteljevog zahtjeva za naknadu troškova u iznosu od 473,89 EUR (četiristosedamdesettri eura i osamdesetdevet centi).
IV. O d b i j a s e tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u cijelosti.
Obrazloženje
1. Tužitelj je 14. lipnja 2023., mjesno nadležnom Općinskom građanskom sudu u Zagrebu, protiv tuženika podnio tužbu, radi isplate. U tužbi navodi da je, kao korisnik kredita, sklopio je s tuženikom, kao kreditorom, dana 14.06.2007. godine Ugovor o kreditu broj 041-50-4183711, na iznos od 23.560,92 CHF, plativo u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita, a koji ugovor je potvrđen od strane javnog bilježnika Alemka Gajski iz Zagreba dana 14.06.2007. godine pod posl.br.: OV-18836/2007. U članku 6. ugovora o kredita ugovoren je rok otplate kredita kroz 84 mjeseca, dok je u čl. 7. ugovoreno da se iznos kredita otplaćuje na sljedeći način: a) dio glavnice kredita u iznosu od 17.884,80 CHF otplaćuje se u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Ugovoreno je da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu, a prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 31.10.2007. godine. U navedeni iznos anuiteta uračunata je i redovna mjesečna kamata na preostali dio glavnice iz točke b), a b)preostali dio glavnice kredita u iznosu od 5.676,12 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF, važećem na dan dospijeća, dospijeva na naplatu odjednom u zadnjem mjesecu ugovorenog roka otplate kredita zajedno sa zadnjim anuitetom otplate kredita iz točke a), a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisnik kredita po isplati kredita. U čl. 2. ugovora o kreditu ugovorena je redovna kamata od 5,20 %, godišnja, promjenjiva u skladu s jednostranom Odlukom o kamatnim stopama kreditora odnosno tuženika, dok je u čl. 3. ugovorena jednokratna naknada u iznosu od 3,30 %, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. U čl. 9. istog ugovora o kreditu ugovoreno je: „Korisnik kredita izjavljuje da je upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom te potvrđuje da mu je uručena otplatna
Posl. broj: P-502/2023-30.
tablica s jasno iskazanom efektivnom kamatnom stopom.“ Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. g., potvrđenom presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g., te presudom Vrhovnog suda RH broj Rev-249/14 od 9. travnja 2015. g., donesenim povodom kolektivne tužbe za zaštitu prava potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu u CHF, a koju tužbu je udruga „Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača“ podnijela protiv 8 banaka, među kojim bankama je i uvodno označeni tuženik, utvrđena je ništetnost jednostrano promjenjive kamatne stope. Preciznije, u citiranim presudama pravomoćno je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer da je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj odredbi ugovora koji je tuženik unaprijed pripremio „na svojem obrascu“, niti su u ugovoru utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, a zbog čega je ista odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/2012 od 04. srpnja 2013. god., utvrđene su nepoštenim i ništetnim i odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo niti je tuženik potrošača u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja te je time ujedno prouzročena i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana isključivo na štetu potrošača. Ova presuda u navedenom dijelu potvrđena je presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018 g., Odlukom Ustavnog suda RH U-III-2521/2015 od 13. prosinca 2016. g., te presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH Rev-2221/18 od 3. rujna 2019 god. Dakle, spor za kolektivnu pravnu zaštitu, pokrenut tužbom udruge „ Franak“ protiv 8 banaka, a među kojim bankama je uvodno naznačeni tuženik, pravomoćno je okončan na način da su oba sastojka (odredbe) ugovora o kreditu i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi (odredba o cijeni kredita) i odredba o valuti švicarski franak (odredba o predmetu ugovora) utvrđene nepoštenim, a time i ništetnim. Riječ je o presudama koje su javno dostupne pa se na iste ovim putem ukazuje te se na njih poziva. Nastavno na navedeno, ukazuje se da je odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14- u daljnjem tekst ZPP) propisano sljedeće: „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno tvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, vrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“ Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014, 110/2015, 14/2019), odnosno sukladno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013), navedene su presude obvezujuće i za Naslovni sud pa se stoga ovim putem tužitelj poziva na spomenuta utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih
Posl. broj: P-502/2023-30.
interesa potrošača. S obzirom na utvrđenu ništetnost odredbe ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu chf i ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi (temeljem direktnog učinka kolektivne tužbe), kao i uzevši u obzir ništetnost odredbi istog ugovora o kreditu koji propisuje da je tužitelj- potrošač dužan platiti banci naknadi za prijevremenu otplatu kredita te naknadu banci zbog „ bankarske usluge stavljanja kredita na raspolaganje dužniku“, to tužitelj predmetnom tužbom potražuje razliku između plaćenih anuiteta obračunatih prema tečaju CHF-a na dan plaćanja pojedinog anuiteta i obračunatih anuiteta prema tečaju CHF-a na dan isplate kredita (razlika u valuti), te „naknadu zbog otvaranja/obrade kredita“, trošak opomena, te jednokratnu naknadu, naplaćenu prilikom prvog korištenja kredita, zajedno sa zateznim kamatama, tekućim na svaki pojedini uplaćeni anuitet u pojedinom mjesecu tokom vremena plaćanja/trajanja kredita pa do isplate, a koje kamate se do 31. prosinca 2007. g. određuju sukladno čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. god., pa do 31.07.2015. god., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. god., pa do isplate, sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima. Naime, tužitelju je plaćanjem anuiteta, obračunatog prema tečaju CHF nastala šteta, a tuženik je s druge strane stekao nepripadnu imovinsku korist temeljem spomenutih ništetnih odredbi ugovora o kreditu pa stoga tuženik kao nepošteni stjecatelj, mora isplatiti tužitelju i naknadu štete i zateznu kamatu od dana stjecanja odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta, sve sukladno čl. 1111. st. 3., čl. 1115. i čl. 1086. Zakona o obveznim odnosima. Sukladno okvirnom izračunu razlike između plaćenih mjesečnih anuiteta na ime glavnice vezane uz valutu CHF te između ugovorenih mjesečnih anuiteta (razlika u valuti), tužitelj ostvaruje pravo na naknadu štete zbog ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli vezano uz valutu CHF, u iznosu od 6.636,14 € / 50.000,00 kn, zajedno sa pripadajućim kamatama, tekućim na pojedini, isplaćeni mjesečni iznos od trenutka uplate banci pa do isplate. Tužitelj ostvaruje i pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe istog ugovora o naknadi banci zbog „zatvaranja računa te zbog obrade kredita“, u paušalnom iznosu od 398,17 € / 3.000,00 kn, zajedno sa pripadajućim kamatama, tekućim na potonji iznos naknade od 14.06.2007. god. pa do isplate, a koji iznosi naknade će se točno precizirati po provedenom knjigovodstvenom vještačenju. Tužitelj pridržava pravo konačno specificirati svoj tužbeni zahtjev nakon provođenja knjigovodstveno- financijskog vještačenja u ovoj pravnoj stvari odnosno nakon dostave eventualnih drugih knjigovodstvenih isprava koje će eventualno vještaku biti potrebne za izradu nalaza i mišljenja stalnom sudskom vještaku. Punomoćnik tuženika je dana 14.06.2023. godine preuzeo zastupanje tužitelja – potrošača te je odmah po preuzimanju zastupanja tuženiku poslan zahtjev za dostavom dokumentacije koja nedostaje tužitelju i to: dostava eventualnih dodataka ugovoru o kreditu, prvi otplatni plan, knjigovodstvena kartica sa specifikacijom svih dosadašnjih uplata, sve odluke banke o promjeni kamatne stope. Slijedom svega navedenog, tužitelj smatra da su se ispunile pretpostavke iz čl. 186. b st. 3. ZPP-a tužitelj postavlja manifestacijski zahtjev za dostavu dokumentacije te neodređeni zahtjev za isplatu, a postavlja i alternativne, kumulirane zahtjeva za isplatu po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu od 6.636,14 EUR/50.000,00 kn te po osnovi ništetne odredbe o jednokratnoj naknadi u iznosu od 398,17 EUR/ 3.000,00 kn, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
Posl. broj: P-502/2023-30.
2. Rješenjem predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV- 223/2023-6. od 25. rujna 2023. za postupanje u ovom predmetu određen je Općinski sudu u Zlataru.
3. Tuženiku u odgovoru na tužbu navodi da nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 14.06.2007. g. zaključili Ugovor o kreditu broj 041-50-4183711 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 23.560,92 a da je ugovorena redovna kamata 5,20 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i s kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15% godišnje, također promjenjiva. Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. U odnosu na navode tužitelja o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene valutne klauzule tvrdi da tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF. Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu). Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristao na promjenjivu
Posl. broj: P-502/2023-30.
kamatnu stopu, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Tuženik se protivi pozivanju tužitelja na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove jer konkretno nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove. Takav institut bi došao u obzir samo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe ne bi imao osnove u nekom pravnom poslu, odluci sud, odnosno odluci neke druge nadležne vlasti ili zakonu. Tvrdi da tužitelj nije dokazao da je došlo do prijelaza njezine imovine u imovinu tuženika niti da pravne osnove nema ili da je otpala. Sukladno Zakonu o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje. Tužitelj se ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužitelj ne može smatrati da je osnov njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati. Tužitelj nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.
4. Na pripremnom ročištu 22. veljače 2024. tuženiku je rješenjem naloženo da u roku od osam dana dostavi tužitelju početni otplatni plan i odluke o promjenama kamatnih stopa za vrijeme trajanja ugovorne obveze.
5. Tuženik je uz podnesak od 1. ožujka 2024. dostavio navedenu dokumentaciju te je tužitelju rješenjem posl. broj: P-502/2023-12. od 4. ožujka 2024. naloženo da u roku od 30 dana postavi određeni tužbeni zahtjev, temeljem odredbi čl. 186.b st. 3. i čl. 325.a st. 1. b Zakona o parničnom postupku, "Narodne novine", br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., proč. tekst , 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP).
6. Tužitelj je podneskom od 3. travnja 2024. postavio određeni tužbeni zahtjev tako da potražuje po osnovi ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli 4.845,63 eura sa zakonskom zateznom kamatom od plaćanja pojedinih iznosa pa od isplate, te po osnovi ništetnosti odredbe o jednokratnoj naknadi 470,68 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 31. srpnja 2007. pa do isplate.
7. Tužitelj je tužbeni zahtjev konačno precizirao nakon provedenog financijskog vještačenja, podneskom od 21. listopada 2024. godine, uskladivši ga s nalazom i mišljenjem vještaka.
8. Tuženik se i tako preciziranom tužbenom zahtjevu protivi.
9. Tužbeni zahtjev je osnovan.
Posl. broj: P-502/2023-30.
10. U postupku su pročitani: ugovor o kreditu broj 041-50/4183711 od 14. lipnja 2007., elektronička poruka tužiteljeve punomoćnice tuženiku od 14. lipnja 2023. sa zahtjevom za dostavu dokumentacije, zahtjev za kredit od 13. lipnja 2007., tuženikove odluke o promjenama kamatnih stopa po kreditima građana, otplatni plan od 20. lipnja 2007. i specifikacija uplata po predmetom kreditu; provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. ČK iz društva Ručević vještačenja d.o.o. iz Zagreba te je saslušan tužitelj. 11. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.
12. Nije sporno:
- da su stranke 140. lipnja 2007. godine sklopile ugovor o kreditu broj: 041-50/4183711 kojim je tužitelju odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti 23.560,92 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (članak 1.); na koji se obračunavaju kamate od 5,20 % godišnje, promjenjive u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (članak 2.), s namjenom kupnje novih vozila (čl. 6.) i rokom otplate od 84 mjeseca (čl. 4.), , a kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća (čl. 7.);
- da je člankom 3. ugovora ugovorena naknada od 3,30 % od iznosa kredita, koja se jednokratno naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita;
- da je tuženik tužitelju temeljen navedene odredbe 20. lipnja 2007. naplatio na ime troškova obrade iznos od 3.430,81 kuna, što odgovara protuvrijednosti od 777,51 CHR, odnosno iznosu od 455,35 eura, prema fiksnom tečaju konverzije;
- da je tužitelj kredit u cijelosti otplatio sukladno podacima iz pregleda prometa za klijenta.
13. Sporno je:
- jesu li citirane ugovorna odredbe o valutnoj klauzuli te o naknadi za jednokratne troškove obrade kredita nepoštene i ništetne;
- jesu li za ovu parnicu uopće relevantne odluke trgovačkih sudova na koje se tužiteljica poziva;
- je li, kada bi navedene odredba i bile ništetne, dopušteno za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze primijeniti tečaj na dan puštanja kredita, kako to zahtijeva tužitelj;
- je li, ako sud, ukoliko nađe tužbeni zahtjev osnovanim, dužan u obzir uzeti i iznose, odnosno razdoblja kad je tužitelj plaćao manje anuitete jer je tečaj CHF bio niži od početnih;
- zatraženi tijek zateznih kamata te
- je li, neovisno o navedenom, nastupila zastara za glavnične iznose s kamatama.
Posl. broj: P-502/2023-30.
14. U bitnome, iz navedenih razloga, tuženik osporava tužbeni zahtjev u cijelosti, kako po osnovi, tako i po visini.
15. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj: Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. godine je, među ostalim, preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke na način da je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje da su tužene banke u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojoj je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.
16. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj: Revt- 249/14-2. od 9. travnja 2015. godine odbijene su revizija tužitelja (točka 1.) te revizije 1-7.. tuženika (točka 2.).
17. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-2521/2015, U-III- 2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016. godine djelomično je usvojena ustavna tužba Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača te je djelomično ukinuta navedena odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4. od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franaka, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo (točka I.1. izreke drugostupanjske presude), te u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na 8. tuženica S. d.d. (toč. I.2. izreke drugostupanjske odluke) i u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak, a u preostalom dijelu su odbijene ustavne tužbe podnositelja.
18. Ponovno odlučujući o reviziji, Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem Revt-575/16-5. od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike broj: Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su prvo-sedmotužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF-a (te protiv dijela te presude kojom je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na osmotuženu Sberbank d.d., što za ovu parnicu nije relevantno). Predmet je vraćen Visokom trgovačkom sudu na ponovno odlučivanje uz uputu da se sporno pitanje (valutne klauzule) riješi u skladu s pravnim shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženom u njegovoj ukidnoj odluci, odnosno da se ispita:
- jesu li tužene banke kao financijske ustanove znale, odnosno po redovnom tijeku mogle odnosno morale znati kakav će ubuduće, u ugovornom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti uz primjenu valutne klauzule?; jesu li postojale naznake na globalnom, svjetskom planu a koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj tih valuta prema kuni u budućem razdoblju?; te
Posl. broj: P-502/2023-30.
- ako su takve okolnosti postojale i banke za njih znale odnosno morale znati, a takve informacije uskratile klijentima pri sklapanju ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskom franku, onda bi takvo postupanje moglo utjecati na ocjenu o jasnoći i razumljivosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskom franku, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a tim u vezi i njihovom podlijeganju ocjeni (ne)poštenosti.
19. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u ponovljenom postupku presudom posl. broj: Pž-6632/2017-10. od 14. lipnja 2018. odbio žalbe tuženih banaka te potvrdi presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine te u bitnome utvrdio da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.
20. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno utvrdio da su sve tužene banke koristile nepoštene i ništetne odredbe kako o valutnoj klauzuli, tako i o promjenjivoj kamatnoj stopi.
21. Protiv ove odluke banke (i tužitelj, što za ovu parnicu nije bitno) su podnijele revizije o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio presudom i rješenjem posl. broj: Rev-2221/2018-11. od 3. rujna 2019. godine, među ostalim, točkom II., odbio kao neosnovane revizije "prvo-sedmotuženih protiv drugostupanjske presude u dijelu (toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franaka…". U obrazloženju navedene odluke navodi se da je drugostupanjski sud postupajući po ukidnom rješenju ovog suda, a polazeći od činjeničnih utvrđenja iz prvostupanjske presude te sadržajno postupajući na temelju odredbe čl. 373.a ZPP-a, njihovom preocjenom utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice glede postupanja tuženih banaka vezano za pregovaranje odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak… i to baš:
-da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače,
- da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima…,
- da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.
22. Vrhovni sud Republike Hrvatske dalje u obrazloženju navodi kako u pravcu osnovanosti dijela zahtjeva tužitelja, a koji se odnosi na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima koje su banke kao trgovci u naznačenom razdoblju sklapale s korisnicima kredita kao potrošačima uz ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak, a kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, prihvaća razloge iz drugostupanjske presude te se na temelju
Posl. broj: P-502/2023-30.
odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP-a, umjesto posebnog obrazloženja stranke upućuju na razloge iz ove presude.
23. Prema odredbi čl. 138.a ZZP/07, važećeg u vrijeme pokretanja postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Odgovarajuću odredbu sadrži i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 41/14, dalje: ZZP/14), važećeg u vrijeme pokretanja ove parnice i sada.
24. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
25. Iako u izrekama odluka trgovačkih sudova nisu točno citirane sporne ugovorne odredbe (što prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudu presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj: Revt 249/14- 2. na strani 29. nije ni bilo potrebno: "Iz sadržaja te odredbe ne proizlazi obveza suda da u izreci presude kojom prihvaća tužbeni zahtjev navode samu zakonsku odredbu koja je postupanjem tuženika povrijeđena, već naprotiv da čin kojim je povreda počinjena precizno (opisno) definira, a što je u pobijanoj presudi sud i učinio, što znači da je ovako formulirana izreka pobijane presude jasna i razumljiva."), sasvim je jasno da se radi upravo o ugovorenim odredbama kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te se takve ugovorne odredbe utvrđene nepoštenima i ništetnima.
26. U postupcima pred trgovačkim sudovima utvrđeno, a što prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, da se radilo o standardiziranim ugovorima te se o pojedinim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a što sasvim jasno proizlazi i iz uvjerljivog iskaza tužitelja koji navodi da je 2007. godine trebao kupiti auto te je pronašao odgovarajući. Iz auto kuće su ga uputili u banku jer mu je trebao kredit. U banci je rekao koji iznos kredita bi trebao te su mu tamo ponudili i preporučili kredit u protuvrijednosti CHF jer da je to u tom trenutku bio najpovoljniji kredit s najnižom kamatom. Njemu su u tom trenutku takvi uvjeti kredita bili prihvatljivi, odnosno odgovarali su mu iznos kredita i rate koje je trebao otplaćivati, s time da se je odlučio za kredit na 7 godina kako bi mi i rate bile niže. U banci su sastavili tekst ugovora; on je ugovor pročitao i razumio koliko je kao laik mogao te ništa posebno niti nije ispitivao a niti su ga u banci na nešto posebno upozoravali. U to je vrijeme bio zaposlen te je auto koristio za osobne potrebe. S vremenom su rate kredite sve više i više rasle i sve mu ga je teže bilo otplaćivati ali ga je ipak na koncu otplatio. Na posebno pitanje punomoćnice tužitelja odgovaram, kao što je rekao, da mu u banci ništa posebno nisu objašnjavali u vezi tog kredita pa mu tako nisu objašnjavali parametre i kriterije o kojima ovisi rata kredita. Na posebno pitanje punomoćnice tuženika, odgovara da pojmove "promjenjiva kamatna stopa" te "srednji tečaj banke" niti nije u potpunosti razumio. Nije zapravo bio niti svjestan da će se rata kredita tijekom otplate mijenjati s obzirom na tečaj i promjenjivu kamatnu stopu. Kao što je rekao, niti nije ništa posebno pitao u vezi
Posl. broj: P-502/2023-30.
kredita pa tako nije niti ništa pitao ni za naknadu za obradu kredita. Nije imao osjećam da bi mogao uopće nešto mijenjati u tom ugovoru jer je unaprijed bio sastavljen u banci i njemu samo predočen.
27. Iskaz tužitelja sud ocjenjuje neposredno uvjerljivim i nema ga razloga ne prihvatiti, a iz tog iskaza proizlazi da tužitelj o ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli pa ni o naknadi za jednokratne troškove kredita nije mogao pregovarati, a kako je došlo do znatnog porasta anuiteta uslijed rasta tečaja CHF, jasno je da je došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka, na štetu tužitelja kao potrošača.
28. Sukladno navedeno, sud, kao prethodno pitanje u smislu odredbe čl. 12. st.
1. ZPP-a, utvrđuje da su nepoštene i ništetne odredbe konkretnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula.
29. Što se tiče ugovornih odredbi o naknadi za jednokratne troškove obrade kredita, prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 93/2003., dalje: ZZP), važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi stavka 2. navedenog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a prema stavku 3., ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenog standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
30. Prema odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/2005., dalje: ZOO), važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa, sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.
31. Imajući u vidu da tužitelj na sadržaj spornih ugovornih odredbi očito nije mogla nikako utjecati niti pregovarati o pojedinim odredbama ugovora; da obrada zahtjeva nepobitno spada u osnovu redovitu djelatnost banke; da sukladno odredbi čl. 1021. ZOO-a cijenu kredita (iz koje banka logično namiruje troškove poslovanja u vezi kredita) predstavlja ugovorena kamata; da ugovoru o kreditu ni na koji način nije obrazloženo na što bi se navedeni jednokratni troškovi uopće odnosili (niti je to tuženik konkretno učinio u ovom postupku), proizlazi da je jedina svrha te odredbe da banci priskrbi dodatnu zaradu (osim ugovorene kamate); sud utvrđuje da je spornom ugovornom odredbom nepobitno uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača, pa je u stoga i ugovorna odredba u čl. 5. st. 2. doista nepoštena u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a., a time, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a i ništava.
32. Budući da se ne radi o glavnim odredbama ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 1021. ZOO-a, odnosno o predmetu ugovor i cijeni (kamati) već o nuzgrednim odredbama, u konkretnom slučaju nije isključeno ocjenjivanje nepoštenosti tih odredbi sukladno članku 84. ZZP-a.
Posl. broj: P-502/2023-30.
33. Što se posljedica ništetnosti tiče, iako odredbe ZZP-a spominju samo postupke radi naknade štete, logično je da se odnose i na ostale postupke radi ostvarivanja prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača pa i, kao u ovom slučaju, parnice radi povrata stečenog bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredbi.
34. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Posljedica nišetnosti navedenih odredbi jest i primjena odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a, prema kojoj kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi.
35. Što se tiče spornog pitanja je li, u slučaju ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, dopušteno za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze primijeniti tečaj koji je važio da dan isplate kredita, treba istaknuta da je u slučaju ništenosti ugovorne odredbe o primjenjivoj kamatnoj stopi sasvim jasan i kategorički stav zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u svoj odluci Revt 249/14-2. od 9. travnja 2015. na strani 36.: "Kako su dakle odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu sklapani kod 1-7. tuženika banaka u utuženom razdoblju, osim u dijelu kojima je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, bile nepoštene, to su u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 odnosno čl. 102 ZZP te ugovorne ništetne, a kako je pravilno ocijenjeno od strane nižestupanjskih sudova. U preostalom dijelu tih ugovornih odredbi, a kojima je određeno naznačena visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu iste nisu nepoštene a time ni ništetne, a zbog čega njihova valjanost, primjena a time i učinak nije doveden u pitanje ovom odlukom.".
36. Po mišljenju ovoga suda, istom logikom treba primijeniti i tečaj CHF koji je vrijedio na dan puštanja kredita.
37. Dakle, u konkretnom slučaju, tuženik je bez pravne osnove stekao novčana sredstva u vidu razlike između stvarno naplaćenih anuiteta prema tečaju CHF za kn na dan plaćanja u odnosu na anuitete obračunate prema početnom tečaju; sve to za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze.
38. Sukladno tome, tužitelj je činjenično i obrazložio svoj zahtjev te je na taj način dat i zadatak sudskom vještaku za financije.
39. Iz nalaza je vidljivo da je kredit isplaćen 20. lipnja 2007. s kojim danom je srednji tečaj kreditora za valutu CHF iznosio 4,412565 kn za 1 CHF, pa je ugovorni iznos kredita od 23.560,92 CHF iskazan u protuvrijednosti od 103.964,09 kuna. U razdoblju otplate kredita kamatna je stopa mijenjana: 5,20 % godišnje od prvog anuiteta do zaključno anuiteta s dospijećem 31. listopada 2007., 6,20 % godišnje od anuiteta s dospijećem 30. studenoga 2007. do anuiteta s dospijećem 30. travnja 2008., 6,75 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. svibnja 2008. do anuiteta s dospijećem 28. veljače 2009., 7,75 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. ožujka 2009. do anuiteta s dospijećem 30. rujna 2011. te 7,25 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. listopada 2011. do konačne otplate kredita (30. lipnja 2014. Za odgovor na postavljeni zadatak vještak je u tabeli 1 dao otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u razdoblju
Posl. broj: P-502/2023-30.
otplate kredita te iskazao razlike po osnovi promjene tečaja (stupac "j" tabele 1), na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac "d" tabele 1) pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan plaćanja svake pojedine obveze i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita). U skladu s utvrđenjima iz nalaza, vještak u mišljenju navodi kako razlika obveza u razdoblju od dospijeća prve obveze (31. srpnja 2007.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio, iznosi: ukupno 5.114,52 eura (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), s pojedinim mjesečnim iznosima razlika u stupcu "j1" tabele 1 (pozitivni iznosi razlika), a ako se promatraju svi iznosi (i pozitivni i negativni, prebijeno), tada razlika iznosi ukupno 5.112,44 eura (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), s pojedinim mjesečnim iznosima razlika u stupcu "j1" tabele 1 iz nalaza. Ulazna naknada naplaćena je na dan korištenja kredita (20. lipnja 2007.) u iznosu od 777,51 CHF, odnosno 3.430,00 kn, odnosno 455,35 EUR (konvertirani iznos).
40. Tužitelj nije imao prigovora na nalaz i mišljenje vještaka te je podneskom od 21. listopada 2024. precizirao tužbeni zahtjev sukladno nalazu, i to prema varijanti kada se uzimaju u obzir i tzv. negativne tečajne razlike.
41. Tuženik se ročištu 28. studenoga 2024. očitovao na način da nema prigovora samom matematičkom izračunu vještaka, no ističe da je vještak prilikom izračuna koristio fiksni tečaj za cjelokupno razdoblje otplate kredita, a ugovorne stranke nisu u ugovoru o kreditu ugovorile fiksni tečaj već srednji tečaj kredita za CHF na dan dospijeća pojedinog anuitete.
42. Budući da se radi o pravnom pitanju te kako je vještak u cijelosti odgovorio na zadatak kakav mu postavljen, sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka.
43. Prema odredbi čl. 1115. ZOO, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Imajuću u vidu da je razlog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli upravo nepoštenost tih odredbi, tuženik je nepošten te tužitelj ima prava na zakonsku zateznu kamatu od tuženikova stjecanja pojedinih mjesečnih iznosa.
44. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan.
45. Naime, ZZP odredbe o zastari ne sadrži te se primjenjuju opće odredbe ZOO-a. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godine iz čl. 225.. Prema odredbi čl. 241, zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema odredbi čl. 140. ZZP/09, pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom na temelju članka 131. ovog Zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog Zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. ovog Zakona, prouzročena štete da pokretne pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen po utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokretne
Posl. broj: P-502/2023-30.
bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravili sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Takvu odredbu sadrži i čl. 120. ZZP/13, važećeg u vrijeme podnošenja tužbe u ovom predmetu. No, o učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s čl. 131. ZPP-a na prekid zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj Rev-2245/17-2. od 20. ožujka 2018. godine. Pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj odluci jest da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe S obzirom da se radi o odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenoj u pogledu tzv. izvanredne revizije iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, svrhe koje je upravo jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, takvim shvaćanjem je i ovaj sud vezan. Povodom ustavne tužbe podnesene protiv navedene presude Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-2922/2018 od 20. 2. 2020. zaključuje da "ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika te s druge strane podnositeljice kao dužnika. Stoga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje osporenoj presudi.". Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012. podnesena 4. travnja 2012. godine, čime je došlo do prekida zastare.
46. Prema odredbi čl. 245. st. 3. ZOO-a, kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe … zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.
47. Prema pravnom shvaćaju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog pravnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 stavak 1. ZOO/05 (članka 104. stavak 1. ZOO/91, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost
48. Prethodno navedeno pravno shvaćanje potvrđeno je i objedinjenim pravnim shvaćanjem donesenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. pod točkom 4. na način: "Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.".
49. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, zastara glede zahtjeva zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli zastara je ponovno počela teći od 15. lipnja 2018. zbog presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/1017. pa bi zastarni rok istekao 15. lipnja 2023. godine.
Posl. broj: P-502/2023-30.
50. U konkretnom slučaju, tužitelj je tužbu podnio 14. lipnja 2023. pa je za isplatu po osnovi ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli zastara je opet prekinuta unutar zastarnog roka te zastara nije nastupila. Za zahtjeva po ništenosti ugovornih odredbi o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita zastara nije ni počela teći budući da je ništetnost tih odredbi tek ovom presudom, kao prethodno pitanja, utvrđena.
51. Sukladno navedenom, tužbeni zahtjevi su usvojeni u cijelosti.
52. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, ,, budući da je tužitelj u cijelosti uspio sa svojim zahtjevom. Sukladno tome, tuženikov zahtjev za naknadu troškova je u cijelosti odbijen te je njemu naloženo da tužitelju naknadi troškove postupka.
53. Troškovi zastupanja tužitelju su odmjereni prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/2023., dalje: Tarifa), koja se primjenjuje temeljem odredbe tbr. 52. st. 3. ove Tarife.
54. Od troškova određeno zatraženih troškovnikom, tužitelju su kao potrebni priznati troškovi: sastava tužbe po tbr. 7/1. Tarife u visini od 100 bodova; sastava podnesaka od 29. siječnja 2024., 3. travnja 2024. i 21. listopada 2024 po tbr. 8/1. u visinama od po 100 bodova; sastava podnesaka od 3. lipnja 2024. i 30. srpnja 2024. po tbr. 8/4 u visinama od po 25 bodova (a ne zatraženih 50 bodova po tbr. 8/3 jer se ne radi o obrazloženim podnescima u smislu te odredbe) te zastupanja na ročištima 22. veljače 2024., 2. srpnja 2024. i 28. studenoga 2024. po tbr. 9/1. visinama od po 100 bodova, a što zajedno iznosi 750 bodova, odnosno, prema vrijednosti boda od 2,00 eura iz tbr. 54, 1.500,00 eura, čemu valja dodati i PDV u iznosu od 375,00 eura.
55. Tužitelju nisu priznati troškovi sastava podneska od 1. srpnja 2024. jer ih je sam uzrokovao time što "omaškom" dokumentaciju dostavljenu uz taj podnesak nije dostavio uz podnesak od 3. travnja 2024., trošak kojeg mu je priznat, a nisu mu priznati niti troškovi ročišta za objavu budući da nisu potrebni jer presudu može preuzeti s e- oglasne ploče sudova.
56. Osim troškova zastupanja, tužitelju su priznati troškovi financijskog vještačenja u iznosu od 300 eura, a priznati su mu i troškovi sudskih pristojbi koji se odnose na zahtjev za isplate po osnovi ništetnosti odredbe o jednokratnoj naknadi (budući da to nije bilo predmetom parnice za zaštitu kolektivnih interesa) i to u iznosima od po 53,08 eura (a ne zatraženih 83,70 eura + 68,27 eura).
57. Sukladno navedenom, tuženiku je naloženo da mu na ime naknade troškova ukupno plati 2.228,08 eura, a odbijen je preostali dio tužiteljevog zahtjeva za naknadu troškova u iznosu od 437,89 eura.
58. Na naknadu troškova dosuđena je i zakonska zatezna kamata od donošenja ove presude, temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.
U Zlataru 30. prosinca 2024.
S u d a c:
Damir Čižmek
Posl. broj: P-502/2023-30.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana.
DNA:
1. punomoćnici tužitelja Maji Buhin, odvjetnici iz Zagreba
2. punomoćniku tuženika Goranu Gložiniću, odvjetniku iz Zagreba
