REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-10624/2023-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Tanji Hučera kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice IĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik odvjetnik Zoran Kosanović, odvjetnik iz Kutine, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik odvjetnik Josip Grošeta iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, po generalno punomoći I1400/19, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 14. studenog 2024., održane u nazočnosti tužiteljice osobno, uz PĐ, odvjetničku vježbenicu i zz za odvjetnike iz Odvjetničkog društva Krznarić & Atilović j.t.d. iz Zagreba kao zz za odvjetnika Zorana Kosanovića iz Kutine, punomoćnika tužiteljice i u nazočnosti punomoćnika tuženika odvjetnice Sofije Petković, odvjetnice iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, po generalnoj punomoći, Su-1400/19, dana 30. prosinca 2024. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetna odredbe Ugovora o kreditu broj 158-50-3074787 koji su dana 30. rujna 2005. godine sklopili tužiteljica IĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, da tužiteljici IĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 722,23 eur sa zakonskom zateznom kamatom i to: na iznos od 1,47 eur počam od 31.10.2008.

na iznos od 3,10 eur počam od 31.12.2008.

na iznos od 4,28 eur počam od 31.01.2009.

na iznos od 4,81 eur počam od 28.02.2009.

na iznos od 3,35 eur počam od 31.03.2009.

na iznos od 3,63 eur počam od 30.04.2009.

na iznos od 1,38 eur počam od 31.05.2009.

na iznos od 0,17 eur počam od 31.07.2009.

na iznos od 1,04 eur počam od 31.08.2009.

na iznos od 0,96 eur počam od 30.09.2009.

na iznos od 0,08 eur počam od 31.10.2009.

na iznos od 1,74 eur počam od 30.11.2009.

na iznos od 3,06 eur počam od 31.12.2009.

na iznos od 4,95 eur počam od 31.01.2010.

na iznos od 4,51 eur počam od 28.02.2010.

na iznos od 7,07 eur počam od 31.03.2010.

na iznos od 6,58 eur počam od 30.04.2010.

na iznos od 7,53 eur počam od 31.05.2010.

na iznos od 15,71 eur počam od 30.06.2010.

na iznos od 14,03 eur počam od 31.07.2010.

na iznos od 19,17 eur počam od 31.08.2010.

na iznos od 17,40 eur počam od 30.09.2010.

na iznos od 14,54 eur počam od 31.10.2010.

na iznos od 20,57 eur počam od 30.11.2010.

na iznos od 28,25 eur počam od 31.12.2010.

na iznos od 22,81 eur počam od 31.01.2011.

na iznos od 24,72 eur počam od 28.02.2011.

na iznos od 22,29 eur počam od 31.03.2011.

na iznos od 22,73 eur počam od 30.04.2011.

na iznos od 1,72 eur počam od 31.05.2011.

na iznos od 1,71 eur počam od 30.06.2011.

na iznos od 2,22 eur počam od 31.07.2011.

na iznos od 1,99 eur počam od 31.08.2011.

na iznos od 1,68 eur počam od 30.09.2011.

na iznos od 1,71 eur počam od 31.10.2011.

na iznos od 32,48 eur počam od 30.11.2011.

na iznos od 34,78 eur počam od 31.12.2011.

na iznos od 36,79 eur počam od 31.01.2012.

na iznos od 37,06 eur počam od 29.02.2012.

na iznos od 35,67 eur počam od 31.03.2012.

na iznos od 36,61 eur počam od 30.04.2012.

na iznos od 37,25 eur počam od 31.05.2012.

na iznos od 36,17 eur počam od 30.06.2012.

na iznos od 36,46 eur počam od 31.07.2012.

na iznos od 35,65 eur počam od 31.08.2012.

na iznos od 33,89 eur počam od 30.09.2012.

na iznos od 35,76 eur počam od 31.10.2012.

na iznos od 36,66 eur počam od 30.11.2012.

na iznos od 36,03 eur počam od 31.12.2012.

na iznos od 32,51 eur počam od 31.01.2013.

na iznos od 35,50 eur počam od 28.02.2013.

na iznos od 35,76 eur počam od 31.03.2013.

na iznos od 34,59 eur počam od 30.04.2013.

koja zatezna kamata teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a određena je do 31. srpnja 2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa nadalje do isplate, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO- a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, da tužiteljici IĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.926,40 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana 30. prosinca 2024. godine pa do isplate, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužiteljica IĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.584,24 kn zajedno sa zateznim kamatama zatraženima na taj iznos.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je dana 30. ožujka 2020. podnijela tužbu Općinskom sudu u Kutini, protiv tužene, Tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. kao kreditor sklopili su dana 30.09.2005. godine Ugovor o kreditu broj 158-50- 3074787 (u daljnjem tekstu: Ugovor), te navodi da je odredbom čl. 12. predmetnog Ugovora je u slučaju spora ugovorena je nadležnost u mjestu sjedišta tuženika, a tužiteljica smatra da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi i taj svoj stav obrazlaže. Nadalje, tužiteljica u tužbi navodi da je Ugovorom tužiteljici odobren kredit u iznosu od 13.834,62 CHF koji se tuženik obvezao staviti na raspolaganje tužiteljici u kunskoj protuvrijednosti navedenog iznosa po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita. Ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseci, a da je odredbom čl. 7 Ugovora propisano da se kredit u iznosu od 13.834,62 CHF otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF, važećem na dan dospijeća. Tužiteljica je predmetnu tužbu podnijela protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovorne odredbe o ugovaranju valutne klauzule u CHF u otplati kredita kao i preplate zbog ugovorene valutne klauzule u CHF po ugovoru o kreditu od 30. rujna 2005. (list spisa 8-12). Tužitelj u tužbi navodi da cijeni da su odredbe iz članka 7. navedenog Ugovora ništetne, jer je ugovorena valutna klauzula u CHF, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. U tijeku postupka tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 25. veljače 2021. (list spisa 98-100), sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka.

2. U odgovoru na tužbu tužena je osporila mjesnu nadležnost Općinskog suda u Kutini, navodeći da je predmetnim Ugovorom o kreditu čl. 12. ugovorena mjesna nadležnost Općinskog građanskog suda u Zagrebu. Tužena osporava da bi se na predmetni slučaj trebalo primijeniti utvrđenja iz presuda donesenih u sporu kolektivne zaštite potrošača, a obzirom da je predmetni ugovor sklopljen radi kupnje vozila, a ne kao stambeni kredit. Tuženik ističe da je ovdje osporena odredba jasna i razumljiva, te da ne postoje razlozi za utvrđenje njezine ništetnosti, da je ugovor solemniziran po javnom bilježniku što utječe na uspješnost utvrđenja ništetnosti pojedinog dijela ugovorne odredbe, da je tuženik bio savjestan u svom poslovanju s tužiteljem, a da je potrebno utvrditi savjesnost postupanja samog tužitelja, jer je tužitelj kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, onda mu je sada sporna odredba morala biti lako uočljiva i razumljiva, kao i njezine posljedice u ovom ugovornom odnosu. U konačnici tuženik se protivi osnovanosti i visini tužbenog zahtjeva, kao što ističe i prigovor zastare.

3. U tijeku postupka, nakon specifikacije tužbenog zahtjeva kao u podnesku tužitelja od 25.02.2021. godine, tuženik navodi da se protivit djelomičnom povlačenju tužbe kao i preinaci tužbenog zahtjeva u pogledu tijeka zateznih kamata, a u slučaju da sud dopusti preinaku, tada tuženik ističe prigovor zastare. Tuženik ističe da je predmetni ugovor o kreditu otplaćen u cijelosti, a da povrede na koje ukazuje tužitelj su manjeg značaja, pa da time prema čl. 326. ZOO-a se ništetnost ne može isticati. Tuženik osporava da bi bio nesavjestan stjecatelj. U tijeku postupka tuženik ustraje kod svih svojih navoda i prigovora, te predlaže da sud presudom odbije tužitelja s neosnovanim tužbenim zahtjevom u cijelosti, uz naknadu tuženiku parničnih troškova zajedno sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate.

4. Općinski sud u Kutini navodi da nije sporno da su stranke zaključile ugovor o kreditu 30. rujna 2005. (list spisa 8-12), temeljem kojeg ugovora je tužitelj ostvario kredit u švicarskim francima u iznosu od 13.834,62 CHF. U članku 7. ovog Ugovora, ugovorena je valutna klauzula, te otplata kredita u 84 mjesečne rate. Provedenim financijskim vještačenjem, po vještaku mr. sc. Jasmini Fijačko, utvrđeno je da razlika u otplati kredita koja se odnosi na rast tečaja u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita iznosi 7.026,61 kuna. To je prikazano u koloni broj 8 u pismenom nalazu vještaka na strani 3-4 nalaza (list spisa 89-90). Vještak je također utvrdio da je u vrijeme otplate kredita bilo i razdoblja u kojem je došlo do pada tečaja u odnosu na tečaj na datum korištenja kredita u ukupnom iznosu od 1.584,96 kn. Stoga razlika iznosi 5.441,65 kuna.

5. Stranke su zaključile predmetni ugovor o kreditu 30. rujna 2005., što znači da se na pitanje ništetnosti primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 96/03, dalje: ZZP). U tijeku ovog postupka utvrđeno je da je tuženik kao banka odredbu o valutnoj klauzuli sadržao u članku 7. Ugovora, koji je tužitelju predočen na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, pa tužitelju tom prilikom nije omogućeno utjecati na tako unaprijed formuliranu odredbu.

6. Po pitanju valutne klauzule u ugovoru nije se pojedinačno pregovaralo, budući da je riječ o sadržaju odredbi koje je tuženik unaprijed formulirao u standardnom ugovoru, a tužitelj kao korisnik kredita nije upozoren o mogućim posljedicama takvog ugovaranja. Ovako ugovorena odredba glede valutne klauzule dovodi do neravnoteže u pravima i obvezama kreditora i korisnika kredita, jer omogućuje jednoj ugovornoj strani, tj. banci da primjena valutne klauzule bude ovisna isključivo o volji banke, bez ikakve mogućnosti tužitelja kao ugovorne strane da utječe na to. Jedno od osnovnih načela obveznog prava i samog ugovaranja, predstavlja odredivost cijene, prema kojoj sama cijena proizvoda mora biti određena ili odrediva. Odredbom članka 81. stavak 1. i 2. ZZP ("Narodne Novine" 96/03), a koja je u osnovi identična odredbi članka 96. stavak 1. i 2. ZZP ("Narodne Novine" 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13), propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

7. Nakon ovako provedenog postupka, Općinski sud u Kutini je dana 14. ožujka 2022. godine donio presudu i rješenje poslovni broj P-91/2020-17 kako slijedi: "

r i j e š i o je

Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti uložen od strane tuženika.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetna odredbe Ugovora o kreditu broj 158-50-3074787 koji su dana 30. rujna 2005. godine sklopili tužiteljica IĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II. Nalaže se tuženici Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, da tužiteljici IĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 5.441,65 kuna sa zakonskom zateznom kamatom i to:

- na iznos od 11,06 kn počevši od 31. listopada 2008. godine,

- na iznos od 23,38 kn počevši od 31. prosinca 2008. godine,

- na iznos od 32,25 kn počevši od 31. siječnja 2009. godine,

- na iznos od 36,27 kn počevši od 28. veljače 2009. godine,

- na iznos od 25,21 kn počevši od 31. ožujka 2009. godine,

- na iznos od 27,32 kn počevši od 30. travnja 2009. godine,

- na iznos od 10,42 kn počevši od 31. svibnja 2009. godine,

- na iznos od 1,28 kn počevši od 31. srpnja 2009. godine,

- na iznos od 7,84 kn počevši od 31. kolovoza 2009. godine,

- na iznos od 7,27 kn počevši od 30. rujna 2009. godine,

- na iznos od 0,64 kn počevši od 31. listopada 2009. godine,

- na iznos od 13,08 kn počevši od 30. studenog 2009. godine,

- na iznos od 23,06 kn počevši od 31. prosinca 2009. godine,

- na iznos od 37,26 kn počevši od 31. siječnja 2010. godine,

- na iznos od 34,00 kn počevši od 28. veljače 2010. godine,

- na iznos od 53,27 kn počevši od 31. ožujka 2010. godine,

- na iznos od 49,61 kn počevši od 30. travnja 2010. godine,

- na iznos od 56,73 kn počevši od 31. svibnja 2010. godine,

- na iznos od 118,39 kn počevši od 30. lipnja 2010. godine,

- na iznos od 105,69 kn počevši od 31. srpnja 2010. godine,

- na iznos od 144,47 kn počevši od 31. kolovoza 2010. godine,

- na iznos od 131,07 kn počevši od 30. rujna 2010. godine,

- na iznos od 109,52 kn počevši od 31. listopada 2010. godine,

- na iznos od 154,99 kn počevši od 30. studenog 2010. godine,

- na iznos od 212,82 kn počevši od 31. prosinca 2010. godine,

- na iznos od 171,87 kn počevši od 31. siječnja 2011. godine,

- na iznos od 186,23 kn počevši od 28. veljače 2011. godine,

- na iznos od 167,97 kn počevši od 31. ožujka 2011. godine,

- na iznos od 171,25 kn počevši od 30. travnja 2011. godine,

- na iznos od 12,95 kn počevši od 31. svibnja 2011. godine,

- na iznos od 12,91 kn počevši od 30. lipnja 2011. godine,

- na iznos od 16,71 kn počevši od 31. srpnja 2011. godine,

- na iznos od 14,98 kn počevši od 31. kolovoza 2011. godine,

- na iznos od 12,66 kn počevši od 30. rujna 2011. godine,

- na iznos od 12,88 kn počevši od 31. listopada 2011. godine,

- na iznos od 244,70 kn počevši od 30. studenog 2011. godine,

- na iznos od 262,07 kn počevši od 31. prosinca 2011. godine,

- na iznos od 277,22 kn počevši od 31. siječnja 2012. godine,

- na iznos od 279,25 kn počevši od 29. veljače 2012. godine,

- na iznos od 268,77 kn počevši od 31. ožujka 2012. godine,

- na iznos od 275,84 kn počevši od 30. travnja 2012. godine,

- na iznos od 280,68 kn počevši od 31. svibnja 2012. godine,

- na iznos od 272,54 kn počevši od 30. lipnja 2012. godine,

- na iznos od 274,68 kn počevši od 31. srpnja 2012. godine,

- na iznos od 268,58 kn počevši od 31. kolovoza 2012. godine,

- na iznos od 255,38 kn počevši od 30. rujna 2012. godine,

- na iznos od 269,45 kn počevši od 31. listopada 2012. godine,

- na iznos od 276,20 kn počevši od 30. studenog 2012. godine,

- na iznos od 271,47 kn počevši od 31. prosinca 2012. godine,

- na iznos od 244,94 kn počevši od 31. siječnja 2013. godine,

- na iznos od 267,48 kn počevši od 28. veljače 2013. godine,

- na iznos od 269,44 kn počevši od 31. ožujka 2013. godine,

- na iznos od 260,61 kn počevši od 30. travnja 2013. godine,

sve do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine, pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženici Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužiteljici IĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 7.212,50 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana donošenja presude, pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.“

8. Protiv citirane presude, tuženik je podno žalbu o kojoj je odlučivao Županijski sud u Varaždinu koji je svojom remisornom odlukom poslovni broj Gž-639/2022-2 od 28. lipnja 2022. godine vratio predmet Općinskom sudu u Kutini da odluči o tuženikovom prijedlogu da se dopunskom presudom odluči o smanjenju tužbenog zahtjeva, jer se tuženik usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe kao u podnesku tužiteljice od 25. veljače 2021. godine. Općinski sud u Kutini je svojim rješenjem poslovni broj P-91/2020-23 od 05. srpnja 2022. godine donio rješenje kojim se odbija prijedlog tuženika za donošenje dopunske presude, a protiv tog rješenja je tuženik izjavio žalbu.

9. Županijski sud u Varaždinu je pod poslovnim brojem Gž-639/2022-4 donio dana 24. kolovoza 2023. godine rješenje kojim se:

„I. Prihvaća se žalba tuženice kao osnovana, ukida presuda Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-91/2020-17 od 14. ožujka 2022., te preinačava rješenje Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-91/2020-17 od 14. ožujka 2022. na način da se Općinski sud u Kutini proglašava mjesno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i predmet ustupa nadležnom Općinskom građanskom sudu u Zagrebu na novi prethodni postupak.

II. O zahtjevu tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka odlučit će mjesno nadležni sud zajedno s odlukom o glavnoj stvari.“

10. U obrazloženju svoje odluke Županijski sud u Varaždinu navodi da je prvostupanjski sud je donio rješenje kojim je odbio prigovor mjesne nenadležnosti uložen od strane tuženika, dok su prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđene ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 158-50-3074787 koji su dana 30. rujna 2005. godine sklopili tužiteljica IĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, a točkom II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 5.441,65 kuna s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose opisane u toj točki izreke, te je pod točkom III. izreke naloženo tuženici naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 7.212,50 kuna s pripadajućom zateznom kamatom. Ovu presudu i rješenje pravodobnom i dopuštenom žalbom pobija tuženica u cijelosti zbog svih zakonskih žalbenih razloga, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu odluku i odbiti zahtjeve tužitelja, podredno ukinuti pobijanu odluku i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a tužiteljica nije odgovorila na žalbu.

11. Županijski sud u Varaždinu odlučio je da je žalba tuženice osnovana. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o kreditu broj 158-50-3074787 u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za valutu švicarski franak (dalje: CHF) te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

12. Županijski sud u Varaždinu navodi da je prvostupanjski sud, polazeći od nesporne činjenice da su stranke zaključile ugovor o kreditu 30. rujna 2005. temeljem kojeg je tužiteljica ostvarila kredit u iznosu od 13.8234,62 CHF, da je čl. 7. ugovora o kreditu od 30. rujna 2005. ugovorena valutna klauzula i otplata kredita u 84 mjesečne rate, te da je odredba o valutnoj klauzuli sadržana u čl. 7. ugovora o kreditu tužiteljici predočena na unaprijed formuliranom standardnom obrascu radi čega nije mogla utjecati na tako unaprijed formuliranu odredbu, pozivajući se na odredbu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/2003, dalje: ZZP/03), zaključuje da je odredba o valutnoj klauzuli o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nepoštena jer, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama kreditora i korisnika kredita na štetu tužiteljice kao korisnice kredita i potrošača. Prihvaćajući nalaz financijskog vještaka, iz kojeg je utvrđena razlika u otplati kredita zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita u iznosu od 5.441,65 kn (navedeni iznos je razlika između iznosa od 7.026,61 kn (situacija rasta tečaja CHF u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita) i iznosa od 1.584,96 kn (situacija pada tečaja CHF u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita), prvostupanjski sud je u cijelosti prihvatio konačno postavljen zahtjev tužiteljice kao osnovan. Prvostupanjski sud je prigovor zastare ocijenio neosnovanim, jer smatra da je podnošenjem kolektivne tužbe prekinut tijek zastare i da je zastara počela teći iznova pravomoćnošću presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., radi čega u ovom konkretnom slučaju nije protekao opći zastarni rok obzirom je tužba podnesena 30. ožujka 2020.

13. Prvostupanjski sud je prigovor tuženice o mjesnoj nenadležnosti, istaknut u odgovoru na tužbu, odbio kao neosnovan primjenom odredbe čl. 81. ZZP/03, a koja odredba je identična odredbi čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 79/2007, dalje: ZZP/07) i odredbi čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' 41/2014, dalje: ZZP/14), utvrdivši da je odredba čl. 12. ugovora o kreditu (kojom je ugovorena nadležnost suda prema sjedištu banke kao kreditora) nepoštena obzirom da se radi o odredbi unaprijed formuliranog ugovora o kojoj se nije posebno pregovaralo i na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati, a ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača, jer bi ista zbog vođenja postupka pred sudom u Zagrebu bila izložena dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena.

14. Županijski sud u Varaždinu navodi da prema stanju spisa, tužiteljica je u tužbi prigovorila nepoštenosti odredbe čl. 12. ugovora o kreditu, kojom je između stranaka ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženice kao banke, pa imajući u vidu da je predmet spora zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i isplate, to je tužiteljica, koja ima status potrošača, opravdano prigovorila poštenosti takve odredbe, radi čega dolazi do primjene mjerodavno potrošačko pravo, a u odgovoru na tužbu je tuženica istakla prigovor mjesne nenadležnosti i isti detaljno obrazložila.

15. Županijski sud je utvrdio da je osnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Kutini, što detaljno činjenično i pravno obrazlaže, a kako je odlučio pod toč. I. svog rješenja gdje preinačava rješenje Općinskog sud au Kutni vezano uz nadležnost istog suda da odlučuje u ovoj pravnoj stvari.

16. Zbog navedenog, ovaj sud se neće posebno osvrtati na preostale žalbene navode, ali se prvostupanjskom sudu ukazuje da je Ustavni sud Republike Hrvatske u više svojih odluka, primjerice u odlukama U-III/4372/2021, U-III/5458/2021 obje od 30. lipnja 2022., izrazio pravno shvaćanje iz kojeg proizlazi da u pojedinačnom potrošačkom sporu nije moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanjem zaposlenika banke na okolnost obaviještenosti točno određenog potrošača - ovdje tužitelja u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora (a koja nije bila predmet utvrđivanja u kolektivnom sporu), a istovremeno utvrditi da banka, na kojoj je teret dokazivanja, tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora, jer je isto protivno zahtjevima jednakosti oružja i prava na pristup sudu, pa je o tom shvaćanju prvostupanjski sud dužan voditi računa u ponovljenom postupku.

17. Županijski sud u Varaždinu navodi da u ponovljenom postupku, Općinski građanski sud u Zagrebu će provesti novi prethodni postupak sukladno odredbama ZPP-a i zauzetom pravnom stavu Ustavnog suda Republike Hrvatske, sa strankama raspraviti sva sporna pitanja i prigovore stranaka, provesti predložene dokaze po tuženiku na okolnost jesu li tužitelju usprkos između stranaka zaključenog tipskog ugovora o kreditu, dane na neki drugi način (usmeno po djelatniku tuženika) potpune informacije o naravi, rizicima i posljedicama ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF na određivanje njegove novčane obveze, te je li tužiteljica, ako je doista bila kako to tvrdi tuženica u potpunosti obaviještena, svejedno pristala na sklapanje takvog ugovora, te je Županijski sud u Varaždinu donio i odluku da će o zahtjevu tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka odlučit će mjesno nadležni sud zajedno s odlukom o glavnoj stvari.

18. Županijski sud u Varaždinu donio je i rješenjem poslovni broj Gž-639/2022-5 dana 24. kolovoza 2023. godine kojim je prihvatio žalbu tuženice te ukinuo rješenje Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-91-2020-23 od 05. srpnja 2022. godine, bez vraćanja na ponovno odlučivanje, a radi se o rješenju kojim je odbijen prijedlog tuženice za donošenje dopunske presude.

19. Ovaj parnični predmet dostavljen je Općinskom građanskom sudu u Zagrebu na odlučivanje kao mjesno nadležnom, te je u istom proveden postupka, počev od prethodnog postupka pa nadalje.

20. U tijeku prethodnog postupka tužiteljica je ostala kod tužbe i tužbenog zahtjeva koji je konačno specificirala podneskom od 26.08.2024. obzirom da je euro uveden kao službena valuta u RH, pa ja zahtjev iskazan u kunama podneskom od 25.02.2021. godine prikazala i zatražila u EUR prema fiksnom tečaju konverzije kune u EUR, a sve u skladu sa zakonskim odredbama, tako da isti pod Ad II i III tužbe sada glasi:

„II Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, da tužiteljici IĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 722,23 eur sa zakonskom zateznom kamatom i to: na iznos od 1,47 eur počam od 31.10.2008.

na iznos od 3,10 eur počam od 31.12.2008.

na iznos od 4,28 eur počam od 31.01.2009.

na iznos od 4,81 eur počam od 28.02.2009.

na iznos od 3,35 eur počam od 31.03.2009.

na iznos od 3,63 eur počam od 30.04.2009.

na iznos od 1,38 eur počam od 31.05.2009.

na iznos od 0,17 eur počam od 31.07.2009.

na iznos od 1,04 eur počam od 31.08.2009.

na iznos od 0,96 eur počam od 30.09.2009.

na iznos od 0,08 eur počam od 31.10.2009.

na iznos od 1,74 eur počam od 30.11.2009.

na iznos od 3,06 eur počam od 31.12.2009.

na iznos od 4,95 eur počam od 31.01.2010.

na iznos od 4,51 eur počam od 28.02.2010.

na iznos od 7,07 eur počam od 31.03.2010.

na iznos od 6,58 eur počam od 30.04.2010.

na iznos od 7,53 eur počam od 31.05.2010.

na iznos od 15,71 eur počam od 30.06.2010.

na iznos od 14,03 eur počam od 31.07.2010.

na iznos od 19,17 eur počam od 31.08.2010.

na iznos od 17,40 eur počam od 30.09.2010.

na iznos od 14,54 eur počam od 31.10.2010.

na iznos od 20,57 eur počam od 30.11.2010.

na iznos od 28,25 eur počam od 31.12.2010.

na iznos od 22,81 eur počam od 31.01.2011.

na iznos od 24,72 eur počam od 28.02.2011.

na iznos od 22,29 eur počam od 31.03.2011.

na iznos od 22,73 eur počam od 30.04.2011.

na iznos od 1,72 eur počam od 31.05.2011.

na iznos od 1,71 eur počam od 30.06.2011.

na iznos od 2,22 eur počam od 31.07.2011.

na iznos od 1,99 eur počam od 31.08.2011.

na iznos od 1,68 eur počam od 30.09.2011.

na iznos od 1,71 eur počam od 31.10.2011.

na iznos od 32,48 eur počam od 30.11.2011.

na iznos od 34,78 eur počam od 31.12.2011.

na iznos od 36,79 eur počam od 31.01.2012.

na iznos od 37,06 eur počam od 29.02.2012.

na iznos od 35,67 eur počam od 31.03.2012.

na iznos od 36,61 eur počam od 30.04.2012.

na iznos od 37,25 eur počam od 31.05.2012.

na iznos od 36,17 eur počam od 30.06.2012.

na iznos od 36,46 eur počam od 31.07.2012.

na iznos od 35,65 eur počam od 31.08.2012.

na iznos od 33,89 eur počam od 30.09.2012.

na iznos od 35,76 eur počam od 31.10.2012.

na iznos od 36,66 eur počam od 30.11.2012.

na iznos od 36,03 eur počam od 31.12.2012.

na iznos od 32,51 eur počam od 31.01.2013.

na iznos od 35,50 eur počam od 28.02.2013.

na iznos od 35,76 eur počam od 31.03.2013.

na iznos od 34,59 eur počam od 30.04.2013.

i to za razdoblje do 31. srpnja 2015.g. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015.g. do 29.prosinca 2023. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, da tužiteljici IĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom počam od dana presuđenja pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.“

U ovom prethodnom postupku, tuženik ostaje kod odgovora na tužbu, te svih svojih navoda, s time da je tuženik odustao od provođenja dokaza saslušanjem svjedoka koje je ranije predložio, pa je sud u ovom novom postupku proveo slijedeće dokaze: uvidom u cjelokupnu dokumentaciju dostavljenu po strankama u spis, pročitano je ranije provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za ekonomiju, financije i računovodstvo mr. sc. Jasmini Fijačko uz suglasnost stranaka, te je saslušana tužiteljica osobno kao stranka, pa kako stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga, to je sud riješio da se daljnji dokazi neće provoditi.

21. Nakon ovako provedenog postupka cijeneći sve izvedene dokaze u smislu propisa članka 8 i čl. 221a Zakona o parničnom postupku (ZPP-a) sud je ocijenio, a imajući u vidu upute Županijskog suda u Varaždinu iz već citiranih ukidnih odluka tog suda, da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan kao u izreci ove presude pod toč. I., II. i III. izreke.

22. Među strankama nije sporno da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen između tužiteljice kao korisnice kredita, a tuženika kao kreditora, nije sporno da je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 13.834,62 CHF u kunskoj protuvrijednosti navedenog iznosa po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita, te da je ugovoren rok otplate od 84 mjeseci, da je taj kredit zaključen dana 30.09.2005. godine, a isplaćen tužiteljici dana 05.10.2005. godine, da je tečaj CHF u odnosu na onaj koji je bio na snazi na dan isplate kredita u odnosu na kunu rastao, a povremeno i padao, da je kredit otplaćen u cijelosti, da je kredit bio namjenski za kupnju auta. Nadalje, tuženik je u tijeku postupka, nakon provođenja financijskog vještačenje istakao da nema prigovora na matematički izračun vještaka, ali da isti ne doprinosi rješenju predmetnog spora.

23. Ono što je u bitnome sporno je da li tužiteljica ima pravo tražiti ništetnost dijela ugovornih odredbi, obzirom da je kredit otplaćen, da li se ima pravo pozivati na utvrđenja iz kolektivne presude donesene u postupku „Potrošač“, odnosno, „Franak“, obzirom da se radi o kreditu za kupnju vozila, da li je osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice, visina tužbenog zahtjeva, kao i da li je nastupila zastara potraživanja tužiteljice, da li je tuženik bio nesavjestan u vrijeme pojedinog stjecanja uplata izvršeni po tužiteljici, da li je tužiteljica bila savjesna, da li je sporna odredba ugovora ništetna, da li treba tužiteljicu odbiti za smanjeni dio tužbenog zahtjeva.

24. Sud je u tijeku postupka, kako je to već navedeno, na ročištu kod ovog suda dana 14.11.2024. godine utvrdio da je tužiteljica rođena 1979., po zanimanju komercijalist te da iskazuje da je u autokući izabrala auto i trebao joj je kredit za kupnju istog, pa su joj djelatnici autokuće ponudili kredit u CHF s promjenjivom kamatnom stopom koji kredit je davao tuženik, a kao najbolje i najpovoljnije rješenje za tužiteljicu. Tužiteljica iskazuje da ona upoće nije bila u banci tuženika zbog tog kredita, nego je sve riješeno preko autokuće, te koliko pamti išla je samo kod javnog bilježnika solemizirati ugovor. Ona se više ne sjeća da bi joj netko nudio ugovor u EUR, jer je to bilo davno. Ovo joj je bilo ponuđeno od strane autokuće kao najbolja solucija i obzirom na cijenu auta te način otplate kredita i anuiteta po istom, a imajući u vidu u plaću tužiteljice, to joj je odgovaralo i na to je pristala. Tužiteljica je iskazala da je nitko nije upozorio da bi HNB imao drugačiji odnos prema valuti CHF od odnosa prema valuti EUR niti ju je itko upozorio na posebnu rizičnost valute CHF. Tužiteljica navodi da je ona upoznata s pojmom valutne klauzule, ali da nije očekivala da će toliko rast tečaj CHF u odnosu na kune, a i kamata se mijenjala, ali tužiteljici nitko nije rekao kada, koliko, pod kojim uvjetima će se kamatna stopa mijenjati. Tužiteljica iskazuje da je ona ugovor pročitala, ali nije očekivala takav rast anuiteta koji se dogodio. Auto koji je ovim kreditom kupila je bio za njezine osobne potreba te njime nije obavljala nikakvu poslovnu djelatnost. Tužiteljica je iskazala da je ona otplatila kredit uz pomoć njezinih roditelja.

25. Sud je iskaz tužiteljice prihvatio u cijelosti kao istinit, jer je dan objektivno, detaljno i životno logično, a potvrđen je i dokumentacijom koja prileži spisu, kao i provedenom financijskom vještačenju. O tome kako je tužiteljica došla do sklapanja predmetnog kredita, tužiteljica je iskazivala uvjerljivo, jer je do predmetnog kredita došla preko auto kuće koja je imala dogovor s tuženikom, očito za upravo kredite u CHF s promjenjivom kamatnom stopom jednostranim odlukama tuženika, da je tužiteljica dobila na potpis kredit u CHF, koji joj je bio ponuđen od strane autokuće, kao za nju najbolja solucija, imajući u vidu i visinu njezinih primanja, a bez da joj je itko objasnio posebnu rizičnost i status CHF prema odnosu HNB-a prema istoj valuti, kao i da joj nitko nije objasnio kada će se, kako i pod kojim uvjetima mijenjati kamatna stopa.

26. Iz iskaza tužiteljice, sud je utvrdio da je ona otplatila cijeli kredit uz pomoć njezinih roditelja, te da prilikom otplate postupala u dobroj vjeri, da očito nije bila svjesna ništetnosti dijela ugovorne odredbe čije utvrđenje traži i u ovom pojedinačnom parničnom postupku te da ima zbog istog pravo u ovom pojedinačnom postupku tražiti utvrđenje ništetnosti dijela predmetne ugovorne odredbe, kao i tražiti povrat plaćenog tuženiku temeljem tog ništetnog dijela ugovorne odredbe, jer je isto tužitelj tuženiku platio bez pravne osnove.

27. Dakle, obzirom da se radilo o tipskom ugovoru, kao je sud utvrdio i iz iskaza tužiteljice, da tužiteljica nije sudjelovala u pregovorima o kreditu, niti su se isti vodili s tuženikom, da nije upozorena na posebne rizičnosti vezanja ugovora uz valutu CHF, to je sud utvrdio da je tužiteljica dokazala ništetnost dijela ugovorne odredbe obuhvaćene toč. I. izreke ove presude.

28. Na osnovi ovih utvrđenja, sud je prigovore tuženika o nesavjesnosti tužitelja i savjesnosti i poštenju tuženika, utvrdio neosnovanim u cijelosti, a svakako i prigovor gdje tuženik ističe da je tužitelj izvršavao sva plaćanja tražena po tuženiku, a tužitelj evidentno nije tražio raskid ugovora, odnosno, nije niti zadržao pravo da traži povrat plaćenog tuženiku bez pravne osnove, po ugovoru je bio tipski i sastavljen po tuženiku, te tužitelju dan na potpis, tj. sklapanje. Proizlazi da je za tuženika uredno, pošteno i savjesno izvršavanje ugovorom preuzetih obveza od strane tužitelja, za tužitelja otežavajući faktor, koji tuženik pokušava svaliti kao odgovornost na nastalu situaciju upravo na tužitelja, jer se tužitelj prema utvrđenju ovog suda ponašao u skladu s ugovorom i odredbama ZOO-a koje propisuju obvezu savjesnog izvršavanja ugovorom preuzetih obveza. Takvo viđenje konkretne situacije od strane tuženika, može se smatrati krajnje nekorektnim, jer proizlazi da si je sam kriv za gubitke onaj tko uredno, savjesno i poslušno izvršava svoje ugovorom preuzete obveze, a potpuno je jasno da tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora i njegova izvršenja i ispunjenja obveza prema tuženiku nije znao za ništetnost pojedinih dijelova odredbi, pa nije niti znao da plaća nešto što ne bi bio dužan, stoga, nema osnova primjeni odredbe čl. 1112. ZOO-a, kao i da tužiteljica nije trebala niti morala predmetni kredit iz CHF prebaciti u bilo koju drugu valutu. Ti prigovori tuženika su neosnovani u cijelosti, a prema utvrđenju ovog suda.

29. Iskaz tužiteljice u cijelosti potvrđuje sve tvrdnje tužiteljice iznošene u tijeku ovog postupka, kao i osnovanost tužiteljeve tvrdnje o izostanku informiranosti njega kao potrošača o načinu i razlozima te uvjetima promjene kamatne stope, kao i rizičnosti ugovaranja valutne klauzule u CHF u tipskom ugovoru sastavljenom po tuženiku.

30. Iz svega navedenog jasno proizlazi da su brojni, upravo obrazloženi prigovori tuženika, prema utvrđenju ovog suda, neosnovani u cijelosti.

31. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012. Istom je utvrđeno da je tuženik (kao jedna od banaka) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Presudom je utvrđeno da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

32. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14- 2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

33. Nadalje, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) utvrđeno je sljedeće:

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14- 2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

34. Prema utvrđenju ovog suda, odredba čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, daje pravo fizičkim i pravnim osobama da se mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. navedenog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Riječ je u konkretnom slučaju dakle o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava i to samo u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni.

35. Nadalje, i prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštitite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Kako se u konkretnom slučaju tužitelj, poziva upravo na pravno utvrđenje iz rečene presude kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužitelja kao potrošača i ujedno korisnika kredita, a u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovarao promjenjivost kamatne stope, a da nije tužitelja u cijelosti informirao o parametrima bitnim za donošenje takve odluke o promjeni kamatne stope, kao i da su ništetne i nepoštene odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, to je nepotrebno posebno analizirati tvrdnje tuženika o razlozima promjene kamatne stope, odnosno o kriterijima i parametrima koji su utjecali na takvu promjenu, kao niti tvrdnje vezane za rizik rasta valute CHF, uz okolnost da je Trgovački sud u Zagrebu u navedenoj odluci upravo takve odredbe ugovora, odnosno takvu praksu u ugovorima o kreditu, pravomoćno već utvrdio ništetnim.

36. Naime, odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

37. Stoga, s obzirom na citirani sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak saslušanjem svih sudionika ugovornog odnosa, jer bi u protivnom, a s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, ali je sud bez obzira na ovakvu sudsku praksu, na inzistiranje stranaka proveo dokaz saslušanjem tužitelja osobno kao stranke, dok je tuženik u tijeku postupka, do zaključenja glavne rasprave, odustao od svojih ranije istaknutih personalnih dokaznih prijedloga. Nadalje, sudska praksa je zauzela jasan stav da okolnost što je pojedini kredit sklopljen radi kupnje vozila, nije od utjecaja na direktnu primjenu utvrđenja iz presude donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača o ništetnosti pojedinih dijelova ugovornih odredbi, a u ovom slučaju o primjeni valute CHF. Sud je slijedom navedenog utvrdio da sama činjenica što predmetni ugovor u ovom konkretnom slučaju nije stambeni, nije od utjecaja na direktnu primjenu utvrđenja iz tzv. kolektivne presude, te da je prigovor tuženika vezan uz isto, neosnovan u cijelosti.

38. Za navesti je da je Ustavni sud Republike Hrvatske 10. lipnja 2020. donio odluku broj U-III-2233/19 kojom je odbio tužbu RBA banke vezano za reviziju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, broj Rev-3142/18. Naime, RBA banka tražila je da se ukine odluka Vrhovnoga suda po reviziji Rev-3142/18 kojom revizijom je Vrhovni sud RH je odlučio: 1. Da se kod utvrđivanja prava potrošača koji potpadaju pod kolektivnu presudu u slučaju franak ne moraju izvoditi dokazi, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva na pojedinačni privatni sudski postupak, 2. Da nema zastare potraživanja za preplaćene anuitete u pojedinačnim postupcima koji su pokrenuti na temelju kolektivne sudske presude u slučaju franak. Ustavni sud je u citiranoj Odluci naveo: „Ako se vodi privatni postupak na temelju kolektivne sudske presude, i ako se kredit s valutnom klauzulom CHF potrošača koji je tužio banku odnosi na jednu od osam tuženih banaka, onda nije potrebno provoditi dokaze radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba koje su kolektivnom presudom utvrđene ništetnima, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva, i jedino što je potrebno jest vještačenjem utvrditi visinu iznosa koji banka mora vratiti potrošaču.“ Ustavni sud je tom presudom dakle dodatno potvrdio raniji stav Vrhovnoga suda Republike Hrvatske da nije potrebno provoditi dokazni postupak, nego se uvidom u konkretni ugovor s ništetnim ugovornim odredbama utvrđuje odnosi li se taj ugovor na utvrđenja iz kolektivne presude.

39. Slijedom navedenog, spomenutom kolektivnom tužbom, za koju odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske je ovaj sud vezan, kao što je to ranije obrazloženo, sud nalazi utvrđenim i dokazanim osnov tužbenog zahtjeva, koji se ogleda u činjenici da je tuženik, iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji mu je to nalagao, kao banka tužiteljici kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje potrošača stavljaju u neravnopravni položaj, pa su te odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, a što je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, zbog čega je valjalo utvrditi ništetnim način ugovaranje odredbe koje se odnose, na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF.

40. Sud je utvrdio postupajući po tužbenom zahtjevu, kao i postupajući po službenoj dužnosti kako je sud dužan sam paziti na ništetnosti, utvrdio da stavljanje predmetnih odredbi obuhvaćenih historijatom tužbe, te tužbenim zahtjevom, a koje postoje u predmetnom Ugovoru o kreditu, u odnosu na dio odredbi u odnosu na vezanje visine isplate kredita uz protuvrijednost CHF u kunama po srednjem tečaju Kreditora za CHF (tj. banke - tuženika na dan korištenja kredita) (čl. 1.), te dio čl. 7. Ugovora, vezano uz način otplate kredita u protuvrijednosti CHF u kunama prema srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, kao i odredba čl. 1. Ugovora (određivanje visine isplaćenog iznosa kredita vezanjem uz visinu tečaja CHF u kunama na dan korištenja kredita prema srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja), rezultat nepoštene poslovne prakse tuženika, da je isto utvrđeno u ranije citiranoj pravomoćnoj presudi donesenoj u kolektivnom sporu, da tuženik nije dokazao u ovoj parnici da bi konkretne odredbe konkretnog ugovora o kreditu uz koji je vezan ovaj pojedinačni spor, bile bitno različite svojim sadržajem, značenjem i učinkom na konkretan ugovorni odnos, u odnosu na one o kojima je pravomoćno presuđeno u kolektivnom sporu Potrošač. Nadalje, tuženik prema utvrđenju ovog suda, nije dokazao niti da bi na valjan način tužitelja informirao o posebno rizičnom ugovaranju valutne klauzule vezane uz CHF, te da Hrvatska narodna banke isti tečaj ne štiti u odnosu na kunu, kao što čini za valutu EUR, da bi se pojedinačno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi čija promjena ovisi isključivo o samostalnoj odluci tuženika, te da bi se na bilo koji način o tome vodili pojedinačni pregovori.

41. Sud je, nasuprot prigovorima i navodima tuženika, utvrdio da se u ovom konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru koji je na uputu prodavatelja automobila sklopila tužiteljica upravo s tuženikom posredovanjem auto kuće, bez da bi prije sklapanja ugovora niti na dan sklapanja ugovore bila kod tuženika, da je isti tipski ugovor sastavio tuženik i dao ga po auto kući na potpis tužitelju kao potrošaču u tom ugovornom odnosu, te da ne postoji niti jedan razlog kojim bi uvjerio sud i za koji bi tuženik dokazao u ovoj parnici da je u predmetnom ugovornom odnosu bio savjestan i da su sporne ugovorne odredbe valjane, a ne ništetne, kako to opravdano tvrdi tužitelj u ovoj pravnoj stvari.

42. Nadalje, sud je stava da tužitelj ima i pravni interes da se i u ovom postupku utvrde ništetnim upravo konkretne odredbe njegova konkretna Ugovora o kreditu, a posebno vodeći računa da bez obzira na postojanje pravomoćnog presuđenja o istome u kolektivnom sporu, tuženik i nadalje osporava sve tamo utvrđeno, osnov ovog tužbenog zahtjeva tužitelja, te ništetnost predmetnih dijelova ugovornih odredbi, kako je to sve već ranije navedeno i obrazloženo, uz napomenu da je sud dužan i po službenoj dužnosti paziti na ništetnost, a da je sud usvojio onaj dio tužbenog zahtjeva deklaratornog sadržaja koji je tužitelj zatražio samim tužbenim zahtjevom.

43. Obzirom da je sud utvrdio da tužiteljica opravdano traži u tužbenom zahtjevu da se utvrdi ništetnost već ranije više puta navedenih dijelova ugovornih odredbi iz čl. 7. Ugovora, te da je sud, dužan i po službenoj dužnosti paziti na ništetnost u smislu odredbe čl. 327. st. 1. ZOO-a, kao i da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328), sud je vezano uz ništenost pojedinih dijelova ugovornih odredbi usvojio deklaratorni tužbeni zahtjev tužiteljice kao pod toč. I. izreke ove presude, a u odnosu na utvrđenje ništetnosti, a iz svih već ranije detaljno obrazloženih razloga, dok je dio čl. 1. Ugovora utvrdio ništetnim po službenoj dužnosti kao prethodno pravno pitanje u ovoj pravnoj stvari.

44. Nije sporno da je ugovaranje valutne klauzule u smislu odredbe čl. 22. ZOO-a, dopušteno, ali isto nije dopušteno na način kako je to tuženik učinio u ovom konkretnom ugovoru, te kako je to utvrđeno u ovoj parnici, a i ranije u kolektivnom sporu radi zaštite interesa potrošača („Potrošač“), ugovaranjem valutne klauzule u CHF, bez informiranja tužitelja o rizičnosti predmetne valutne klauzule i ugovaranja takve valutne klauzule, a sve kako to točno iznosi tužitelj u ovom postupku, prema utvrđenju ovog suda.

45. Sud je na temelju ovih utvrđenja vezano uz ništetnost dijelova ugovornih odredbi, utvrdio da je tuženik u obvezi vratiti tužiteljici onaj novčani iznos koji je bez pravnog osnova, tj. temeljem ništetnih odredbi, primio kao iznose preplaćenih anuiteta i to kao razliku između iznosa koji su plaćeni na temelju obračuna promjene valute i iznosa obračunatog prema tečaju CHF na dan isplate ugovora. Sud je utvrdio da nije od značaja vezano uz osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja i neposrednu primjenu utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu to što je ugovor tužitelja bio sklopljen radi kupnje vozila, a ne stambeni kredit, te se prema značenju propisa koji su ranije citirani, kao i ustaljene bogate sudske prakse, utvrđenja iz kolektivne parnice, odnose i direktno primjenjuju i na ovaj konkretan slučaj. Treba napomenuti da sama okolnost solemnizacije predmetnog ugovora ne sprječava niti dovodi u pitanje osnovanost istaknute ništetnosti pojedinih dijelova ugovornih odredbi, kako je to sud utvrdio u ovoj pojedinačnoj parnici.

46. Dakle, kako primjenom utvrđenja vezano uz ništetnost pojedinih dijelova ugovornih odredbi u kolektivnom sporu, kao i činjenicom da tuženik nije dokazao da bi konkretni dijelovi ugovornih odredbi na čiju ništetnost tužitelj upire u ovoj pojedinačnoj parnici, bili bitno različiti sadržajem, značenjem i učinkom u odnosu na one odredbe koje su utvrđene ništetnim u kolektivnoj parnici i pravomoćno okončanim presudama, već ranije više puta citiranim, sud je i u ovoj pojedinačnoj parnici, a primjenom i odredbi čl. 269. kao i čl. 270. - sve ZOO-a, utvrdio da su dijelovi ugovornih odredbi ništetni, a kao pod toč. I. izreke ove presude, a po službenoj dužnosti pazeći na ništetnost, kao prethodno pravno pitanje za odluku o tužbenom zahtjevu tužitelja na isplatu u ovoj pravnoj stvari i sam čl. 1. Ugovora da sadrži ništetni dio ugovaranjem valutne klauzule koja se vezuje uz CHF, a iz svih već ranije detaljno obrazloženih razloga. Dakle, utvrđenje ništetnosti samom tužbom i tužbenim zahtjevom obuhvaćene odredbe Ugovora, kao i ostalog vezivanja ugovora uz ništetnu valutnu klauzulu vezanu uz CHF, sud je donio direktnom primjenom u ovoj parnici utvrđenja iz kolektivne presude za zaštitu potrošača, kao i iz iskaza saslušane tužiteljice osobno kao stranke, te ostalih provedenih dokaza u ovoj pravnoj stvari.

47. Iz toga nadalje proizlazi utvrđenje suda da je tuženik u obvezi vratiti tužiteljici i da tužiteljica ima pravo i na povrat preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koji su plaćeni na temelju obračuna promjene valute i iznosa obračunatog prema tečaju CHF na dan isplate ugovora, a kako je tužiteljica umanjila svoje potraživanje s naslova više plaćenog za ono manje plaćeno, zatražila u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, a kako je to presuđeno pod toč. II. izreke ove presude.

48. Nadalje, treba napomenuti da se u konkretnom slučaju ne radi o potraživanju tužitelja s naslova naknade štete, niti povremenih potraživanja, već da se radi o potraživanju tužitelja s osnova potraživanja od tuženika povrata onoga što je stekao od tužitelja njezinim uplatama koje je vršila tuženiku temeljem ništetnih dijelova ugovornih odredbi, a tuženik od nje isto stekao bez pravne osnove, a u smislu odredbe čl. 323. ZOO-a, kao i odredbe čl. 1115. ZOO-a, vezano uz tijek zatezne kamate na pojedina potraživanja.

49. Radi utvrđenja visine potraživanja tužitelja, sud je proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za ekonomiju, financije i računovodstvo, mr. sc. Jasmini Fijačko, iz kojeg nalaza i mišljenja je sud utvrdio kako ovaj vještak navodi da mu je zadatak utvrditi razliku između iznosa koji je tužitelj po osnovi valutne klauzule stvarno plaćao i iznosa koji bi plaćao da je plaćao anuitete po tečaju švicarskog franka na dan korištenja kredita. Vještak će imati u vidu i navode punomoćnika tuženika sa ročišta od 1.12.2020. u vezi tečaja u oba smjera (viši i niži od početnog tečaja).

50. U svom nalazu ovaj financijski vještak navodi da je Ugovorom o kreditu broj 158-50-3074787 zaključenim dana 30.09.2005. godine između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, tužitelju odobren kredit koji odgovara kunskoj protuvrijednosti iznosa od 13.834,62 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita s rokom otplate od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važećem na dan plaćanja prema otplatnom planu uručenom tužitelju kao korisniku kredita. Spisu su priloženi: Ugovor o kreditu 158-50-3074787 (list spisa 8-11), Solemnizacija (list spisa 12), Otplatni plan (list spisa 13-16), Prijepis knjigovodstvene kartice za sud na dan 22.01.2020 (list spisa 17-22), a za potrebu vještačenja od tuženika je zatražen provedeni plan otplate sa navedenim datumom korištenja koji su vještaku dostavljeni elektronskom poštom.

51. U odgovoru na tužbu (list spisa 25-32) između ostaloga se navodi da su tužitelju tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredit uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao te podnio zahtjev za kredit u CHF (list spisa 28). Tuženik je priložio: Ugovor o kreditu (list spisa 34-37), Solemnizaciju (list spisa 38), Rješenje Gž-1336/2019-2 (list spisa 40-42), Rješenje Gž-1533/2019-2 (list spisa 43-45), Rješenje Gž-758/2019-2 (list spisa 47-48), Rješenje Gž-2731/2019-2 (list spisa 49-50), Rješenje Gž-437/2020-2 (list spisa 51-52), Uvjeti za odobravanje kredita građanima za kupnju novih automobila marke Hyndai, Tip Atos, Getz, Accent, Elantra i Matrix tijekom akcije u trajanju od 01.07.2005. -30.09.2005. u suradnji s tvrtkom „Hyundai auto Zagreb“ d.o.o. (list spisa 53-55).

52. Za usporedbu je korišten tečaj na dan korištenja 5.10.2005. godine 4,785375 HRK za 1 CHF. Tečaj korišten kod izračuna razlike po valutnoj klauzuli u odnosnu na tečaj na datum korištenja kredita je srednji tečaj na datum dospijeća pojedinog anuiteta prema provedenom planu otplate. Razlika između iznosa koji je tužitelj po osnovi valutne klauzule plaćao i iznosa koji bi plaćao da je plaćao anuitete po tečaju švicarskog franka na dan korištenja kredita po početnom anuitetu (prema početnom otplatnom planu) iznosi 5.441,65 kuna, pri čemu se iznos od 7.026,61 kuna odnosi na rast tečaja u odnosu na tečaj na datum korištenja kredita, a iznos od -1.584,96 kuna na pad tečaja u odnosu na tečaj na datum korištenja kredita.

53. Sud je utvrdio da je sudski vještak mr.sc. Jasmina Fijačko obzirom na zadatak koji je vještak dobio od suda na prijedloge stranaka, a to je utvrditi razliku između iznosa koji je tužitelj po osnovi valutne klauzule stvarno plaćao i iznosa koji bi plaćao da je plaćao anuitete po tečaju švicarskog franka na dan korištenja kredita, kao i navode punomoćnika tuženika sa ročišta od 1.12.2020. u vezi tečaja u oba smjera (viši i niži od početnog tečaja), mišljenja da razlika između iznosa koji je tužitelj po osnovi valutne klauzule plaćao i iznosa koji bi plaćao da je plaćao anuitete po tečaju švicarskog franka na dan korištenja kredita po početnom anuitetu (prema početnom otplatnom planu) iznosi 5.441,65 kuna, pri čemu se iznos od 7.026,61 kuna odnosi na rast tečaja u odnosu na tečaj na datum korištenja kredita, a iznos od -1.584,96 kuna na pad tečaja u odnosu na tečaj na datum korištenja kredita.

54. Tužiteljica na ovaj nalaz i mišljenje financijskog vještaka mr. sc. Jasmine Fijačko nije imala primjedbi, već je s istim uskladila tužbeni zahtjev svojim podneskom od 25.02.2021. godine, potražujući od tuženika više plaćeno umanjeno za manje plaćeno zbog ništetne odredbe o primjeni valutne klauzule vezane uz CHF u ukupnom iznosu od 5.441,65 kuna, pa tako u ukupnom iznosu i po pojedinačnim iznosima te tijekom zatražene kamate u cijelosti u skladu s provedenim financijskim vještačenjem. Tuženik se svojim podneskom od 14.10.2021. godine očitovao na način da se protivi djelomičnom povlačenju tužbe i preinaci tužbenog zahtjeva u pogledu tijeka zateznih kamata, te u slučaju da sud ipak dopusti preinaku tužbe, tuženik ističe prigovor zastare, smatrajući da se preinačena tužba u pogledu zastarnih rokova ima smatrati novom tužbom. Tuženik nema prigovora na matematički izračun vještaka, ali ističe da isti ne doprinosi rješenju ovog spora, ističući opetovano svoje pravno viđenje predmeta ovog spora i ranije istaknute prigovore.

55. Sud je nalaz i mišljenje financijskog vještaka mr. sc. Jasmine Fijačko prihvatio u cijelosti, jer je dan objektivno, detaljno obrazloženo, na osnovi relevantne dokumentacije, u cijelosti dan u skladu s pravilima znanosti i struke, te je dao odgovor na postavljene mu zadatke.

56. Sud je utvrdio da je tužiteljica dokazala da je preplatila po osnovi ništetnosti dijela ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF ukupno 5.441,65 kn, što je razlika između više i manje plaćenog kroz utuženo razdoblje, a sada čini iznos od 722,23 EUR, koji iznos je tužiteljici sud dosudio zajedno sa zatraženim kamatama na pojedine mjesečne iznose koji čine ovaj zbir, a sve to kao pod toč. II. izreke ove presude, obzirom da je cjelokupni konačno specificirani tužbeni zahtjev usklađen s provedenim financijskim vještačenjem, kako u odnosu na ukupni iznos izvršenih preplata, tako i u odnosu na pojedinačne iznose i tijek zatraženih kamata na iste. Sud je utvrdio da predmetno potraživanje tužitelja nije s naslova naknade štete, niti povremenih potraživanja, već da se radi o potraživanju tužitelja s osnova potraživanja od tuženika povrata onoga što je stekao od tužitelja njezinim uplatama koje je vršila tuženiku temeljem ništetnih dijelova ugovornih odredbi, a tuženik od nje isto stekao bez pravne osnove, a u smislu odredbe čl. 323. ZOO-a, kao i odredbe čl. 1115. ZOO-a, vezano uz tijek zatezne kamate na pojedina potraživanja.

57. Što se tiče istaknutog prigovora zastare, među strankama je bilo prijeporno je li postupak koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu u tzv. kolektivnoj parnici potrošača doveo do prekida zastare tj. do primjene odredbe čl. 241. ZOO-a prema kojem se zastara prekida podnošenjem tužbe odnosno do primjene odredbe čl. 245. st. 1 ZOO-a, a koji propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je preteklo prije prekida se ne računa u zakonom određeni rok za zastaru.

58. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.03.2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014.), zbog čega zastara nije nastupila. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

58. Treba naglasiti da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje: ZZP/03) koji je također sadržavao odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima.

59. Tako je odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Nastavno, i odredba čl. 96. st. 1. ZZP/07 i dalje uređuje pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu čl. 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP).

60. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP), a sam odabir konkretnog kredita od strane tužitelja kao potrošača ne znači i ne podrazumijeva pojedinačno pregovaranje o ovdje spornim odredbama.

61. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.03.2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe što je za kamate 13. lipnja 2014., dok je sud utvrdio da je to za ugovaranje valutne klauzule u CHF dan 14.06.2018. godine, zbog čega zastara nije nastupila za potraživanja tužitelja koja su dospjela nakon 04.04.2007. godine, te tako nisu bila u zastari dana 04.04.2012. (u vrijeme podnošenja tužbe u sporu kolektivne zaštite), a koja je sud dosudio tužitelju kao pod toč. II. izreke ove presude, jer je u ovoj pojedinačnoj parnici tužba podnesena 11.03.2023. godine.

62. Prilikom zauzimanja takvog pravnog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

63. Slijedom navedenog dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, što je bio dan 04.04.2012. godine dolazi do prekida zastare za potraživanja koja nisu bila u zastari na taj dan, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dok je tužitelju valjalo dosuditi pune iznose preplaćenih anuiteta, kako je presuđeno pod toč. II. izreke ove presude kojim se usvaja tužbeni zahtjev u pretežnom dijelu, kako je isti specificiran u samoj tužbi, cijeneći da je tužitelj podnošenjem ove pojedinačne tužbe dana 27.03.2020. godine preporučenom poštanskom pošiljkom, prekinuo ponovno započeti tijek zastare za potraživanja s naslova preplaćenog zbog primjene ništene odredbi o valutnoj klauzuli u CHF (ponovo počeo teći s 14.06.2018. godine). Podnošenjem tužbe u ovoj pojedinačnoj parnici dana 27.03.2020. godine zastarni rokovi su počeli ponovo teći u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, te je tužbeni zahtjev dosuđen tužitelju kao pod toč. II. izreke i to glavna i sporedna potraživanja, utužen unutar općeg zastarnog roka od pet godina nakon pravomoćnog okončanja kolektivnog spora za zaštitu potrošača vezano uz utvrđenje ništetnosti valutne klauzule vezane uz CHF (specifikacija izvršena podneskom od 25.02.2021. godine, a zastara je nastupila za ovu vrstu potraživanja 15.06.2023. godine, čak i ako se ne bi računao iznova zastarni rok počev od podnošenje ove pojedinačne tužbe dana 27.03.2020. godine).

64. Sud je utvrdio da je ovaj prigovor tuženika vezano uz zastaru potraživanja tužitelja neosnovan u cijelosti i za tužbeni zahtjev postavljen u tužbi, kao i za onaj postavljen nakon provođenja financijskog vještačenja u ovom sporu dana 25.02.2021. godine, i to i za glavna i za sporedna potraživanja (zatezne kamate), te da je prigovor zastare istican u tijeku ove parnice po tuženiku neosnovan u cijelosti.

65. Sud je utvrdio da je tužitelj umanjio svoje potraživanje spram prvotno postavljenog nakon provođenja financijskog vještačenja i to zbog umanjenja koje je sam učinio na način da je više utvrđeno plaćeno umanjio za ono utvrđeno manje plaćeno, prema prigovorima i navodima tuženika kao i tadašnjem pravnom stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koje se u međuvremenu opet promijenilo. Obzirom da se tužitelj usprotivio da tužitelj povuče taj dio tužbe i svog potraživanja, u smislu odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a, zbog čega je sud o tom dijelu tužbenog zahtjeva morao meritorno odlučiti, te je sud odbio tužiteljicu s ovim umanjenim potraživanjem u cijelosti, kako glavnim, tako i sporednim tj. za u tužbi zatraženim iznosom od 1.584,24 kn zajedno sa zatraženim zateznim kamatama na taj iznos od pojedine dospjelosti pa do isplate, a sve kao pod toč. IV. izreke ove presude.

66. Sud je utvrdio da su sva, pa tako i najstarije glavno i sporedno zatraženo potraživanje tužitelja dosuđeno tužitelju pod toč. II. izreke ove presude, dospjela nakon 04.04.2007. godine i da u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe nisu bila u zastari.

67. Sud je tako, utvrdio da je za tužitelja, zastara za sva njegova potraživanja koja su predmet ovog spora, a koja su sva dospjela od 04.04.2007. godine pa nadalje, prekinuta je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu dana 04.04.2012. godine u odnosu na valutnu klauzulu ugovorenu na način da je vezana uz tečaj CHF u kunama na dan plaćanja, prema srednjem tečaju tuženika, utvrđena kao ništetna, te od pravomoćnosti takve sudske odluke u kolektivnom sporu „Franak“, tj. od dana 14.06.2018. godine za tužitelja su počeli teći ranije prekinuti rokovi zastare za potraživanja koja nisu bila u zastari na dan 04.04.2012., da je tužitelj tužbu u ovoj pravnoj stvari podnio dana 27.03.2020. godine, te da time tužitelj, za potraživanja koja dospijevaju nakon 04.04.2007. godine je pravovremeno podnio ovu pojedinačnu tužbu s naslova potraživanja isplate zbog ništetne odredbe o ugovaranju valutne klauzule u CHF. Sud je utvrdio da je prekid zastare nastao podnošenjem kolektivne tužbe, trajao do pravomoćnog okončanja i vezano uz taj dio tužbe i tužbenog zahtjeva u kolektivnom sporu, tj. do 14.06.2018. godine, kada je u skladu s više puta citiranom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, započeo ponovo teći zastrani rok za potrošače iz kolektivnog spora pravomoćna odluka donesena u kojem se prema odredbama ZPP-a 502.c obvezujuće primjenjuje na pojedinačne sudske postupke pojedinih potrošača spram banaka, tj. ovdje tuženika, pa da tako i za dosuđena potraživanja tužitelja kao pod toč. II. izreke, i to kako glavna tako i sporedna (zatezna kamata), nisu u zastari.

68. Dakle, donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u odnosu na potraživanje s naslova preplate izvršene zbog samostalne promjene kamatne stope od strane tuženika, a donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. poslovni broj Pž-6632/17 u odnosu na ugovaranje valutne klauzule u CHF i zbog toga više plaćenih iznosa zbog promjene tečaja CHF u kunama, počeli su iznova teći prekinuti zastarni rokovi podnošenjem kolektivne tužbe za zaštitu potrošača za ova potraživanja tužitelja, tj. potrošača.

69. Tako je sud utvrdio da je dio kondemnatornog tužbenog zahtjeva tužitelja o kojem je sud odlučio pod toč. II. izreke ove presude, podnesen unutar općeg zastarnog roka od pet godina, koji se promjenom odredbe čl. 1111., čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, te slijedom svega iznesenog, a primjenom i ranije citiranih zakonskih odredbi, kao i odredbe čl. 225. ZOO-a, u vezi odredbe čl. 215. st. 1. ZOO- a, takav tuženikov prigovor zastare sud je utvrdio neosnovanim za ova kondemnatorna potraživanja tužitelja, kao pod toč. II. izreke ove presude.

70. Potrebno je naglasiti da prema odredbi članka 2. stavak 2. ZZP 03 i prema odredbi iste brojčane oznake ZZP 09, ako tim Zakonima nije drugačije određeno, na obvezno pravne odnose između potrošača i trgovca primijenit će se odredbe Zakona o obveznim odnosima, a prema odredbama Zakona o obveznim odnosima (članak 110. starog ZOO-a, člana 328. ZOO/05) pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se, odnosno ne podliježe nikakvim zastarnim rokovima, te na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (članak 327. stavak 1. ZOO/05).

71. Valja još napomenuti da nije sporno da ZOO dopušta i ugovaranje valutne klauzule (čl. 22. st. 1.), a kako je sud u ovom postupku utvrdio da je ništetan način kako je tuženik sastavljajući tipski ugovor ugovaranjem valute CHF, sud utvrdio da je takvo vezanje obveze iz ugovora i samog ugovora uz valutu CHF ništetno, bez da je tuženik tužitelju pravilno i potpuno rastumačio visinu rizika takve odredbe za tužitelja. Slijedom iznesenog, sud je u ovoj parnici utvrdio da način određivanja valutne klauzule u CHF u ovom konkretnom slučaju nije zakonit, već ništetan. 78. Sud je utvrdio da je tužitelj dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva deklaratornog kao pod toč. I. izreke ove presude, a kondemnatornog kao pod toč. II. izreke ove presude, a koji se temelji na ništetnosti valutne klauzule u CHF, te je sud temeljem sadržaja ugovornih odredbi navedenih u tužbenom zahtjevu tužitelja, direktnim učinkom iz kolektivnog spora, kao i primjenom odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 270, kao i čl. 271. – sve ZOO-a utvrdio ugovaranje valutne klauzule u CHF kao u konkretnom potrošačkom ugovoru, ništetno, vodeći računa da sud i po službenoj dužnosti pazi na ništetnost, kao i da zahtjev za isticanje ništetnosti ne zastarijeva, a sve u smislu i odredbi čl. 327. i 328. ZOO-a.

79. Obzirom da su ove ugovorne odredbe ništetne, to tužitelj u smislu odredbe čl. 323 st. 1. i čl. 1111, kao o odredbe čl. 1115 ZOO-a, ima pravo tražiti od tuženika povrat onoga što je tuženik od tužitelja stekao bez pravnog osnova, tj. primjenom ništetnih ugovornih odredbi, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki mjesečno pojedinačno zatražen iznos kao što je to zatraženo po tužitelju u tužbenom zahtjevu postavljenom u tužbi, sve kao pod toč. II. izreke ove presude, a to iz razloga što je iz ranije navedenih i obrazloženih utvrđenja ovog suda, sud utvrdio da je tuženik bio nesavjestan u vrijeme stjecanja svake ove uplate, obzirom da je tuženik sam sastavio u tipskom ugovoru iste odredbe i dao ih na potpis i sklapanje tužitelju u auto kući, čak i bez dolaska tužitelja u poslovnicu tuženika, pa slijedom iznesenog, te primjenom odredbe čl. 29. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a. Slijedom ovih utvrđenja, sud je tužitelju dosudio i zateznu kamatu tekuću na zatražene iznose počev od svakog pojedinog stjecanja od strane tuženika, obzirom da je za ovaj sud nesavjesnost tuženika u vrijeme svakog pojedinog stjecanja od potrošača – tužitelja, neupitna, a kamate su prema konačnoj specifikaciji tužiteljice zatražene u skladu s provedenim financijskim vještačenjem.

80. Slijedom iznesenog, sud je utvrdio da je tužitelj dokazao osnovanost, visinu i dospjelost svog tužbenog zahtjeva, da isti nije u zastari kako je isti dosuđen tužitelju pod toč. II. izreke ove presude, te svoju aktivnu legitimaciju, status potrošača i neosnovanost tuženikovih istaknutih prigovora.

81. Sud je dopustio preinačenje tužbenog zahtjeva isticanjem deklaratornog dijela zahtjeva, smatrajući da je isto u skladu s odredbom čl. 190. st. 2. i st. 3. i čl. 191. st. 1. - sve ZPP-a, jer je isto svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, kao što je sud dopustio i uređenje tužbenog zahtjeva s provedenim financijskim vještačenjem i zbog promjene valute Republike Hrvatske, prema citiranim odredbama ZPP-a i odredbi čl. 191. st. 3. ZPP-a.

82. Odluka suda o stopi zateznih kamata donesena je za period do 31. prosinca 2022. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8-9 ZOO-a (NN 78/15), a za period od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine, prema čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 114/22) i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima NN 156/22, a za period od 30. prosinca 2023. godine, pa nadalje, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), a kao u izreci ove presude, pod toč. II. i III.

83. Odluka suda o parničnim troškovima ovog postupka donesena je primjenom propisa članka 154 st. 5. i čl. 155 ZPP-a, a isti se sastoji od troška zastupanja tužiteljice po punomoćniku koji je odvjetnik, troška sudske pristojbe na tužbu. Tužiteljica je oslobođena plaćanja sudske pristojbe na presudu prema odredbi čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama, obzirom da se tužiteljica u ovoj parnici poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora i potrošač je. Nadalje, prema utvrđenju ovog suda, tužitelj je točno u tužbi naznačio VPS, jer se utvrđenje ništetnosti iskazuje i odnosi upravo na novčani iznos koji je predmet potraživanja iz toč. II. petita tužbenog zahtjeva iz same tužbe, kao i konačne specifikacije tužbenog zahtjeva.

84. Trošak je određen na slijedeći način: sastav tužbe, podnesak 02.06.2020., ročište 01.12.2020., podnesak 25.02.2021., ročište 31.01.2022., ročište 14.03.2022., podnesak 26.08.2024., ročište 11.09.2024., ročište 14.11.2024. – svaka od ovih radnji po 75 bodova, što čini ukupno 675 bodova, a vrijednost jednog boda zajedno s paušalom je 2,00 EUR, a što čini iznos od 1.350,00 EUR, koji iznos je valjalo uvećati za 25% PDV-a, što čini iznos 337,50 EUR, te čini zbir od 1.687,50 EUR, čemu je valjalo dodati trošak financijskog vještačenja u iznosu od 199,08 EUR, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 39,82 EUR, pa je tako ukupan trošak utvrđen u iznosu 1.926,40 EUR i dosuđen kao pod toč. III. izreke ove presude u cijelosti, jer zbog neznatnog dijela tužbenog zahtjeva u kojem tužitelj nije uspio, istim nisu nastali posebni troškovi, jer se cijelo vrijeme postupka VPS održava u istom Tarifnom redu odvjetničke Tarife, tj. puna tarifa je 75 bodova, pa za tuženika nisu smanjenjem tužbenog zahtjeva, tj. sada odbijajućim dijelom kao pod toč. IV. izreke trošak u cijelosti pripada tužiteljici na način kako ga je sud i dosudio joj pod toč. III. izreke ove presude, a imajući u vidu status tužiteljice kao potrošača, zaštitu koju joj pruža Direktiva EU, te primjenu prakse Suda EU, kao i domaćih sudova vezano uz način dosuđenja parničnog troška potrošaču u cijelosti i u slučaju djelomično odbijajućeg dijela tužbenog zahtjeva, kao što je i ovdje slučaj. Treba napomenuti da je ova odluka o trošku donesena i u odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva, a imajući u vidu činjenično i pravno obrazloženje koje je upravo dano o istome.

85. Odluka suda o zateznim kamatama na dosuđeni parnični trošak, koje teku od dana donošenja presude prvog stupnja, što je dan 30. prosinca 2024. godine, pa do isplate, zasniva se na propisu članka 30. st. 2 Ovršnog zakona.

86. Slijedom svega iznesenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 30. prosinca 2024. godine

Sudac:

Tanja Hučera

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba koja se podnosi pismeno u četiri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka, a preko ovog suda na županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.