Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Bujama-Buie

Buje-Buie, Istarska 1- Via dell’ Istria 1

Poslovni broj: P-332/2023-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, po sucu pojedincu Svenu Babiću, u pravnoj stvari tužiteljice: ŽTN, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Radivoj Mačešić-Biscuoli, odvjetnik iz Pule, protiv tuženika: Nova hrvatska banka d.d., OIB 78427478595, Varšavska ulica 9, 10000 Zagreb, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Žurić i partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 16. prosinca 2024., u prisutnosti tužiteljice ŽTN, te zamjenske punomoćnice tužiteljice ŽT, temeljem članka 335. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022, 114/2022 i 155/2023 - dalje: ZPP), dana 30. prosinca 2024., objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba o isključivoj mjesnoj nadležnost sadržana u čl.11.4. Ugovora o kreditu broj: 743229 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 06.02.2006 .godine, a koja glasi:

«Za sve sporove iz ovog ugovora svi potpisnici ovog ugovora ugovaraju mjesnu nadležnost suda u Zagrebu.».

II Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u Ugovoru o kreditu broj: 743229 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 06.02.2006.. godine, a koje glase:

u odredbi čl.2.1. « … u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora. », u odredbi čl.2.4. koja glasi: « … po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora. »

pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovora o kreditu broj : 743229 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 06.02.2006. god. a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl.1. koja glasi:

« … važećem na dan isplate. »,

te u odredbi čl.8. koja glasi: « … važećem na dan dospijeća. »

pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

IV Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 (petnaest) dana isplati iznos od 4.061,17 (četiritisućešezdesetjedan eurao i sedamnaest centi) eura / 30.598,89 (tridesettisućepetstodevedesetosam kuna i devet lipa) kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:

1,71 eur/ 12,91 KN od 15.05.2006.

0,54 eur/ 4,06 KN od 16.06.2006.

3,83 eur/ 28,85 KN od 14.04.2008.

5,26 eur/ 39,64 KN od 15.10.2008.

12,18 eur/ 91,80 KN od 15.11.2008.

2,35 eur/ 17,69 KN od 15.12.2008.

32,94 eur/248,16 KN od 15.01.2009.

33,22 eur/250,26 KN od 16.02.2009.

24,19 eur/182,28 KN od 16.03.2009.

26,26 eur/197,88 KN od 15.04.2009.

26,67 eur/200,98 KN od 15.05.2009.

23,11 eur/174,15 KN od 15.06.2009.

23,73 eur/178,82 KN od 15.07.2009.

20,77 eur/156,50 KN od 17.08.2009.

24,55 eur/184,96 KN od 15.09.2009.

24,17 eur/182,09 KN od 15.10.2009.

26,91 eur/202,76 KN od 16.11.2009.

26,47 eur/199,47 KN od 15.12.2009.

33,88 eur/255,29 KN od 15.01.2010.

38,64 eur/291,13 KN od 15.02.2010.

37,61 eur/283,37 KN od 15.03.2010.

42,34 eur/318,98 KN od 15.04.2010.

50,99 eur/384,24 KN od 15.05.2010.

52,85 eur/398,22 KN od 15.06.2010.

63,03 eur/474,93 KN od 15.07.2010.

62,61 eur/471,74 KN od 16.08.2010.

83,79 eur/631,35 KN od 15.09.2010.

71,50 eur/538,73 KN od 15.10.2010.

74,34 eur/560,15 KN od 15.11.2010.

87,69 eur/660,74 KN od 15.12.2010.

88,89 eur/669,72 KN od 15.01.2011.

84,14 eur/633,92 KN od 15.02.2011.

87,01 eur/655,59 KN od 15.03.2011.

86,23 eur/649,73 KN od 15.04.2011.

95,94 eur/722,84 KN od 16.05.2011.

114,58 eur/863,34 KN od 15.06.2011.

135,81 eur/1023,24 KN

od 15.07.2011.

158,97 eur/1197,74 KN

od 16.08.2011.

122,39 eur/922,19 KN od 15.09.2011.

110,09 eur/829,49 KN od 15.10.2011.

114,49 eur/862,68 KN od 15.11.2011.

112,61 eur/848,47 KN od 15.12.2011.

123,23 eur/928,46 KN od 16.01.2012.

126,42 eur/952,53 KN od 15.02.2012.

122,94 eur/926,31 KN od 15.03.2012.

122,42 eur/922,36 KN od 16.04.2012.

124,18 eur/935,65 KN od 15.05.2012.

127,24 eur/958,72 KN od 15.06.2012.

123,42 eur/929,93 KN od 16.07.2012.

122,37 eur/921,98 KN od 16.08.2012.

112,99 eur/851,34 KN od 15.09.2012.

121,07 eur/912,23 KN od 15.10.2012.

124,83 eur/940,58 KN od 15.11.2012.

122,33 eur/921,76 KN od 15.12.2012.

119,33 eur/899,16 KN od 15.01.2013.

119,03 eur/896,80 KN od 15.02.2013.

po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007.god. (NN 72/02), za period od 01.01.2008.god. do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), te od 01.08.2015.god. pa do konačne isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

V Nalaže se tuženiku Nova hrvatska banka d.d., OIB 78427478595, Varšavska ulica 9, 10000 Zagreb, da naknadi tužiteljici ŽTN, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], parnični trošak u ukupnom iznosu od 1.239,09 (tisućudvjestotridesetdevet eura i devet centa) eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na troškove postupka teče od dana donošenja prvostupanjske presude, dana 30. prosinca 2024. godine, pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužiteljica podnesenom tužbom traži da se u Ugovoru o kreditu broj: 743229, od dana 06.02.2006 .godine, utvrdi ništetnost dijela odredbe čl.11.4. o isključivoj mjesnoj nadležnosti u slučaju spora prema mjestu sjedišta tuženika, dijela odredbi čl.2.1. i čl.2.4. o jednostranoj promjeni kamatne stope odlukom tuženika, nadalje, da se utvrdi ništetnost dijela odredbe članka 1. i članka 8. o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka, te traži isplatu novčanog iznosa od 4.061,17 eura / 30.598,89 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po osnovi preplate zbog jednostranog povećanja kamatne stope i zbog promjene tečaja švicarskog franka.

Tužiteljica od bitnog navodi da je s tuženikom dana 06.02.2006 .godine sklopila Ugovor o kreditu broj: 743229, za iznos kredita od 34.614,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti.

Tužiteljica dalje navodi kako predmetni ugovor sadrži ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu Banke, a koja odredba je nepoštena i ništetna. Ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed formuliranom obrascu, sadržaj kojih odredbi unaprijed priprema banka, te da parnične stranke nisu pojedinačno pregovarale o mjesnoj nadležnosti, te je banka odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu Banke unijela u ugovor isključivo kako bi pogodovala sebi, obzirom se radi o sudu koji se nalazi u mjestu glavnog poslovanja tuženika, te kako sporna ugovorna odredba tužitelju na njegovu štetu uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, obzirom da tužitelju nameće dodatne financijske troškove u situaciji kada zaštitu svojih prava mora ostvarivati sudskim putem.

Tužiteljica dalje tvrdi kako predmetni ugovor o kreditu sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja kamatna stopa je promjenjiva sukladno odluci banke- tuženika, a u vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, te kako se od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa u nekoliko navrata povećavala što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta.

Nadalje, tužiteljica navodi Ugovorom je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan dospijeća, te da je u vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te kako se od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja.

Tužiteljica se u tužbi poziva na Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012 kojom je pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke, te da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka.

Obzirom je zbog nepoštenog ugovaranja ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita, te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka kao i način promjene kamatne stope, a sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila, te tužiteljica smatra da je predmetni kredit preplatila, te da joj na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate, pa stoga predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva.

2. Tuženik je prije upuštanja u raspravljanje prvenstveno istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti koji je pravomoćno odbijen kao neosnovan rješenjem naslovnog suda od 10.08.2022.. godine (stranica 71-77).

3. Tuženik u odgovoru na tužbu, kojeg je pravovremeno podnio, osporava tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan.

Tuženik ističe prigovor zastare navodeći kako je tužitelj predmetni parnični postupak pokrenuo tek 13.02.2023. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima

Tuženik tvrdi da je potraživanje tužitelja u zastari neovisno o tome hoće li se ovaj postupak kvalificirati kao postupak naknade štete (tražbina zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od pet godina od kada je šteta nastala), kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta (tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja) ili kao postupak radi stjecanja bez osnove (zastarni rok je pet godina od dana sklapanja ništetnog pravnog posla). Nadalje, tuženik tvrdi da se utvrđenja iz parnice „Potrošač“ ne mogu primijeniti na konkretan predmet, a i kada bi se mogla primijeniti ni tada ne bi bilo mjesta izravnoj primjeni i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz te presude. Navedeno iz razloga što je u parnici „Potrošač“ utvrđena tek apstraktna pravna zaštita čiji se učinci ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Zadatak suda je da u individualnom sporu utvrdi primjenjuje li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača (koja se u parnici „Potrošač“ ocjenjivala kroz apstraktnu osobu „prosječnog potrošača“) na konkretnog potrošača, uzimajući u obzir sve konkretne i specifične okolnosti koje variraju od slučaja do slučaja. Odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene tužbom nisu utvrđene ništetnima u parnici „Potrošač“, a tužitelj uopće nije obrazložio zašto bi te odredbe bile ništetne i svoj stav temelji isključivo na utvrđenjima koja proizlaze iz parnice „Potrošač“. Nema nikakvog zakonskog uporišta da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo promijeniti visinu kamatne stope (zbog promjene tržišnih uvjeta, boniteta korisnika kredita, uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu) bude ništetna, osobito zato što promjena visine kamatne stope može značiti i njezino sniženje. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom tužitelj je bio dužan dokazati (a nije) da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba i/ili nejasna i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva te da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, pa da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača.

Pogrešno je stajalište tužitelja o ništetnosti pojedinih odredaba ugovora o kreditu s obzirom na to da materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, kao i materijalno pravo koje je danas na snazi, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Očito je da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo jer je tužitelju prilikom sklapanja ugovora bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, koji je interni akt tuženika, te koji je svima dostupan i jer je u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bilo dostupni na tržištu. Tuženik tvrdi da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi jasna, uočljiva i lako razumljiva, pa nije dopušteno utvrđivati njenu nedopuštenost, odnosno ništetnost. Iz samog načina mijenjanja kamatne stope vidljivo je da nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju tuženika u ugovornom odnosu. Odluku o promjeni kamatnih stopa je u pravilu donosio jednom godišnje, i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika. Osim toga, ni ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ne uzrokuju, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. I te odredbe su jasne i lako uočljive, a tužitelj se, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obveze. Tuženik tvrdi da Naveo je da ni on, unatoč svojoj stručnosti i pažnji, nije mogao znati za buduća kretanja CHF, pa je i on bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF.

Tuženik tvrdi da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, slijedom čega je očigledno kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača. Tvrdi kako su i tužitelj i tuženik imali jednaku i ravnopravnu startnu (nominalnu) poziciju, a okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveze na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli.

Vezano uz visinu tužbenog zahtjeva tuženik ne prigovara visini istaknutog tužbenog zahtjeva, iako ističe da nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva na način da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, jer da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora.

Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

4. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid i odluke koje su donesene u sporu koji se vodio po kolektivnoj tužbi udruge "Potrošač" protiv 8 banaka, između ostalih i tuženika, a radi zaštite kolektivnim interesa potrošača i to u Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, od 04.07.2013., Presuda i Rješenje Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13-4, od 13.06.2014., Presuda Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017-10, od 14.06.2018., a koje su javno objavljene, te iste zbog obimnosti i dostupnosti nije potrebno dostavljati u spis, izvršio uvid i pročitao Ugovor o kreditu broj 743229, od 06.02.2006. godine (stranica 65-70), te je saslušao tužiteljicu kao stranku.

5. Sud je odbio dokazni prijedlog tužiteljice za provođenjem financijskog vještačenja na okolnost visine tužbenog zahtjeva budući da tuženiku nije sporna visina tužbenog zahtjeva, već osnova, slijedom čega je provođenje vještačenja nevažno za utvrđenje odlučih činjenica.

6. Provedeni dokazi ocijenjeni su u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a, te je sud temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno utvrdio da je postavljeni tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

7. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je deklaratorni tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela odredbe članka čl.11.4. o isključivoj mjesnoj nadležnosti u slučaju spora prema mjestu sjedišta tuženika, dijela odredbi čl.2.1. i čl.2.4. o jednostranoj promjeni kamatne stope odlukom tuženika, nadalje, da se utvrdi ništetnost dijela odredbe članka 1. i članka 8. o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka, te kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim traži isplatu novčanog iznosa od 4.061,17 eura / 30.598,89 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

8. Između parničnih stranaka je nesporno:

- da su zaključile Ugovor o kreditu broj 743229, od 06.02.2006., kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 34.614,00 CHF;

- visina tužbenog zahtjeva u iznosu od 4.061,17 eura, kao i tijek zakonskih zateznih kamata.

9. Između parničnih stranaka sud utvrđuje spornima sljedeće okolnosti:

- ništetnost ugovorne odredbe o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti;

- ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskim francima;

- vezanosti suda presudama iz kolektivnog spora,

- da li se u pojedinačnim sporovima, koje potrošač pokrene protiv trgovca, mora dokazivati ništetnost spornih ugovornih odredbi za koje je već utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača

- proces pregovaranja o ugovoru o kreditu i informiranje tužiteljice o valutnim rizicima,

- osnovanost prigovora zastare tužiteljičinog potraživanja.

10. Nadalje, vezano uz ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskim francima, sud je prvenstveno utvrđivao da li se tužiteljica može smatrati potrošačem, a sklopljeni Ugovor o kreditu broj: 743229, od 06.02.2006. (stranica 65-70), potrošačkim ugovorom, obzirom na okolnost da se tužiteljica u tužbi poziva na presude donesene u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl.br.: P-1401/2012, kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te ništetnost ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, gdje su nacionalni sudovi navedene odredbe ocijenili nepoštenima i ništetnima.

11. Čitanjem Ugovora o kreditu broj: 743229, od 06.02.2006. (stranica 65-70), sud utvrđuje kako je u čl.1. ugovora ugovoren iznos kredita od 34.614,00 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize na dan isplate kredita, u čl.2. ugovora ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja u trenutku ugovaranja iznosi 5,00% godišnje te da se ugovorena kamatna stopa tijekom trajanja kredita može mijenjati u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora, u članku 3. ugovora ugovorena je namjena kredita radi kupnje pokretnine, u članku 8. ugovora ugovorena je anuitetna otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti uz valutnu klauzulu u švicarskim francima po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća svakog 15. dana u mjesecu.

12. Iz iskaza tužiteljice ŽTN utvrđeno je kako je namjena predmetnog kredita bila kupnja osobnog automobila marke "Reanult", da je predmetno osobno vozilo kupljeno za osobne svrhe, za odlazak na posao, povratak kući, putovanja i sl., te se istim vozilom nije obavljala nikakva ekonomska aktivnost. 13. Iz pročitanog ugovora o kreditu, kao i iz iskaza saslušane tužiteljice proizlazi nedvojbeni zaključak da je namjena kredita bila kupnja osobnog automobila marke "Reanult", a ne neka poslovna aktivnost, poduzetnička djelatnost, niti zanimanje tužitelja, sve u smislu čl.3.toč.1. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora (Narodne novine 96/2003 i 46/2007 – dalje: ZZP/03) kojim je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

14. S druge strane tuženik nije osporavao tužiteljici status potrošača, niti isticao u tom pogledu ikakve prigovore.

Sukladno članku 219. stavku 1. ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i priložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.

Nadalje, sukladno članku 221.a ZPP-a, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

To konkretno znači da pravila o teretu dokazivanja obvezuju sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava, a u konkretnom slučaju to je tuženik koji tijekom postupka nije to osporavao, niti predlagao ikakve dokaze koji bi upućivali na suprotno.

15. Stoga sud smatra kako je tužiteljica dokazala da je s tuženikom zaključila predmetni ugovor o kreditu kao potrošač, a kredit koji joj je odobren ima se smatrati potrošačkim kreditom.

16. Nadalje, čitanjem Ugovora o kreditu broj: 743229, od 06.02.2006. (stranica 65-70), utvrđeno je da je vjerovnik bila Volksbank d.d. Zagreb.

Vezano uz pravno sljedništvo tuženika sud je izvršenim uvidom u javne podatke sudskog registra utvrdio kako je tijekom trajanja ugovornog odnosa društvo Volksbank d.d. Zagreb, dana 18. siječnja 2013., promijenilo tvrtku/naziv u trgovačko društvo Sberbank d.d., nakon čega je Rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Tt-22/18434-2, od 14. travnja 2022, trgovačko društvo Sberbank d.d. promijenilo tvrtku/naziv u Nova hrvatska banka d.d., (kako je tužitelj i označio tuženika u tužbi-op.suda), a zatim je društvo Nova hrvatska banka d.d. prestala postojati nakon pravomoćno okončanog postupka pripajanja trgovačkom društvu Hrvatska poštanska banka d.d. Rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Tt-23/36488-1 od 21. rujna 2023.

17. Pravni prednik tuženika Sberbank d.d. je u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pri Trgovačkom sudu u Zagrebu broj P-1401/12 bila 8.-tuženica i za koju je pravomoćno utvrđeno:

- da je u razdoblju od 01.06.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora osmotužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti , a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time osmotužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.06.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima;

- da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom osmotužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora osmotužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku osmotužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time osmotužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

18. Iz Ugovora o kreditu broj: 743229, od 06.02.2006. (stranica 65-70), utvrđeno je da je isti ugovor zaključen upravo unutar razdoblja koje je obuhvaćeno kolektivnim sporom u odnosu na ovdje tuženika, koji je u kolektivnom sporu bio 8. -tuženik

19. Podvodeći Ugovor o kreditu broj: 743229, od 06.02.2006. (stranica 65-70), pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12, od 04. srpnja 2013., sud utvrđuje kako se u ovoj pravnoj stvari radi o situaciji koja je obuhvaćena navedenom pravomoćnom presudom.

20. Sud stoga smatra kako se tužiteljica u tužbi može osnovano pozvati na presude donesene u kolektivnom sporu koji se vodio po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kod Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., a koja je u dijelu koji se odnosi na ništetnost promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke i valutne klauzule u švicarskim francima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2013. i broj Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018.

21. Te su presude donesene na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14), a temeljem odredbe čl.138.a istog zakona propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

22. I po važećem članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/2014., 110/2015.), koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

23. Sukladno članka 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknade štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a st.1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, pri čemu će u takvom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

24. U prilog takvog zaključak naslovni sud prihvaća i poziva se na pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz presude broj Rev 3142/2018-2, od 19. ožujka 2019., prema kojemu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava (čl.502.a st.1., čl.502.b i čl.502.c ZPP-a), te da nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa odredbama ZPP-a i ZZP-a.

25. Navedenom zaključku prvostupanjskog suda u prilog ide i odluka Ustavnog suda broj U-III-2233/19 , od 10. lipnja 2020., kojom se dodatno potvrdio stav Vrhovnoga suda RH iz presude broj Rev 3142/2018-2, od 19. ožujka 2019. da nije potrebno provoditi dokazni postupak, nego se uvidom u konkretni ugovor s ništetnim ugovornim odredbama utvrđuje odnosi li se taj ugovor na utvrđenja iz kolektivne presude.

26. Stoga sud nije provodio dokazni postupak u pogledu utvrđivanja ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na kamatnu stopu koja je promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, kao i u odnosu na ugovornu odredbu kojom je glavnica kredita vezana uz valutu švicarskog franka, slijedom čega sud smatra da je tužiteljica dokazala činjeničnu osnovu svojeg potraživanja prema tuženiku.

27. Međutim, sud je dokazni postupak provodio u odnosu na odredbu iz članka 11.4. predmetnog ugovora o isključivoj mjesnoj nadležnosti u slučaju spora prema mjestu sjedišta tuženika, budući da se odluke donesene u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12, ne odnose na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o isključivoj mjesnoj nadležnosti u slučaju spora prema mjestu sjedišta tuženika.

28. Vezano uz ništetnost ugovorne odredbe o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti sud je uvidom i čitanjem Ugovora o kreditu broj: 743229, od 06.02.2006. (stranica 65-70), utvrdio da je člankom 11.4. ugovorena nadležnost suda u Zagrebu za sve sporove iz predmetnog ugovora, dok je iz zaglavlja ugovora sud utvrdio da ovdje tuženik ima svoje sjedište u [adresa].

29. Točno je da je u čl.70. Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014 – dalje: ZPP) propisano da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, da se stranke mogu sporazumjeti o mjesnoj nadležnosti, uz uvjet da je isti sud stvarno nadležan (st.1.), te da taj sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji svi proistječu iz određenog pravnog odnosa (st.3).

30. Iz iskaza tužiteljice ŽTN utvrđeno je da je do zaključenja predmetnog ugovora kod kojeg je glavnica vezana uz valutnu klauzulu CHF-a došlo na način što je ista od strane auto kuće kod koje je trebala kupiti predmetno vozilo upućena na tuženika, te prilikom dolaska u poslovnicu tuženika u Puli, od strane službenika banke odmah joj je ponuđen upravo takav kredit, druge ponude joj nisu nuđene, da su joj vezano uz kamatnu stopu službenici tuženika objasnili da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi, ništa nisu govorili o uvjetima pod kojim se mogu mijenjati i tko o tome odlučuje, te da im o valuti CHF-a ništa nije rečeno niti u smislu da bi bila rizična, a ona je tu valutu tada doživjela kao nekadašnje DEM (njemačke marke – op.suda).

31. Iskaz tužiteljice sud prihvaća i isti ocjenjuje kao vjerodostojan budući da je tužiteljica na uvjerljiv, jasan i suvisao način iskazivao o okolnostima koje su joj neposredno poznate i kojih se mogla prisjetiti, te u njezinom iskazu nije bilo proturječnosti, niti nelogičnosti.

32. Nadalje, sud je vizualnim pregledom Ugovora o kreditu broj: 743229, od 06.02.2006. (stranica 65-70), utvrdio da se doista radi o tipu standardnog unaprijed sastavljenog ugovora od strane tuženika, kao kreditora, na što upućuje broj predmetnog ugovora, što opet upućuje na zaključak da tuženik takve ugovore sastavlja kao tipske i iste vodi u svojoj evidenciji, između ostalog, i po brojevima.

33. Kako tužiteljica ima prebivalište u [adresa], u [adresa], te bi ista radi sudske zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u mjestu sjedišta tuženika, u Zagrebu, bila izložena dodatnim troškovima i ulaganju dodatnog vremena, dok se to ne bi odnosilo na tuženika s obzirom da se njegovo sjedište nalazi upravo u Zagrebu.

34. Nadalje, iz ugovora sud utvrđuje kako je isti potpisan u Puli, potvrđen je pred javnim bilježnikom u Puli (stranica 70), te je kao opunomoćenik tuženika također osoba iz Pule, iz čega sud zaključuje da je tuženik u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora u Puli imao svoju poslovnicu u kojoj obavlja djelatnost za to područje.

35. Tuženik nije predložio nikakav drugi dokaz o tome da se o predmetnom ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo, a teret dokaza iste činjenice je na tuženiku, a što proizlazi iz članka 81.st.4. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, 46/07

– dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu kojim je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

36. Sukladno članka 219.st.1. ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i priložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.

Nadalje, sukladno članka 221.a ZPP-a, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. To konkretno znači da pravila o teretu dokazivanja obvezuju sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava, a u konkretnom slučaju je to tuženik. 37. Sud ocjenjuje da članak 11.4. predmetnog ugovora o kreditu, predstavlja ugovornu odredbu unaprijed formuliranog ugovora trgovaca, ovdje tuženika, o kojoj nije posebno pregovarano tako da potrošač, ovdje tužiteljica, nije mogla utjecati na njeno postojanje u ugovoru i na njezin sadržaj, te ista odredba uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača, slijedom čega sud utvrđuje kako je u konkretnom slučaju ugovaranje isključive mjesne nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja trgovaca nepoštena ugovorna odredba, koja je temeljem članka 87.st.1 ZZP/03 ništava.

38. Nadalje, odredba članka 11.4. predmetnog ugovora o kreditu ne predstavlja glavni predmet ugovora, niti uvjet, niti odlučujuću pobudu, te ugovor može opstati i bez predmetne ništave odredbe.

39. Sud stoga temeljem pravila o teretu dokazivanja utvrđuje kako se o odredbama Ugovora o kreditu broj: 743229, od 06.02.2006. (stranica 65-70), nije pojedinačno pregovaralo, uključivo i o odredbama o isključivoj mjesnoj nadležnosti u slučaju spora prema mjestu sjedišta tuženika, o valutnoj klauzuli u švicarskim francima i o kamatnoj stopi koja je promjenjiva temeljem jednostrane odluke tuženika, te kako je tuženik, kao kreditor, samostalno sastavio ugovor, te da tužiteljica nije sudjelovala u sastavljanju istog ugovora, pa se u odnosu na isti ugovor primjenjuje čl.81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007 – dalje: ZZP/03) kojim je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.), a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st.4.), a u konkretnom slučaju tuženik nije dokazao da se o spornim ugovornim odredbama pregovaralo.

40. Nadalje, okolnost što se tuženik u predmetom ugovoru o kreditu poziva na Odluku o kamatama i naknadama (članak 2. ugovora), kao i na svoje opće akte (članka 11.5. ugovora) ne utječe na zaključak ovog suda da se o ugovoru odnosno o njegovim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, budući da je notorno da se o općim uvjetima niti ne može pojedinačno pregovarati, nego iste donosi tuženik i primjenjuje kao sastavni dio ugovora.

41. Osim toga u ugovoru o kreditu (članak 2.) nije navedeno da se promjenjiva kamatna stopa veže uz opće akte kreditora tj. tuženika, već samo uz Odluku o kamatama i naknadama.

42. Stoga ovaj sud, temeljem prethodnih utvrđenja, smatra kako je tužiteljica dokazala činjeničnu i pravnu osnovu tužbe odnosno da su djelomično ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 743229, od 06.02.2006. (stranica 65-70), i to odredbe članka 11.4. o isključivoj mjesnoj nadležnosti u slučaju spora prema mjestu sjedišta tuženika, zatim dijela odredbe članka 2.1. i 2.4. o jednostranoj promjeni kamatne stope odlukom tuženika, te dijela odredbe članka 1. i članka 8. o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka.

43. Budući da tuženik nije osporavao visinu tužbenog zahtjeva u iznosu od 4.061,17 eura / 30.598,89 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, sud na tu okolnost nije provodio dokaze.

44. Međutim sud ne prihvaća kao osnovanu tuženikov prigovor na metodu koja je korištenja radi izračunavanja visine tužbenog zahtjeva na način da se primijenila fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, jer da je tužiteljica htjela ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinila već prilikom sklapanja Ugovora.

45. Obzirom na datum sklapanja predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207203175, od 21.08.2006. godine (stranica 37-41) na obvezni odnos između parničnih stranaka primjenjuje se Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018 - dalje: ZOO/95), temeljem čl.1163.st.1. u svezi s čl.1165. istog zakona, osim odredbi o visini ugovorne kamate iz čl.26. ZOO/05 koje su stupile na snagu nakon zaključenja predmetnog ugovora (01.01.2008.), slijedom čega se na ugovornu kamatu primjenjuju odredbe prethodnog Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91) koji u čl.399. propisuje da stopa ugovorne kamate između pojedinaca ne može biti veća od kamatne stope koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju (st.1.), te da se u pogledu najviše ugovorne kamatne stope između drugih osoba primjenjuju se odredbe posebnog zakona (st.2).

Budući da je sudu notorno da tuženik nije pojedinac, odnosno fizička osoba, pa se stoga u odnosu na visinu stope ugovorne kamate treba primijeniti čl.399.st.2. ZOO/91, odnosno odredbe posebnog zakona, međutim posebni zakon na koji upućuje ta zakonska odredba nikada nije donesen, pa sud stoga zaključuje kako se na ugovorni odnos treba primijeniti onu stopu ugovorne kamate koje je jedina određena i ugovorena u predmetnom ugovoru o kreditu, a to je kamatna stopa od 5,00% godišnje.

46. Tome u prilog ide i okolnost što tužiteljica nije tražila utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe koja se odnosi na početno ugovorenu redovnu kamatnu stopu, tj. upravo tu stopu od 5.00% godišnje, a koja je određena u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika, pa sud stoga zaključuje da je upravo ta stopa ugovorena prilikom zaključivanja samog ugovora i jedina poznata ugovornim stranama, te se kao takva jedina može i primijeniti.

47. Nadalje, odlučujući o istaknutom tuženikovom prigovoru zastare tužiteljičinog potraživanja sud nalazi kako isti prigovor nije osnovan.

48. Kao što je već prethodno navedeno obzirom na datum sklapanja Ugovora o kreditu broj: 9011538981, dana 14.06.2006., na obvezni odnos između parničnih stranaka treba primijeniti Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018 - dalje: ZOO/05), temeljem čl.1163.st.1. u svezi s čl.1165. istog zakona, a kako je to sud već prethodno utvrdio. Kod ništetnih pravnih poslova pravo potraživanja danog temeljem takvog ugovora vrši se po pravilima za stjecanje bez osnove, a rok zastare u tom slučaju se primjenjuje prema čl.225. ZOO/05, odnosno primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina.

49. U pogledu računanja zastarnog roka naslovni sud se poziva na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.".

Sud se u cijelosti priklanja pravnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev 2245/17-2., od 20. ožujka 2018. godine da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

Sud se u cijelosti priklanja i objedinjenome pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF broj: Su-IV- 33/2022-2, od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“.

Stoga ovaj sud utvrđuje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u ovoj pravnoj stvari došlo do prekida zastare u smislu čl.241. ZOO/05, te da je zastara po ovom individualnom restitucijskom zahtjevu tužitelja počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu posl.broj: P-1401/2012., zastara za svaki individualni restitucijski zahtjev počinje teći ispočetka, a vrijeme prije prekida ne uračunava se u tijek zastare. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu P-1401/2012 podnesena je 04.04.2012., a drugostupanjska presuda kojom je odlučeno o ništetnosti valutne klauzule u švicarskim francima donesena je dana 14. lipnja 2018. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br.: Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pravomoćna 14.06.2018.).

Budući da je tužiteljica tužbu podnijela dana 13.02.2023. godine, što je unutar roka od 5 godina od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, te budući da početak tijeka zastarnog roka u slučaju restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetnosti ugovora nije vezan uz trenutak podnošenje tužbe sudu za utvrđenje ništetnim ugovora, već uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, sud utvrđuje da zastara potraživanja tužiteljice nije nastupila, te je posljedično tome tuženikov prigovor zastare neosnovan.

50. Nakon provedenog dokaznog postupka sud smatra nedvojbeno utvrđenim:

- da su parnične stranke dana 06.02.2006. godine zaključile Ugovor o kreditu broj: 743229;

- da je istim ugovorom tužitelju odobren iznos kredita od 34.614,00 CHF (švicarskih franaka) u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize na dan isplate kredita, te redovnu kamatnu stopu od 5,00% godišnje, promjenjivu, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika;

- da se radi o potrošačkom kreditu čija je namjena kupnja osobnog vozila, za osobne svrhe, uslijed čega se tužiteljica ima smatrati potrošačem, a ugovor potrošačkim;

- da se tužiteljica radi dokazivanja ništetnosti ugovornih odredbi kojima je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, pozvala na sadržaj odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa u skladu s članka 502.c ZPP-a i članka 138.a ZZP/07;

- da navedena odluka suda, donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, obvezuje ostale sudove u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, te se stoga nije provodio dokazni postupak u pogledu utvrđivanja ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika;

- da je predmetni Ugovor o kreditu broj: 743229, od 06.02.2006. godine, unaprijed sastavljen od strane tuženika, kao tipski, standardiziran obrazac;

- da se o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo;

- da je u postupku utvrđeno kako je odredba iz članka 11.4. Ugovora o kreditu broj: 743229, od 06.02.2006. godine, o isključivoj mjesnoj nadležnosti u slučaju spora prema mjestu sjedišta tuženika, nepoštena ugovorna odredba, koja je ništava;

- da visina potraživanja tužiteljice prema tuženiku iznosi 4.061,17 eura;

- da je za novčano potraživanje tužiteljice nije nastupila zastara;

51. Radi donošenja odluke o tužbenom zahtjevu sud je primijenio sljedeće odredbe:

- članak 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007 – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora (na snazi do 06.08.2007.) koji propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.);

- članak 87. ZZP/03 koji propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava (st.1.), te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st.2.);

- članak 324. stavak 1. ZOO/05 koji propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen;

- članak 19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 i 128/2022) koji propisuje da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR;

- članak 1111.st.1. i st.3. ZOO/05 koji propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (st.1.), te da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (čl.3.);

52. Obzirom da je tužiteljica, s jedne strane, uspjela dokazati da je odredba iz članka 11.4. Ugovora o kreditu broj: 743229, od 06.02.2006. godine, o isključivoj mjesnoj nadležnosti u slučaju spora prema mjestu sjedišta tuženika, nepoštena ugovorna odredba, jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, te ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača tj. tužitelja, te je istu odredbu unaprijed formulirao trgovac tj. tuženik zbog čega tužitelj, kao potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, sud stoga temeljem članka 81. i članka 87. ZZP/03, utvrđuje kako je u Ugovoru o kreditu broj: 743229, od 06.02.2006. godine u cijelosti ništetna ugovorna odredba iz članka 13. ugovora koja glasi: «Za sve sporove iz ovog ugovora svi potpisnici ovog ugovora ugovaraju mjesnu nadležnost suda u Zagrebu.», uslijed čega je odlučeno kao pod toč.I. izreke ove presude.

53. Nadalje, sud utvrđuje kako je tužiteljica uspjela dokazati i činjeničnu i pravnu osnovanost svoje tražbine pozivom na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa u skladu s članka 502.c ZPP-a i članka 138.a ZZP/07, te obzirom da tuženik, s druge strane, nije dokazao da je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pregovarao s korisnikom kredita o ugovornim odredbama koje se odnose na promjenjivost kamatne stope sukladno odluci tuženika, o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz švicarski franak, te obzirom da tuženik nije dokazao da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod pravna i činjenična utvrđenja iz pravomoćnih sudskih odluka donesenih u postupku koji se vodio povodom povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, sud stoga, temeljem članka 81. i članka 87. ZZP/03, te čl.324.st.1. ZOO/05, utvrđuje kako je Ugovor o kreditu broj: 743229, od 06.02.2006. godine, djelomično ništetan i to u dijelu ugovornih odredbi čl.2.1. koja glasi: « … u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora. », te čl.2.4. koja glasi: « … po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora. », čl.1. koja glasi: « … važećem na dan isplate. », te čl.8. koja glasi: « … važećem na dan dospijeća. », uslijed čega je odlučeno kao pod toč.II i toč. III izreke ove presude.

54. Nadalje, obzirom da visina potraživanja tužiteljice prema tuženiku nije bila sporna sud je istu utvrdio u iznosu od 4.061,17 eura, uslijed čega je odlučeno kao pod toč. IV izreke ove presude.

55. Člankom 1115. ZOO/05 propisano je kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, a budući da je u postupku utvrđeno kako je tuženik prilikom stjecanja novčanog iznosa od 4.061,17 eura bio nesavjestan jer je presudom donesenom u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012 pravomoćno utvrđeno da je ovdje tuženik, a tamo 8.-tuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sud je temeljem članka 1115. ZOO/05 prihvatio kao osnovan i dio tužbenog zahtjeva iz toč. III. tužbe kojim tužiteljica traži da joj se plati i zatezna kamatu koja teče od dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do isplate, uslijed čega je odlučeno kao pod toč. IV izreke ove presude.

56. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl.154 st.1. ZPP-a kojom je propisano da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka u svezi s čl.155.st.1. ZPP-a kojim je propisano da će sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice.

57. Vrijednost predmeta spora u ovoj parnici iznosila je 4.061,17 eura, a sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 37/2023 - dalje: Tarifa) Tbr.52.st.3. propisuje da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, dok je u Tbr. 54. propisano da vrijednost boda iznosi 2,00 eura, te je u Tbr.7.st.1. propisano da za naznačenu vrijednost predmeta spora odvjetniku pripada nagrada u visini od 100 bodova, da na sve obavljene radnje odvjetnik obračunava pripadajući porez na dodanu vrijednost prema važećim poreznim propisima od 25%.

58. Nadalje, sukladno Tbr.50.st.3. Tarife odvjetnik ima pravo na nadoknadu vlastitog automobila u visini 30 % cijene bezolovnog benzina od 100 oktana za svaki prevaljeni kilometar te trošak cestarine.

59. Obzirom da je tuženik izgubio parnicu, isti je dužan tužiteljici nadoknaditi troškove izazvane vođenjem postupka kako slijedi:

- za sastav tužbe u visini od 100 bodova što iznosi 200,00 eura po Tbr.7.toč.1. Tarife;

- za sastav podneska od 13.06.2023. u iznosu od 25 bodova što iznosi 50,00 eura po Tbr.8.toč.4. Tarife – ostali pondesci;

- za sastav podneska od 23.01.2024. u iznosu od 25 bodova što iznosi 50,00 eura po Tbr.8.toč.4. Tarife – ostali pondesci;

- za sastav obrazloženog podneska od 23.02.2024. u iznosu od 100 bodova što iznosi 200,00 eura po Tbr.8.toč.1. Tarife;

- za zastupanje na ročištu dana 05.09.2024. u iznosu od 100 bodova što iznosi 200,00 eura po Tbr.9. toč.1. Tarife;

- za zastupanje na ročištu dana 16.12.2024. u iznosu od 100 bodova što iznosi 200,00 eura po Tbr.9. toč.1. Tarife;

- PDV od 25% na obavljene radnje u iznosu od 225,00 eura;

- troškove prijevoza za jedan dolazak na relaciji Pula-Buje-Pula u visini 30 % cijene bezolovnog benzina od 100 oktana za svaki prevaljeni kilometar u iznosu od 70,56 eura;

- za sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 43,53 eura Tar.br.1.st.1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine 53/2019 i 92/2021),

60. Sukladno članku 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/2018 i 51/2023) propisano je da su od plaćanja pristojbi oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, slijedom čega tužiteljica u ovoj pravnoj stvari ne plaća sudsku pristojbu na prvostupanjsku presudu, a koje oslobođenje vrijedi od 20.05.2023. godine kada je na snagu stupio Zakon o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 51/2023).

61. Ukupno priznata visina troškova parničnog postupka tužiteljici iznosi 1.239,09 eura, slijedom čega je presuđeno kao u toč. V izreke ove presude.

62. Zakonska zatezna kamata na trošak parničnog postupka teče od dana donošenja prvostupanjske presude kojom je naloženo plaćanje troškova postupka sukladno članka 151.st.3. ZPP-a.

63. Visina stope zatezne kamate na trošak parničnog postupka određena je po članku 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023).

64. Sud je temeljem članka 328.st.1. ZPP-a odredio rok u trajanju od 15 dana u kojem je tuženik dužan dobrovoljno izvršiti činidbu.

U Bujama 30. prosinca 2024.

Sudac:

Sven Babić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi ovome sudu u 3 (tri) istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužiteljici, putem punomoćnika,

2. Tuženiku, putem punomoćnika.