Poslovni broj: P-199/2023-

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

I

RJEŠENJE

Općinski sud u Dubrovniku, po sutkinji tog suda Ines Bračanov Čuljat, u pravnoj stvari tužiteljice ZF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Slaven Šoša i Marina Končić, Vukovarska 24, Dubrovnik, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, koju zastupa punomoćnik Josip Mađarić, odvjetnik u odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. u Zagrebu, radi isplate nakon održane i zaključene javne glavne rasprave dana 20. prosinca 2024. u prisutnosti tužiteljice osobno i punomoćnika tužiteljice i zamjenice punomoćnika tuženika, radi utvrđenja i isplate, dana 30. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da ne proizvode pravne učinke i da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu, broj Ugovora: 818-50-3788309, potvrđen po javnom bilježniku Nikši Viđenu u Dubrovniku pod posl. br. OU-1409/06-1 dana 17. studenog 2006.g. u dijelu kojim je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj švicarskog franka – CHF.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.025,31 EUR na ime pretplate tečaja, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na niže naznačeni iznos u eurima od niže naznačenog datuma dospijeća i to:

− na iznos od 7,75 EUR od 11.08.2009. godine do isplate,

− na iznos od 11,01 EUR od 31.08.2009. godine do isplate,

− na iznos od 10,87 EUR od 6.10.2009. godine do isplate,

− na iznos od 9,20 EUR od 6.11.2009. godine do isplate,

− na iznos od 12,34 EUR od 5.12.2009. godine do isplate,

− na iznos od 14,86 EUR od 6.02.2010. godine do isplate,

− na iznos od 18,44 EUR od 6.03.2010. godine do isplate,

− na iznos od 17,61 EUR od 13.03.2010. godine do isplate,

− na iznos od 22,47 EUR od 7.04.2010. godine do isplate,

− na iznos od 21,55 EUR od 6.05.2010. godine do isplate,

− na iznos od 23,55 EUR od 5.06.2010. godine do isplate,

− na iznos od 38,90 EUR od 6.7.2010. godine do isplate,

− na iznos od 35,70 EUR od 9.8.2010. godine do isplate,

− na iznos od 45,48 EUR od 8.9.2010. godine do isplate,

− na iznos od 42,10 EUR od 6.10.2010. godine do isplate,

− na iznos od 36,67 EUR od 9.11.2010. godine do isplate,

− na iznos od 48,14 EUR od 5.01.2011. godine do isplate,

− na iznos od 62,73 EUR od 10.01.2011. godine do isplate,

− na iznos od 52,40 EUR od 7.03.2011. godine do isplate,

− na iznos od 56,02 EUR od 28.03.2011. godine do isplate,

− na iznos od 51,41 EUR od 5.04.2011. godine do isplate,

− na iznos od 52,24 EUR od 26.05.2011. godine do isplate,

− na iznos od 71,80 EUR od 12.07.2011. godine do isplate,

− na iznos od 73,70 EUR od 10.08.2011. godine do isplate,

− na iznos od 90,05 EUR od 10.08.2011. godine do isplate,

− na iznos od 81,65 EUR od 15.11.2011. godine do isplate,

− na iznos od 72,46 EUR od 15.11.2011. godine do isplate,

− na iznos od 71,09 EUR od 4.12.2011. godine do isplate,

− na iznos od 70,39 EUR od 10.01.2012. godine do isplate,

− na iznos od 74,75 EUR od 7.02.2012. godine do isplate,

− na iznos od 78,55 EUR od 17.03.2012. godine do isplate,

− na iznos od 79,06 EUR od 4.04.2012. godine do isplate,

− na iznos od 76,43 EUR od 3.05.2012. godine do isplate,

− na iznos od 78,20 EUR od 3.05.2012. godine do isplate,

− na iznos od 79,42 EUR od 12.07.2012. godine do isplate,

− na iznos od 77,37 EUR od 1.08.2012. godine do isplate,

− na iznos od 77,91 EUR od 7.08.2012. godine do isplate,

− na iznos od 76,38 EUR od 2.11.2012. godine do isplate,

− na iznos od 73,07 EUR od 2.11.2012.godine do isplate,

− na iznos od 76,60 EUR od 2.11.2012. godine do isplate,

− na iznos od 955,19 EUR od 2.11.2012. godine do isplate,

po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. godine, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je važila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. teku po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.491,72 EUR zajedno sa zateznom kamatom po stopi po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

i

riješio je

Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva.

Obrazloženje

1.Tužiteljica u tužbi navodi da su parnične stranke sklopile Ugovor o kreditu, broj Ugovora: 818-50-3788309, potvrđen po javnom bilježniku Nikši Viđenu u Dubrovniku pod poslovnim brojem OU-1409/06-1 dana 17. studenog 2006. i da je ugovoreni iznos kredita bio 23.250,00 CHF. Ukazuje na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio interes i prava tužitelja kao korisnika kredita ugovaranjem odredbi kojim je glavnica otplate kredita vezana uz švicarski franak bez prethodnog adekvatnog informiranja i bez pojedinačnog pregovaranja, što je protivno načelu savjesnosti i poštenja, pa sukladno tome i ništetno. Posebno ukazuje da su banke iz gornje odluke, uključujući i tuženika, nudeći na tržištu kredite u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak, kao povoljne zbog niže kamatne stope, postupale protivno načelu savjesnosti i poštenja i poticale potrošače na preuzimanje rizika koji je za banku bio izvjestan, a koji ide direktno na štetu potrošača koji tog rizika nije bio niti svjestan, da je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 03.rujna 2019. odbio reviziju tuženika kao neosnovanu dok je svojom odlukom i rješenjem od 3. veljače 2021. pod posl. br. U-III-4150/2019, U-III- 4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-390/2019, U-III-4396/2019, U-III-4516/2019, U-III- 4532/2019, Ustavni sud Republike Hrvatske odbacio ustavne tužbe podnesene protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14. lipnja 2018. čime se potvrđuje da je ispravno postupio Visoki trgovački sud Republike Hrvatske kada je presudom od 14. lipnja 2018. odbio žalbe kao neosnovane i još jednom potvrdio osporenu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim je utvrđeno da je svaki pojedini tuženik (kao i tuženik u ovom postupku) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača (korisnika kredita) ugovaranjem, u utuženom razdoblju, nepoštenih (ništetnih) odredaba o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka, dakle da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a ni prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, kao i predmetnog, nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, (a zasigurno se ti parametri i metoda njihova izračuna nisu egzaktno utvrdili, što bi bilo primjereno postupanje od strane tuženika) što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje navodi da je sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o kreditu nametnuta od strane tuženika o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka i kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi, odnosno, da je sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO) tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom, dakle, da tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene tečaja valute i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF i da se upravo odredbama članka 1., 7. i dr. Ugovora o kreditu način otplate anuiteta vezuje uz tečaj švicarskog franka a da tužiteljevo potraživanje predstavlja razlika između iznosa anuiteta koje je stvarno plaćao i iznosa anuiteta koje bi plaćao da mu tuženik nije nametnuo te ništetne odredbe. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva iskazao je da je istu odredio sukladno dokumentaciji koju posjeduje u trenutku podnošenja ove tužbe i predložio je u tijeku postupka naložiti tuženiku dostavu sve dokumentacije koju posjeduje, a vezana je za predmetni odnos te potom provođenje financijsko-knjigovodstveno vještačenja nakon kojeg zadržava pravo precizirati tužbeni zahtjev u skladu s istim.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo da nije sporno da su tužiteljica i tuženik dana 17.11.2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 818-50-3788309 kojim je tuženik stavio tužiteljici na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 23.250,00 i da je ugovorena redovna kamata 5,20 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama i kamatom po dospijeću koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15,00% godišnje, također promjenjiva. Kreditora. Nadalje je istaknuo da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. U odnosu na navode tužiteljice o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene valutne klauzule navodi da tužiteljica neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužiteljicu upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF i da je Zakonom o obveznim odnosima dopuštena odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužiteljica neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Nadalje je istaknuo da je tuženik o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužiteljicu pri sklapanju Ugovora, te je tužiteljica po vlastitom izboru, a nakon što je upoznata sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrala valutnu klauzulu CHF i da takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužiteljica samostalno i neovisno mogla birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu). Tuženik je istaknuo i da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute i suprotno tvrdnjama tužiteljice, ugovaranjem valutne klauzule, tužiteljica je također preuzela valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula i da svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Također je istaknuo da nisu osnovani navodi tužiteljice da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03); da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i obzirom da je tužiteljica, nakon što je upozorena o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrala valutnu klauzulu CHF razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Također je istaknuo i prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja i protivio se pozivanju tužiteljice na utvrđenja iz odluka u “slučaju Z“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati te tužiteljica ne može smatrati da je osnov njezine tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati jer nije bila stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude. Tuženik također osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti.

3. Tijekom postupka provedeni su dokazi uvidom u ugovor o kreditu broj 818-50- 3788309 od 17. studenog 2006. (list 6-12 spisa), otplatni plan (list 13-17 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice za razdoblje od 30.studenog 2006. do 16.veljače 2023. (list 18-23 spisa), pregled promjena kamatne stope (list 24 spisa), otplatni plan(list 26-29 spisa), zahtjev za kredit od 16.studenog 2006. (list 40 spisa), vještačenjem po vještakinji Mačus d.o.o. (list 48-60 spisa) te saslušanjem zz vještakinje Stefani Gardašanić (list 69 spisa) i tužiteljice ZF (list 69-70 spisa).

3.1. Pregledom ugovora o kreditu broj 818-50-3788309 od 17. studenog 2006.između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita utvrđeno je da je čl. 1. ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF 23.250,00 po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, da je čl. 2. ugovorena redovna kamata od 5,20%, godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopada Kreditora dok je čl. 7.st.1. ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu, koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.

3.2. Uvidom u otplatni plan od 16. veljače 2023. utvrđeni su broj kredita, valuta, iznos, kamatna stopa, datum odobrenja, datumi dospjeća, iznosi glavnice, iznos anuiteta, iznos kamate, ukupna kamata i zbroj kamate i anuiteta.

3.3. Uvidom u prijepis knjigovodstvene kartice za razdoblje od 30.studenog 2006. do 16.veljače 2023. utvrđeni su visina i vrsta kamatne stope, datumi promjena kamatne stope, visina glavnice, iznosi redovne kamate, iznosi anuiteta, tečajnih razlika te datumi i iznosi uplate.

3.4. Pregled promjena kamatne stope utvrđeno je da ista sadrži pregled promjena kamatne stope po kreditu broj 818-50-3788309 od 20. studenog 2006. do 2.studenog 2020.

3.5. Uvidom u otplatni plan od 20.studenog 2006. utvrđeni su broj kredita, valuta, iznos, kamatna stopa, datum odobrenja, datumi dospjeća, iznosi glavnice i iznos anuiteta.

3.6. Uvidom u zahtjev za kredit od 16.studenog 2006. utvrđeno je da je tužiteljica navedenog dana predala zahtjev za kredit za kupnju novog vozila u iznosu od 23.840,29 CHF na rok od 7 godina.

3.7. Saslušana zz vještakinje Stefani Gardašanić iskazala je da u cijelosti ostaje kod svog nalaza i mišljenja.

3.8. Tužiteljica ZF je iskazala da je pošla u RBA banku jer je tamo primala plaću za podići kredit za kupnju vozila marke OPEL tip Astra i da su joj u banci ponudili kredit u CHF kao povoljan kredit sa povoljnom kamatom i povoljnom ratom te je prihvatila njihovu ponudu jer je bila povoljna rata a i kamata. Nadalje je iskazala da nije mogla pregovarati o pojedinim odredbama Ugovora i prihvatila je to što su joj ponudili, da joj je Banka slala neke obavijesti ali se nije mogla točno izjasniti o sadržaju istih, da je Ugovor o kreditu pročitala i da se koncentrirala na ono što joj je bilo bitno, kamatna stopa i iznos rate. Iskazala je da joj niti djelatnica u banci a niti javni bilježnik prilikom ovjere nisu dali nikakva pojašnjenja vezano za valutnu klauzulu te iako je pročitala Ugovor da očito nije razumjela sve odredbe kada je došlo do tolikoga povećanja rate kredita, da kada je uzela kredit da joj je rata kredita bila između 1.100,00 i 1.200,00 kuna ovisno o tečaju CHF da bi naknadno najveća rata koju je platila za vrijeme otplate dosegla iznos od oko 2.200,00 kuna a koje povećanje je utjecalo na egzistenciju nje i njezine obitelji i da je znala da će rata kredita toliko porasti da nikada ne bi uzela kredit u CHF, a da nije bila svjesna da će se rata kredita toliko promijeniti.

4. Sud nije provodio daljnje dokaze koje su stranke predlagale tijekom postupka, smatrajući činjenično stanje dovoljno utvrđenim uzimajući u obzir i načelo ekonomičnosti postupka.

5. Među strankama je nesporno da su 17. studenog 2006. sklopili ugovor o kreditu broj 818-50-3788309 kojim je tuženik tužiteljici odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti CHF 23.250,00 po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, da je čl. 2. ugovorena redovna kamata od 5,20%, godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopada Kreditora dok je čl. 7.st.1. ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu, koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.

5.1. Među strankama je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, je li nastupila zastara pojedinačnih potraživanja tužitelja i jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzulu u CHF u predmetnom ugovoru o kreditu ništetne i da li se presuda donesena povodom kolektivne tužbe odnosi na tužiteljicu.

6. Sukladno čl. 247 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje: ZOO) propisano je da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora dok je čl. 269.st. 2 ZOO-a propisano da objekt ugovorne obveze mora biti moguć, dopušten, određen ili odrediv.

7. Nadalje, temeljem odredbi čl. 295. st. 1. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva.

8. Sukladno čl. 3 Direktive 93/13/EEZ Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, a uvijek se smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, a koja Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) su implementirane u Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 78/12).

9. Sukladno čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj NN 96/2003, dalje: ZZP) propisano je da je Potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

10. Nadalje, člankom 96. st. 1. ZZP-a, propisano je kako se smatra da je ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nepoštena ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a st. 4. navedenog članka Zakona je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati.

11. Čl. 270 st. 1 ZOO-a je propisano da je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, dok je čl. 272. st. 1 propisano da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi.

12. Nadalje, čl. 322 ZOO-a je propisano da Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva je ništetan osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

13. Čl. 323.st. 1 ZOO-a je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke,ako zakon što drugo ne odlučuje.

14. Nadalje, čl. 1021. ZOO-a je propisano da se Ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava , na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

15. Odredbom čl. 502.c ZPP-a je propisano da su fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

16. Obzirom na činjenicu da su stranke ugovorom o kreditu ugovorile valutnu klauzulu a uzevši u obzir i iskaz tužiteljice koja je iskazala da je pošla u RBA banku jer je tamo primala plaću za podići kredit za kupnju vozila marke OPEL tip Astra i da su joj u banci ponudili kredit u CHF kao povoljan kredit sa povoljnom kamatom i povoljnom ratom te je prihvatila njihovu ponudu jer je bila povoljna rata a i kamata, da nije mogla pregovarati o pojedinim odredbama Ugovora i prihvatila je to što su joj ponudili, da joj je Banka slala neke obavijesti ali se nije mogla točno izjasniti o sadržaju istih, da je Ugovor o kreditu pročitala i da se koncentrirala na ono što joj je bilo bitno, kamatna stopa i iznos rate, da joj niti djelatnica u banci a niti javni bilježnik prilikom ovjere nisu dali nikakva pojašnjenja vezano za valutnu klauzulu te iako je pročitala Ugovor da očito nije razumjela sve odredbe kada je došlo do tolikoga povećanja rate kredita, da kada je uzela kredit da joj je rata kredita bila između 1.100,00 i 1.200,00 kuna ovisno o tečaju CHF da bi naknadno najveća rata koju je platila za vrijeme otplate dosegla iznos od oko 2.200,00 kuna a koje povećanje je utjecalo na egzistenciju nje i njezine obitelji i da je znala da će rata kredita toliko porasti da nikada ne bi uzela kredit u CHF, a da nije bila svjesna da će se rata kredita toliko promijeniti, zaključak je ovoga suda da je tužiteljica u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora bila potrošač pa da se na istu primjenjuje ranije navedena presuda Visokog trgovačkog suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača koji je vođen i protiv ovdje tuženika po istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi. Iz sadržaja predmetnog ugovora, vremena sklapanja i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz valutnu klauzulu CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužiteljice kao potrošača u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu i na ovdje tuženika, a u kojem je pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, pa tužiteljica sukladno čl. 502 c ZPP-a ima pravo pozvati se na utvrđenje suda u ovom postupku po kojem su nepoštene, time i ništetne, odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovoreno primjena ugovorenu valutne klauzulu u CHF-a bez prethodnog potpunog informiranja korisnika kredita – potrošača od stranke kreditora-trgovca. Tvrdnja tuženika da tužiteljica nema ovo pravo na izravnu primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nije utemeljena jer je smisao kolektivne zaštite kao i utvrđenja ništetnosti odredbe u obeštećenju oštećene strane ugovora, a što je biti ove parnice u kojoj tužiteljica zahtjeva da se za konkretni ugovor utvrdi ništetnost istovjetne odredbe ugovora o kreditu u vezi valutne klauzule i da joj se isplati šteta koja joj je nastala temeljem ništetne odredbe u vidu preplaćenih iznosa anuiteta kredita nastalih primjenom ništetne valutne klauzule. Dakle, iz sadržaja ugovora o kreditu kao tipskog ugovora jasno proizlazi da se radilo o ponudi banke o kojoj se nije individualno pregovaralo u smislu ugovaranja konkretnih odredbi na čijim bi sadržaj potrošač mogao utjecati, jer je potpuno nelogično da bi ista pristala platiti iznos ovisno o odluci banke, a koji iznosi su potpuno nepredvidivi i neodređeni u trenutku sklapanja ugovora, i to iznos koji može, i je, s vremenom znatno rastao, pa da bi tužiteljica pristala da vjerovniku plati cijenu koja je time gotovo neovisna o tražbini koju je dobila jer ovlašćuje vjerovnika da za istu tražbinu kasnije naplati cijenu znatno različitu od inicijalno ugovorene. Zaključak je ovoga suda da je među strankama predmetna ugovorna odredba jasna i lako uočljiva, no ne i razumljiva što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice zbog čega je odredba Ugovora o kreditu kojim je glavnica kredita odnosno otplata anuiteta vezana za valutu CHF nepoštena i stoga ništetna, te protivna načelu savjesnosti i poštenja propisanom čl. 12. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, dalje: ZOO). Nadalje, navedena odredba je ništetna i u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03; dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, i to njegovih odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2., čl. 82. i čl. 87. st. 1., jer se radi o nepoštenoj odredbi unaprijed sačinjenog ugovora od strane jedne ugovorne strane – kreditora (tuženika), kojom se u ugovornom odnosu stvara neravnoteža između stranaka na štetu one druge ugovorne strane – korisnika kredita (tužiteljice).

17. Čl. 1111 st. 1 ZOO-a je propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi dok je st. 3 istoga članka propisano da obveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili je kasnije otpala.

18. Sukladno čl. 1115. ZOO-a kada se vraća što je stečeno bez osnove moraju se vratiti i plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva i a visina stope zatezne kamate određena je u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a, a rok za izvršenje činidbe na temelju odredbe čl. 328. st. 1 i st. 2 ZPP-a.

19. Tuženik je tijekom postupka isticao prigovor zastare potraživanja. Sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, izraženom na sjednici Građanskog odjela tog suda 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora

19.1. S obzirom su odredbe ugovora o primjeni valutne klauzule utvrđene ništetnim 14.lipnja 2018., do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari nije protekao rok od 5 godina koji se primjenjuje na potraživanja tužitelja stoga je u tom dijelu prigovor zastare neosnovan.

20. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Mačus d.o.o.

20.1. U nalazu i mišljenju vještakinja je prikazala izračun pozitivne tečajne razlike, kada je tečaj bio veći od početnog a koje iznose 23.661,27 kuna ili 3.140,41 eura, negativne tečajne razlike, kada je tečaj bio manji od početnog i koje iznose 867,38 kuna, odnosno 115,10 eura i neto preplatu tečaja, kao razlika pozitivnih i negativnih tečajnih razlika koja iznosi 22.793,89 kuna ili 3.025,31 eura.

20.2. Tužitelj se podneskom od 10.prosinca 2024. očitovao da nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještakinje te je tužbeni zahtjev uskladio sa provedenim vještačenjem.

21. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje kao stručno i kvalitetno jer je vještakinja u cijelosti postupila po zadatku suda dok nitko nije imao primjedbe na nalaz i mišljenje vještakinje.

22. Slijedom svega navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev smatrajući da je tužiteljica kao potrošač bila dovedena u znatno nepovoljniji položaj a uzevši u obzir da je tužiteljica kao nestručna osoba u odnosu na tuženika bila nesvjesna rizika vezivanja otplate kredita uz valutu CHF te je slijedom iznesenog odlučeno kao u točkama I. i II. izreke.

23. Sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem obzirom je tužitelj u tužbi predložio zatražiti od tuženika dostavu sve dokumentacije koju posjeduje obzirom je visinu tužbenog zahtjeva odredio sukladno dokumentaciji koju smatrajući da tužitelj u trenutku podnošenja tužbe nije imao sve potrebne podatke za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva, a uzimajući u obzir i usvojeni zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog u Zagrebu 26.studenog 2021.

24. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, dalje: ZPP).

25. Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s dostavljenim troškovnikom te prema vrijednosti predmeta spora, a po Tbr. 48/3 prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, dalje: Tarifa) i to za sastav tužbe 100 bodova (tbr. 7/1) i za zastupanje na ročištima 16.travnja 2024. i 20.prosinca 2024. po 100 b, (tbr. 9/1), te za sastav podneska od 10.prosinca 2024. 100 bodova (tbr. 8/1), što imajući na umu vrijednost jednog boda i 25 % PDV-a iznosi 1.000,00 EUR i tome valja dodati tome valja dodati 400,00 EUR plaćenih na ime financijskog vještačenja i sudsku pristojbu za tužbu (91,72 EUR ) pa je ukupno tužiteljici dosuđen trošak u iznosu 1.491,72 EUR (točka III. izreke).

U Dubrovniku 30. prosinca 2024.

Sutkinja:

Ines Bračanov Čuljat

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. punomoćniku tužiteljice

2. punomoćniku tuženika