Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4058/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jasenke Grgić kao predsjednice vijeća, Marijana Vugića kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Renate Đaković Vranković kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Croatia osiguranja d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB 26187994862, zastupanog po punomoćniku Stjepanu Brčiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv prvotuženika MI, OIB [osobni identifikacijski broj] i drugotuženika MI, OIB [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], oboje zastupani po punomoćniku Igoru Svilaru, odvjetniku u Zagrebu, radi pobijanja dužnikove pravne radnje, odlučujući o žalbi prvo i drugotuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10461/2023-16 od 5. srpnja 2024. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 14. siječnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I Odbijaju se žalbe prvo i drugotuženika kao neosnovane i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10461/2023-16 od 5. srpnja 2024. godine.

II Odbijaju se prvo i drugotuženik sa zahtjevom za naknadu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I. Utvrđuje se da Ugovor o prijenosu poslovnih udjela od 9. prosinca 2020., broj OV-28202/20, kojim je I. tuženik na II. tuženika prenio svoje poslovne udjele u društvu, i to dva poslovna udjela, svaki u nominalnom iznosu od 2.654,46 eur (20.000,00 kn) ne proizvodi pravni učinak prema tužitelju u dijelu koji je potrebno za namirenje tužiteljeva potraživanja prema I. tuženiku u iznosu od 1.464,48 eur (11.034,16 kn) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama 15. listopada 2004. do isplate, iznosa od 53,09 eur (400,00 kn) na ime troškova parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. rujna 2005. do isplate, iznosa od 218,99 eur (1.650,00 kn) na ime troškova ovršnog postupka određenih Rješenjem o ovrsi Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-171/16 od 23. ožujka 2016., zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 24. ožujka 2016. do isplate, iznosa od 165,90 eur (1.250,00 kn) na ime troškova ovršnog postupka određenih Rješenjem o ovrsi Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-553/21 od 25. ožujka 2021. zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 26. ožujka 2021. do isplate.

II. Tuženik MI dužan je trpjeti da tužitelj svoje potraživanje u iznosu od 1.464,68 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15. listopada 2004. do isplate, iznosa od 53,09 eur na ime troškova parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. rujna 2005. do isplate, iznosa od 218,99 eur na ime troškova ovršnog postupka određenih Rješenjem o ovrsi Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj broj Ovr-171/16 od 23. ožujka 2016., zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. ožujka 2016. do isplate, iznosa od 165,90 eur na ime troškova ovršnog postupka određenih Rješenjem o ovrsi Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Ovr-553/21 od 25. ožujka 2021., zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26. ožujka 2021. do isplate, namiri prodajom poslovnih udjela u društvu, i to dva poslovna udjela, svaki u nominalnom iznosu od 2.654,46 eur, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se I. tuženiku ČI, OIB [osobni identifikacijski broj], i II. tuženiku MI, OIB [osobni identifikacijski broj], da tužitelju Croatia osiguranju d.d. naknadi parnični trošak u iznosu od 1.257,72 eur sa zateznom kamatom od 5. srpnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana."

2. Protiv ove presude žale se prvo i drugotuženi iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda ukine uz dosudu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

3. Žalba nije osnovana.

4. Suprotno navodima žalbe sud prvog stupnja nije počinio onu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju ukazuje žalba. Pobijana presuda u svemu je sačinjena sukladno čl. 338. st. 4. ZPP pa nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

5. Prvostupanjski sud u bitnom utvrđuje slijedeće:

"Predmet spora je zahtjev za pobijanje dužnikove pravne radnje (čl. 66 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08; dalje: ZOO). Pretpostavke koje moraju biti ispunjene da bi vjerovnik mogao pobijati pravnu radnju svoga dužnika su

- da vjerovnik ima potraživanje dospjelo za isplatu

- da dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikova potraživanja - postojanje dužnikove pravne radnje poduzete na štetu vjerovnika

- postojanje oštećenja vjerovnika s time da pobijanje omogućuje vjerovnikovo namirenje.

Nije sporno da tužitelj prema pravomoćnoj i ovršnoj presudi zbog ogluhe Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-1030/15 od 27. rujna 2005. ima dospjelo potraživanje prema I. tuženiku ČI u iznosu od 1.464,48 eur (11.034,16 kn) sa pripadajućim zateznim kamatama te u iznosu od 53,09 eur (400,00 kn, parnični trošak).

Također nije sporno da su I. tuženik kao prenositelj poslovnih udjela i II. tuženik kao stjecatelj poslovnih udjela 9. prosinca 2020. sklopili Ugovor o prijenosu poslovnih udjela kojim prenositelj koji u trgovačkom društvu Playbox d.o.o. drži dva poslovna udjela iste prenosi stjecatelju bez naknade.

Nije sporno niti to da su temeljem navedene presude vođeni ovršni postupci i to ovrha na plaći I. tuženika (Rješenje o ovrsi Općinskog suda u Đakovu poslovni broj Ovr-1308/12 od 28. studenog 2012., ovrha na plaći I. tuženika (Rješenje o ovrsi Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Ovr-2915/15 od 25. kolovoza 2015.), ovrha na računima I. tuženika (Rješenje o ovrsi Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-171/16 od 23. ožujka 2016., te ovrha na pokretninama I. tuženika (Rješenje o ovrsi Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-553/21 od 25. ožujka 2021.), a u kojima nije uspio ništa naplatiti već su mu naprotiv nastali daljnji troškovi.

Da bi tužitelj s uspjehom mogao istaknuti tužbeni zahtjev kojim pobija pravne radnje dužnika nužno je u postupku dokazati da je pravna radnja (u ovom slučaju prijenos poslovnih udjela od 9. prosinca 2020.) poduzeta na štetu vjerovnika, a taj je uvjet ostvaren ako uslijed izvršenja pravnih radnji koje se pobijaju dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikova potraživanja sukladno odredbi čl. 66. st. 2. ZOO.

Dakle, bitno je da je vjerovnik onemogućen u namirenju svoje tražbine po njezinom dospijeću uslijed nedovoljnih sredstava dužnika a da je tako proizlazi iz po tužitelju iznesenih tvrdnji u tužbi dokumentiranih priležećim rješenjima o ovrsi iz kojih je razvidno da su protiv I. tuženika bezuspješno vođeni ovršni postupci u odnosu na tražbinu koja je postala pravomoćna i ovršna dana 2. siječnja 2006.

Tuženici su u postupku, a da bi anulirali osnovanost tvrdnji tužitelja da I. tuženik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine, trebali tvrditi da takvih sredstava imaju, a I. tuženik u odgovoru na tužbu to niti ne tvrdi pa ničim niti ne dokazuje.

Pored toga, nije pristupio na ročište na kojem je trebao biti izveden dokaz njegovim saslušanjem time da se naposljetku odrekao prava na izvođenje tog dokaza kojeg je i predložio samo na okolnost da ovršni postupci nisu bili bezuspješni. Stoga sud, primjenom pravila o teretu dokazivanja, utvrđuje kako I. tuženik očito nema dovoljno sredstava za ispunjenje tražbine tužitelja te da su kumulativno ispunjene pretpostavke za pobijanje pravne radnje dužnika sukladno odredbi čl. 66. ZOO."

6. Ova odluka suda prvog stupnja žalbenim navodima nije dovedena u sumnju.

7. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, na žalbene navode valja reći slijedeće.

8. Odgovara da po odredbi čl. 66. st. 2. ZOO smatra se da je pravna radnja poduzeta na štetu vjerovnika ako zbog nje dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine.

9. Neoboriva je zakonska pretpostavka ("smatra se") da oštećenje vjerovnika postoji uvijek kada zbog poduzete pravne radnje dužnik nema više dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine, međutim, ne mora postojati uzročna veza između konkretne radnje i nemogućnosti namirenja dužnika, već je odlučno da, pa i zbog te radnje, je namirenje vjerovnika otežano tom pobijanom pravnom radnjom, a njezinim pobijanjem vjerovnik će doći u povoljniji materijalni ili formalnopravni položaj u svrhu naplate svoje tražbine.

10. Dakle, bitno je da je vjerovnik onemogućen u namirenju svoje tražbine po njezinom dospijeću uslijed nedovoljnih sredstava dužnika, a da je to tako proizlazi iz po tužitelju iznesenih tvrdnji u tužbi dokumentirani priležećim rješenjima o ovrsi iz kojih je razvidno da su protiv prvotuženika bezuspješno vođeni ovršni postupci u odnosu na tražbinu koja je postala pravomoćna i ovršna dana 2. siječnja 2006. godine.

11. U načelu, vjerovnik kao tužitelj je onaj koji mora dokazati stvarnu ili vjerojatnu nenaplativost tražbine odnosno insolventnost dužnika u odnosu na konkretnu tražbinu, međutim, valja reći da sukladno čl. 219. st. 1. ZPP, svaka stranka je dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode ili dokaze protivnika, kao što sukladno čl. 285. st. 1. ZPP u odgovoru na tužbu tuženik se može očitovati o zahtjevima i navodima tužbe te predložiti dokaze kojim potkrepljuje te navode te uz odgovor na tužbu tuženik je dužan priložiti isprave na koje se poziva ako je to moguće.

10. Tuženi su, a da bi anulirali osnovanost tvrdnji tužitelja da prvotuženik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine, trebao tvrditi da ima takvih sredstava a prvotuženik u odgovoru na tužbu to ne tvrdi pa time ničim niti ne dokazuje, pa je stoga pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj dokazao da prvotuženik nema dovoljno sredstava za ispunjenje njegove tražbine a što je razvidno iz po tužitelju priložene uz tužbu dokumentacije iz koje proizlazi da je tužitelj pokušavao naplatiti svoju tražbinu na plaći, računima i pokretninama prvoovršenika, dok s druge strane prvotuženik nije uvjerio ni na razini vjerojatnosti i ovaj sud da ima sredstava iz kojih tužitelj može ostvariti svoju tražbinu, i u kojem slučaju bi se prvotuženik oslobodio učinka pobijanja svojih pravnih radnji koje je poduzeo na štetu tužitelja kao vjerovnika.

11. Vezano uz navode žalbe da je prvotuženik poslovne udjele koje je prenio na drugotuženika 2020. godine stekao 2017. godine pa da je tužitelj imao mogućnost naplatiti se iz njegovih poslovnih udjela a ne pobijati njegovu pravnu radnju koju je poduzeo 2020. godine, samo valja reći da se radi o iznošenju nove činjenice u žalbi a što u smislu odredbe čl. 352. st. 1. ZPP u žalbi nije dopušteno.

12. Tuženi posebno ne obrazlažu pobijanje odluke o parničnom trošku, a isti je i pravilno određen sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP.

13. Zbog navedenog, a kako ovaj sud nije našao da su počinjene i one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), to je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci (točka I).

14. Odluka o trošku postupka u povodu pravnog lijeka temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP (točka II).

U Zagrebu, 14. siječnja 2025. godine

Predsjednica vijeća:

Jasenka Grgić