REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: P-329/2023-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu ovoga suda Ilki Leko, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja TJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] koga zastupa punomoćnik Dominik Brekalo, odvjetnik iz [adresa] protiv tuženika OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61 koju zastupa punomoćnik Belizar Tomaić, odvjetnik iz Osijeka, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave održane 17. prosinca 2024. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Marka Brekala, odvjetnika iz Požege i zamjenika punomoćnika tuženika Velimira Galić, odvjetnika iz Požege i presude objavljene 30. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 16591/06 sklopljen između tužitelja OJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika OTP banka d.d., Ulica Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833 dana 13. ožujka 2006. godine članka 11. stavak 1. i 2. a koja glasi: „Korisnik kredita može otplatiti neotplaćeni iznos kredita jednokratno prije krajnjeg roka dospijeća, te je korisnik kredita dužan za prijevremenu otplatu podnijeti pismeni zahtjev i platiti naknadu kreditoru i iznosu određenom aktom kreditora“ i ista ne proizvodi pravne učinke.

II Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB 52508873833, Ulica domovinskog rata 61 da tužitelju TJ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplati iznos od 1.707,28 eura na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i naknadi za prijevremenu konačnu otplatu kredita zajedno s pripadajućim zateznim kamatama računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa tj. počam od 01. lipnja 2005. godine do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje, od 01. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12% godišnje, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. godine po stopi od 8,14% godišnje, od 01. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. godine po stopi od 8,05% godišnje, od 01. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. godine po stopi od 7,88% godišnje, od 01. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. godine po stopi od 7,68% godišnje, od 01. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. godine po stopi od 7,41% godišnje, od 01. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. godine po stopi od 7,09% godišnje, od 01. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. godine po stopi od 6,82% godišnje, od 01. siječnja 2019. po stopi od 6,54% godišnje, odnosno po stopi koja se određuje povećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine sve u roku od 15 dana i to na iznos od 0,13 eur počam od dana 11. listopada 2007. godine pa do isplate, na iznos od 22,73 eur počam od dana 11. studenog 2008. godine pa do isplate, na iznos od 22,85 eur počam od dana 11. prosinca 2008. godine pa do isplate, na iznos od 21,49 eur počam od dana 13. siječnja 2009. godine pa do isplate, na iznos od 25,53 eur počam od dana 11. veljače 2009. godine pa do isplate, na iznos od 25,77 eur počam od dana 11. ožujka 2009. godine pa do isplate, na iznos od 26,94 eur počam od dana 11. travnja 2009. godine pa do isplate, na iznos od 26,56 eur počam od dana 12. svibnja 2009. godine pa do isplate, na iznos od 27,19 eur počam od dana 11. lipnja 2009. godine pa do isplate, na iznos od 27,43 eur počam od dana 11. srpnja 2009. godine pa do isplate, na iznos od 27,40 eur počam od dana 11. kolovoza 2009. godine pa do isplate, na iznos od 27,51 eur počam od dana 11. rujna 2009. godine pa do isplate, na iznos od 27,75 eur počam od dana 13. listopada 2009. godine pa do isplate, na iznos od 27,74 eur počam od dana 11. studenog 2009. godine pa do isplate, na iznos od 27,97 eur počam od dana 11. prosinca 2009. godine pa do isplate, na iznos od 27,97 eur počam od dana 12. siječnja 2010. godine pa do isplate, na iznos od 28,09 eur počam od dana 11. veljače 2010. godine pa do isplate, na iznos od 28,54 eur počam od dana 11. ožujka 2010. godine pa do isplate, na iznos od 28,32 eur počam od dana 13. travnja 2010. godine pa do isplate, na iznos od 28,55 eur počam od dana 11. svibnja 2010. godine pa do isplate, na iznos od 28,61 eur počam od dana 11. lipnja 2010. godine pa do isplate, na iznos od 36,75 eur počam od dana 13. srpnja 2010. godine pa do isplate, na iznos od 36,79 eur počam od dana 11. kolovoza 2010. godine pa do isplate, na iznos od 55,49 eur počam od dana 11. rujna 2010. godine pa do isplate, na iznos od 812,19 eur počam od dana 1. listopada 2010. godine pa do isplate i na iznos od 247,48 eur počam od dana 1. listopada 2010. godine pa do isplate.

III Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Utvrđuje se ništetnom odredba članka 1. Ugovora o kreditu broj 16591/06 sklopljen između tužitelja OJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika OTP banka d.d., Ulica Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833 dana 13. ožujka 2006. godine, a koja odredba glasi: „ Kreditor odobrava korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 21.063,76 CHF koji kredit se isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju kreditora vrijedećem na dan korištenja kredita“ i ista ne proizvodi pravne učinke."

IV Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB 52508873833 da tužitelju TJ, OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.831,81 eur sa zateznim kamatama počev od dana donošenja prvostupanjske presude po stopi u smislu članka 29. stavak 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, pa do isplate, a sve to u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj OJ podnio je tužbu protiv tuženika OTP bank d.d. radi isplate. U tužbi navodi kako je dana 13. ožujka 2006. godine s prednikom tuženika HVB Splitska banka d.d., sklopio Ugovor o kreditu br. 16591/06, na iznos od 21.063,76 CHF. Člankom 1. Ugovora tužitelj i prednik tuženika ugovorili su odredbu kojom tuženik odobrava na raspolaganje tužitelju kredit kunskoj protuvrijednosti od 21.063,76 CHF koji kredit se isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju kreditora vrijedećem na dan korištenja kredita. Tuženik je na taj način u ugovoru o kreditu inkorporirao valutnu klauzulu kojom je glavnicu, koja čini predmet ugovora o kreditu, vezao za tečaj švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu, a čijim nekontroliranim rastom je tužitelj oštećen za razliku između tečaja švicarskog franka koji je iznosio na dan isplate kredita tužitelju na korištenje i tečaja koji se naknadno tijekom postojanja ugovorne obveze povećavao. Naime, ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak bile su nerazumljive tužitelju, kao prosječnom potrošaču, nepoštene i prema tome ništetne, jer je tuženik kao kreditor u vrijeme zaključivanja ugovora propustio informirati tužitelja o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Naime, prema članku 81. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje propisano je da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a što je ovdje upravo slučaj. Nadalje, Ustavni sud RH u odluci br. U- III-2521/2015 od dana 13. prosinca 2016. godine, povodom ustavne tužbe od strane Udruge Potrošač u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa, jasno navodi da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, isto kao i ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, podliježe testu poštenosti te da nema razloga različito se pristupiti u tumačenju istog pravnog standarda, budući da su banke, uključujući i tuženika, trebale potrošače informirati i upoznati s ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule. U takvom smjeru je išla i daljnja sudska praksa o čemu govori presuda Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2221/18-11 kojom se odbijaju revizije tuženih banaka i potvrđuje presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, donesena u ponovljenom postupku povodom odluke Ustavnog suda br. U-III-2521/2015 kojom se potvrđuje prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, a žalbe tuženika (banaka) na okolnost ništetnosti valutne klauzule odbijene su kao neosnovane. Za napomenuti je kako su ove odluke donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa pokrenutom sukladno članku 502. a Zakona o parničnom postupku, te se pravne i fizičke osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozivati na utvrđenja iz tih odluka radi ostvarivanja vlastitih prava, a sud je vezan za ta utvrđenja, sve sukladno članku 502. c Zakona o parničnom postupku. Uzimajući u obzir odredbe članka 81. stavak 2. 3. i članka 84. ZZP/03 te povrh svega odredbu članka 3. ZOO-a i tumačeći iste u duhu prava Europske unije, njene sveopće pravne stečevine i prakse suda Europske Unije te u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, te sukladno stavu Ustavnog suda RH i Vrhovnog suda RH, jasno se da zaključiti da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF postupao nepošteno i time tužitelja, kao sudionika u obveznom odnosu, doveo u neravnopravan položaj na način da je u ugovoru o kreditu ponudio nisku kamatnu stopu i inkorporirao valutnu klauzulu, a istodobno prešutivši u potpunosti ekonomski rizik tečajnih razlika. Uvažavajući stav Vrhovnog suda RH u presudi poslovni broj Rev-2245/17, Ustavnog suda RH i VTSRH-a kao relevantnih i u ovom predmetu, a posebice pravno shvaćanje doneseno na sjednici Građanskog odjela VSRH dana 30. siječnja 2020. pod brojem Su-IV-47/2020-2 o zastarijevanju restitucijskih zahtjeva temeljem ništetnog ugovora, odnosno odredbi, tužitelj smatra kako je odredba koja se odnosi na valutnu klauzulu CHF ništetna, te da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je temeljem takvog ugovora odnosno dijela ugovora primio, a sve to sukladno odredbama članka 1111. ZOO-a o stjecanju bez osnove. Tužitelj je predmetni kredit prijevremeno otplatio, međutim s obzirom da tužitelja više ne raspolaže podacima o uplatama na ime predmetnog kredita, to će tužitelj 186. b, stavak 3. Zakona o parničnom postupku određeni zahtjev postaviti nakon što tuženik dostavi podatke o izvršenim uplatama tužitelja po navedenom kreditu te nakon provođenja financijsko knjigovodstvenog vještačenja. Naime člankom 11. točka 1. i 2. predmetnog ugovora stipulirana je ovlast tuženika da obračuna i naplati naknadu tužitelju za prijevremenu otplatu kredita, sve sukladno naknadi kreditora koja

je određena aktom kreditora, odnosno tuženika. Takvom odredbom je tužitelju nametnut dodatni teret i sankcija zapravo zbog ispunjenja ugovorne obveze prije predviđenog roka. Sukladno odredbi članka 64. ZZP/03 potrošač ima pravo prijevremeno otplatiti kredit i prije isteka roka određenog ugovorom. Iako je člankom 1024. ZOO/05 predviđeno pravo banke da u slučaju prijevremenog povrata kredita potražuje naknadu štete, napominje se da je takvo pravo banke predviđeno jedino u situacijama u kojima je banci šteta stvarno i nastala. U predmetnom slučaju nesporno je da tužena banka takvu štetu nije dokazala, već si je zadržala pravo jednostranog odlučivanja o visini naknade koju će zaračunati tužiteljici u takvoj situaciji, a što je tužena banka i napravila u trenutku kada je tužitelj prijevremeno zatvorio kredit (tužitelj nije u mogućnosti prisjetiti se točnog datuma povrata kredita zbog proteka vremena). Dakle, banka nema pravo zahtijevati nekakvu naknadu za prijevremenu otplatu kredita unaprijed i paušalno, ne određujući iznos iste i bez obrazlaganja, odnosno dokazivanja štete koja joj je navodno nastala. Pravo potrošača na prijevremenu otplatu kredita je bezuvjetno te banka nije ovlaštena uglavljivati ovakvu ugovornu odredbu, koja u suštini predstavlja ugovornu kaznu. Tim više što ugovorna kazna za novčane obveze ni ne može biti ugovorena te je već samim time ništetna jer je u suprotnosti sa kogentnom odredbom članka 350. stavka 3. ZOO-a. Tužitelj je dana 13. lipnja 2023. godine podnio tuženiku zahtjev za izdavanje dokumentacije i to konkretno knjigovodstvene kartice kredita/promet po kreditu Ugovor broj 16591/06 za razdoblje od početka otplate do konačne otplate kredita, prvi i cjelokupni otplatni plan za kredit Ugovor broj 16591/06, obavijesti/pregled promjena kamatnih stopa za kredit Ugovor broj 16591/06 za razdoblje od početka otplate do konačne otplate kredita, specifikaciju svih uplata i naplaćenih iznosa po kreditu Ugovor broj 16591/06, obavijest o prijevremenoj djelomičnoj i/ili konačnoj otplati kredita broj 16591/06, podatak o visini naknade za prijevremeni povrat i datum kada je ista naplaćena za Ugovor o kreditu broj 16591/06. Do dana utuženja tuženik nije dostavio traženu dokumentaciju kojom raspolaže, a na temelju koje je moguće izvršiti obračun preplaćenih iznosa, te stoga tužitelj ima pravni interes sukladno odredbi članka 186 b ZPP-a zahtijevati da tuženik dostavi navedenu dokumentaciju. Stoga tužitelj postavlja neodređeni tužbeni zahtjev i pridržava pravo konačnog uređenja i postavljanja tužbe i tužbenog zahtjeva, kako u njegovoj ukupnosti, tako i po pojedinačnim mjesečnim preplaćenim iznosima s tijekom zateznih kamata na svaki taj iznos i to po dostavi kreditne dokumentacije od tuženika i po provođenju financijskog vještačenja na okolnost koliko je tužitelj platio više tuženiku anuitete zbog rasta tečaja CHF naspram tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita tužitelju na korištenje i to u periodu od početka otplate kredita do dana izvršenja konverzije u valutu EUR, izuzev razlike nastale na ime promjene redovne kamatne stope. Napominje se kako ovdje nije utužena ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i po tom osnovu ovdje tužitelj ne potražuje ništa, već samo po osnovu valutne klauzule CHF. Slijedom navedenog, dakle činjenice da su bitne odredbe ugovora o kreditu, nepoštena ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u valuti CHF, ništetne od samog početka, tj. od kada su ugovorene, tužitelj ima zakonsko pravo pokrenuti ovaj postupak te ima pravni interes i predlaže da sud prije svega donese rješenje kojim se nalaže tuženiku OTP banka d.d., Ulica Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833 da u roku od 15 dana dostavi svu dokumentaciju vezanu za kreditni odnos sa tužiteljem temeljem Ugovora o kreditu broj 16591/06, a posebno knjigovodstvene kartice kredita/promet po kreditu Ugovor broj 16591/06, za razdoblje od početka otplate do konačne otplate kredita, prvi i cjelokupni otplatni plan za kredit Ugovor broj 16591/06, obavijesti/pregled promjena kamatnih stopa za kredit Ugovor broj 16591/06, za razdoblje od početka otplate do konačne otplate kredita, specifikaciju svih uplata i naplaćenih iznosa po kreditu Ugovor broj 16591/06, obavijest o prijevremenoj djelomičnoj i/ili konačnoj otplati kredita broj 16591/06 i podatak o visini naknade za prijevremeni povrat i datum kada je ista naplaćena za Ugovor o kreditu broj 16591/06. Slijedom navedenog tužitelj podnosi ovu tužbu i predlaže sudu da nakon provedenog postupka donese presudu kojom se utvrđuje ništetnom odredba članka 1. Ugovora o kreditu broj 16591/06 sklopljen između tužitelja OJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika OTP banka d.d., Ulica Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833 dana 13. ožujka 2006. godine, a koja odredba glasi: „ Kreditor odobrava korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 21.063,76 CHF koji kredit se isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju kreditora vrijedećem na dan korištenja kredita“ i ista ne proizvodi pravne učinke. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 11. stavak 1. i 2. a koja glasi: „Korisnik kredita može otplatiti neotplaćeni iznos kredita jednokratno prije krajnjeg roka dospijeća, te je korisnik kredita dužan za prijevremenu otplatu podnijeti pismeni zahtjev i platiti naknadu kreditoru i iznosu određenom aktom kreditora“ i ista ne proizvodi pravne učinke. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Ulica Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833 da tužitelju OJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] s osnova povrata preplaćenih iznosa anuiteta, preplaćenih primjenom ništetnih odredbi iz točke I. i II. ove presude u zasad neodređenom iznosu (a koji iznos će se konačno postaviti nakon pribave potpune kreditne dokumentacije i provođenja financijskog vještačenja) s pripadajućim zateznim kamatama računajući od dospijeća prvog dospjelog iznosa pa do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14 % godišnje, od 01. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 12 % godišnje, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022.g. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do isplate prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, a sve to u roku 15 dana. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka sa zateznim kamatama počev od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi u smislu članka 29. stavak 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

2. Tuženik OTP bank d.d. u odgovoru na tužbu naveo je da prije upuštanja u raspravljanje tuženik ističe kako je tužitelj u konkretnom slučaju podnio tzv. stupnjevitu tužbu, a da za to uopće nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke iz članka 186. ZPP-a. Naime, tužitelj je kao druga ugovorna strana u posjedu cjelokupne dokumentacije u svezi Ugovora o kreditu broj 16591/06, pa je stoga tužitelj imao mogućnost precizno postaviti svoj tužbeni zahtjev a ne ga postavljati u neodređenom iznosu za koji unaprijed pridržava pravo ga postaviti nakon što se pribavi cjelokupna dokumentacija kredita i provede financijsko vještačenje. Tako je tužitelju uz „osnovni“ ugovor u CHF uručen inicijalni otplatni plan, a to je tuženik uručivao svim svojim korisnicima kredita. Identična je situacija i sa prijepisom knjigovodstvene kartice kredita. Naime, tužitelj uopće nema pravnog interesa zahtijevati ovaj dokument jer je kao korisnik kredita u posjedu uplatnica koje je dobivao u poslovnicama tuženika prilikom svako mjesečne uplate rate kredita. I u konačnici povijest kretanja tečaja za CHF dostupan je svim zainteresiranim strankama putem Internet stranice tuženika (pogledati pod direktorijem arhiva tečajnih lista). Dakle, potpuno je jasno kako se ne radi o dokumentaciji iz članka 186.b. stavak 3. ZPP-a, pa stoga tuženik predlaže da sud obveže tužitelja da sukladno odredi članka 109. ZPP-a uredi svoju tužbu pod prijetnjom odbacivanja iste. Pod zaštitom naprijed navedenog prigovora tuženik u nastavku daje slijedeći odgovor na tužbu, a kako slijedi. Tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti su neosnovani te se predlaže njeno odbijanje kao i obvezivanje tužitelja da tuženiku nadoknadi prouzročeni parnični trošak. Nije sporno da je tužitelj s pravnim prednikom tuženika sklopio predmetni ugovor o kreditu. Međutim, sporno je, je su li u konkretnom slučaju pojedine odredbe ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača, kao i Zakonu o obveznim odnosima. Tuženik se takvim tvrdnjama izričito protivi te će u nastavku obrazložiti temelj za svoje protivljenje. Tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare tužiteljevog novčanog potraživanja, a koji prigovor se detaljno razrađuje u nastavku ovog odgovora na tužbu. Tuženik smatra da se ovom pojedinačnom predmetu ne primjenjuje utvrđenja iz kolektivne parnice u predmetu P-1401/12 (Trgovački sud u Zagrebu) i Pž- 6632/2017 (Visoki trgovački sud RH u Zagrebu), a iz razloga koje će izložiti u narednim točkama odgovora na tužbu. Stoga tuženik ovdje ističe prigovor zastare potraživanja kako slijedi: Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005; u daljnjem tekstu: ZOO), koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala. S obzirom da je u predmetnom ugovoru o kreditu sadržana odredba koja je tužitelju navodno prouzročila štetu, očito je da je subjektivni (trogodišnji) i objektivni (petogodišnji) rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćeni tuženiku kao anuiteti, stoga sukladno članku 372. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužiteljici zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Ako bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla (dakle od 13. ožujka 2006. kada je i sklopljen predmetni ugovor), kako je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011 kako slijedi: „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe članka 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe članka 371. ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe članka 361. stavak 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, potraživanje tužitelja iz tužbe bilo bi pod zastarom, budući da sukladno tom shvaćaju petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu (14. ožujka 2006.), a tužba je podnesena tek 13. lipnja 2023. U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice „potrošač“ (P-1401/12, Trgovački sud u Zagrebu i Pž-6632/17, Visoki trgovački sud RH) jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivala na svaki pojedinačni spor pokrenutom pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz parnice potrošač i presude VTS-a. U konkretnom slučaju tužitelj je u ovom parničnom postupku morao sudu pružiti dokaze o eventualnoj ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi ne se samo pozivati na presudu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. U odnosu na ništetnost ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu tuženik ističe kako slijedi. Kao što je već detaljno elaborirano pod točkom IV. ovog podneska, presuda VTS ne daje pojedinom potrošaču subjektivna prava, s obzirom da je takva presuda usmjerena na apstraktnu zaštitu „prosječnog potrošača“ kao pravnog standarda. Stoga, tužitelj je kao potrošač dužan dokazati da u ugovornom odnosu njega i tuženika postoje sve pretpostavke nepoštenosti valutne klauzule propisane člancima 84. i 81. ZZP-a. Kako je to nemoguće učiniti u ovom sporu, jasno proizlazi iz sljedećih okolnosti. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana ugovorna odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti (članak 84. ZZP-a). Već samim pregledom ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da je iznos odobrenog kredita 21.063,76 CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF. Također, odredbama članka 8. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju Kreditora za CHF na dan dospijeća anuiteta. Navedene odredbe jasno su koncipirane ugovorom, te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz ugovora. Također, prethodno sklapanju ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP- a nije dopuštena. Međutim, čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. U pogledu ocjene je li tuženik u ugovornom odnosu tužitelja i tuženika postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik upućuje na stajalište koje je VSRH zauzeto u njegovom rješenju broj Revt-575/2016. (dalje: Rješenje VSRH) i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim. Prema stavu revizijskog suda, od presudnog značaja za ocjenu poštenosti postupanja tuženika u ugovornom odnosu s potrošačem, jest utvrđenje činjenice je li tuženik „…kao financijske ustanove znale, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu i uz primjenu valutne klauzule?“ Na taj način, VSRH je nižim sudovima dao jasnu smjernicu što bi trebala biti polazna osnova u utvrđenju je li tuženik, kao i ostale banke, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31. prosinca 2008. godine koje tužitelj navodi u tužbi. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a koja neravnoteža mora biti značajna.

Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Nadalje, tuženik ističe da tužitelj neosnovano potražuje iznos naknade za prijevremenu otplatu kredita, budući da je aktom kreditora (ugovor o kreditu) u članku 11. određeno kako će banka u slučaju prijevremene ili djelomične otplate kredita naplatiti naknadu u skladu s aktom kreditora. Isto tako, tuženik ističe kako tužitelj nema na zakonu utemeljeni pravni temelj za traženje utvrđenja ništetnim odredbe sadržane ugovora kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu. Članak 342. stavak 1. ZOO-a propisuje da je vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi. Kad dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem, vjerovnik ima pravo zahtijevati i popravljanje štete koju je zbog toga pretrpio. Ugovor o kreditu je u članku 1021. ZOO definiran kao ugovor kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz navedenog proizlazi da je obveza banke iz ovakvog ugovora korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novca, a korisnik kredita za to plaća određenu cijenu (kamatu). Ako je ugovoreno da će predmetni iznos novčanih sredstava korisniku kredita biti stavljen na raspolaganje u određeno vrijeme, jasno je i da banka ima pravo računati s određenim novčanim priljevom od kamata tijekom tog razdoblja te općenito krojiti poslovne planove u skladu s očekivanjima sukladno odredbama ugovora o kreditu. Prema tome, obveza je korisnika kredita, ovdje tužitelja plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, a što je i izričito predviđeno odredbama ugovora. Ako korisnik kredita ne plati iskorišteni iznos novca u vrijeme i na način kako je ugovoreno, banka bi imala pravo zahtijevati i popravljanje štete sukladno odredbama članaka 342. -350. ZOO koju bi zbog toga pretrpjela. S ovakvim se stajalištem složila i pravna znanost, pa tako T i dr. u Komentaru Zakona o obveznim odnosima (studeni 2014.) kaže: „Temeljni učinak i svrha ugovornih odnosa jest ovlast (pravo) vjerovnika zahtijevati od dužnika ispunjenje obveze, te dužnikova obveza ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.“. Radi evaluacije štete koja prijevremenom otplatom može nastati tuženiku, mora se uzeti u obzir da je tuženik financijska institucija - banka, zbog čega tuženik podliježe specifičnom pravnom režimu. Ne može se ustvrditi da bi tuženik prijevremenom otplatom dobio na raspolaganje cjelokupni preostali iznos kredita ranije no što je to bilo predviđeno otplatnim planom, pa da stoga tuženik ne bi mogao trpjeti štetne posljedice. Takva bi tvrdnja možda mogla biti opravdana u slučaju drugih subjekata pravnog prometa, no ne i u slučaju tuženika kao bankarske institucije. Naime, trenutkom prijevremene otplate kredita narušava se likvidonosna i kamatonosna struktura bilance tuženika s obzirom da prijevremenom otplatom tuženik mora predmetno potraživanje izbrisati iz svoje aktive, dok u pasivi tuženik još uvijek ima dugoročnu obvezu iz koje je financiran predmetni plasman za tužitelja. Ova operacija ne može se izbjeći te se njome izravno uzrokuje smanjenje neto kamatnih prihoda tuženika. Naime, posljedica knjiženja predmetne prijevremene otplate je činjenica da tuženik u izvorima financiranja i dalje ima kamatne troškove za kreditnu liniju iz koje je financiran plasman koji je bio potreban kreditiranje tužitelja, dok istovremeno tuženik gubi kamatne prihode tužiteljevom prijevremenom otplatom. Zbog svega ovoga, tuženikova imovina i obveze postaju ročno neusklađene, a upravo je ovakvo stanje bilance zabranjeno te se sankcionira na temelju Zakona o kreditnim institucijama kojeg tuženik mora poštivati.

Sve navedene radnje koje bi tuženik nakon eventualne prijevremene otplate trebao poduzeti tuženiku će izvjesno uzrokovati štetu. Tuženik 2006. godine, kada je ugovor sklapan, nije mogao znati hoće li se prijevremena otplata dogoditi niti kakvi će uvjeti biti na tržištu, ukoliko se ona dogodi. Tuženik se stoga mogao isključivo osloniti na to da će tužitelj u cijelosti ispuniti svoju ugovornu obvezu poštujući ugovoreni otplatni plan, a kao sredstvo svoje zaštite definirao je naknadu koja predstavlja mehanizam za određenje naknade štete koja će mu u svakom slučaju biti prouzročena prijevremenom otplatom, a sve sukladno odredbi iz članka 345. stavka 3. ZOO-a. Slijedom navedenog, suprotne tvrdnje tužitelja o tome da bi predmetna odredba ugovora bila ništetna neosnovane su. U prilog tome govori i isječak sa stranice HNB- a koji tuženik u nastavku dostavlja, a koji izrijekom potvrđuje pravo i ovlaštenje tuženika (kao i bilo koje druge banke) da naplati naknadu za prijevremeno djelomično ili ispunjenje obveze iz kredita u cijelosti, za potrošačke kredite ugovorene prije 2010., i to sukladno važećim tarifama naknada banke s kojom je konkretan kredit ugovoren. Također, s obzirom da je sukladno Tarifi iznos naknade za prijevremenu otplatu precizno određen, tvrdnja tužitelja o tome da je predmetna odredba ugovora neodređena i neodrediva, također je neosnovana. Nadalje, odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije neodrediva činidba. Pogrešno tužitelj tumači odredbu članka 272. stavak 1. ZOO-a, jer Odredba nije neodrediva, pa tako ni činidba, odnosno naknada za prijevremenu otplatu nije neodrediva. Ugovorom je jasno propisano kako se naknada određuje sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, a koja je vrijedila na dan sklapanja kredita (dalje u tekstu: Odluka). Odluka je interni akt tuženika je dostupna svima, pa tako i tužitelju. Stoga, obzirom da je odlukom bila propisana naknada za prijevremenu otplatu te da je odluka bila u svakom trenutku dostupna tužitelju, neosnovano je tužiteljevo kvalificiranje Odredbe, odnosno činidbe, kao neodredive. Činidba tužitelja u slučaju prijevremenog raskida u svakom je trenutku trajanja ugovora o kreditu bila određena i odrediva. Stoga je promašen argument tužitelja o ništetnosti odredbe zbog njene neodredivosti. Kako je već ranije istaknuto, navedena naknada za prijevremenu otplatu predstavlja unaprijed dogovoreni iznos naknade štete i troškova koje tuženik ima radi prijevremene otplate kredita, a koji nisu povezani budućom nedospjelom kamatom. Iznos štete i troškova koje tuženik ima prijevremene otplate kredita je definiran unaprijed iz razloga što bi stvarnog iznosa štete i troškova bilo povezano s nerazmjernim troškovima. Da je pravo vjerovnika da naplati naknadu za prijevremenu otplatu kredita u skladu sa svrhom i ciljem Direktive 87/102/EEC, proizlazi i iz zakonodavne aktivnosti Europske Unije, točnije iz Direktive 2008/48/EZ Europskog Parlamenta i Vijeća o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ. Stoga, obzirom da je Odlukom bila propisana naknada za prijevremenu otplatu te da je Odluka bila u svakom trenutku dostupna tužitelju, neosnovano je tužiteljevo kvalificiranje Odredbe, odnosno činidbe, kao neodredive. Činidba tužitelja u slučaju prijevremenog raskida u svakom je trenutku trajanja ugovora o kreditu bila određena i odrediva. Stoga je promašen argument tužitelja o ništetnosti odredbe zbog njene neodredivosti. Naime, a u odnosu na navode tužitelja o spornosti tzv. „izlazne naknade“, tuženik upućuje na stav Županijskog suda u Puli poslovni broj Gž-311/2018 od 3. rujna 2018. u kojoj je sud u bitnom odlučio da je: „ sud prvog stupnja pogrešno ocijenio ništavom odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, jer je ugovoreno za slučaj prijevremene otplate plaćanje naknade prema Odluci o tarifi naknada banke, koja je tužitelju u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila ili mogla biti poznata, jer je također objavljena na internetskim stranicama tuženice, neovisno o tome što iznos naknade nije naznačena u samom ugovoru, jer je u svakom slučaju ta naknada određena i odrediva, kad se ugovorom navodi izvor odnosno Odluka o tarifi naknada, na temelj koje će se naknada obračunati. Ta ugovorena naknada odrediva je i u smislu članka 272. ZOO koji propisuje da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, a postojanje Odluke o tarifi naknada je svakako podatak kojim je ta naknada određena.“ Isto stajalište je potvrđeno presudom Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-86/2018 od 28. ožujka 2019. u kojoj je u bitnom sud odlučio „da ne nalazi da se odredba točke 12.1. ugovora mogla podvesti pod neku od nepoštenih odredbi ugovora iz članka 81.ZZP-a te da se radi o odustatnini u smislu odredbe članka 306. ZOO-a koju nije zabranjeno ugovoriti jer je prijevremenom otplatom kredita tužitelj u određenom vremenskom periodu, a prije isteka vremena na koji je kredit odobren odustao od ugovorenog slijedom čega je i obvezi platiti ugovorenu odustatninu.“ Zaključno, tuženik je pravnog shvaćanja, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obvezati tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. U podnesku od 28. prosinca 2023. tužitelj je naveo da se protivi svim navodima iz odgovora na tužbu tuženika te i dalje u cijelosti ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva. Prigovori tuženika su u potpunoj suprotnosti sa pravomoćnim utvrđenjima svih sudskih instanci u Republici Hrvatskoj, a sve vezano uz postupak kolektivne pravne zaštite potrošača u kojem je tuženik sudjelovala kao tužena, a koji je vođen upravo u pogledu istovjetnih ugovornih odredbi o valuti švicarski franak. Tužitelj opetovano ističe kako je 17. rujna 2019. godine Vrhovni sud RH, u postupku kolektivne pravne zaštite, tzv. „slučaju franak“, donio odluku pod poslovnim brojem Rev-2221/18-11 kojom je potvrdio presudu VTS RH pod poslovnim brojem Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, a kojom je već ranije potvrđena presuda TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine te je pravomoćno presuđeno kako je valutna klauzula u švicarskim francima nezakonita i ništetna. Sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku članka 502.c (dalje ZPP) te Zakonu o zaštiti potrošača članka 138.a (sada članak 118., dalje ZZP), ovakva presuda obvezuje ovaj sud te ovaj prvostupanjski sud ne može u ovom postupku donijeti nikakvu drugačiju odluku pošto je vezan uz pravno utvrđenje ove presude o ništetnosti ugovorne klauzule u švicarskim francima. Tužitelj u ovom postupku naime ima zakonom ustanovljeno pravo koristiti beneficije iz članka 138. a ZZP-a (numeracija ZZP 09), odnosno članka 502.c ZPP-a pošto sustav kolektive pravne zaštite služi upravo tome da potrošačima, ovdje tužitelju, olakša zaštitu od nezakonitog postupanja, pogotovo takvog koje traje kontinuirano i na masovnoj razini, kao što je i ovdje slučaj. Kako ovlaštenici podnošenja kolektivne tužbe nisu potrošači te osobe ovlaštene za vođenje tih sporova nisu ovlaštene tražiti kompenzaciju za pojedinog potrošača, upravo zbog toga su i propisane odredbe članka 138. a ZZP-a, odnosno članka 502. c ZPP-a, i to na način da nakon završenog postupka u kojem je utvrđena povreda interesa potrošača isti potrošači, ovdje tužitelj, imaju pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz tih presuda. Pravno utvrđenje presude poslovni broj P-1410/12, i to pravomoćno, jest upravo nepoštenost i ništetnost odredbi koje su predmet ovog postupka i to odredbe o valuti kredita iskazanoj kao švicarski franak i odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, a kod takvog utvrđenja dolazi do propisanog proširenog djelovanja pravomoćnosti iz članka 12. ZPP-a, a koje podrazumijeva sve postupke koje pokrene potrošač temeljem takvih kolektivnih sporova. Suprotno tumačenje koje promovira tuženik i način na koji bi tuženik vodio ovaj postupak dovodi naprotiv do apsurdnih zaključaka kako zaštita u kolektivnom sporu nema apsolutno nikakvo značenje za potrošača, koji bi sada pored pravomoćne odluke valjda imao ponovno voditi identičan postupak i utvrđivati i dokazivati sve ono što je dokazano u sporu kolektivne pravne zaštite, što je izigravanje i ignoriranje smisla i svrhe samog propisa. Zakonske odredbe nisu same sebi svrha već se iste donose u svrhu i cilju uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa se one trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže, s svrha i cilj propisa kolektivne pravne zaštite je upravo u zaštiti potrošača i obvezujućoj snazi presude kojom je utvrđena povreda na strani trgovca. Na ovo jasno ukazuju odredbe ZPP-a koje propisuju: Članak 502.c Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Kao i odredbe Zakona o zaštiti potrošača koje propisuju:

Obvezujuća snaga sudske odluke za ostale sudove, Članak 118.: Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. O primjeni ovih odredbi u praksi, a i o tome da obvezujuća narav kolektivne presude nije vezana

uz pravnu kvalifikaciju „naknade štete“ kako to pogrešno u točki a (i) odgovora na tužbu, tvrdi tuženik, očitovali su se i sudovi u sporu kolektivne pravne zaštite pa tako VTS RH u svojoj presudi poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. jasno navodi: „Ovo je posebno bitno zbog činjenice da se potrošači u pojedinačnim sporovima koje su ovlašteni pokrenuti radi ostvarivanja svojih individualnih interesa kao što je npr. naknada štete mogu pozvati na odluku donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača jer odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. ZZP-a 09 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, jer se povreda odnosi samo na one nepoštene ugovorne odredbe koje su bile korištene u razdoblju kad je utvrđeno da je povreda počinjena.“ te navodi: „Pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, dakle kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koje pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove, a ujedno je i naglašena činjenica da kolektivna pravna zaštita prema ZZP-u 09 nema kompenzacijski karakter.“ Štoviše, Vrhovni sud RH u svojoj odluci poslovni broj Rev-3142/2018-1 od 19.3.2019. godine, jasno zauzima pravno shvaćanje o izravnom učinku pravomoćnih presuda iz spora kolektivne pravne zaštite što znači da u pogledu osnova potraživanja sudovi u pojedinačnim postupcima

nemaju potrebu izvođenja bilo kakvih dokaza, osim izvesti dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem u smislu utvrđenja iznosa koje je tuženik neosnovano stekao pošto bi vođenje postupka na drugačiji način predstavljalo povredu odredaba Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača vezano za kolektivnu pravnu zaštitu. Pojednostavljeno rečeno, presuda TS u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/12, u svom pravomoćnom dijelu, kojim je utvrđena ništetnost odredbe o valutne klauzule švicarski franak i ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na tuženika, a to je defacto cijela presuda, obvezujuća je za ovaj sud. Ova presuda potvrđena je odlukom VTSRH poslovni broj Pž-6632/2017 u kojom je potvrđeno nezakonito postupanje tuženika u dijelu u kojem je u ugovor o kreditu ugradio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak koja je cjelokupnu obvezu tužitelja, kako mjesečnu tako i obvezu povrata glavnice, vezala uz špekulativnu valutu švicarski franak, odnosno već je ranije u sporu kolektivne pravne zaštite sudski okončana priča o odredbi o jednostrano promjenjivim kamatnim stopama te je također pravomoćno utvrđeno kako je i ta odredba o kamati, kao cijeni kredita, nezakonita i ništetna, a što je utvrđeno pravomoćnom odlukom VTSRH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. Ovom je pak presudom nesporno utvrđeno kako je tuženik unaprijed pripremio i sastavio takav ugovor koji mu je omogućio da nezakonito intervenira i mijenja cijenu i bitan sastojak ugovora o kreditu te je na ovaj način preko anuitetne otplate poremetio i otplatu cjelokupnog iznosa kredita kao drugog bitnog sastojka ugovora o kreditu jer je povećanjem kamata protuzakonito povećavao anuitet pa time, protivno ugovoru, usporio i plaćanje glavnice koja je opet sama enormno porasla i s osnova vezivanja otplate kredita uz valutu švicarski franak, a takvim povećanjem glavnice se povećala, a sve to je novčano iskazano kao razlika koja je predmet ovog postupka i što daje upravo iznos od 89.113,41 kuna koji je tuženik neosnovano stekao od tužitelja. Tužitelj slijedom iznijetog predlaže da sud u nastavku postupka odredi prije svega financijsko

knjigovodstveno vještačenje kojim će se utvrditi neosnovano stečeno od strane tuženika dok je izvođenje bilo kakvih drugih dokaza potpuno promašeno te suprotno izravnim učincima presude iz spora kolektivne pravne zaštite kako je to već gore obrazložio VSRH te im se tužitelj protivi. Tužitelj ističe kako je u ugovorni odnos s tuženikom pristupio s načelom povjerenja te ističe kako tada nije imao razloga posumnjati u namjere tuženika pa je s povjerenjem prihvatio informacije koje mu je tuženik pružio u predugovornoj i ugovornoj fazi ovog odnosa, a tuženik u pogledu sporne odredbe ugovora kojom se kunska protuvrijednost kredita vezuje uz švicarski franak, nije tužitelju, baš kao niti jednom potrošaču, nije prezentirao nikakav poseban rizik. Tuženik se pritom tužitelju prije svega obratio putem sredstava javnog priopćavanja te reklama za sporni kredit. Radilo se pritom, to ne bi trebalo biti sporno, o organiziranoj medijskoj kampanji u rečenom periodu i to na način da je tuženik ovakav kredit prezentirao kao najbolji i najpovoljniji način rješenja financiranja, ili stambenog pitanja ili kupnje osobnog vozila, a tužitelj putem komunikacije koju je tuženik plasirao kroz medije i od strane službenika banke, nije dobio nikakve, a kamoli precizne i potpune informacije, koje bi se odnosile na valutu švicarski franak kao takvu, odnosno tužitelju nije pojašnjeno da se radi o visoko rizičnom proizvodu u kojem je sav rizik prebačen na leđa tužitelja, a niti jedan rizik na stranu tuženika, premda je upravo potpuno informiranje osnovni preduvjet donošenja valjane i informirane odluke koja bi onda jedino kao takva mogla biti valjana podloga za zaključenje ovakvog ugovora. Sva informacija koju je u ovom smislu tužitelj dobio bila je ta da je ovaj kredit isti kao i bilo koji drugi kredit, kredit vezan uz Euro ili kunski. Tužitelju je izričito i rečeno da je kredit siguran jer je švicarska valuta stabilna te da nema razlog za brigu, a tužitelj naglašava kako je upravo tuženik ocjenjivao i kreditnu sposobnost tužitelja dok je istovremeno bio isključivi kreator svih usluga, njihova sadržaja i cijena te je onda opet sam na temelju tih kriterija određivao da li je tužitelj kreditno sposoban i koji kredit je za njega najpovoljniji. Nije se dakle niti u ovom pogledu radilo o nekim vanjskih, objektivnim i nepristranim parametrima i kriterijima nekog tijela već o poslovnom potezu tuženika koji se određujući sam parametre svih proizvoda koje nudi na temelju njih usmjeravao korisnike, pa tako i tužitelja, na određeni proizvod, ovdje CHF indeksirani kredit, a koji je sam tuženik kreirao kao jeftiniji, dostupniji, a pritom tvrdeći kako je taj kredit „ista stvar“ kao i bilo koji drugi jer će tužitelju ionako biti isplaćene kune koje mu trebaju. Da je naprotiv tuženik tužitelju tada pružio niti jednu pa makar i minimalnu i relevantnu informaciju o švicarskom franku i što implementiranje takve klauzule u ugovor znači, tužitelj sasvim sigurno takav ugovor ne bi „ni u ludilu“ sklopio, a zasigurno ne bi ni ostalih najmanje sto tisuća korisnika ovakvih kredita. Kao izvrstan primjer na koji način je tuženik tužitelja morao informirati o rizičnosti ovog proizvoda navodi se Austrijska Narodna Banka (OeNB) te FMA (regulatornu agencija) koje su još 2006. godine jasno i nedvosmisleno, u tiskanoj brošuri Informativni letak o rizicima deviznih kredita koja je bila obvezna za prezentirati građanima prije zaključenja bilo kakvih ugovora o kreditu koji bi bio vezan uz švicarski franak, upozoravali građane na sve rizike i posljedice zaključenja takvih ugovora. Brošura je tiskana u 300.000 primjeraka, a Republika Austrija slijedom gore iznesenog postupanja Austrijske Narodne Banke još 2008. godine zabranila bankama izdavanje kredita vezanih uz CHF. Tužitelj posebno ukazuje kako mu nikada nije prezentiran nikakav, a kamoli realan pregled kretanja tečaja švicarskog franka u odnosu kunu, odnosno na euro, a kamoli da mu je objašnjeno da se ovdje radi zapravo o posrednoj vezanosti kune za švicarski franak, a preko eura, i to na način da švicarski franak mijenja vrijednost prema euru, a onda tek posljedično prema kuni te de je moguće da švicarski franak poraste prema kuni, a da vrijednost kune kao valute te njen odnos prema svim ostalim valutama ostane nepromijenjen. Tuženik je bio dužan prije svega tužitelju pružiti informaciju i to neovisno jeli tužitelj javni bilježnik, odvjetnik, sudac itd. i to ključnu, kako je odnos švicarskog franka i kune u periodu kreditiranja bio na povijesnom minimumu. Konkretno, tečaj je CHF za kunu u svibnju 2006. godine bio 4,655 kn, odnosno oko 0,60 za Euro, što je bila najniža razina unatrag 10 godina za tu valutu. Jedan pogled na povijesni graf kretanja švicarskog franka jasno ukazuje na stalan rast vrijednosti ove valute sa velikom volatilnošću još od 70-ih godina prošlog stoljeća do danas pa je jasno da plasiranje kredita na dugi period tuženiku znači jedino i isključivo dobit, a za tužitelja jedino i isključivo ogroman rizik. Ovo je također tuženik bio dužan prezentirati tužitelju. O svim ovim pitanjima u konačnici se u svojoj presudi Pž- 6632/17 izjasnio i VTSRH te je jasno naveo kako potrošačima nisu objašnjeni ni razlozi ni kriteriji na temelju kojih bi oni mogli predvidjeti ukupne ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz ovog ugovaranja, pa tako VTSRH navodi: „Među strankama nije sporno da u samim ugovorima koji sadrže odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule.“ Za napomenuti je da je iz saslušanja potrošača kao svjedoka vidljivo da su tuženici potrošače tijekom pregovaranja o sklapanju ugovora, u namjeri da ih uvjere da je za njih povoljno sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, uvjeravali da je švicarski franak sigurna valuta. Da su potrošačima objasnili pravo značenje tog pridjeva i značaj te valute kao sigurnog utočišta, što nisu činili, zapravo bi ih istinito informirali da je ta valuta sigurno ulaganje za banke kao davatelje kredita, a ne za potrošače. Dakle, pravo značenje riječi da je švicarski franak sigurna valuta razumjele su samo banke, a ne i prosječni potrošač. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama

nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka. Tako i prosječnog potrošača i pojedinačnog potrošača izravno navodi na sklapanje ugovora o kreditu s tom, za potrošača, posebno rizičnom valutnom klauzulom. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Prosječni potrošač, budući da zna da nema stručnih znanja, a banka ih ima i potrošač je toga svjestan, svoje neznanje nadomješta povjerenjem prema banci. Nema drugog načina, jer ono što mu treba, pokušava ostvariti sklapanjem ugovora s bankom. Banka, koja je u tom odnosu

jača strana, iako joj je prvenstveni poslovni cilj ostvariti profit, sklapanjem ugovora čiji je cilj da potrošač dobije novac za rješavanje stambene potrebe, mora biti obzirna prema potrošačima i njihovim interesima i u razumnoj mjeri ih informirati ih o sadržaju i posljedicama namjeravanog pravnog posla, a naročito ako se radi o standardiziranom ugovoru kojeg je sastavila ona sama bez pojedinačnog pregovaranja s drugom ugovornom stranom. To izričito ne piše u zakonu, ali joj takvo ponašanje nalaže načelo savjesnosti i poštenja. Konačno, ako na temelju pojedinih odredaba ugovora koje potrošač nije razumio dođe do situacije da potrošač ne može izvršavati svoju obvezu vraćanja kredita, može doći do prodaje nekretnine u ovršnom postupku, što je suprotno svrsi zbog koje je potrošač sklopio ugovor. Logično je da su potrošači, polazeći od načela povjerenja prema bankama, na temelju niže stope ugovorne kamate u slučaju ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima procijenili da će njihova obveza vraćanja ( čija visina ovisi osim o kamatama i o tečaju valute) dobivenog iznosa u kunama (koji je određen u trenutku sklapanja ugovora) biti najlakše ostvariva i njima najisplativija sklapanjem ugovora s valutnom klauzulom uz koju je vezana najniža ugovorna kamata. Objavljivanjem niske kamatne stope za kredit u švicarskim francima i istovremenim propuštanjem davanja informacije o rizičnosti kredita u švicarskim francima banke su, suprotno načelu savjesnosti i poštenja navodile potrošače na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a

nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač koji je vidio reklame dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće, ovaj sud, kao i prvostupanjski sud, ocjenjuje da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.“ Sukladno iznesenim shvaćanjima sasvim je jasno koji su to prihvaćeni pravni standardi koji se postavljaju pred kreditne institucije i na koji način su kreditne institucije dužne postupati kod ovakvih visoko rizičnih proizvoda, te se ističe kako je upravo Sud unije u predmetu C-186/17 jasno naveo kako je odlučna činjenica da ugovor transparentno izloži konkretno funkcioniranje mehanizma ugovora, odnosno da ugovorne odredbe moraju biti sastavljene tako da potrošaču omogućuju ocjenu opsega njegove obveze, odnosno ukupne ekonomske posljedice koje za njega iz ugovora proizlaze. U konkretnom slučaju to je, sa strane tuženika, izostalo. Nadalje, člankom 11. točka 1. i 2. predmetnog ugovora stipulirana je ovlast tuženika da obračuna i naplati naknadu tužiteljici za prijevremenu otplatu kredita, sve sukladno Odluci o naknadama za usluge same tužene banke. Takvom odredbom je tužiteljici nametnut dodatni teret i sankcija zapravo zbog ispunjenja ugovorne obveze prije predviđenog roka. Sukladno odredbi članka 64. ZZP/03 potrošač ima pravo prijevremeno otplatiti kredit i prije isteka roka određenog ugovorom. Iako je člankom 1024. ZOO/05 predviđeno pravo banke da u slučaju prijevremenog povrata kredita potražuje naknadu štete, napominje se da je takvo pravo banke predviđeno jedino u situacijama u kojima je banci šteta stvarno i nastala. U predmetnom slučaju nesporno je da tužena banka takvu štetu nije dokazala, već si je zadržala pravo jednostranog odlučivanja o visini naknade koju će zaračunati tužiteljici u takvoj situaciji, a što je tužena banka i napravila u trenutku kada je tužiteljica prijevremeno zatvorila kredit (što je bilo 2011.). Dakle, banka nema pravo zahtijevati nekakvu naknadu za prijevremenu otplatu kredita unaprijed i paušalno, ne određujući iznos iste i bez obrazlaganja, odnosno dokazivanja štete koja joj je navodno nastala. Pravo potrošača na prijevremenu otplatu kredita je bezuvjetno te banka nije ovlaštena uglavljivati ovakvu ugovornu odredbu, koja u suštini predstavlja ugovornu kaznu. Tim više što ugovorna kazna za novčane obveze ni ne može biti ugovorena te je već samim time ništetna jer je u suprotnosti sa kogentnom odredbom članka 350. stavka 3. ZOO-a. Člankom 1024. ZOO-a propisano je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 3. istog članka Zakona propisano je da je obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema odredbi članka 1115. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Slijedom navedenog u tužbi i ovom podnesku predlaže se sudu da donese presudu kojom se utvrđuje ništetnom odredba članka 1. Ugovora o kreditu broj 16591/06 sklopljen između tužitelja OJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika OTP banka d.d., Ulica Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833 dana 13. ožujka 2006. godine, a koja odredba glasi: „ Kreditor odobrava

korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 21.063,76 CHF koji kredit se isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju kreditora vrijedećem na dan korištenja kredita“ i ista ne proizvodi pravne učinke. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 11. stavak 1. i 2. a koja glasi: „Korisnik kredita može otplatiti neotplaćeni iznos kredita jednokratno prije krajnjeg roka dospijeća, te je korisnik kredita dužan za prijevremenu otplatu podnijeti pismeni zahtjev i platiti naknadu kreditoru i iznosu određenom aktom kreditora“ i ista ne proizvodi pravne učinke. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Ulica Domovinskog rata 61, Split, OIB:52508873833 da tužitelju OJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnova povrata preplaćenih iznosa anuiteta, preplaćenih primjenom ništetnih odredbi iz točke I. i II. ove presude u iznosu od 1.330 eura/ 10.020,89 kn, a koji iznos će se konačno postaviti nakon pribave potpune kreditne dokumentacije i provođenja financijskog vještačenja) s pripadajućim zateznim kamatama računajući od dospijeća prvog dospjelog iznosa pa do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14 % godišnje, od 01. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 12 % godišnje, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do isplate prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, a sve to u roku 15 dana. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka sa zateznim kamatama počev od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi u smislu članka 29. stavak 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

4. U podnesku od 3. prosinca 2024. tužitelj se očitovao na nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka te je uredio tužbeni zahtjev, a na glavnoj raspravi održanoj 17. prosinca 2024. tužitelj je naveo da ostaje kod deklaratornog zahtjeva iz tužbe pod točkom 1. i 2. kojim se traži utvrđenje ništetnosti dok kod kondemnatornog dijela točke 3. tužitelj je predložio da se donese presuda kojom se nalaže tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.707,28 eura, a u ostalom dijelu tog zahtjeva ostao je izmijenjen kao iz podneska od 3. prosinca 2024. odnosno tužitelj je predložio da sud donese presudu kojom se nalaže tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.707,28 eura na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i naknadi za prijevremenu konačnu otplatu kredita zajedno s pripadajućim zateznim kamatama računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa tj. počam od 01. lipnja 2005. godine do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje, od 01. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12% godišnje, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. godine po stopi od 8,14% godišnje, od 01. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. godine po stopi od 8,05% godišnje, od 01. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. godine po stopi od 7,88% godišnje, od 01. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. godine po stopi od 7,68% godišnje, od 01. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. godine po stopi od 7,41% godišnje, od 01. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. godine po stopi od 7,09% godišnje, od 01. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. godine po stopi od 6,82% godišnje, od 01. siječnja 2019. pa do isplate po stopi od 6,54% godišnje, odnosno po stopi koja se određuje povećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za 3 postotna poena, a sve u roku od 15 dana i to na iznos od 0,13 eur počam od dana 11. listopada 2007. godine pa do isplate, na iznos od 22,73 eur počam od dana 11. studenog 2008. godine pa do isplate, na iznos od 22,85 eur počam od dana 11. prosinca 2008. godine pa do isplate, na iznos od 21,49 eur počam od dana 13. siječnja 2009. godine pa do isplate, na iznos od 25,53 eur počam od dana 11. veljače 2009. godine pa do isplate, na iznos od 25,77 eur počam od dana 11. ožujka 2009. godine pa do isplate, na iznos od 26,94 eur počam od dana 11. travnja 2009. godine pa do isplate, na iznos od 26,56 eur počam od dana 12. svibnja 2009. godine pa do isplate, na iznos od 27,19 eur počam od dana 11. lipnja 2009. godine pa do isplate, na iznos od 27,43 eur počam od dana 11. srpnja 2009. godine pa do isplate, na iznos od 27,40 eur počam od dana 11. kolovoza 2009. godine pa do isplate, na iznos od 27,51 eur počam od dana 11. rujna 2009. godine pa do isplate, na iznos od 27,75 eur počam od dana 13. listopada 2009. godine pa do isplate, na iznos od 27,74 eur počam od dana 11. studenog 2009. godine pa do isplate, na iznos od 27,97 eur počam od dana 11. prosinca 2009. godine pa do isplate, na iznos od 27,97 eur počam od dana 12. siječnja 2010. godine pa do isplate, na iznos od 28,09 eur počam od dana 11. veljače 2010. godine pa do isplate, na iznos od 28,54 eur počam od dana 11. ožujka 2010. godine pa do isplate, na iznos od 28,32 eur počam od dana 13. travnja 2010. godine pa do isplate, na iznos od 28,55 eur počam od dana 11. svibnja 2010. godine pa do isplate, na iznos od 28,61 eur počam od dana 11. lipnja 2010. godine pa do isplate, na iznos od 36,75 eur počam od dana 13. srpnja 2010. godine pa do isplate, na iznos od 36,79 eur počam od dana 11. kolovoza 2010. godine pa do isplate, na iznos od 55,49 eur počam od dana 11. rujna 2010. godine pa do isplate, na iznos od 812,19 eur počam od dana 1. listopada 2010. godine pa do isplate i na iznos od 247,48 eur počam od dana 1. listopada 2010. godine pa do isplate. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka sa zateznim kamatama počev od dana donošenja prvostupanjske presude po stopi u smislu članka 29. stavak 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, pa do isplate, a sve to u roku 15 dana.

5. U podnesku od 4. prosinca 2024. tuženik se očitovao na nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka te je naveo da na zaprimljeni nalaz i mišljenje financijsko- knjigovodstvene vještakinje tuženik nema primjedbi na matematički izračun (ukupnoj sumi više plaćenih i manje plaćenih anuiteta). Tuženik se i dalje protivi pravnoj osnovi kojom disponira tužitelj u ovom predmetu. Naime, već sama uputa za vještačenje prema stavu tuženika je bila pogrešna, pa iz navedenog razloga niti rezultat provedenog vještačenja nije mogao biti pravilan. Tuženik se u konkretnom slučaju protivi metodologiji izračuna cijenjenog vještaka. Osporavajući nalaz i mišljenje, tuženik ukazuje na dio nalaza i mišljenja u kojem je cijenjeni vještak izračunavao iznos preplate (više uplaćenih novčanih sredstava) po ugovoru o kreditu koji je nastao po osnovi porasta tečaja CHF u odnosu na HRK u utuženom razdoblju Naime, vještak je u svojim izračunima kao fiksni parametar koristio krivi prodajni tečaj CHF u odnosu na HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita (1,00 CHF = 4,7182 kn), pa proizlazi kao da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o kreditu u kunama s fiksnom kamatnom stopom, a to iz priležeće dokumentacije ne proizlazi jer to nije bila volja niti jedne ugovorne strane. Nadalje, što se tiče razlike između anuiteta s osnova valutne klauzule, prema nalazu mišljenja vještaka na dan dospijeća iznosi 962,52 eur. Navedeni iznos tuženik smatra stručan, te nema primjedbi na matematički izračun. Naime, sukladno načelu savjesnosti i poštenja potrebno je uzeti u obzir i negativne anuitete kada je tužitelj plaćao manje u iznosu od 497,28 eur u odnosu na početno ugovoreno. U prilog tome dostavljamo recentnu odluku Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi broj Gž-1077/2020. U istome predmetu tužitelj je protiv navedene presude podnio prijedlog za dopuštenje revizije, no međutim i Vrhovni sud Republike Hrvatske je Rješenjem broj Revd 2324/2021 prijedlog tužitelja kao takav odbio. Nadalje, u prilog svojim tvrdnjama tuženik dostavlja odluku Županijskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Gž-911/2021 u kojoj sud između ostalog i navodi: „Osim toga, prilikom donošenja pobijane prvostupanjske presude sud prvog stupnja nije potpuno utvrdio činjenično stanje koje se odnosi na tzv. negativnu razliku tečaje valute CHF prema valuti kune, odnosno da je od 10. kolovoza 2006. do 6. listopada 2008. anuitet otplate kredita vezan uz valutnu klauzulu za tečaj CHF, bio niži nego u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, a koja činjenica predstavlja bitnu činjenicu u ovom parničnom postupku jer prava i obveze ugovornih stranaka iz predmetnog Ugovora o kreditu, vezanih za valutnu klauzulu otplate kredita valja prosuđivati kao jednu cjelinu proizašli iz određenog pravnog odnosa (ugovorni odnos s osnova ugovora o kreditu s valutnom klauzulom), pa prema ocjeni ovoga drugostupanjskog suda kada se jedna ugovorna strana poziva i zahtjeva ostvarenje svojih povrijeđenih prava zbog nedopuštene pravne osnove, valja imati u vidu i korist koju je stekla zbog takve nedopuštene pravne osnovne, konkretno valutne klauzule, što znači da je prvostupanjski sud morao umanjiti dosuđeni iznos razlike anuiteta zbog porasta (aprecijacija) tečaja CHF prema kuni za iznos manje plaćenih anuitete otplate kredita zbog pada tečaja CHF prema kuni.“ Isto tako, tuženik dostavlja i recentnu odluku Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-607/2022 od 09. lipnja 2022. u kojoj je između ostalog na str. 5. obrazloženja i navedeno: „Osnovana je i žalbena tvrdnja tuženika da je prvostupanjski sud počinio pogrešnu primjenu materijalnog prava kada je tužitelju dosudio iznos koji odgovara zbroju preplaćenih mjesečnih iznosa primjenom valutne klauzule za razdoblja kada je tečaj švicarskog franka bio veći u odnosu na domaću valutu od tečaja u vrijeme kada je tužitelju izvršena isplata iznosa kredita, a da pri izračunu visine tražbine tužitelja nije uračunao i iznose manje plaćenog po pojedinim mjesecima, za razdoblje kada je tečaj švicarskog franka bio manji u odnosu na domaću valutu od tečaja u vrijeme isplate kredita. Naime, kao što je rečeno, tužitelj utuženi iznos potražuje na ime preplate na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Iznos preplate je utvrđen provedenim financijskim vještačenjem, s tim da je iz priložene tablice vidljivo da je tužitelj na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, kroz određene mjesece u početnom razdoblju otplate kredita, uplaćivao manje od obveze koliko je ona iznosila na dan isplate po ugovoru, tj. bez primjene ništetnih odredbi. Pravilna primjena materijalnog prava podrazumijeva prebijanje manje plaćenog u pojedinim mjesecima sa preplatama u pojedinim, kronološki najbližim mjesecima, i to neovisno od toga zbog ništetnosti kojih odredbi (o valutnoj klauzuli ili načinu promjene kamatne stope) je došlo do razlike u plaćanju. Ovo stoga što se ništetne odredbe ugovora ne primjenjuju, pa se obveza tužitelja i za mjesece kada je primjenom ništetnih odredbi manje platio ima svesti na one iznose koliko je trebao platiti ako se ne primjenjuju ništetne odredbe. Budući da se radi o jedinstvenom pravnom odnosu, bilo je potrebno visinu preplate izračunati uračunavanjem manje plaćenih iznosa po pojedinim mjesecima. Imajući u vidu da je dio zakonske zatezne kamate utužen i dosuđen u apsolutnom iznosu, navedeni propust je bio od utjecaja i na dio izračuna koji se odnosi na zakonsku zateznu kamatu.“ Također, tuženik napominje kako se posljedice ništetnih odredbi ugovora jednako odražavaju na obje ugovorne strane sukladno članku 323. ZOO-a (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21), te u tom smislu tuženik u konkretnom slučaju nije morao postavljati protutužbeni zahtjev u formalnom smislu, ali je tuženik tijekom postupka jasno naveo da traži da sud prilikom presuđenja prizna i manje plaćene iznose zbog pada tečaja CHF. Sukladno navedenom, tuženik dostavlja rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revd 4393/2021 od 13. listopada 2021., a kojim potkrepljuje iznijete navode. „…na visinu konačne novčane tražbine u takvim odnosima ne utječe samo eventualno istaknut protutužbeni zahtjev ili prigovor radi prebijanja (dakle instituti procesne naravi), već i materijalnopravni prigovori koji se npr. u ovom predmetu odnose na razdoblje u kojem su anuiteti zbog tečajnih razlika uplaćivani u manjim iznosima.“ Nastavno, tuženikovi navodi su potkrijepljeni i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-1277/2022 od 08. ožujka 2023. gdje je navedeno u točki 16.: „Zbog, pogrešnog pravnog pristupa sudovi nisu utvrđivali, kada je tečaj CHF bio niži od početno utvrđenog, u kojem iznosu su anuiteti kredita u tom vremenu bili niži od početnog, i slijedom toga koji iznos predstavlja razliku između anuiteta kredita obračunatog u kunama prema tečaju CHF u vrijeme sklapanja ugovora i stvarno plaćenih anuiteta u periodu kada je tečaj CHF bio povoljniji za tužitelja jer je zbog nižeg tečaja CHF plaćao manje iznose na ime anuiteta kredita“. Osim što je sud ovim rješenjem potvrdio da se negativne razlike moraju uzimati u obzir, također ističe na str. 3. i da tuženik nije u tu svrhu morao istaknuti prigovor radi prijeboja ili protutužbeni zahtjev već je dovoljno da istakne prigovor usmjeren na samu visinu tužbenog zahtjeva. Identičan pravni stav, a koji i upućuje na prethodno navedenu odluku zauzeo je u Županijski sud u Osijeku u odluci Gž-1519/2022 od 09. listopada 2023. Sukladno tome, tuženik ističe kako je bit izračuna svake preplate po kreditu da se utvrdi razlika između onoga što je klijent platio i koliko je trebao uplatiti da nije bilo nikakvih promjena po kreditu, odnosno ni s osnova kamatne stope niti valutne klauzule. Nadalje, u odnosu na utuženi iznos koji se odnosi na isplatu temeljem (navodno ništetne) odredbe o izlaznoj naknadi, tuženik ističe kako isti osporava u cijelosti budući da tužitelj nije dokazao pravnu osnovu postavljenog tužbenog zahtjeva. Pravno pitanje je na odluci sudu glede osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva. Predlažemo naslovu tužbu i tužbeni zahtjev odbiti i dosuditi tuženiku prouzročeni parnični trošak.

6. U dokaznom postupku izvršen je uvid u ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 16591/06 od 13. ožujka 2006., zahtjev za prijevremenu otplatu kredita, podatke o uplatama i prometu po kreditu i obračun o prijevremenoj otplati kredita, obavijesti o promjenama kamatne stope, pročitan je nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka Mitra Obradovića od 17. listopada 2024., a u svrhu dokazivanja saslušan je tužitelj OJ.

7. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka sud je nesporno utvrdio da je tužitelj kao korisnik kredita s prednikom tuženika HVB Splitska banka d.d. kao kreditorom sklopio ugovor o kreditu dana 13. ožujka 2006. kojim je pravnik prednik tuženika tužitelju odobrio kredit u iznosu od 21.063,76 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora vrijedećem na dan korištenja kredita. Namjena kredita je bila za kupnju novog motornog vozila s rokom otplate od 72 mjeseca. Člankom 4. ugovorne strane su ugovorile redovnu kamatnu stopu od 5,40% godišnje. Člankom 8.b tužitelj se obvezao kredit otplaćivati u mjesečnoj rati u iznosu od 343,63 CHF u kunskoj protuvrijednosti određenog korištenjem kreditorovog prodajnog deviznog tečaja vrijedećeg za valutu na dan ispunjenja obveze. Člankom 10. ugovorne strane su ugovorile da je redovna kamata promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom o kamatnim stopama i drugim aktom kreditora.

8. Nesporno je u ovom postupku da je radi zaštite kolektivnih prava potrošača vođen kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-1401/12 postupak po tužbi tužitelja Potrošač-Hrvatski savez udruge potrošač protiv banaka te je sud donio presudu kojom je odlučio o tužbenim zahtjevima tužitelja. Povodom žalbi na presudu odluku je donio Visoki trgovački sud Republike Hrvatske pod brojem Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. godine, a povodom revizije i Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 9. travnja 2015. godine. Iz navedenih odluka sudova, izreka presuda i obrazloženja proizlazi da je utvrđeno da su ugovori o kreditu sklopljeni između tuženih banaka i potrošača u CHF uz ugovorenu promjenjivu kamatu stopu sklapani u razdoblju od 2003. do 2008. godine pa se obzirom na vrijeme pokretanja postupka zaštite kolektivnog prava potrošača 4. travnja 2012. godine kada je podnesena tužba te punopravnog članstva Republike Hrvatske u Europskoj uniji 1. srpnja 2013. godine na sporne odnose primjenjuje pravo Republike Hrvatske uz tumačenje u duhu prava Europske unije. Ugovorne odredbe ugovora o kreditu u CHF kojima se određuje da je kamata promjenjiva prema odluci banke nerazumljiva je i dopušteno je ocjenjivati njihovu poštenost. Ta odredba nije razumljiva jer brojni i nepovezani kriteriji koje sadrže opći uvjeti ne daju temelj za ocjenu da se radi o objektiviziranim kriterijima koji bi se mogli podvesti pod pojam odredivog predmeta obveza, niti ugovor niti opći uvjeti na koje se ugovori pozivaju ne sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Takva odredba ne samo da nije razumljiva prosječnom potrošaču nego nije razumljiva nikome, čemu u prilog ide i činjenica da je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope, koja se mijenja, odluka banke, koja može i ne mora biti u skladu s kriterijima iz općih uvjeta, kako bi oni bili razumljivi. Odredbe ugovora o kamatnoj stopi u ugovorima o kreditima osim u dijelu u kojima je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu su nepoštene i te ugovorne odredbe su ništetne. Formulacija ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ne omogućava potrošaču da već u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu može znati koliko će ta kamatna stopa iznositi tijekom trajanja ugovorenog vremena kredita. Obzirom na razdoblje u kojima su sklapani ugovori o kreditu za ocjenu valjanosti ugovorenih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007. godine do kada je taj zakon bio na snazi te potom od 7. kolovoza 2007. Zakon o zaštiti potrošača (NN 97/07, 125/07) kada je taj zakon stupio na snagu do 31. prosinca 2008. godine. Odredbom članka 84. ZZP/03 kao i odredbom članka 99. ZZP/09 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile su standardni dio ugovora o kreditu o kojim odredbama se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora te takve ugovorne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita- potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku-trgovca kao drugu ugovornu stranu, što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje, načelu zabrane zlouporabe prava. Nadalje, nije sporno da je u istom postupku Trgovački sud u Zagrebu donio presudu kojom je utvrdio da su tužene banke u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovcu nisu potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora u svezi zaključenja ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te su time postupile suprotno tada važećem Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 12/05, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. tog Zakona i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Taj dio prvostupanjske presude potvrđen je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Odlukom, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. revizije tuženih banaka u postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod broj P-1404/2012 su kao nedopuštene odbačene i odbijene kao neosnovane. Iz izreke i obrazloženja navedenih presuda utvrđeno je da ugovorne odredbe o ugovaranju valutne klauzule iako su bile uočljive nisu bile razumljive. Tužene banke nisu dale sve potrebne informacije potrošaču na temelju kojih bi prosječni potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose, a specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama.

9. Prema odredbi članka 502.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interesa i prava.

9.1. Prema odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku fizičke ili pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. tog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se te osobe na njih pozvati.

10. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku, ocjena je ovoga suda da postupanje tuženika u pogledu valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, slijedom čega sud nalazi da je ništetna odredba ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu pa sud nalazi da je osnovan zahtjev za isplatom razlike između plaćenih anuiteta kredita u kunama po tečaju na dan isplate kredita bez valutne klauzule.

11. Tužitelj tužbom i tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti članka 1. ugovora o kreditu i članka 11. stavak 1. i 2. istog ugovora te isplatu preplaćenih rata kredita i isplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita.

12. Nesporno je sud utvrdio da je tužitelj s prednikom tuženika sklopio ugovor o kreditu kojim je prednik tuženika odobrio kredit tužitelju u iznosu od 21.063,76 CHF koji je isplaćen tužitelju u kunskoj protuvrijednosti po deviznom tečaju kreditora koji je vrijedio na dan korištenja kredita. Člankom 8. ugovoreno je da će tužitelj kredit otplaćivati u jednakim mjesečnim ratama i to u kunskoj protuvrijednosti po tečaju kreditora koji vrijedi na dan ispunjenja obveze, a člankom 10. ugovorena je redovna kamatna stopa kao promjenjiva. Člankom 11. ugovorne strane su ugovorile da tužitelj kao korisnik kredita može otplatiti neotplaćeni iznos kredita jednokratno prije roka dospijeća i da je uz pisani zahtjev za prijevremenu otplatu dužan platiti i naknadu kreditoru u iznosu koji je određen aktom kreditora.

13. Dakle, kako je već naprijed navedeno radi zaštite kolektivnih prava kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-1401/2012 vođen je postupak po tužbi udruge Potrošača-Hrvatskog saveza udruge za zaštitu potrošača protiv banaka te je presudom toga suda br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno kako je između ostalih i pravni prednik tuženika u ovom postupku u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2018., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koje je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorene obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ugovorom utvrdilo egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o primjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima koja presuda je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda RH u Zagrebu broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine.

14. Naprijed navedeni postupak predstavlja kolektivni postupak, a sukladno odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

15. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanje povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako to proizlazi i iz odredbe članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13) kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

16. Iz navoda tužbe i iz ugovora o kreditu, kao i temeljem iskaza samog tužitelja sud je utvrdio da se o spornim odredbama ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, vraćanje kredita u anuitetima prema tečaju kreditora odnosno o odredbi ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu kao i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije pojedinačno pregovaralo.

17. Obzirom na razdoblje u kojem je sklopljen ugovor o kreditu za ocjenu valjanosti ugovornih odredbi, mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03- dalje ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007., do kada je taj Zakon bio na snazi, potom od 7. kolovoza 2007., Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 - dalje ZZP/09), a sada je važeći Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15, 14/19 - dalje ZZP/14).

18. Odredbom članka 84. ZZP/03 i odredbom članka 99. ZZP/09 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

19. Materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima regulirana je pravilima Zakona o zaštiti potrošača koji su u tom smislu lex specalis, dok su odredbe Zakona o obveznim odnosima koji ovu materiju također regulira, ali na razini općeg propisa, primjenjuju supsidijarno. O odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa odlukom banke, nije se pojedinačno pregovaralo, a tuženik niti ne tvrdi da je tužitelj mogao na nju utjecati. U prilog navedenom govori i činjenica da su u ugovore inkorporirani opći uvjeti poslovanja o kojima tužitelj po prirodi stvari ne može pojedinačno pregovarati. Iako tužena banka tvrdi da je ova odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva, odnosno da se odluke banke o promjeni kamatne stope donose na temelju općih uvjeta poslovanja koji su sastavni dio ugovora (a koji su se tijekom trajanja ugovornog odnosa također mijenjali), tužena ne spori da niti sporni ugovor, niti opći uvjeti ne sadrže niti referentu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope jer se donošenje odluke banke o eventualnoj promjeni kamate u skladu sa tržišnim uvjetima, protivno tvrdnji tuženika, ne može smatrati preciznim načinom utvrđivanja promjene kamatne stope.

20. Na temelju odredbe članka 295. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a odredbom članka 295. stavak 3. istoga Zakona propisano je da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje.

21. Nadalje, dužnost je tuženika, odnosno prednika tuženika bila da prilikom pregovaranja tužitelju pruži sve potrebne informacije vezane za valutnu klauzulu, a ne mu prepustiti da se sam informira, pogotovo ako se ima u vidu da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na švicarski franak, stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojima ne raspolaže prosječni potrošač. Tuženik je trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak, uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je također protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača, banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika i iskustva u poslovanju zna za taj rizik.

22. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., između ostaloga je naveo da su tužene banke propustile potrošačima objasniti pravo značenje švicarskog franka kao "sigurne valute", propustili su istinito informirati da je ta valuta sigurno ulaganje za banke, a ne korisnike kredita, pri čemu su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima, u trenutku sklapanja ugovora, dakle kao stručne osobe to znale ili morale znati za razliku od potrošača koji isto nije znao. Prosječnom potrošaču odredbe ugovora u kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive pa je banka, odnosno u konkretnom slučaju tuženik bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču pa tako i tužitelju pomoći da se u okviru zakonom dozvoljenih mogućnosti koristi uslugama banke, ali ne na svoju štetu.

23. Neravnoteža u pravima i obvezama je znatna jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci kao kreditoru i cijena jer se i kamata u konačnici plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, već samim sklapanjem ugovora koji sadrži sporne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, konkretno neravnoteža u pravima i obvezama utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa te na primjeni valutne klauzule je znatna i postoji jer se radi o odredbama u tipskim formularnim ugovorima sastavljenim unaprijed od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik ne znajući za njega jer o tome nije informiran.

24. Može se zaključiti da neravnotežu nisu prouzrokovale promjene kamatne stope, ni promjene tečaja valute nego ugovorne odredbe koje zbog svoje formulacije tužitelja dovode u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca jer je tužitelj znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali nije mogao znati, zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati visina glavnice i kamatna stopa.

25. Odredbom članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača/03 te članka 96. Zakona o zaštiti potrošača/07 propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, što je ovdje slučaj te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste, a potome sukladno odredbi članka 323. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima i obvezu svake ugovorne strane da vrati ono što je primila na temelju takvog pravnog posla, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, što je slučaj u ovoj pravnoj stvari.

26. Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu zauzeli stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača obzirom da postoji temeljem naprijed navedenog članka 502.c Zakona o parničnom postupku, a isto tako i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15 - dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. 27. Odredbom članka 1111. stavak 1., 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obaveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Odredbom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

28. Na temelju naprijed navedenoga ovaj sud je mišljenja da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu zaključenog između parničnih stranaka dana 13. ožujka 2006. kojom se korisnik kredita obvezao kreditoru iznos kredita, glavnicu i zateznu kamatu vraćati uz valutnu klauzulu švicarski franak, kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i naknada za prijevremenu otplatu kredita je nepoštena, posljedica je čega ništetnost takve odredbe slijedom čega tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju ništetnih odredbi od njega naplatio i primio jer je tako naplaćeni novčani iznos tuženik stekao bez osnove u smislu odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima.

29. Obzirom na sve naprijed navedeno sud ocjenjuje da je odredba članka 8. b, 10. i 11. Ugovora o kreditu broj 16591/06 od 13. ožujka 2006. sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika kao kreditora kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kojom se glavnica iz ugovora o kreditu vezala za valutu švicarski franak i naknada za prijevremenu otplatu kredita iako su bile uočljiva i jasna nisu bile razumljiva i tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije dao sve potrebne informacije tužitelju iz kojih bi tužitelj mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja promjenjive kamatne stope, valutne klauzule u švicarskim francima i naknade za prijevremenu otplatu kredita koju visinu određuje kreditor i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose.

30. Odredbom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima određeno je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

31. Prema članku 1115. istog zakona kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

32. Na temelju naprijed navedenog sud nalazi da su naprijed navedene odredbe ugovora o kreditu nepoštene, posljedica čega je ništetnost takve odredbe pa tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takve ništetne ugovorne odredbe naplatio i primio od tužitelja ocjenjujući da je ništetnom odredbom tuženik takve naplaćene novčane iznose stekao bez osnove u smislu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima.

33. Tužitelj je tužbom zatražio utvrđenje ništetnosti odredbe članka 1. Ugovora o kreditu broj 16591/06 koji je zaključen između tužitelja i prednika tuženika 13. ožujka 2006., a kojom odredbom je prednik tuženika odobrio tužitelju iznos od 21.063,76 CHF koji iznos kredita je tužitelju isplaćen u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju kreditora koji je vrijedio na dan korištenja kredita. Isto tako, tužitelj traži utvrđenje ništetnosti članka 11. navedenog ugovora o kreditu kojim člankom se tužitelj kao korisnik kredita obvezao za prijevremenu otplatu podnijeti pisani zahtjev i platiti naknadu kreditoru u iznosu koji je određen aktom kreditora.

34. Sud nalazi da je ništetna odredba članka 11. predmetnog ugovora o kreditu te je u tom dijelu tužbeni zahtjev tužbe tužitelja prihvatio, a ne nalazi da je ništetan članak 1. predmetnog ugovora o kreditu budući da je tim člankom tužitelju odobren kredit pa je sud tužitelja s dijelom tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti članka 1. ugovora o kreditu kao s neosnovanim odbio.

35. Radi utvrđenja postojanja razlike u plaćanju anuiteta kredita obzirom na promjene kamatne stope i tečaja tijekom otplate kredita i visina naknade za prijevremenu otplatu kredita provedeno je vještačenje po vještaku knjigovodstvene struke Mitru Obradović.

36. Knjigovodstveni vještak Mitar Obradović u svom pisanom nalazu i mišljenju naveo je da je tužitelj 12. siječnja 2007. sklopio ugovor o kreditu, a iznos kredita je 21.063,76 CHF, datum isplate kredita je 16. ožujka 2006. i prodajni tečaj tuženika na dan isplate kredita bio je 4,7182 kn s rokom otplate od 72 mjeseca i ugovorenom kamatnom stopom od 5,40%. Dospijeće prvog anuiteta prema inicijalnom otplatnom planu je bilo 10. travnja 2006. u iznosu od 343,63 CHF što primjenom prodajnog tečaja na dan isplate iznosi 1.621,32 kn. Prema ugovoru o kreditu tužitelj je trebao uplatiti ukupno 72 rate po 343,63 CHF po prodajnom tečaju tuženika na dan plaćanja odnosno ukupno 24.741,36 CHF ili 115.675,01 kn. Tužitelj je ranije otplatio kredit uplatom 30. rujna 2010. u iznosu od 34.093,52 kn. Tužitelj je uplatio razliku glavnice na ime promjene tečaja u iznosu od 7.252,14 kn ili 962,52 eura, a na ime anuiteta zbog povećanja tečaja u glavnici i povećanja tečaja u kamati u iznosu od 10.998,99 kn ili 1.459,8 eur. Tužitelj je platio na ime provizije za prijevremenu otplate kredita iznos od 247,48 eura na dan zatvaranja kredita 30. rujna 2010.

36.1. Knjigovodstveni vještak dao je i tabelarni prikaz svog pisanog nalaza i mišljenja.

37. Temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka koji nalaz i mišljenje je sud u cijelosti prihvatio ocjenjujući da je dan u skladu s pravilima struke, stručno i nepristrano sud je utvrdio da je tužitelj kroz period otplate kredita više platio glavnicu kredita i kamatu zbog promjene tečaja švicarskog franka u iznosu od 1.459,80 eura, a na ime prijevremene otplate kredita tužitelj je platio iznos od 247,48 eura.

38. Budući da je sud utvrdio da je tuženik iznos od 1.459,80 eura i iznos od 247,48 eura na ime razlike više plaćene glavnice kredita i kamate zbog promjene tečaja i na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita stekao bez osnove to sud nalazi da je tuženik u obvezi isplatiti tužitelju iznos od 1.707,28 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja za svaki pojedini više plaćeni mjesečni iznos anuiteta kredita od dana plaćanja kredita pa do isplate, odnosno od dana u mjesecima u kojima je tužitelj mjesečne iznose kredita i plaćao i od kada je tužitelj platio naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

39. Stoga je sud tužbeni zahtjev tužbe tužitelja usvojio i odlučio kao u izreci.

40. Tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja tužitelja.

41. Sud smatra da prigovor zastare potraživanja tuženika nije osnovan. 42. Tužitelj je tužbom zatražio utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu koja se odnosi na isplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita te isplatu više plaćene rate kredita zbog povećanja tečaja švicarskog franka tijekom otplate kredita kao i isplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita, a tužba je podnesena ovome sudu 13. lipnja 2023.

43. Prema odredbi članka 219. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima određeno je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveza. Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveza. Odredbom članka 215. stavak 1. istoga zakona određeno je da zastara počinje teći prvoga dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveza, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a odredbom članka 241. istoga zakona određeno je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Kada je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanje prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanje tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kada je spor okončan ili završen na drugi način kako to proizlazi iz odredbe članka 245. stavak 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima. Prema odredbi članka 225. Zakona o obveznim odnosima tražbina zastarijeva za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Budući da u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare sud smatra da se u ovom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz naprijed navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima.

43.1. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.). Prema naprijed navedenim odredbama o zastari te prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud smatra da je podnošenje kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je vođen pod brojem P-1401/2012 u kojem je tužba podnesena 4. travnja 2012. prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja toga spora koji je pravomoćno završen donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi zbog promjenjive kamatne stope) kada je zastara počela teći ispočetka, odnosno donošenjem presude broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli). Dakle, od naprijed navedenih dana ponovno počinje teći rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. pa zastarni rok od 5 godina u odnosu na valutnu klauzulu počinje ponovno teći od 15. lipnja 2018. obzirom da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne uračunava se u tijek zastare. Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. (zapisnik broj Su-IV-47/2020-2) zauzeo je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

44. Zastara potraživanja tužitelja na ime preplaćenih rata kredita zbog ništetne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli počela je teći iznova tek pravomoćnošću presuda u postupku pokrenutom kolektivnom tužbom udruge Potrošač te je zastarni rok od pravomoćnosti odluka Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je bio vođen pod brojem P-1401/2012 u odnosu na zahtjev za povrat više plaćenih anuiteta kredita zbog povećanja tečaja počeo teći iznova od 15. lipnja 2018.

45. Budući je tužitelj podnio tužbu 13. lipnja 2023., dakle unutar zastarnog roka od 5 godina to je sud prigovor zastare tuženika kao neosnovan odbio.

46. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 5. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23). Sud nalazi da je tužitelj u ovom postupku uspio s većim dijelom tužbenog zahtjeva, a da je s neznatnim dijelom odbijen zbog kojeg dijela posebni troškovi nisu nastali. Sud je kao osnovan priznao trošak tužitelja za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, za sastav dva obrazložena podneska za svaki iznos od 200,00 eura, za pristup na pripremno ročište održano 9. siječnja 2024. u iznosu od 200,00 eura, za pristup na glavnu raspravu održanu 26. ožujka 2024. i 17. prosinca 2024. za svaku iznos od 200,00 eura. Dakle, sud je kao osnovan priznao trošak zastupanja tužitelja u iznosu od 1.200,00 eura i PDV na taj iznos od 300,00 eura pa je priznao ukupan trošak zastupanja tužitelja u iznosu od 1.500,00 eura. Sud je kao osnovan priznao i trošak tužitelja na ime troškova knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 331,78 eur pa je priznao ukupan trošak tužitelja u iznosu od 1.831,81 eur.

47. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Požegi, 30. prosinca 2024.

S u d a c:

Ilka Leko

Naputak o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana objave presude, odnosno od primitka prijepisa presude u 3 istovjetna primjerka.

DNA:

1. Odvjetnik Dominik Brekalo, Požega

2. Odvjetnik Belizar Tomaić, Osijek, K. Zvonimira 17/1