REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj: P-910/2023-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Nadi Mohač, u pravnoj stvari tužitelja ZL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Zoran Kralj, odvjetnik u Zagrebu, Dankovečka 8, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, Maksimirska 25, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon 28. studenoga 2024. održane i zaključene javne glavne rasprave, u nazočnosti punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti punomoćnika tuženika, 30. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula u Švicarskim francima (CHF) i to dijela odredbi članka 3. i 4. Ugovora o kreditu br. 286-003/2007;

ČLANAK 3. „… Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d. na dan plaćanja.“

ČLANAK 4. „…u kunskoj protuvrijednosti 291,39 CHF (slovima: dvjestodevedesetjedan švicarskih franaka i 39/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d. na dan plaćanja.“

II. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb prema tužitelju ZL u iznosu od 650,00 EUR.

III. Tuženik Addiko Bank d. d. Zagreb, dužan je u roku od 15 dana isplatiti tužitelju ZL iznos od 2.895,76 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja odgovara eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5% poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate prema stopi određenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to:

- na iznos od 2,24 eura tekućom od 01. 04. 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 11,54 eura tekućom od 01. 11. 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,77 eura tekućom od 01. 12. 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 13,09 eura tekućom od 01. 01. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 16,10 eura tekućom od 01. 02. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 19,99 eura tekućom od 01. 03. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 13,37 eura tekućom od 01. 04. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 14,11 eura tekućom od 01. 05. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 10,94 eura tekućom od 01. 06. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 11,99 eura tekućom od 01. 07. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,50 eura tekućom od 01. 08. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 10,94 eura tekućom od 01. 09. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,54 eura tekućom od 01. 10. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 10,61 eura tekućom od 01. 11. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 10,41 eura tekućom od 01. 12. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 14,59 eura tekućom od 01. 01. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 17,32 eura tekućom od 01. 02. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 16,46 eura tekućom od 01. 03. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 20,61 eura tekućom od 01. 04. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 20,94 eura tekućom od 01. 05. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 26,26 eura tekućom od 01. 06. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 33,17 eura tekućom od 01. 07. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 32,16 eura tekućom od 01. 08. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 44,43 eura tekućom od 01. 09. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 36,10 eura tekućom od 01. 10. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 38,87 eura tekućom od 01. 11. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 44,23 eura tekućom od 01. 12. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 54,32 eura tekućom od 01. 01. 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 43,70 eura tekućom od 01. 02. 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 47,81 eura tekućom od 01. 03. 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 43,33 eura tekućom od 01. 04. 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 53,95 eura tekućom od 01. 05. 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 62,46 eura tekućom od 01. 06. 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 73,89 eura tekućom od 01. 07. 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 101,15 eura tekućom od 01. 08. 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 65,58 eura tekućom od 01. 09. 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 61,17 eura tekućom od 01. 10. 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 61,46 eura tekućom od 01. 11. 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 60,68 eura tekućom od 01. 12. 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 66,32 eura tekućom od 01. 01. 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 70,20 eura tekućom od 01. 02. 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 67,83 eura tekućom od 01. 03. 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 67,77 eura tekućom od 01. 04. 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 68,55 eura tekućom od 01. 05. 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 70,32 eura tekućom od 01. 06. 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 68,22 eura tekućom od 01. 07. 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 64,57 eura tekućom od 01. 08. 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 67,72 eura tekućom od 01. 09. 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 67,72 eura tekućom od 01. 10. 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 69,40 eura tekućom od 01. 11. 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 70,14 eura tekućom od 01. 12. 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 838,22 eura tekućom od 06. 12. 2012. godine pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja ZL, koji glasi: "Utvrđuje se ništetnost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula u Švicarskim francima (CHF) i to dijela odredbi članka 2. Ugovora o kreditu br. 286- 003/2007;

ČLANAK 2. „..u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 20.345,00 CHF (dvadesettisućatristočetrdesetpet švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita..“."

V. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. da tužitelju ZL naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.125,00 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom prema stopi određenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućima od 30. prosinca 2024. do isplate, sve u roku od 15 dana.

VI. Odbija se zahtjev tužitelja ZL za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa iz točke V. izreke ove presude.

Obrazloženje

1. 1. Tužitelj je u tužbi naveo da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom 2007. sklopio ugovor o kreditu, broj 286-003/2007, broj kreditne partije: 25319159. U srpnju 2016. tuženik je promijenio naziv tvrtke iz Hypo Alpe Adria Bank d.d. u Addiko Bank d.d. Namjena kredita bila je kupnja osobnog vozila, a kredit je iznosio oko 20.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe Adria Bank d.d. na dan korištenja kredita. Tužitelj je kredit iskoristio 2007., a prijevremeno ga je otplatio 5. prosinca 2012., o čemu mu je tuženik izdao obavijest.

1. 2. Tužitelj je naveo da je tijekom otplate kredita zbog ugovorene valutne klauzule i znatnog povećanja tečaja CHF-a došlo do znatnog uvećanja glavnice izražene u kunskoj protuvrijednosti, a da je tuženik prilikom odobravanja i ugovaranja kredita znao ili morao znati da postoji veliki rizik od povećanja tečaja CHF-a u odnosu na domaću valutu. Tužitelj smatra da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nepoštena temeljem odredbi Zakona o obveznim odnosima i Zakona o zaštiti potrošača.

1. 3. Nadalje, tužitelj je istaknuo da je ugovor o kreditu sastavljen u tipskom obliku i da oko sadržaja istoga nije mogao pregovarati s tuženikom, već da je kao slabija ekonomska strana morao prihvatiti sve uvjete ugovora po principu "uzmi ili ostavi".

1. 4. Naveo je da ništetnosti pojedinih odredbi ugovora neće utjecati na valjanost preostalih odredbi tog ugovora.

1. 5. Tužitelj se u tužbi pozvao na pravna utvrđenja iz pravomoćnih odluka iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača i to na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17, odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-575/16 te Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj U-III- 2521/2015.

1. 6. Tužitelj je u tužbi naveo da nije u posjedu predmetnog ugovora o kreditu, otplatnog plana, knjigovodstvene kartice, specifikacije uplata te obavijesti o promjenama kamatnih stopa po kreditu te je istaknuo manifestacijski zahtjev da se tuženiku naloži dostava navedene dokumentacije, kako bi mogao precizirati tužbeni zahtjev.

1. 7. U podnesku od 20. rujna 2023. tužitelj je naveo da je nakon podnošenja tužbe od tuženika primio potrebnu dokumentaciju te je istaknuo deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i to dijela odredbi članaka 2., 3. i 4. ugovora o kreditu. Kondemnatornim tužbenim zahtjevom zatražio je da se tuženiku naloži isplata iznosa od 3.254,69 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima na pojedinačne mjesečne iznose od dana plaćanja istih.

2. 1. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da ne postoje pretpostavke za prihvaćanje manifestacijskog zahtjeva tužitelja iz čl. 186. b Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. – u daljnjem tekstu: ZPP) jer tužbi nije priložio dokaz da ne raspolaže predmetnom dokumentacijom, odnosno da je tuženiku uputio zahtjev za dostavu iste, a da mu je to tuženik uskratio. Predložio je da sud odbaci tužbu.

2. 2. Nadalje, tuženik je istaknuo prigovor zastare tužiteljeve tražbine, naveo je da tužitelj nema pravni interes isticati deklaratorni tužbeni zahtjev, da se ne može osnovano pozivati na pravna utvrđenja iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te da tužba ne sadrži niti minimalni činjenični opis relevantnih okolnosti temeljem kojih bi predmetne ugovorne odredbe bile ništetne.

2. 3. Tuženik smatra da su ugovorne strane pojedinačno pregovarale o svim spornim ugovornim odredbama te da je tužitelj mogao birati između kredita s valutnom klauzulom u EUR ili pak s valutnom klauzulom u CHF, nakon čega je donio odluku da je za njega prihvatljivija valutna klauzula u CHF-u. Naveo je da su odredbe ugovora o valutnoj klauzuli bile jasne, lako uočljive i razumljive te da su sva prava tužitelja kao potrošača poštovana prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora o kreditu.

2. 4. Tuženik je naveo da je prema pozitivnim zakonskim propisima bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule te da takve ugovorne odredbe nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja.

2. 5. Tuženik je osporio visinu tužiteljeve tražbine te zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata.

2. 6. Za slučaj da sud utvrdi ništetnom odredbu ugovora o valutnoj klauzuli, tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta, odnosno tzv. negativnih razlika, kada je tečaj CHF-a bio niži od početnog.

2. 7. Tuženik je zaključno predložio da sud odbije tužbene zahtjeve.

3. Na pripremnom ročištu tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja svoje tražbine u iznosu od 650,00 EUR, navodeći da se ista odnosi na tzv. negativne tečajne razlike.

4. 1. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u dokumentaciju na stranicama 9-10, 16-40, 62-63 i 233-297 spisa, u nalaz i mišljenje Centra za financijska vještačenja d.o.o. Zagreb na str. 316-321 spisa te u očitovanje vještaka na str. 334 spisa te je saslušao tužitelja u svrhu dokazivanja.

4. 2. Sud je odbio kao nepotreban dokazni prijedlog tuženika za saslušanje javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni ugovor o kreditu jer javni bilježnici nisu ovlašteni, niti dužni ugovornim stranama tumačiti rizike kod ugovaranja pojedinih odredbi ugovora, odnosno rizike ugovorene valutne klauzule.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan u pretežitom dijelu, a tuženikova tražbina u odnosu na koju je istaknuo prigovor radi prebijanja, ne postoji.

6. Vezano uz protivljenje tuženika postavljenom manifestacijskom zahtjevu u tužbi i prijedlog tuženika da sud odbaci tužbu jer ne sadrži određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, sud je utvrdio da tužitelj nije dostavio dokaz da je prije podnošenja tužbe od tuženika zahtijevao dostavu dokumentacije potrebne da određeno postavi tužbeni zahtjev. Međutim, tužitelj je prije prethodnog ispitivanja tužbe od strane suda i prije nego ga je sud pozvao da dopuni i ispravi tužbu, određeno postavio tužbeni zahtjev podneskom od 20. rujna 2023., u prilogu kojeg je dostavio dokumentaciju za koju je naveo da mu ju je tuženik u međuvremenu dostavio. Stoga nije bilo uvjeta za odbacivanje tužbe te se analogno odredbi čl. 109. st. 3. ZPP-a smatra da je ispravljena i dopunjena tužba podnesena sudu onog dana kad je prvi puta bila podnesena.

7. 1. Među strankama je bilo nesporno da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom 11. siječnja 2007. sklopio ugovor o kreditu, broj 286- 003/2007, kojim se tuženik obvezao staviti na raspolaganje tužitelju iznos od 20.345,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF Hypo-Alpe- Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. Tužitelju je kredit odobren za kupnju novog motornog vozila. Ugovorom je određeno da se na iznos kredita obračunavaju kamate od 5,40% dekurzivno godišnje, koje se obračunavaju mjesečno od dana stavljanja kredita u otplatu i uključene su u anuitete. Člankom 3. st. 2. ugovora ugovoreno je da se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem tečaju za CHF Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan plaćanja, a čl. 4. ugovora navedeno je da se kredit otplaćuje u 84 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 291,39 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo-Alpe- Adria-Bank d.d. važećem na dan plaćanja. Odredbom čl. 6. ugovora ugovoreno je da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta banke. Rok otplate kredita ugovoren je na sedam godina od dana stavljanja kredita u otplatu.

7. 2. Među strankama je bilo sporno tužiteljevo svojstvo potrošača i potrošačka svrha ugovora o kreditu, zatim jesu li za ovu parnicu uopće relevantne odluke iz kolektivnog spora na koje se tužitelj poziva, jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica CHF nepoštene i ništetne, ima li mjesta u ovom sporu primijeniti pravni institut stjecanja bez osnove te neovisno o navedenome, je li nastupila zastara tužiteljeve tražbine. Sporna je bila i visina tužiteljeve tražbine te tuženikova tražbina u odnosu na koju je istaknuo prigovor radi prebijanja.

8. 1. Tužitelj je iskazao da je predmetni kredit uzeo u svrhu kupnje osobnog vozila za vlastite potrebe. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu radio je u Ministarstvu unutarnjih poslova, nije imao nikakav obrt, niti je obavljao bilo kakvu samostalnu poslovnu djelatnost, nije bio vlasnik trgovačkog društva, a nije bio na nikakvoj upravljačkoj funkciji u bilo kojem trgovačkom društvu. Došao je u auto-kuću u svrhu kupnje auta te je dogovorio kupnju auta u vrijednosti od oko 90.000,00 kn. Potom je otišao u banku i pitao može li dobiti kredit u tom iznosu. U banci su provjerili njegovu kreditnu sposobnost te mu je rečeno da u ponudi imaju kredite s valutnom klauzulom u CHF, a drugu vrstu kredita nisu mu ponudili, rečeno mu je jedino da ne može dobiti kunski kredit. Također mu je rečeno da su krediti s valutnom klauzulom u CHF-u popularni, a objašnjeno mu je da neće dobiti kredit u toj valuti, niti će u toj valuti kredit otplaćivati, već da će isplata kredita i vraćanje istoga biti u kunama, ali da će se iznosi mjesečnih anuiteta obračunavati prema tečaju CHF-a. U banci je dobio sastavljen ugovor, s kojim je otišao na ovjeru kod javnog bilježnika, nakon čega mu je kredit isplaćen. Na početku otplate kredita mjesečne rate bile su onakve kao što mu je rečeno u banci, ali je tijekom razdoblja otplate kredita došlo do velikog povećanja rate, s time da je u jednom trenutku mjesečna rata povećana za čak 50%. To se loše odrazilo na njegovu financijsku situaciju, ali je usprkos tome kredit redovito otplaćivao.

8. 2. Odgovarajući na pitanje je su li mu u banci objašnjeni svi uvjeti i rizici ugovora o kreditu, tužitelj je izjavio da je dobio gotov ugovor i više puta ga je pokušao pročitati i razumjeti, ali mu je djelatnica banke rekla da nema potrebe da sve to čita jer da je to standardni obrazac ugovora kojeg banka ima u ponudi. Nije mu bilo rečeno o bilo kakvim rizicima valutne klauzule, niti su mu detaljnije objašnjeni uvjeti ugovora.

9. 1. Prema odredbi čl. 3. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, »potrošač« je fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., Z, C-110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

9. 2. Iz predmetnog ugovora o kreditu i iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je on ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba i za vlastite potrebe radi kupnje novog automobila. Tužitelj nije obavljao nikakvu samostalnu poslovnu djelatnost, nije imao otvoren obrt, niti trgovačko društvo, a iz samog sadržaja ugovora proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru.

9. 3. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe ZZP/03 te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

9. 4. Iz iskaza tužitelja također je utvrđeno da mu je ponuđen isključivo ugovor vezan uz valutu CHF, koji mu je prezentiran kao najpovoljniji, a drugačiji ugovori mu nisu ponuđeni, iz čega proizlazi da on kao korisnik kredita uopće nije pregovarao s djelatnicima tuženika, već mu je predan unaprijed sastavljen ugovor radi potpisa i ovjere istoga. Iz iskaza tužitelja također proizlazi da nije bio upozoren na rizik u vidu mogućeg povećanja tečaja CHF-a, da nije mogao pregovarati o uvjetima kreditiranja, odnosno da je mogao prihvatiti ili odbiti od tuženika unaprijed sastavljen i formuliran ugovor. Tužitelju kao potrošaču nije mogao biti poznat rizik od nekontroliranog rasta tečaja CHF-a i nije mu objašnjeno da Hrvatska narodna banka nije štitila tečaj domaće valute u odnosu na tečaj CHF-a, kao što je štitila tečaj kune u odnosu na euro, a što je i uzrok tome da se kretanje tečaja CHF-a u odnosu na kunu nije moglo kontrolirati, odnosno postojao je očit rizik za tužitelja kao potrošača, a što je tuženik kao bankarska institucija svakako znao. Također iz iskaza tužitelja proizlazi da su se iznosi anuiteta kredita kojeg je trebao otplaćivati povećali u tolikoj mjeri da mu je bilo teško redovito otplaćivati kredit, iz čega proizlazi da je došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja kao potrošača 9. 5. Iz svega navedenog proizlazi da je tuženik nepotpuno informirao tužitelja kao korisnika kredita o rizicima ugovaranja kredita kod kojeg su glavnica i redovna kamata vezane uz tečaj CHF i da je tužitelju u tom smislu onemogućeno pregovaranje o valutnoj klauzuli, čime su povrijeđena njegova prava i interesi kao potrošača.

10. 1. Tužitelj u ovom predmetu kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu temelji na odredbama ugovora o kreditu koje sadrže valutnu klauzulu kojom se kunska protuvrijednost kredita veže za CHF, odnosno utvrđuje zaštitna valutna klauzula u švicarskim francima te utvrđuje obveza na otplatu, odnosno povrat kredita u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF-a tečajne liste tuženika.

10. 2. Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača podnio je Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. tužbu protiv više banaka, uključujući i tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a postupak je vođen pod poslovnim

10. 3. Presudom od 4. srpnja 2013. utvrđeno je kako su tužene banke, a među njima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Navedena presuda je djelomično potvrđena i to u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu te je preinačena u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.

10. 4. Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.

10. 5. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III- 2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III- 2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

10. 6. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje.

10. 7. Presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske odbio je žalbu tuženih banaka i potvrdio je odluku Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, koja je presuda potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarskog franka.

10. 8. Zaključno, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno da je i tuženik u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik je time povrijedio i prava tužitelja kao korisnika kredita kad je u predmetnom ugovoru o kreditu unio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

11. 1. Odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – u daljnjem tekstu ZZP/07), propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014.. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

11. 2. Odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. – u daljnjem tekstu: ZPP) propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga zakona.

11. 3. Temeljem navedenih zakonskih odredbi, sud u ovom postupku obvezuju pravna shvaćanja iz odluke donijete u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i navedene odluke imaju direktni učinak na ovaj postupak.

11. 4. Odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli CHF, uz koju je vezana glavnica kredita, sadržajno su jednake kao i u pravomoćnim odlukama u spomenutoj parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

11. 5. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 11. siječnja 2007., dakle u razdoblju za koje je pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača odredbama ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u valuti CHF. Stoga bi na tuženiku, a ne na tužitelju bio teret dokaza da predmetni ugovor o kreditu ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su sklopljeni u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., što tuženik tijekom postupka nije dokazao.

11. 6. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanje postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.

11. 7. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.

11. 8. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

11. 9. Slijedom navedenog, sud je utvrdio neosnovanom tvrdnju tuženika da se na ovaj predmet ne mogu primijeniti utvrđenja iz odluka u spomenutom kolektivnom sporu te je temeljem tih utvrđenja i temeljem provedenih dokaza utvrdio da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula s glavnicom vezanom uz tečaj CHF-a prema tečajnoj listi tuženika važećom na dan dospijeća ništetne. Odredba čl. 3. i 4. ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je navedeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća su nepoštene i ništetne iz gore navedenih razloga, odnosno u bitnome jer tužitelj nije bio informiran o riziku u vidu mogućeg znatnog povećanja tečaja CHF, a kako je već navedeno u gornjem dijelu obrazloženja.

11. 10. Međutim, odredba čl. 2. ugovora o kreditu nije ocijenjena ništetnom jer je tuženik doista tužitelju isplatio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 20.345,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važećem na dan korištenja kredita. Naime, ništetne su ugovorne odredbe kojima je određeno da je tužitelj dužan otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima prema tečaju CHF-a na dan dospijeća tih anuiteta.

11. 11. Sud je stoga odbio deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe iz čl. 2. ugovora o kreditu, a prihvatio je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF-u, koje su sadržane u čl. 3. i 4. ugovora o kreditu i kojima je obveza otplate kredita ugovorena prema tečaju navedene valute na dan dospijeća svakog pojedinog mjesečnog anuiteta.

12. 1. Tužiteljev kondemnatorni zahtjev za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan plaćanja tijekom trajanja ugovora nastala šteta u smislu umanjenja imovine, dok je tuženik stekao nepripadnu korist temeljem ništetnih odredbi.

12. 2. Što se posljedica ništetnosti tiče, iako odredbe ZZP-a spominju samo postupke radi naknade štete, logično je da se odnose i na ostale postupke radi ostvarivanja prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača pa i, kao u ovom slučaju, parnice radi povrata stečenog bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredbi.

12. 3. S obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, u ovom predmetu je potrebno primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23 – u daljnjem tekstu. ZOO).

12. 3. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

12. 4. Prema čl. 324. st. 1. ZOO-a, ništetnost neke odredbe ne povlači ništenost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

13. 1. Što se tiče spornog pitanja ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj su glavnica i redovna kamata vezane uz tečaj CHF na dan plaćanja, sud je ocijenio da je tužitelj prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio valjano upozoren jedino na tečaj CHF-a koji je bio na snazi na dan isplate kredita, a to je bio tečaj od 4,564 kuna za 1 CHF. Za rizike od budućih promjena tečaja navedene valute tužitelj nije bio informiran od strane tuženika, pa tako nije mogao znati za rizik nekontroliranog rasta tečaja te valute u odnosu na domaću valutu, jer kao prosječni potrošač nije bio informiran o tome da Hrvatska narodna banka ne štiti domaću valutu od rasta tečaja CHF-a, kao što je to slučaj u odnosu na EUR. Dakle, tužitelj je bio valjano informiran jedino o inicijalnom tečaju CHF-a u odnosu na kunu i u odnosu na iznos anuiteta prema tom tečaju te je zbog toga sklopio predmetni ugovor jer je isti tada odgovarao njegovim potrebama i mogućnostima.

13. 2. Iz navedenoga proizlazi da je za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze potrebno primijeniti tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, u konkretnom slučaju 4,564 kn za 1 CHF. Točno je da je predmetni ugovor sklopljen uz valutnu klauzulu te da se nije radilo o kunskom kreditu, međutim, tužitelj je jedino bio valjano informiran o tečaju CHF koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora, a kako nije imao razloga sumnjati da će doći do iznenadne i velike promjene tog tečaja na njegovu štetu, odredba o valutnoj klauzuli temeljem koje su zbog rasta tečaja CHF iznosi anuiteta bitno povećani, da su doveli u pitanje mogućnost tužitelja da izvršava ugovornu obvezu, predstavlja ništetnu odredbu. Tom prilikom se navodi da je tužitelju u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu upravo kredit vezan uz valutnu klauzulu u CHF prezentiran najpovoljniji i najsigurniji, zbog čega se i odlučio sklopiti takav ugovor.

13. 3. Sukladno navedenome, tužitelj je činjenično obrazložio svoj zahtjev te je na taj način dat zadatak sudskom vještaku za financije da izračuna preplate obveze u eurima i kunama, koje su nastale zbog promjene tečaja CHF-a tijekom otplate kredita u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita po mjesecima, sve do konačne otplate.

14. 1. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Centra za financijska vještačenja d.o.o. Zagreb utvrđeno je da pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogao mijenjati tečaj, ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana prijevremene otplate iznose 2.962,61 EUR. Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 66,85 EUR. Sveukupni iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do prijevremene otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 2.895,76 EUR.

14. 2. Tužitelj je prigovorio nalazu i mišljenju vještaka navodeći da isti nije u potpunosti točan jer da vještak nije uzeo u obzir sve stvarno obavljene uplate. Naveo je da iz tabele 1. nalaza vještaka proizlazi da je tužitelj u studenome 2012. obavio samo jednu uplatu, a da iz dokumentacije u spisu proizlazi da je tužitelj u tom mjesecu stvarno izvršio dvije uplate u ukupnom iznosu od 3.585,06 kn/475,82 EUR, dok je u nalazu vještak uzeo u obzir iznos od 1.926,39 kn/255,68 EUR.

14. 3. U očitovanju od 7. listopada 2024. financijski vještak je naveo da je koristio podatke tuženika iskazane u dokumentu Pregled prometa za klijenta /str. 32- 40), odnosno da je koristio datume podmirenja pojedine obveze upravo na način kako je to sam tuženik iskazao. Na str. 40 spisa iz navedene isprave proizlazi da je na dan 22. studenoga 2012. izvršena naplata dospjele glavnice, kojom je u cijelosti podmiren anuitet koji je dospio 30. listopada 2012. te da je 30. studenoga 2012. izvršena naplata dospjele glavnice kao i naplata redovne kamate, kojom je u cijelosti podmiren anuitet dospio 30. studenoga 2012., kako je to prikazano u Tabeli 1. nalaza vještaka. Vještak je napomenuo da u spisu postoji isprava tuženika Specifikacija uplata, iz koje nije vidljivo na što bi se uplate odnosile, a iste mogu biti u odnosu na anuitete po kreditu, zatezne kamate, troškove, naknade i sl. Vještak je naveo da je zbog toga pri izračunu koristio datume navedene u dokumentu Pregled prometa za klijenta, u kojem se točno i nedvojbeno navodi kada je tuženik iskazao podmirenje koje anuitetske obveze tužitelja po osnovu predmetnog kredita. Vještak je stoga u cijelosti ostao kod nalaza i mišljenja.

14. 4. Sukladno takvom nalazu i mišljenju vještaka tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 28. listopada 2024., s time da je prilikom isticanja zahtjeva za plaćanje glavne tražbine uzeo u obzir i tzv. negativne tečajne razlike, odnosno zatražio je isplatu iznosa dobivenog kao zbroj više i manje plaćenog.

15. 1. Tuženik nije prigovorio matematičkom izračunu financijskog vještaka. Ponovio je, međutim, da bi tužitelj eventualno imao pravo samo na onaj iznos navodne preplate koji je umanjen za tzv. negativne razlike. Također je istaknuo da je vještačenje trebalo provesti na način da se za izračun koristi promjenjiva kamatna stopa koju je tuženik koristio za kunske kredite, a ne početna otplatna stopa.

15. 2. U odnosu na takav prigovor tuženika na nalaz i mišljenje financijskog vještaka, sud je ocijenio da se isti svodi na pravno pitanje o osnovi i visini tužbenog zahtjeva. Vezano uz tvrdnju tuženika da bi tužitelj eventualno imao pravo tražiti isplatu iznosa preplate umanjenog za tzv. negativne tečajne razlike, ponavlja se da je tužitelj prilikom isticanja kondemnatornog zahtjeva u pogledu glavne stvari uzeo u obzir i negativne tečajne razlike, sukladno izračunu financijskog vještaka. U odnosu na prijedlog tuženika u pogledu načina izračuna i primjenu promjenjive kamatne stope koju je tuženik koristio za kunske kredite, napominje se da sud financijskom vještaku nije dao takav zadatak. U situaciji kada su utvrđene ništetnim odredbe ugovora o kreditu prema kojima se korisnik kredita obvezao kredit otplaćivati prema tečaju CHF-a na dan dospijeća anuiteta, korisnik kredita ima pravo potraživati isplatu preplaćenih anuiteta koje je plaćao temeljem ništetnih odredbi, a nepotrebno je i neosnovano uspoređivati predmetni kredit s kunskim kreditom, koji tužitelju nije niti ponuđen, niti odobren, a osim toga nije utvrđeno niti je li tuženik u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uopće imao u ponudi kunske kredite za takvu svrhu, kakvi su bili uvjeti takvih eventualnih kredita i bi li tužitelj uopće bio kreditno sposoban za dobivanje kunskog kredita. Osim navedenog, sud u odnosu na takav prijedlog tuženika upućuje na ostale navode obrazloženja ove odluke.

15. 3. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka jer je isti izrađen temeljem cjelokupne dokumentacije u spisu i u skladu s pravilima struke, a prigovori tužitelja u odnosu na točnost izračuna otklonjeni su u pisanom očitovanju financijskog vještaka.

15. 4. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Imajuću u vidu da je razlog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli upravo nepoštenost tih odredbi, tužitelj ima pravo na zakonsku zateznu kamatu upravo od dana isplate pojedinih mjesečnih iznosa, a kako je to navedeno u tabeli iz nalaza i mišljenja vještaka i u skladu sa čime je tužitelj precizirao tužbeni zahtjev.

16. 1. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare tužiteljeve tražbine. Zakon o zaštiti potrošača ne sadrži odredbe o zastari te se primjenjuju opće odredbe ZOO-a. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godina prema odredbi čl. 225. ZOO-a. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a, zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema odredbi čl. 140. ZZP/09, pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom na temelju članka 131. toga Zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. Zakona, prouzročena štete da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen po utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokretne bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. O pitanju zastare tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s čl. 131. ZPP-a o prekidu zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj Rev-2245/17-2. od 20. ožujka 2018. Pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj odluci jest da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, u konkretnom slučaju od pravomoćnosti presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1402/12, koja je u odnosu na valutnu klauzulu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. S obzirom da se radi o odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenoj u pogledu tzv. izvanredne revizije iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, svrha koje je upravo jedinstvena primjena prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, takvim shvaćanjem je i ovaj sud vezan. Povodom ustavne tužbe podnesene protiv navedene presude Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-2922/2018 od 20. 2. 2020. zaključuje da „ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika te s druge strane podnositeljice kao dužnika. Stoga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje osporenoj presudi.“

16. 2. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012. podnesena je 4. travnja 2012., čime je došlo do prekida zastare. Prema odredbi čl. 245. st. 3. ZOO-a, kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, zastara za zahtjev zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli je ponovno počela teći od 15. lipnja 2018. zbog presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/1017, pa bi zastarni rok istekao 15. lipnja 2023. godine. Tužba u ovom predmetu podnesena je 12. lipnja 2023., dakle prije isteka zastarnog roka, tako da zastara tužiteljeve tražbine nije nastupila.

17. 1. U odnosu na tuženikov prigovor radi prebijanja i isticanje njegove tražbine prema tužitelju s osnova negativnih tečajnih razlika, sud je ocijenio da se radi o zahtjevu tuženika da se konstitutivnom odlukom suda obavi prijeboj tužiteljeve tražbine s njegovom tražbinom u vidu negativnih tečajnih razlika, za razdoblje u kojem je tužitelj plaćao manje mjesečne anuitete kredita u odnosu na anuitet prema početnom tečaju CHF-a.

17. 2. Iz navoda tuženika proizlazi da svoju tražbinu ističe temeljem pravila o stjecanju bez osnove, a uslijed utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF-u.

17. 4. U smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a ističe se da u razdoblju kada je tečaj CHF-a bio niži od tečaja u trenutku isplate kredita imovina tuženika nije prešla u imovinu tužitelja. Točno je da je tužitelj uslijed negativnih tečajnih razlika tuženiku platio manje anuitete za ukupno 66,85 EUR, međutim on time nije stekao nikakvu imovinu tuženika zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF-u, da bi istu trebao vratiti sukladno odredbi čl. 1111. st. 3. ZOO-a. Stoga nisu ostvareni uvjeti da bi iznose više plaćenih anuiteta trebalo umanjiti za iznose manje plaćenih anuiteta, odnosno istaknutu navodnu tražbinu tuženika prebiti s tražbinom tužitelja.

17. 5. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tuženik nije pregovarao s tužiteljem, niti ga je informirao o odlučnim okolnostima vezanim za rizičnost valutne klauzule u CHF tako da je krivnja za ništetnost ugovornih odredbi na tuženikovoj strani. Tužitelj kao ugovorna strana nije odgovoran za ništetnost navedenih odredbi već je za to odgovoran tuženik kao kreditor, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi.

17. 6. Nadalje, iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer se članak 81. stavak 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače. Tuženik je banka, tj. financijska institucija čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Dakle, obračun po nižem tečaju CHF je poslovni rizik koji je tuženiku kao financijskoj instituciji bio poznat.

17. 7. Osim navedenog, tuženik nije potrošač, pa nema pretpostavki da se zaštita pružena korisnicima kredita u kolektivnom sporu primjenjuje i na njega.

17. 8. Kako tužitelj ništa nije stekao plaćanjem manjih iznosa anuiteta, nisu ostvarena pravila vraćanja stečenog bez osnove, na temelju kojih bi tužitelj bilo što trebao vratiti, slijedom čega ne postoji tražbina tuženika koju bi trebalo prebiti s tražbinom tužitelja.

17. 9. Tužitelj je ipak kod isticanja kondemnatornog zahtjeva uzeo u obzir negativne tečajne razlike te je glavnu tražbinu umanjio za iznos od 66,85 EUR, koliko je manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iako to prema mišljenju ovog suda nije bio dužan učiniti.

17. 10. Konačno, istaknuta navodna tražbina tuženika u ukupnom iznosu od 650,00 EUR nije u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, prema kojem negativne tečajne razlike iznose 66,85 EUR.

17. 11. Sud je stoga utvrdio da ne postoji tražbina tuženika istaknuta radi prebijanja za manje plaćene anuiteta zbog tečajne razlike u iznosu 650,00 EUR.

18. Slijedom navedenog, sud je u pretežitom dijelu prihvatio deklaratorni tužbeni zahtjev, a kondemnatorni tužbeni zahtjev prihvatio je u cijelosti.

19. 1. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP- a. Tužitelj u ovoj parnici nije uspio s neznatnim dijelom deklaratornog tužbenog zahtjeva, uslijed čega nisu nastali nikakvi posebni troškovi. Sud je stoga tuženiku naložio da tužitelju naknadi troškove postupka koji su bili svrhoviti za vođenje ovog postupka.

19. 2. Tužitelju su odmjereni troškovi zastupanja po punomoćniku temeljem odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023.), prema kojoj vrijednost boda iznosi 2,00 eura (Tbr. 54.), s time da je radi određivanja nagrade za rad odvjetnika uzeta u obzir vrijednost predmeta spora u trenutku zaključenja glavne rasprave, a koja iznosi 2.895,76 EUR.

19. 3. Tužitelju su kao potrebni priznati troškovi koji se sastoje od sastava tužbe po Tbr. 7. t. 1. Tarife u visini od 100 bodova, troškovi sastava podnesaka od 20. rujna 2023., 13. ožujka 2024. i 28. listopada 2024. po tbr. 8./1. Tarife u visini od po 100 bodova, troškovi zastupanja na ročištima 5. lipnja 2024., 1. listopada 2024. i 28. studenoga 2024. u visini od 100 bodova za svako ročište, sve po tbr. 9./1. i troškovi zastupanja na ročištu za objavu i uručenje presude 30. prosinca 2024. u visini od 50 bodova po tbr. 9./3., što ukupno iznosi 750 bodova ili 1.500,00 eura. Odmjerenim troškovima zastupanja tužiteljice dodan je PDV po stopi od 25% ili 375,00 eura, tako da troškovi zastupanja ukupno iznose 1.875,00 eura. Troškovima zastupanja tužitelja dodani su troškovi s osnova plaćenog predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 250,00 eura, pa njegovi parnični troškovi iznose ukupno 2.125,00 eura.

19. 4. Sud tužitelju nije dosudio troškove sastava podneska od 24. rujna 2024. jer isti nisu bili svrhoviti za vođenje postupka, budući da su primjedbe tužitelja na nalaz i mišljenje financijskog vještaka, koje su sadržane u tom podnesku, utvrđene neosnovanima.

19. 5. Preko dosuđenog iznosa troškova parničnog postupka sud je odbio tužiteljev zahtjev za naknadu istih kao neosnovan.

19. 6. Na trošak je dosuđena i zakonska zatezna kamata od donošenja presude, temeljem odredbe čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17. i 131/20., 114/22. i 6/24).

20. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zaboku 30. prosinca 2024.

Sudac

Nada Mohač

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvjetnik Zoran Kralj, Zagreb, Dankovečka 8

2. Odvjetničko društvo Ćurković i Šanjug d.o.o., Zagreb, Maksimirska 25