Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: P-337/2023-23

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu ovoga suda Ilki Leko, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ŽR, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] koju zastupa punomoćnik Dominik Brekalo, odvjetnik iz [adresa] protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., Zagreb, Varšavska 9, OIB 78427478595 koga zastupa Odvjetničko društvo Žurić i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave održane 17. prosinca 2024. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice Marka Brekalo, odvjetnika iz Požege, a nenazočnosti tuženika i presude objavljene 30. prosinca 2024.

p r e s u d i o j e

I Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Varšavska 9, Zagreb, OIB 78427478595 da tužitelju ŽR, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 3.700,03 eura na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa tj. počam od 01. lipnja 2005. godine do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje, od 01. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12% godišnje, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. godine po stopi od 8,14% godišnje, od 01. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. godine po stopi od 8,05% godišnje, od 01. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. godine po stopi od 7,88% godišnje, od 01. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. godine po stopi od 7,68% godišnje, od 01. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. godine po stopi od 7,41% godišnje, od 01. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. godine po stopi od 7,09% godišnje, od 01. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. godine po stopi od 6,82% godišnje, od 01. siječnja 2019. po stopi od 6,54% godišnje odnosno po stopi koja se određuje povećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana i to na iznos od 0,01 eur počam od dana 21. travnja 2007. godine pa do isplate, na iznos od 0,36 eur počam od dana 21. siječnja 2008. godine pa do isplate, na iznos od 4,39 eur počam od dana 21. ožujka 2008. godine pa do isplate, na iznos od 1,00 eur počam od dana 21. travnja 2008. godine pa do isplate, na iznos od 8,56 eur počam od dana 21. listopada 2008. godine pa do isplate, na iznos od 7,33 eur počam od dana 21. studenog 2008. godine pa do isplate, na iznos od 6,82 eur počam od dana 21. prosinca 2008. godine pa do isplate, na iznos od 23,01 eur počam od dana 21. siječnja 2009. godine pa do isplate, na iznos od 24,47 eur počam od dana 21. veljače 2009. godine pa do isplate, na iznos od 18,59 eur počam od dana 21. ožujka 2009. godine pa do isplate, na iznos od 19,16 eur počam od dana 21. travnja 2009. godine pa do isplate, na iznos od 19,70 eur počam od dana 21. svibnja 2009. godine pa do isplate, na iznos od 17,47 eur počam od dana 21. lipnja 2009. godine pa do isplate, na iznos od 17,69 eur počam od dana 21. srpnja 2009. godine pa do isplate, na iznos od 17,58 eur počam od dana 21. kolovoza 2009. godine pa do isplate, na iznos od 17,36 eur počam od dana 21. rujna 2009. godine pa do isplate, na iznos od 18,79 eur počam od dana 21. listopada 2009. godine pa do isplate, na iznos od 21,46 eur počam od dana 21. studenog 2009. godine pa do isplate, na iznos od 23,02 eur počam od dana 21. prosinca 2009. godine pa do isplate, na iznos od 25,61 eur počam od dana 21. siječnja 2010. godine pa do isplate, na iznos od 27,41 eur počam od dana 21. veljače 2010. godine pa do isplate, na iznos od 30,27 eur počam od dana 21. ožujka 2010. godine pa do isplate, na iznos od 30,72 eur počam od dana 21. travnja 2010. godine pa do isplate, na iznos od 34,27 eur počam od dana 21. svibnja 2010. godine pa do isplate, na iznos od 38,60 eur počam od dana 21. lipnja 2010. godine pa do isplate, na iznos od 40,70 eur počam od dana 21. srpnja 2010. godine pa do isplate, na iznos od 47,71 eur počam od dana 21. kolovoza 2010. godine pa do isplate, na iznos od 49,04 eur počam od dana 21. rujna 2010. godine pa do isplate, na iznos od 47,99 eur počam od dana 21. listopada 2010. godine pa do isplate, na iznos od 49,86 eur počam od dana 21. studenog 2010. godine pa do isplate, na iznos od 63,77 eur počam od dana 21. prosinca 2010. godine pa do isplate, na iznos od 61,16 eur počam od dana 21. siječnja 2011. godine pa do isplate, na iznos od 61,97 eur počam od dana 21. veljače 2011. godine pa do isplate, na iznos od 64,39 eur počam od dana 21. ožujka 2011. godine pa do isplate, na iznos od 61,45 eur počam od dana 21. travnja 2011. godine pa do isplate, na iznos od 68,58 eur počam od dana 21. svibnja 2011. godine pa do isplate, na iznos od 79,16 eur počam od dana 21. lipnja 2011. godine pa do isplate, na iznos od 89,58 eur počam od dana 21. srpnja 2011. godine pa do isplate, na iznos od 98,16 eur počam od dana 21. kolovoza 2011. godine pa do isplate, na iznos od 82,37 eur počam od dana 21. rujna 2011. godine pa do isplate, na iznos od 73,30 eur počam od dana 21. listopada 2011. godine pa do isplate, na iznos od 75,43 eur počam od dana 21. studenog 2011. godine pa do isplate, na iznos od 79,78 eur počam od dana 21. prosinca 2011. godine pa do isplate, na iznos od 83,88 eur počam od dana 21. siječnja 2012. godine pa do isplate, na iznos od 16,83 eur počam od dana 21. veljače 2012. godine pa do isplate, na iznos od 15,80 eur počam od dana 21. ožujka 2012. godine pa do isplate i na iznos od 1.973,83 eur počam od dana 21. travnja 2012. godine pa do isplate.

II Odbija se tužiteljica s dijelom tužbenog zahtjeva radi isplate u iznosu od 1,83 eur sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od 0,26 eur teče od 21. veljače 2007. pa do isplate i na iznos od 1,57 eur od 21. ožujka 2007. pa do isplate. III Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB 87939104217 da tužiteljici ŽR, OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.223,17 eur sa zakonskim zateznim kamatama počev od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi u smislu članka 29. stavak 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica ŽR podnijela je tužbu protiv tuženika Nove hrvatske banke d.d. radi isplate. U tužbi navodi da je dana 12. siječnja 2007. s prednikom tuženika sklopila ugovor o kreditu broj 361188, na iznos od 20.279,00 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju HNB za devize uz promjenjivu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosila 6,15 % godišnje. Gore navedenim ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 7 godina. Tijekom otplate kredita su se radi dizanja kamatne stope te tečaja CHF naspram HRK anuiteti povećavali naspram početno ugovorenog plana otplate. Naime, pored iznosa glavnice u kunskoj protuvrijednosti, tužitelj je sukladno članku 2. i članku 4. navedenog ugovora bio dužan tuženiku platiti i redovnu kamatu koja je promjenjiva, a utvrđuje se jednostrano, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora bez ikakvih navođenja daljnjih odrednica ili bližih objašnjenja o načinu promjene kamatne stope. Prilikom sklapanja ugovora, tužiteljici nije uručena nikakva daljnja dokumentacija- Opći uvjeti banke ili Odluku o načinu obračuna- izračuna kamatne stope, niti mu je objašnjen mehanizam promjene kamatne stope, odnosno parametri od kojih ovisi kretanje visine kamatne stope tijekom trajanja razdoblja otplate kredita. Tijekom razdoblja otplate kredita tužena Banka je značajno povećavala predmetnu ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bez da je omogućila tužiteljici da pregovara o visini iste, a niti su tužiteljici razjašnjeni objektivni parametri uslijed promjene kojih bi eventualno došlo do

opravdane promjene - povećanja kamatne stope. Naprotiv, tužiteljici je slana samo jednostrano obavijest tužene banke da je došlo do povišenja kamatne stope i koliko mu zbog toga iznosa nova- veća visina anuiteta otplate kredita. Zbog naprijed navedenoga, tužitelj smatra da je odrednica o promjenjivoj kamatnoj stopi i način promjene iste sadržane u Ugovoru o kreditu neodređena odnosno, neodrediva te kao takva ništetna i nema pravni učinka na obvezno- pravni odnos stranaka. Slijedom svega navedenoga, svako povišenje kamatne stope na temelju ništetne odredbe imalo je za posljedicu stjecanje bez pravne osnove na strani tuženika, po pravnoj osnovi koja je naknadno utvrđena ništetnom, protivno članku 1111. i dr. ZOO-a/, u svezi primjene i članka 26. i niza drugih odrednica ZOO-a/05. Predmetnim ugovorom o kreditu otplata kredita ugovorena je u 84 mjesečnih anuiteta te je tuženik kao kreditor tužitelj kao korisniku kredita stavio na raspolaganje 23.799,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate. Tijekom trajanja otplate po predmetnom kreditu tečaj CHF rastao je u odnosu na HRK, što je imalo za posljedicu povećanje anuiteta nominalno iskazano u HRK. Naprijed navedene ugovorne odredbe (odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredba o tzv. „valutnoj klauzuli“) su ništetne budući je takav način ugovaranja istih suprotan pozitivnoj praksi kako domaćih sudova tako i suda Europske unije. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013, koja je djelomično preinačena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine donesena je odluka u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji su podizali kredite u švicarskim francima.

Odredbom članka 131. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da odluka donesena u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupcima koji potrošač samostalno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana. Presudom Vrhovnog suda RH, poslovni broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. odbijena je žalba tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7219/13-4 od 13.lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđeno da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženica postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Sve presude javno su objavljene na stranicama Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH , a sadrže više od 100 stranica, stoga tužitelj predlaže sudu izvršiti uvid u označene presude na stranici Visokog trgovačkog suda u RH i Vrhovnog suda RH. Temeljem članka 502. c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP) i članak 118. ZZP, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Prema članku 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03), sada čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP), ugovorna odredba nepoštena je : Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, ZZP propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Tuženik prilikom ugovaranja predmetnog kredita nije tužitelja kao potrošača informirao i nije ga upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule, već mu je, naprotiv, nudio takav kredit kao najpovoljniji i najisplativiji. Posebno treba imati u vidu činjenicu da se tečaj CHF u vrijeme ugovaranja kredita nalazio blizu svojih povijesnih minimuma te je u predstojećem razdoblju bio očekivan i izvjestan njegov rast, a što je tuženiku, s obzirom na njegov predmet poslovanja, odnosno znanje i stručnost, bilo i moralo biti poznato. Tuženik je dakle prilikom ugovaranja kredita postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a sve navedeno je za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na teret tužitelja. Uz sve navedeno tužitelj se poziva i na odredbe članka 269. do 272. Zakona o obveznim odnosima jer ugovorne odredbe moraju biti jasne i odredive. Ugovorna odredba kojom se mijenja visina kamatnih stopa jednostranom odlukom banke neodrediva je činidba za jednu od ugovornih strana i kao takva ništetna. Budući da su dijelovi odredbe članka 2.1. te članka 2.4. Ugovora o kreditu te dijelovi odredbe članka 1. i članka 4. Ugovora o kreditu nepoštene ugovorne odredbe odnosno ništetne, to je tuženik sukladno odredbama članka 323. ZOO-a dužan vratiti sve što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu. Tužitelj je dana 13. lipnja 2023. godine podnio tuženiku zahtjev za izdavanje dokumentacije i to knjigovodstvene kartice kredita/promet po kreditu Ugovor broj 361188, za razdoblje od početka otplate do konačne otplate kredita, prvi i cjelokupni otplatni plan za kredit Ugovor kreditu broj 361188, obavijesti/pregled promjena kamatnih stopa za kredit Ugovor o kreditu broj 361188 za razdoblje od početka otplate do konačne otplate kredita, specifikaciju svih uplata i naplaćenih iznosa po kreditu Ugovor kreditu broj 361188, obavijest o prijevremenoj djelomičnoj i/ili konačnoj otplati kredita broj 361188, podatak o visini naknade za prijevremeni povrat i datum kada je ista naplaćena za Ugovor o kreditu broj 361188, aneks ugovora o kreditu broj 361188 kojim je provedena konverzija i izračun konverzije ugovora o kreditu broj partije 361188. Do dana utuženja tuženik nije dostavio traženu dokumentaciju kojom raspolaže, a na temelju koje je moguće izvršiti obračun preplaćenih iznosa, te stoga tužitelj ima pravni interes sukladno odredbi članka 186 b ZPP-a zahtijevati da tuženik dostavi navedenu dokumentaciju. Stoga tužitelj postavlja neodređeni tužbeni zahtjev i pridržava pravo konačnog uređenja i postavljanja tužbe i tužbenog zahtjeva, kako u njegovoj ukupnosti, tako i po pojedinačnim mjesečnim preplaćenim iznosima s tijekom zateznih kamata na svaki taj iznos i to po dostavi kreditne dokumentacije od tuženika i po provođenju financijskog vještačenja na okolnost koliko je tužitelj platio više tuženiku anuitete zbog rasta tečaja CHF naspram tečaja. Slijedom navedenog, dakle činjenice da su bitne odredbe ugovora o kreditu, nepoštena ugovorna odredba o kamatnoj stopi i nepoštena ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u valuti CHF, ništetne od samog početka, tj. od kada su ugovorene, tužitelj ima zakonsko pravo pokrenuti ovaj postupak te ima pravni

interes i predlaže da sud prije svega donese rješenje kojim se nalaže se tuženiku Nova Hrvatska banka d.d., Varšavska 9, 10 000 Zagreb, OIB 78427478595 da u roku od 15 dana dostavi svu dokumentaciju vezanu za kreditni odnos sa tužiteljem temeljem Ugovora o kreditu broj 361188, a posebno: knjigovodstvene kartice kredita/promet po kreditu Ugovor broj 361188, za razdoblje od početka otplate do konačne otplate kredita, prvi i cjelokupni otplatni plan za kredit Ugovor kreditu broj 361188, obavijesti/pregled promjena kamatnih stopa za kredit Ugovor o kreditu broj 361188, za

razdoblje od početka otplate do konačne otplate kredita, specifikaciju svih uplata i naplaćenih iznosa po kreditu Ugovor kreditu broj 361188, obavijest o prijevremenoj djelomičnoj i/ili konačnoj otplati kredita broj 361188, podatak o visini naknade za prijevremeni povrat i datum kada je ista naplaćena za Ugovor o kreditu broj 361188, aneks ugovora o kreditu broj 361188 kojim je provedena konverzija i izračun konverzije ugovora o kreditu broj partije 361188. Slijedom navedenog tužitelj podnosi ovu tužbu i predlaže sudu da nakon provedenog postupka donese presudu kojom se utvrđuje ništetnom odredba članka 1. te članka 4. Ugovora o kreditu broj 361188 , sklopljen između tužitelja ŽR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Nova Hrvatska banka d.d., Varšavska 9, 10 000 Zagreb, OIB 78427478595, od dana 12. siječnja 2007. godine, a koje odredbe glase: „kreditor odobrava i stavlja korisniku kredita na raspolaganje kreditu u iznosu CHF 20.279,00 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate“ te „kredit se ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti“ i ista ne proizvodi pravne učinke. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 2.1 i 2.4. Ugovora koja glasi: „kamatna

stopa: 6,15% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora“, te „redovna kamata po dospijeću: promjenljiva, po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama kreditora“ i ista ne proizvodi pravne učinke. Nalaže se tuženiku Nova Hrvatska banka d.d., Varšavska 9, 10 000 Zagreb, OIB 78427478595, da tužitelju ŽR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnova povrata preplaćenih iznosa anuiteta, preplaćenih primjenom ništetnih odredbi iz točke I. i II. ove presude u zasad neodređenom iznosu (a koji iznos će se konačno postaviti nakon pribave potpune kreditne dokumentacije i provođenja financijskog vještačenja s pripadajućim zateznim kamatama računajući od dospijeća prvog dospjelog iznosa pa do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14 % godišnje, od 01. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 12 % godišnje, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022.g. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do isplate prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, a sve to u roku 15 dana. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka sa zateznim kamatama počev od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi u smislu članka 29. stavak 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

2. Tuženik Hrvatska poštanska banka d.d. u odgovoru na tužbu naveo je da je pravni sljednik društva Nova hrvatska banka d.d., Varšavska 9, Zagreb, OIB: 78427478595. Tužba je u cijelosti neosnovana, slijedom čega tuženik u zakonskom roku daje odgovor na tužbu i predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev u skladu sa navodima iz ovog odgovora. Nije sporno da je tužitelj sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 361188 (dalje: „Ugovor o kreditu“ ili „Ugovor“). Međutim, sporno je jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača. Tuženik se takvim tvrdnjama izričito protivi te će u nastavku obrazložiti temelj za svoje protivljenje.

Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare potraživanja. Tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 13. lipnja 2023. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja budući da ista nije specificirana tužbom. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužitelj nije specificirao tužbeni zahtjev, a uzevši u obzir činjenicu datuma sklapanja ugovora, očito je da je protekao i subjektivni i objektivni rok. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Takvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011 kako slijedi: „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe članka 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe članka 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe članka 361. stavak 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ Dakle, VSRH je zauzeo shvaćanje da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir trenutak sklapanja Ugovora, jasno je da je u odnosu na potraživanja iz tužbe nastupila zastara. U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz Parnice Potrošač jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz Parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenutom pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. Nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba sa visokom stručnom spremom (između ostalog, diplomirani pravnik ili ekonomist), odnosno osoba koja je prethodno koristila proizvode bankarskog sektora (ugovorena štednja, ranije sklopljeni krediti i sl.) a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet Parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz Presude VTS-a tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog iskustva niti cjelokupnog znanja i iskustva koje je stekao kroz svoje obrazovanje ili u struci. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a, a posebno vodeći se uputom VSRH u rješenju broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Tuženik se poziva i na presudu Županijskog suda u Puli broj Gž- 311/2018 od 9. siječnja 2018. Predmetnom je presudom drugostupanjski sud prihvatio žalbu tuženika i preinačio prvostupanjsku presudu Općinskog suda u Šibeniku broj P-755/17 od 29. prosinca 2017. Bez pretjeranog ulaženja u sadržaj priložene presude, tuženik skreće pažnju na obrazloženje drugostupanjskog suda. Naime, isti je istaknuo da „…ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročila očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama na štetu tužitelja u smislu članka 296. ZOO, jer to ne proizlazi iz svih okolnosti ocijenjenih prema čl. 296. ZOO-a, budući da je ugovor o kreditu sklopljen na uobičajeni način na koji to čine i druge banke, tužitelj je kao stručna osoba bio svjestan što je ugovoreno i s tim se suglasio, te je u cijelosti prijevremeno otplatio kredit…„ Drugostupanjski sud praktično u cijeloj presudi problematizira činjenicu da je tužitelju bilo jasno što je ugovarao te da se ne može tretirati kao prosječni potrošač s obzirom da je ekonomske naobrazbe. Iz tog razloga, odredbe ugovora se ne mogu smatrati kao nejasne i nerazumljive a priori. U konkretnom je predmetu stoga, potrebno tek ispitati i utvrditi pripada li tužitelj zaista kategoriji „prosječnog potrošača“ o kakvom potrošaču se problematizira u Parnici Potrošač. U odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu vezanu za CHF, tuženik ističe da presuda VTS donesena u parnici Potrošač ne daje subjektivna prava potrošačima. Kao što je tuženik već detaljno elaborirao, presuda VTS ne daje pojedinačnom potrošaču subjektivna prava, s obzirom da je takva presuda usmjerena na apstraktnu pravnu zaštitu „prosječnog potrošača“ kao pravnog standarda. Stoga je tužitelj kao potrošač dužan dokazati da u ugovornom odnosu njega i tuženika postoje sve pretpostavke nepoštenosti valutne klauzule propisane člancima 84. i 81. (NN 96/03, 79/07, 125/07; dalje: „ZZP“). Da je to nemoguće učiniti u ovom sporu, proizlazi iz sljedećih okolnosti.

Prvenstveno, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti.

Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Ugovorom jasno određeno da je iznos kredita u valuti CHF, te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama ugovora koje reguliraju otplatu kredita predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti. Navedene odredbe jasno su koncipirane ugovorom te unesene u ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz ugovora. Pored toga, tužitelj je potpisom ugovora potvrdio upoznatost sa značenjem valutne klauzule. Ugovorom o kreditu jasno je propisano da: „Korisnik kredita potpisom ovog ugovora potvrđuje da je upoznat sa promjenjivošću tečaja izabrane valute ugovora koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti svih novčanih obveza po ovom kreditu te svjesno i dobrovoljno preuzima rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na HRK, a Kreditor otklanja sa sebe svaku odgovornost za rizik preuzet izborom valute ugovora.“ Neosnovano je da tužitelj sada, kada je prošlo preko deset godina od sklapanja ugovora, tvrditi da mu odredbe ugovora ipak nisu bile jasne i da nije bio svjestan rizika promjene tečaja CHF u odnosu na HRK. Isto tako, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Slijedom navedenog, budući da je u konkretnom slučaju sporna odredba ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena. Nadalje, tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. U pogledu ocjene je li tuženik u ugovornom odnosu tužitelja i tuženika postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik upućuje na stajalište koje je VSRH zauzeto u njegovom rješenju broj Revt 575/16 od 3. listopada 2017. (dalje: „rješenje VSRH“) i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim.

Prema stavu revizijskog suda, od presudnog značaja za ocjenu poštenosti postupanja tuženika u ugovornom odnosu s potrošačem, jest utvrđenje činjenice je li tuženik „…kao financijske ustanove znale, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu i uz primjenu valutne klauzule?“ Na taj način, VSRH je nižim sudovima dao jasnu smjernicu što bi trebala biti polazna osnova u utvrđenju je li tuženik, kao i ostale banke, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon razdoblja obuhvaćenog utvrđenjima u Parnici Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a koja neravnoteža mora biti značajna.

Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu/u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja – potrošača) uslijed nepredvidivih ili naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik ističe da, iako osporava osnovu tužbenog zahtjeva i iako nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva, samu visinu tužbenog zahtjeva tuženik ne osporava. Slijedom navedenog, a iz razloga procesne ekonomičnosti i efikasnosti u predmetnom postupku je nesvrsishodno izvođenje dokaza financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem koje predlaže tužitelj, stoga tuženik dostavlja obračun banke u prilogu. Razlog zbog kojeg tuženik nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva je sljedeći. Naime, tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Dapače, da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja ugovora. Slijedeći logiku tužitelja, ukoliko bi ovaj sud zaključio da su utužene odredbe ugovora o kreditu bez pravnog učinka, nastaje pravna praznina unutar samog ugovora, s obzirom da u ugovoru uopće ne bi bilo određeno na koji način se kamatna stopa mijenja. Upravo stoga ne bi bilo mjesta tužiteljevoj tvrdnji da ima pravo na razliku između početnog anuiteta i naplaćenih anuiteta. Bez obzira na navedeno, tuženik ne prigovara visini istaknutog tužbenog zahtjeva i, posljedično, smatra da nema mjesta provođenju financijsko- knjigovodstvenog vještačenja. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te da obveže tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. U podnesku od 7. veljače 2024. tužiteljica je navela da su prigovori tuženika u potpunosti u suprotnosti s pravomoćnim utvrđenjima svih sudskih instanci u Republici Hrvatskoj, a sve vezano uz postupak kolektivne pravne zaštite potrošača u kojem je tuženik sudjelovao kao tužena, a koji je vođen upravo u pogledu istovrsnih ugovornih odredbi o valuti švicarski franak. Sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku članka 502.c te Zakonu o zaštiti potrošača članku 138.a (sada članak 118) ovakva presuda u postupku pravne zaštite Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18- 11 obvezuje sud te prvostupanjski sud ne može u ovom postupku donijeti nikakvu drukčiju odluku pošto je vezan uz pravna utvrđenja presude o ništetnosti ugovorne klauzule u švicarskim francima. Pravno utvrđenje presude zbog P-1410/12 i to pravomoćne je upravo nepoštenost i ništetnost odredbi koje su predmet ovog postupka i to odredbe o valuti kredita iskazane kao švicarski franak i odredbe o jednostranoj promjenjivoj kamatnoj stopi, a kod takvog utvrđenja dolazi do propisanog proširenog djelovanja članka 12 ZPP-a, a koje podrazumijeva sve postupke koje pokrene potrošač temeljem takvih kolektivnih sporova. Tužitelj ističe kako je u ugovorni odnos s tuženikom pristupio s načelom povjerenja te da nije imao razloga posumnjati u namjere tuženika pa je s povjerenjem prihvatio informacije koje mu je tuženik pružio u predugovornim i ugovornoj fazi odnosa, a tuženik u pogledu sporne odredbe ugovora kojom se kunska protuvrijednost kredita vezuje uz švicarski franak nije tužitelju baš kao niti jednom potrošaču prezentirao nikakve posebne rizike. Tužitelj smatra neosnovanim navod tuženika da je za potraživanje tužitelja nastupila zastara. Podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudu Republike Hrvatske donošenjem presude broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. zastara počela ponovno teći u odnosu na tražbinu s osnova ugovorene valute i promjenjive kamatne stope kod čega se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare.

4. U podnesku od 28. studenog 2024. tužiteljica se očitovala na nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka te je postavila konačni tužbeni zahtjev i predložila da tuženik isplati tužitelju iznos od 3.701,86 eura na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa tj. počam od 01. lipnja 2005. godine do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje, od 01. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12% godišnje, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. godine po stopi od 8,14% godišnje, od 01. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. godine po stopi od 8,05% godišnje, od 01. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. godine po stopi od 7,88% godišnje, od 01. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. godine po stopi od 7,68% godišnje, od 01. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. godine po stopi od 7,41% godišnje, od 01. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. godine po stopi od 7,09% godišnje, od 01. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. godine po stopi od 6,82% godišnje, od 01. siječnja 2019. pa do isplate po stopi od 6,54% godišnje odnosno po stopi koja se određuje povećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za 3 postotna poena, a sve u roku od 15 dana i to na iznos od 0,26 eur počam od dana 21. veljače 2007. godine pa do isplate, na iznos od 1,57 eur počam od dana 21. ožujka 2007. godine pa do isplate, na iznos od 0,01 eur počam od dana 21. travnja 2007. godine pa do isplate, na iznos od 0,36 eur počam od dana 21. siječnja 2008. godine pa do isplate, na iznos od 4,39 eur počam od dana 21. ožujka 2008. godine pa do isplate, na iznos od 1,00 eur počam od dana 21. travnja 2008. godine pa do isplate, na iznos od 8,56 eur počam od dana 21. listopada 2008. godine pa do isplate, na iznos od 7,33 eur počam od dana 21. studenog 2008. godine pa do isplate, na iznos od 6,82 eur počam od dana 21. prosinca 2008. godine pa do isplate, na iznos od 23,01 eur počam od dana 21. siječnja 2009. godine pa do isplate, na iznos od 24,47 eur počam od dana 21. veljače 2009. godine pa do isplate, na iznos od 18,59 eur počam od dana 21. ožujka 2009. godine pa do isplate, na iznos od 19,16 eur počam od dana 21. travnja 2009. godine pa do isplate, na iznos od 19,70 eur počam od dana 21. svibnja 2009. godine pa do isplate, na iznos od 17,47 eur počam od dana 21. lipnja 2009. godine pa do isplate, na iznos od 17,69 eur počam od dana 21. srpnja 2009. godine pa do isplate, na iznos od 17,58 eur počam od dana 21. kolovoza 2009. godine pa do isplate, na iznos od 17,36 eur počam od dana 21. rujna 2009. godine pa do isplate, na iznos od 18,79 eur počam od dana 21. listopada 2009. godine pa do isplate, na iznos od 21,46 eur počam od dana 21. studenog 2009. godine pa do isplate, na iznos od 23,02 eur počam od dana 21. prosinca 2009. godine pa do isplate, na iznos od 25,61 eur počam od dana 21. siječnja 2010. godine pa do isplate, na iznos od 27,41 eur počam od dana 21. veljače 2010. godine pa do isplate, na iznos od 30,27 eur počam od dana 21. ožujka 2010. godine pa do isplate, na iznos od 30,72 eur počam od dana 21. travnja 2010. godine pa do isplate, na iznos od 34,27 eur počam od dana 21. svibnja 2010. godine pa do isplate, na iznos od 38,60 eur počam od dana 21. lipnja 2010. godine pa do isplate, na iznos od 40,70 eur počam od dana 21. srpnja 2010. godine pa do isplate, na iznos od 47,71 eur počam od dana 21. kolovoza 2010. godine pa do isplate, na iznos od 49,04 eur počam od dana 21. rujna 2010. godine pa do isplate, na iznos od 47,99 eur počam od dana 21. listopada 2010. godine pa do isplate, na iznos od 49,86 eur počam od dana 21. studenog 2010. godine pa do isplate, na iznos od 63,77 eur počam od dana 21. prosinca 2010. godine pa do isplate, na iznos od 61,16 eur počam od dana 21. siječnja 2011. godine pa do isplate, na iznos od 61,97 eur počam od dana 21. veljače 2011. godine pa do isplate, na iznos od 64,39 eur počam od dana 21. ožujka 2011. godine pa do isplate, na iznos od 61,45 eur počam od dana 21. travnja 2011. godine pa do isplate, na iznos od 68,58 eur počam od dana 21. svibnja 2011. godine pa do isplate, na iznos od 79,16 eur počam od dana 21. lipnja 2011. godine pa do isplate, na iznos od 89,58 eur počam od dana 21. srpnja 2011. godine pa do isplate, na iznos od 98,16 eur počam od dana 21. kolovoza 2011. godine pa do isplate, na iznos od 82,37 eur počam od dana 21. rujna 2011. godine pa do isplate, na iznos od 73,30 eur počam od dana 21. listopada 2011. godine pa do isplate, na iznos od 75,43 eur počam od dana 21. studenog 2011. godine pa do isplate, na iznos od 79,78 eur počam od dana 21. prosinca 2011. godine pa do isplate, na iznos od 83,88 eur počam od dana 21. siječnja 2012. godine pa do isplate, na iznos od 16,83 eur počam od dana 21. veljače 2012. godine pa do isplate, na iznos od 15,80 eur počam od dana 21. ožujka 2012. godine pa do isplate i na iznos od 1.973,83 eur počam od dana 21. travnja 2012. godine pa do isplate. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka sa zateznim kamatama počev od dana donošenja prvostupanjske presude po stopi u smislu članka 29. stavak 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, pa do isplate, a sve to u roku 15 dana.

5. U dokaznom postupku izvršen je uvid u ugovor o kreditu broj 361188 od 12. siječnja 2007., prometnu karticu po kreditu, otplatnu tablicu po kreditu, plan otplate u jednokratnim anuitetima, pročitan je nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka Mitra Obradovića od 17. listopada 2024., a u svrhu dokazivanja saslušana je tužiteljica ŽR.

6. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka sud je nesporno utvrdio da je tužiteljica kao korisnik kredita s pravnim prednikom tuženika Volksbank d.d. kao kreditorom sklopila ugovor o kreditu broj 361188 dana 12. siječnja 2007. Člankom 1. ugovora o kreditu pravni prednik tuženika je kao kreditor odobrio tužiteljici kao korisniku kredita iznos od 20.279,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate. Ugovorne strane ugovorile su člankom 2. redovnu kamatnu stopu od 6,15 % godišnje, promjenjivu u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora, a člankom 4. ugovora o kreditu ugovorili su i valutnu klauzulu na način da se ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti. Člankom 8. ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 297,71 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora za devize važećem na dan dospijeća, a anuitet dospijeva na naplatu svakog dvadesetog u mjesecu.

7. Nesporno je u ovom postupku da je radi zaštite kolektivnih prava potrošača vođen kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-1401/12 postupak po tužbi tužitelja Potrošač-Hrvatski savez udruge potrošač protiv banaka te je sud donio presudu kojom je odlučio o tužbenim zahtjevima tužitelja. Povodom žalbi na presudu odluku je donio Visoki trgovački sud Republike Hrvatske pod brojem Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. godine, a povodom revizije i Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 9. travnja 2015. godine. Iz navedenih odluka sudova, izreka presuda i obrazloženja proizlazi da je utvrđeno da su ugovori o kreditu sklopljeni između tuženih banaka i potrošača u CHF uz ugovorenu promjenjivu kamatu stopu sklapani u razdoblju od 2003. do 2008. godine pa se obzirom na vrijeme pokretanja postupka zaštite kolektivnog prava potrošača 4. travnja 2012. godine kada je podnesena tužba te punopravnog članstva Republike Hrvatske u Europskoj uniji 1. srpnja 2013. godine na sporne odnose primjenjuje pravo Republike Hrvatske uz tumačenje u duhu prava Europske unije. Ugovorna odredbe ugovora o kreditu u CHF kojima se određuje da je kamatna promjenjiva prema odluci banke nerazumljiva je i dopušteno je ocjenjivati njihovu poštenost. Ta odredba nije razumljiva jer brojni i nepovezani kriteriji koje sadrže opći uvjeti na daju temelj za ocjenu da se radi o objektiviziranim kriterijima koji bi se mogli podvesti pod pojam odredivog predmeta obveza, niti ugovor niti opći uvjeti na koji se ugovori pozivaju ne sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Takva odredba ne samo da nije razumljiva prosječnom potrošaču nego nije razumljiva nikome čemu u prilog ide i činjenica da je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope, koja se mijenja, odluka banke, koja može i ne mora biti u skladu s kriterijima iz općih uvjeta, kako bi oni bili razumljivi. Odredbe ugovora o kamatnoj stopi u ugovorima o kreditima osim u djelu kojima je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu su nepoštene i te ugovorne odredbe su ništetne. Formulacija ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ne omogućava potrošaču da već u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu može znati koliko će ta kamatna stopa iznositi tijekom trajanja ugovorenog vremena kredita. Obzirom na razdoblje u kojima su sklapani ugovori o kreditu za ocjenu valjanosti ugovorenih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007. godine do kada je taj zakon bio na snazi te potom od 7. kolovoza 2007. Zakon o zaštiti potrošača (NN 97/07, 125/07) kada je taj zakon stupio na snagu do 31. prosinca 2008. godine. Odredbom članka 84. ZZP/03 kao i odredbom članka 99. ZZP/09 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile su standardni dio ugovora o kreditu o kojim odredbama se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora te takve ugovorne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita- potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku-trgovca kao druge ugovornu stranu što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje, načelu zabrane zlouporabe prava. Nadalje, nije sporno da je u istom postupku Trgovački sud u Zagrebu donio presudu kojom je utvrdio da su tužene banke u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franaka, a da prije zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovcu nisu potrošaču u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora u svezi zaključenja ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te su time postupile suprotno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 12/05, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. tog Zakona i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Taj dio prvostupanjske presude potvrđen je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Odlukom, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. revizije tuženih banaka u postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod broj P-1404/2012 su kao nedopuštene odbačene i odbijene kao neosnovane. Iz izreke i obrazloženja navedenih presuda utvrđeno je da ugovorne odredbe o ugovaranju valutne klauzule iako su bile uočljive nisu bile razumljive. Tužene banke nisu dale sve potrebne informacije potrošaču na temelju kojih bi prosječni potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose, a specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama.

8. Prema odredbi članka 502.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interesa i prava.

10.1. Prema odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku fizičke ili pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. tog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se te osobe na njih pozvati.

9. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku, ocjena je ovoga suda da postupanje tuženika u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, slijedom čega sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužbe tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu osnovan, a isto tako sud nalazi da je osnovan zahtjev za isplatom razlike između plaćenih anuiteta kredita u kunama prema kamatnim stopama koje su se tijekom otplate kredita mijenjale i anuiteta po tečaju na dan isplate kredita bez valutne klauzule.

10. Tužiteljica je tužbom i tužbenim zahtjevom iz tužbe zatražila utvrđenje ništetnosti odredbe članka 1., članka 2. točka 1., članka 2. točka 4. i članka 4. ugovora o kreditu i isplatu preplaćenih iznosa anuiteta temeljem ništetnih odredbi.

12.1. Tužiteljica je u podnesku od 28. studenog 2024. zatražila isplatu iznosa od 3.701,86 eur na ime ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od plaćanja pojedinih preplaćenih anuiteta pa do isplate.

11. Nesporno je sud utvrdio da je tužiteljica s prednikom tuženika sklopila ugovor o kreditu, a člankom 1. prednik tuženika kao kreditor odobrio je tužiteljici kao korisniku kredita iznos od 20.279,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate. Člankom 2. točka 1. ugovorne strane ugovorile su redovnu kamatnu stopu od 6,15% godišnje koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama prednika tuženika kao kreditora dok su člankom 8. ugovorne strane ugovorile otplatu kredita u jednakim mjesečnim anuitetima od 297,71 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora za devize važećem na dan dospijeća, a anuiteti dospijevaju na naplatu dvadesetog u mjesecu.

12. Dakle, kako je već naprijed navedeno radi zaštite kolektivnih prava kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-1401/2012 vođen je postupak po tužbi udruge Potrošača-Hrvatskog saveza udruge za zaštitu potrošača protiv banaka te je presudom toga suda broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno kako je između ostalih i pravni prednik tuženika u ovom postupku u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2018. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koje je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorene obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ugovorom utvrdilo egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o primjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima koja presuda je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda RH u Zagrebu broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine.

13. Naprijed navedeni postupak predstavlja kolektivni postupak, a sukladno odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

14. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanje povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, kako to proizlazi i iz odredbe članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13) kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15. Iz navoda tužbe, iz ugovora o kreditu kao i temeljem iskaza tužiteljice sud utvrdio da se o spornim odredbama ugovora o kreditu kojima je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva i to odlukom kreditora kao i o odredbama vezanim za valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo.

16. Obzirom na razdoblje u kojem je sklopljen ugovor o kreditu za ocjenu valjanosti ugovornih odredbi, mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03- dalje ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007., do kada je taj Zakon bio na snazi, potom od 7. kolovoza 2007., Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 - dalje ZZP/09), a sada je važeći Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15, 14/19 - dalje ZZP/14).

17. Odredbom članka 84. ZZP/03 i odredbom članka 99. ZZP/09, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

18. Materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima regulirana je pravilima Zakona o zaštiti potrošača koji su u tom smislu lex specalis, dok su odredbe Zakona o obveznim odnosima koji ovu materiju također regulira, ali na razini općeg propisa, primjenjuju supsidijarno. O odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa odlukom banke, nije se pojedinačno pregovaralo, a tuženik niti ne tvrdi da je tužiteljica mogla na nju utjecati. U prilog navedenom govori i činjenica da su u ugovore inkorporirani opći uvjeti poslovanja o kojima tužiteljica po prirodi stvari ne može pojedinačno pregovarati. Iako tužena banka tvrdi da je ova odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva, odnosno da se odluke banke o promjeni kamatne stope donose na temelju općih uvjeta poslovanja koji su sastavni dio ugovora (a koji su se tijekom trajanja ugovornog odnosa također mijenjali) tužena ne spori da niti sporni ugovor, niti opći uvjeti ne sadrže niti referentu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope jer se donošenje odluke banke o eventualnoj promjeni kamate u skladu sa tržišnim uvjetima, protivno tvrdnji tuženika, ne može smatrati preciznim načinom utvrđivanja promjene kamatne stope.

19. Na temelju odredbe članka 295. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23), opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a odredbom članka 295. stavak 3. istoga Zakona, propisano je da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje.

20. U konkretnom slučaju, nesporno je da ugovor o kreditu ne sadrži ni referentnu stopu (osnovnu kamatnu stopu za zakašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je stoga tuženik, koristeći takvu ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva, određuje prema odluci banke, mogao postupati savjesno ili nesavjesno.

21. Ovaj sud smatra da je ugovorna odredba kojom se promjena ugovorne kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a pri tome se ne navode kriteriji i mehanizmi promjene kamatne stope, uslijed čega bi tužiteljica mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostataka jasno definiranih parametara za promjenu kamatne stope koji bi pri tome bili razumljivi i prosječnom potrošaču, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva. Ugovorna odredba o promjeni kamatne stope ključna je ugovorna odredba, a ista ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja - tuženika, a sve to bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti referentne stope za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih stranaka, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja jer se kod takvog ugovaranja radi o situaciju da tuženik jednostrano određuje obavezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, niti može konačno provjeriti pravilnost promjene jer za to nema nikakvih pouzdanih kriterija.

22. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između ugovornih stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora.

23. Takvom ugovornom odredbom tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, u konkretnom slučaju kamate, što je u suprotnosti sa odredbom članka 247. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Osim toga, sukladno odredbi članka 269. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, kako je propisano odredbom članka 272. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima. Ako je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan, što je propisano odredbom članka 270. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima.

24. Niti Zakon o zaštiti potrošača niti Zakon o obveznim odnosima ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, koje načelo proizlazi iz odredbe članka 4. Zakona o obveznim odnosima, kojom je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Poštovanje ovog načela znači postupati s povjerenjem prema osobi i interesima druge strane, međusobno se obavještavati o stanju pravnog posla i polagati račune, uvažavati interese obiju ugovornih strana glede tumačenja ugovora, razvijati međusobnu suradnju, suzdržavati se od dvoličnog i proturječnog ponašanja, njegovati otvorenost i iskrenost u vrijeme zasnivanja određenog obvezno pravnog odnosa, te pokazivati spremnost na potpuno i valjano ostvarenje i ispunjenje ugovorom preuzetih obaveza. Radi se o otvorenoj pravnoj normi koja samo načelno određuje na koji bi se način subjekti obveznog pravnog odnosa trebali ponašati, a pri tome je naglašena upravo vjera, odnosno povjerenje između ugovornih strana, pa bi povjerenje trebalo biti ključni element i načela savjesnosti i poštenja.

25. Činjenica je da u potrošačkim ugovorima o kreditu banke nisu imale obvezu ugraditi egzaktne parametre za promjenu kamatne stope i metodu izračuna tih parametara obzirom da u razdoblju od 2004. do 2008., nije bila propisana takva obveza banaka, međutim nepostojanje zakonske regulative kojom bi se naložilo banci da u ugovoru o kreditu precizno i jasno odredi način utvrđivanja i uvjete promjenjivosti kamatne stope, ne daje istima i ovlaštenje da kamatnu stopu mijenjaju po vlastitom nahođenju bez mogućnosti utjecaja druge ugovorne strane na takvu odluku i da jednostranom odlukom mijenjaju visinu obveze potrošača odnosno druge ugovorne strane.

26. Uzimajući u obzir činjenicu da je kamata cijena, da je cijena kao što je ranije navedeno, bitni element ugovora o kreditu te da mora biti određena, odnosno odrediva, već samim time odredba koju koristi tuženik, odnosno pravni prednik tuženika, na temelju koje cijenu određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, je protivna načelu savjesnosti i poštenja.

27. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., ističe se da: "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi od dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franaka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva, sukladno odluci banke, dakle vjerovniku."

28. Obzirom na činjenicu da u ugovorima u kojima koristi odredbu o promjeni kamatne stope, tuženik, odnosno prednik tuženika nije odredio referentnu stopu, da u vrijeme sklapanja ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena, te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, pri tome rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovoga suda trebala odrediti elemente za koje se veže promjena i način njihove promjene, ugovoriti precizne pretpostavke uz koje se kamatna stopa može promijeniti, sve kako bi potrošač znao koji su to elementi na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa, to s ciljem kako bi njegova obveza bila odrediva, no vodeći računa o svom interesu i koristeći činjenicu nepostojanja propisa koji mu takvo što nalaže, tuženik tužitelju kao potrošaču nameće ugovorne odredbe koje tužitelja stavljaju u neravnopravni položaj, a koje odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

29. Nadalje, dužnost je tuženika, odnosno prednika tuženika bila da prilikom pregovaranja tužitelju pruži sve potrebne informacije vezane za valutnu klauzulu, a ne mu prepustiti da se sam informira, pogotovo ako se ima u vidu da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na švicarski franak, stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojima ne raspolaže prosječni potrošač. Tuženik je trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak, uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je također protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača, banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika i iskustva u poslovanju zna za taj rizik.

30. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., između ostaloga je naveo da su tužene banke propustile potrošačima objasniti pravo značenje švicarskog franka kao "sigurne valute", propustili su istinito informirati da je ta valuta sigurno ulaganje za banke, a ne korisnike kredita, pri čemu su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima, u trenutku sklapanja ugovora, dakle kao stručne osobe to znale ili morale znati za razliku potrošača koji isto nije znao. Prosječnom potrošaču odredbe ugovora u kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive, pa je banka, odnosno u konkretnom slučaju tuženik bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužitelju pomoći da se u okviru zakonom dozvoljenih mogućnosti koristi uslugama banke, ali ne na svoju štetu.

31. Neravnoteža u pravima i obvezama je znatna jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci kao kreditoru i cijena, jer se i kamata u konačnici plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, već samim sklapanjem ugovora koji sadrži sporne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, konkretno neravnoteža u pravima i obvezama utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa, te na primjeni valutne klauzule je znatna i postoji, jer se radi o odredbama u tipskim formularnim ugovorima sastavljenim unaprijed od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik, ne znajući za njega jer o tome nije informiran.

32. Može se zaključiti da neravnotežu nisu prouzrokovale promjene kamatne stope, ni promjene tečaja valute, nego ugovorne odredbe koje zbog svoje formulacije tužitelja dovode u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca jer je tužitelj znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali nije mogao znati, zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati visina glavnice i kamatna stopa.

33. Odredbom članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača/03 te članka 96. Zakona o zaštiti potrošača/07 propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, što je ovdje slučaj, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste, a potome sukladno odredbi članka 323. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima i obvezu svake ugovorne strane da vrati ono što je primila na temelju takvog pravnog posla, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, što je slučaj u ovoj pravnoj stvari.

34. Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020., u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedenog članka 502.c Zakona o parničnom postupku, a isto tako i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15 - dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. 35. Odredbom članka 1111. stavak 1., 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obaveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Odredbom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

36. Na temelju naprijed navedenoga ovaj sud je mišljenja da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu zaključenog između parničnih stranaka dana 12. siječnja 2007. kojima se korisnik kredita obvezao kreditoru iznos kredita vratiti uz redovnu kamatu koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva te kojima se kamata i glavnica kredita vežu za valutu švicarski franak, nepoštene, posljedica je čega ništetnost takvih odredbi, slijedom čega tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju ništetnih odredbi od njega naplatio i primio jer je tako naplaćeni novčani iznos tuženik stekao bez osnove, u smislu odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima.

37. Obzirom na sve naprijed navedeno sud ocjenjuje da je odredba članka 2. točka 1. i članka 8. Ugovora o kreditu broj 361188 sklopljen između tužiteljice kao korisnika kredita i prednika tuženika kao kreditora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula ništetna, kamatna stopa u vrijeme ugovaranja ugovora o kreditu nije bila određena, a niti odrediva, nerazumljiva je i nepoštena, a sve u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača koji zakon je vrijedio u vrijeme sklapanja pravnog posla – ugovora o kreditu. Odredba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, koju promjenu ugovorene kamatne stope donosi isključivo davatelj kredita, bez jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu korisnika kredita tako da davatelj kredita određuje obvezu korisnika kredita koju obvezu korisnik kredita kroz ugovoreno razdoblje povrata kredita ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može provjeriti. Isto tako, ugovorna odredba kojom se glavnica iz ugovora o kreditu vezala za valutu švicarski franak iako je bila uočljiva i jasna nije bila razumljiva i tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije dao sve potrebne informacije tužitelju iz kojih bi tužitelj mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koje takva ugovorna odredba nosi.

38. Tužiteljica je tužbom i konačno postavljenim tužbenim zahtjevom zatražila isplatu preplaćenih anuiteta kredita temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

39. Sud je u ovom postupku utvrdio da je ništetna odredba članka 2. točka 1. i 8. ugovora o kreditu kojeg su 12. siječnja 2007. sklopili tužiteljica kao korisnik kredita i prednik tuženika kao kreditor, a utvrđenje ništetnosti je deklaratorno pa bez obzira što tužiteljica u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu takav zahtjev nije stavila ista ima pravo tražiti isplatu preplaćenih anuiteta kredita temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

40. Odredbom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima određeno je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

41. Prema članku 1115. istog zakona kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

42. Na temelju naprijed navedenog sud nalazi da je odredba ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i prednika tuženika kojim se korisnik kredita obvezao kreditoru iznos kredita vratiti uz redovnu kamatu koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva te koja se kamata i glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak nepoštena, posljedica čega je ništetnost takvih odredbi pa tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takve ništetne ugovorne odredbe naplatio i primio od tužitelja ocjenjujući da je ništetnom odredbom tuženik takve naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima.

43. Radi utvrđenja postojanja razlike u plaćanju anuiteta kredita provedeno je vještačenje po vještaku knjigovodstvene struke Mitru Obradović.

44. Knjigovodstveni vještak Mitar Obradović u svom pisanom nalazu i mišljenju naveo je da je tužitelj 12. siječnja 2007. sklopio ugovor o kreditu broj 361188 s kreditorom Hrvatskom poštanskom bankom, a iznos kredita je 20.270,00 CHF i isplaćen je 15. siječnja 2007. po srednjem tečaju HNB za devize na dan isplate kredita od 4,570678 kn s rokom otplate 84 mjeseca i ugovorenom kamatnom stopom od 6,15% godišnje. Dospijeće prvog anuiteta prema inicijalnom otplatnom planu je bilo 20. veljače 2007. u iznosu od 297,71 CHF što primjenom tečaja na dan isplate iznosi 1.322,06 kn. Prema ugovoru o kreditu tužitelj je trebao uplatiti ukupno 72 rate po 292,70 CHF i jednu ratu po 292,10 CHF po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja odnosno ukupno 25.007,38 CHF ili 114.300,68 kn prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita. Tužitelj je ranije otplatio cjelokupni kredit uplatom 5. travnja 2012. u iznosu od 45.497,68 kn. Tužitelj je uplatio više na ime kamate zbog porasta kamatne stope i tečaja sadržanog u kamati 5.089,80 kn, za razliku kamate 2.543,81 kn ili 344,20 eura, a na ime samo više plaćene kamate zbog porasta kamatne stope iznos od 2.593,36 kn. Tužitelj je uplatio razliku glavnice na ime promjene tečaja u iznosu od 22.903,38 kn i više je uplatio na ime glavnice zbog većeg tečaja u iznosu od 23.267,54 kn. Tužitelj je uplatio razliku na ime anuiteta zbog povećanja tečaja u glavnici i povećanja tečaja u kamati i povećanja kamatne stope 27.891,45 kn. Mišljenje je vještaka da je tužitelj uplatio više na ime anuiteta zbog povećanja tečaja u glavnici, povećanja tečaja u kamati i povećanja kamatne stope 27.891,45 kn odnosno 3.701,86 eura, a ako se uzmu u obzir samo preplate platio je više u iznosu od 28.357,35 kn odnosno 3.763,67 eur.

44.1. Knjigovodstveni vještak dao je i tabelarni prikaz svog nalaza i mišljenja.

45. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka ocjenjujući da je isti dan u skladu s pravilima struke, a stranke nisu imale primjedbi na nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka.

46. Tužiteljica je tužbeni zahtjev iz podneska od 28. studenog 2024. uskladila s nalazom i mišljenjem knjigovodstvenog vještaka.

47. Budući da je sud utvrdio da je tuženik iznos od 3.701,86 eura na ime razlike više plaćene glavnice kredita zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja stekao bez osnove to je sud tužbeni zahtjev tužbe tužiteljice radi isplate tog iznosa u cijelosti prihvatio. Isto tako, sud je prihvatio zahtjev tužiteljice za isplatom zakonske zatezne kamate za svaki pojedini više plaćeni mjesečni iznos anuiteta kredita od dana plaćanja kredita pa do isplate, odnosno od dana u mjesecima u kojima je tužiteljica mjesečne iznose kredita i plaćala.

48. Stoga je odlučeno kao u točki I izreke.

49. Tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja tužiteljice.

50. Sud smatra da je prigovor zastare potraživanja tuženika djelomično osnovan. 51. Tužiteljica potražuje od tuženika razliku više plaćene glavnice kredita zbog promjene kamatne stope i povećanja tečaja švicarskog franka za period od veljače 2007. do travnja 2012.

52. Prema odredbi članka 219. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima određeno je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveza. Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveza. Odredbom članka 215. stavak 1. istoga zakona određeno je da zastara počinje teći prvoga dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveza, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a odredbom članka 241. istoga zakona određeno je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Kada je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanje prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanje tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kada je spor okončan ili završen na drugi način kako to proizlazi iz odredbe članka 245. stavak 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima.

53. Prema odredbi članka 225. Zakona o obveznim odnosima tražbina zastarijeva za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

54. Budući da u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare sud smatra da se u ovom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz naprijed navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima.

55. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.).

56. Prema naprijed navedenim odredbama o zastari te prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH sud smatra da je podnošenje kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je vođen pod brojem P-1401/2012 u kojem je tužbe podnesena 4. travnja 2012. prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja toga spora koji je pravomoćno završen donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi zbog promjenjive kamatne stope) kada je zastara počela teći ispočetka, odnosno donošenjem presude broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli).

56.1. Dakle, od naprijed navedenih dana ponovno počinje teći rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. pa zastarni rok od 5 godina u odnosu na kamatnu stopu počinje ponovno teći od 14. lipnja 2014. u odnosu na kamatne stope, a od 15. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu obzirom da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.

57. Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. (zapisnik broj Su-IV-47/2020-2) zauzeo je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

58. U odnosu na prednika tuženika Volksbank d.d. koji je u postupku udruge Potrošač protiv tuženih banaka bio VIII-tuženik, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/2017-10 postala je pravomoćna kako u odnosu na utvrđivanje nedopuštenosti odredbe o promjenjivim kamatnim stopama tako i u odnosu na nedopuštenost valutne klauzule dana 14. lipnja 2018.

59. Dakle, budući da tužiteljica potražuje preplaćene rate kredita za period od veljače 2007. do travnja 2012. to je doista nastupila zastara potraživanja tužiteljice na ime preplaćene kamate zbog promjena kamatne stope kao i preplaćene glavnice zbog povećanja tečaja po ugovoru o kreditu za potraživanja tužiteljice za period veljače 2007. i ožujak 2007. budući je za ta potraživanja nastupila zastara do podnošenja tužbe u kolektivnom sporu, a koja je kako je navedeno podnesena nadležnom trgovačkom sudu 4. travnja 2007.

60. No, sud nalazi da je podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava i protiv između ostalih banaka i prednika tuženika, a koji postupak se vodio kod naprijed navedenog trgovačkog suda pod brojem P-1401/12 prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja tog spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, odnosno donošenjem presude tog suda koja je donesena 13. lipnja 2014. godine pod brojem Pž-7129/13, odnosno pod brojem Pž-6632/2017.

61. Nesporno je da je postupak kod Trgovačkog suda u Zagrebu pokrenut podnesenom tužbom sudu 4. travnja 2012. godine.

62. Sud nalazi da za potraživanja tužiteljice na ime pretplaćenih rata kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule nije nastupila zastara za period od travnja 2007. do travnja 2012. pa je nedvojbeno da potraživanje tužiteljice za taj period nije zastarjelo.

63. Zastara potraživanja tužitelja na ime preplaćenih rata kredita počela je teći iznova tek pravomoćnošću presuda u postupku pokrenutom kolektivnom tužbom udruge Potrošač to zastarni rok od pravomoćnosti odluka Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je bio vođen pod brojem P- 1401/2012 u odnosu na prednika tuženika Volksbank d.d. kako u odnosu na zahtjev za povrat više plaćene kamate i više plaćene glavnice zbog povećanja tečaja koji zastarni rok je počeo teći iznova od 15. lipnja 2018., a tužiteljica je tužbu podnijela sudu 13. lipnja 2023.

64. Stoga je sud tužbeni zahtjev tužbe tužiteljice u iznosu od 3.700,03 eur usvojio, a tužiteljicu s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 1,83 eur kao s neosnovanim odbio.

65. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 5. Zakona o parničnom postupku. Tužiteljica je u ovom postupku uspjela s većim dijelom tužbenog zahtjeva, a s neznatnim dijelom je odbijena zbog kojeg dijela posebni troškovi nisu nastali. Sud je kao osnovan priznao trošak tužiteljice za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, za sastav dva obrazložena podneska za svaki iznos od 200,00 eura, za pristup na pripremno ročište održano 13. prosinca 2023. u iznosu od 100,00 eura budući je pripremno ročište bilo odgođeno, za pristup na pripremno ročište održano 24. siječnja 2024. u iznosu od 200,00 eura, za pristup na glavnu raspravu održanu 6. ožujka 2024. u iznosu od 200,00 eura te za pristup na glavnu raspravu održanu 17. prosinca 2024. u iznosu od 200,00 eura. Dakle, sud je kao osnovan priznao trošak zastupanja tužiteljice u iznosu od 1.300,00 eura i PDV na taj iznos od 325,00 eura pa je priznao ukupan trošak zastupanja tužiteljice u iznosu od 1.825,00 eura. Sud je kao osnovan priznao i trošak tužiteljice na ime troškova knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 398,17 eura pa je priznao ukupan trošak tužiteljice u iznosu od 2.223,17 eur.

66. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Požegi 30. prosinca 2024.

S u d a c:

Ilka Leko

Naputak o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana objave presude, odnosno od primitka prijepisa presude u 3 istovjetna primjerka.

DNA:

1. Odvjetnik Dominik Brekalo, Požega

2. Odvjetničko društvo Žurić i partneri d.o.o., Zagreb, Savska cesta 32

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte