Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u Opatiji

Maršala Tita 4

51410 Opatija

Poslovni broj P-2072/2019-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sucu toga suda Renati Slavić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice KV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Miljenku Mrakovčiću, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Miljenko Mrakovčić i Bojan Milić u Rijeci, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB : 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćnici Sanji Krišto, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Leko & Partneri u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane 6. studenog 2024., u nazočnosti tužiteljice i zamjenika punomoćnika stranaka, temeljem objave od 30. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I-Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe sadržane u članku 4 i članku 7. Ugovora o kreditu 9011651917 koji je dana 12.07.2006.godine solemniziran kod javnog bilježnika Boleslava Dvorničića iz Krka, broj ovjere Ou-210/2006, a koje odredbe vezuju iznos kredita za valutu CHF, određuju redovnu kamatnu stopu na način da je ista promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i da se kredit otplaćuje u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća anuiteta.

II-Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. , sa sjedištem u [adresa], OIB: 02535697732, da tužitelju KV, iz [adresa] ([adresa]) , [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati sveukupan iznos od 6.517,40 € ( slovima: šesttisuća i petstosedamnaest eura i četrdeset centi ) / 49.105,41 kn (slovima:četrdesetidevettisuća i stopetkuna i četrdesetijednu lipu) zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim po stopi od 15% godišnje od dana 31. kolovoza 2006.godine do dana 31.prosinca 2007.godine , po stopi od 14 % godišnje od dana 01.siječnja 2008.godine do dana 30.lipnja 2011.godine, po stopi od 12 % godišnje tekućim od dana 1.srpnja 2011.godine do dana 31.srpnja 2015.godine, po stopi od 8,14 % godišnje tekućim od dana 1.kolovoza2015.godine do dana 31.prosinca 2015.godine, po stopi od 8,05 % godišnje tekućim od dana 1.siječnja 2016.godine do dana 31.prosinca 2016. godine, po stopi od 7,88% godišnje od dana 1.srpnja 2016.godine do dana 31.prosinca 2016.godine, po stopi od 7,68% godišnje tekućim od dana 1.siječnja 2017.godine do dana 30.lipnja 2017.godine, po stopi od 7,41 % godišnje tekućim od dana 1.srpnja 2017.godine do dana 31.prosinca 2017.godine, po stopi od 7,09 % godišnje tekućim od dana 1.siječnja 2018.godine do dana30.lipnja 2018.godine, po stopi od 6,82 % godišnje tekućim od dana 1.srpnja2018.godine do 31.prosinca 2018.godine, po stopi od 6,54 % godišnje tekućim od dana 1.siječnja 2019.godine pa do 30.06.2019., po stopi od 6,30 % godišnje tekućim od dana 1.srpnja 2019.godine pa do 31.12.2019.godine, po stopi od 6,11 % godišnje tekućim od dana 1.1.2020.godine pa do 30.06.2020.godine, po stopi od 5,89 % godišnje tekućim od dana 1.7.2020. pa do 31.12.2020.godine, po stopi od 5,75 % godišnje tekućim od dana 1.1.2021. - .30.06.2021. godine, po stopi od 5,61 % godišnje od 1.7.2021. -31.12.2021., po stopi od 5,49 % godišnje od dana 1.1.2022. -30.06.2022., po stopi od 5,31 % godišnje od 1.7.2022.- 31.12.2022.godine, po stopi od 5,50 % godišnje od 1.1.2023. godine, pa do isplate a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema stopi koja se određuje , za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, i to na iznose kako slijedi:

-na iznos od 5,32 kuna, od dana 31.08.2006. godine, pa do isplate;

-na iznos od 5,20 kuna, od dana 30.09.2006. godine, pa do isplate;

- na iznos od 72,47 kuna, od dana 31.08.2007.godine, pa do isplate;

-na iznos od 44,48 kuna, od dana 30.09.2007. godine, pa do isplate;

-na iznos od 203,52 kuna, od dana 31.10.2007. godine, pa do isplate;

-na iznos od 64,97 kuna, od dana 30.11.2007.godine, pa do isplate;

-na iznos od 53,11 kuna, od dana 31.12.2007..godine, pa do isplate;

-na iznos od 74,92 kuna, od dana 31.01.2008.godine, pa do isplate;

-na iznos od 196,72 kuna, od dana 29.02.2008.godine, pa do isplate;

-na iznos od 227,44 kuna, od dana 31.03.2008.godine, pa do isplate;

-na iznos od 176,81 kuna, od dana 30.04.2008. godine, pa do isplate;

-na iznos od 165,65 kuna, od dana31.05.2008. godine, pa do isplate;

-na iznos od 182,17 kuna, od dana 30.06.2008.godine, pa do isplate;

-na iznos od 149,36 kuna, od dana 31.07.2008.godine, pa do isplate;

-na iznos od 151,22 kuna, od dana 31.08.2008. godine, pa do isplate;

-na iznos od 170,58 kuna, od dana 30.09.2008. godine, pa do isplate;

-na iznos od 332,82 kuna, od dana 31.10.2008.godine, pa do isplate;

-na iznos od 223,40 kuna, od dana 30.11.2008. godine, pa do isplate;

-na iznos od 340,19 kuna, od dana 31.12.2008.godine, pa do isplate;

-na iznos od 358,03 kuna, od dana 31.1.2009.godine, pa do isplate;

-na iznos od 365,86 kuna, od dana 28.2.2009.godine, pa do isplate;

-na iznos od 341,26 kuna, od dana 31.3.2009.godine, pa do isplate;

-na iznos od 345,17 kuna, od dana 30.04.2009.godine, pa do isplate;

-na iznos od 313,13 kuna, od dana 31.05.2009. godine, pa do isplate;

-na iznos od 285,77 kuna, od dana 30.06.2009.godine, pa do isplate;

-na iznos od 291,90 kuna, od dana 31.07.2009.godine, pa do isplate;

-na iznos od 307,65 kuna, od dana 31.08.2009.godine, pa do isplate;

-na iznos od 305,90 kuna, od dana 30.09.2009.godine, pa do isplate;

-na iznos od 290,85 kuna, od dana 31.10.2009. godine, pa do isplate;

-na iznos od 318,99kuna, od dana30.11.2009. godine, pa do isplate;

-na iznos od 339,52 kuna, od dana 31.12.2009.godine, pa do isplate;

-na iznos od 372,53 kuna, od dana 31.1.2010.godine, pa do isplate;

-na iznos od 363,93 kuna, od dana 28.02.2010.godine, pa do isplate;

-na iznos od 406,56 kuna, od dana 31.03.2010..godine, pa do isplate;

-na iznos od 397,24 kuna, od dana 30.04.2010.godine, pa do isplate;

-na iznos od 416,69 kuna, od dana 31.05.2010.godine, pa do isplate;

-na iznos od 545,74 kuna, od dana 30.06.2010.godine, pa do isplate;

-na iznos od 518,17 kuna, od dana 31.07.2010.godine, pa do isplate;

-na iznos od 592,55 kuna, od dana 31.08.2010.godine, pa do isplate;

-na iznos od 568,64 kuna, od dana 30.09.2010.godine, pa do isplate;

-na iznos od 517,99 kuna, od dana 31.10.2010.godine, pa do isplate;

-na iznos od 565,02 kuna, od dana 30.11.2010.godine, pa do isplate;

-na iznos od 684,16 kuna, od dana 31.12.2010.godine, pa do isplate;

-na iznos od 602,04 kuna, od dana 31.01.2011.godine, pa do isplate;

-na iznos od 631,84 kuna, od dana 28.02.2011.godine, pa do isplate;

-na iznos od 591,80 kuna, od dana 31.03.2011. godine, pa do isplate;

-na iznos od 597,82 kuna, od dana 30.04.2011.godine, pa do isplate;

-na iznos od 718,91kuna, od dana 31.05.2011.godine, pa do isplate;

-na iznos od 792,45 kuna, od dana 30.06.2011.godine, pa do isplate;

-na iznos od 864,60 kuna, od dana 31.07.2011.godine, pa do isplate;

-na iznos od 760,52, kuna, od dana 31.08.2011.godine, pa do isplate;

-na iznos od 689,45 kuna, od dana 30.09.2011.godine, pa do isplate;

-na iznos od 680,58 kuna, od dana 31.10.2011.godine, pa do isplate;

-na iznos od 674,26 kuna, od dana 30.11.2011.godine, pa do isplate;

-na iznos od 705,50 kuna, od dana 31.12.2011..godine, pa do isplate;

-na iznos od 738,35kuna, od dana 31.1.2012.godine, pa do isplate;

-na iznos od 740,23 kuna, od dana 29.02.2012.godine, pa do isplate;

-na iznos od 718,80 kuna, od dana 31.03.2012.godine, pa do isplate;

-na iznos od 729,71 kuna, od dana 30.04.2012.godine, pa do isplate;

-na iznos od 741,13 kuna, od dana 31.05.2012.godine, pa do isplate;

-na iznos od 728,75 kuna, od dana 30.06.2012..godine, pa do isplate;

-na iznos od 729,15 kuna, od dana31.07.2012.godine, pa do isplate;

-na iznos od 719,94 kuna, od dana 31.08.2012..godine, pa do isplate;

-na iznos od 696,55 kuna, od dana 30.09.2012.godine, pa do isplate;

-na iznos od 721,26 kuna, od dana 31.10.2012.godine, pa do isplate;

-na iznos od 734,88 kuna, od dana 30.11.2012.godine, pa do isplate;

-na iznos od 730,13 kuna, od dana 31.12.2012. godine, pa do isplate;

-na iznos od 677,22 kuna, od dana 31.1.2013.godine, pa do isplate;

-na iznos od 722,29 kuna, od dana 28.02.2013.godine, pa do isplate;

-na iznos od 724,47 kuna, od dana 31.03.2013. godine, pa do isplate;

-na iznos od 705,51 kuna, od dana 30.04.2013.godine, pa do isplate;

-na iznos od 655,05 kuna, od dana 31.05.2013.godine, pa do isplate;

-na iznos od 653,70 kuna, od dana 30.06.2013.godine, pa do isplate;

-na iznos od 664,59 kuna, od dana 31.07.2013.godine, pa do isplate;

-na iznos od 685,00 kuna, od dana 31.08.2013.godine, pa do isplate;

-na iznos od 716,19 kuna, od dana 30.09.2013.godine, pa do isplate;

-na iznos od 700,12 kuna, od dana 31.10.2013.godine, pa do isplate;

-na iznos od 727,19 kuna, od dana 30.11.2013..godine, pa do isplate;

-na iznos od 719,92 kuna, od dana 31.12.2013.godine, pa do isplate;

-na iznos od 481,85 kuna, od dana 31.01.2014.godine, pa do isplate;

-na iznos od 494,37 kuna, od dana 28.02.2014.godine, pa do isplate;

-na iznos od 490,57 kuna, od dana 31.03.2014. godine, pa do isplate;

-na iznos od 475,90 kuna, od dana 30.04.2014.godine, pa do isplate;

-na iznos od 469,91 kuna, od dana 31.05.2014.godine, pa do isplate;

-na iznos od 475,22 kuna, od dana 30.06.2014.godine, pa do isplate;

-na iznos od 483,69 kuna, od dana 31.07.2014.godine, pa do isplate;

-na iznos od 493,54 kuna, od dana 31.08.2014..godine, pa do isplate;

-na iznos od 498,66 kuna, od dana 30.09.2014.godine, pa do isplate;

-na iznos od 513,59 kuna, od dana 31.10.2014.godine, pa do isplate;

-na iznos od 520,56 kuna, od dana 31.11.2014.godine, pa do isplate;

-na iznos od 518,74 kuna, od dana 31.12.2014.godine, pa do isplate;

-na iznos od 955,20 kuna, od dana 31.1.2015.godine, pa do isplate;

-na iznos od 578,11 kuna, od dana 28.02.2015.godine, pa do isplate;

-na iznos od 525,20 kuna, od dana31.03.2015.godine, pa do isplate;

-na iznos od 525,20 kuna, od dana 30.04.2015.godine, pa do isplate;

-na iznos od 525,20 kuna, od dana 31.05.2015.godine, pa do isplate;

-na iznos od 525,20 kuna, od dana 30.06.2015.godine, pa do isplate;

-na iznos od 525,20 kuna, od dana 31.07.2015.godine, pa do isplate;

-na iznos od 525,20 kuna, od dana 31.08.2015.godine, pa do isplate;

-na iznos od 525,20 kuna, od dana 30.09.2015.godine, pa do isplate; sve u roku od 15 ( petnaest )dana.

III-Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. , sa sjedištem u [adresa], OIB: 02535697732 da tužitelju KV, iz [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od1.949,99 eur s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja pa do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužiteljica u tužbi, izjavljenoj 11. lipnja 2019., navodi da je kao korisnica kredita 10. srpnja 2006. s tuženikom kao kreditorom sklopila namjenski Ugovor o kreditu broj 9011651917, a koji je 12. srpnja 2006. solemniziran kod javnog bilježnika Boleslava Dvorničića iz Krka broj OU- 210/2006.

2.Člankom 1. predmetnog ugovora tuženik se obvezao staviti na raspolaganje tužiteljici iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 54.700,00 CHF obračunato po srednjem tečaju banke važećem na dan korištenja kredita.

3.Člankom 4. ugovora ugovoreno je da se na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosi 4,35 % godišnje. Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) i sadržana je u anuitetima te dospijeva na naplatu zajeno s njima.

4.Člankom 7. ugovora definiran je rok otplate kredita na 240 mjeseci odnosno 240 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora.

5.Sukladno prvotnom otplatnom planu mjesečni anuitet iznosio je 341,65 CHF ili 1.577,42 HRK.

6.Međutim, tuženik je umjesto po prvotno ugovorenoj kamatnoj stopi od 4,35 % godišnje, jednostranom odlukom mijenjao kamatnu stopu u 6 navrata na način je istu povisivao čime je zbog promjene kamatne stope i rasta valute uz koju je bila vezana otplata kredita, došlo i do promjene u mjesečnim anuitetima u odnosu na prvotni otplatni plan.

7.Tužiteljica je iz navedenih razloga bila primorana s tuženikom kao kreditorom dana 18. prosinca 2015., na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) i sukladno izračunu konverzije kredita na dan 30. rujna 2015., sklopiti Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011651917.

8.Člankom 3. predmetnog aneksa utvrđeno je da nakon konverzije Ugovora o kreditu denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR iznos preostale neplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. iznosi 23.775,91 EUR, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste banke i iznosi 19.669,46 HRK. Člankom 5. aneksa tužiteljici je utvrđen iznos preplate od 2.637,77 EUR odnosno 20.145,97 HRK koji se ima koristiti za namirenje budućih anuiteta koji će dospijevati na naplatu nakon sklapanja aneksa. K tome tužiteljlici je određen novi anuitet u iznosu od 243,88 EUR, plativ u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR za tečajne liste banke važeće na dan plaćanja.

9.Tužiteljica ističe kako isplatom navodno preplaćenog iznosa od 20.145,97 HRK nije ni približno obeštećena zbog primjene ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

10.Tužiteljica se poziva na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 4. srpnja 2013., posl. br. Pž-7129/13 kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja presuda je donesena u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potencijalnih potrošača. Sukladno članku 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/09), sada čl. 118 Zakona, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131 st. 1, sada čl. 106 st. 1 istog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač, ovdje tužiteljica, pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

11.Tužiteljica se poziva i na utvrđenja iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016., kao i na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br.Pž-6632/17. Obzirom na navedene odluke, ništetne su sporne odredbe konkretnog ugovora o kreditu kojima je ugovoreno da će se iznos anuiteta u kojima se vraća kredit vezati za CHF kao i da je iznos zatezne kamate obračunat u tim anuitetima promjenjiv, a da isti ovisi o jednostranoj, netransparentnoj odluci banke.

12.Tužiteljica navodi, u pogledu ništenosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, da se čl. 4. kamatna stopa određena ugovorom mijenjala jednostranom odlukom tuženika, po njegovom vlastitom nahođenju i netransparentnim kriterijima, da se o promjeni nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom kao potrošačem niti se od iste tražila bilo kakva suglasnost. Tuženik nije vršio promjene kamatnih stopa u skladu s promjenama kretanja LIBOR-a na CHF jer je u vrijeme povećanja kamatne stopa LIBOR bio u padu pa je stoga kamatna stopa trebala biti smanjivana, čak i niža od ugovorene, a ne povećavana, bez opravdanog, razumljivog ili obrazloženog razloga. Takvom odredbom u ugovoru o kreditu tužiteljica je de facto dala odobrenje na nepoznate iznose koje je tuženik ovlašten potraživati po netransparentnim kriterijima, što je u suprotnosti s odlukom Europskog suda u predmetu REW Vetrieb AG 92/11 toč. 53.

13.Prilikom ocjenjivanja valjanosti pojedine odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nije dovoljno da ista bude jasna, pregledna i razumljiva potrošaču, već mu prilikom stupanja u obveznopravni odnos moraju biti jasni i razumljivi ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te ugovorne odredbe.

14.U pogledu ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, tužiteljica ističe da je do promjene u visini mjesečnih anuiteta došlo i zbog znatnog porasta tečaja CHF u odnosu na vrijednost kuna u kojoj je vršeno plaćanje. Tuženik s tužiteljicom nije pojedinačno pregovao o valuti CHF uz koju je vezana glavnica. Upravo suprotno, tuženik je tužiteljici takav ugovor prikazao kao najpovoljniji zbog niže kamatne stope, pri tom ne ukazavši na rizik zbog izglednosti promjene tečaja CHF, zbog čega je ugovorna odredba o indeksaciji ugovorne obveze u CHF nepoštena, pa time i ništetna. Razumljivost odredbe o valutnoj klauzuli od strane potrošača bilo je potrebno ispitati imajući u vidu cjelokupni ugovor i to na način da potrošač bude u stanju procijeniti sve ekonomske posljedice koje za njega iz takvog ugovora proizlaze. Tužiteljica se poziva na praksu ESP-a, presuda br. C-119/17. Tužiteljica se ne bi upustila u takav oblik pravnog posla da je znala da se na nju prebacuje sveukupni rizik proizvoda, a što bi joj bilo jasno da je bila pravilno informirana.

15.Opisanim nepoštenim odnosno ništetnim odredbama ugovora o kreditu je u konkretnom slučaju određena cijena novca isplaćenog tužiteljici. Tužiteljica se poziva i na stav Suda EU u predmetu C-118/17.

16.Za slučaj da tuženik osporava aktivnu legitimaciju tužiteljice iz razloga sklapanja aneksa ugovora o kreditu, pa da je time prestao postojati prijašnji ugovor o kreditu, a da aneks s valutnom klauzulom u EUR predstavlja zaseban ugovor, ističe se kako zaključenjem aneksa tužiteljica nije izašla iz ranije ugovorenog odnosa, odnosno nije sklopila novi ugovor o kreditu, budući da dodatak ugovora o kreditu, po prirodi stvari, prati pravnu prirodu osnovnog ugovora, a ugovorne strane ne mogu svojom voljom konvalidirati ništetne odredbe ugovora niti obnovom, niti nagodbom, jer ukoliko su ništetne odredbe osnovnog ugovora, utoliko su ništetni i svi njegovi dodaci, obzirom se ništetnost utvrđuje ex tunc. Pritom se tužiteljica poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-2868/18.

17.Uslijed primjene ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli došlo je do promjene u mjesečnim anuitetima pa tužiteljica u tužbi navodi da je ukupno preplatila iznos od 39.960,696 HRK, a na tu okolnost predložila je i provođenje financijskog vještačenja zadržavajući pravo sukladno čl. 186.b ZPP-a, naknadno odrediti tužbeni zahtjev.

18.Tužbenim zahtjevom, konačno preciziranim nakon provedenog financijskog vještačenja, tužiteljica predlaže kao što je odlučeno u izreci presude.

19.Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti navodeći kako tužiteljica zahtjev temelji isključivo na presudi Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/13 i Pž-6632/17 te odluci Vrhovnog suda br. Revt-249/14. Ista da je tužbu pogrešno koncipirala na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti prestao postojati, obzirom na sklopljeni Dodatk Ugovoru o kreditu sukladno Izmjenama i dopunama Zakona o potrošakom kreditiranju (NN 102/15) kojim je izvšrena konverzija osnovnog kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR.

20.Tuženik osporava tužiteljici pravni interes za podizanje ove tužbe koji da postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti. U trenutku podizanja tužbe povrede više nema budući postupanje tuženika, a koje tužiteljica neosnovano i nepravilno smatra protupravnim, više ne postoji odnosno nije ga niti bilo. Prihvaćanjem konverzije i sklapanjem dodatka ugovoru da prestaje pravo potrošača zahtjevati bilo kakve isplate temeljem osnovnog ugovora. Stoga se predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva.

21.Tuženik se protivio i svim dokaznim prijedlozima tužitelja uključujući i financijsko vještačenje.

22.Tuženik ističe da se tužbenim zahtjevom neosnovano dovodi u pitanje važeće zakonsko rješenje odnosno valjanost kogentne zakonske odredbe koja regulira uvjete konverzije i njezinog učinka. Tužiteljica je prihvatila konverziju i sklopila dodatak ugovoru pa da tužbeni zahtjev stoga nije osnovan. Tužiteljica naime smatra da bi točan i pravedan izračun bio razlika između početnog anuiteta obračunatog po tečaju i kamatnoj stopi koja je vrijedila u vrijeme sklapanja ugovora i kasnije izmijenjenih anuiteta, a što da je protivno odredbama Zakona o konverziji.

23.U odnosu na valutnu klauzulu, ista je zakonom dopuštena (čl. 22 ZOO-a). Obzirom na regulatorne propise HNB-a gotovo da se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obvezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti.

24.Niti jednim važećim zakonom koji je primjenjiv na konkretni slučaj (ZOO, ZPK) valutna klauzula nije zabranjena niti je zakonski predviđeno da se konverzija provodi na način da se ugovara fiksna kamatna stopa, a ponajmanje, da se ista ugovara bez valutne klauzule. Stoga da je bespredmetno raspravljati o tužbenom zahtjevu koji automatski negira valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, a da za navedeno ne postoji apsolutno nikakvo zakonsko uporište.

25.Također predmetni ugovor o kreditu je solemniziran od strane javnog bilježnika te ima snagu javnobilježničkog akta, odraz je stvarne volje ugovornih strana, a tužiteljica je poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ugovora nije izdvojila niti jedno pitanje kao sporno ili tražila bilo kakva razjašnjenja. Ista je sama procijenila da li ugovor odgovara njenim potrebama i mogućnostima.

26.Nadalje, Visoki trgovački sud RH nije utvrdio da je nazakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, a volja ugovornih strana bila je ugovoriti takvu kamatnu stopu te tuženik do stupanja na snagu Izmjena ZPK iz 2013. nije imao zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti. Ugovorna odredba kojom je banka ovlaštena mijenjati kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena niti je neodrediva. Izmjenama i dopunama ZPK iz 2013. uveden je novi kriterij promjene kamatne stope koji se primjenjuje od 1. siječnja 2014. Tuženik tvrdi da je prilikom zaključenja predmetnog ugovora u potpunosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu i ugovorna obveza kojom je ovlašten mijenjati kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena. Svi elementi koji su utjecali na cijenu kredita i način promjene kamatne stope su javno dostupni i nisu proizvoljni elementi banke. Tuženik tvrdi da je postupao u potpunosti u skladu s regulativom HNB-a.

27.Tuženik nadalje navodi kako je pogrešna tužiteljeva premisa da je kamata morala ostati fiksna kroz cijelo promatrano razdoblje, kao i da je tuženik dužan tužiteljici vratiti razliku kamate, kao i razliku tečaja za CHF koji se primjenjivao prilikom plaćanja svakog pojedinog anuiteta.

28.Tuženik ističe i prigovor zastare te predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva u cijelosti, a protivio se i provođenju financijskog vještačenja po prijedlogu tužiteljice. Potražuje naknadu parničnih troškova.

29.Sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu br. 9011651917 od 10. srpnja 2006., solemniziran 12. srpnja 2006. kod javnog bilježnika, u Otplatnu tablicu i Plan otplate, u knjigovodstvenu karticu, u pregled uplata po kreditu, u Dodatak Ugovoru o kreditu br. 9011651917 od 18. prosinca 2015., solemniziran 22. prosinca 2015., u Izračun konverzije, financijskim vještačenjem po vještaku Tomislavu Prpiću, dipl. oec., uvidom u nalaz i mišljenje vještaka te osobnim saslušanjem tužiteljice

30.Tuženik je odustao od saslušanja u svojestvu svjedoka osobnog bankara i javog bilježnika.

31.Provedenim dokazima utvrđeno je da su tužiteljica, kao korisnik kredita i tuženik dana 10. srpnja 2006. zaključili Ugovor o kreditu br. 9011651917, sa slijedećim osnovnim i relevantnim odredbama :

-U članku 1. ugovoren je kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 54.700,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF banke tuženika važećem na dan korištenja kredita.

-U članku 2. ugovorena je namjena kredita i to za kupnju stambenog objekta.

-U članku 4. ugovoreno je da se na kredit u otplati korisnik obvezuje platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,35% godišnje. Visinu kamatne stope banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda te urednosti poslovanja korisnik kredita.

-U članku 7. ugovoren je rok otplate kredita od 240 mjeseci, u 240 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog ugovora.

32.Banka je izradila plan otplate, a vještak je imao na uvidu kompletnu kreditnu dokumentaciju prilikom izrade nalaza i mišljenja, o čemu će se nastavno navesti.

33.Stranke su sklopile Dodatak rečenom Ugovoru dana 18. prosinca 2015., kojim na temelju prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita, reguliraju konverziju kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur. Sukladno izračunu konverzije, iznos preostale neotplećene (nedospjele) glavnice kredita dan 30. rujna 2015. iznosi 23.775,91 eur.

34.Ugovorne strane suglasno utvrđuju da iznos preplate iznosi 2.575,38 eur, a koji na dan 30. rujna 2015. iznosi 19.669,46 kn.

35.Provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Tomislavu Prpiću, dipl. oec., na okolnost visine potraživanja po kreditu koji je podignut u kunama sa valutnom klauzulom CHF, a za vrijeme kojeg ugovornog odnosa je došlo do promjene kamate i tečaja švicarskog franka. Zadaća vještaka bila je da uvidom u cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu vezano uz Ugovor o kreditu od 10. srpnja 2006. izradi nalaz i mišljenje na okolnosti razlike te visine preplaćenog iznosa s osnova promjenjive kamatne stope uslijed povećanja iste od strane tuženika, a sve u odnosu na početnu ugovorenu kamatu stopu od 4,35 % godišnje sve specificirano po mjesecima i to za razdoblje od sklapanja Ugovora o kreditu pa do dana izvršene konverzije. Zadaća je vještaka bila je izraditi nalaz i na okolnost pretplata po osnovi povećanja iznosa anuiteta a koji su nastali kao posljedica promjene početnog tečaja CHF tuženika važećeg na dan puštanja kredita u tečaj, sve specificirano po mjesecima i to za razdoblje od sklapanja Ugovora o kreditu pa do dana izvršene konverzije. Zadaća je vještaka nadalje uzimajući u obzir naprijed navedeno izraditi nalaz i mišljenje na okolnost je li provedbom konverzije, a uzevši pri tome sve efekte provedene konverzije u obzir, tužiteljeva obveza po kreditu svedena na onaj iznos kolika bi bila prema početnim uvjetima kredita uz eliminaciju ništetnih ugovornih odredbi (ništetne odredbe kojom je ugovorna valutne klauzula vezano uz valutu CHF i odredba o načinu promjenjivosti kamatne stope), na način da izvrši izračun na okolnost razlike glavnice, odnosno nepriznati iznos umanjena glavnice u provedenoj konverziji, tj. novčanu razliku između stanja neotplaćene glavnice u EUR kreditu prema novom otplatnom planu na dan konverzije 30.09.2015.g. iskazano u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan 30.09.2015, i stanja neotplaćene glavnice u CHF, stvarno zatečene na dan 30.09.2015.g. obračunato u kunama prema tečaju za CHF koji je primijenjen na dan isplate kredita; izvrši izračun da li je li provedbom konverzije tuženik utvrdio eventualnu preplatu ili manjak na dan 30.09.2015 i u kojem iznosu; te napravi rekapitulaciju eventualnog potraživanja na dan 30.09.2015 na način da se obračuna kumulativni efekt preplate po kamati i valuti, eventualne razlike glavnice, eventualne preplate ili manjka sukladno ZOO/05 čl.171. Red uračunavanja, i čl. 172. uračunavanje kamata i troškova, imajući u vidu da je na potraživanja temeljem preplaćene kamate i valute do dana 30.09.2015. obračunata i zakonska zatezna kamata. Sve iznose potrebno je prikazati u kunama i Eur prema Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22,88/22) uz primjenu fiksnoj tečaja konverzije od 7,53450.

36.Vještak je nalaz i mišljenje izradio temeljem relevantne financijske dokumentacije : Ugovor o kreditu broj 9011651917 od 10. srpnja 2006., Otplatna tablica sa prikazom efektivne kamatne stope (inicijalni otplatni plan), Realizirani otplatni plan, Knjigovodstvena kartica, Pregled uplata po kreditu na dan 28.05.2019., Dodatak ugovoru o kreditu od 18.12.2015., Preliminarni izračun. Vještak je koristio arhivsku tečajnu listu tuženika, dostupnu na web stranici www.pbz.hr.

37.U nalazu i mišljenju istaknute su dvojne vrijednosti potraživanja HRK i EUR, sukladno fiksnom tečaju konverzije 7,53450 kuna za 1 EUR. 38.Tužiteljica je dana 10.07.2006. godine sklopila ugovor o kreditu broj 9011651917 s Privrednom bankom Zagreb d.d. (solemniziran 12.07.2006.) sa slijedećim bitnim odredbama kredita:

Korisnik kredita KV

Kreditor Privredna banka Zagreb d.d.,

Ugovor/ kreditna parija 9011651917

Datum ugovora 10.7.2006.

Iznos kredita 54.700,00 CHF/253.321,61 HRK

Iznos kredita koji se vraća u anuitetima 54.700,00 CHF

Isplata kredita (odobrenje) 13.7.2006.

Tečaj CHF na dan puštanja kredita u otplatu 4,631108

Rok otplate (mjeseci) 240

Rok otplate godine 20

Kamatna stopa prilikom potpisa Ugovora 4,350%

Efektivna kamatna stopa 4,440%

Anuitet prilikom ugovaranja u valuti 341,65 CHF

Iznos anuiteta na dan puštanja kredita 1.582,22 HRK

Tečaj po ugovoru srednji tečaj banke na dan plaćanja

Zatvaranje kredita / konverzija

konverzija u kredit sa valutnom klauzulom EUR na dan

30.09.2015.

Stanje nedospjelog duga na dan otplate /

konverzije 36.135,77 CHF

39.Kamatna stopa koja je iskazana u Ugovoru i inicijalnom otplatnom planu koji je dostavljen tužitelju prilikom plasmana kredita iznosila je 4,35 % godišnje, s primijenjenom proporcionalnom metodom obračuna. Tužiteljica je ugovorila iznos od 54.700,00 CHF, što na dan isplate 13.07.2006 (utvrđeno prema podatku na knjigovodstvenoj kartici, stranica 21) iznosi 253.321,61 HRK, prema srednjem tečaju banke na dan 4,631108HRK za 1 CHF. Prema ugovoru i otplatnom planu, kredit se otplaćuje kroz 240 mjesečnih anuiteta u visini od 341,65 CHF, sve prema srednjem tečaju banke na dan plaćanja. Anuiteti dopijevaju na naplatu posljednjeg dana u mjesecu. Prema isplatnom tečaju navedeni anuitet iznosi 1.582,22 HRK.

40.S danom 30.09.2015. provedena je konverzija kredita s valutnom klauzulom CHF u kredit sa valutnom klauzulom EUR, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15). Konverzija je provedena sukladno potpisanom Dodatku ugovoru o kreditu od 18.12.2015.

41.Tuženik je u periodu otplate kredita sedam puta mijenjao kamatnu stopu te se ona kretala kako slijedi:

13.07.2006 do 01.08.2007 4,35% 31.08.2006 341,65 CHF

01.08.2007 do 01.01.2008 5,35% 31.08.2007 370,37 CHF

01.01.2008 do 01.02.2008 5,30% 31.01.2008 368,93 CHF

01.02.2008 do 01.11.2010 6,05% 29.02.2008 390,78 CHF

01.11.2010 do 01.05.2011 5,70% 30.11.2010 381,73 CHF

01.05.2011 do 01.08.2011 5,45% 31.05.2011 375,51 CHF

01.08.2011 do 01.01.2014 5,20% 31.08.2011 369,43 CHF

01.01.2014 do 30.09.2015 3,23% 31.01.2014 329,80 CHF

42.Posljednja izmjena je učinjena sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 143/2013) čijim odredbama je regulirale kamatnu stopu na stambene kredite s valutnom klauzulom CHF.

43.Temeljem prethodno navedene dokumentacije vještak je izvršio izračun visine potraživanja nastale na ime više uplaćenoga s osnova kamata i tečajnih razlika, sve navedeno po mjesecima u utuženom razdoblju.

44.Vještak je rekonstruirao početni otplatni plan u CHF prema svim ugovornim odredbama za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 31.08.2006 do 30.09.2015. godine. Prilikom rekonstrukcije inicijalnog plana korištena je dokumentacija: Ugovor o kreditu broj 9011651917 od 10. srpnja 2006., Otplatna tablica sa prikazom efektivne kamatne stope (inicijalni otplatni plan), prikazano u Tablici 3.

45.Otplatni plan u CHF prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa, za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 31.08.2006 do 30.09.2015. godine, s prikazom datuma na koje je dospjela obveza zatvarana u cijelosti, izrađen na temelju dostavljene dokumentacije: Realizirani otplatni plan, Knjigovodstvena kartica, Pregled uplata po kreditu na dan 28.05.2019.,Tablica 4.

46.Prva zadaća vještaka jest izračunati razlike te visine preplaćenog iznosa s osnova promjenjive kamatne stope uslijed povećanja iste od strane tuženika, a sve u odnosu na početnu ugovorenu kamatu stopu od 4,35 % godišnje sve specificirano po mjesecima i to za razdoblje od sklapanja Ugovora o kreditu pa do dana izvršene konverzije.

47.Načelno, promjena kamatne stope rezultira većim iznosom povećanja kamate u odnosu na rast anuiteta. Razlog tome je to što je anuitet zbroj dva parametra, kamate i otplate glavnice. Prilikom plaćanja pojedinog anuiteta korisnik kredita otplaćuje kamatu i vrši otplatu glavnice, tj. isplaćenog kredita. Promjenom kamatne stope mijenja se iznos kamate koju korisnik kredita plaća kreditoru (banci), iznos otplate glavnice i sumarno iznos anuiteta. Pri tome povećanje kamatne stope povećava kamatu, umanjuje otplatu glavnice i sveukupno povećava iznos anuiteta. To znači da kada se poveća kamatna stopa, plaćanjem povećanog anuiteta korisnik kredita otplaćuje i novi povećani iznos kamate, ali iznos povećanja plaćene kamate je veći od povećanja iznosa ukupnog anuiteta i to upravo onoliko koliko se istovremeno smanjila otplata glavnice od otplate glavnice prema početnom otplatnom planu.

48.Kako je korisnik kredita smanjio otplatu glavnice, tj povećanjem kamate, usporio smanjivanje ukupnog duga u danom trenutku otplate, tako se može zaključiti da je razlika plaćene kamate novoga otplatnog plana i inicijalnoga otplatnog plana unutar anuiteta, zapravo ona razlika koja se traži, budući da se nedovoljno umanjeni dug ne može uzeti u obzir, jer isti ostaje kao daljnje dugovanje korisnika kredita, dok razlika preplaćenoga iznosa temeljem promjene kamate nastaje upravo u vrijeme kada je korisnik uplatila.

49.Tijekom otplate kredita otplata glavnice po obračunu banke postaje veća od otplate glavnice prema početnom otplatnom planu, i to da bi dostigla usporenje iz prvog dijela otplatnog razdoblja. Razdoblje manje i veće otplate glavnice se do eventualne konačne otplate neutraliziraju, ali u slučaju prijevremene otplate ili konverzije kredita, zatečena glavnica u tome trenutku različita je od one u početnom otplatnom planu i to kao posljedica gore opisanoga.

50.U razdoblju od odobrenja kredita do konačne otplate kredita, kamata se mijenjala sedam puta, te se kretala u rasponu od 3,23 do 6,05 postotnih bodova. U prvi obračun su sukladno traženome u zadaći uzeti pozitivni, preplaćeni iznosi iskazani kao više uplaćeno na ime plaćene kamate i predstavljaju tužiteljičino potraživanje.

51.Vještak je prilikom izračuna razlika utvrdio iznose koji su više plaćeni na ime kamate u odnosu na inicijalno ugovoreni otplatni plan pod pretpostavkom da je kamatna stopa cijelo vrijeme otplate kredita jednaka onoj navedenoj u Ugovoru o kreditu 4,35%), koristeći pri tome prosječni tečaj po stvarnim uplatama, prikazujući datum kada je u potpunosti zatvarana dospjela obveza, odnosno datum dospijeća ako je obveza zatvarana prijevremeno, te ih prikazuje u tablici 5. Uplate na ime zateznih kamata i troškova nisu se uzimale u obzir kao uplate za zatvaranje dospjele glavnice i redovne kamate.

52.U razdoblju otplate kredita, pod pretpostavkom da je bila primijenjena kamatna stopa koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužiteljica je do konverzije kredita preplatila na ime kamate iznos od 2.915,75 € /21.968,70 kn.

53.Slijedeća zadaća vještaka jest da utvrdi visine pretplata po osnovi povećanja iznosa anuiteta, a koji su nastali kao posljedica promjene početnog tečaja CHF tuženika važećeg na dan puštanja kredita u tečaj, sve specificirano po mjesecima i to za razdoblje od sklapanja Ugovora o kreditu pa do dana izvršene konverzije. U razdoblju od odobrenja kredita do konačne otplate kredita tečaj CHF je oscilirao, te je u razdoblju otplate bio i niži i viši od tečaja prilikom plasmana kredita, a u nastavku su navedeni iznosi potraživanja za period kada je tečaj dospijeća anuiteta bio viši od tečaja prilikom isplate kredita. Kredit je i isplaćen i otplaćivan prema srednjem tečaju banke, a potraživanje tužiteljice predstavljaju vrijednosti koje odgovaraju iznosu koji čini umnožak dospjelog anuiteta i pozitivne razlike primijenjenog tečaja i tečaja na dan puštanja kredita (4,631108 HRK za 1 CHF), umanjeno za pripadajuću tečajnu razliku već prikazanih preplaćenih kamata, da bi se izbjeglo udvostručenje potraživanja, prikazujući uz to stvarne uplate i prosječni tečaj po uplaćenome, te datume plaćanja, odnosno datume kada je u potpunosti zatvarana dospjela obveza, odnosno datume dospijeća ako je obveza zatvorena prijevremeno.

54.Dopunom Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 9/15), na snazi od 27.01.2015. godine utvrđen je tečaj u iznosu 6,39 kn za 1 CHF. Tečaj se odnosi na ugovore o kreditu u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, za anuitete odnosno obroke u redovitoj otplati. Utvrđeni tečaj primjenjuje se do 27.01.2016.

55.U razdoblju otplate kredita, pod pretpostavkom da se tečaj CHF nije mijenjao, tužiteljica je tako preplatila na ime tečajnih razlika do konverzije kredita iznos od 4.578,64 € / 34.497,71 kn, a razlike se prikazuju Tablici 6 – Pregled pozitivnih tečajnih razlika na dan plaćanja.

56.U nastavku vještak informativno navodi i iznose za period kada je prosječni tečaj plaćenog anuiteta bio manji od tečaja prilikom isplate kredita, odnosno vrijednosti koje odgovaraju iznosu koji čini umnožak dospjelog anuiteta i anuiteta i negativne razlike primijenjenog tečaja i tečaja na dan puštanja kredita (4,631108 za 1 CHF).

57.U razdoblju otplate kredita, pod pretpostavkom da se tečaj CHF nije mijenjao, tužiteljica je tako manje platila na ime tečajnih razlika iznos od 147,57 € / 1.111,94 kn, a iznos po mjesecima se prikazuje u Tablici 7.

58.Posljednja zadaća vještaku je da analizira provedenu konverziju i utvrdi:

- je li provedbom konverzije, a uzevši pri tome sve efekte provedene konverzije u obzir, tužiteljeva obveza po kreditu svedena na onaj iznos kolika bi bila prema početnim uvjetima kredita uz eliminaciju ništetnih ugovornih odredbi ( ništetne odredbe kojom je ugovorna valutne klauzula vezano uz valutu CHF i odredba o načinu promjenjivosti kamatne stope), na način da :

-izvrši izračun na okolnost razlike glavnice, odnosno nepriznati iznos umanjena glavnice u provedenoj konverziji, tj. novčanu razliku između stanja neotplaćene glavnice u EUR kreditu prema novom otplatnom planu na dan konverzije 30.09.2015.g. iskazano u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan 30.09.2015, i stanja neotplaćene glavnice u CHF , stvarno zatečene na dan 30.09.2015., obračunato u kunama prema tečaju za CHF koji je primijenjen na dan isplate kredita,

-izvrši izračun je li provedbom konverzije tuženik utvrdio eventualnu preplatu ili manjak na dan 30.09.2015. i u kojem iznosu te

-napravi rekapitulaciju eventualnog potraživanja na dan 30.09.2015. na način da se obračuna kumulativni efekt preplate po kamati i valuti, eventualne razlike glavnice, eventualne preplate ili manjka sukladno ZOO/05 čl.171. Red uračunavanja, i čl. 172. uračunavanje kamata i troškova, imajući u vidu da je na potraživanja temeljem preplaćene Vještak je analizirao provedenu konverziju temeljem slijedeće dokumentacije: Knjigovodstvena kartica, Dodatak ugovoru o kreditu od 18.12.2015., Izračun konverzije na dan 30.09.2015.

59.Tuženik je proveo konverziju tužiteljičinog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015., sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15). Suština konverzije jest da se kredit konvertira na način da se simulira otplatni plan EUR kredita, koji za pretpostavku ima slijedeće:

-Početni iznos jest stvarno isplaćeni iznos u kunama pretvoren u EUR po tečaju na dan isplate kredita, tj 253.321,61 kn, odnosno 34.940,91 €

-Ročnost, odnosno trajanje kredita je ista kao i kod CHF kredita

-Banka na simulirani EUR kredit primjenjuje kamatne stope koje su vrijedile za EUR kredite

60.S takvim pretpostavkama simulirani EUR kredit postaje konvertirani, uzimajući u obzir sve uplate koje je tužiteljica izvršila u periodu otplate, do trenutka konverzije.

61.Iznos preostale glavnice prema tako simuliranom (konvertiranom) kreditu prema obračunu banke na dan 30.09.2015.godine, naveden u obračunu konverzije na dan 30.09.2015. jest 23.775,91 €, odnosno 181.588,51 kn po primijenjenom tečaju 7,637500 kn za 1 €

62.Navedeni iznos ostatka glavnice neovisan je o uplatama tužiteljice, već predstavlja stanje glavnice po simuliranom € kreditu. Preostala glavnica prema stvarno realiziranom otplatnom planu 36.135,77 CHF, odnosno primjenom tečaja CHF/kn na dan isplate kredita 167.348,65 kn.

63.Razlika gore navedenih iznosa, odnosno preostale glavnice prema obračunu banke u odnosu na iznos preostale glavnice prema realiziranom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita stoga je jednaka razlici 181.588,51 kn - 167.348,65 kn, što iznosi 14.239,86 kn / 1.889,95 € na dan 30.09.2015. i predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji , odnosno tablično:

Tablica 8 – Razlika glavnice

Glavnica na dan 30.09.2015 prema obračunu banke (€) 23.775,91 EUR

Tečaj pretvorbe (30.09.2015) €/Kn 7,637500

Glavnica na dan 30.09.2015 prema obračunu banke (Kn) 181.588,51 HRK Glavnica na dan 30.09.2015 - stanje CHF glavnice prema realiziranoj otplati 36.135,77 CHF

Tečaj pretvorbe - tečaj isplate CHF/Kn 4,631108

Glavnica na dan 30.09.2015 prema realiziranoj otplati (Kn) 167.348,65 HRK Razlika glavnice prilikom konverzije na dan 30.09.2015 14.239,86 HRK

64.Gledajući iz perspektive da valutna klauzula CHF nije ništetna, tuženik je umanjio preostalu glavnicu u procesu konverzije za 71.090,90 kn (sa 252.679,41 na 181.588,51 kn), no s pretpostavkom da je valutna klauzula ništava, potrebno je bilo glavnicu umanjiti za dodatnih 14.239,86 kn / 1.889,95 € kao što je navedeno u tablici 8.

65.Tuženik je u obzir uzeo sve uplate tužitelja po CHF kreditu, te ih stavio u odnos s uplatama koje su bile potrebne da bi se namirila potraživanja po simuliranom EUR kreditu, te primijenjenim tečajem EUR/kn na dan pojedinih uplata tužitelja.

66.Tužiteljica je tako sa svim svojim realiziranim uplatama premašila iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranome EUR kreditu, te tako utvrđena preplata (navedena u dodatku ugovora) iznosi 19.669,46 HRK/ 2.575,38 EUR (2.610,59 EUR) na dan 30.09.2015 (utvrđeno prema dokumentu izračuna konverzije i čl.3 Dodatka ugovora o kreditu).

67.Iskazana preplata veća je u EUR prikazu, jer se prvobitno pretvorila u HRK prema tečaju pretvorbe na dan 30.09.2015. sukladno aneksu (7,637500 HRK za 1 EUR), a potom je pretvoren u EUR prikaz sukladno fiksnom tečaju konverzije od 2023. ( 7,5345 HRK za 1 EUR).

68.Vještak ističe da je slijedom svega navedenoga tuženik proveo konverziju tužiteljičinog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), te je na taj način matematički izjednačio tužiteljicu sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR.

69.No svakako valja istaknuti da je to usporedba sa simuliranim EUR kreditom, tj. to nije matematičko izjednačavanje koje bi bilo jednako onome kada bi ga usporedili sa kreditom s valutnom klauzulom u CHF, pod pretpostavkom da se tijekom razdoblja otplate nije mogla mijenjati kamatna stopa i tečaj, a čega je predmet prethodna točka zadaće vještačenja. Pri takvome gledanju, uzevši sve efekte provedene konverzije u obzir, treba imati u vidu i vremenski tijek, odnosno kada se događala svaka pojedina uplata, odnosno razlika na temelju više plaćene kamate ili tečajna razlika, te to staviti u odnos sa preplatom i razlikom glavnice, sukladno ZOO čl.171. Red uračunavanja, i čl. 172. Uračunavanje kamata i troškova.

70.Pa tako kod rekapitulacije svih zadaća imamo slijed:

1.Razlike plaćenih kamata u odnosu na početni plan i tečajne razlike u odnosu na inicijalni tečaj nastaju prije 30.09.2015. i na svaku pojedinu se obračunavaju zatezne kamate do 30.09.2015.

2. 30.09.2015 nastala je razlika glavnice

3.Tuženik je na dan 30.09.2015 kroz preplatu iz konverzije priznao dio duga, pa za sve navedeno valja sačiniti obračun na isti dan, kako bi se vidjelo koliko je ukupno potraživanje na dan 30.09.2015.

4.Tražbine se zatvaraju na način da se prvo zatvara razlika glavnice, zatim zatezne kamate koje su obračunate do 30.09.2015., pa tek potom razlike plaćenih kamata u odnosu na početni plan i tečajne razlike u odnosu na inicijalni tečaj.

71.Slijedom gore navedene metodologije, u Tablici 9 dat je prikaz na predmetnom kreditu:

1 Razlike plaćenih kamata u odnosu na početni plan 21.968,70 kn 2.915,75 €

2 Tečajne razlike u odnosu na početni plan/inicijalni tečaj (više I manje plaćeno) 33.385,77 kn 4.578,64 €

3=1+2 Potraživanje 30.09.2015 (Glavnica) 55.354,47 kn 7.494,39 € 4 Razlika u iznosu preostale glavnice na dan konverzije Kn 14.239,86 kn 1.889,95 €

5 Razlika na dan konverzije - više uplaćeno Kn (Preplata) 19.669,46 kn 2.610,59 €

6=4-5 Razlika glavnice nakon umanjenja za preplatu 0,00 kn 0,00 € 7 Ostatak neiskorištene preplate 5.429,60 kn 720,64 €

Zatezne kamate po svakoj pojedinoj razlici u točkama 1 i 2, do 30.09.2015 24.610,82 kn 3.266,42 €

9=8-7

Zatezne kamate po svakoj pojedinoj razlici u točkama 1 i 2, do 30.09.2015 umanjena za neiskorišteni dio preplate 19.181,22 kn 2.545,78 € 10=3+6 Potraživanje tužitelja (glavnica)na dan 30.09.2015 55.354,47 kn 7.494,39 €

11 Stanje zateznih kamata na dan 30.09.2015 19.181,22 kn 2.545,78 € 12 Potraživanje ukupno na dan 30.09.2015 74.535,69 kn 10.040,17 €

72.Nakon obračuna preplate po kamatnoj stopi i tečaju u odnosu na početni plan/inicijalni tečaj, izračuna zatezne kamate do dana konverzije na ista potraživanja, kao i nakon uračunavanja efekata konverzije (razlike glavnice i priznate preplate), preostalo dospjelo potraživanje s danom 30.rujna 2015. iznosilo je 10.040,17 €/ 74.535,69 kn ( 7.494,39 €/ 55.354,47 kn glavnice na koje teku pripadajuće zatezne kamate od 01.10.2015 do isplate i 2.545,78 € / 19.181,22 kn dospjele zatezne kamate na dan 30.09.2015 ).

73.Iz mišljenja vještaka utvrđeno je slijedeće :

1.Pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužiteljica je, na ime kamata, u utuženom razdoblju otplate kredita više uplatila 2.915,75 € /21.968,70 kn.

2.Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica je, na ime tečajnih razlika, više uplatila 4.578,64 € / 34.497,71 kn .

3.Nepriznati iznos umanjena glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30.09.2015. iznosi 1.889,95 € / 14.239,86 kn . Dakle, tuženik je za navedeni iznos manje umanjio glavnicu prilikom konverzije.

4.Tužiteljica je sa svim svojim realiziranim uplatama premašila iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranome EUR kreditu, te tako utvrđena preplata iznosi 2.610,59 € / 19.669,46 kn na dan 30.09.2015.

5. REKAPITULACIJA - Nakon uzetih iznosa iz točke 1 i 2 u obračun, izračuna zatezne kamate do dana konverzije na pojedinačne iznose iz točke 1 i 2, kao i nakon uračunavanja svih efekata konverzije (uključujući točke 3 i 4 mišljenja), preostalo ukupno dospjelo potraživanje s danom 30.rujna 2015.iznosi 10.040,17 €/ 74.535,69 kn od čega:

-7.494,39 €/ 55.354,47 kn glavnice na koje teku pripadajuće zatezne kamate od 01.10.2015. do isplate

-2.545,78 € / 19.181,22 kn dospjele zatezne kamate na dan 30.09.2015.

74.Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka te je sukladno istome podnekom zaprimljenim 19. lipnja 2023. konačno i precizirao tužbeni zahtjev.

75.Tuženik je u odnosu na nalaz i mišljenje vještaka, naveo kako ne prigovara matematičkom izračunu vještaka.

76.Tuženik predmetno vještvo osporava u cijelosti, obzirom na činjenicu da je rezultat ovakvog vještačenja bespredmetan u ovom postupku u svjetlu činjenice da je među strankama sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZPK (NN 102/2015). Konverzija je u ovom slučaju, kao i u svim ostalim slučajevima u kojima je provedena, provedena uz striktno poštivanje zakonskih uvjeta za provedbu konverzije. U tom smislu, tuženik opetovano ističe, sad i u svjetlu odluke koju je Vrhovni sud RH donio u oglednom sporu pod brojem Gos-1/2019, da bi, postavljanjem tužbenog zahtjeva sukladno nalazu i mišljenju vještaka, tužitelj išao za ostvarivanju prava protivnih odredbama ZPK (NN 102/2015), posebice njegovim odredbama iz čl. 19.a, 19.b i 19.c, a o čemu je tuženik već detaljno elaborirao u svojim ranijim podnescima.

77.Obzirom da su svi detalji načina provedbe konverzije definirani kogentnim propisom, provođenje vještačenja na način da se vještaku naloži da utvrdi razliku između ...ugovorenog anuiteta i stvarno plaćenog anuiteta koji je tužitelj platio počevši od prvog dana otplate kredita pa do kraja utuženog razdoblja je i protivno spomenutoj kogentnoj odredbi čl. 19.c ZPK-a i zanemaruje činjenicu da je kredit konvertiran pa bi plaćanjem tog iznosa koji utvrdi vještak po ovakvom sudskom nalogu, tužitelj bio dva puta obeštećen – prvi je puta bio obeštećen kada je konvertirao ugovor jer mu je tada sve što je platio po inicijalno zaključenom ugovoru s valutnom klauzulom u CHF priznato prilikom konvertiranja duga, dok bi po drugi puta bio obeštećen kad bi mu tužena morala platiti temeljem ovakvog vještačenja.

78.U ovom je postupku bespredmetno uzimati u obzir rezultate provedenog vještačenja, i to iz više razloga:

-predmet vještačenja je bilo utvrđivanje razlike između početno ugovorene kamatne stope i tečaja i kasnije izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja po ugovoru o kreditu koji je prestao postojati sklapanjem konverzije,

-niti inicijalnim ugovorom o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, a niti sklopljenim Dodatkom ugovoru kojim je izvršena konverzija provedena sukladno kogentnim odredbama ZPK, nije predviđeno niti ugovoreno obračunavanje anuiteta po fiksnoj kamatnoj stopi, a niti je fiksnu kamatnu stopu zakonodavac imao na umu kada je uredio pitanje konverzije i njenog odnosa prema inicijalno sklopljenim ugovorima o kreditu,

-tužitelj je prihvatio konverziju, a izračun temeljem kojeg mu je ukupna masa kredita umanjena za već plaćenu razliku u tečaju CHF u odnosu na tečaj EUR koji se primjenjuje na konverziju, kao i za iznose kamate obračunate po kamatnoj stopi koja je vrijedila po inicijalnom ugovoru o kreditu u odnosu na kamatnu stopu koja se primjenjuje na konvertirane kredite, isti je izrijekom prihvatio kao točan, stoga je inzistiranje na ovako postavljenom tužbenom zahtjevu neosnovano.

79.Obzirom na odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) kojim je detaljno regulirano provođenje konverzije s njenim neupitnim učinkom na razrješenje parničnih postupaka u tijeku, u konkretnoj situaciji na tužitelju je teret dokaza na okolnost koji to iznos „preplaćene“ kamate tuženik i dalje duguje tužitelju i nakon sklopljene konverzije sukladno kogentnim odredbama zakona, obzirom da tužbeni zahtjev koji glasi na isplatu razlike između početno ugovorene kamatne stope po kreditu koji više ne postoji i kasnije izmijenjenih kamatnih stopa, a koja je tužitelju uračunata prilikom konverzije i za koju je razliku istome umanjena ukupna masa kredita, nedvojbeno ne može opstati niti biti osnovan.

80.Potrošači neosnovano svojim tužbenim zahtjevima traže još povoljnije uvjete (bez valjanog pravnog temelja) od onih koji su im zakonski dopušteni odredbama ZPK ZPK, ali i povoljnije od onih po kojima kredite vraćaju potrošači koji su od samog početka imali sklopljene isključivo kredite s valutnom klauzulom u EUR.

81.Budući da je zakonodavac Republike Hrvatske prisilnim propisom uspostavio novi odnos između stranaka te da se radi o posebnom zakonskom uređenju u kojem se ne mogu primijeniti pravila općeg obveznog prava, te „kako taj novi sporazum stranaka predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske“, kako navodi i Vrhovni sud u rješenju Gos-1/19, tada svako daljnje tužiteljevo potraživanje u svezi s Dodacima ugovora o kreditu prelazi zakonske okvire.

82.S obzirom da se, prema stajalištu Vrhovnog suda iznesenom u odluci Gos-1/2019, radi o novom sporazumu koji predstavlja potpuno novu pravnu osnovu, tada niti po ranijoj pravnoj osnovi (početni ugovor o kreditu) tužitelj ne može potraživati bilo kakvu daljnju isplatu. S druge strane, budući da Vrhovni sud utvrđuje Dodatke ugovora valjanim, dakle, ne postoji niti se priznaje pravni interes za utvrđenje ništetnosti istih Dodataka (osim u eventualnim slučajevima gdje konverzija nije provedena u skladu s obvezujućim odredbama ZID ZPK) pa posljedično nije osnovan niti bilo kakav daljnji zahtjev tužitelja po takvom valjanom Dodatku.

83.Povrh navedenog, i recentna sudska praksa jasno je dala do znanja da dužnici koji su konvertirali osnovni kredit u CHF, sukladno ZID ZPK, više nemaju pravni temelj zahtijevati bilo kakvu isplatu po takvom kreditu jer im je cjelokupna „preplata“ po osnovnom kreditu ukalkulirana u novom obračunu sukladno provedenoj konverziji.

84.U tom smislu, ZID ZPK dovoljno je precizan i jasan zakonodavni akt koji je kogentnim odredbama u potpunosti regulirao problematiku konverzije predmetnih ugovora o kreditu u CHF i čiji su suštinski uvjeti implementirani u Dodacima ugovora o kreditu, koji su Dodaci sada i temeljem rješenja Vrhovnog suda, utvrđeni valjanim.

85.Predmetno rješenje Vrhovnog suda Gos-1/19 usklađeno je na taj način i s najnovijom odlukom Europskog suda pravde u „poljskom“ predmetu broj C-260/18 kojom se jasno pokazuje da je protivno stajalištu EU suda te protivno EU zakonodavstvu bilo kakvo „dodatno“ utvrđivanje ništetnosti takvih Dodataka ugovorima o kreditu.

86.Obzirom da tužitelj negira da bi činjenicom sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija, isti izgubio pravo na „punu restituciju“, pozivajući se pritom i na praksu Europskog suda, tuženik smatra ovdje bitnim ukazati na razloge zbog kojih praksa na koju se poziva tužitelj, u ovom i svim pravno i činjenično istovjetnim predmetima, nije primjenjiva u konkretnom slučaju. U tom smislu, valja se osvrnuti i na recentnu odluku Europskog suda broj C-452/18, a u odnosu na utvrđenja iz predmetne presude donesene u predmetu XZ v Ibercaja Banco, SA., na koja se utvrđenja pozivaju potrošači putem medija u kontekstu argumentacije da bi odredbe Dodatka ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija bile nepoštene, odnosno ništetne, odnosno da isti, neovisno o učincima konverzije imaju pravo u pojedinačnim parnicama tražiti „potpuno obeštećenje“ neovisno o činjenici sklapanja konverzije, tuženik predmetne navode smatra u potpunosti neosnovanima.

87.Presuda Europskog suda C-452/18 (kao ni ostale presude na koje se poziva tužitelj) niti činjenično niti pravno nije primjenjiva u konkretnom slučaju, niti se utvrđenja Suda iz navedene presude mogu primijeniti, odnosno tumačiti u situaciji kada je kogentnim odredbama nacionalnog prava detaljno uređen institut konverzije kao mehanizma zamjene određenih ugovornih odredbi koje se smatraju nepoštenima,onim odredbama čiji je sadržaj i primjena strogo regulirana zakonom.

88.Prvenstveno, predmetni Dodaci ugovorima o kreditu kojima je izvršena konverzija sklopljeni su sukladno kogentnim odredbama ZID ZPK te predmetna presuda C-452/18 na koju se pozivaju potrošači, nije primjenjiva na sudske postupke u Hrvatskoj, budući da su Dodaci (sporazumi o konverziji) u RH sklopljeni na temelju zakona i na osnovi jasno propisanih i zakonom utvrđenih uvjeta i parametara.

89.Tužitelji, kao i tijekom cijelog postupka potpuno jednostrano prikazuju praksu Europskog suda te propuštaju navesti presudu Europskog suda C-81/19 od 09.07.2020.g., u kojoj se zaključuje da se Direktiva 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ne primjenjuje na ugovorne odredbe koje su odraz prisilnih normi nacionalnog zakonodavstva. U tom smislu, ako se već radi o pokušaju potrošača da, pozivanjem na spomenutu presudu donesenu u „španjolskom“ ili bilo kojem istovjetnom slučaju, ustanove pravila "precedentnog prava" onda je to potrebno učiniti na valjani način - tako da postoji činjenična i pravna podudarnost između okolnosti slučaja povodom kojeg se vodio postupak radi tumačenja prava Unije i okolnosti slučaja u predmetima koji se vode pred domaćim sudovima.

90.Autoritet sudske odluke (pa tako i odluke Europskog suda) kao svojevrsnog presedana može se uspostaviti isključivo pod uvjetom da je predmetnom sudskom odlukom presuđeno u pravno i činjenično istoj, tj. istovrsnoj stvari pri čemu se pravna osnova odluke ne može tumačiti odvojeno od činjeničnog supstrata, koji je u konkretnom slučaju, presudan. Naime, postoji suštinska razlika između činjeničnog supstrata iz odluke C-452/18 na koju se pozivaju potrošači, te činjenica i pravne podloge na kojoj se temelji konverzija onako kako je regulirana u hrvatskom sustavu. Uostalom, citirana odluka C-452/18 ne donosi nikakvo novo, niti revolucionarno tumačenje u odnosu na već postojeću praksu Europskog suda glede tumačenja odredbi Direktive br. 93/13, posebno ne u odnosu na konverziju koja je provedena sukladno prisilnim propisima nacionalnog prava, odnosno nacionalnog zakona koji je sam po sebi u cijelosti usklađen s odredbama te iste Direktive čije se odredbe tumače u okviru spomenute odluke.

91.S druge strane, odluka Europskog suda pravde C-81/19 jasno pokazuje da bi se u predmetnim postupcima koji su pokrenuti u Republici Hrvatskoj, protivilo stajalištu EU suda te bi bilo protivno EU zakonodavstvu bilo kakvo „dodatno“ utvrđivanje ništetnosti takvih Dodatka ugovorima o kreditu, ili isticanje da potrošač nije bio, ili nije mogao biti upoznat s pravno- ekonomskim posljedicama sklapanja Dodataka ugovorima o kreditu kojima je izvršena konverzija.

92.Naime, nesporno je da su Dodaci ugovorima o kreditu kojima je izvršena konverzija sklopljeni sukladno izričitim i prisilnim odredbama zakona u kojem je detaljno reguliran i objašnjen mehanizam konverzije na kojem se baziraju i svi izračuni konverzije predočeni potrošaču prije sklapanja same konverzije, slijedom čega je nedvojbeno da je takvim postupanjem ispunjen uvjet slobodnog i informiranog pristanka na konverziju svakog potrošača koji je istu prihvatio.

93.U slučaju primjene odredaba ZID ZPK, sam zakon utvrđuje na koji se način konverzija provodi te banke nisu imale bilo kakav utjecaj niti mogućnost utjecaja na sadržaj ugovora već se radilo o zakonom propisanom sadržaju. Sam zakon je, s druge strane, propisao da se potrošača detaljno i precizno obavještava o pravnim i ekonomskim posljedicama prihvata konverzije u odnosu na pravne i ekonomske posljedice nastavka otplate kredita prema uvjetima iz osnovnog ugovora.

94.Pitanja o kojima je odluku donio ES u predmetu C-452/18, raspravljala su o poštenosti odredbe ugovora kojom je suglasnošću stranaka, izmijenjena odredba ranijeg ugovora kako bi se uredile posljedice njene nepoštenosti, a koja je (nova) odredba ponuđena potrošaču isključivo voljom samog kreditora (i na koju je potrošač i pristao). Dakle, potpuno različito od slučaja u Hrvatskoj gdje je volja kreditora isključena te se radi o prisilnoj mjeri za kreditora u pogledu obveze ponude potrošaču dodatka ugovora i to u sadržaju koji je strogo zakonski propisan.

95.Prema Direktivi 93/13, pretpostavlja se da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadrže nepoštene odredbe. Štoviše, a nastavno na ranije izneseno, u nedavnom slučaju DZIUBAK/RAIFFEISEN BANK, posl. br. C-260/18, gdje je poljski sud postavio pitanje Europskom sudu pravde mogu li se nakon uklanjanja nepoštene odredbe zamijeniti općim odredbama poljskog zakona koje predviđaju da će se učinci izraženi u ugovoru dopuniti učincima koji proizlaze iz načela pravednosti ili utvrđenih običaja, Europski sud je pojasnio: „Treba istaknuti da je ta mogućnost zamjene, koja je iznimka od općeg pravila prema kojem predmetni ugovor nastavlja obvezivati ugovorne strane samo ako može nastaviti postojati bez nepoštenih odredaba koje su u njemu sadržane, ograničena na dispozitivne odredbe nacionalnog prava ili na one koje su primjenjive u slučaju sporazuma ugovornih strana...“

96.U tom smislu EU sud donio je i presude u predmetima K / NV, C 26/13; Abanca Corporación Bancaria / Bankia, C 70/17 i C 179/17.

97.Tuženik citira i obrazloženje presude Europskog suda, broj C- 260/18, ističe.

98.Po pitanju predmetnih Dodataka ugovorima radi se o slučaju gdje zakonodavac Republike Hrvatske jest donio ZID ZPK koji je kogentnim odredbama u potpunosti regulirao problematiku konverzije predmetnih ugovora o kreditu u CHF, te na taj način uspostavio ravnotežu između prava i obveza stranaka, u odnosu na potraživanja tužitelja proizašla iz osnovnog ugovora o kreditu čije su ništetne odredbe zamijenjene odredbama Dodatka sklopljenog sukladno kogentnim odredbama zakona, pri čemu se isključuje bilo kakva rasprava o „punoj“ ili „nepunoj“ restituciji u kontekstu činjenice da je sklopljena konverzija i da je puna restitucija nastupila upravo u svjetlu činjenice da je konverzijom tužitelju umanjena ukupna masa kredita za sve uplate izvršene sukladno osnovnom ugovoru, odnosno njegovim odredbama koje su zamijenjene konverzijom.

99.U tom smislu, i pred Vrhovnim sudom RH postavljeno je, u okviru oglednog spora, sukladno čl. 502.k ZPP-a, upravo ovo konkretno pitanje koje tužitelj smatra spornim, odnosno odlučnim za presuđenje, o tome jesu li pravno valjani Dodaci ugovorima o kreditu sklopljeni sukladno odredbama ZID ZPK, te je u navedenom postupku Vrhovni sud izrijekom potvrdio da se radi o Sporazumima koji su sklopljeni sukladno kogentnim odredbama Zakona, isti su kao takvi u potpunosti pravno valjani, te nema mjesta isticanju ništetnosti takvih Dodataka u bilo kojem kontekstu niti njihovom osporavanju na bilo koji način.

100.Dakle, ZID ZPK je propis koji je donesen upravo sa svrhom rješavanja predmetnog pitanja, te se radi o situaciji gdje su potrošači svojevoljno odabrali takav način rješavanja. S obzirom na činjenicu da su potrošači dobrovoljno, temeljem „informiranog pristanka“ odabrali takav način rješenja putem prihvaćanja i sklapanja Dodataka ugovorima, jasno je da bilo kakav naknadni ili dodatni zahtjev potrošača nije i ne može biti sukladan relevantnom važećem zakonu Republike Hrvatske, što sada potvrđuje i Vrhovni sud svojom najnovijom odlukom, niti pravu EU kako ga tumači i provodi Europski sud pravde.

101.To se odnosi kako na bilo koji zahtjev u smislu naknade koja bi se temeljila na Dodatku ugovora koji je sklopljen temeljem ZID ZPK, te iz rješenja Vrhovnog suda jasno proizlazi stajalište kako je cjelokupna tematika konverzije u cijelosti riješena donošenjem ZID ZPK te nema mjesta drugačijem tumačenju.

102.Zaključno, usvajanje tužbenog zahtjeva u smislu bilo kakve naknade po pravovaljanom Dodatku ugovora koji je sklopljen temeljem ZID ZPK, bilo bi protivno namjeri zakonodavca, svrsi konverzije i prisilnoj naravi zakonskih odredaba ZID ZPK, protivno volji korisnika kredita kojim pristaje na konverziju, protivno stajalištu Vrhovnog suda RH, protivno stajalištu Ustavnog suda RH, protivno europskom zakonodavstvu te stajalištu i praksi EU suda.

103.U pogledu svega navedenog, tuženik se protivi korištenju rezultata provedenog vještačenja, kao što se protivio i samom provođenju vještačenja u konkretnom slučaju jer isti, u kontekstu svega ranije navedenog, predstavlja nepotreban dokaz, protivan načelu ekonomičnosti.

104.Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu troška postupka tuženiku.

105.Tuženik ističe i kako se protivi povišenju tužbenog zahtjeva te kako je sukladno čl.190. Zakona o parničnom postupku nakon dostave tužbe tuženiku, za preinaku tužbe potreban pristanak tuženika, a koji pristanak tuženik uskraćuje, budući se isti već upustio o raspravljanje o prvotnoj glavnoj stvari. Tuženik ostaje kod istaknutog prigovora zastare.

106.Tužitelj, a u odnosu na očitovanje tuženika na nalaz i mišljenje vještaka, ističe da svojim podneskom tuženik de iure i de facto potvrđuje da bi vještak Tomislav Prpić izradio svoj nalaz sukladno pravilima struke.

107.S druge strane, tuženik dostavlja prigovore pravne prirode za koje je bespredmetno da bi se vještak o istima dostavlja bilo kakva daljnja očitovanja.

108.Naime, prigovori tuženika usmjereni su na okolnost da je bilo kakvo obeštećenje tužiteljice bespredmetno obzirom na postojanje Dodatka ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija, a sve pozivajući se na odluku Vrhovnog suda RH u predmetu Gos- 1/2019 prema kojem Konverzija predstavlja potpuno novu pravnu osnovu.

109.U navedenom smislu tuženik posebno naglašava da praksa na koju se poziva tužitelj nema mjesta primjeni, budući da prema činjenično ni pravno ne odgovaraju okolnostima konverzije provedene u RH budući da je ovdje kogentnim odredbama nacionalnog prava detaljno uređen institut konverzije kao zamjene određenih ugovornih odredbi koje se smatraju nepoštenima, onim odredbama čiji je sadržaj i primjena strogo regulirana zakonom, pa da je time regulirana u cijelosti problematika konverzije predmetnih ugovora o kreditu jer su potrošači dobrovoljno temeljem informiranog pristanka odabrali takav način rješenja putem prihvaćanja i sklapanja Dodatka ugovorima, pa da naknadni ili dodatni zahtjev potrošača nije i ne može biti sukladan relevantnom važećem zakonu RH, a što da se odnosi na bilo koji zahtjev u smislu naknade koja bi se temeljila na Dodatku ugovora o kreditu koji je sklopljen temeljem ZID ZPK. 110.Međutim, u brojnoj sudskoj praksi jasno je izražen stav da činjenica provedbe konverzije nema značaj novacije, budući se istom samo konvertirao kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR- čime je došlo do denominacije tražbine, ali se i dalje radi o istoj tražbini i pravna je osnova ostala i dalje ista, kao i sve ostale odredbe iz Ugovora o kreditu i svi predani instrumenti osiguranja. Dakle, konverzija je posljedica zakonodavne intervencije, ali pogrešno tuženik drži da bi Dodatkom došlo do novacije u smislu kako ju definira mjerodavni Zakon o obveznik odnosima koji u čl. 145.st.1.

111.No, izuzev presude C-260/18 i Europski sud za ljudska prava je donio presudu Zulić protiv Hrvatske u kojem je explicite navedeno da konverzijom – konkretnom izmjenom kamatne stope i valute zajma- nije dokazano obeštećenje konkretnog potrošača. Konkretno, Europski sud za ljudska prava je utvrdio da nakon zakonske konverzije hrvatski potrošač ima pravo (barem) na preplaćene kamate, jer je taj sud odlučivao o tužbi koja se odnosi samo na kamate, a ne i na tečaj.

112.Vrhovni sud RH je već potvrdio pravni interes potrošača s konvertiranim kreditima u revizijama Rev-2868/18, Rev-18/18 i Rev-1805/20. U tim je odlukama nedvojbeno utvrđeno da nakon zakonske konverzije potrošač ima pravni interes utvrđivati ništetnost iz temeljnog ugovora kako bi na temelju toga utvrđivao tužbene zahtjeve za naknadu štete odnosno za obeštećenje.

113.Sud EU je svojim presudama C-118/17 i C-260/18 nedvojbeno utvrdio da nakon zakonske konverzije nacionalni sud mora utvrditi je li konverzijom potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne odredbe te je li dobio sve nepripadajuće koristi koje je banka stekla primjenom nepoštenih odredaba.

114.I konačno, financijska vještačenja u istovjetnim predmetima potvrđuju da konverzijom potrošači nisu dobili oko 40% svojih ukupnih potraživanja, a to znači da bi u slučaju utvrđenja VSRH da oni to pravo nemaju, na kraju platili 40% više novca za otplatu kredita banci nego potrošači s nekonvertiranim kreditima. Upravo zato i ovi potrošači, među kojima je i tužiteljica, ne mogu se izuzeti iz opsega zaštite koju im pruža Direktiva 93/13 i koristi koje bi imali u pojedinačnim restitucijskim predmetima. 115.Predmetno je ključno u segmentu vremenskog konteksta sklapanja konverzija, budući tada potošači nisu imali saznanja o tome da će i odredba o valutnoj klauzuli biti proglašena nepoštenom i ništetnom. Stoga, u kontekstu navedenog, valja cijeniti kako odredba kojom se mijenja potencijalno nepoštena ugovorna odredba ima se smatrati nepoštenom ako, u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja, prouzrokuje neravnotežu na štetu potrošača, a to osobito podrazumijeva isključenje prava potrošača na sudsku zaštitu. Potrošač nikada valjano ne može ugovoriti odricanje od buduće sudske zaštite, odnosno ne može se informirano odreći prava osporavanja odredbi ugovora kojima se mijenja potencijalno nepoštena ugovorna odredba. Dakle, potrošači su se takve zaštite mogli odreći samo izričito, slobodno i informirano, što znači da su u trenutku sklapanja sporazuma morali znati da je odredba po kojoj se zaštite odriču nepoštena i ništetna, što nikako nisu mogli ovdje, budući je u trenutku konverzije valutna klauzula bila valjana , pa prema tome potrošači nisu mogli znati iznos obeštećenja kojeg se eventualno odriču. Presuda C-452/18 nadopunjena je zaključcima iz presude C-118/17 kojom je utvrđeno da nakon konverzije potrošač i dalje ima pravo zatražiti povrat svega što su kreditne institucije stekle primjenom nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi. Ovdje sud potvrđuje da to vrijedi i kada stranke postignu sporazum kojim mijenjaju sporne ugovorne odredbe.

116.Na temelju ništetnosti odredaba o valuti i kamati, potrošači imaju pravo:

a)na novu glavnicu u skladu s početnim planom, početnim tečajem i početnom kamatnom stopom iz temeljnog ugovora ( koja glavnica je manja od konvertirane glavnice);

b)na preplaćene anuitete i pripadajuće zatezne kamate ( kada se ti preplaćeni anuiteti odbiju od naplaćenih anuiteta, ono što je plaćeno dovoljno je za, kolokvijalno rečeno, zatvaranje glavnice iz toč.a) na koju tužitelj ima pravo na temelju kolektivne presude.

117.Ovo je dokaz da tuženik konverzijom nije ništa " zatvarao" jer nije imao pravo " zatvarati" glavnicu novcem koji pripada tužitelju, a to što banka to knjigovodstveno tako prikazuje, uopće nije relevantno u smislu pravne činjenice;

c)na razliku koja se dobije kada se od konvertirane glavnice odbije stvarna glavnica po početnome planu;

d)na sve naplaćene kamate nakon konverzije koje se odnose na razliku glavnica koju banka nije imala pravo naplaćivati.

118.U konačnici, zaključci financijskog vještačenja o obeštećenju predstavljaju stručno, a ne pravno pitanje, zbog čega tužitelj smatra da tuženik u konkretnom slučaju zauzima pogrešan pravni stav glede značaja „Radnje kojom se provodi Zakon o izmjeni Zakona o potrošačkom kreditu ( NN 102/15)“ U prvom redu kao što i sam naziv sporne isprave kaže radi se o „Radnji kojom se provodi Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju“.

119.Načelo konverzije kredita propisano gore navedenim Zakonom (NN 102/15) je sljedeće: „ Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.“

120.Dakle, svrha ovog Zakona i same konverzije bila je da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem potrošača s kreditom denominiranim u Eur ili u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a sve iz razloga što je položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF zbog promjene/povećanja tečaja navedene valute u odnosu na kunu, a što je dovelo i do konstantnog povećanja kamatne stope kod navedenih kredita doveo do takvih posljedica za građane/potrošače sa navedenim kreditima da je država morala intervenirati te iste ublažiti donošenjem navedenog Zakona i nametanjem obveze bankama da kredite odobrene u CHF konvertiraju u EUR.

121.Nadalje od velikog je značaja i činjenica da je u to vrijeme (u vrijeme konverzije) još uvijek, no za kratko bila na snazi odredba odnosno tečaj CHF određen čl. 11.d. Zakona o potrošačkom kreditiranju temeljem koje: „Za ugovore o kreditu u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, za anuitete odnosno obroke u redovitoj otplati, tečaj CHF prema kuni utvrđuje se na razini 6,39 kuna za 1 CHF za razdoblje od jedne godine od stupanja na snagu ovoga Zakona. Razlika visine anuiteta odnosno obroka primjenom tečaja iz stavka 1. ovoga članka u odnosu na tečaj slobodno formiran na tržištu stranih sredstava plaćanja na temelju ponude i potražnje je trošak kreditne institucije.“

122.Iako se navedeni „fiksni“ tečaj odnosio na kredite u redovnoj otplati činjenica još jedne i ovakve intervencije države u svrhu zaštite potrošača sa kreditima u CHF samo ukazuje na težinu posljedica koju su korisnici kredita u CHF morali podnijeti zbog nesrazmjernog rasta tečaja te kamatnih stopa kod navedenih kredita.

123.Osim toga, sama činjenica da je isti (fiksni tečaj) vrijedio samo godinu dana od stupanja na snagu Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. NN 9-199/2015) odnosno do 27.01.2016. godine te da je nakon toga datuma bilo neizvjesno da li će i koliko tečaj CHF rasti kao i da se konverzija kredita provodila sa danom 30.09.2015. godine još je jedan od razloga (osim nespornog umanjenja ostatka glavice kod većine kredita ) zbog kojeg je većina potrošača prihvatila provedbu konverzije kredita iz CHF u EUR.

124.Nota bene da konverzijom kredita međutim ne prestaje primjena Zakona o zaštiti potrošača niti Zakon o obveznim odnosima na odnos tužitelja i tužene. Navedeno ne propisuje niti Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kao lex specialis niti su ugovorne strane potpisujući „Radnju kojom se provodi konverzija“ nešto takvo ugovorile.

125.Od posebnog je značaja dakle činjenica da u vrijeme provedbe konverzije još uvijek nije bila donesena Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 kojom je utvrđena nepoštenost i time ništetnost odredbi u ugovorima o potrošačkom kreditiranju kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica, švicarski franak, a što je također doprinijelo prihvatu konverzije od strane većine potrošača.

126.Ukoliko se prihvati stav zauzet u konkretnom slučaju od strane tuženika, dovode se u nejednak položaj potrošači koju su kredit u CHF konvertirali u EUR i koji dakle ne bi mogli isticati ništetnost ugovornih odredbi za koje je povodom podnesene kolektivne tužbe nesporno utvrđeno da su ništetne, i oni potrošači koji to nisu učinili.

127.Nejednak položaj potrošača koji su svoje kredite konvertirali u EUR sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o zaštiti potrošača i onih koji to nisu učinili posebno proizlazi i iz činjenice da su se negativne posljedice kredita u CHF najviše osjetile upravo između 2007 i 2015. godine.

128.Osim toga, prema stavu tuženika, činjenica konverzije očito je ozakonila i jednostrano povećanje kamatne stope za kredite u EUR odobravane u vrijeme odobrenja kredita tužitelju odnosno 09.03.2006. godine čime su potrošači koji su konvertirali kredite u Eur opet stavljeni u nejednak položaj sada u odnosu na one potrošače kojima je izvorno odobren kredit u EUR (i koji su takav kredit odabrali) te koji međutim imaju prava isticati i ostvarivati svoje zahtjeve s osnova nepoštene i time ništetne odredbe o jednostranom povećanju kamatne stope.

129.U trenutku konverzije kredita tužena, točno je, nije mogla postupiti drugačije niti na konkretan slučaj primijeniti neku drugu kamatnu stopu i/ili o istoj pregovarati sa tužiteljem obzirom je Zakonom propisan način provedbe konverzije, no isto je od značaja isključivo za ocjenu zakonitosti i valjanosti Konverzije no ne i za zakonitost povećanja kamatne stope na tako simulirane kredite.

130.Zaključno, tužitelj ističe da su Radnjom o provedbi konverzije kao i svakom drugom konverzijom provedenom na temelju Zakona o izmjeni dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju potrošači sa kreditima u CHF ( koji su konverziju prihvatili) samo izjednačeni sa potrošačima kojima je odobren kredit u EUR ( a što je i bila jedina svrha konverzije) što ne znači niti može značiti da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u CHF postale valjane ( čl 326. Zakona o obveznim odnosima) niti da su se potrošači prihvatom konverzije odrekli i/ili izgubili svoja prava koja mogu isticati prema financijskim institucijama s osnova ništetnih ugovornih odredbi temeljem čl. 269. st. 2. i čl. 270. Zakona o obveznim odnosima te čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača.

131.Razlika između potrošača koji su konvertirali kredit u Eur i onih koji to nisu trebala bi biti jedino u tome što su potrošači koji su konvertirali kredit moguće djelomično obeštećeni pa se navedeni iznos pri odlučivanju o visini tužbenog zahtjeva treba uzeti u obzir (provedbom financijsko- knjigovodstvenog vještačenja), no ne da su ovi prvi izgubili pravo na potraživanje stvarno preplaćenog iznosa, zbog čega da ne bi imali pravni interes za vođenje individualnih restitucijskih parnica.

132.Osim navedenog, činjenica provedbe konverzije ne bi smjela biti od utjecaja na potraživanje preplaćenih iznosa s osnova jednostranog i netransparentnog povećanja kamatne stope kod kredita denominiranog u EUR jer kao što je prije navedeno, konverziju su kako tužitelj tako i tužena mogle provesti jedino na način propisan zakonom što ne znači da su povećanja kamatne stope koja su se primjenjivala na kredite u EUR u sporno vrijeme, u konkretnom slučaju od 2006. do 2013., bila poštena i valjana u smislu gore navedenih odredbi Zakona o obveznim odnosima i Zakona o zaštiti potrošača.

133.Stranke nisu tražile pozivanje vještaka na ročište.

134.Osobnim saslušanjem tužiteljice KV utvrđeno je da je ista rješavala stambeno pitanje nakon razvoda braka. PBZ banka je bila jedina banka koja nije tražila jamce. Radilo se o hipotekarnom kreditu. U banci su joj ponudili kredit u CHF koja valuta je tada bila stabilna. Ponuđen joj je baš taj kredit. Banka je pripremila ugovor. Nije mogla utjecati na njegov sadržaj.

135.Najvjerojatnije je pročitala ugovor. Bankarski službenik joj nije ništa posebno pojašnjavao vezano za sadržaj ugovora. Kredit bio potreban te je na isti pristala. U početku su joj anuiteti iznosili oko 1.500,00 kn, a narasli su preko 2.400,00 kn. Jedna rata je čak bila 3.000,00 kuna. Da je znala da će se to dogoditi ne bi se odlučila za takav ugovor. To joj je jako otežalo život. Ima troje djece te se razvela. Napravila je konverziju ugovora. Na konverziju je pristala da si olakša život. Morala je raditi i dodatne poslove.

136.Ne sjeća se da je kod javnog bilježnika tražila da se razjasni ugovor. Banka joj je slala obavijesti o promjeni kamatnih stopa. Mislila je da to tako mora biti. Nije joj ništa drugo ponuđeno.

137.Na upit da li zna što je promjenjiva kamatna stopa, tužiteljica je izjavila da to znači da se može mijenjati, a za pojam valutna klauzula da je kredit u CHF valuti. Prije ovoga ugovora nije podizala kredite, a kasnije je imala auto kredit.

138.Zbog proteka vremena ne može se sjetiti što je točno banka govorila. Kredit joj je bio potreban jer je morala riješiti stambeno pitanje. Nitko ju nije upozorio na bilo kakve rizike podizanja takvog kredita. Prije ovoga ugovora nije imala nikakve ugovore o oročenju i slično. Vrijednost strane valute u odnosu na kunu se mogla provjeriti na stranicama , na Internetu.

139.Tužbeni zahtjev je osnovan.

140.Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. U konkretnom slučaju ne radi se o naknadi štete već o stjecanju bez osnove – odredba članka 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje : ZOO) čijim stavkom 1. je određeno da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Po odredbi stavka 2. istog članka, pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Stavkom 3. je propisano da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

141.U tom slučaju se na potraživanje tužitelja ima primijeniti opći zastarni rok od pet godina. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. došlo je do prekida zastare, te je ona počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti presude donesene u tom postupku. U odnosu za zahtjev koji se odnosi na preplatu na temelju ništetne odredbe koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope zastara je počela ponovo teći s danom 13. lipnja 2014. kada je pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13, za dio zahtjeva koji se odnosi na stjecanje bez osnove na temelju ništetne odredbe o valuti zastara je ponovo počela teći od 14. lipnja 2018., kada je pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17.

142.Tužbu je tužiteljica podnijela 11. lipnja 2019. dakle nije protekao rok od pet godina tj. zastarni rok za stjecanje bez osnove kada se uzme u obzir datum kada je postala pravomoćna odluka iz kolektivnog spora.

143.Presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13–4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P–1401/12 od 4. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge potrošač, protiv ovdje tužene banke i drugih radi zaštite kolektivnih interesa, utvrđeno je u točki 2. da su kamatne stope banke mijenjale bez ugovorenih parametara, s jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno je sud u točki 1. izreke preinačio navedenu presudu Trgovačkog suda i odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tužena banka, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese prava potrošača, kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koji je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. 144.Vrhovni sud je u svojoj odluci Revt–249/14 od 9. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1 – 7, a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž–7129/13–4 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P–1401/12 od 4. srpnja 2013.

145.Odlukom broj U–III–2521/2015, U-III–2536/2015, U-III–2547/2015, U-III– 2565/2015, U-III–2603/2015, U-III–2604/2015, U-III–2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt–249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž–7129/13 od 13. lipnja 2014., a kojim je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. 146.Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je rješenjem broj Revt-575/16– 5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž–7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1 do 7 tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koji je vezana glavnica CHF.

147.VTSRH je donio novu presudu po posl.br. Pž–6632/2017–10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu posl.br. P–1401/2012. od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 tuženih banaka koristile nepoštene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

148.Vrhovni sud RH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev– 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTS-a o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

149.Ishod parnice radi zaštite kolektivnih interesa omogućio je potrošačima da u individualnim restitucijskim sudskim parnicama kakva je i ova potražuju preplaćeno s osnove promjene kamatne stope, te s osnove valutne klauzule kod koje je zbog povećanja tečaja švicarskog franka došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF.

150.Tužiteljica je postavila kondemnatorni zahtjev za isplatom. Ništetnost nastupa po samom zakonu i konverzija ne može osnažiti ništetne odredbe.

151.Ovaj je sud ocijenio da su odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene i time ništetne.

152.U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (2003-NN 96/03), koji u odredbama članaka 81. do 88. određuje o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima.

153.Prema odredbi članka 81. stavak 1. toga Zakona, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. istog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Sukladno stavku 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prema odredbi članka 87. stavak 1. istog Zakona, nepoštena odredba ugovora je ništava, a po odredbi stavka 2. istog članka, ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

154.U konkretnom slučaju stranke su sklopile Ugovor o kreditu u unaprijed formuliranom sadržaju od strane tuženika. Tuženik je pri tom u ugovor unio nepoštene odredbe o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica kredita, CHF, te odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi kojom je tuženiku omogućeno da ju jednostrano mijenja, a kojim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, odredbe su unaprijed formulirane od strane tuženika, tužitelj na iste nije imao utjecaja, a što sve te odredbe čini ništavima, odnosno ništetnima. Navedeno je utvrđeno i uvidom u ugovor te osobnim saslušanjem tužiteljice iz čijeg iskaza proizlazi da joj je u banci ponuđen predmetni kredit u CHF, koja valuta je bila stabilna. Bankarski službenik joj nije ništa posebno pojašnjavao vezano za sadržaj ugovora. Nije upozorena na bilo koje rizike podizanja takvog kredita. Nije imala utjecaja na sadržaj ugovora. Ugovor je pripremila banka.

155.U kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač u predmetu koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 donesena je pravomoćna i ovršna presuda. Utvrđeno je da je tuženik (jedna od ukupno 8 banaka) sklapao s korisnicima kredita u određenom vremenskom razdoblju ugovore koji su sadržavali nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF te nepoštene i ništetne odredbe da banka može svojom jednostranom odlukom, bez utvrđenih egzaktnih parametara i metode njihovog izračuna, mijenjati visinu kamatne stope za vrijeme trajanja ugovora. 156.Odredbe o promjenjivim kamatnim stopama utvrđene su ništetnima, a odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF također su ništetne, osim ukoliko bi banka dokazala da je potrošača informirala na način da je isti mogao donijeti razboritu i informiranu odluku, što tuženi nije dokazao. 157.Na konkretan slučaj odnosno predmetne ugovor sklopljen između stranaka, primjenjuje se navedena presuda u kolektivnom sporu (članak 502.c ZPP-a).

158.Vezano za promjenjivu kamatnu stopu, iz presude u kolektivnom sporu proizlazi da se radi o ništetnoj odredbi u dijelu kojom se mijenja kamatna stopa i to iz razloga jer banka nije ugovorila parametre za promjenu kamatne stope pa je predmetna odredba nepoštena. Razlozi promjene kamatnih stopa nisu bili jasni i provjerljivi.

159.Nepoštena je i ništetna ugovorna odredba kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme sklapanja ugovora banka nije s potrošačem pojedinačno pregovarala i utvrdila egzaktne parametre i metode izračuna, što je dovelo za posljedicu nastanak neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka, na štetu tužitelja.

160.Iz odluke Vrhovnog suda RH proizlazi da je odredba o kamatnoj stopi ništetna, osim u dijelu u kojem je utvrđena početna kamatna stopa (Revt-249/14-2) od 9. travnja 2015. Početna kamatna stopa nije sporna, a odredba o načinu promjene kamatne stope je ništetna. Među strankama ostaje valjano dogovorena početna kamatna stopa.

161.Tuženik je u unaprijed formulirani ugovor unio nepoštenu odredbu o načinu promjene kamatne stope koju je sud proglasio ništetnom. Time što je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu, povrijeđena su tužiteljeva prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštenu ugovornu odredbu.

162.Navedena povreda ugovornih odredbi utvrđena je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesenoj u kolektivnom sporu koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula udruga Potrošač protiv osam banaka koje posluju u RH između ostalog i tuženika. Pravomoćnost se odnosi na dio vezan uz promjenu kamatne stope jednostranom odlukom tuženika.

163.Odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o kamatnoj stopi, navedene u izreci, su nepoštene ugovorne odredbe. Tuženik je bio dužan, sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, tužitelju kao potrošaču, u pisanom obliku dati sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, da bi tužitelj kao potrošač donio informiranu odluku. Bio je dužan prije sklapanja ugovora pružiti tužitelju odgovarajuća objašnjenja koja bi tužitelju omogućio procjenu da li je predloženi ugovor prilagođen njegovim potrebama i financijskoj situaciji te mu pojasniti bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje oni mogu imati na tužitelja, a koja obveza tuženika proizlazi i iz Zakona o kreditnim institucijama. Tuženika na ovakvo ponašanje obvezuju i sama načela obveznog prava i to načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti prestacija sa zabranom zloupotrebe prava i načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani.

164.Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed formuliranom standardnom obrascu te se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale, pa tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njihov sadržaj. To proizlazi i iz stranačkog iskaza tužiteljice, a koji je prethodno citiran. 165.Zakon o zaštiti potrošača (2003.) u članku 81. stavak 1. propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom članka 82. ZZP utvrđeno je koje se odredbe mogu smatrati nepoštenima, a primjenjivo na konkretan slučaj to su : odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog, razloga, odredba kojom se potrošač obvezuje na ispunjenje ugovorne činidbe, dok je ispunjenje obveze trgovca uvjetovano okolnošću čije ispunjenje ovisi isključivo o volji trgovca, odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom. Nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

166.Zakon o obveznim odnosima u članku 270. stavak 1. propisuje da je ugovor ništetan u slučaju da je činidba neodređena ili neodrediva, a po članku 272. činidba je odrediva u slučaju da ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane postavile trećoj strani da je odredi. Dakle, ništetna je odredba po kojoj je jednoj od ugovornih strana ostavljeno da određuje činidbu. Naknadno određivanje moguće je samo ukoliko to obavlja treća strana, u suprotnom činidba mora biti određena u samom ugovoru.

167.U predmetnom ugovoru visina kamatne stope nije određena niti je odrediva obzirom je ugovorena kao promjenjiva na temelju odluke tuženika, tj. jedne od ugovornih strana. Odredba o promjeni ugovorne kamate ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja, a nisu ujedno precizno bili određeni uvjeti promjenjivosti i referentne stope za koje se veže promjena. Isto uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača. Banka je jednostrano odredila obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a nema niti egzaktnih kriterija kojima bi mogao provjeriti pravilnost promjene. Radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama stranaka, na štetu potrošača. Povrijeđeno je pravo potrošača na informiranje, kao osnovno načelo zaštite potrošača, jer prilikom sklapanja ugovora potrošaču kao neprofesionalcu nisu pružene dostatne informacije o kalkulaciji koja utječe na promjenjivost kamatne stope. Za vrijeme trajanja ugovornog odnosa, kamatna stopa tužitelju je povećavana i mijenjana nekoliko puta, a kako to i proizlazi iz dokumentacije te nalaza i mišljenja vještaka. To je rezultiralo porastom rate kredita.

168.Nadalje, tuženik je bio dužan tužitelju kao potrošaču, a sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, dati sve potrebne informacije i objašnjenja koji se tiču valute i vrste tečaja, te druge potrebne podatke, a kako bi tužitelj donio informiranu odluku.

169.Zakon o obveznim odnosima dopušta valutnu klauzulu, no sukladno Zakonu o zaštiti potrošača ta konkretna odredba nije jasna i razumljiva te ne daje dovoljno informacija, a ni sam tuženik to nije učinio na drugi način koji bi bio prikladan. Odredba o riziku promjene tečaja mora biti razumljiva, odnosno potrošač mora biti uredno obaviješten, mora znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu i moći procijeniti gospodarske posljedice koje bi takva odredba moga imati za njegove financijske obveze.

170.Teret dokaza o tome da je tuženik informirao tužitelja na prikladan način o valutnom riziku jest na tuženiku koji to nije dokazao. Ovaj sud ocjenjuje da tuženik nije, sukladno svojoj obvezi, detaljno i razumljivo informirao tužitelja, a kako bi isti donio razboritu i informiranu odluku.

171.U presudi poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. Vrhovni sud RH odbio je revizije banaka u kolektivnom sporu Udruge Potrošač čime je riješeno i pitanje valutne klauzule za valutu CHF te je odlučeno da pojedinačni potrošači imaju pravo tražiti povrat iznosa preplaćenih s osnova valutne klauzule u toj valuti.

172.Utvrđeno je da su banke propustile u fazi pregovaranja i komuniciranja s potrošačima dati im sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u ugovorima o kreditu i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose, a priroda i specifičnost valute CHF je poznata bankama.

173.Iz rečene Presude Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018 proizlazi da su ugovorne odredbe u ugovorima o kreditu u kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF bile za klijente nerazumljive, da nisu na valjani način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, da su banke (među njima i ovdje tuženik) kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF i da su svjesno propustile o tome informirati klijente.

174.Iz svega navedenog proizlazi i da su ugovorne odredbe u kojima se glavnica kredita vezana uz CHF, navedene u izreci, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, nepoštene, time i ništetne.

175.Tužiteljica u svom iskazu navodi da joj je tuženik ponudio kredit u valuti CHF kao povoljan, a iz njenog iskaza proizlazi da nije upozorena na rizike i ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule, da je ugovor bio pripremljen i da nije imala utjecaja na njegov sadržaj.

176.Temeljem odredbe članka 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje ZOO), posljedica ništetnosti je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti ono što je primila na temelju ništetne odredbe. Početna visina kamatne stope je između stranka usuglašena, utvrđen je i nesporan iznos glavnice kojeg je tuženik isplatio tužitelju, te tužitelju osnovano pripadaju iznosi koje je tuženik stekao temeljem ništetnih odredaba odnosno koje je stekao bez osnove.

177.Tužiteljica je tužbeni zahtjev konačno uredila te ga postavila nakon provedenog financijskog vještačenja, a što je i mogla učiniti tek po izradi nalaza i mišljenja vještaka, te se ne radi o nedopuštenoj preinaci tužbe, odnosno sud istu dopušta, sukladno odredbi članka 190. stavak 3. ZPP-a, kao svrsishodnu za konačno rješenje odnosa među strankama.

178.Sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka kao stručan i nepristran, sačinjen sukladno određenoj zadaći, a tužitelj je svoj tužbeni zahtjev i postavio sukladno istom. Visina tužbenog zahtjeva je dakle utvrđena financijskim vještačenjem, sve i sa zateznom kamatom tekućom za svaki mjesec plaćanja, pa do isplate.

179.Sklapanjem Dodatka ugovora nije otklonjena posljedica ništetnosti dijela odredbi Ugovora o kreditu u pogledu kamatne stope i valutne klauzule.

180.Dana 30. rujna 2015. donijet je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) temeljem kojeg je pružena mogućnost korisnicima kredita konvertirati svoje kreditne obveze iz valute CHF u valutu EUR. Rečenim zakonom određena je metodologija izračuna novog iznosa kreditne obveze potrošača koja se u bitnom sastojala u tome da se od početka kredita izradi preračun iz valute CHF u valutu EUR kako bi se dobila nova glavnica kredita na dan 30. rujna 2015. u EUR po kojoj će se pro futuro plaćati kredit. Način izračuna konverzije propisan je člankom 19.c ZID ZPK, a sastojao se u tome da su se uplate potrošača po stvarnom kreditu uspoređivale s uvjetima simuliranog kredita u valuti EUR, stvarnim uplatama se zatvarao fiktivni kredit i na taj način se izradilo stanje kredita na dan 30. rujna 2015. Navedenom usporedbom potrošači su imali manjak ili višak plaćenih sredstava te im je na temelju tog stanja ponuđena mogućnost sklapanja dodataka ugovora o kreditu za daljnju otplatu kredita (čl. 19.e st. 1. ZID ZPK). Tužitelj je potpisao dodatak ugovora. Time je osigurana istovjetnost postojećeg ugovornog odnosa.

181.Cilj ZID ZPK bio je izjednačiti korisnike kredita u CHF s korisnicima kredita u valuti EUR. Tužitelj se nije odrekao svog potraživanja niti prava na potpuno obeštećenje, a što je i propisano odredbom članka 41. Zakona o zaštiti potrošača. Potrošač se ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti. Sukladno pravnom shvaćanju iz presude Suda EU C-452/18 (Ibercaja Banco) odricanje potrošača od zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 može biti samo ukoliko to potrošač želi i izričito iskaže (slobodno i informirano). Cilj ZID ZPK bio je prvenstveno gospodarske prirode, a to je da se olakša otplata kredita potrošačima i da ih se dovede u situaciju da od 30. rujna 2015. otplaćuju kredite na način kako ih otplaćuju potrošači koji su ugovorili kredite s valutnom klauzulom u EUR. ZID ZPK nije do 30. rujna 2015. ispravljao odredbu o kamatnoj stopi niti je propisana posebna metodologija obračuna kamata u konverziji, a niti je kredit sveden na kredit u kunama bez valute CHF. Primjenom tog propisa nije se za potrošača utvrđivao pojedinačni iznos za koji je potrošač bio oštećen po nepoštenim ugovornim odredbama, niti su utvrđivani iznosi koje je trgovac neosnovano stekao. Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje odluke Gos 1/2019 navodi da je cilj navedenog propisa bilo otklanjanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanje dužničke krize.

182.Konverzija dakle ima samo učinak promjene valute kredita, a ne i saniranja nevaljane odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno ne i obeštećenje potrošača.

183.Vrhovni sud Republike Hrvatske je u oglednom postupku broj Gos 1/2019 4. ožujka 2020. donio odluku da "Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli." Ustavni sud Republike Hrvatske ZID ZPK ocijenio je usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske, te Rješenjem broj U-I-3685/20'15 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona. Ustavni sud navodi da pored formalne i materijalne ustavnosti ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize, te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se htio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, a niti je njome nametnut prekomjeran teret kreditinim institucijama.

184.Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku nije eksplicitno dao odgovor na pitanje obeštećenja potrošača po provedenoj konverziji. Iako ukazuje na to da presuda N ne bi bila primjenjiva iz razloga što je konverzija u Republici Hrvatskoj bila dobrovoljna, u citiranoj je presudi sud zauzeo shvaćanje o utjecaju zakonodavne intervencije na prava potrošača temeljem Direktive 93/13 na način da ona ne ukida pravo na obeštećenje potrošača i da ne može ukinuti pravo potrošača na povrat koristi koju je trgovac stekao na temelju nepoštenog ugovora odnosno nepoštenih ugovornih odredbi, a da pravo na potpuno obeštećenje nema posebnog utjecaja na karakter intervencije, da li je bila izravna ili dobrovoljna.

185.Vrhovni sud Republike Hrvatske je Rješenjem posl. br. Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pitanje na način da sporazum o konverziji koji je zaključen na osnovu Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Također je zauzet stav da bez obzira na sklapanje Dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja ih pripadaju, a riječ je o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

186.Prema praksi Suda Europske unije u predmetu broj C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju, niti je tuženik dokazao da je tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.

187.Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da nakon zaključenja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji se odnose na ispunjenje obveze korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

188.Iz presude C-452/18 proizlazi da se potrošač kod dobrovoljnog sporazuma zaštite iz Direktive 93/13 pa i prava na potpuno obeštećenje može odreći samo izričito, slobodno i informirano. U konkretnom slučaju takvog odreknuća nema.

189.Temeljem Direktive 93/13 i citiranih presuda Dunai i Ibercaja Banco, proizlazi da neovisno o tome na koji način nacionalni sud cijeni na temelju zakonske intervencije sklopljene dodatke ugovora, da li kao izravnu intervenciju ili volju stranaka, oni ne smiju i ne mogu umanjiti zaštitu koju jamči Direktiva 93/13 na način da ne smiju onemogućiti povrat koristi koju je trgovac neosnovano stekao, a pogotovo ne protivno volji potrošača ako se takve zaštite i obeštećenja nije odrekao.

190.Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. navodi da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju.

191.Presudom Europskog suda u predmetu broj C-26/13 od 30. travnja 2014. određeno je da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da: ''ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva'' već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

192.U presudi Suda Europske unije u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

193.Iz predmeta C-452/18 od 9. srpnja 2020. slijedi da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom, odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste, samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se tim pristankom odriče. Tužitelj se, kako to proizlazi i iz njegovog iskaza, sklapanjem dodatka ugovora nije odrekao tog prava niti je dao niti je mogao dati slobodan i informiran pristanak te se nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano. Da je i dao takav pristanak, ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja dodatka ugovora valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom.

194.Potpisivanje dodatka ugovoru o kreditu između stranaka nije od značaja na utvrđenje u ovom postupku obzirom se niti odredbama ZID ZPK, a niti u Dodatku ugovora izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa te se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope.

195.Zakonom se položaj korisnika kredita u CHF kao potrošača izjednačio s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valutu EUR, a Dodatkom ugovora se uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja dodataka. Njime se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka.

196.To što su stranke zaključile Dodatak ugovoru o kreditu kojom je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate, ne upućuje na to da je tužitelju vraćen iznos razlike između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

197.Ovaj sud je ocijenio, a temeljem rezultata provedenog financijskog vještačenja, da provedena konverzija nije dovela do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima među strankama.

198.Obzirom da je utvrđeno kako konverzijom nije u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama, to tužiteljica ima pravo na ostvarivanje pune zaštite.

199.Tužiteljica je tužbeni zahtjev postavila sukladno nalazu i mišljenju vještaka te je tuženik dužan istoj vratiti utužene iznose, temeljem odredbe članka 1111. ZOO-a, sa zahtijevanom zakonskom zateznom kamatom, jer je tuženik nesavjesni stjecatelj, obzirom je do stjecanja došlo po njemu sastavljenih ništetnih ugovornih odredbi.

200.U odnosu na činjenicu da je ugovor solemniziran kod javnog bilježnika, pa da se razumljivost ugovora predmnijeva obzirom na obvezu javnog bilježnika da upozori stranke na nerazumljive odredbe, valja navesti da javni bilježnik ispituje da li su stranke ovlaštene i sposobne za poduzimanje i sklapanje posla, isti im objašnjava smisao i posljedice posla te je dužan uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Javni bilježnik neće ovjeriti ugovor ako korisnik kredita izjavi da ugovor podnesen na solemnizaciju ne razumije. No razumijevanje se odnosi na smisao i posljedice posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredaba.

201.Tuženikove primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka nisu osnovane te predstavljaju ustvari tuženikovu pravnu ocjenu ovog spora, a tužitelj je tužbeni zahtjev postavio sukladno nalazu i mišljenju.

202.Tužiteljica je dakle u cijelosti uspjela u sporu. Stoga je sud odluku o parničnom trošku temeljio na odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05,

2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 dalje : ZPP).

203.Trošak je odmjeren sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i troškovniku tužiteljice. To su radnje sastava tužbe (tbr.7.st.1.), sastava tri obrazložena podneska od 23. ožujka 2023., 19. lipnja 2023. i 29. listopada 2024. (tbr.8.st.1.) te zastupanja na ročištima od 11. travnja 2023. i 6. studenog 2024. (tbr.9.st.1.), sve u iznosima od po 200,00 eur po radnji, ukupno 1.200,00 eur, koji iznos je uvećan za PDV od 25%, odnosno za iznos od 300,00 eur. U trošak je uračunat i trošak vještačenja od 449,99 eur. Tužiteljica nije obveznik plaćanja sudske pristojbe za presudu.

204.Sveukupno je tuženik dužan tužiteljici naknaditi parnični trošak u iznosu od 1.949,99 eur, sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

205.Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Opatiji, 30. prosinca 2024.

S u d a c :

Renata Slavić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. Žalba se podnosi pismeno, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Pun tužitelja

2. Pun. tuženika