REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1137/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Zrinki Berečki kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ŽR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa odvjetnik Milan Rimay iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Marko Kallay, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kallay & Partneri d.o.o., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 16. prosinca 2024., u prisutnosti tužitelja osobno i njegovog punomoćnika tužitelja Milana Rimaya, odvjetnika i zamjenice punomoćnika tuženika ŽRJ, odvjetničke vježbenice, 30. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj 148-50- 2517707 sklopljenog dana 13.10.2004. godine, između tužitelja ŽR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojom je ugovorena obveza plaćanja jednokratne naknade u visini od 1% od iznosa kredita.

II/ Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 348,49 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. listopada 2004. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 526,54 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. prosinca 2024. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV/ Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa od 526,54 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 08. veljače 2024., navodi da je između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita sklopljen potrošački Ugovor o kreditu broj 148- 50-2517707 od 13. listopada 2004. U članku 3. Ugovora određena je obveza plaćanja jednokratne naknade u visini od 1% od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, za koju navodi da je ugovorena na način protivan zakonu. Naime, u bitnom ističe da se radi o odredbi unaprijed od strane tuženika formuliranog standardnog ugovora, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj kao potrošač i slabija ugovorna strana mogao utjecati na sadržaj iste, a pri tome niti prije niti u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora od strane tuženika nije bio informiran o strukturi troškova na koje se predmetna naknada točno odnosi te zbog čega je određena upravo u visini od 1% od iznosa kredita. Također, tužitelju nisu bili uručeni niti bilo kakvi akti tuženika kojima bi navedeno bilo regulirano. Tuženik je, postupajući na prethodno opisani način, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuo tužitelju plaćanje neodređenih i nedefiniranih troškova, a što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, pa stoga ističe da je prethodno navedena ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna u smislu čl. 81. st.1 i st.2 i čl. 87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje ZZP/03). Navodi da mu je tuženik temeljem navedene ništetne ugovorne odredbe prilikom isplate kredita dana 21. listopada 2004. naplatio naknadu u iznosu od 2.625,69 kuna, što preračunato u danas važeću valutu (primjenom fiksnog tečaja konverzije od 7,53450) iznosi 348,49 EUR. Smatra da mu pripada pravo na povrat novčanog iznosa navedene naknade koji mu je naplaćen po osnovi predmetne ništetne odredbe od dana kada mu je isti naplaćen pa do isplate. Stoga predlaže donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnom odredba čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu te predlaže naložiti tuženiku isplatu iznosa od 348,49 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. listopada 2006. pa do isplate, uz naknadu parničnog troška zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu tužbenih zahtjeva te ističe prigovor zastare u odnosu na tužbeni zahtjev kojim tužitelj potražuje isplatu utuženog novčanog iznosa. Osporava da bi odredba čl.3. Ugovora o kreditu o jednokratnoj naknadi prilikom prvog korištenja kredita (tzv. ulazna naknada), a koja obuhvaća trošak obrade kredita, bila nepoštena odnosno ništetna, ističući da je navedena odredba bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da ista nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Navodi da je ista propisana i tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. Ugovora o kreditu, potpisom kojeg je tužitelj izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu, kao i da tuženik ima pravo na navedenu naknadu upravo iz razloga jer je kreditna institucija čija je djelatnost odobravanje kredita. Ističe da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika Nine Bubaš Magličić pod brojem OU- 851/2004, a koja je sukladno odredbama čl. 57.,58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine" broj 78/93,29/94, 162/98) objasnila strankama smisao i posljedice predmetnog pravnog posla te se uvjerila da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, slijedom čega smatra da je potpuno razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora raspolagao svim potrebnim informacijama te u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice ugovorne odredbe koju sada smatra spornom te na istu pristao te ističe i da je tuženik dodatno sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije. S obzirom da se radi o dovoljno jasnoj, uočljivoj i razumljivoj odredbi koja je uobičajena za ugovore o kreditu te koju su korisnici kredita mogli očekivati prema samoj formulaciji teksta ugovora o kreditu, smatra da poštenost iste u smislu odredbi čl. 84. ZZP/03 nije dopušteno ispitivati. Također, osporava tužitelju status potrošača u smislu odredbe čl. 3.st.1. ZZP/03, u bitnom ističući da tužitelj nije dokazao da bi imao svojstvo potrošača u smislu navedene zakonske odredbe. Nadalje, ističe da sve i u slučaju kada bi se uzelo da je sporna ugovorna odredba iz bilo kojeg razloga ništetna, tužitelj nema pravo na vraćanje utuženog novčanog iznosa navodno stečenog bez osnove, budući nije zadržao pravo na povrat istog jer nije zadržao pravo na povrat istog te nisu ispunjeni niti drugi uvjeti iz odredbe čl.1112. st.1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22, 156/2022 i 155/23, dalje: ZOO). Slijedom navedenog, predlaže tužbene zahtjeve odbiti kao neosnovane uz naknadu parničnog troška tuženiku zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.

3. Tijekom postupka izvođenja dokaza izvršen je uvid u Ugovor o kreditu, broj 148-50-2517707 od 13. listopada 2004. (listovi 6-14 spisa), Dopis tuženika od 25. siječnja 2021. (list 15 spisa) te je saslušan tužitelj (listovi 107-108 spisa).

4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 70/22,114/22 i 153/23), sud je utvrdio da su tužbeni zahtjevi osnovani.

5. Iz dokumentacije u koju je izvršen uvid te kao među strankama nesporno u bitnom je utvrđeno sljedeće:

-da je između tuženika kao kreditora, tužitelja kao korisnika kredita, ČR kao sudužnika te ĆR kao založnog dužnika sklopljen Ugovor o kreditu broj 148-50-2517707 od 13. listopada 2004. za kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 35.000,00 EUR po srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita (čl.1.), za namjenu "stambeni kredit za kupnju bez počeka" (čl.6.), da je ugovorena redovna kamata po stopi od 7,45% godišnje, koja je promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (čl.2.1. ) uz ugovoreni rok otplate kredita od 300 mjeseci (čl.4.); da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za EUR, važećem na dan dospijeća, prema otplatnom planu..(čl.7.); da radi osiguranja naplate svih tražbina iz ovog Ugovora zajedno s pripadajućim kamatama, naknadama i troškovima, založni dužnik zalaže u korist kreditora, a kreditor prima u zalog nekretninu k. č. br. [katastarska čestica] upisanu zk uložak broj [broj ZK uloška], katastarska općina [katastarska općina]. Novaki kod Općinskog suda u Karlovcu koju u naravi čini kuća i dvorište ukupne površine 1 R i 432 čhv …(čl.8.1.); da se na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju opći akti Kreditora kojima je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora (čl.9.); da je Ugovor potvrđen/solemniziran po Javnom bilježniku Nini Bubaš Magličić iz Karlovca pod brojem OU-851/2004;

- da je tuženik trgovac u smislu odredbe čl. 3. toč. 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, dalje: ZZP),

- da je u članku 3. Ugovora o kreditu ugovorena jednokratna naknada od 1,00 % od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita;

- da je tužitelju prilikom isplate/ korištenja kredita dana 21. listopada 2004. po osnovi naknade za obradu dokumentacije odnosno jednokratne naknade iz čl. 3. Ugovora o kreditu naplaćen iznos od 2.625,69 kuna (3,30% od iznosa kredita), koja mu je naknada od strane tuženika naplaćena/ustegnuta od iznosa odobrenog kredita, a što proizlazi iz dopisa tuženika od 25. siječnja 2021. (list 15 spisa).

6.1. Neosnovano tuženik osporava tužitelju status potrošača u smislu odredbe čl. 3. toč. 2. ZZP/03. Naime, iz prihvaćenog iskaza tužitelja (listovi 107-108 spisa) proizlazi da je on u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora pa sve do umirovljenja prošle (2023.) godine bio zaposlen u MORH-u kao djelatna vojna osoba u HV te da je predmetni Ugovor o kreditu zaključio u svrhu financiranja kupnje obiteljske kuće u [adresa] za potrebe stambenog zbrinjavanja svoje obitelji, a u kojoj su kući on i njegova obitelj stanovali do prodaje tijekom 2013.

6.2. Pri tome valja istaknuti da tuženik tijekom postupka niti ne tvrdi određeno da bi kredit bio korišten u svrhe namijenjene nekoj poslovnoj/ poduzetničkoj djelatnosti, a niti navedeno ne proizlazi iz sadržaja predmetnog Ugovora, koji je tužitelj zaključio kao fizička osoba.

6.3. Sud je također ocijenio kao neposredno uvjerljivim iskazivanje tužitelja koji je nadalje naveo da je prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu imao kontakte sa zaposlenicima tuženika u poslovnici Karlovcu te da je za obvezu plaćanja predmetne naknade saznao tek kada je pročitao tekst predmetnog Ugovora koji su unaprijed pripremili zaposlenici tuženika. O pojedinim ugovornim odredbama (osim o iznosu kredita), pa tako niti o spornoj ugovornoj odredbi članka 3. Ugovora, nije imao mogućnost pregovarati. Od strane zaposlenika tuženika nije bio informiran na koje se točno troškove ili usluge navedena naknada odnosi, već mu je bilo samo rečeno da se navedena naknada mora naplatiti jer da u suprotnom neće dobiti kredit. Naknada mu je naplaćena na način da mu je prilikom isplate kredita iznos odobrenog kredita umanjen za iznos predmetne naknade.

7. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07, dalje: ZZP/03) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba ništetna.

8. Pri tome zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

9. Imajući na umu navedeno, odredba članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti te je u okviru te ocjene, između ostalog, bilo potrebno preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, između ostalog, odnosa između iznosa navedene naknade te zauzvrat pruženih usluga.

10. Neovisno o informiranosti prije sklapanja Ugovora, tužitelju je ugovorna odredba o plaćanju naknade za obradu kredita najkasnije morala postati poznata u trenutku sklapanja Ugovora jer je sadržana u samom njegovom tekstu te je najkasnije tada tužitelj imao informaciju o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita i mogao izvesti zaključak o visini navedene naknade (budući je spornom odredbom ista određena u visini od 1 % od iznosa odobrenog kredita), ali ne i o krajnjoj svrsi plaćanja navedene naknade.

11. Iz prihvaćenog iskaza tužitelja i stipulacije sporne odredbe članka 3., koja je standardna, proizlazi da se o sadržaju navedene ugovorne odredbe nije pojedinačno pregovaralo, pri čemu ne proizlazi da bi tužitelj prije ili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora od strane tuženika bio informiran na koje konkretne troškove i pružene usluge se odnosi obveza plaćanja naknade za obradu kredita. Suprotno tuženik tijekom postupka nije uspio dokazati, pri čemu valja dodati da tijekom postupka tuženik nije niti predlagao da se kao svjedok sasluša djelatnik banke koji je sudjelovao u obradi predmetnog kredita.

12. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj bio prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba članka 3. ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

13.1. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Ovdje valja ukazati da je Sud Europske Unije u odluci od 03. rujna 2020. – spojeni predmeti C-84/2019., C-222/2019., C-252/2019., po zahtjevu za prethodnu odluku vezano za primjenu članka 3. Direktive 93/13/EEZ, a u pogledu plaćanja naknada i troškova kredita izrazio pravna stajališta da potrošač mora biti u mogućnosti provjeriti da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili uslugama za koje se one naplaćuju (točka 75. obrazloženja) te da kada je riječ o ispitivanju postojanja znatnije neravnoteže stvorene odredbama kojima se na teret potrošača prebacuju troškovi različiti od kamata, takvo ispitivanje se ne može ograničiti na kvantitativno, ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača. Naime, znatnija ravnoteža može proizlaziti već iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj potrošača kao stranke ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava ili bilo u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima (točka 92. obrazloženja)

13.2. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

13.3. Nije sporno da Ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja Ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi. Pri tome sama činjenica da je sporna jednokratna naknada za koju tuženik navodi da predstavlja trošak obrade kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da se korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita naplaćuje naknada u većem iznosu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita,

13.4. Imajući u vidu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja točkom 3. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Navedena ugovorna obveza koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 dokazivati da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1 % iznosa kredita, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere.

13.5. Također valja dodati i da u konkretnom slučaju proizlazi i to da se o općim aktima tuženika, a koji se spominju u Ugovoru (čl. .9.), po prirodi stvari nije i ne može pojedinačno pregovarati, pri čemu valja dodati da tuženik tijekom postupka nije dostavio svoje opće akte za koje navodi da je istima propisana obveza plaćanja jednokratne naknade za obradu kredita, pa tako nije dokazao niti da bi u navedenom internom aktu tuženika bila pobliže navedeno na koje točno troškove i usluge se odnosi plaćanje predmetne naknade.

13.6. Isto tako, valja uzeti u obzir da bi neprihvaćanjem sporne odredbe članka.3. predmetnog Ugovora o kreditu, o kojoj tužitelj nije imao mogućnost pregovarati niti utjecati na sadržaj iste, tužitelj izvjesno bio ograničen u ostvarivanju predmetnog kredita.

13.7. Slijedom navedenog, sud nalazi da je sporna odredba članka 3. Ugovora o kreditu nepoštena budući se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te je ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), budući tužitelj nije bio informiran o odnosu između ugovorenog iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u pravcu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu kredita).

14. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je stoga slijedom prethodno navedenih razloga prihvaćen tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe članka 3. predmetnog Ugovora te odlučeno kao pod toč. I/ izreke ove presude, pri čemu valja navesti da s time da ništetnost navedene odredbe ne povlači ništetnost samog Ugovora, budući isti može opstati bez navedene odredbe (čl.324.st.1. ZOO)

15. Posljedica primjene navedene ništetne odredbe je da je tuženik tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu je isplatio drugi iznos kredita umanjen za navodne troškove obrade kredita, a koju je obradu zaposlenik tuženika obavio u okviru svojih redovnih poslova za koje prima redovnu plaću. Pri tome valja navesti da obrada kredita spada u cijenu koju korisnik kredita plaća na ime korištenja kredita, a koja cijena je izražena u obliku ugovorene kamate. Primjenom predmetne ništetne ugovorne odredbe tuženik je faktično dvostruko naplatio svoje usluge i to jednom naplatom predmetne jednokratne naknade za obradu kredita te drugi put kroz naplatu ugovorene kamate na odobreni iznos kredita.

16. Pri tome valja navesti da tuženik tijekom postupka (list 108 spisa) neosnovano ističe da, zbog nesporne činjenice da je tužitelju predmetna naknada naplaćena na način da mu je prilikom isplate kredita iznos odobrenog kredita umanjen za iznos predmetne naknade, u konkretnom slučaju nije došlo do prijelaza novčanog iznosa iz imovine tužitelja u imovinu tuženika, pa da stoga nisu ispunjene zakonske pretpostavke u smislu odredbe čl.323. ZOO-a, temeljem kojih bi tužitelj mogao tražiti vraćanje utuženog novčanog iznosa. Naime, ovdje valja ukazati da je odredbom čl.1111.st.2. ZOO-a propisano da se prijelazom imovine smatra i stjecanje koristi izvršenom radnjom, a koju je korist tuženik nedvojbeno stekao primjenom ništetne ugovorne odredbe odnosno naplatom predmetne naknade na prethodno opisani način.

17. U smislu odredbi čl. 323.st.1. i čl. 1111. st.1. ZOO-a utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu situacije u kojoj bi se tužitelj nalazio da takve ništetne odredbe nije niti bila ugovorena, što uključuje pravo na restituciju odnosno vraćanje novčanog iznosa koji mu je naplaćen temeljem ništetne ugovorne odredbe.

18.Imajući u vidu prethodno navedene razloge, sud nalazi da je tuženik u obvezi vratiti ono što tužitelju naplatio temeljem djelomično ništetnog Ugovora, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana naplate jer se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem (jer je upravo tuženik odgovoran za ugovaranje ništetne odredbe), pa kako je utvrđeno da je tuženik na ime jednokratne naknade za obradu kredita (po osnovi ništetne odredbe članka 3. Ugovora) tužitelju dana 21. listopada 2004. naplatio iznos od 2.625,69 kuna, a što primjenom fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 te primjenom pravila za preračunavanje i zaokruživanje iz Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 57/2022) predstavlja iznos od 348,49 EUR, to je tužitelju u cijelosti dosuđen zatraženi iznos od 348,49 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. listopada 2004. pa do isplate, temeljem čl.323.st.1., čl.1111.st.1., čl.1115. i čl.29. st.1. ZOO-a (toč. II/ izreke).

19. Odluka o kamatnoj stopi za razdoblje do 31.prosinca 2007. temelji se na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj:153/04), za razdoblje od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. se na odredbi čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine"35/05, 41/08 i 125/11), za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. na odredbi čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18), za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. na odredbi 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22 i 156/2022), a za razdoblje od 29. prosinca 2023. pa do isplate na odredbi Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22, 156/2022 i 155/23).

20. Prigovor zastare nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su- IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući u vidu da odluka točke I/ ove presude još nije pravomoćna pa nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu utuženog novčanog iznosa zastario.

20. 1. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154 st. 1. I čl. 155. ZPP-a

20.2. Tužitelju su, u svezi zastupanja po ovlaštenom punomoćniku odvjetniku, primjenom važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika("Narodne novine" broj 138/23), prema vrijednosti predmeta spora koja je određena u iznosu novčanog zahtjeva od 348,49 EUR (list 105 spisa), kao osnovano zatraženi priznati sljedeći troškovi postupka: za sastav tužbe, prema Tbr 7/1-50 bodova, za sastav podneska od 07. listopada 2024., prema Tbr. 8/1 – 50 bodova te za zastupanje na 2 ročišta (od 26. studenog 2024. i 19. prosinca 2024.), prema Tbr 9/1-po 50 bodova. Ukupno je tužitelju priznato 200 bodova, što uzimajući u obzir vrijednost jednog boda od 2,00 EUR (Tbr.54) i priznati PDV od 25% (Tbr. 46) iznosi 500,00 EUR. Navedenom iznosu valjalo je pribrojiti i trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 13,27 EUR te trošak sudske pristojbe za prvostupanjsku presudu u iznosu od 13,27 EUR, tako da ukupno dosuđeni parnični trošak tužitelju iznosi 526,54 EUR, slijedom čega je odlučeno kao pod toč. III/ izreke.

20.3. Odluka o zateznim kamatama, koje su tužitelju na dosuđeni iznos parničnog troška priznate od dana presuđenja pa do isplate, temelji se na odredbama čl. 151.st.3. ZPP-a i čl. 29 st. 2. ZOO-a.

20.4. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak pristupa na ročištu za objavu i uručenje presude. Naime, prema stajalištu ovog suda navedeni trošak nije od nikakvog značaja za vođenje parnice, jer o toj radnji ne ovisi odluka suda te pristup ovom ročištu nije obavezan i nije od nikakvog utjecaja na pravo stranke, budući postoji mogućnost isticanja presude na internetskoj stranici e- Oglasna ploča sudova odnosno dostave prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena (čl. 335. st. 10. i 11. ZPP-a). Slijedom navedenog, zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u preostalom dijelu, preko dosuđenog iznosa od 526,54 EUR odbijen je kao neosnovan (toč. IV/ izreke)

U Zagrebu, 30. prosinca 2024.

Sudac:

Zrinka Berečki

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

1. pun. tužitelja uz rješenje o sudskoj pristojbi za prvostupanjsku presudu (13,27 EUR)

2. pun. tuženika