REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-10553/2023-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Zrinki Berečki kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice AE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Đurđica Kos, odvjetnica iz Sv. Ivana Zeline, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Marko Kallay, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kallay & Partneri d.o.o., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 13. prosinca 2024., u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnice tužiteljice Đurđice Kos, odvjetnice i zamjenice punomoćnika tuženika TE, odvjetničke vježbenice, dana 30. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj 029-50-3747775, zaključenog između tužiteljice AE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnice kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kao kreditora, potvrđen dana 27. listopada 2006. pod posl. br. OU-1433/2006 kod javnog bilježnika Mladena Bureca iz Zagreba, koja glasi:

„3. /treće/ NAKNADA

3,30% (tri zarez trideset posto)

od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita,…“

II/ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, isplatiti tužiteljici AE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 398,42 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11. studenog 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 715,97 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. prosinca 2024. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV/ Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa od 715,97 EUR.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 27. studenog 2023. navodi da je između stranaka (tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita) sklopljen Ugovor o kreditu broj 029-50-3747775 od 27. listopada 2006., potvrđen dana 27. listopada 2006. pod poslovnim brojem OU-1433/2006 kod javnog bilježnika Mladena Burec iz Zagreba, za iznos kredita od 19.790,11 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, za namjenu kupnje novog vozila Opel. Otplata kredita ugovorena je u 84 mjesečnih anuiteta uz redovnu kamatu po stopi od 5,20% godišnje, koja je promjenjiva, sukladno odluci tuženika te uz primjenu valutne klauzule u CHF. Tužiteljica je uredno u cijelosti otplatila predmetni kredit. Nadalje navodi da joj je tuženik prilikom puštanja kredita u tečaj dana 10. studenog 2006. naplatio jednokratnu naknadu u visini od 3,30% iznosa odobrenog kredita odnosno u iznosu od 3.001,93 kuna, temeljem odredbe članka 3. predmetnog Ugovora (sadržaja pobliže navedenog pod točkom I/ izreke). U bitnom ističe da se radi o unaprijed od strane tuženika sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu, na sadržaj odredbi kojeg tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja, pa tako niti na odredbu članka 3. predmetnog Ugovora, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pri čemu joj od strane tuženika prije niti u vrijeme sklapanja Ugovora nije prezentirano koje to točno troškove tuženik ima u vezi postupka odobravanja kredita niti joj je objašnjena struktura tih troškova i zašto su iznosi te naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži. Tuženik je tužiteljicu bio stavio u poziciju „uzmi ili ostavi" te je isplatu kredita uvjetovao plaćanjem navedene naknade. Pri tome ističe da odluka tuženika o naknadama predstavlja njegov interni akt, kojeg je on ovlašten jednostrano mijenjati, a da tužiteljici nisu bili poznati parametri po kojima se predmetna naknada određuje. Tuženik je, postupajući na prethodno opisani način, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuo tužiteljici prekomjernu i ekonomski potpuno neopravdanu obvezu, a što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača, pa stoga ističe da je prethodno navedena odredba članka 3. predmetnog Ugovora nepoštena odnosno ništetna u smislu čl. 81. st.1 i st.2 i čl. 87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje ZZP/03). Također, ističe da je cjelokupno ponašanje tuženika prilikom sklapanja predmetnog Ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavlja nepoštenu poslovnu praksu te da je na taj način tuženik stekao određenu nepripadnu korist te da je isključiva krivnja za sklapanje Ugovora koji sadrži ništetne odredbe na strani tuženika (koji je predmetni Ugovor sastavio bez utjecaja tužiteljice na sadržaj pojedinih ugovornih odredbi).Smatra da joj pripada pravo na povrat novčanog iznosa navedene jednokratne naknade koji joj je naplaćen po osnovi predmetne ništetne odredbe od dana plaćanja pa do isplate, Stoga predlaže donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnom odredba čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu te predlaže naložiti tuženiku isplatu iznosa od 398,42 EUR (3.001,93 kuna) zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11. studenog 2006. pa do isplate, uz naknadu parničnog troška zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu tužbenih zahtjeva te ističe prigovor zastare u odnosu na tužbeni zahtjev kojim tužiteljica potražuje isplatu utuženog novčanog iznosa. Osporava da bi odredba čl.3. Ugovora o kreditu o jednokratnoj naknadi prilikom prvog korištenja kredita (tzv. ulazna naknada), a koja obuhvaća trošak obrade kredita, bila nepoštena odnosno ništetna, ističući da je navedena odredba bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da ista nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice. Navodi da je ista propisana i tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. Ugovora o kreditu, potpisom kojeg je tužiteljica izjavila da je s istima upoznata i pristala na njihovu primjenu, kao i da tuženik ima pravo na navedenu naknadu upravo iz razloga jer je kreditna institucija čija je djelatnost odobravanje kredita. Ističe da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika Mladena Bureca pod brojem OU- 1433/2006, a koji je sukladno odredbama čl. 57.,58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine" broj 78/93,29/94, 162/98) objasnio strankama smisao i posljedice predmetnog pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, slijedom čega smatra da je potpuno razvidno da je tužiteljica u vrijeme sklapanja Ugovora raspolagala svim potrebnim informacijama te u cijelosti i potpuno razumjela sadržaj i posljedice ugovorne odredbe koju sada smatra spornom te na istu pristala te ističe i da je tuženik dodatno sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužiteljicu prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije. Ukazuje i da je, radi osiguranja potraživanja iz predmetnog Ugovora o kreditu, kao i osiguranja naplate svih naknada, tužiteljica tuženiku izdala odgovarajuća sredstava osiguranja i zadužnicu te suglasnost o zapljeni plaće koje su ovjerene kod javnog bilježnika Mladena Bureca dana 8. studenog 2006. S obzirom da se radi o dovoljno jasnoj, uočljivoj i razumljivoj odredbi koja je uobičajena za ugovore o kreditu te koju su korisnici kredita mogli očekivati prema samoj formulaciji teksta ugovora o kreditu, smatra da poštenost iste u smislu odredbi čl. 84. ZZP/03 nije dopušteno ispitivati. Također, osporava tužiteljici status potrošača u smislu odredbe čl. 3.st.1. ZZP/03, u bitnom ističući da tužiteljica nije dokazala da bi imao svojstvo potrošača u smislu navedene zakonske odredbe. Nadalje, ističe da sve i u slučaju kada bi se uzelo da je sporna ugovorna odredba iz bilo kojeg razloga ništetna, tužiteljica nema pravo na vraćanje utuženog novčanog iznosa navodno stečenog bez osnove, budući nije zadržala pravo na povrat istog te da nisu ispunjeni niti drugi uvjeti iz odredbe čl.1112. st.1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22, 156/2022 i 155/23, dalje: ZOO).. Slijedom navedenog, predlaže tužbene zahtjeve odbiti kao neosnovane uz naknadu parničnog troška tuženiku zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.

3. Tijekom postupka izvođenja dokaza izvršen je uvid u Ugovora o kreditu broj 029-50-3747775 od 27. listopada 2006. (listovi 5-9 spisa), Potvrdu tuženika od 17. studenog 2023. (list 10 spisa), Zahtjev za kredit od 26. listopada 2006. (list 58 spisa), Suglasnost od 08. studenog 2006. (list 59 spisa), Zadužnicu od 08. studenog 2006. (list 61 spisa) te je saslušana tužiteljica (listovi 92-93 spisa).

4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 70/22,114/22 i 153/23), sud je utvrdio da su tužbeni zahtjevi osnovani.

5. Iz dokumentacije u koju je izvršen uvid te kao među strankama nesporno u bitnom je utvrđeno sljedeće:

-da je između tuženika kao kreditora, tužiteljice kao korisnice kredita i davatelja osiguranja sklopljen Ugovor o kreditu br. Ugovora o kreditu broj 029-50-3747775 od 27. listopada 2006. za kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19.790,11 CHF po srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, za namjenu kupnje novog vozila Hyundai, uz redovnu kamatu po stopi od 3,30% godišnje, koja je promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (čl.2. st.1 ) i rok otplate kredita 84 mjeseca (čl.4.); da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu…, a anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu… (čl.7.st.1.); da je Ugovor potvrđen/ solemniziran po Javnom bilježniku Mladenu Burecu iz Zagreba pod brojem OU-1433/2006;

- da je tuženik trgovac u smislu odredbe čl. 3. toč. 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, dalje: ZZP),

- da je u članku 3. Ugovora o kreditu ugovorena jednokratna naknada od 3,30% od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita;

- da je tužiteljici prilikom isplate/ korištenja kredita dana 10. studenog 2006. po osnovi jednokratne naknade za obradu kredita iz čl. 3. Ugovora o kreditu naplaćen iznos od 3.001,93 kuna (3,30% od iznosa kredita), koja joj je naknada od strane tuženika naplaćena/ustegnuta od iznosa odobrenog kredita, a što proizlazi iz sadržaja Potvrde tuženika od 17. studenog 2023. (list 16 spisa).

6.1. Neosnovano tuženik osporava tužiteljici status potrošača u smislu odredbe čl. 3. toč. 2. ZZP/03. Naime, iz prihvaćenog iskaza tužiteljice (listovi 92 spisa) proizlazi da je ona osobno vozilo radi kupnje kojeg je zaključila predmetni Ugovor o kreditu koristila isključivo za vlastite privatne potrebe, a u vrijeme sklapanja Ugovora pa sve do umirovljenja bila je zaposlena kao knjigovođa u službi računovodstva tvrtke JURVAL d.o.o. u [adresa].

6.2. Pri tome valja istaknuti da tuženik tijekom postupka niti ne tvrdi određeno da bi kredit bio korišten u svrhe namijenjene nekoj poslovnoj/ poduzetničkoj djelatnosti, a niti navedeno ne proizlazi iz sadržaja predmetnog Ugovora, koji je tužiteljica zaključila kao fizička osoba.

6.3. Sud je također ocijenio kao neposredno uvjerljivim iskazivanje tužiteljice koji je nadalje navela da je bila zainteresirana za kupnju vozila putem kredita te da je od strane auto kuće Hyundai Auto Zagreb d.o.o. bila upućena radi kreditiranja obratiti se banci tuženika, s kojim je navedena auto kuća imala poslovnu suradnju. Bilo joj je prezentirano da se radi o vrlo povoljnom kreditu. Prije sklapanja samog Ugovora nije imala nikakve kontakte sa zaposlenicima tuženika, već ju je u poslovnici tuženika u Zagrebu dočekao unaprijed pripremljeni tekst Ugovora. Osim o iznosu kredita, o pojedinim ugovornim odredbama nije imala mogućnost pregovarati, pa tako niti o spornoj ugovornoj odredbi u svezi plaćanja jednokratne naknade iz čl. 3. Ugovora. Za navedenu obvezu saznala je tek kada je došla u poslovnicu tuženika i pročitala tekst unaprijed pripremljenog Ugovora. Od strane zaposlenika tuženika nije bila informirana na koje točno usluge i troškove se obveza plaćanja jednokratne naknade od 3,30% iznosa kredita odnosi. Također, nije bila informirana niti u kojem slučaju može doći do promjene početne ugovorene kamatne stope niti o kriterijima i parametrima promjene, a niti je bila informirana o postojanju bilo kakvih rizika ugovaranja kredita s valutnom klauzulom u CHF. Zbog porasta tečaja i povećanja početne kamate stope mjesečni anuitet tijekom otplate kredita porastao je u određenom razdoblju i preko 50%. Od zaposlenika tuženika tražila je pojašnjenje u svezi sporne ugovorne odredbe odnosno obveze plaćanja jednokratne naknade, međutim, bilo joj je rečeno da se radi o naknadi koju mora platiti vezano uz sklapanje Ugovora te da se o toj naknadi ne može pregovarati. Pristala je predmetni Ugovor potpisati s odredbama kako su joj ponuđene jer je željela kupiti predmetno osobno vozilo koje joj je bilo potrebno. Predmetna naknada naplaćena joj je od iznosa odobrenog kredita prilikom isplate kredita.

7. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07, dalje: ZZP/03) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba ništetna.

8. Pri tome zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

9. Imajući na umu navedeno, odredba članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti te je u okviru te ocjene, između ostalog, bilo potrebno preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, između ostalog, odnosa između iznosa navedene naknade te zauzvrat pruženih usluga.

10. Neovisno o informiranosti prije sklapanja Ugovora, tužiteljici je ugovorna odredba o plaćanju naknade za obradu kredita najkasnije morala postati poznata u trenutku sklapanja Ugovora jer je sadržana u samom njegovom tekstu te je najkasnije tada tužiteljica imala informaciju o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita i mogao izvesti zaključak o visini navedene naknade (budući je spornom odredbom ista određena u visini od 3,30 % od iznosa odobrenog kredita), ali ne i o krajnjoj svrsi plaćanja navedene naknade.

11. Iz prihvaćenog iskaza tužiteljice i stipulacije sporne odredbe članka 3., koja je standardna, proizlazi da se o sadržaju navedene ugovorne odredbe nije pojedinačno pregovaralo, pri čemu ne proizlazi da bi tužiteljica prije ili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora od strane tuženika bila informirana na koje konkretne troškove i pružene usluge se odnosi obveza plaćanja naknade za obradu kredita. Suprotno tuženik tijekom postupka nije uspio dokazati, pri čemu valja dodati da tijekom postupka tuženik nije niti predlagao da se kao svjedok sasluša djelatnik banke koji je sudjelovao u obradi predmetnog kredita.

12. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica bila prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba članka 3. ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

13.1. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (3,30%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Ovdje valja ukazati da je Sud Europske Unije u odluci od 03. rujna 2020. – spojeni predmeti C-84/2019., C- 222/2019., C-252/2019., po zahtjevu za prethodnu odluku vezano za primjenu članka 3. Direktive 93/13/EEZ, a u pogledu plaćanja naknada i troškova kredita izrazio pravna stajališta da potrošač mora biti u mogućnosti provjeriti da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili uslugama za koje se one naplaćuju (točka 75. obrazloženja) te da kada je riječ o ispitivanju postojanja znatnije neravnoteže stvorene odredbama kojima se na teret potrošača prebacuju troškovi različiti od kamata, takvo ispitivanje se ne može ograničiti na kvantitativno, ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača. Naime, znatnija ravnoteža može proizlaziti već iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj potrošača kao stranke ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava ili bilo u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima (točka 92. obrazloženja)

13.2. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

13.3. Nije sporno da Ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja Ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi. Pri tome sama činjenica da je sporna jednokratna naknada za koju tuženik navodi da predstavlja trošak obrade kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da se korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita naplaćuje naknada u većem iznosu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

13.4. Imajući u vidu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu točkom 3. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Navedena ugovorna obveza koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 dokazivati da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 3,30 % iznosa kredita, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere.

13.5. Također valja dodati i da u konkretnom slučaju proizlazi i to da se o općim aktima tuženika, a koji se spominju u Ugovoru (čl..9.), po prirodi stvari nije i ne može pojedinačno pregovarati, pri čemu valja dodati da tuženik tijekom postupka nije dostavio svoje opće akte za koje navodi da je istima propisana obveza plaćanja jednokratne naknade za obradu kredita, pa tako nije dokazao niti da bi u navedenom internom aktu tuženika bila pobliže navedeno na koje točno troškove i usluge se odnosi plaćanje predmetne naknade.

13.6. Isto tako, valja uzeti u obzir da bi neprihvaćanjem sporne odredbe članka.3. predmetnog Ugovora o kreditu, o kojoj tužiteljica nije imala mogućnost pregovarati niti utjecati na sadržaj iste, tužiteljica izvjesno bila ograničena u ostvarivanju predmetnog kredita.

13.7. Također, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir da i ostale odredbe predmetnog Ugovora, odnosno činjenicu da se radi o potrošačkom kreditu s ugovorenom primjenom valutne klauzule u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koja se mijenja sukladno odluci tuženika te da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je, između ostalih banaka, tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, a u razdoblju u kojem je zaključen i predmetni Ugovor, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti te koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i njegovim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali i utvrdili parametre koji utječu na odluku o promjenjivoj stopi ugovorne kamate, sve suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. ZZP/03.

13.8. Slijedom navedenog, a imajući u vidu sve prethodno navedene okolnosti, sud nalazi da je sporna odredba točke 3. Ugovora o kreditu nepoštena budući se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te je ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o valutnoj klauzuli u CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi), kao i da tužiteljica nije bila informirana od odnosu između ugovorenog iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u pravcu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

14. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je stoga slijedom prethodno navedenih razloga prihvaćen tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe točke 3. predmetnog Ugovora te odlučeno kao pod toč. I/ izreke ove presude.

15. Posljedica primjene navedene ništetne odredbe je da je tuženik tužiteljici odobrio jedan iznos kredita, a faktički joj je isplatio drugi iznos kredita umanjen za navodne troškove obrade kredita, a koju je obradu zaposlenik tuženika obavio u okviru svojih redovnih poslova za koje prima redovnu plaću. Pri tome valja navesti da obrada kredita spada u cijenu koju korisnik kredita plaća na ime korištenja kredita, a koja cijena je izražena u obliku ugovorene kamate. Primjenom predmetne ništetne ugovorne odredbe tuženik je faktično dvostruko naplatio svoje usluge i to jednom naplatom predmetne jednokratne naknade za obradu kredita te drugi put kroz naplatu ugovorene kamate na odobreni iznos kredita.

16. Pri tome valja navesti da tuženik tijekom postupka (list 90 spisa) neosnovano sadržajno navodi da, zbog nesporne činjenice da je tužiteljici predmetna naknada naplaćena na način da joj je prilikom isplate kredita iznos odobrenog kredita umanjen za iznos predmetne naknade te da stoga "imovina tužitelja nikada nije prešla u imovinu tuženika", u smislu odredbe čl.323. ZOO-a. Naime, ovdje valja ukazati da je odredbom čl.1111.st.2. ZOO-a propisano da se prijelazom imovine smatra i stjecanje koristi izvršenom radnjom, a koju je korist tuženik nedvojbeno stekao primjenom ništetne ugovorne odredbe odnosno naplatom predmetne naknade na prethodno opisani način.

17. U smislu odredbi čl. 323.st.1. i čl. 1111. st.1. ZOO-a utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu situacije u kojoj bi se tužiteljica nalazila da takva ništetna odredba nije niti bila ugovorena, što uključuje pravo na restituciju odnosno vraćanje novčanog iznosa koji joj je naplaćen temeljem ništetne ugovorne odredbe.

18.Imajući u vidu prethodno navedene razloge, sud nalazi da je tuženik u obvezi tužiteljici vratiti ono što je naplatio temeljem djelomično ništetnog Ugovora, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana naplate jer se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem (jer je upravo tuženik odgovoran za ugovaranje ništetne odredbe), pa kako je utvrđeno da je tuženik na ime jednokratne naknade za obradu kredita (po osnovi ništetne odredbe članka 3. Ugovora) tužiteljici dana 10. studenog 2006. naplatio iznos od 3.001,93 kuna, a što primjenom fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 te primjenom pravila za preračunavanje i zaokruživanje iz Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 57/2022) predstavlja iznos od 398,42 EUR, to je tužiteljici u cijelosti dosuđen zatraženi iznos od 398,42 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11. studenog 2006. pa do isplate, temeljem čl.323.st.1., čl.1111.st.1., čl.1115. i čl.29. st.1. ZOO-a (toč. II/ izreke).

19. Odluka o kamatnoj stopi za razdoblje do 31.prosinca 2007. temelji se na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj:153/04), za razdoblje od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. se na odredbi čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine"35/05, 41/08 i 125/11), za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. na odredbi čl. 29. st. 2 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18), za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. na odredbi 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22 i 156/2022), a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate na odredbi Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22, 156/2022 i 155/23).

20. Prigovor zastare nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su- IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući u vidu da odluka točke I/ ove presude još nije pravomoćna pa nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu utuženog novčanog iznosa zastario.

21. 1. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a

18.2. Tužiteljici su, u svezi zastupanja po ovlaštenoj punomoćnici odvjetnici, primjenom važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika("Narodne novine" broj 138/23), a uzimajući kao vrijednost predmeta spora iznos novčanog zahtjeva od 398,42 EUR, kao osnovano zatraženi priznati sljedeći troškovi postupka: za sastav tužbe, prema Tbr 7/1-50 bodova, za sastav podneska od 31.siječnja 2024., prema Tbr.8/4-12,5 bodova, za sastav 2 podneska (od 14. veljače 2024. i 5. travnja 2024.), prema Tbr. 8/1 – po 50 bodova te za zastupanje na 2 ročišta (od 12. studenog 2024. i 13. prosinca 2024.), prema Tbr 9/1-po 50 bodova. Ukupno je tužiteljici priznato 262,5 bodova što uzimajući u obzir vrijednost jednog boda od 2,00 EUR (Tbr.54) i priznati PDV od 25% (Tbr. 46) iznosi 656,25 EUR. Navedenom iznosu valjalo je pribrojiti i trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 33,18 EUR te zatraženi trošak sudske pristojbe za prvostupanjsku presudu u iznosu od 26,54 EUR, tako da ukupno dosuđeni parnični trošak tužiteljici iznosi 715,97 EUR, slijedom čega je odlučeno kao pod toč. III/ izreke.

18.3. Odluka o zateznim kamatama, koje su tužiteljici na dosuđeni iznos parničnog troška priznate od dana presuđenja pa do isplate, temelji se na odredbama čl. 151.st.3. ZPP-a i čl. 29 st. 2. ZOO-a.

18.4. Tužiteljici nije priznat zatraženi trošak pristup na ročištu za objavu i uručenje presude. Naime, prema stajalištu ovog suda navedeni trošak nije od nikakvog značaja za vođenje parnice, jer o toj radnji ne ovisi odluka suda te pristup ovom ročištu nije obavezan i nije od nikakvog utjecaja na pravo stranke, budući postoji mogućnost isticanja presude na internetskoj stranici e- Oglasna ploča sudova odnosno dostave prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena (čl. 335. st. 10. i 11. ZPP-a). Slijedom navedenog, zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka u preostalom dijelu, preko dosuđenog iznosa od 715,97 EUR odbijen je kao neosnovan (toč. IV/ izreke)

U Zagrebu, 30. prosinca 2024.

Sudac:

Zrinka Berečki

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

1. pun. tužiteljice uz rješenje o sudskoj pristojbi za prvostupanjsku presudu (26,54 EUR)

2. pun. tuženika