- 1 -              III Kr 2/2024-3

 

 

 

 

 

Broj: III Kr 2/2024-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana kao predsjednika vijeća te Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog M. R. zbog kaznenog djela iz čl. 139. st. 3. i drugih Kaznenog zakona ("Narodne novine", br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15-ispravak, 101/17, 118/18, 126/19 i 84/21 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Splitu od 14. studenog 2022. broj Kzd-136/2022-11 i presuda Županijskog suda u Varaždinu od 27. lipnja 2023. broj Kžzd-24/2023-5, u sjednici vijeća održanoj 4. siječnja 2024.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Zahtjev osuđenog M. R. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude odbija se kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pravomoćnom presudom, koju čine presuda Općinskog suda u Splitu broj Kzd-136/2022-11 od 14. studenog 2022., preinačena presudom Županijskog suda u Varaždinu broj Kžzd-24/2023-5 od 27. lipnja 2023., osuđen je M. R. zbog kaznenih djela iz čl. 139. st. 3. KZ/11, čl. 179.a KZ/11 i čl. 177 st. 2. KZ/11 pa mu je, nakon utvrđenih pojedinačnih kazni zatvora, izrečena jedinstvena kazna zatvora od jedne godine i osam mjeseci te mu je, temeljem čl. 57. KZ/11, izrečena djelomična uvjetna osuda tako da se dio kazne zatvora od deset mjeseci ima izvršiti, dok se dio kazne od deset mjeseci neće izvršiti ako on u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo. Ujedno mu je izrečena sigurnosna mjera obaveznog liječenja od ovisnosti u smislu čl. 69. st. 1. KZ/11.

 

2. Osuđenik je po svom branitelju N. H., odvjetniku u H., pravodobno podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude ''na temelju čl. 517. st. 1. toč. 3. i st. 2. ZKP/08 odnosno zbog povrede odredaba kaznenoga postupka u žalbenom postupku i to konkretno radi nepozivanja branitelja ili okrivljenika na sjednicu žalbenog vijeća'', s prijedlogom da se presuda suda drugog stupnja ukine i vrati tome sudu na ponovno odlučivanje, uz odgodu izvršenja pravomoćne presude pozivom na čl. 518. st. 5. ZKP/08.

 

3. Temeljem čl. 518. st. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 80/22 - dalje u tekstu: ZKP/08), Državno odvjetništvo Republike Hrvatske odgovorilo je na zahtjev osuđenika s prijedlogom da se isti kao neosnovan odbije. Odgovor državnog odvjetnika dostavljen je na znanje osuđeniku i njegovom branitelju.

 

4. Zahtjev nije osnovan.

 

5. U zahtjevu se tvrdi da je drugostupanjski sud, sukladno čl. 475. ZKP/08, bio dužan pozvati osuđenika i njegovog branitelja na sjednicu vijeća na kojoj se raspravljalo o žalbama protiv prvostupanjske presude. Međutim, drugostupanjski sud to nije učinio niti je za to u svojoj presudi dao obrazloženje, iako je osuđeniku izrekao strožu kaznu. Stoga je osuđeniku onemogućeno da se dosljedno i potpuno brani pred žalbenim sudom čime je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje zajamčeno čl. 29. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda ( u daljnjem tekstu: Konvecija).

 

5.1. U prilog navoda zahtjeva osuđenik je priložio odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu Kraljević Gudelj i dr. protiv Hrvatske od 10. lipnja 2021.

 

6. Iako osuđenik u zahtjevu uvodno ističe zakonski osnov iz čl. 517. st. 1. toč. 3. i st. 2. ZKP/08, iz obrazloženja zahtjeva proizlazi da je podnesen i iz razloga u čl. 517. st. 1. toč. 2. u vezi čl. 468. st. 2. ZKP/08, tj. zbog teške povrede prava na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom.

 

7. Međutim, niti jedna od ovih povreda u žalbenom postupku nije ostvarena.

 

7.1. Prema čl. 475. st. 2. ZKP/08, o sjednici vijeća izvijestit će se stranke ako je neka od njih u roku predviđenom za žalbu ili u odgovoru na žalbu zahtijevala da bude izvještena o sjednici. Dakle, prema izričitom slovu zakona, obavještavanje stranaka o sjednici drugostupanjskog vijeća uvjetovano je time da su one to prethodno zatražile.

 

7.2. Nasuprot tome, iz podataka u spisu nedvojbeno proizlazi da okrivljenik, kako u svojoj žalbi, tako niti u odgovoru na žalbu državnog odvjetnika, nije zatražio da se njega ili njegovog branitelja pozove na sjednicu žalbenog vijeća. Stoga se, dakle, nije radilo o obvezi drugostupanjskog suda niti je taj sud bio dužan u svojoj odluci navesti razloge nepozivanja stranaka.

 

7.3. Drugostupanjski je sud, međutim, mogao pozvati stranke i kada one to nisu zahtijevale, ali radi se o fakultativnoj mogućnosti koja ovisi o slobodnoj procjeni suda je li prisutnost stranaka korisna za razrješenje stvari. O tome je drugostupanjski sud očito negativno odlučio, što se ovdje podnesenim zahtjevom niti ne problematizira.

 

8. Isto tako, neobavještavanjem okrivljenika i njegovog branitelja o terminu sjednice drugostupanjskog vijeća nisu povrijeđena prava obrane niti su kompromitirani zahtjevi pravičnog suđenja.

 

8.1. Prije svega, odluka Europskog suda za ljudska prava na koju zahtjev ukazuje uopće nije primjenjiva na konkretan slučaj jer se radi o drugačijoj činjeničnoj osnovi. Naime, u citiranom predmetu radi se o tri zasebna zahtjeva koje je taj sud ispitao zajedno u jednoj presudi i utvrdio postojanje povrede iz čl. 6. st. 3. (c) Konvencije u situaciji kada prvo podnositelj (Kraljević-Gudelj) i treće podnositelj (Vukšić) nisu bili osobno pozvani na sjednicu drugostupanjskog vijeća. Međutim, navedeni podnositelji su prethodno u svojim žalbama protiv prvostupanjske presude izričito tražili da se o sjednici vijeća obavijeste njihovi branitelji, što je bitno drugačija procesna situacija od one o kakvoj se ovdje radi.

 

8.2. Stoga se podnositelj zahtjeva, citirajući pojedine dijelove izvan konteksta cjelokupne odluke, promašeno poziva na njezinu primjenu u ovom žalbenom postupku.

 

8.3. Dakle, nije došlo do povrede prava obrane u žalbenom postupku, jer okrivljenik, iako mu je bilo poznato da je državni odvjetnik podnio žalbu zbog odluke o kazni čije ga prihvaćanje može dovesti u teži položaj, nije zatražio ostvarivanje svog prava da nazoči sjednici drugostupanjskog vijeća na koju, uostalom, nije bio pozvan niti državni odvjetnik. Osim toga, državni odvjetnik nije sudu uputio nikakvo dodatno očitovanje kojim bi podupro navode svoje žalbe ili obeskrijepio navode žalbe okrivljenika pa su okrivljeniku, očito, u potpunosti bili poznati svi argumenti i dokumentacija kojom je drugostupanjski sud raspolagao prije donošenja odluke i o kojoj se on već prethodno imao prilike očitovati.

 

8.4. Pri tome, činjenica da je prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika osuđeniku izrečena nešto stroža kazna (u okviru djelomične uvjetne osude povećan neuvjetovani dio kazne zatvora sa šest na 10 mjeseci), ne znači i da je izočnost osuđenika sa sjednice vijeća na to utjecala. Upravo suprotno, drugostupanjski je sud doista sveobuhvatno razmotrio njegovu žalbu te ju je djelomično prihvatio, a u povodu te žalbe i po službenoj dužnosti preinačio je odluku o izrečenoj sigurnosnoj mjeri, te je tako postupio u osuđenikovu korist.

 

9. Zaključno, dakle, nisu ostvarene povrede na koje zahtjev upire pa je, sukladno čl. 519. u vezi čl. 512. ZKP/08, zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude trebalo odbiti i odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 4. siječnja 2024.

 

                                                                      Predsjednik vijeća:

                                                                      Ranko Marijan, v.r.