Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Bujama – Buie

Buje, Istarska 1

Repubblica di Croazia

Tribunale comunale di Pisino

Sezione distaccata di Buje – Buie

Via dell'Istria 1, 52460 Buie

Posl. br. P-540/2024-18

U I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Bujama – Buie, po sutkinji Pavici Gulišiji Brečević, u pravnoj stvari tužiteljice TC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Jan-Matija Stella, odvjetnik u Umagu, protiv tužene REPUBLIKE HRVATSKE, OIB 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Pazinu, radi utvrđenja prava vlasništva, nakon glavne rasprave zaključene 14. studenog 2024. u prisutnosti tužiteljice i njezinog punomoćnika, te zakonskog zastupnika tužene Dalena Mikuljana, zamjenika općinskog državnog odvjetnika u Općinskom državnom odvjetništvu u Pazinu, 30. prosinca 2024., objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužiteljica TC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], vlasnica nekretnine oznake k. č. [katastarska čestica] oranica površine 2245 m[2] , upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], Općinskog suda u Pazinu, Zemljišnoknjižnog odjela Buje-Buie, što je tužena REPUBLIKA HRVATSKA, OIB 52634238587, dužna priznati i trpjeti da se neposredno na temelju ove presude, po njezinoj pravomoćnosti, tužiteljica može uknjižiti u zemljišnim knjigama kao vlasnik, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženoj da tužiteljici naknadi troškove ovog postupka isplatom iznosa od 1.316,64 eura (tisućutristošesnaest eura i šezdesetčetiri centa) sa zateznom kamatom koja teče od 30. prosinca 2024. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. U preostalom dijelu se odbija zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka.

IV. Odbija se zahtjev tužene za naknadu troškova postupka u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tužene radi utvrđenja prava vlasništva.

1. 1. U tužbi se navodi da je tužiteljica prije pokretanja ovog postupka nadležnom državnom odvjetništvu podnijela zahtjev za mirno rješenje spora sukladno članku 186.a Zakona o parničnom postupku (NN 114/22), a o kojem je zahtjevu donesena negativna odluka.

1. 2. Pravni prednik tužiteljice ŠC iz [adresa] je 23. studenog 1992. godine podnio Općinskom sudu u Bujama tužbu protiv Općine Buje, pod poslovnim brojem: P 486/1992, kojom tužbom i tužbenim zahtjevom traži utvrđenje da je isti dosjelošću stekao pravo vlasništva na nekretnini danas upisanoj u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Pazinu – Zemljišnoknjižni-

2.

odjel Buje kao k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], zk. ul [broj ZK uloška], oranica površine 2245 m Dana 16. ožujka 1993. godine Općinski sud u Bujama po sucu tog suda Ivanu Milanoviću, u prisutnosti ŠC i punomoćnika [adresa], donio je presudu na temelju priznanja poslovni broj: P-486/1992-6 kojom se utvrđuje da je tužitelj ŠC dosjelošću stekao pravo vlasništva na nekretnini k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] što je tužena Općina Buje dužna priznati i izdati mu ispravu podobnu za upis prava vlasništva. Takva pravomoćna i ovršna presuda, radi neznanja ŠC nije provedena u zemljišnim knjigama, ŠC umire 18. lipnja 1999. u [adresa], Republika Slovenija.

1. 3. Dana 26. studenog 2009. Republika Hrvatska podnosi prijedlog protiv Grada Buja (pravnog sljednika Općine Buje), radi uknjižbe prava vlasništva na nekretnini u društvenom vlasništvu k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], zaprimljenog pod posl. br. Z-6658/2009, a kojem je prijedlogu u konačnici udovoljeno.

1. 4. Tužiteljica je tijekom 2019. podnijela Općinskom sudu u Pazinu prijedlog radi pokretanja ostavinskog postupka iza svojeg supruga ŠC, te saznala da isti nije u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Pazinu – Zemljišnoknjižnog odjela Buje upisan kao vlasnik nekretnine k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Iza pokojnog ŠC nasljednikom je proglašena tužiteljica TC.

1. 5. Nadalje, tužiteljica navodi da je njen pravni prednik ŠC, a što proizlazi iz presude Općinskog suda u Bujama posl. br. P-486/1992 od 16. ožujka 1993., držao u posjedu i smatrao se vlasnikom nekretnine danas upisane u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Pazinu – Zemljišnoknjižnog odjela Buje kao k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], više od 50 godina, sve do svoje smrti 18. lipnja 1999. godine. Nakon smrti ŠC istu nekretninu je kao dotadašnji bračni drug ali i nasljednik nastavila posjedovati tužiteljica TC, te se smatrati vlasnicom sve do danas.

1. 6. Tužiteljica se poziva na odredbe čl. 159. i čl. 160. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 94/17) u kojima su propisani uvjeti za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Slijedom tih odredbi, a obzirom da je posjed prednika tužiteljice ŠC do 23. studenog 1992. bio barem pošten više od 50 godina, a od pravomoćne presude Općinskog suda u Bujama poslovni broj: P- 486/1992-6 od 16. ožujka 1993. istinit, zakonit i pošten, te kao takav nastavljen od strane nasljednice TC sve do 2019., odnosno više od 25 godina, to tužiteljica smatra da je neprekinutim samostalnim posjedovanjem dosjelošću stekla pravo vlasništva na nekretnini upisnoj u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Pazinu – Zemljišnoknjižnog odjela Buje kao k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], slijedom čega tužiteljica traži da naslovni sud nakon provedenog postupka donese presudu kao u t. I. izreke.

2. U odgovoru na tužbu, tužena se u cijelosti usprotivila tužbi i tužbenom zahtjevu. Drži da je tužbeni zahtjev neosnovan jer iz dostavljenih dokaza ne proizlazi da su ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 159. i čl. 160. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14), kao niti iz prethodno važećeg Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (NN br. 53/91) za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na spornoj nekretnini. Tužena ističe da tužiteljica, a tako niti njezini pravni prednici, nisu mogli steći pravo vlasništvo sporne nekretnine temeljem dosjelosti jer su isti nepošteni (nesavjesni) posjednici koji su znali i iz okolnosti slučaja mogli su znati, odnosno imali su dovoljno razloga posumnjati da im ne pripada pravo samostalnog posjedovanja nekretnine. Naime, iz povijesti promjena na katastarskim česticama Državne geodetske uprava od 30. listopada 2023. proizlazi da ni tužiteljica, a niti njezini pravni prednici nikada nisu bili upisani kao posjednici sporne nekretnine. Iz takovog stanja stvari jasno proizlazi da je posjed na koji se poziva tužiteljica nesavjestan, odnosno nepošten, jer su i pravni prednici tužiteljice kao i sama tužiteljica znali i morali su znati da posjeduju nekretninu koja nije njihova, odnosno da posjeduju nekretninu bez valjane pravne osnove. Sporna nekretnina nije mogla biti predmet nasljeđivanja jer ostavitelj ne može na nasljednike prenijeti više prava nego ih i sam ima. Dakle, iz dokaza koje predlaže tužiteljica proizlazi da pravni prednici tužiteljice nikada nisu stekli pravo vlasništva na spornoj nekretnini, a niti je tužitelj mogao nasljeđivanjem steći ono što nije bilo ostaviteljevo u trenutku njegove smrti. Posjed sporne nekretnine očito je stečen uzurpacijom zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske, pa je stoga tužiteljica nepoštena posjednica i kao takva ne može steći pravo vlasništva dosjelošću. Da je sporna nekretnina upravo vlasništvo tužene potvrđuje i dopis Grada Buja od 30. listopada 2023., a u kojem se navodi da je nekretnina označena kao k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] obuhvaćena Programom raspolaganja poljoprivrednim zemljištem u vlasništvu Republike Hrvatske i to temeljem Odluke o donošenju programa i ishodovane suglasnosti Ministarstva poljoprivrede.

2. 1. Presuda na temelju priznanja, a na koju se poziva tužiteljica nije i ne može biti valjana pravna osnova za uknjižbu, a niti je to tužiteljičina pravna osnova za stjecanje prava vlasništva na spornoj nekretnini, jer je u parničnom postupku koji je prethodio navedenoj presudi, tužbeni zahtjev priznala Općina Buje, a koja nije bila vlasnik sporne nekretnine. Naime, sporna nekretnina je u trenutku donošenja presude na temelju priznanja u zemljišnoj knjizi bila upisana kao društveno – nosilac prava korištenja Općina Buje, a u biti radio se o nekretnini u vanknjižnom vlasništvu Republike Hrvatske. Pravo vlasništva na spornoj nekretnini stekla je upravo tužena i to na temelju Zakona o poljoprivrednom zemljištu (NN broj: 34/91; dalje: ZPZ), a pravo vlasništva stečeno temeljem zakona se stječe u trenutku kad su za to ispunjene zakonske pretpostavke, a ne u trenutku upisa. Dakle, tužena je pravo vlasništva na spornoj nekretnini stekla 24. srpnja 1991., na dan stupanja na snagu ZPZ, dok je uknjižba prava vlasništva provedena 2009. Radi naprijed navedenog, kao i s obzirom da tužena nije sudjelovala u parničnom postupku koji se pred Općinskim sudom u Bujama vodio pod brojem P 486/92, tužena se protivi da se u dokaznom postupku izvrši uvid u predmet P 486/92, te u svezi s time i u presudu broj P-486/19-6 od 16. ožujka 1993. Naime, činjenice koje su utvrđivane u navedenom parničnom postupku nije moguće aplicirati i preuzeti kao nesporne u ovaj predmet, a to iz razloga što Republika Hrvatska nije bila stranka u tom postupku, te istoj nije ni dana mogućnost da raspravlja u postupku pred sudom, a u svezi nekretnine koja je bila njezino vanknjižno vlasništvo.

2. 2. Slijedom navedenoga, tužena predlaže naslovnom sudu da nakon provedenog dokaznog postupka u cijelosti odbije tužbeni zahtjev te da obveže tužiteljicu da joj naknadi parnični trošak.

3. Radi ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva izvedeni su dokazi čitanjem prijedloga radi pokretanja ostavinskog postupka (str. 4), odgovora na zahtjev za mirno rješenje spora (str. 5-6), izvatka iz zemljišne knjiga (str. 8-9), presude na temelju priznanja Općinskog suda u Bujama posl. br. P-486/1992 (str. 10), potvrde o primitku (str. 11), zahtjeva za mirno rješenje spora (str. 12-14), rješenja o nasljeđivanju (str. 15-18), prijedloga za uknjižbu (str. 19-20), uvjerenja (str. 21-22), dopisa Grada Buja (str. 29) te povijesti promjena na katastarskim česticama (str. 30- 31), Pored toga je izveden dokaz saslušanjem svjedoka FC, ĆC, MC, DC i AC, kao i dokaz saslušanjem tužiteljice kao parnične stranke (str. 45-51).

3. 1. Raspravnim rješenjem od 3. rujna 2024. odbijen je dokazni prijedlog tužiteljice da se izvrši uvid u spis ovog suda posl. br. P-486/1992 jer u tom predmetu kao stranka nije sudjelovala Republika Hrvatska, a ista se protivila da se činjenice utvrđene u tom postupku uzmu kao nesporne za ovaj postupak.

3. 2. Raspravnim rješenjem od 14. studenoga 2024. odbijen je prijedlog tužene za ponovnim pozivanjem svjedokinje SC radi njezina saslušanja, te je sud odustao od saslušanja te svjedokinje. Naime, navedena svjedokinja nije pristupila na ročište na koje je pozvana radi saslušanja, a nije dostavila dokaz o opravdanom izostanku - zbog bolovanja već je samo putem e-maila navela da zbog navedenog nije u mogućnosti pristupiti na ročište, ne dostavivši dokaz o tome.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Čitanjem povijesnog prikaza izvatka iz zemljišne knjige utvrđeno je da je na nekretnini oznake k. č. [katastarska čestica] oranica 2245m[2] , upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kao vlasnik upisana Republika Hrvatska i to na temelju prijedloga Republike Hrvatske od 24. studenog 2009. godine, broj: Iph-DO-692/09 i Uvjerenja Upravnog odjela za prostorno uređenje i gradnju, Odsjeka za prostorno uređenje i gradnju Buje od 5. studenog 2009. godine, Klasa: 350-01/09-02/1405, Iph-DO-692/09 i Uvjerenja Upravnog odjela za prostorno uređenje i gradnju, Odsjeka za prostorno uređenje i gradnju Buje od 5. studenog 2009. godine, Klasa: 350-01/09-02/1405.

6. Uviđajem na mjestu događaja, vještak mjerničke struke Stilver Milić identificirao je nekretninu oznake k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], utvrdivši da je ta nekretnina u naravi sa zapadne strane livada, a s istočne strane da je dio voćnjaka. Sa sjeverne strane definirana je putem na k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], sa južne strane definirana je kanalom za vodu na k. č. [katastarska čestica], sa zapadne strane definirana je voćnjakom na k. č. [katastarska čestica] i sa istočne strane je definirana kanalom koji prolazi unutar voćnjaka na k. č. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina]. Udio livade u k. č. [katastarska čestica] otprilike je 80 %, a preostali dio od 20 % je voćnjak.

6. 1. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje mjerničkog vještaka, jer je sačinjen stručno i u skladu s pravilima struke.

7. Na okolnosti posjeda k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] saslušani su svjedoci FC, ĆC, GC, DC i AC, te tužiteljica.

7. 1. Iz iskaza svjedoka FC proizlazi da mu je tužiteljica poznata jer je poznavao njezina pok. supruga ŠC (Pjerina) koji je umro čini mu se 1989. Poznaje i njezinu djecu, sinove DC i AC. Svjedok je iskazao da on u neposrednoj blizini predmetne nekretnine ima u vlasništvu svoju nekretninu. Od malih nogu, a pogotovo nakon punoljetnosti često dolazi na svoju nekretninu koju je ranije obrađivao njegov otac, ranije njegov djed. Zbog toga svako ljeto često dolazi na svoju nekretninu jer tu uzgaja voće i masline, a zimi rjeđe dolazi, i to kada obrezuju i obavljaju druge poljoprivredne poslove. Stoga mu je poznato da tužiteljičina obitelj odnosno njezin pokojni suprug te njezini sinovi preko 20 godina, a čak i 30 godina obrađuju nekretnine koje se protežu od kanala koji prolazi kroz voćnjak pa sve u produžetku do sela Škudelin, i to s obje strane (konstatira se da svjedok pokazuje da tužiteljica odnosno njena obitelj koristi predmetnu nekretninu te u nastavku druge nekretnine). Na mjestu današnje livade koja se nalazi na predmetnoj čestici do prije pet godina bio je zasađen voćnjak jabuka koji su obrađivali tužiteljica i njena obitelj, a koji je po njegovom sjećanju zasađen prije 15-20 godina, a možda i prije više godina. Sjeća se da je prije 1990. zbog iste parcele koju je također obrađivala tužiteljičina obitelj na lice mjesta izašao sudac Ivan Milanović, a kao svjedok je svjedočio njegov pok. otac IC. To je bilo riješeno ali se tužiteljica odnosno njena obitelj nisu upisali kao vlasnici. U voćnjaku koji se nalazi na predmetnoj čestici, a radi se o stablima jabuka koje su zasađene cca 10 godina nakon spomenutog voćnjaka na mjestu današnje livade, viđa tužiteljičine sinove da u njemu rade. Ne može sa sigurnošću reći na kojem pravnom temelju tužiteljica i njena obitelj drže u posjedu predmetnu nekretninu, ali se svjedok sjeća po onom što je pričao njegov otac, da je tužiteljica tu nekretninu naslijedila od obitelji koja ju je posvojila. Sjeća se da su njegov otac i djed otprilike u razdoblju od 1960. do 1972. -1973. obrađivali dio susjedne parcele, koja graniči s današnjom predmetnom livadom, te su govorili da je ono što su oni obrađivali kao i predmetna parcela, od obitelji koja je posvojila tužiteljicu, čijeg se prezimena ne sjeća. Tužiteljica i njena obitelj svjedoku nikada nisu pričali da su nekome nešto plaćali ili davali u naturi na ime korištenja predmetne nekretnine, već su uvijek govorili da je to njihova nekretnina. O tome da je nekretnina njihova govorili su onda kada je na teren izašao sudac Milanović. Svjedoku nije poznato da je još netko drugi osim obitelji AC koristio predmetnu nekretninu. Tužiteljičine sinove poznaje oduvijek i s njima je u dobrosusjedskim odnosima. Električni stup koji se nalazi na rubu predmetne parcele postavljen je kada su radili službenu granicu između Republike Hrvatske i Republike Slovenije, čini mu se 1995. Nije mu poznato da je obitelj AC zbog tog tereta služnosti dobila nekakvu naknadu. Tužiteljičini sinovi predmetnu livadu malčiraju. Svjedok je vidio tužiteljičine sinove oko predmetnog voćnjaka tjedan dana prije održavanja sudskog uviđaja, kada su popravljali traktor koji je pokvaren stajao na predmetnoj livadi mjesec dana. Na mjestu današnjeg voćnjaka (koji ima oko tri reda) bili su nasadi bresaka, koje je posadio tužiteljičin pokojni suprug i sinovi. Svjedok nije vidio da su oni to sadili ali pretpostavlja da su oni posadili jer ih je viđao da tamo rade. Nakon nekog vremena od kada je sudac Milanović bio na terenu, svjedok je pitao tužiteljičine sinove jesu li se upisali kao vlasnici, jesu li riješili, na što mu je jedan od njih, ne sjeća se koji, rekao da su zakasnili, pretpostavlja zbog toga što se tada stranci nisu mogli upisivati kao vlasnici poljoprivrednog zemljišta u Republici Hrvatskoj, iako se ne sjeća jesu li mu oni baš to rekli. Nije mu poznato jesu li tužiteljica ili njezina obitelj podnijeli Gradu Bujama bilo kakav zahtjev za zakup ili privremeno korištenje predmetne nekretnine.

7. 2. Svjedokinja ĆC iskazala je da poznaje tužiteljicu i njezine sinove, te da je poznavala i njezinog pokojnog supruga jer svjedokinja i njena obitelj u neposrednoj blizini imaju svoje nekretnine. Poznato joj je da tužiteljica i njena obitelj drže u posjedu predmetnu nekretninu koja se proteže od voćnjaka (koji čini tri - četiri reda), livade te u nastavku drugih nekretnina prema selu Škudelin. Svjedokinja s obitelji obrađuje svoje nekretnine još od 1971., odnosno kada se udala i počela raditi sa suprugom. U to vrijeme su obrađivali svoje nekretnine i tužiteljica, njezin suprug i sinovi. Svjedokinja na svoje nekretnine dolazi godišnje barem 10-15 puta, a ponekad tu i „hoda”. Na mjestu predmetne livade do prije nekoliko godina su bila stabla jabuka koje su obrađivali tužiteljičini sinovi i njezin suprug. Današnju livadu održavaju tužiteljičini sinovi traktorom, odnosno malčiraju livadu. Ne zna od koga je tužiteljica stekla predmetnu nekretninu. Poznato joj je da je tužiteljica posvojena. Moguće da je nekretninu stekla od ljudi kojima je pomagala i koji nisu imali djece, ne zna da li su to ljudi koji su ju posvojili. Svjedokinji nije poznato da je netko tužiteljici i njenoj obitelji branio odnosno osporavao da je predmetna nekretnina njihova. Od tužiteljičinog pokojnog supruga čula je da je ona nekretninu stekla od trećih osoba. Kada je svjedokinja dolazila na svoju nekretninu 10-15 puta godišnje, viđala je tužiteljičinu obitelj ali ne može reći koliko puta. Nije joj poznato je li tužiteljica ili njezina obitelj nekome plaćala u novcu ili naturi za korištenje predmetne nekretnine kao niti je li netko drugi osim tužiteljičine obitelji koristio predmetnu nekretninu. S obitelji AC se pozdravi kad ih sretne, ali ne pričaju puno. Više pričaju njihovi sinovi. Nije joj poznato tko i kada je postavio električni stup koji se nalazi na rubu predmetne parcele, niti je li obitelj AC na ime tog tereta dobila kakvu naknadu. Svjedokinja ne zna je li obitelj AC podnijela Gradu Bujama bilo kakav zahtjev za zakup ili privremeno korištenje predmetne nekretnine. Sjeća se samo da je sudac Milanović (misli da je tada bio sudac) zbog predmetne nekretnine bio u njihovoj kući gdje su pisali zapisnik, a njezin suprug i još jedan susjed su bili svjedoci. Ne zna koje je godine to bilo. Nije joj poznato što je na predmetnoj parceli bilo prije posađenih jabuka, jer ne zna što je ranije bilo posađeno ni na njenoj parceli. Ne zna kako se zvao tužiteljičin suprug, moguće da je znala ali je zaboravila. Oni su ih uvijek zvali T. Ne zna kada je umro tužiteljičin suprug.

7. 3. Iz iskaza svjedoka MC proizlazi da poznaje tužiteljicu iz viđenja kao i njezine sinove. Više je poznavao njezinog pokojnog supruga koji je umro u razdoblju 1989. -1990., a s kojim se više družio njegov pokojni otac. U neposrednoj blizini predmetne nekretnine svjedok ima svoju nekretninu koju je stekao od svog oca. Obrađuje je zadnjih 20 godina, a ranije je povremeno dolazio i obrađivao je sa svojim pokojnim ocem. Svjedoku je poznato da tužiteljičina obitelj obrađuje predmetnu parcelu od 1970., kao i okolne parcele. Na predmetnoj parceli je viđao tužiteljičinog supruga, sinove, a i nju tijekom ljeta. Oni su posadili voćnjak jabuka, i onaj koji je danas na terenu, kao i onaj koji je bio zasađen na mjestu današnje livade do prije 8-10 godina kada je taj voćnjak povađen zbog starosti. Moguće da je voćnjak koji je uz kanal posađen koju godinu kasnije od onog koji je već izvađen. Te voćnjake su sadili tužiteljičini sinovi. On je vidio da to rade. Današnju livadu održavaju tužiteljičini sinovi, kose travu dva puta godišnje. Prije nego je zasađen voćnjak jabuka na predmetnoj parceli je bila djetelina te su bile izvođene krave. Tu djetelinu su kosili tužiteljičini sinovi i pokojni suprug. Misli da su voćnjak jabuka zasadili oko 1985. Tužiteljica je predmetnu parcelu kao i okolne parcele stekla od nekog člana obitelji. Svjedok nema neposrednih saznanja ali je čuo da je tužiteljica posvojena. Nije mu poznato da je tužiteljici i njenoj obitelji netko osporavao da predmetna parcela nije njihova. Nije mu poznato da su tužiteljica, a niti članovi njezine obitelji ili netko treći podnijeli Gradu Bujama zahtjev za zakup ili privremeno korištenje predmetne parcele. Po priči njegovog pokojnog oca čuo je da je tužiteljičin pokojni suprug podnio nekakav zahtjev Gradu odnosno Općini vezano za predmetnu parcelu. Ne zna o kakvom se zahtjevu radi niti kada je to bilo. Nije mu poznato zašto je tužiteljičin suprug podnio taj zahtjev, jer zna da su oni oduvijek radili na predmetnoj parceli kao na svojoj parceli. Svjedoku nije poznato je li obitelj AC nekome nešto plaćala za korištenje predmetne nekretnine. Električni stup na rubu predmetne parcele postavljen je kada se radio granični prijelaz između Republike Hrvatske i Republike Slovenije, čini mu se 1991. -1992. Nije mu poznato je li obitelji AC plaćena kakva naknada zbog postavljenog električnog stupa.

7. 4. Svjedok DC, tužiteljičin sin, iskazao je da mu je poznato zašto ona tuži Republiku Hrvatsku. Istaknuo je da oni oduvijek obrađuju predmetnu parcelu, otkad on zna za sebe, a ima 64 godine. Oni su 1982. zasadili jabuke na cijeloj predmetnoj parceli te na drugim njihovim parcelama koje idu u produžetku prema selu Škudelin. On je tada imao 24 godine, a njegov brat AC je tada imao 26 godina te su oni pomogli ocu saditi te jabuke. Drži mogućim da je voćnjak jabuka koji je danas na terenu bio posađen koju godinu kasnije. Voćnjak jabuka koji je bio posađen na mjestu današnje livade izvađen je zbog starosti, otprilike prije osam godina. Otac mu je umro 1999. Današnju livadu kosi on i brat najmanje dva puta godišnje. Njegova majka je predmetnu parcelu naslijedila od obitelji ĐC, od gospođe UC i gospodina ĐC koji su ju posvojili, jer ih je ona čuvala kada su bili stari, a oni nisu imali djece. Čini mu se da je ona to naslijedila 1961. -1962. Njegovoj majci, a niti ostalim članovima obitelji nikada nitko nije osporavao da je ta parcela njihova. On je 1988. prvi put u zemljišnoj knjizi vidio da njegova majka nije upisana kao vlasnica predmetne nekretnine te su tada uzeli odvjetnika i tužili Općinu Piran koja je tada bila upisana kao vlasnica nekretnine jer je tada je to bila katastarska općina [katastarska općina]. Na sud u Piran pozvani su tek 1992. kada je to već bio teritorij Republike Hrvatske, a prije nego su pozvani na sud u Piran, na terenu gdje se nalazi predmetna nekretnina bio je hrvatski sudac Milanović, te geodet jer je vođen nekakav zemljišnoknjižni postupak radi osnivanja nove zemljišne knjige odnosno katastarske općine [katastarska općina]. Tada su sucu Milanoviću izjavili da nisu upisani kao vlasnici predmetne nekretnine ali da nekretninu oduvijek obrađuju i da su podnijeli tužbu u Sloveniji protiv Općine Piran koja je bila upisana kao vlasnica. Tada ih je sudac Milanović pitao imaju li svjedoke za to, te su oni predložili svjedoke i to HC, oca od FC (koji je u ovom postupku svjedočio), te svjedoka KC, oba danas pokojna. Oni su izjavili da oni obrađuju predmetnu parcelu te su oni nakon toga dobili rješenje da je predmetna nekretnina njihova. Budući da su u Republici Hrvatskoj dobili rješenje da je predmetna nekretnina njihova, povukli su tužbu u Sloveniji. Svjedok se izrazito sjeća da je na terenu sudac Milanović rekao da je predmetna parcela njihova. Oni su smatrali da će ih hrvatski sud po službenoj dužnosti uknjižiti kao vlasnike kao što je to učinjeno s vlasnicima susjednih parcela. Otprilike osam godina od tada kada su Republika Hrvatska i Republika Slovenija sklapali arbitražni sporazum, svjedok je provjeravao jesu li oni uknjiženi kao vlasnici te nekretnine te je utvrdio da nisu. To je bilo otprilike 2016. U to vrijeme je slovensko državno odvjetništvo prebacilo sve nekretnine s k. o. [katastarska općina] u k. o. [katastarska općina]. Budući da su utvrdili da njihova nekretnina nije prebačena u k. o. [katastarska općina], angažirali su odvjetnicu Stella da podnese tužbu protiv Republike Hrvatske. Pojasnio je da je govoreći o arbitraži mislio na razdoblje kada je Republika Slovenija već prihvatila arbitražni sporazum, a Republika Hrvatska nije. Nakon arbitraže u Republici Hrvatskoj vođen je ostavinski postupak iza njegovog pokojnog oca, dok je ranije vođen u Republici Sloveniji. Njegova majka je u isto vrijeme naslijedila, osim predmetne parcele i druge susjedne parcele. Ona je upisana kao vlasnica susjednih parcela na temelju rješenja o nasljeđivanju iza ĐC ili moguće iza UC. Svjedoku nije poznato je li predmetna parcela bila obuhvaćena tim rješenjem o nasljeđivanju. Njegov pokojni otac OC i njegova majka su predmetnu parcelu i susjedne parcele počeli obrađivati kada su se vjenčali 1954. ili 1955. Prije toga je ZC stalno obrađivao predmetnu parcelu. Misli da je imao oko 80 godina kada je umro, a čini mu se da je umro 1962. Njihova obitelj nikada ništa nije nikome plaćala za korištenje predmetne parcele. Nikada nisu podnijeli nikakav zahtjev za zakup ili privremeno korištenje predmetne nekretnine. Elektro Istra Buje je izgradila odnosno postavila električni stup uz rub predmetne parcele 1985. ili 1986. te su im platili naknadu odnosno odštetu za 4m[2] ali o tome nema nikakav dokaz. Sjeća se da su njegovog oca pitali za odobrenje gdje će postaviti električni stup te su se dogovorili između kojih redova jabuka će postaviti stup, odnosno dogovorili su pomicanje stupa na mjesto gdje neće smetati obradi jabuka.

7. 5. Svjedok AC, tužiteljičin sin, iskazao je da mu je poznato zašto njegova majka tuži Republiku Hrvatsku. Nešto prije Domovinskog rata u Republici Hrvatskoj njegova majka je saznala da nije upisana kao vlasnica predmetne nekretnine. Ona je predmetnu nekretninu stekla od ĐC i UC koji su ju posvojili. Čini mu se da je ona to stekla još dok su oni bili živi i da je to bilo 1960. Njegovi roditelji su kada su se oženili nastavili obrađivati predmetnu parcelu koju je ranije obrađivao ZC. Ne sjeća se koje su se godine njegovi roditelji oženili. U trenutku kada su njegovi roditelji počeli obrađivati predmetnu parcelu to je bila livada na kojoj je bio zasađen kukuruz i pšenica odnosno bilo je polje. Njihov otac i oni (sinovi) su 1983. ili 1984. zasadili breskve i jabuke. Na predmetnoj parcelu su zasadili samo jabuke, a na susjednoj parceli breskve. Stabla jabuke koja su sada na terenu su posađena otprilike u isto vrijeme kao i stabla jabuka koja su bila zasađena na mjestu današnje predmetne livade, a koja su izvađena otprilike prije sedam - osam godina zbog starosti. Stabla jabuka koja su danas na terenu, druge su sorte. Predmetnu livadu on i brat kose te malčiraju nekoliko puta godišnje. Nikada im nitko nije osporavao da je predmetna parcela njihova, i oni su je uvijek smatrali svojom. Malo prije početka Domovinskog rata u Republici Hrvatskoj, njegov brat je u zemljišnoj knjizi vidio, odnosno moguće u ostavinskom postupku iza pokojnog oca, da njihova majka nije upisana kao vlasnica predmetne parcele već Općina Piran pa su tužili Općinu Piran u Republici Sloveniji. Nakon toga je izbio Domovinski rat, a potom je čini mu se 1993. -1994. osnovana k. o. [katastarska općina], a ranije je bila k. o. [katastarska općina]. Povukli su tužbu protiv Općine Piran. Ne zna točno koje godine ali poslije Domovinskog rata na teren je izašao hrvatski sudac čini mu se prezimena Milanović te su bili pozvani kao i svjedoci IC i CC. Oni su pozvani da se njihovu majku nakon osnivanja nove zemljišne knjige upiše kao vlasnicu predmetne parcele. Svjedoci su izjavili što su znali odnosno rekli su da je to njihova parcela. Sudac Milanović je rekao da je to od tada njihova parcela. Mislili su da će se vlasništvo automatski upisati u zemljišnoj knjizi te nisu dalje išli u postupak. Električni stup koji je postavljen od strane Elektre uz rub predmetne parcele, postavljen je u vrijeme dok je njegov otac još bio živ, ne zna točno koje godine. To je bilo malo prije nego je njegov otac umro, odnosno 1987. ili 1988. Od strane Elektre su bili pozvani te su im pokazali mjesto gdje bi postavili stup ali to njima nije odgovaralo jer bi se nalazio između redova jabuka pa su predložili mjesto gdje se stup danas nalazi. Zbog postavljanja tog stupa platili su im nekakvu naknadu i to za površinu od oko 4 2.

m . Kada se svjedoka pitalo koje godine je njegov otac umro ispravio je navod o godini kada je električni stup postavljen, jer je njegov otac umro 1999., a ne 1989., pa je stup postavljen otprilike 1996. ili 1997. Svjedoku nije poznato tko je PC dao predmetnu parcelu na korištenje. Nije mu poznato da je njegova obitelj bilo kome plaćala za korištenje predmetne nekretnine. Nikada nisu podnijeli nikakav zahtjev za zakup ili privremeno korištenje predmetne nekretnine. Nije mu poznato da se njegovoj obitelji obraćao netko od strane Grada Buja radi predmetne nekretnine.

7. 6. Tužiteljica TC, koja je saslušana uz pomoć sudskog tumača za slovenski jezik navela je da je rođena 1943., dok je na talijanskom jeziku ispravno navela da je rođena 1934. u Sv. Petru, Općina Piran, Republika Slovenija. Istaknula je da je predmetnu parcelu stekla od pokojne UC koja ju je zajedno sa suprugom ZC posvojila kada je imala manje od godinu dana jer je tužiteljici poginuo otac u talijanskoj vojsci. Nakon smrti UC tužiteljica je na temelju oporuke naslijedila kuću i sve nekretnine koje su imali. To je bilo u mjesecu veljači 1960. Misli da je tada imala 26 godina. Kada je naslijedila nekretnine bila je udana. Ne sjeća se što je radila s predmetnom parcelom kada ju je naslijedila. Neke od naslijeđenih parcela su ona i njena obitelj obrađivali, a neke su dali u zakup. U to vrijeme na predmetnoj parceli je bilo polje s djetelinom koju su kosili za svoje životinje, četiri goveda i jednog konja. Djetelina i polje je bilo do trenutka dok njezin suprug i sin nisu posadili jabuke. Nasadi jabuka su bili posađeni po cijeloj predmetnoj parceli. Nasade jabuka s dijela parcele na kojem se danas nalazi livada su prije nekoliko godina izvadili njeni sinovi jer nisu više bile rodne. Nikada nitko njoj i njenoj obitelji nije osporavao da je predmetna parcela njihova. Smatra da u slučaju da su njeni posvojitelji UC znali da predmetna parcela nije upisana na njih da je sigurno ne bi njoj ostavili oporukom. Smatra vjerojatnim da su još roditelji obitelji UC to kupili pa se nisu uknjižili kao vlasnici. Ne sjeća se kada je ona shvatila da nije upisana kao vlasnica predmetne nekretnine. O tome su upoznati njeni sinovi. Njen pokojni suprug nikada nije vodio nikakve sudske postupke vezano za predmetnu nekretninu. Ne zna je li u spomenutoj oporuci bila uključena i predmetna nekretnina. Ne sjeća se ali misli da su susjedne parcele koje je stekla od obitelji UC bile predmet oporuke. Upisala se kao vlasnica susjednih nekretnina koje je stekla. Nije joj poznato zašto nije upisana i kao vlasnica predmetne nekretnine. Ona je samo znala da je oporukom stekla sve nekretnina ali nije provjeravala je li ili nije upisana kao vlasnica odnosno na kojoj nekretnini je upisana kao vlasnica, a na kojoj nije. Ne zna je li njena obitelj i obitelj UC kome što plaćala za korištenje predmetne nekretnine. Nije upoznata je li njen suprug podnio Gradu Bujama zahtjev za zakup ili privremeno korištenje predmetne nekretnine. Sve vezano za tu nekretninu prvo je vodio njen suprug, a nakon toga su preuzeli njeni sinovi. Nju nitko nije pitao za postavljanje električnog stupa na rubu predmetne parcele ali su pitali njene sinove. Ona ne zna, ali njeni sinovi znaju je li im plaćena kakva naknada za postavljanje toga stupa.

8. Svjedoci FC, ĆC i GC suglasno su iskazali da otkad pamte da je predmetnu nekretninu koristila tužiteljica, odnosno njezina obitelj, pokojni suprug tužiteljice i njezini sinovi, i to od 1970. od kada su nekretninu kosili i održavali te na njoj zasadili voćnjak, a dio kojeg je i danas na terenu.

8. 1. U bitnome podudarno navodili su u iskazima i svjedoci DC i AC, sinovi tužiteljice, da predmetnu nekretninu oduvijek koristi njihova obitelj i da su to držali svojim vlasništvom. Poznato im je da je tu nekretninu kao i okolne nekretnine naslijedila njihova majka 1961.– 1962. od obitelji UC, koji su je posvojili. Svjedok DC je 1988. prvi put u zemljišnoj knjizi vidio da njegova majka nije upisana kao vlasnica predmetne nekretnine.

8. 2. Saslušani svjedoci su u bitnome istovjetno iskazivali da je tužiteljica, odnosno njezin pokojni suprug OC koji je umro 1999. i njezini sinovi DC i AC u dugogodišnjem posjedu cijele predmetne nekretnine (kako je identificirana od mjerničkog vještaka), da je tužiteljica s obitelji (pokojni suprug i njezini sinovi) na predmetnoj nekretnini zasadili voćnjak jabuka (oko 1982.), da je dio voćnjaka koji je bio zasađen na mjestu današnje livade izvađen zbog starosti prije otprilike osam godina, te da dio nekretnine na kojem više nije zasađen voćnjak, tužiteljica, odnosno njezini sinovi održavaju, kose barem dva puta godišnje te malčiraju. Svi svjedoci su suglasno iskazali da tužiteljici nitko nikada nije osporavao da je cijela predmetna nekretnina njezina, te da tužiteljica nekretninu od kada ju je stekla (kao i druge susjedne nekretnine) nasljeđivanjem od obitelji UC (koji su je posvojili) neprekidno drži u posjedu. Osim toga, svi svjedoci su suglasno iskazali i da im je poznato da je predmetna nekretnina prije nego ju je tužiteljica stekla, bila u dugogodišnjem posjedu obitelji UC, supružnika ĐC i UC, odnosno ranije od predaka obitelji UC. Također, svim svjedocima je poznato da je vođen sudski postupak oko 1992. vezano za predmetnu nekretninu u kojem je sudac ovog suda Ivan Milanović bio na terenu i saslušavao svjedoke (HC i KC) koji su iskazali da je predmetna nekretnina tužiteljičina, odnosno od njezine obitelji. Stoga sud prihvaća iskaze svjedoka kao istinite, jer osim što su kao svjedoci saslušani tužiteljičini sinovi, saslušani su uglavnom svjedoci koji su starije životne dobi i koji su stanovnici sela Škudelin, u blizini kojeg se nalazi predmetna nekretnina, i koji u blizini imaju svoje nekretnine koje obrađuju također godinama, pa imaju neposrednih saznanja ili pak saznanja od članova svoje uže obitelji (oca, djeda) da su na predmetnoj nekretnini viđali pokojnog supruga tužiteljice i njene sinove (ponekad su viđali i samu tužiteljicu) da predmetnu nekretninu obrađuju i drže kao svoju, i to barem 30 godina.

8. 3. Dakle, iskaze svjedoka FC, ĆC i MC, sud je prihvatio u cijelosti kao istinite s obzirom na to da su oni na sporne okolnosti kazivali uvjerljivo, nepristrano i na temelju neposrednih saznanja s obzirom na to da od rođenja stanuju u selu Škudelin, u neposrednoj blizini predmetne nekretnine gdje imaju i obrađuju svoje nekretnine. Sud je u cijelosti prihvatio kao istinit i iskaz svjedoka DC koji je iskazivao uvjerljivo i neproturječno, te u pretežitom dijelu i iskaz svjedoka AC. Međutim, u dijelu u kojem je svjedok AC iskazao da je njegova majka stekla predmetnu nekretninu od obitelji UC 1960. dok su oni bili živi, sud ne prihvaća istinitim jer je to u suprotnosti s ostalim iskazima svjedoka i same tužiteljice. Sud ocjenjuje da je on u tom dijelu drugačije iskazivao od svog brata i majke, te ostalih saslušanih svjedoka, kao i što se prilikom iskazivanja ispravljao i glede godine kada je postavljen električni stup radi kojeg je njegova obitelj primila određenu naknadu, sve iz razloga (kako je i sam iskazao) što je o događanjima oko predmetne nekretnine upućeniji njegov brat DC.

9. Suglasno kao i svjedoci, iskazala je i tužiteljica. Predmetnu parcelu stekla je od pok. UC koja je zajedno sa suprugom pok. ZC posvojila kada je tužiteljica imala manje od godinu dana, s obzirom na to da joj je otac poginuo u ratu. Nakon smrti UC, i to na temelju oporuke tužiteljica je naslijedila kuću i sve nekretnine koje je obitelj UC imala. Tada je tužiteljica već bila udana te je imala oko 26 godina. Neke od naslijeđenih parcela su ona i njena obitelj obrađivali, a neke su dali u zakup. U to vrijeme na predmetnoj parceli je bilo polje s djetelinom koju su kosili za svoje životinje, četiri goveda i jednog konja. Djetelina i polje je bilo do trenutka dok njezin suprug i sin nisu posadili jabuke. Nasadi jabuka su bili posađeni po cijeloj predmetnoj parceli. Nasade jabuka s dijela parcele na kojem se danas nalazi livada su prije nekoliko godina izvadili njeni sinovi jer nisu više bile rodne. Nikada nitko njoj i njenoj obitelji nije osporavao da je predmetna parcela njihova.

9. 1. Iskaz tužiteljice sud je prihvatio kao istinit s obzirom na to da je tužiteljica u bitnome iskazivala kao i naprijed navedeni svjedoci, kako je ona s obitelji, odnosno njezin pokojni suprug i sinovi na predmetnoj nekretnini zasadili voćnjak jabuka i da su njezini sinovi dio voćnjaka koji je bio zasađen na mjestu današnje livade povadili zbog starosti prije nekoliko godina. Prihvaćen je i njezin iskaz u dijelu da je o predmetnoj nekretnini brigu vodio njezin suprug dok je bio živ, a nakon njegove smrti da su sve preuzeli sinovi DC i AC. Stoga, niti činjenica da tužiteljica prilikom uviđaja na mjestu događaja od 14. studenoga 2024. nije mogla sa sigurnošću pokazati na terenu gdje se proteže predmetna nekretnina, nije promijenio stav suda da njezin iskaz ocijeni i prihvati istinitim. Naime, sasvim je životno i logično da je tužiteljica kao osoba starije životne dobi, koja osobno nije uzgajala voćnjak niti kosila ili malčirala nekretninu, već njezin suprug i sinovi, pa nije često osobno dolazila (već povremeno su je svjedoci viđali) na predmetnu nekretninu, pogotovo kraj činjenice da je od obitelji UC oporučno naslijedila i druge susjedne nekretnine, nije bila sasvim sigurna na terenu pokazati cijelu predmetnu nekretninu. Stoga nije čudno ni da ona nema saznanja vezano za postavljanje električnog stupa uz rub predmetne nekretnine te je li njenoj obitelji plaćena kakva naknada zbog postavljanja električnog stupa, kao niti vezano za druge pojedinosti, jer kao što je već navedeno, o tome je imao saznanja pokojni suprug, a danas njeni sinovi. Ono što je ona smatrala bitnim je da je znala da je nekretnine naslijedila od obitelji UC koji su je posvojili, te nije provjeravala je li upisana u zemljišnoj knjizi kao vlasnik, smatrajući da joj oni ne bi nešto ostavili da nije njihovo.

10. Na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene utvrđeno je da je tužiteljica sa svojom obitelji te zajedno sa svojim pravnim prednicima više od sedamdeset godina u samostalnom, poštenom i istinitom posjedu k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] koja u naravi livadu i dio voćnjaka. Ranije su u samostalnom, istinitom i poštenom posjedu te čestice bili pok. Š i pok. UC, obitelj koja je posvojila tužiteljicu. Nakon smrti UC (ZC je umro ranije) oko 1960. predmetnu nekretninu zajedno s ostalim susjednim nekretninama, je na temelju oporučnog nasljeđivanja posjed nastavila tužiteljica i njezin suprug te djeca. Da su tužiteljica i njezini pravni prednici pošteni posjednici vidljivo je iz činjenice da su se pravni prednici tužiteljice te tužiteljica i njezina obitelj ponašali kao vlasnici predmetne nekretnine. Nitko se nikada nije protivio tužiteljici ili njezinim pravnim prednicima da koriste prijepornu nekretninu niti bi im itko osporio njihovo vlasništvo. Stoga oni nisu znali niti su imali razloga posumnjati da im ne pripada pravo na posjed. Predmetna nekretnina je čak rješenjem o nasljeđivanju posl. br. O-1334/19 javnog bilježnika Aleksandre Micelli od 4. rujna 2019. utvrđena kao ostavinska imovina iza pok. OC, supruga tužiteljice, i to kao izvanknjižno vlasništvo na temelju presude na temelju priznanja ovog suda posl. br. P-486/92 od 16. ožujka 1993. (tužbeni zahtjev radi utvrđenja prava vlasništva dosjelošću protiv Općine Buje). Međutim, OC nije upisao pravo vlasništva već je umro 1999., a njegovom nasljednicom je proglašena tužiteljica. Dana 26. studenog 2009. Republika Hrvatska je podnijela protiv Grada Buja (kao pravnog slijednika Općine Buje) prijedlog radi uknjižbe prava vlasništva na predmetnoj nekretnini, kojem prijedlogu je udovoljeno.

11. Jedan od načina stjecanja prava vlasništva predstavlja pravni institut dosjelosti na kojem tužiteljica zasniva svoj tužbeni zahtjev. Dosjelost je stjecanje prava vlasništva neke stvari njezinim neprekidnim, samostalnim posjedovanjem kroz zakonom određeno vrijeme. Time se višegodišnjem posjedovnom stanju priznaje vlasničkopravni učinak čime se uklanja razlika između faktičnog i pravnog.

11. 1. Kako su se tužiteljica i njezini pravni prednici više od 70 godina nalazili u neprekinutom i nesmetanom posjedu predmetne nekretnine, kao mjerodavna se na temelju Zakona o načinu primjene pravnih pravila donesenih prije 6. travnja 1941. (Narodne novine br. 73/1991.) i na osnovi čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/1996., 68/1998., 137/1999., 22/2000., 73/2000., 114/2001., 79/2006., 141/2006., 146/2008., 38/2009., 153/2009., 90/2010., 143/2012., 152/2014.) primjenjuju pravna pravila iz § 1452. - 1477. austrijskog Općeg građanskog zakona (nadalje OGZ). Prema tim pravnim pravilima pretpostavke koje se moraju ispuniti za stjecanje prava vlasništva dosjelošću sastoje se u određenim kvalitetama posjeda i u proteku zakonom određenog vremena. Rok za stjecanje vlasništva na nekretninama koje nisu u državnom i crkvenom vlasništvu iznosi 30 godina, s tim da je taj rok nakon 1945. godine skraćen na 20 godina. Rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama u državnom, općinskom i crkvenom vlasništvu iznosio je 40 godina.

11. 2. Dosjedatelj mora biti u samostalnom posjedu te mora biti istinit i pošten. Samostalnost posjeda označava okolnost da on ne priznaje višu vlast neke druge osobe, odnosno da stvar drži kao svoju, kao da je njezin vlasnik. Posjed je istinit ako nije stečen silom, potajno, prijevarom ili zlouporabom povjerenja (§ 345. OGZ-a), a pošten ako posjednik ne zna niti ima razloga za posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed (§ 326. OGZ-a), s tim što se smatra da je posjednik istinit i pošten sve dok se ne dokaže drukčije (§328., 345. OGZ-a). U razdoblju od 1. rujna 1980. do 31. prosinca 1996. godine primjenjivao se je Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Narodne novine br. 53/91, nadalje ZOVO). U tom periodu su pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću bile propisane u čl. 28. i 30. ZOVO-a. Prema tim odredbama dosjedatelj treba biti u samostalnom posjedu te mora biti savjestan, što znači da nije znao i da nije ni mogao znati da stvar koju posjeduje nije njegova. Za stjecanje prava vlasništva na nekretninama savjesnog posjednika potreban je protek vremena od 20 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja, s tim da se u skladu s čl. 29. ZOVO-a na stvarima u društvenom vlasništvu nije moglo steći pravo vlasništva dosjelošću.

11. 3. Dana 1. siječnja 1997. na snagu je stupio Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/1996.). U čl. 159. st. 4. toga Zakona određeno je da će samostalni posjednik stvari u vlasništvu jedinica lokalne samouprave steći dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njegov zakonit, istinit i pošten neprekidno trajao dvadeset godina, ili barem pošten, samostalni posjed neprekidno trajao četrdeset godina. Iako se na stvarima u društvenom vlasništvu nije moglo steći pravo vlasništva dosjelošću, u čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima bilo je propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina, koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije tog dana. Ta odredba je bila na snazi od 1. siječnja 1997. do 14. prosinca 1999. kada je ukinuta odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske od 17. studenog 1999. (Narodne novine br. 137/99). S obzirom na to da se ovom odlukom ne može zadirati u stečena prava, u vrijeme dosjedanja je potrebno uzeti u obzir i razdoblje kada je stvar bila u društvenom vlasništvu. Ako su na temelju toga ispunjeni uvjeti za stjecanje prava vlasništva dosjelošću do 14. prosinca 1999. navedenom odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske se ne može negirati tako stečeno pravo. Jedina iznimka od toga postoji ako bi se time zadiralo u prava trećih osoba što ovdje nije slučaj.

11. 4. Ovakav pravni stav zauzeo je i Europski sud za ljudska prava u presudi Trgo protiv Republike Hrvatske od 11. lipnja 2009. godine u kojoj je navedeno i da „podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao – s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba – snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška”. Kako se radi o stečenim pravima, ovaj sud je zauzeo pravni stav da se navedeno tumačenje treba primijeniti i u predmetima koji su pokrenuti nakon 20. prosinca 2001. godine kada je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 114/2001.) kojim je u čl. 388. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima dodan st. 4. u kojem je propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina, koje su na dan 8. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu, ne računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije tog dana.

12. Pravni prednici tužiteljice, pok. ZC i UC (njezini posvojitelji) bili su u samostalnom, istinitom i poštenom posjedu predmetne nekretnine najkasnije od početka 1940.-tih godina (jer je već oko 1960. umrla i UC, koja je predmetne nekretnine oporukom ostavila tužiteljici koja je tada imala oko 26 godina i pamti da su njezini posvojitelji obitelj UC posjedovali i držali kao svoje sve nekretnine koje su joj ostavili) pa do svoje smrti. U odnosu na tuženu Republiku Hrvatsku pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću ispunile su se prije 17. studenog 1999. u korist tužiteljice. Ona je u cijelosti naslijedila svoje posvojitelje koji su najkasnije početkom 1940. -tih već bili samostalni, mirni i pošteni posjednici predmetne nekretnine, te je zajedno sa svojim suprugom i sinovima nastavila samostalan, miran i nesmetan posjed prijepora, najmanje do trenutka kada je tužiteljičin suprug 1993. podnio tužbu radi utvrđenja prava vlasništva dosjelošću protiv tadašnje Općine Buje, jer je tužiteljičina obitelj ustanovila da ona nije upisana kao vlasnica predmetne nekretnine.

13. Nisu odlučni prigovori tužene da tužiteljica nije mogla nasljeđivanjem od obitelji UC steći predmetnu nekretninu, jer obitelj UC, a niti tužiteljica nikad nisu bili upisani kao posjednici predmetne nekretnine. Naime, za stjecanje prava vlasništva dosjelošću nije bitno je li netko bio upisan kao posjednik, već da posjed ima proposane kvalitete i da traje kroz zakonom određeno vrijeme. Opće je poznato da prije 70 – 80 godina ljudi nisu istraživali odgovara li stvarno stanje posjeda upisima iz službenih evidencija. Međutim, to ne umanjuje pravo stvarnih posjednika i vlasnika da na temelju instituta dosjelosti dokažu svoje pravo vlasništva.

13. 1. Nadalje, nije bitna niti činjenica da je tužiteljica upisana kao vlasnica ostalih nekretnina naslijeđenih od obitelji UC, ali ne i predmetne, jer to nije dokaz da njezini pravni prednici i ona nisu stekli pravo vlasništva predmetne nekretnine dosjelošću.

14. Dakle, cijeneći utvrđeno činjenično stanje, da su i prednici tužiteljice, kao i tužiteljica, bili u posjedu nekretnine dulje od 40 godina, te da su se i ostvarile pretpostavke stjecanja prava vlasništva dosjelošću osnovom poštenog posjedovanja, ostvareni su uvjeti za stjecanje prava vlasništva te nekretnine dosjelošću. Ako se uzme kao početak tijeka roka stjecanja vlasništva dosjelošću najkasniji datum i to od početka 1940. -tih pa nadalje, od kada i proizlazi da je vršen posjed od strane obitelji UC, tužiteljičinih prednika, tada je rok od 40 godina i istekao, s obzirom na to da se u taj rok ima računati vrijeme sve do 17. studenog 1999. kada je i proteklo više od 40 godina u rok dosjedanja. Navedeno je i pravilno uz uvjet da se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koje ta prava nisu stekla na temelju čl. 388. st. 4. ZV-a, nego na temelju drugih odredba tog zakona, što proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH Rev-x-9742017 od 7. svibnja 2019. Prema utvrđenom na temelju iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da nitko tužiteljicu, kao ni njezine pravne prednike nije ometao u vršenju prava na predmetnoj nekretnini, kao što nije bilo ni polaganja prava na iste od strane drugih osoba. Iz navedenih razloga kako je tužiteljica osobno i putem svojih pravnih prednika bila pošten posjednik predmetne nekretnine (poštenje posjeda se presumiralo po paragrafu 328. OGZ-a) kroz zakonom propisano vrijeme, to je i dosjelošću stečeno pravo vlasništva nekretnina. Uz to, cijeneći i da se prema odredbi čl. 18. st. 5. ZV-a poštenje posjeda predmjeva, obzirom da tužena nije oborila presumpciju poštenja posjeda, izvanrednom je dosjelošću u odnosu na samostalan posjed i ostvareno pravo vlasništva.

15. Budući da je tužiteljica dokazala da je putem svojih prednika a i osobno u samostalnom, nesmetanom, poštenom i istinitom posjedu više od 40 godina, odnosno da se radi o mirnom posjedu s uočljivom voljom držati stvar kao svoju, a koji vlasnički posjed i proizlazi iz činjeničnih utvrđenja, to se utvrđuje da su se ispunile pretpostavke za stjecanje prava vlasništva tužiteljice na predmetnoj nekretnini dosjelošću i u smislu odredbe čl. 159. ZV-a kojim je propisano da se dosjelost stječe samostalnim posjedom te stvari ako posjed ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari (st. 1.), time da samostalni posjednik u vlasništvu Republike Hrvatske dosjelošću stječe vlasništvo protekom dvostrukog vremena od onoga iz st. 2. i 3. toga članka odnosno protekom 20 godina ukoliko je posjed barem pošten (st. 3. i st. 4.).

15. 1. Tužiteljica je u samostalnom i poštenom posjedu (poštenje se presumira a tužena u konkretnom slučaju nije dokazala suprotno), s obzirom na to da je vršen najkasnije još od 1940.-tih godina, pa se glede rokova za stjecanje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini i primjenjuju rokovi izvanredne dosjelosti iz čl. 159. st. 4. ZV-a.

16. Slijedom navedenog utvrđeno je da je tužiteljica vlasnica nekretnine k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u cijelosti, pa je na temelju ove presude ovlaštena ishoditi uknjižbu prava vlasništva na svoje ime i u svoju korist na predmetnoj nekretnini, što je tužena dužna trpjeti.

17. Obje stranke su zatražile naknadu troškova postupka.

18. Tužena je u cijelosti izgubila u ovoj parnici, pa je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., u nastavku: ZPP) dužna tužiteljici naknaditi parnični trošak.

19. Tužiteljica je zatražila naknadu troškova kod sastava tužbe od 7. svibnja 2024., zastupanja na pripremnom ročištu od 3. rujna 2024., zastupanja na ročištu glavne rasprave / uviđaju 14. studenoga 2024., te sastava zahtjeva za mirno rješenje spora od 10. listopada 2023., za svaku radnju po 200,00 eura ili ukupno 800,00 eura. Zatražila je i materijalni / putni trošak prilikom dolaska na uviđaj 14. studenoga 2024. na relaciji Umag – Plovanija – Umag (27 km x 0,5 eura) u iznosu 13,50 eura, ukupni odvjetnički trošak od 813,50 eura. Osima toga, zatražila je i trošak pristojbe na tužbu u iznosu 68,13 eura i pristojbe na presudu u iznosu 68,13 eura, te trošak predujma za uviđaj u iznosu 300,00 eura i predujma za tumača u iznosu 200,00 eura. Sveukupno, tužiteljica je zatražila trošak od 1.449,76 eura.

19. 1. U skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23., dalje: OT) i čl. 155. ZPP-a, te vrijednosti predmeta spora tužiteljici su priznati troškovi zastupanja kod sastava tužbe u visini 100 bodova prema Tbr. 7/1 OT, te zastupanja na pripremnom ročištu od 3. rujna 2024. u visini 100 bodova prema Tbr. 9/1 OT, zastupanja na ročištu glavne rasprave / uviđaju od 14. studenoga 2024. u visini 100 bodova prema Tbr. 9/7 OT, te sastava zahtjeva za mirno rješenje spora u visini 100 bodova prema Tbr. 8/1 OT, ukupno 400 bodova, što prema Tbr. 54. OT (1 bod – 2,00 eura) sveukupno iznosi 800,00 eura. Priznat joj je i materijalni / putni trošak prilikom dolaska punomoćnika na uviđaj 14. studenoga 2024. na relaciji Umag – Plovanija – Umag (27 km x 0,5 eura) u iznosu 13,50 eura, dakle, odvjetnički trošak u iznosu 813,50 eura. Priznat joj je i utrošeni predujam na ime uviđaja (izlazak sudskog izaslanstva u iznosu 56,48 eura, mjerničnog vještačenja u iznosu 110,00 eura i troška sudskog tumača za slovenski jezik u iznosu 200,40 eura, dok će neutrošeni predujam biti vraćen tužiteljici. Tužiteljici je priznat i trošak plaćane sudske pristojbe na tužbu u iznosu 68,13 eura i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu 68,13 eura, u visini polovice propisanog iznosa pristojbe jer ima mogućnost platiti tu pristojbu u roku tri dana od dana elektroničke dostave odluke (čl. 7. st. 2. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 118/18., 51/23.).

19. 2. Prema tome tužiteljici je priznat trošak u ukupnom iznosu od 1.316,64 eura.

20. Na temelju čl. 151. st. 3. ZPP-a tužiteljici na odmjerene troškove postupka pripadaju zatezne kamate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a/2022. uvećanoj za tri postotna poena.

21. Slijedom navedenog naloženo je tuženoj da tužiteljici naknadi troškove postupka u iznosu 1.316,64 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 30. prosinca 2024. do isplate po stopi koja se određuje u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023.) uvećanoj za tri postotna poena, dok je u preostalom dijelu (za iznos neutrošenog predujma) odbijen tužiteljičin zahtjev kao neosnovan (t. II. i III. izreke).

22. Budući da je tužena izgubila parnicu njezin zahtjev za naknadu troškova je u cijelosti odbijen (t. IV. izreke).

U Bujama 30. prosinca 2024.

Sutkinja

Pavica Gulišija Brečević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dostave presude.

DNA:

1. tužiteljici p. p.

2. tuženoj p.z.z. ODO Pazin