REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4094/2023-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Nives Šimunović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja RP, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Martini Radovan, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnici Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija j.t.d. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, na glavnoj i javnoj raspravi održanoj i zaključenoj dana 04. prosinca 2024. godine, u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnice tužitelja Nade Milić, odvjetnice i punomoćnice tuženika Lorene Bakić, odvjetnice, dana 30. prosinca 2024. godine,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 2. točka 4. Ugovora o kreditu broj: 3205849273/05, kreditna partija: 7102957989, sklopljenog između tužitelja RP, kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d., kao banke, a koja glasi: "Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor".

II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da isplati tužitelju RP, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos 638,31 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku do 31. prosinca 2005. godine do 31. prosinca 2007. godine, sukladno odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01.siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine, sukladno odredbama čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, po stopi u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja baka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju RP, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.089,05 eura, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 30. prosinca 2024. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja baka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da su stranke dana 21. prosinca 2005. godine sklopile Ugovor o namjenskom kreditu koji je iznosio od 145.000,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB za CHF na dan isplate. Navodi se da se tužitelj sukladno čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu, obvezao tuženiku platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor. Tužitelj se poziva na odredbe čl. 96. st. 1. i 2. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, koji propisuje da se ugovorna odredba o kojom se nije pojedinačno pregovarao, smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, navodi da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Tužitelj navodi da nije bio pobliže upoznat s navedeno odredbom niti mu je bilo omogućeno pregovaranje od strane tuženika jer je riječ o unaprijed formuliranim, standardnim ugovorima trgovca. Navodi da odredba čl. 2. točka 4. Ugovora o kreditu ne sadrži nikakva objašnjenja na što se naknada konkretno odnosi, niti sadrži parametre po kojima je određena, pa tužitelj smatra da se radi o ništetnoj odredbi.

2. Prema tužbenom zahtjevu tužitelj traži da se utvrdi da je ništetna odredba Ugovora o kredita čl. 2. točka 4. Ugovora o kreditu, koja se odnosi na naknadu i troškove za obradu kredita i da se s te osnova isplati tužitelju iznos od 638,31 eura, sa zateznom kamatom tekućim od 31. prosinca 2005. godine do isplate, uz naknadu parničnog troška, sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

3. U odgovoru na tužbu tuženik tužbu osporava u cijelosti. Prigovara vrijednosti predmeta spora koju je naznačio tužitelj u iznosu od 1.350,00 eura, jer da je previsoko naznačena. Tuženik navodi da je potraživanje tužitelja u zastari, jer da je naknada naplaćena 30. prosinca 2005. godine, a tužba je podnesena 2021. godine. Tuženik navodi da tužba u kolektivnom sporu pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 nije prekinula tijek zastarnog roka za tužiteljev zahtjev za isplatu. Navodi da je naknada za obradu kredita valjano ugovorena i uobičajena u poslovanju kreditnih institucija. Osim toga, tuženik navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nadalje, tuženik navodi da ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita nije prouzročila nikakvu, a još manje znatnu neravnotežu između stranaka. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev i naložiti tužitelju da tuženiku naknadi trošak ovog postupka.

4. Tijekom postupka provedeni su dokazi pregledom Ugovora o kreditu, potvrde o uplati naknade (list 10 spisa), financijskim vještačenjem, saslušanjem tužitelja osobno kao parnične stranke.

5. Nakon provedenih dokaza i ocjene istih, sud nalazi da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 21. prosinca 2005. godine zaključili Ugovor o namjenskom kreditu, kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 145,000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita.

7. Nije sporno da je ugovoren kredit u kunskoj protuvrijednosti koji je vezan uz valutu švicarski franak (CHF), da je tijekom otplate kredita došlo do promjene tečaja valute CHF i do promjene kamatne stope koju je banka jednostrano mijenjala, što je dovelo do povećanja anuiteta koje je tužitelj otplaćivao.

8. Nije sporno da je odredbom Ugovora o kreditu čl. 2. točka 4. ugovorena obveza tužitelja - korisnika kredita da platiti davatelju kredita naknadu za obradu zahtjeva za kredit, sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.

9. Sporno je pitanje zastare, pitanje svojstva potrošača, pitanje ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita. Sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

10. Sud je saslušao tužitelja koji je izjavio da je namjena kredita bila kupnja stana za osobne potrebe odnosno za život, tako da u tom stanu stanuje i dan - danas. Naveo je da se o naknadi za obradu kredita uopće nije moglo pregovarati, jer bez navedene naknade nije mogao dobiti ni realizirati kredit. Izjavio je da mu zaposlenici banke nisu objasnili što plaća tom naknadom. jedino o čemu je pregovarao u vezi naknade jest visina naknade, jer je naknada trebala biti u visini 1% od iznosa kredita, a tužitelj je u pregovorima uspio sniziti naknadu na 0,7%, ali je uz to morao uzeti paket usluga banke koji mu uopće nije trebao i koji je bio skuplji od paketa koji je da tada imao. Izjavio je da je naknadu isplatio sa tekućeg računa i da je dobio potvrdu, a uz to platio i osiguranje nekretnine radi dvije hipoteke koje su bile zasnovane. Tužitelj je izjavio da nije imao obrt ni trgovačko društvo u vlasništvu. Nadalje, tužitelj je naveo da mu je bilo teško platiti ovu naknadu, jer se radilo o velikom kreditu od 145.000,00 CHF na rok otplate od 30 godina, te da je iznos naknade koji je tada platio bio oko 4.800,00 kn, dok je njegova plaća tada iznosila oko 4.400,00 kn.

11. Iskaz tužitelja je u cijelosti prihvaćen, jer je djelovao iskreno, istinito i uvjerljivo, a osim toga njegovi navodi se podudaraju s podacima iz pisane dokumentacije koja se nalazi u spisu.

12. Utvrđeno je da je tužitelj zaključio ugovor o kreditu u svojstvu potrošača, jer se radi se o ugovoru o kreditu za kupnju stana u privatne svrhe, za stanovanje, a ne za bilo kakvo poslovanje niti profesionalnu djelatnost.

13. Radi utvrđivanja visine preplaćenih iznosa, provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Petri Blašković dipl. oec. iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. U svom nalazu i mišljenju vještak je utvrdio da ukupan iznos naknade koji je tužitelju obračunat i naplaćen za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 638,31 eura, a taj iznos tužitelj je platio 30. prosinca 2015. godine.

14. Stranke nisu imale prigovora na nalaz i mišljenje vještaka, a kako je izrađen po pravilima struke, objektivno i obrazloženo, sud ga je u cijelosti prihvatio. 15. Osnovan je tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu čl. 2. točka 4. kojom je ugovorena obveza tužitelja da plati tuženiku naknadu za obradu kredita i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.

16. Naime, prema nalazu i mišljenju vještaka i prema podacima u pisanoj dokumentaciji proizlazi da je tužitelj dana 30. prosinca 2005. godine platio naknadu za obradu kredita u iznosu od 638,31 eura.

17. Iz iskaza tužitelja, koji je sud prihvatio, evidentno je da se radi o jednostranoj odluci banke koja je spomenutu odredbu unijela u ugovor, te nametnula korisniku kredita (tužitelju) obvezu plaćanja spomenute naknade, bez pojedinačnog pregovaranja i bez objašnjenja o kakvoj se naknadi radi.

18. Utvrđeno je da se tužitelj nije mogao suprotstaviti takvoj ugovornoj odredbi, a osim toga, zaposlenici banke uopće mu nisu objasnili na što se odnosi trošak obrade kredita. Niti u ugovoru o kreditu nema objašnjenja na što se točno odnosi sporna naknada i kakve troškove banka ima, koje bi potrošač bio dužan posebno plaćati prilikom sklapanja ugovora o kreditu.

19. Tuženik nije pružio dokaz o opravdanosti takve odredbe, odnosno nije taksativno naveo što zapravo spada u troškove obrade kredita. Tužitelj nije mogao sklopiti predmetni ugovor o kreditu ukoliko ne bi pristao na unaprijed formuliranu odredbu o ulaznoj naknadi koja je, kako proizlazi, ugovorena po principu "uzmi ili ostavi", pa tužitelj - potrošač nije mogao utjecati na postojanje te odredbe. S obzirom na sve navedeno, radi se o jednostranoj odluci banke koja je bez pregovaranja s drugom stranom, nametnula potrošaču navedenu odredbu o naknadi za obradu kredita, pa se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, koja je ništetna, sukladno čl. 81. Zakona o pravima potrošača (NN 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Naime, odredba Ugovora kojom se određuje obveza korisnika kredita da plati naknadu za obradu kredita, suprotna je načelu savjesnosti i poštenja te je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača. Upravo okolnost da je visina naknade za obradu kredita bila veća od iznosa tužiteljeve plaće, sama po se govori o tome kakvu neravnotežu je uzrokovala i značajno otežala tužitelju situaciju koja se odnosi na predmetni kredit.

20. Nije osnovan prigovor zastare. Naime, tužitelj je najprije postavio deklaratoran tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe čl. 2. točka 4. Ugovora o kreditu. Treba naglasiti da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328 ZOO-a), tako da isticanje prigovora ništetnosti nije ograničeno rokom, jer se radi o pravnom poslu (ili dijelu pravnog posla – ugovora) koji nije valjan od početka (ex tunc).

21. Kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži isplatu iznosa plaćenog s osnove naknade za obradu kredita, također nije u zastari. Naime, prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. godine, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

22. U ovom slučaju radi se o restitucijskom zahtjevu tužitelja kojim traži od tuženika da mu vrati ono što je neosnovano stekao temeljem ništetne odredbe ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora. Naime, upravo je ovom presudom utvrđena ništetnost spomenutih ugovornih odredbi, pa zastara još nije ni počela teći, a kamoli da je već nastupila. Prema tome, neosnovan je tuženikov prigovor zastare, jer zastarni rok u odnosu na potraživanje isplate stečenog bez osnove, pa tako i iznosa plaćenog s osnova naknade za obradu kredita i naknade za osiguranje kredita, teče od utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, dakle od pravomoćnosti ove presude.

23. Stoga je u cijelosti prihvaćen tužbeni zahtjev te je utvrđeno da je ništetna odredba čl. 2. točka 4. Ugovora o kreditu, u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita. Također je prihvaćen tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 638,31 eura s osnova naknade za obradu kredita, sa zateznom kamatom tekućom od slijedećeg dana nakon plaćanja naknade, dakle od 31. prosinca 2005.godine do isplate.

24. Naime, u pogledu prava na zakonske zatezne kamate, bitno je razlučiti tko su stranke u ugovornom odnosu i o kakvom se ugovoru radi, a u ovom slučaju se radi o ugovoru o kreditu u kojem je na jednoj strani fizička osoba, potrošač (tužitelj) kao korisnik kredita, a na drugoj strani je banka (tuženik), dakle ovlaštena financijska institucija. Radi se o ugovoru o kreditu koji je unaprijed formuliran od strane tuženika i o čijim ugovornim odredbama tužitelj nije mogao pregovarati sa tuženikom. Tuženik je financijska institucija koja se u svom poslovanju bavi zaključenjem ugovora ove vrste, te je u pogledu stručnosti i kompetentnosti dominantan u odnosu na potrošača. S obzirom na stručne službe koje djeluju unutar tuženika, tuženik je znao ili morao znati za rizike ugovaranja ovakvog kredita u kojem je glavnica vezana uz valutu CHF, te tužitelja nije upozorio na sve rizike takvog ugovaranja kredita. Prema tome, tuženik nije bio savjestan, pa kako se radi o stjecanju bez osnove propisanom odredbom čl. 1111. ZOO/05, to tužitelju temeljem čl. 1115. ZOO/05, pripadaju zatezne kamate koje teku od dana kada je tuženik kao nesavjestan stjecatelj pojedine iznose stekao bez osnove (kako je precizirano u izreci presude).

25. Kamatna stopa teče od 31. prosinca 2005. godine do 31. prosinca 2007. godine po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5%-tnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja baka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

26. Tuženik se protivio visini vrijednosti predmeta spora (dalje: vps), koju je tužitelj označio u tužbi, na način da je za prvi i to deklaratorni tužbeni zahtjev odredio iznos od 711,69 eura, dok je za drugi, kondemnatorni tužbeni zahtjev naznačio vps u iznosu od 638,31 eur, pa je zbrojivši navedene iznose označi vps u ukupnom iznosu od 1.350,00 eura.

27. Tuženik smatra da bi vps trebao iznositi 638,31 eur, koliko je iznos kondemnatornog zahtjeva pod točkom II. tužbenog zahtjeva.

28. Odredba čl. 37. st. 1. Zakona o parničnom postupku, propisuje da, ako tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. U ovom slučaju, i prvi i drugi postavljeni tužbeni zahtjev temelje se na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi (ništetnost dijela ugovorne odredbe koja se odnosi na povrat plaćene naknade za obradu kredita), pa se vrijednost predmeta spora utvrđuje zbrajanjem svakog pojedinog iznosa.

29. Odredba čl. 40. st. 2. Zakona o parničnom postupku, propisuje da kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio. U konkretnom slučaju, tužitelj je naznačio vps prvog tužbenog zahtjeva u iznosu od 711,69 eura, pa je ta vrijednost mjerodavna. A drugi tužbeni zahtjev - kondemnatorni glasi na iznos od 638,31 eura, pa je jasno da je vps 638,31 eura.

30. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku, a sastoji se od troška zastupanja tužitelja po punomoćniku - odvjetniku. Troškovi su obračunati po važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, po kojoj vrijednost 1 boda iznosi 2,00 eura.

31. Troškovi tužitelja obuhvaćaju: sastav tužbe – 100 bodova, sastav podneska od 09.10.2023. – 100 bodova, pristup na ročište 04.04.2024.g. - 100 bodova, sastav podneska od 17.09.2024.g. - 25 bodova i pristup na ročište 04.12.2024.g. – 100 bodova, ukupno 425 bodova, odnosno 850,00 eura. Dosuđen je PDV u iznosu od 212,50 eura, sudska pristojba na tužbu u svoti od 26,55 eura, pa sveukupan parnični trošak koji je tuženik dužan naknaditi tužitelju iznosi 1.089,05 eura.

32. Dosuđene su kamate na parnični trošak koje teku od presuđenja tj. od 30. prosinca 2024. godine do isplate, jer se radi o dospjelom potraživanju sukladno čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja baka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

33. Slijedom izloženog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu, dana 30. prosinca 2024. godine

Sutkinja

Nives Šimunović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda u 4 istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku