Posl. broj: P-1131/2023-27.

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Zlatar, Trg slobode 14A

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru po sucu Damiru Čižmeku kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ĆAK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Franu Marčinku, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika OTP banka d.d., [adresa], OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćnici Sanji Vukina, odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 28. studenoga 2024. godine u prisutnosti tužiteljice i njenog punomoćnika te z.z. punomoćnice tuženika ŠAK, odvjetničke vježbenice, 30. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. N a l a ž e s e tuženiku OTP banka d.d. da tužiteljici ĆAK plati iznos od 2.939,15 EUR (dvijetisućedevetstotridesetdevet eura i petnaest centi) sa zakonskom zateznom kamatom do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena; od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućem polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke to na iznos od:

9,17 EUR

od 29. siječnja 2009. pa do isplate,

19,59 EUR

od 17. veljače 2009. pa do isplate,

32,22 EUR

od 17. ožujka 2009. pa do isplate,

10,05 EUR

od 15. travnja 2009. pa do isplate,

5,20 EUR

od 15. svibnja 2009. pa do isplate,

3,88 EUR

od 15. lipnja 2009. pa do isplate,

Posl. broj: P-1131/2023-27.

8,35 EUR

od 14. srpnja 2009. pa do isplate,

3,48 EUR

od 13. listopada 2009. pa do isplate,

2,70 EUR

od 10. studenoga 2009. pa do isplate,

13,66 EUR

od 23. siječnja 2010. pa do isplate,

23,19 EUR

od 11. veljače 2010. pa do isplate,

21,17 EUR

od 11. ožujka 2010. pa do isplate,

29,28 EUR

od 1. svibnja 2010. pa do isplate,

40,93 EUR

od 14. lipnja 2010. pa do isplate,

51,32 EUR

od 13. srpnja 2010. pa do isplate,

71,24 EUR

od 11. kolovoza 2010. pa do isplate,

51,17 EUR

od 19. kolovoza 2010. pa do isplate,

100,66 EUR

od 12. listopada 2010. pa do isplate,

79,54 EUR

od 14. listopada 2010. pa do isplate,

78,59 EUR

od 13. prosinca 2010. pa do isplate,

99,49 EUR

od 12. siječnja 2011. pa do isplate,

130,31 EUR

od 10. veljače 2011. pa do isplate,

98,12 EUR

od 1. ožujka 2011. pa do isplate,

100,04 EUR

od 15. ožujka 2011. pa do isplate,

1.847,80 EUR od 15. ožujka 2011. pa do isplate,

sve to u roku od 15 dana.

II. O d b i j a se preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.060,85 EUR (dvijetisućešezdeset eura i osamdesetpet centi).

III. N a l a ž e s e tuženiku OTP banka d.d. da tužiteljici ĆAK naknadi troškove postupka u iznosu od 1.050,00 EUR (tisućupedeset eura) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. prosinca 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana, a o d b i j a se preostali dio tužiteljevog zahtjeva za naknadu troškova u iznosu od 500,00 EUR (petsto eura).

IV. O d b i j a s e tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 13. lipnja 2023. (poštom preporučeno) protiv tuženika podnijela tužbu Općinskom građanskom sudu u Zagrebu. U tužbi navodi da je 12. lipnja 2005. sklopljen ugovor između nje i HVB Splitska banka d.d., R. Boškovića 16, Split, čiji je pravni sljednik tuženik., kredit broj 92839/2004. u iznosu od 64.000,00 CHF sa rokom otplate od 92 mjeseca i dogovorenim načinom obročne otplate u iznosu od 839,84 CHF mjesečno. Prema navedenom ugovoru kredit je otplaćivan prema otplatnom platu do 15. ožujka 2011. kada je u cijelosti isplaćen što se dokazuje potvrdom o stanju

Posl. broj: P-1131/2023-27.

kredita izdanom 16. ožujka 2011. od Splitske banke, Societe Generale Group. Kredit nije konvertiran u EUR valutu. Odlukom Vrhovnog suda o ništetnosti ugovora s ništetnom valutnom klauzulom CHF i ništetnom promjenjivom kamatnom stopom preplaćene su kamata po ugovoru za najmanje 5.000,00 EUR. Sukladno tome, tužiteljica tužbenim zahtjevom traži isplatu iznosa od 5.000,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja će se specificirati po provedenom financijskom vještačenju.

2. Rješenjem predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV- 223/2023-6. od 25. rujna 2023. za postupanje u ovom predmetu određen je Općinski sud u Zlataru.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužitelj smatra da je tuženik gore citirani iznos od (pretpostavlja se) 5.000 EUR stekao bez osnove zbog nepoštenih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu broj 92839/2004 od 24.01.2005. (dalje u tekstu: „Ugovor o kreditu“ i/ili „Ugovor“), kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz valutu švicarski franak i jednostrana promjena kamatne stope. Tuženik ističe da je tužba nejasna i neuredna za postupanje te predlaže sudu pozvati tužitelja na ispravak tužbe. Tuženik, zatim, ističe da osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i osnovu i tijek zateznih kamata, te predlaže da Sud odbije predmetni tužbeni zahtjev iz sljedećih razloga. Tuženik osporava tužiteljevo svojstvo potrošača, kao i da bi se u konkretnom slučaju radilo o potrošačkom ugovoru u smislu Zakona o zaštiti potrošača, koji definira da je potrošač „svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti“. Tužitelj je dužan u tužbi dokazati svojstvo potrošača. Tužitelj tužbom navedeno ne dokazuje. Stoga, tuženik predlaže bez izvođenja daljnjih dokaza odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tuženik osporava postojanje aktivne legitimacije tužitelja za podnošenje predmetne tužbe. Iz dokaza koji prileže tužbi nije vidljivo da bi tužitelj s tuženikom sklopio bilo kakav ugovor o kreditu, niti da bi s tuženikom bio u bilo kakvom ugovornom odnosu. Također, iz dokaza koje prileže tužbi nije vidljivo da bi tužitelj u korist tuženika izvršio ijednu uplatu. Stoga, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti. Potraživanje tužitelja je zastarjelo. Tuženik napominje da tužitelj nije svojom radnjom (podnošenjem tužbe) prekinuo zastaru. Podnošenje kolektivne tužbe ne prekida zastaru. Tužitelj nije niti bio stranka kolektivnog spora. No, i u slučaju da sud ocijeni da je podnošenjem kolektivne tužbe prekinuta zastara u odnosu na predmetni tužiteljev zahtjev, tuženik ističe da je zastara potraživanja po osnovi navodno ništetne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj iz CHF valutu nastupila dana 13. lipnja 2023.g., dok je zastara u odnosu na predmetni tužbeni zahtjev koji se odnosi na potraživanje po osnovi jednostrane promjene kamatne stope, zastara je nastupila 13.06.2019. Stoga je tužiteljev kondemnatorni zahtjev iz tužbe u zastari te je isti potrebno odbiti u cijelosti. Zastarni rok je kogentna zakonska odredba koju sud ne može mijenjati svojom odlukom. Odredbe Ugovora o valutnoj obvezi i promjenjivoj kamatnoj stopi nisu ništetne. Iste su dopuštene temeljem čl. 22. i čl. 26. Zakona o obveznim odnosima. U skladu sa čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača jasne su, lako razumljive i uočljive. Tužitelj je o istima bio u razumnoj mjeri obaviješten. Uvjeti na tržištu su se naknadno nepredvidivo izmijenili i bili su rezultat izvanrednih okolnosti za koje tuženik nije odgovoran niti je za njih mogao znati niti je na njih mogao utjecati. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u povodu kolektivne tužbe pod poslovnim brojem P- 1401/2012 (dalje: Presuda) ne obvezuje Sud u ovom postupku pokrenutom zbog

Posl. broj: P-1131/2023-27.

navodnog stjecanja bez osnove. Na temelju odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, a ne radi stjecanja bez osnove. Pod uvjetom da tužitelj dokaže da je s tuženikom bio u ugovornom odnosu, te pod uvjetom da tužitelj dokaže da je vršio uplate na ime dospjelih obveza po Ugovoru o kreditu, tuženik smatra kako zastarni rok od 5 godina teče od navodne uplate svakog pojedinog iznosa koji tužitelj potražuje tužbenim zahtjevom, stoga je zastara nastupila za cjelokupni iznos naveden u tužbi i to protekom roka od 5 godina od svake navodne uplate. Nadalje, kako je to gore objašnjeno, u povodu eventualnog argumenta da kolektivna tužba ipak prekida zastaru, a što tuženik osporava, tuženik ističe da je i u tom slučaju cjelokupno potraživanje iz tužbe u zastari. Tuženik, naime, ističe da i u slučaju da Sud prihvati argumentaciju tužitelja da bi se podnošenjem tužbe u postupku koji se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio pod posl. br. P-1401/2012 prekinuo tijek zastare u odnosu na pojedinačne zahtjeve potrošača, da su svi zahtjevi podneseni Sudu nakon 13. lipnja 2019., odnosno nakon 13. lipnja 2023. godine, zastarjeli u cijelosti obzirom da je nakon navedenog datuma istekao petogodišnji zastarni rok od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, koja je postala pravomoćna dana 13. lipnja 2014. godine. Podredno, u povodu eventualnog argumenta da kolektivna tužba prekida zastaru, tuženik ističe da je kolektivna tužba apstraktne pravne prirode i pruža preventivnu zaštitu kolektivnih prava, slijedom čega se konkretna prava potrošača štite samo na posredan i apstraktan način pa smisao vođenja postupka kolektivne zaštite nije produljenje zastarnog roka za pojedine potrošače, kako bi eventualno naknadno ostvarili pravo na restituciju, a koje pravo bi temeljem Zakona o obveznim odnosima već do tada zastarjelo. Obzirom da se isključivo individualnom tužbom svakog pojedinog potrošača može tražiti isplata iznosa za koje tužitelj smatra da ih je tuženik stekao bez pravne osnove, zastarni rok se računa pojedinačno od svake mjesečne isplate. Stoga, obzirom da bi se u tom slučaju radilo o institutu stjecaja bez osnove trebalo bi primijeniti opće pravilo o zastarnom roku iz Zakona o obveznim odnosima o petogodišnjem zastarnom roku. Nadalje, čl. 241. Zakona o obveznim odnosima propisano je kada se zastarni rok prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Valja napomenuti da kolektivna tužba nije vjerovnikova radnja, nego radnja treće osobe (podnositelja kolektivne tužbe) niti se njome traži utvrđivanje, osiguranje ili ostvarenje pojedinog eventualnog prava na isplatu. Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača izričito navodi da pokretanje i vođenje postupka temeljem kolektivne tužbe ne sprječava potrošača da pokrene postupak radi naknade štete, ako smatra da mu je ista nastala, pritom ne navodeći posebne zastarne rokove, niti mogućnost da kolektivna tužba prekida zastaru. Stoga, da je namjera zakonodavca bila da kolektivna tužba prekida zastaru, isto bi bilo navedeno u Zakonu o zaštiti potrošača. Slijedom navedenog, tuženik smatra da ne može sud odrediti pravilo koje zakon ne predviđa, odnosno ne primijeniti opće pravilo koje Zakon o obveznim odnosima predviđa. U navedenom smislu tuženik se poziva i na pravna shvaćanja izražena u stručnim radovima te ih citira. Osim toga, do zaključenja glavne rasprave u postupku u kojem je donesena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u povodu kolektivne tužbe, pod poslovnim brojem P-1401/2012 (dalje: Presuda), Zakon o parničnom postupku nije poznavao institut kolektivne tužbe, stoga je navedeni postupak vođen temeljem

Posl. broj: P-1131/2023-27.

odredaba Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/09). Iz navedenog proizlazi, da u postupku kolektivne tužbe nema mjesta primjeni čl. 502 C Zakona o parničnom postupku o proširenju granica pravomoćnosti, kako se to obrazlaže u revizijskoj odluci Rev- 2245/17. Slijedom navedenog, tuženik smatra da nema pravne osnove za eventualno utvrđenje da je kolektivnom tužbom u ovom predmetu prekinuta zastara. Tuženik se protivi navodima tužitelja da bi odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu vezanu uz valutu švicarskog franka bile ništetne. Naime, temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima (NN, 37/2005, dalje: ZOO) dopuštena je valutna obveza. Tuženik se protivi navodima tužitelja da bi ugovorne odredbe Ugovora kojima je dogovorena isplata i otplata kredita u kunama uz primjenu valutne klauzule CHF bile ništetne. Presuda na koju se poziva tužitelj o ništetnosti ugovornih odredbi vezanih uz valutu švicarski franak isključivo je vezana uz obrazloženje da potrošači u vrijeme sklapanja ugovora nisu bili informirani o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o činjenici žele li stupiti s bankama u ugovorni odnos. Valja napomenuti da se ovdje radi o utvrđenju na apstraktnoj razini za osam banaka i nekoliko tisuća građana, a koje se sve svrstava pod pojam „prosječni potrošač“. Stoga, ne znači nužno da je isto decidirano određeno za svaki slučaj, kao niti da je tužitelj bio prosječni potrošač. Za potrebe sudskog postupka u povodu kolektivne tužbe, sud je razmatrao građane koji su bili korisnici ugovora o kreditu u kojem je ugovorena valutna klauzula vezana uz švicarski franak te u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a koje u skladu s odredbama Zakona o zaštiti potrošača naziva – „potrošač“. Obzirom da se radilo o većem broju građana za potrebe postupka trebalo je razmatrati „prosječnog potrošača“, koji je zapravo zamišljeni tipični potrošač. U skladu s Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi (dalje: Direktiva) kao mjerilo prosječnog potrošača utvrđuje se potrošač koji je „u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan u pogledu svojeg tržišnog djelovanja“ (Preambula 18, Direktiva 2005/29 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. godine o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive vijeća 84/450/EEZ, direktiva 97/7/EZ, 98/7/7EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća, u skladu s radnim dokumentom Europske komisije – Smjernice za provedbu/primjenu Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, Bruxelles, 25.svibnja 2016.) Također, Direktiva utvrđuje da test prosječnog kupca nije statistički test i da se moraju uzeti u obzir socijalni, kulturni i jezični čimbenici pojedine zemlje, a što moraju utvrđivati nacionalni sudovi i tijela, ali u skladu s odredbama Direktive. Sve navedeno odnosi se na pitanje apstraktne pravne zaštite zamišljenog građanina koji je stupio u poslovni, ugovorni odnos s bankom prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Nacionalni sudovi u pojedinačnim parnicama, poput ove trebaju utvrditi jesu li bila ispunjenja tri glavna uvjeta iz Direktive, prilikom stupanja u poslovni odnos s potrošačem, a to su: je li potrošač bio u razumnoj mjeri obaviješten o bitnim elementima ugovora; je li potrošač prilikom sklapanja ugovora bio pažljiv i je li bio oprezan u pogledu svojeg tržišnog djelovanja. Svakako da prilikom procjene ova tri uvjeta treba voditi računa i o činjenici da je potrošač ponekad slabija strana ugovora u odnosu prema trgovcu, ali treba uzeti i u obzir da se u ovim predmetima radi o punoljetnim, poslovno sposobnim osobama i o vremenu kada je lako dostupna svaka informacija i/ili pojašnjenje koje je potrebno potrošaču radi razjašnjenja dijelova ugovora koji mu eventualno nisu jasni, a što i zahtijevaju drugi i treći uvjet Direktive – pažljiv i oprezan u pogledu svojeg tržišnog djelovanja. U pogledu informiranost tužitelja o rizičnosti valutne klauzule i promjenjive

Posl. broj: P-1131/2023-27.

kamatne stope tuženik navodi da je tužitelj je u Ugovoru o kreditu potvrdio da je upoznat s promjenjivošću tečaja izabrane valute Ugovora, koja se primjenjuje za izračun obveze u kunskoj protuvrijednosti te da svjesno i dobrovoljno preuzima rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na HRK i da tuženik za taj rizik nije odgovoran. Također, tuženik smatra da teksta Ugovora o kreditu jasno i lako razumljivo proizlazi da se radi o kamatnoj stopi koja se u svakom trenutku može promijeniti, obzirom na riječ „promjenjiva“. Naročito valja napomenuti da je iz Ugovora o kreditu jasno da će do promjene kamatne stope doći. Drugim riječima, u konkretnom slučaju kamatna stopa se nije mijenjala jednostranom odlukom banke, nego je banka pratila kretanje varijabilnog parametra i sukladno kretanju istog mijenjala kamatnu stopu. Banka je u svakom trenutku otplate kredita bila tužitelju na raspolaganju radi svih dodatnih i detaljnijih informacija o promjeni kamatne stope. Tužitelj se tuženiku niti u jednom trenutku za vrijeme otplate kredita nije obratio sa zahtjevom za dodatna pojašnjenja. Neutemeljeno je tvrditi da tužitelj nije bio svjestan rizika kada su predmetne odredbe jasne, uočljive i lako razumljive, a u slučaju da je tužitelj imao kakvih nejasnoća u vezi bilo koje ugovorne odredbe u svakom trenutku mogao se obratiti tuženiku radi dodatnih razjašnjenja i pojašnjenja. Ako je i postojao neoprez tužitelja u pogledu njegovog tržišnog djelovanja ili eventualno nerazumijevanje za koje nije tražio dodatno pojašnjenje, tuženik s istim nije mogao biti upoznat prilikom sklapanja ugovora, stoga ne može snositi štetne posljedice. Nadalje, u predmetnoj presudi, na koju se poziva tužitelj, eventualna ništetnost pojedine ugovorne odredbe ili nepoštena poslovna praksa podvodi se isključivo uz pitanje informiranosti tužitelja/potrošača da je rizik postojao. Tuženik smatra da iz navedenog nedvojbeno proizlazi da je tužitelj morao biti svjestan da je određeni rizik postojao, odnosno da je tužitelj u skladu s prvim uvjetom Direktive bio u razumnoj mjeri obaviješten o postojanju istog. Valja napomenuti da se tužitelj nakon svake promjene iznosa mjesečnog anuiteta, kao i u slučaju bilo koje druge okolnosti s kojom eventualno nije bio zadovoljan, mogao obratiti tuženiku kako bi zajednički razmotrili mogućnosti otklanjanja okolnosti zbog kojih je tužitelj bio nezadovoljan. U pogledu promjenjivost uvjeta na tržištu, tuženik smatra da u ovom predmetu prvenstveno treba utvrditi pa i procjenjivati postupanje tuženika u trenutku sklapanja Ugovora. U trenutku sklapanja Ugovora, što je vidljivo već iz samog zahtjeva tužitelja, stanje tržišta, a time i kamatne stope je bilo povoljno za tužitelja. Stoga je i jasno zašto je tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora izabrao baš ovu vrstu ugovora. Naime, primjena valute švicarskog franka s odgovarajućom kamatnom stopom u odnosu na druge valute, primjerice EUR bila je povoljnija u trenutku sklapanja ugovora. I to je rizik na koji je tužitelj pristao, a koji je bio izričito naveden u ugovoru. Ovdje valja naglasiti da je tužitelj imao mogućnost izbora između više ponuđenih kredita s različitim valutnim klauzulama i različitim kamatnim stopama i da je odluka za ovu vrstu Ugovora bila isključivo njegova. Također, tuženik ističe da je nemoguće bilo predvidjeti kakvo će stanje na tržištu biti u sljedećih 7,5 i/ili više godina te shodno tome tuženik nije mogao obavijestiti tužitelja o nečemu o čemu niti sam nije imao nikakvih saznanja. Tuženik je na rizik ugovaranja valutne klauzule savjesno upozorio tužitelja i to je jasno i razumljivo navedeno u Ugovoru. U konačnici i institucija poput MMF-a, koja se uzima kao referentna institucija u presudi na čijoj primjeni tužitelj inzistira, navodi da je bio predviđen blag do umjeren rast tečaja. Drugim riječima, u vrijeme sklapanja Ugovora niti Međunarodni monetarni fond nije mogao predvidjeti globalnu ekonomsku krizu i njezin utjecaj na jačanje tečaja švicarskog franka u odnosu na ostale valute. Tuženik je tužitelja prilikom potpisivanja Ugovora upozorio na rizik ugovaranja

Posl. broj: P-1131/2023-27.

valutne klauzule kao i na mogućnost rasta ili pada tečaja švicarskog franka u odnosu na HRK. Događaji koji su na globalnom ekonomskom tržištu uslijedili, a kako je to objašnjeno u navedenim stručnim analizama, predstavljaju izvanredne događaje koje nitko nije mogao predvidjeti, pa tako niti tuženik. Stoga, tuženik smatra da iz navedenih razloga nema osnove za njegovu odgovornost za povećanje mjesečnih anuiteta jer isti za nadolazeće promjene nije mogao znati, niti na njih utjecati niti ih je on skrivio. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva. Iz navoda tužbe tuženik zaključuje kako tužitelj potražuje razliku između prvotno ugovorenog iznosa mjesečnog anuiteta u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju HRK - CHF na dan korištenja kredita i kamatne stope koja je vrijedila na dan sklapanja Ugovora o kreditu i svakog daljnjeg povećanja anuiteta zbog valutne klauzule i ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Međutim, tužitelj u tužbi nije dokazao da bi izvršio ijednu uplatu na ime dospjelih anuiteta po predmetnom Ugovoru o kreditu. Pod uvjetom da je gore navedeno točno i da tužitelj dokaže da je vršio uplate na ime dospjelih anuiteta po predmetnom Ugovoru o kreditu, tužitelj zapravo zahtjeva fiksiranje kamatne stope i tečaja HRK za valutu CHF na dan korištenja kredita za cijelo razdoblje otplate kredita, iako je Ugovorom jasno definirano da se ugovara valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa. U tom slučaju radilo bi se o kunskom kreditu, što predstavlja u potpunosti drugu vrstu ugovora uz drugačije uvjete koji u vrijeme sklapanja Ugovora nisu niti postojali na tržištu. Stoga, ako sud i odredi provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tuženik se protivi provođenju takvog dokaza kojim bi se eventualna preplata koju tužitelj potražuje utvrđivala fiksiranjem tečaja CHF-HRK na dan isplate / korištenja kredita tijekom cijelog razdoblja otplate kredita i to samo u odnosu na tzv. „pozitivne razlike“. Tuženik, zaključno, ističe kako tužitelj nema pravo za zakonske zatezne kamate s obzirom da tuženik nije bilo nepošten stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. Napominje se kako ništetnost pojedine ugovorne odredbe nužno ne znači da je jedna od ugovornih strana nepoštena. Tužitelj bi u konkretnom slučaju, pod pretpostavkom osnovanosti tužbenog zahtjeva, eventualno imao pravo na zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva sudu. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te naloži tužitelju naknaditi parnični trošak tuženiku.

4. Tužiteljica se na odgovor na tužbu očitovala podneskom od 29. studenoga 2023., sada zastupana po punomoćniku. Ostaje kod navoda u tužbi te iste dopunjuje i dokumentira. Ističe da je Ugovorom o kreditu čl.2. i čl. 11. ugovorena je valutna klauzula u CHF, odnosno tužiteljica se kao korisnica kredita obvezala vratiti iznos kredita u 92 mjesečnih anuiteta, plativih u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju Kreditora (Tuženika) vrijedećeg za CHF. Navedeni ugovor je tipski ugovor, te je isti sklopljen na način da je Tužiteljici predočena špranca ugovora o kojoj se nije pregovaralo. Prilikom čega Tužiteljica nije bila obaviještena i upoznata sa svim parametrima važnim za donošenje valjane odluke glede sklapanja Ugovora o kreditu. Ističe se kako je valutna klauzula iz čl.2. i čl. 11. Ugovoru u kreditu protivna načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima iz čl. 3. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu:ZOO), načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO, načelu zabrane zlouporabe prava iz čl. 6. ZOO, načelu jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO, i načelu zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO. U pravomoćno okončanom kolektivnom sporu Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv 8 banaka, između ostalog i HVB Splitska banka d.d., OIB: 69326397242, Ć

Posl. broj: P-1131/2023-27.

Boškovića 16, Split čiji je pravni slijednik Tuženik, pravomoćnim kolektivnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. br. P-1401/2012, od 04.07.2013. g., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br.: Pž-6632/17 od 14.06.2018. g. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br.: Rev-2221/18 od 03.09.2019. g. (dalje: „Kolektivne presude“) utvrđena je ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli CHF, i to kako je HVB Splitska banka d.d., OIB: 69326397242, Ruđera Boškovića 16, Split čiji je pravni slijednik Tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o kreditima ništene i nepoštene ugovorne odredbe na način što je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora Tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time Tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/2012, od 04.07.2013. g. utvrđeno je da je HVB Splitska banka d.d., OIB: 69326397242, Ruđera Boškovića 16, Split čiji je pravni slijednik Tuženik potpuno izbjegao utjecaj jedne od ugovornih strana (korisnika kredita) na cijenu što je protivno odredbi čl. 247. Zakona o obveznim odnosim, te da je gore navedenim postupanjem HVB Splitska banka d.d., OIB: 69326397242, Ruđera Boškovića 16, Split čiji je pravni slijednik Tuženik postupio protivno čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03, 46/07), odnosno čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, 41/2014). Kolektivne presude temelje se na Direktivi Vijeća EU 93/13/EEZ od 05.04.1993. g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, koja je temeljni akt donesen s ciljem usklađivanja zakona i drugih propisa država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača. Navedena Direktiva je putem bogate sudske prakse Europskog suda dovela do visoke razine zaštite prava potrošača pri čemu je praksa Europskog suda razjasnila tumačenje osnovnih pojmova, zahtjeva i načela kao i provođenje testa kontrole nepoštenosti. Dakle, uzimajući u obzir utvrđenja iz Kolektivnih Presuda razvidno je da je ništetna odredba čl. 2. i 11. kao i dijelovi Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita, uključujući i sve kamate, naknade i troškove, uz korištenje valutne klauzule vezane za švicarski franak (u kunskoj protuvrijednosti određenog korištenjem kreditorovog -Tuženikovog prodajnog deviznog tečaja vrijedećeg za CHF). Ističe se kako tuženik ne može u ovome postupku osporavati utvrđenja iz Kolektivnih presude. Navedeno stajalište potvrđuje i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev3142/2018-2 od 19.03.2019. koju citira. Tužiteljica prije sklapanja Ugovora o kreditu nije bila obaviještena na koji način valutna klauzula utječe na njezina prava i obveze, već ju je HVB Splitska banka d.d., OIB: 69326397242, Ruđera Boškovića 16, Split čiji je pravni slijednik Tuženik prilikom pregovara i tijekom sklapanja Ugovora o kreditu uvjerio da je ugovaranje valutne klauzule u CHF za nju najpovoljnije. Opće je poznata činjenica da su poslovne banke reklamirale kredite u švicarskim francima kao akcijske. HVB Splitska banka d.d., OIB: 69326397242, Ruđera Boškovića 16, Split čiji je pravni slijednik tuženik nije obavijestio tužiteljicu o predvidivom rastu CHF, o općem riziku vezanom uz valutnu klauzulu, i to

Posl. broj: P-1131/2023-27.

uz rizik da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF (da je rast istog vrlo vjerojatan) i o riziku istovremenog ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što je sve u konačnici utjecalo na ukupnu cijenu kredita. Kolektivnim presudama utvrđeno je da je HVB Splitska banka d.d., OIB: 69326397242, Ruđera Boškovića 16, Split čiji je pravni slijednik Tuženik bio upoznat s predvidivom aprecijacijom švicarskog franka prema kuni, ali je usprkos navedenom, prezentirao Tužiteljici CHF kao stabilnu valutu kojoj se ne predviđa rast. Tužiteljica nije financijski stručnjak koja je mogla ili morala predvidjeti kretanje švicarskog franka ili znati da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na švicarski franak. U predmetnom slučaju povrijeđeno je načelo jednake vrijednosti činidaba, a odredbu o valutnoj klauzuli nije ugovorena sa ciljem i svrhom postojanja valutne klauzule. Cilj i svrha valutne klauzule iz ZOO je uspostavljanje ravnoteže između činidaba u uvjetima visoke stope inflacije koja dovodi do obezvređivanja domaće valute kao valute obveze. Takav cilj i svrha u konkretnom slučaju nisu postignuti jer u vrijeme sklapanja ugovora nije postojala visoka stopa inflacije u Republici Hrvatskoj. Stoga je grubo prekršeno načelo jednake vrijednosti činidaba. Odredbom čl. 21. ZOO-a propisano je da kad obveza ima za činidbu iznos novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, osim kad zakon određuje što drugo. Valutna klauzula, kako je navedena u Ugovoru o kreditu, protivna je načelu savjesnosti i poštenja, načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu zabrane zlouporabe prava, načelu jednake vrijednosti činidaba, načelu zabrane prouzročenja štete. Da je Tužiteljica bila svjesna svih rizika zaključenja spornog ugovora, nikad ga ne bi sklopila. HVB Splitska banka d.d., OIB: 69326397242, Ruđera Boškovića 16, Split čiji je pravni slijednik tuženik je kao sastavljač ugovora maksimalno zaštitio svoju ugovornu poziciju. Osim ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, ugovorena su čl. 10 Ugovora o kreditu sredstva osiguranja vraćanja kredita i nametnuta obveza plaćanja svih troškova i na taj način ukupan rizik ovog poslovnog odnosa tuženik je prenio na tužiteljicu. Tužiteljica ostaje kod postavljenog tužbenog zahtjeva iz tužbe, te uzimajući u obzir navedena utvrđenja iz postupka pokrenutog radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, odredbe čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku i sve navedeno pod točkom V ovog podneska, predlaže Sudu usvojiti tužbu i tužbeni zahtjev. Ujedno se tužiteljica obvezuje specificirati tužbeni zahtjev iz toč. I izreke pod točkom XII ovog podneska po primitku dokumentacije zatražene od tuženika po zahtjevu, od 23. 11. 2023., uz zadržavanje prava korigirati tužbeni zahtjev nakon izvršenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja. Tužiteljica ponovno ističe kako je od tuženika putem zahtjeva, od 23.11.2023. g. zatražila podatak koliki je iznos u kunama isplaćen tužiteljici na dan isplate kredita, a što je potrebno kako bi se tužbeni zahtjev mogao precizno odrediti. Ukoliko tuženik ne bi postupio u skladu sa zahtjevom od 23. 11. 2023., tužiteljica sukladno odredbama čl. 233 ZPP-a („Kad se jedna stranka poziva na ispravu i tvrdi da se ona nalazi kod druge stranke, sud će tu stranku pozvati da podnese ispravu, ostavljajući joj za to određeni rok.“) predlaže sudu pozvati tuženika na dostavu istog. Također, ukoliko će za potrebe vještačenja od strane vještaka odgovarajuće struke biti potrebna druga isprava koja se nalazi kod tuženika, Tužiteljica predlaže sudu pozvati tuženika na dostavu istog sukladno gore navedenim odredbama ZPP-a.

Posl. broj: P-1131/2023-27.

5. Tužiteljica je tužbeni zahtjev konačno precizirala podneskom od 23. studenoga 2024., nakon provedenog financijskog vještačenje tako da potražuje isplatu iznosa od 2.939,15 eura sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznosa od njihovog plaćanja pa do isplate.

6. Tuženik se i ovako preciziranom tužbenom zahtjevu protivi, a prvenstveno se protivi djelomičnom povlačenju tužbu u odnosu na prvotno postavljeni tužbeni zahtjev u iznosu od 5.000,00 eura. Osim toga, po osnovi tzv. negativnih tečajnih razlika, odnosno razlika u uplatama koje se odnose na razdoblje kada je tečaj bio niži od početnog, ističe materijalnopravni prigovor prijeboja u iznosu od 1.203,86 eura sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose.

7. Tužiteljica se podneskom od 25. lipnja 2024. prigovoru prijeboja protivi navodeći u bitnome da takva tražbina tuženika niti ne postoji, a i da postoji u odnosu na nju ističe prigovor zastare te navodi da tuženik de facto postavlja prigovor radi prebijanja (procesnopravni prigovor), a ne materijalnopravni prigovor prijeboja.

8. Prema odredbi čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 02/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – proč. tekst, 25/2013, 89/2014., 70/2019., 80/2022. i 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP), preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći, a prema stavku 3. tog članka, tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen.

9. Prema odredbi čl. 190. st. 1. ZPP-a, tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu; prema stavku 2., iznimno od odredbe stavka 1. ovog članka, tužitelje može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka; prema stavku 3., nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika, ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje spora među strankama, a prema stavku 4., smatrat će se da postoji pristanak tuženika na preinaku tužbe ako se on upusti u raspravljanje o glavnoj stvari po preinačenoj tužbi, a nije se prije toga protivio preinaci.

10. S druge strane, prema odredbi čl. 193. st. 1. ZPP-a, tužitelj može povući tužbu bez pristanka tuženika prije nego što se tuženik upusti u raspravljanje o glavnoj stvari, a prema stavku 2. tog članka, tužba se može povući i kasnije, sve do zaključenja glavne sprave, ako tuženik na to pristane. Ako se tuženik u roku od 15 dana o dana obavijesti o povlačenju tužbe ne izjasni i tome, smatrat će se da je pristao na povlačenje tužbe.

11. Dakle, smanjenje tužbenog zahtjeva ne predstavlja preinaku tužbu koju sud, eventualno može dopustiti već predstavlja djelomično povlačenje tužbe, a za koje je, nakon upuštanja tuženika u raspravljanje, nužan pristanak tuženika.

12. U odnosu na tužbeni zahtjev postavljen u tužbi i podnesku od 29. studenoga 2023., tužiteljica je podneskom od 23. travnja 2024. smanjila tužbeni zahtjev za isplatu tako da sada potražuje iznos od 2.939,15 eura pa se stoga radi o djelomičnom povlačenju tužbe. Kako se tuženik tom djelomičnom povlačenju tužbe izričito protivi, valjalo je odlučiti o zahtjeva za isplatu u ukupnom iznosu od 5.000,00 eura.

Posl. broj: P-1131/2023-27.

13. U postupku su pročitani: ugovor o kupoprodaji broj: U-001/04 sklopljen 3. studenoga 2004. između Konstruktor – inženjering d.d. kao prodavatelja i tužiteljice kao kupca, izračun EKS i otplatni plan za ugovor broj: 92839/04, potvrda o stanju kredita od 16. ožujka 2011., povijesni izvadak iz Sudskog registra za Splitsku banku d.d., ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava broj: 92839/04. sklopljen 12. siječnja 2005. između HVB Splitske banke d.d. kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita, knjigovodstvena kartica (promet po kreditu), otplatni plan od 20. lipnja 2023., kartica OTP banke d.d. – specifikacija uplata po kreditu, reklamacija evidencijski broj: 577486 od 23. studenoga 2023., tuženikove obavijesti o promjenama kamatne stope, dopis tuženika tužiteljici od 29. studenoga 2023., izvadak iz zemljišne knjige za zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] od 12. prosinca 2023., izvadak iz zemljišne knjige za zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] – povijesni prikaz od 12. prosinca 2023.; provedeno je i financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. ĆA iz društva Ručević vještačenja d.o.o. iz Zagreba te je saslušana tužiteljica.

14. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

15. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

16. Nije sporno:

- da je tužiteljica kao korisnik kredita 12. siječnja 2005. godine s HVB Splitskom bankom d.d., kao kreditorom, sklopila ugovor o kreditu a sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava broj: 92839/04, za iznos kunske protuvrijednosti od 64.000,00 CHF po prodajnom deviznom tečaju kreditora na dan korištenja i rokom otplate od 92 mjeseca, s namjenom kupovina stana u [adresa], pri čemu se iznos kredita isplaćuje na račun založnog vjerovnika Konstruktor-inženjering d.d. s kojim je tužiteljica 3. studenoga 2004. sklopila i ugovor o kupoprodaji broj U-001/04 predmetom kojeg je navedeni stan;

- da je člankom 5. ugovorena kamatna stopa od 4,99 % godišnja, promjenjiva;

- da je člankom 11. ugovora ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim ratama u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju kreditora vrijedećem za CHF;

- da su tijekom otplate kredita odlukom kreditora u više navrata promijenjene kamatne stope te se mijenjao i tečaj CHF prema kojem su se obračunavale rate;

- da je Societe Generale-Splitska banka d.d. tužiteljici 16. ožujka 2011. izdala potvrdu da je navedeni kredit 15. ožujka 2011. u cijelosti otplaćen;

- da je Splitska banka d.d., koja je ranije djelovala pod tvrtkama Societe Generale- Splitska banke d.d. i HVB Splitska banka d.d. pripojeno društvu OTP banka Hrvatska d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 52508873833, dakle tuženiku u ovom predmetu.

17. Sporno je:

Posl. broj: P-1131/2023-27.

- ima li tužiteljica uopće svojstvo potrošača po predmetnom ugovoru o kreditu;

- jesu li za ovu parnicu uopće relevantne odluke trgovačkih sudova na koje se tužitelj poziva;

- je li citirane ugovorna odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene i ništetne;

- je li, kada bi navedene odredba i bile ništetne, dopušteno za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze primijeniti tečaj na dan isplate kredita kako to zahtijeva tužiteljica;

- je li, ako sud, ukoliko nađe tužbeni zahtjev osnovanim, dužan u obzir uzeti i iznose, odnosno razdoblja kad je tužitelj plaćao manje anuitete jer je tečaj CHF bio niži od početnih te u vezi toga je li osnova tuženikov prigovor prijeboja,

- je li, neovisno o navedenom, nastupila zastara za glavnične iznose s kamatama;

- ima li i od kada tužiteljica pravo na zakonske zatezne kamate na iznose koje potražuje.

17. U bitnome, iz navedenih razloga, tuženik osporava tužbeni zahtjev u cijelosti, kako po osnovi, tako i po visini.

18. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj: Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. godine je, među ostalim, preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke na način da je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje da su tužene banke u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojoj je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

19. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj: Revt- 249/14-2. od 9. travnja 2015. godine odbijene su revizija tužitelja (točka 1.) te revizije 1-7.. tuženika (točka 2.).

20. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-2521/2015, U-III- 2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016. godine djelomično je usvojena ustavna tužba Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača te je djelomično ukinuta navedena odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4. od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franaka, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo (točka I.1. izreke drugostupanjske presude), te u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na 8. tuženica S. d.d. (toč. I.2. izreke drugostupanjske odluke) i u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike

Posl. broj: P-1131/2023-27.

Hrvatske na ponovni postupak, a u preostalom dijelu su odbijene ustavne tužbe podnositelja.

21. Ponovno odlučujući o reviziji, Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem Revt-575/16-5. od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike broj: Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su prvo-sedmotužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF-a (te protiv dijela te presude kojom je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na osmotuženu Sberbank d.d., što za ovu parnicu nije relevantno). Predmet je vraćen Visokom trgovačkom sudu na ponovno odlučivanje uz uputu da se sporno pitanje (valutne klauzule) riješi u skladu s pravnim shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženom u njegovoj ukidnoj odluci, odnosno da se ispita:

- jesu li tužene banke kao financijske ustanove znale, odnosno po redovnom tijeku mogle odnosno morale znati kakav će ubuduće, u ugovornom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti uz primjenu valutne klauzule?; jesu li postojale naznake na globalnom, svjetskom planu a koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj tih valuta prema kuni u budućem razdoblju?; te

- ako su takve okolnosti postojale i banke za njih znale odnosno morale znati, a takve informacije uskratile klijentima pri sklapanju ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskom franku, onda bi takvo postupanje moglo utjecati na ocjenu o jasnoći i razumljivosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskom franku, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a tim u vezi i njihovom podlijeganju ocjeni (ne)poštenosti.

22. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u ponovljenom postupku presudom posl. broj: Pž-6632/2017-10. od 14. lipnja 2018. odbio žalbe tuženih banaka te potvrdi presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine te u bitnome utvrdio da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

23. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno utvrdio da su sve tužene banke koristile nepoštene i ništetne odredbe kako o valutnoj klauzuli, tako i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

24. Protiv ove odluke banke (i tužitelj, što za ovu parnicu nije bitno) su podnijele revizije o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio presudom i rješenjem posl. broj: Rev-2221/2018-11. od 3. rujna 2019. godine, među ostalim, točkom II., odbio kao neosnovane revizije "prvo-sedmotuženih protiv drugostupanjske presude u dijelu (toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franaka…". U obrazloženju navedene odluke navodi se da je drugostupanjski sud postupajući po ukidnom rješenju ovog suda, a polazeći od činjeničnih utvrđenja iz prvostupanjske presude te sadržajno

Posl. broj: P-1131/2023-27.

postupajući na temelju odredbe čl. 373.a ZPP-a, njihovom preocjenom utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice glede postupanja tuženih banaka vezano za pregovaranje odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak… i to baš:

-da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače,

- da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima…,

- da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

25. Vrhovni sud Republike Hrvatske dalje u obrazloženju navodi kako u pravcu osnovanosti dijela zahtjeva tužitelja, a koji se odnosi na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima koje su banke kao trgovci u naznačenom razdoblju sklapale s korisnicima kredita kao potrošačima uz ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak, a kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, prihvaća razloge iz drugostupanjske presude te se na temelju odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP-a, umjesto posebnog obrazloženja stranke upućuju na razloge iz ove presude.

26. Prema odredbi čl. 138.a ZZP/07, važećeg u vrijeme pokretanja postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

27. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

28. Iako u izrekama odluka trgovačkih sudova nisu točno citirane sporne ugovorne odredbe (što prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudu presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj: Revt 249/14- 2. na strani 29. nije ni bilo potrebno: "Iz sadržaja te odredbe ne proizlazi obveza suda da u izreci presude kojom prihvaća tužbeni zahtjev navode samu zakonsku odredbu koja je postupanjem tuženika povrijeđena, već naprotiv da čin kojim je povreda počinjena precizno (opisno) definira, a što je u pobijanoj presudi sud i učinio, što znači da je ovako formulirana izreka pobijane presude jasna i razumljiva."), sasvim je jasno da se radi upravo o ugovorenim odredbama kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te se takve ugovorne odredbe utvrđene nepoštenima i ništetnima.

25. U postupcima pred trgovačkim sudovima utvrđeno, a što prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, da se radilo o standardiziranim ugovorima te se o pojedinim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a što sasvim jasno proizlazi i iz uvjerljivog iskaza tužiteljice koja navodi da su ona i suprug 2005. trebali kupiti stan, a za to su trebali kredit. U banci im je službenik banke vrlo uvjerljivo obrazlagao da je najpovoljniji kredit koji mogu dobiti u protuvrijednosti CHF. U to vrijeme nisu imali

Posl. broj: P-1131/2023-27.

nikakvog razloga sumnjati u to. Sukladno tome, u banci su sastavili tekst ugovora, a koji je njoj u to vrijeme bio prihvatljiv, po iznosu kredita i ratama otplate. Ugovor je pročitala i razumjela koliko je mogla, s obzirom da nije te struke (po struci je dr. pedijatrije). Nije u to vrijeme očekivala da bi nešto loše s tim moglo biti, a niti ju je u banci bilo tko na nešto upozoravao. S vremenom su rate kredita sve više rasle te smo na kraju kredit i prijevremeno otplatiti odnosno zatvorili ga drugim kreditom 2011. godine. Kredit je u cijelosti utrošen u taj stan koji su kupili, a u tom stanu živi njihov sin. Na posebno pitanje punomoćnika tužitelja odgovara da ju u banci nisu na bilo što upozoravali pa niti da valuta CHF nije štićena od Hrvatske narodne banke. Da je znala što će se poslije dogoditi, taj ugovor ne bi sklopila. Na posebno pitanje punomoćnice tuženika, odgovara da, kao što je rekla, nije te struke i ugovor je razumjela koliko je to mogla pa nije sasvim razumjela što znači valutna klauzula.

26. Iskaz tužiteljice sud ocjenjuje neposredno uvjerljivim i nema ga razloga ne prihvatiti.

27. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/2003., dalje: ZZP-a), važećoj u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi stavka 2. navedenog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a prema stavku 4., ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

28. Prema odredbi čl. 3. 5. 1. ZZP-a, u smislu ovog Zakona, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

29. Iz teksta samo ugovora o kreditu i tužiteljičinog iskaza nepobitno proizlazi da ona po ovom ugovoru ima svojstvo potrošača jer je u ugovoru navedena samo kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja nekakvog zanimanja, poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti, a namjena kredita bila je kupovina stana za osobne potrebe.

30. Nadalje, iz tužiteljičinog iskaza sasvim jasno proizlazi da se radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru banke te da tužiteljica nije imala nikakvih mogućnosti pregovarati o pojedinim odredbama tog ugovora pa tako ni o odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Eventualna mogućnost da tužiteljica sklopi drugačiji ugovor o kreditu s istom ili drugom bankom nikako ne predstavlja pojedinačno pregovaranja o odredbama konkretnog ugovor o kreditu. Osim toga, ne samo da tužiteljica nije informirana i upozorena na eventualne rizike ugovaranja valutne klauzule švicarskom franku, već je u banci i uvjeravana da se radi o najpovoljnijem kreditu kojeg može dobiti.

31. Imajući u vidu da tužiteljica na sadržaj te odredbi nije mogao nikako utjecati te da je uslijed velikog porasta tečaja švicarskog franka došlo do značajnog povećanja mjesečnih anuiteta i ukupne tužiteljičine obveze po ugovoru o kreditu, a čime je

Posl. broj: P-1131/2023-27.

nepobitno uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača, sud, kao prethodno pitanje u ovoj parnici utvrđuje da je su navedena odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a., a time, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a i ništetne.

32. Što se posljedica ništetnosti tiče, iako odredbe ZZP-a spominju samo postupke radi naknade štete, logično je da se odnose i na ostale postupke radi ostvarivanja prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača pa i, kao u ovom slučaju, parnice radi povrata stečenog bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredbi.

33. Prema odredbi čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/1991., 73/1991., 111/1993., 3/1994., 7/1996., 91/1996., 112/1999. i 81/2001., dalje: ZOO/91), važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovor, u slučaju ništetnosti ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

34. Što se tiče spornog pitanja je li, u slučaju ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamati dopušteno za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze primijeniti kamatnu stopu od 5.30 % koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora kako to zahtijeva tužitelj, o tom je pitanju sasvim jasan i kategorički stav zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u svoj odluci Revt 249/14-2. od 9. travnja 2015. na strani 36.: "Kako su dakle odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu sklapani kod 1-7. tuženika banaka u utuženom razdoblju, osim u dijelu kojima je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, bile nepoštene, to su u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 odnosno čl. 102 ZZP te ugovorne ništetne, a kako je pravilno ocijenjeno od strane nižestupanjskih sudova. U preostalom dijelu tih ugovornih odredbi, a kojima je određeno naznačena visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu iste nisu nepoštene a time ni ništetne, a zbog čega njihova valjanost, primjena a time i učinak nije doveden u pitanje ovom odlukom.". Iz navedenoga sasvim jasno proizlazi da je za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze potrebno primijeniti kamatnu stopu koja je naznačena na dan sklapanja ugovora o kreditu, a po mišljenju ovoga suda, istom logikom treba primijeniti i tečaj CHF koji je vrijedio na dan puštanja kredita pa je upravo takav zadatak dan sudskom vještačku za financije i računovodstvu.

35. Prema nalazu i mišljenju vještaka, kredit je isplaćen 17. siječnja 2005. s kojim danom je kupovni tečaj kreditora za valutu CHF iznosio 4,88790 kn za 1 CHF, pa je ugovorni iznos kredita od 64.000,00 CHF iskazan u protuvrijednosti od 312.825,60 kuna. U razdoblju otplate kredita kamatna stopa je mijenjana tako da je iznosila: 4,99 % godišnje od prvog anuiteta do zaključno anuiteta s dospijećem 12. siječnja 2007., 5,70 % godišnje od anuiteta s dospijećem 12. ožujka 2007. do anuiteta s dospijećem 12. siječnja 2009., 6,40 % godišnje od anuiteta s dospijećem 10. veljače 2009. do anuiteta s dospijećem 10. prosinca 2009., 7,00 % godišnje od anuiteta s dospijećem 11. siječnja 2010. do anuiteta s dospijećem 10. siječnja 2011. te 6,80 % godišnje od anuiteta s dospijećem 10. veljače 2011. do konca izračuna. Za odgovor na postavljeni zadatak vještak je u tabeli 1 dao otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u razdoblju od isplate kredita te iskazao razlike po osnovi tečaja (stupac "j" tabele 1),

Posl. broj: P-1131/2023-27.

na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac "d" tabele 1) pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan plaćanja svake pojedine obveze i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita). U skladu s utvrđenjima iz nalaza, vještak u mišljenju navodi kako razlika obveza u razdoblju od dospijeća prve obveze (10. veljače 2005.) do konačne prijevremene otplate kredita (15. ožujka 2011.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, ako se promatraju pozitivne i negativne mjesečne razlike iznos: ukupno 1735,29 eura (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), s pojedinim mjesečnim iznosima razlika u stupcu "j1" tabele, a ako se promatraju samo pozitivne tečajne razlike tada razlika iznosi ukupno 2.939,15 eura (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), s pojedinim mjesečnim iznosima razlika u stupcu "j1" tabele 1 iz nalaza.

36. Tužiteljica je podneskom od 23. travnja 2024. tužbeni zahtjev precizirala sukladno nalazu i mišljenju vještaka i to prema varijanti u kojoj se u obzir uzimaju samo pozitivne tečajne razlike.

37. Tuženik se na nalaz i mišljenje vještaka nije posebno očitovao, a očito nema prigovora na sam matematički izračun vještaka budući da je upravo sukladno nalazu postavio i prigovor prijeboja za iznos od 1.203,86 eura (2.939,15 eura – 1.735,29 eura).

38. Budući da se radi o pravnom pitanju, u pogledu tzv. negativnih razlika treba reći da na strani tužiteljice nema protupravnosti i odgovornosti prema tuženiku, a pravomoćna utvrđenja iz kolektivnog spora djeluju u cilju zaštite potrošača od nepoštenog postupanja tuženika, a ne obrnuto u cilju zaštite tuženika pa nema osnove za njihovo uračunavanje. Naime, promjenom tečaja CHF na niže od početnog nije došlo do povrede prava tužiteljice kao potrošača pa ona time nije nište stekao bez osnove plaćanjem anuiteta prema nižem tečaju zbog čega ne postoji ni tražbina tuženik prema tužiteljici po osnove tzv. "negativne razlike", a posljedično tome ni obveza tužiteljice za vraćanje iste.

39. Kako je tuženik u vezi navedenog istaknuo materijalnopravni prigovor prijeboja, o njemu se, za razliku od prigovora radi prebijanja, ne odlučuje u izreci presude.

40. Posljedica ništetnosti navedeni odredbi jest i primjena odredbe čl. 210. st. 1. ZOO-a, prema kojoj kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

41. Dakle, u konkretnom slučaju, tuženik je bez pravne osnove stekao novčana sredstva u vidu razlike plaćenih anuiteta prema tečaju CHF za kn na dan plaćanja u odnosu na anuitete obračunate prema početnom tečaju sve to za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze.

42. Prema odredbi čl. 214. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Imajuću u vidu da je razlog ništetnosti odredbi

Posl. broj: P-1131/2023-27.

o valutnoj klauzuli upravo nepoštenost tih odredbi, tuženik je nesavjestan pa tužiteljica ima pravo na zakonsku zateznu kamatu upravo od dana isplate pojedinih mjesečnih iznosa.

43. Tuženikovo prigovor zastare nije osnovan.

44. Naime, ZZP/09 (kao ni onaj raniji, a ni sada važeći ZZP) odredbe o zastari ne sadrži te se primjenjuju opće odredbe ZOO-a. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godine iz čl. 371. ZOO-a. Prema odredbi čl. 388. ZOO-a, zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. O učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s čl. 131. ZPP-a na prekid zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj Rev-2245/17- 2. od 20. ožujka 2018. godine. Pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj odluci jest da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe S obzirom da se radi o odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenoj u pogledu tzv. izvanredne revizije iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, svrhe koje je upravo jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, takvim shvaćanjem je i ovaj sud vezan. Povodom ustavne tužbe podnesene protiv navedene presude Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-2922/2018 od 20. 2. 2020. zaključuje da "ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika te s druge strane podnositeljice kao dužnika. Stoga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje osporenoj presudi.".

45. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012. podnesena 4. travnja 2012. godine, čime je došlo do prekida zastare.

46. Prema odredbi čl. 392. st. 3. ZOO-a, kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe … zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Prethodno navedeno pravno shvaćanje potvrđeno je i objedinjenim pravnim shvaćanjem donesenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. pod točkom 4.

47. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, zastara glede zahtjeva zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli zastara je ponovno počela teći od 15. lipnja 2018. zbog presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/1017. pa bi zastarni rok istekao 15. lipnja 2023. godine.

48. U konkretnom slučaju, tužiteljica je tužbu uputila sudu preko pošte preporučenom pošiljkom 13.lipnja 2023., a što se sukladno odredbi čl. 113. st. 2. ZPP- a , smatra danom predaje sudu.

49. Sukladno navedenom, za isplatu po osnovi ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli zastara je opet prekinuta unutar zastarnog roka pa stoga nije nastupila.

Posl. broj: P-1131/2023-27.

50. Sukladno navedenom, tuženiku naloženo da tužiteljici plati ukupni iznos od 2.939,15 eura sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose kao u presudi, a što se temelji na nalazu i mišljenju vještaka, dok je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.060,85 eura (do iznosa od 5.000,00 eura, prema tužbenom zahtjevu prije djelomičnog povlačenja tužbe).

51. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a budući da su stranke djelomično uspjele u parnici. Pri ocjeni omjera uspjeha u parnici sud je imao u vidu da je tuženik osporavao ne samo visinu već i osnovu zahtjeva. U pogledu osnove tužiteljica je uspjela u cijelosti (100 %), a u pogledu visine sa 59 % svojeg zahtjeva pa njezin ukupni uspjeh iznosi 80 %, a uspjeh tuženika 20 %. Sukladno navedenom, valjalo je zahtjev tuženika za naknadu troškova odbiti u cijelosti te njemu naložiti da tužiteljici naknadi 60 % troškova postupka koji se odnose na troškove zastupanja.

52. Troškovi zastupanja tužiteljici su odmjereni prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/2023., dalje: Tarifa), koja se primjenjuje temeljem odredbe tbr. 52. st. 3. ove Tarife.

53. Od troškova određeno zatraženih troškovnikom, tužiteljici su kao potrebni priznati troškovi: sastava podnesaka od 29. studenoga 2023., 22. prosinca 2023., 23. travnja 2024. i 15. lipnja 2024. po tbr. 8/1. u visinama od po 100 bodova; troškovi sastava podneska od 8. veljače 2024. po tbr. 8/4 u visini od 25 bodova te zastupanja na ročištima 6. veljače 2024. i 28. studenoga 2024. po tbr. 9/1. u visinama od po 100 bodova, a što zajedno iznosi 625 bodova, odnosno, prema vrijednosti boda od 2,00 eura iz tbr. 54, 1.250,00 eura, a 60 % navedenog iznosi 750,00 eura.

54. Osim troškova zastupanja, tužiteljici su priznati troškovi financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 eura i to u cijelosti, kao nužni neovisno o omjeru uspjeha, pa je tuženiku naloženo da joj na ime naknade troškova ukupno plati 1.050,00 eura, a odbijen je preostali dio njenog zahtjeva za naknadu troškova u iznosu od 500,00 eura.

55. Na naknadu troškova dosuđena je i zakonska zatezne kamate od donošenja ove presude, temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.

U Zlataru 30. prosinca 2024.

S u d a c:

Damir Čižmek

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana.

DNA:

1. punomoćniku tužiteljice Franu Marčinku, odvjetniku iz Zagreba,

2. punomoćnici tuženika Sanji Vukina, odvjetnici iz Zagreba