- 1 -              III Kr 121/2023-3

 

 

 

 

 

Broj: III Kr 121/2023-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ileane Vinja kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenika G. M. zbog kaznenih djela iz čl. 166. st. 2. u vezi čl. 158. st. 1. i 5. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak, 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21. - dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, koju čine presuda Županijskog suda u Splitu od 15. studenog 2022., broj Kzd-4/22, i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 6. travnja 2023., broj I Kžzd-8/2023-10, u sjednici održanoj 4. siječnja 2024.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Odbija se zahtjev osuđenog G. M. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pravomoćnom presudom, koju čine presuda Županijskog suda u Splitu od 15. studenog 2022., broj Kzd-4/22, i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 6. travnja 2023., broj I Kžzd-8/2023-10, G. M. je proglašen krivim zbog šest kaznenih djela u stjecaju, i to zbog dva kaznena djela spolnog zlostavljanja iz čl. 166. st. 2. u vezi čl. 158. st. 1. i 5. KZ/11. (iz toč. 1. al. 1. i 2. optužnice) te mu je za svako ovo djelo, na temelju čl. 166. st. 2. KZ/11., utvrđena kazna zatvora u trajanju šest godina, za kazneno djelo iz čl. 166. st. 2. u vezi čl. 158. st. 1. KZ/11. (iz toč. 2. optužnice) na temelju čl. 166. st. 2. KZ/11. utvrđena je kazna zatvora u trajanju četiri godine, za kazneno djelo iz čl. 158. st. 2. i 6. KZ/11. (iz toč. 3. optužnice) na temelju čl. 158. st. 6. KZ/11. utvrđena je kazna zatvora u trajanju dvije godine, za kazneno djelo protiv čovječnosti i ljudskog dostojanstva iz čl. 106. st. 1. i 3. KZ/11. (iz toč. 4. optužnice) na temelju čl. 106. st. 3. KZ/11. utvrđena je kazna zatvora u trajanju četiri godine i za kazneno djelo protiv zdravlja ljudi iz čl. 191. st. 1. i 2. KZ/11. (iz toč. 5. optužnice) na temelju čl. 191. st. 2. KZ/11. utvrđena je kazna zatvora u trajanju dvije godine, te je na temelju čl. 166. st. 2. KZ/11., uz primjenu čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju dvanaest godina, u koju kaznu je uračunato vrijeme oduzimanja slobode od 11. studenog 2021. pa nadalje.

 

2. Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude podnio je osuđenik, putem Odvjetničkog ureda V. G. iz S., zbog razloga iz čl. 517. st. 1. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 80/22. - dalje: ZKP/08.), a iz sadržaja zahtjeva se može iščitati da se isti podnosi i zbog povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08., vezano uz odredbu čl. 517. st. 1. toč. 2. ZKP/08. Podnositelj predlaže osloboditi optuženika primjenom načela „in dubio pro reo“, odnosno osuđeniku „... znatno ublažiti kaznu imajući u vidu olakotne okolnosti ...“.

 

3. Postupajući u skladu s čl. 518. st. 4. ZKP/08., spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, koje je podnijelo odgovor u kojem predlaže odbiti zahtjev kao neosnovan.

 

4. Odgovor na zahtjev je dostavljen osuđeniku i branitelju.

 

5. Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude je neosnovan.

 

6. Prije svega, podnositelja se upućuje na odredbu čl. 517. st. 1. ZKP/08., kojom je propisano da se zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude može podnijeti zbog povrede kaznenog zakona na štetu osuđenika, predviđene u čl. 469. toč. 1. do 4. ZKP/08. ili zbog povrede iz toč. 5. tog članka ako se prekoračenje ovlasti odnosi na odluku o kazni, djelomičnoj uvjetnoj osudi, posebnim obvezama, zaštitnom nadzoru, sigurnosnoj mjeri, oduzimanju imovinske koristi ili predmeta. Zahtjev se, nadalje, može podnijeti zbog povrede odredaba kaznenog postupka predviđenih u čl. 468. st. 1. toč. 1., 5., 9. i 10. ZKP/08., odnosno zbog povrede iz čl. 468. st. 2. ZKP/08., ili zbog sudjelovanja u odlučivanja u drugom, odnosno trećem stupnju suca ili suca porotnika koji se morao izuzeti, odnosno zbog toga što je okrivljeniku, protivno njegovu zahtjevu, uskraćeno da na raspravi upotrebljava svoj jezik i naposljetku, zbog povrede prava okrivljenika na obranu na raspravi, odnosno zbog povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku ako je ta povreda mogla utjecati na presudu. Primjenom čl. 515. st. 1. ZKP/08., zahtjev se može podnijeti i ukoliko je osuđenik pravomoćno osuđen u postupku na način koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, međunarodnim pravom ili zakonom.

 

7. Iz drugih se razloga zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude ne može podnijeti, o čemu će kasnije biti više riječi.

 

8. Podnositelj, ponavljajući tvrdnju iz žalbe, u zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude navodi kako je ostvarena povreda iz čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP/08. „.. jer nisu prihvaćeni prijedlozi obrane za izvođenje dokaza koji su bili usmjereni na pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja uz obrazloženje suda kako bi izvođenje predloženih dokaza i kontradiktorno saslušanje V. B., J. D. i Z. D. dodatno traumatiziralo malodobnike ...“. Podnositelj tvrdi da je sud odbijanjem ovih dokaznih prijedloga obrane ostvario povredu „... okrivljenikovog prava na obranu kao i povredu načela ravnopravnosti oružja ...". Zaključujući, podnositelj tvrdi kako je osuđeniku teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i sloboda, odnosno „... na pravedno i nepristrano suđenje, čime je počinjena procesna povreda iz čl. 468. st. 2. ZKP/08. ...“.

 

9. Podnositelj zahtjeva svoje nezadovoljstvo rezultatima dokaznog postupka i utvrđenim činjeničnim stanjem, potpuno promašeno, kvalificira teškom povredom prava na pravično suđenje i povredom prava okrivljenika na obranu na raspravi. Tijekom postupka su bile ispunjene sve opće pretpostavke načela pravičnosti i ničim nije bilo povrijeđeno okrivljenikovo pravo na obranu. Ostvareno je pravo stranaka da budu nazočne radnjama u postupku i saslušane prije donošenja odluke. Ostvareno je i pravo stranke da u postupku poduzima sve radnje (pa tako i ispitivanje svjedoka) koje može poduzimati i njezin protivnik, pa nije povrijeđeno ni načelo „ravnopravnosti oružja“, a sve je to provedeno na način kojim se baš ničim nisu kršila ljudska prava i slobode. Nema govora o arbitrarnosti u postupanju, a ostvarene su i pretpostavke vezane uz kvalitetu sudske odluke koja je jasno i detaljno obrazložena.

 

9.1. Pravo na pravično suđenje obuhvaća postupovnu, a ne materijalnu pravičnost (vidi rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3779/2022 od 30. studenog 2022., odlomak 9.). Premda podnositelj sustavno osporava utvrđeno činjenično stanje (što će biti predmet posebnog osvrta), pravo na pravičnost ne obuhvaća pravila o tome kako bi pojedini dokazi trebali biti ocijenjeni (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava De Tommaso protiv Italije (vijeće) broj 43395/09., od 23. veljače 2017.). Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao opće pravilo, ostavlja sudovima ocijeniti i obrazložiti da li je bilo potrebno pozvati određene svjedoke (vidi Vidal protiv Belgije, serija A br. 235-B, stavak 33 ESLJP 1992). Iz pravomoćne presude proizlazi da su sudovi ovo opće pravilo korektno realizirali, jer su jasno obrazložiti zašto nije bilo potrebe ponovno pozvati određene svjedoke, koji su ujedno i žrtve kaznenih djela.

 

9.2. Jamstva sadržana u čl. 6. st. 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, doista jesu konstitutivni elementi pojma pravičnog suđenja. Međutim, bitno svojstvo suđenja, sadržano u njegovom konstitutivnom elementu, nije narušeno samim time što optuženiku nije bilo dozvoljeno izvesti određene dokaze. Obrana mora svoje zahtjeve potkrijepiti objašnjenjem zašto je važno da se izvedu određeni dokazi, a izvođenje upravo tih dokaza mora biti nužno za utvrđivanje istine (vidi Perna protiv Italije, br. 48898/99, stavak 29., ESLJP 2003).

 

10. Podnositelj, neosnovano, tvrdi kako je ostvarena povreda „... prava na obranu i načela ravnopravnosti oružja ...“, odnosno osuđeniku nije bilo osigurano „... pravedno i nepristrano suđenje ...“, jer mu je bilo onemogućeno ispitivanje žrtava V. B., J. D. i Z. D.. Međutim, grubo, zanemaruje nedvojbenu činjenicu da je osuđenik ostvario ovo pravo na dokaznom ročištu, kojem je nazočio uz branitelja (list 164-180 spisa), kada su ovi dokazi provedeni u kontradiktornom postupku, a potom su zapisnici o ispitivanju žrtava i pročitani na raspravi. Stoga, ponovno izvođenje upravo tih dokaza i ispitivanja žrtava na raspravi (a radi se o žrtvama kaznenih djela protiv spolne slobode na štetu posebno ranjivog djeteta, odnosno kaznenih djela na štetu djece) doista nije bilo nužno za utvrđivanje istine, niti je došlo do povrede prava na obranu i načela „ravnopravnosti oružja“.

 

11. Podnositelj zanemaruje, detaljno i jasno, obrazloženje sudova zbog čega su prihvaćeni kao vjerodostojni iskazi djece žrtava kao svjedoka i zbog čega prijedlog obrane za ispitivanje djece žrtava na raspravi nije prihvaćen. Odluka nije donesena, kako to podnositelj neosnovano tvrdi, na temelju pristranog uvjerenja suda, već na temelju jasne i logične ocjene vjerodostojnosti svih provedenih dokaza, uključujući iskaze djece žrtava kao i iskaze drugih svjedoka.

 

12. Kao što je to ranije već navedeno, podnositelj u zahtjevu sustavno osporava činjenična utvrđenja, jer je „... poklonjeno bezrezervno povjerenje štićenicima doma iako je evidentno da se radi o osobama koje su problematičnog ponašanja …". Tvrdi da je osuđujuća presuda donesena „... na temelju pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i lažne prijave djece koja mu se žele osvetiti i naškoditi mu ...“.

 

12.1. U zahtjevu je zanemareno kako se ovaj izvanredni pravni lijek, suglasno citiranoj odredbi čl. 517. st. 1. ZKP/08., ne može podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tvrdnje podnositelja, kojima uporno osporava utvrđeno činjenično stanje, izravno su usmjerene na revalorizaciju utvrđenog činjeničnog stanja u pokušaju ishoditi odluku suda u trećem stupnju mimo uvjeta predviđenih zakonom i protivno smislu ovog izvanrednog pravnog lijeka.

 

13. U zahtjevu se, nadalje, tvrdi kako „... izrečena kazna nije u funkciji ni generalne ni specijalne prevencije, te predstavlja retribuciju odnosno odmazdu ...“, uslijed čega se predlaže izreći znatno blažu kaznu „... imajući u vidu olakotne okolnosti ...“.

 

13.1. Podnositelja se, ponovno, upućuje na citiranu odredbu čl. 517. st. 1. ZKP/08., iz koje proizlazi da se ovaj izvanredni pravni lijek ne može podnijeti ni zbog odluke o kazni.

 

14. S obzirom na izloženo, a na temelju čl. 519. u svezi čl. 512. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 4. siječnja 2024.