REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-4831/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Mirna Maržić, u pravnoj stvari tužitelja AUTO LIM d.o.o. iz Zagreba, Dubrava 308, OIB: 90420751653, kojeg zastupaju punomoćnici SĐ, Melita Babić i Luka Antunović, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o. sa sjedištem u [adresa], protiv tuženika CROATIA OSIGURANJE d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 26187994862, radi isplate iznosa od 160,00 EUR, odlučujući o tuženikovoj i tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1144/2024-10 od 23. rujna 2024., 30. prosinca 2024.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1144/2024-10 od 23. rujna 2024. u točkama I. i II. izreke te u točki III. izreke u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka u iznosu od 62,50 EUR.
II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1144/2024-10 od 23. rujna 2024. u točki III. izreke u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka u iznosu od 62,50 EUR i sudi:
Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 62,50 EUR u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 22,26 EUR u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Pobijanom je presudom naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 160,00 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi pobliže određenoj u točki I. izreke te presude (točka I. izreke), naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 144,91 EUR (točka II. izreke), te je odbijen kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadom troška parničnog u iznosu od 125,00 EUR.
2. U obrazloženju navedene presude prvostupanjski sud navodi da je utvrdio da su Ugovorom o ustupu tražbine oštećenik / ustupitelj kao vlasnik popravljenog vozila te ovlaštena osoba tužitelja sklopili ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja kojim je ustupitelj prenio potraživanje u iznosu od 160,00 EUR na primatelja tj. tužitelja, prema računu popravka štete br. 8/PP1/7 i na temelju auto osiguranja dužnika br. 62-AO-22464/2023 o čemu je obaviješten tuženik. Utvrđeno je da je time oštećenik UĐ ustupio tužitelju svoju tražbinu prema tuženiku sukladno odredbi članka 80. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23). Prvostupanjski sud je, nadalje, utvrdio da je tuženik isplatio tužitelju pozivom na broj predmetnog računa dio iznosa, dok nije prihvatio njegove cijene radnih sati. Ocijenio je da oštećenik ima pravo svojom slobodnom voljom odabrati gdje će svoje vozilo popraviti i ne treba odabrati za popravak vozila onaj servis koji je ugovorni partner tuženika, a stvaran trošak popravka vozila u smislu odredbe članka 1085. stavka 1. ZOO-a predstavlja račun popravka vozila koji je tužitelj u ovom slučaju uručio tuženiku, dok tuženik neopravdano i bez ikakvog pravnog uporišta umanjuje cijenu sata rada auto servisa koji je registriran za tu djelatnost, a takvo postupanje je zabranjeno što potvrđuju mišljenja nadzornih tijela – AZTN i HANFA. Utvrdivši da je cijena rada koju je obračunao tužitelj u skladu s privijenim Cjenikom tužitelja, prvostupanjski sud je primjenom odredbe članaka 1046., 1085. stavka 1. i članka 84. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima prihvatio tužbeni zahtjev.
3. Protiv te presude u točkama I. i II. njene izreke žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom žalbenom sudu da pobijanu presudu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev, a podredno da je ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U žalbi u bitnome navodi da bi oštećenik morao dokazati da iznosom koji mu je isplaćen s osnova štete na vozilu nije mogao svoje vozilo dovesti u stanje u kakvom je bilo prije prometne nezgode te da postoje auto servisne radionice iste kategorije koje imaju niže cijene sata rada i potrošnog materijala pa smatra da je svoju obvezu naknade štete ispunio.
4. Tužitelj je podnio žalbu protiv odluke o trošku postupka u odbijajućen dijelu sadržanu u točki III. izreke ističući da mu pripada pravo na naknadu troška pristupa na ročište za objavu presude.
5. Odgovori na žalbe nisu podneseni.
6. Tuženikova žalba nije osnovana, a tužiteljeva žalba je djelomično osnovana.
7. Ispitavši prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu na temelju članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je pobijana presuda na zakonu osnovana, osim u dijelu odluke o trošku gdje je ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
8. Predmet spora u ovom postupku je zahtjev tužitelja kojem je cesijom ustupljena tražbina po osnovi odgovornosti tuženika kao osiguratelja za isplatu osigurnine po polici obveznog auto osiguranja, dok štetni događaj nije sporan.
9. Predmetni spor je spor male vrijednosti, a odredba članka 467. stavka 2. Zakona o parničnom postupku ne pruža zakonsku osnovu drugostupanjskom sudu, u smislu članka 370. tog Zakona provjeravati pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga ovaj sud nije uzeo u razmatranje žalbene navode kojima žalitelj polemizira s prosudbama i zaključcima koje je prvostupanjski sud izveo o činjenicama koje su utvrđene iz provedenog dokaznog postupka.
10. Aktivna legitimacija u ovom postupku proizlazi iz sadržaja Ugovora o ustupanju tražbine radi ispunjenja (str. 57. - 59. spisa) kojim je ustupljena tražbina na temelju auto osiguranja dužnika u iznosu od 160,00 EUR.
11. Osim toga, tuženik je po istoj osnovi već djelomično isplatio naknadu štete u iznosu od 1.337,58 EUR, što sigurno ne bi učinio da ne postoji osnova za njegovu odgovornost. Utuženi iznos predstavlja razliku koju tuženik nije isplatio jer je smatrao da je račun popravka previsok, a ne zato jer nije pasivno legitimiran.
12. Isto tako, visina štete nastale popravkom oštećenog vozila koju je utvrdio prvostupanjski sud nije proturječna privijenim ispravama – računu broj A 8/PP1/7 (str. 49. spisa), Cjeniku autolakirerskih i autolimarskih usluga (str. 49. spisa), kao niti dopisu Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja od 20. veljače 2020.
13. Činjenica da je prvostupanjski sud u obrazloženje presude unio da je tužiteljev cjenik odobren od strane Ministarstva gospodarstva i Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja, iako ta činjenica nije potkrijepljena ispravama, nema utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude budući da je tuženik kao osiguratelj dužan naknaditi štetu u imovini osiguranika zbog nastupanja osiguranog slučaja, dok s druge strane, nije utvrđen doprinos oštećenika tome da šteta bude veća.
14. Na utvrđenu činjenicu da je oštećenik UĐ Ugovorom o ustupanju tražbine prenio na tužitelja tražbinu koju ima prema tuženiku kao osiguratelju za naknadu štete u iznosu od 229,07 EUR, o čemu je tuženik obaviješten, pravilnom primjenom odredbe članka 84. i članka 943. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev.
15. Tuženik nije određeno pobijao odluku o dosuđenom trošku postupka pa odluka sadržana u točki II. izreke nije ispitivana, sukladno odredbi članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku.
16. U točki III. izreke pobijane presude odbijen je tužiteljev zahtjev za trošak pristupa na ročište za objavu presude uz obrazloženje da taj trošak nije bio potreban sukladno odredbi članka 155. ZPP-a jer su se stekli uvjeti za isticanje presude na e- Oglasnu ploču. Osnovan je tužiteljev žalbeni navod da mu pripada naknada troška za pristup na ročište za objavu presude prema Tbr. 9/3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23; dalje: OT) u iznosu od 62,50 EUR.
17. Slijedom iznesenog, navodima žalbe tuženik nije doveo u sumnju zakonitost i pravilnost pobijane odluke, pa je valjalo na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku, presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u točkama I. i II. te u dijelu točke III. izreke, a djelomično preinačiti odluku u točki III. izreke na temelju odredbe članka 373. točke 3. Zakona o parničnom postupku.
18. Odluka o trošku žalbenog postupka utemeljena je na odredbi članka 154. stavka 1. i članka 166. stavka 2. Zakona o parničnom postupku i Zakonu o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18 i 51/23) i Uredbi o tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj: 53/19, 92/21 i 37/23). Tužitelju bi pripadalo pravo na naknadu troška za sastav žalbe prema Tbr. 10/4 OT u iznosu od 25,00 EUR uvećano za PDV u iznosu od 6,25 EUR, ukupno iznos od 31,25 EUR, i sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 13,27 EUR. Uzimajući u obzir da je tužitelj u žalbenom postupku uspio u razmjeru od 50%, dosuđen mu je trošak žalbenog postupka u iznosu od 22,26 EUR. Zagreb, 30. prosinca 2024.
Sudac
Mirna Maržić
