Poslovni broj: P-129/2023-

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

I

RJEŠENJE

Općinski sud u Dubrovniku, po sutkinji Ines Bračanov Čuljat, u pravnoj stvari tužitelja ĆH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Marijo Kaznačić, odvjetnik u Dubrovniku, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Ulica Franje Račkog 6, Zagreb, OIB:02535697732, kojeg zastupa punomoćnik Boris Bilić, odvjetnik u odvjetničkom društvu Matulić & Bilić d.o.o. u Splitu, radi utvrđenja ništetnosti isplate, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave dana 18. prosinca 2024. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, dana 30. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje je da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 1 Ugovora o kreditu broj ugovora: 9011051043 od 03. ožujka 2006. g., potvrđenog (solemniziranog) kod javnog bilježnika Anđelko Stanić iz Dubrovnika pod Broj: OU-225/2006, između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika, temeljem koje je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a koja glasi: “Banka se obvezuje Korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 18.000,00 CHF (slovima: osamnaesttisuća CHF) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.”

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 (petnaest) dana i pod prijetnjom ovrhe, isplati tužitelju ukupan iznos od 2.723,67 EUR sa zateznom kamatom koja se obračunava do 31.prosinca 2007. g. prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. g. u visini eskontne stopeHrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, do 31.12.2022. koju kamatnu stopu utvrđuje i objavljuje HNB, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje teku na:

- iznos od 2,41 Eura od 22. travnja 2010. g. do isplate

- iznos od 12,88 Eura od 22. svibnja 2010. g. do isplate

- iznos od 16,29 Eura od 24. lipnja 2010. g. do isplate

- iznos od 18,45 Eura od 23. srpnja 2010. g. do isplate

- iznos od 22,64 Eura od 25. kolovoza 2010. g. do isplate

- iznos od 22,63 Eura od 23. rujna 2010. g. do isplate

- iznos od 20,08 Eura od 23. listopada 2010. g. do isplate

- iznos od 23,52 Eura od 24. studenoga 2010. g. do isplate

- iznos od 29,45 Eura od 25. prosinca 2010. g. do isplate

- iznos od 26,58 Eura od 23. siječnja 2011. g. do isplate

- iznos od 27,56 Eura od 23. veljače 2011. g. do isplate

- iznos od 27,19 Eura od 27. travnja 2011. g. do isplate

- iznos od 31,92 Eura od 25. svibnja 2011. g. do isplate

- iznos od 36,47 Eura od 25. lipnja 2011. g. do isplate

- iznos od 40,83 Eura od 26. srpnja 2011. g. do isplate

- iznos od 47,59 Eura od 23 kolovoza 2011. g. do isplate

- iznos od 49,78 Eura od 23. rujna 2011. g. do isplate

- iznos od 37,05 Eura od 25. listopada 2011. g. do isplate

- iznos od 36,20 Eura od 24. studenog 2011. g. do isplate

- iznos od 36,86 Eura od 24. studenoga 2011. g. do isplate

- iznos od 39,54 Eura od 23. prosinca 2011. g. do isplate

- iznos od 41,28 Eura od 25. siječnja 2012. g. do isplate

- iznos od 41,12 Eura od 23. veljače 2012. g. do isplate

- iznos od 40,66 Eura od 24. travnja 2012. g. do isplate

- iznos od 41,45 Eura od 24. svibnja 2012. g. do isplate

- iznos od 41,39 Eura od 24. lipnja 2012. g. do isplate

- iznos od 40,82 Eura od 24. srpnja 2012. g. do isplate

- iznos od 40,42 Eura od 25. kolovoza 2012. g. do isplate

- iznos od 38,31 Eura od 25. rujna 2012. g. do isplate

- iznos od 39,10 Eura od 24. listopada 2012. g. do isplate

- iznos od 40,91 Eura od 24. listopada 2012. g. do isplate

- iznos od 40,37 Eura od 07. studenoga 2012. g. do isplate

- iznos od 39,27 Eura od 25. prosinca 2012. g. do isplate

- iznos od 37,83 Eura od 25. siječnja 2013. g. do isplate

- iznos od 39,18 Eura od 27. ožujka 2013. g. do isplate

- iznos od 36,29 Eura od 16. svibnja 2013. g. do isplate

- iznos od 35,86 Eura od 25. svibnja 2013. g. do isplate

- iznos od 36,67 Eura od 25. lipnja 2013. g. do isplate

- iznos od 36,40 Eura od 23. srpnja 2013. g. do isplate

- iznos od 36,92 Eura od 02. kolovoza 2013. g. do isplate

- iznos od 38,15 Eura od 24. rujna 2013. g. do isplate

- iznos od 38,58 Eura od 24. listopada 2013. g. do isplate

- iznos od 39,32 Eura od 24. studenog 2013. g. do isplate

- iznos od 40,13 Eura od 28. prosinca 2013. g. do isplate

- iznos od 39,72 Eura od 24. siječnja 2014. g. do isplate

- iznos od 40,36 Eura od 25. veljače 2014. g. do isplate

- iznos od 40,70 Eura od 22. ožujka 2014. g. do isplate

- iznos od 39,70 Eura od 24. travnja 2014. g. do isplate

- iznos od 39,04 Eura od 21. svibnja 2014. g. do isplate

- iznos od 39,19 Eura od 24. lipnja 2014. g. do isplate

- iznos od 40,18 Eura od 22. srpnja 2014. g. do isplate

- iznos od 40,65 Eura od 22. kolovoza 2014. g. do isplate

- iznos od 41,40 Eura od 24. rujna 2014. g. do isplate

- iznos od 42,32 Eura od 22. listopada 2014. g. do isplate

- iznos od 42,67 Eura od 09. studenog 2014. g. do isplate

- iznos od 42,69 Eura od 09. studenoga 2014. g. do isplate

- iznos od 43,36 Eura od 01. prosinca 2014. g. do isplate

- iznos od 42,89 Eura od 01. siječnja 2014. g. do isplate

- iznos od 43,39 Eura od 01. veljače 2015. g. do isplate

- iznos od 43,39 Eura od 01. ožujka 2015. g. do isplate

- iznos od 43,39 Eura od 01. travnja 2015. g. do isplate

III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.689,43 EUR zajedno sa zateznom kamatom po stopi po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

i

riješio je

Utvrđuje se da je tužitelj povukao tužbeni zahtjev u dijelu točke I. tužbenog zahtjeva u iznosu od 516,91 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom, dana 03. ožujka 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj ugovora: 9011051043, koji je potvrđen (solemniziran) kod javnog bilježnika Anđelka Stanića iz Dubrovnika, broj: OU-225/2006, a temeljem kojeg je tužitelju odobren kredit u iznosu od 18.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize tuženika, važećem na dan korištenja kredita i kojim Ugovorom o kreditu je ugovoreno trajanje kredita do 01.09.2006. i kojim se tužitelj obvezao otplatiti iznos kredita na način i pod uvjetima utvrđenim predmetnim Ugovorom o kreditu u jednakim mjesečnim anuitetima. Nadalje navodi da su u čl. 1. Ugovora parnične stranke ugovorile valutu obveze na način da su glavnicu odobrenog iznosa kredita obračunali prema valuti CHF, a iznos kredita je isplaćen po srednjem deviznom tečaju tuženika (kreditora), važećem na dan korištenja kredita i u kojem Ugovoru o kreditu je tuženik koristio ništetnu i nepoštenu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (čl. 1.), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije tužitelja, kao potrošača, u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana odnosno da predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži sve potrebne parametre bitne za donošenje valjane odluke o ugovaranju valutne klauzule uz koju je glavnica vezana za švicarski franak, pa je tuženik, koristeći navedene ugovorne odredbe, postupao jednostrano i nepošteno protivno načelu savjesnosti i poštenja u pravnom prometu. Nadalje navodi da se gore navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, u skoro identičnim formulacijama spominju i u kreditima svih vodećih banaka u Republici Hrvatskoj u razdoblju od 2003-2008. godine, te su postale predmetom ispitivanja sudova nakon što je, zbog velike svjetske krize i velikog rasta tečaja švicarskog franka, dovelo do znatnog rasta mjesečnih anuiteta korisnika kredita, zbog čega je mnogima bila ugrožena egzistencija i da je zbog navedenog Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu dana 4.travnja 2012. pokrenuo postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača vezano za odredbe iz ugovora o kreditu sklopljenih između tuženih banaka (Zagrebačke banke d.d., Privredne banke Zagreb d.d., Erste&Steiermarkische bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe-Adria banka d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale-Splitska banka d.d. j Sberbank d.d.) i potrošača uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima u razdoblju 2003. -2008. (ovisno o pojedinoj tuženoj banci), odnosno vezano za odredbe iz ugovora o kreditu sklopljenih između tuženih banaka i potrošača uz ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu u razdoblju 2003.-2008. (ovisno o pojedinoj tuženoj banci) i koji postupak se prethodno vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl.br. P-1401/2012 i u istom je dana 4. srpnja 2013. donesena prvostupanjska presuda kojom je načelno presuđeno da su ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o kreditima tuženih banaka koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, te je naloženo tuženicima da prekinu s postupanjem po istima, kao i da u roku od 60 (šezdeset) dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenljiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru o kreditu, kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti presuda, te je istodobno zabranjeno tuženim bankama takvo ili slično postupanje u buduće. Nadalje navodi da su protiv prvostupanjske presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 izjavljene žalbe o kojima je Visoki trgovački sud u Zagrebu donio odluku dana 13. lipnja 2014. posl.br. Pž-7129/13 i kojom drugostupanjskom odlukom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P1401/12 od 4. srpnja 2013. te su odbijene žalbe tuženih (banaka) i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu izreke kojom se utvrđuje da su tuženici (svaka banka u određeno vrijeme), a koje povrede traju i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja odredba je ništetna i da su također odbijene žalbe tuženika (banaka) u dijelu izreke kojom se u potrošačkim ugovorima o kreditima tuženicima (bankama) nalaže prekinuti s korištenjem odredbi kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i kojima im se zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće. Također navodi da su protiv drugostupanjske odluke, odnosno odluke Visokog trgovačkog suda u Zagrebu od 13. lipnja 2014. posl.br. Pž-7129/13 i tužitelj i tuženici pravodobno izjavili revizije Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, koje su pak odbijene odlukom od 9. travnja 2015. (broj: Revt-249/142), a iz čega proizlazi da je prvostupanjski sud prihvatio, a drugostupanjski potvrdio odluku u dijelu tužbenog zahtjeva tužitelja Potrošač, izrazivši pravno shvaćanje da ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu kojima su tužene banke u tim ugovorima ugovorile redovnu kamatnu stopu, a koja je tijekom trajanja ugovorenih kreditnih obveza promjenljiva u skladu sa jednostranim odlukama tuženika (banaka), su nepoštene odredbe kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, a posljedica čega je ništetnost takvih ugovornih odredbi i da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) odnosno da je presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH pod brojem Rev. 2221/18 od 3. rujna 2019.g., odbijena, između ostalog, i revizija ovdje tuženika protiv drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu (toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 — dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007.g., a od 7. kolovoza 2007.g. do 31. prosinca 2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača a u obrazloženju citirane presude Vrhovnog suda RH isti prihvaća razloge iznesene u citiranoj drugostupanjskoj presudi Visokog trgovačkog suda RH, koji se odnose na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima koje su prvo-osmotužene banke kao trgovci u naznačenim razdobljima sklapale s korisnicima kredita kao potrošačima uz ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak, te na temelju odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP-a umjesto posebnog obrazloženja upućuju na razloge iz drugostupanjske presude (stranica 47-66 obrazloženja) i objavljuje na internetskim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, temeljem odredbe čl. 396.a st. 2. ZPP-a. Nadalje navodi da sukladno odredbi čl.118 Zakona o zaštiti potrošača, budući je u navedenim presudama utvrđena povreda kolektivnih interesa potrošača-korisnika kredita od strane tuženika i budući su obvezujuće za naslovni sud i u predmetnom postupku, a glede utvrđenja korištenja ništetnih odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa je tako tuženik, koristeći navedenu ugovornu odredbu, postupao jednostrano protivno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007.g., dok s druge strane, zbog činjenice da nije tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, da tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj navedene odredbe i ugovora.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se protivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti kao neosnovanim te je istaknuo prigovor zastare i prekluzije isticanja ništetnosti. Naveo je da su zaista tužitelj i tuženik 1. ožujka 2006. zaključili Ugovor o kreditu broj:9011051043 kojim je banka stavila na raspolaganje tužitelju iznos u kunama koji odgovara u protuvrijednosti od 18.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita i da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti prestao isplatom i zatvaranjem kredita s danom 11.05.2015.g., dakle, više od sedam godina prije podnošenja tužbe 21.02.2023. i predlaže tužbeni zahtjev tužitelja odbiti pozivom na prekluziju iz čl. 326.st.2. Zakona o obveznim odnosima. Istaknuo je nadalje da je Zakonom o obveznim odnosima i to čl. 22 izričito dopušteno ugovaranje valutne klauzule kao i da je ugovor o kreditu solemniziran pa da je time stvorena neoboriva pretpostavka da je tužitelj kao korisnik kredita upoznat sa svim ugovornim odredbama. U cijelosti osporava i visinu predmetnog potraživanja, budući da financijski izračun na koji se tužitelj poziva nije izrađen sukladno odredbi 251. ZPP-a, odnosno izrađen je po isključivom nalogu tužitelja, bez naloga suda te nije razvidno kako i kojom metodologijom, kao i temeljem kojih podataka je tužitelj došao do utuženog iznosa. Također, budući da tužitelj svoje traženje temelji na institutu stjecanja bez osnove, to tuženik ističe prigovor zastare kojeg unatoč stajalištu Vrhovnog suda RH, drži u cijelosti osnovanim navodeći da je odredbom članka 215. ZOO-a propisano da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano i da tražbina po osnovi stjecanja bez osnove – a to bi bila svota koju je tužitelj isplatio banci na temelju ugovornih odredbi ugovora sklopljenog 2006. – korisnik kredita može tražiti prvog dana kada je obavio tu isplatu i tada počinje teći petogodišnji zastarni rok jer za stjecanje bez osnove nije propisan neki drugi zastarni rok pa u primjenu dolazi isključivo opći zastarni rok predviđen odredbom članka 225. ZOO-a. nadalje navodi da Vrhovni sud RH zauzima stajalište da bi vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe članka 241. ZOO-a unatoč nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora te bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07. – dalje: ZZP/07) propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava kao i da se posebnim zakonima (lex specialis) vrlo rijetko propisuje prekid zastare jer je prekid zastare uređen općim normama obveznog prava (čl. 240. – 246. ZOO-a). Također navodi i da je Zakonom o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava a koja odredba sasvim jasno pokazuje da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača pa ne može izazvati ni prekid zastare tog prava, a posebno imajući na umu da ni tužba potrošača na utvrđenje da je ugovor ništetan (ili pojedine njegove odredbe) ne prekida zastaru jer se takvom tužbom ne traži utvrđenje postojanja tražbine, njezino osiguranje ili ostvarivanje u smislu čl. 241. ZOO-a i čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača a koje stajalište je isti sud zauzeo u više odluka, primjerice u odluci Rev 1666/11.2 od 6. svibnja 2015., Rev-141/2006-2 od 22. veljače 2006, Rev-x 808/11-2 od 12. rujna 2012. Navodi i da se kolektivnom tužbom, u načelu, štite interesi i prava građana i da joj je cilj prije svega spriječiti fizičke i pravne osobe koje obavljanjem svoje djelatnosti teže vrijeđaju ili ozbiljno ugrožavaju interese neodređenog broja osoba a tvrdnjom da kada se zastara ne bi prekidala podnošenjem kolektivne tužbe, vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla, da se čini da VSRH smatra de je jedini smisao i cilj kolektivne zaštite prekid zastare u pogledu individualnih restitucijskih zahtjeva i da sama činjenica da ni odredbe ZZP-a ni ZPP-a ne uređuju pitanje prekida zastare (nota bene, uopće i ne spominju zastaru), a što onda znači da se primjenjuju opće odredbe o prekidu zastare iz ZOO-a, nameće zaključak da smisao pravnog instituta kolektivne zaštite nije prekid zastare individualnih zahtjeva potrošača i da je svrha tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava prekid zastare individualnih zahtjeva. Ističe da je cilj kolektivne zaštite prije svega preventivan, ukloniti s tržišta nepoštene ugovorne odredbe i prije nego li se počnu primjenjivati, ako se primjenjuju, zabraniti njihovu daljnju upotrebu te spriječiti da i svi drugi trgovci primjenjuju takve ili slične odredbe za koje se u postupku kolektivne zaštite utvrdi da su nepoštene a podredno, ukoliko bi se i uzelo da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, što ovaj tuženik negira, odnosno pretpostavka prekida zastare jest da zastarni rok još uvijek teče, a da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa u predmetu P-1401/2012 podnesena dana 4. travnja 2012. godine, to je i prije podnošenja tužbe nastupila zastara u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do dana 04. travnja 2009. godine i to isključivo u odnosu na potraživanje tužitelja s osnova ugovaranja valutne klauzule u CHF, obzirom da je u odnosu na ugovaranje promjenjive kamatne stope nastupila zastara potraživanja i sukladno stajalištu VSRH! Nadalje, na iznose anuiteta (a ukoliko sud ne bi usvojio istaknuti prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tužitelja) vrijedi trogodišnji zastarni rok, a ne opće propisani petogodišnji rok, pa tuženik ovim podneskom podredno ističe i prigovor zastare u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do dana 04. travnja 2009., dakle, prije isteka roka od tri godine do dana 04. travnja 2012., a sve pozivom na naprijed citiranu odredbu čl. 226. i u vezi s čl. 245. ZOO-a.

3. Tijekom postupka provedeni su dokazi uvidom u ugovor o kreditu broj 9011051043 od 1. ožujka 2006. (list 8-13 spisa), pregled uplata po kreditu na dan 27.travnja 2022. (list 14-16 spisa), plan otplate (list 17-19 spisa) i vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji za računovodstvo i financije Mačus d.o.o. (list 79-95 spisa) te saslušanjem zz vještakinje Stefani Gardašanić (list 128 spisa) i tužitelja FH (list 128- 129 spisa).

3.1. Pregledom ugovora o kreditu broj 9011051043 od 1. ožujka 2006. između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita utvrđeno je da je čl. 1. ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF 18.000,00 po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke na dan korištenja kredita dok je čl. 7.st.2. ugovoreno da se kredit u iznosu od 18.000,00 CHF i kamata iz točke 4.ugovora otplaćuju u 120 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora, a čl. 4 je ugovorena kamata 4,35 %, godišnja, promjenjiva, u sukladno odluci Banke o kreditiranju građana.

3.2. Uvidom u pregled uplata po kreditu na dan 27.travnja 2022. utvrđen je broj ugovora o kreditu 9011051043, datumi plaćanja anuiteta te iznosi anuiteta u kunama i u CHF u razdoblju od 31.ožujka 2006. do 15. travnja 2015.

3.3. Nadalje, uvidom u plan otplate utvrđeni su datumi dospijeća anuiteta,visina kamatne stope, dio anuiteta koji otpada na glavnicu i dio koji otpada na kamatu, iznos anuiteta i ostatak duga, i to za razdoblje od 30.travnja 2006. do 31.ožujka 2016.

3.4. Saslušana zz vještakinje Stefani gardašanić je iskazala da u cijelosti ostaje kod svog nalaza i mišljenja.

3.5. Saslušan tužitelj OH iskazao je da je predmetni kredit podigao u PBZ banci radi adaptacije stana u kojem i dan danas živi, da su mu u banci ponudili samo kredit u CHF kao najpovoljniji za njega i da je pročitao sam ugovor i potpisao ga, da su mu odredbe ugovora bile jasne ali ono što mu nije bilo jasno jest da mu rata može toliko narasti. Nadalje je iskazao da se ne sjeća je li dobivao obavijesti od banke o promjeni valute i da nije imao mogućost pregovarati o pojedinim stavkama ugovora i da mu nitko niti od djelatnika banke a niti javni bilježnik nije davao nikakva pojašnjenja vezano za valutnu klauzulu, da mu je rata kredita u početku bila oko 800,00 kuna da bi naknadno narasla na 1.300,00 kuna što je utjecalo na egzistenciju njega i njegove obitelji i da je znao da će mu rata kredita toliko porasti da nikad ne bi digao kredit u CHF.

4. Sud nije provodio daljnje dokaze koje su stranke predlagale tijekom postupka, smatrajući činjenično stanje dovoljno utvrđenim uzimajući u obzir i načelo ekonomičnosti postupka.

5. Među strankama je nesporno da su 1. ožujka 2006. sklopili ugovor o kreditu broj 9011051043 kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti CHF 18.000,00 po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke na dan korištenja kredita dok je čl. 7.st.2. ugovoreno da se kredit u iznosu od 18.000,00 CHF i kamata iz točke 4.ugovora otplaćuju u 120 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora, a čl. 4 je ugovorena kamata 4,35 %, godišnja, promjenjiva, u sukladno odluci Banke o kreditiranju građana.

5.1. Među strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva, je li nastupila zastara pojedinačnih potraživanja tužitelja, jesu li ugovorne odredbe vezane za valutnu klauzulu u CHF u predmetnom ugovoru o kreditu ništetne i da li se presuda donesena povodom kolektivne tužbe odnosi na tužitelja.

6. Sukladno čl. 247 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje: ZOO) propisano je da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora dok je čl. 269.st. 2 ZOO-a propisano da objekt ugovorne obveze mora biti moguć, dopušten, određen ili odrediv.

7. Nadalje, temeljem odredbi čl. 295. st. 1. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva.

8. Sukladno čl. 3 Direktive 93/13/EEZ Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, a uvijek se smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, a koja Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) su implementirane u Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 78/12).

9. Sukladno čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj NN 96/2003, dalje: ZZP) propisano je da je Potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

10. Nadalje, člankom 96. st. 1. ZZP-a, propisano je kako se smatra da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a st. 4. navedenog članka Zakona je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati.

11. Čl. 270 st. 1 ZOO-a je propisano da je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, dok je čl. 272. st. 1 propisano da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi.

12. Nadalje, čl. 322 ZOO-a je propisano da Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva je ništetan osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

13. Čl. 323.st. 1 ZOO-a je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke,ako zakon što drugo ne odlučuje.

14. Nadalje, čl. 1021. ZOO-a je propisano da se Ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava , na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

15. Odredbom čl. 502.c ZPP-a je propisano da su fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

16. Obzirom na činjenicu da su stranke ugovorom o kreditu ugovorile valutnu klauzulu a uzevši u obzir i iskaz tužitelja koji je iskazao da je predmetni kredit podigao u PBZ banci radi adaptacije stana u kojem i dan danas živi, da su mu u banci ponudili samo kredit u CHF kao najpovoljniji za njega i da je pročitao sam ugovor i potpisao ga, da su mu odredbe ugovora bile jasne ali ono što mu nije bilo jasno jest da mu rata može toliko narasti, da se ne sjeća je li dobivao obavijesti od banke o promjeni valute i da nije imao mogućost pregovarati o pojedinim stavkama ugovora i da mu nitko niti od djelatnika banke a niti javni bilježnik nije davao nikakva pojašnjenja vezano za valutnu klauzulu, da mu je rata kredita u početku bila oko 800,00 kuna da bi naknadno narasla na 1.300,00 kuna što je utjecalo na egzistenciju njega i njegove obitelji i da je znao da će mu rata kredita toliko porasti da nikad ne bi digao kredit u CHF, zaključak je ovoga suda da je tužitelj u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora bio potrošač pa da se na istog primjenjuje ranije navedena presuda Visokog trgovačkog suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača koji je vođen i protiv ovdje tuženika po istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi. Iz sadržaja predmetnog ugovora, vremena sklapanja i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz valutnu klauzulu CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja kao potrošača u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu i na ovdje tuženika, a u kojem je pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, pa tužitelj sukladno čl. 502 c ZPP-a ima pravo pozvati se na utvrđenje suda u ovom postupku po kojem su nepoštene, time i ništetne, odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovoreno primjena ugovorenu valutne klauzulu u CHF-a bez prethodnog potpunog informiranja korisnika kredita – potrošača od stranke kreditora-trgovca. Tvrdnja tuženika da tužitelj nema ovo pravo na izravnu primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nije utemeljena jer je smisao kolektivne zaštite kao i utvrđenja ništetnosti odredbe u obeštećenju oštećene strane ugovora, a što je biti ove parnice u kojoj tužitelj zahtjeva da se za konkretni ugovor utvrdi ništetnost istovjetne odredbe ugovora o kreditu u vezi valutne klauzule i da mu se isplati šteta koja joj je nastala temeljem ništetne odredbe u vidu preplaćenih iznosa anuiteta kredita nastalih primjenom ništetne valutne klauzule. Dakle, iz sadržaja ugovora o kreditu kao tipskog ugovora jasno proizlazi da se radilo o ponudi banke o kojoj se nije individualno pregovaralo u smislu ugovaranja konkretnih odredbi na čijim bi sadržaj potrošač mogao utjecati, jer je potpuno nelogično da bi isti pristao platiti iznos ovisno o odluci banke, a koji iznosi su potpuno nepredvidivi i neodređeni u trenutku sklapanja ugovora, i to iznos koji može, i je, s vremenom znatno rastao, pa da bi tužitelj pristao da vjerovniku plati cijenu koja je time gotovo neovisna o tražbini koju je dobila jer ovlašćuje vjerovnika da za istu tražbinu kasnije naplati cijenu znatno različitu od inicijalno ugovorene. Zaključak je ovoga suda da je među strankama predmetna ugovorna odredba jasna i lako uočljiva, no ne i razumljiva što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja zbog čega je odredba Ugovora o kreditu kojim je glavnica kredita odnosno otplata anuiteta vezana za valutu CHF nepoštena i stoga ništetna, te protivna načelu savjesnosti i poštenja propisanom čl. 12. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, dalje: ZOO). Nadalje, navedena odredba je ništetna i u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03; dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, i to njegovih odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2., čl. 82. i čl. 87. st. 1., jer se radi o nepoštenoj odredbi unaprijed sačinjenog ugovora od strane jedne ugovorne strane – kreditora (tuženika), kojom se u ugovornom odnosu stvara neravnoteža između stranaka na štetu one druge ugovorne strane – korisnika kredita (tužitelja).

17. Čl. 1111 st. 1 ZOO-a je propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi dok je st. 3 istoga članka propisano da obveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili je kasnije otpala.

18. Sukladno čl. 1115. ZOO-a kada se vraća što je stečeno bez osnove moraju se vratiti i plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva i a visina stope zatezne kamate određena je u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a, a rok za izvršenje činidbe na temelju odredbe čl. 328. st. 1 i st. 2 ZPP-a.

19. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Mačus d.o.o.

19.1. U nalazu i mišljenju vještakinja je prikazala pozitivne tečajne razlike kada je tečaj bio veći od početnog i koje iznose 21.267,48 kuna ili 2.822,70 eura, negativne tečajne razlike kada je tečaj bio manji od početnog i koje iznose 746,23 kuna odnosno 99,03 eura i neto preplatu tečaja, kao razlika pozitivnih i negativnih tečajnih razlika koja iznosi 20.521,25 kuna ili 2.723,67 eura.

19.2. Podneskom od 11. studenog 2024. tuženik je istaknuo da nema primjedbi glede računskog dijela nalaza i mišljenja i ukazao na rješenje Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-1277/2022 od dana 08.03.2023. kojim je potvrđeno kako je sud dužan uzeti u obzir i tzv. negativne razlike prilikom otplate kredita odnosno razdoblja kada je tečaj CHF bio niži u odnosu na početno ugovoreni, a sve ovo počevši od teze tužitelja da bi predmetna ugovorna odredba bila djelomično ništetna i da ne proizvodi nikakav pravni učinak počevši od dana korištenja kredita pa zaključno sve do njegove otplate (dakle, uključivo i razdoblja kada je tečaj bio smanjen ili je pak rastao).

19.3. Podneskom od 22. studenog 2024. tužitelj je tužbeni zahtjev uskladio sa provedenim vještačenjem.

20. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje kao stručno i kvalitetno jer je vještakinja u cijelosti postupila po zadatku suda dok su primjedbe tuženika pravne prirode a nitko pa ni tuženik nije imao primjedbe na matematički izračun.

21. Slijedom svega navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev smatrajući da je tužitelj kao nestručna osoba u odnosu na tuženika bio nesvjesan rizika vezivanja otplate kredita uz valutu zbog čega tužitelj, potrošač, niti nije imao utjecaja na njegov sadržaj i u pitanju je odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, koja odredba je nepoštena a time i ništetna, te je slijedom iznesenog odlučeno kao u točki I. Izreke.

22.Tuženik je tijekom postupka isticao prigovor zastare potraživanja. Sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, izraženom na sjednici Građanskog odjela tog suda 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora

22.1. S obzirom su odredbe ugovora o primjeni valutne klauzule utvrđene ništetnim 14.lipnja 2018., do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari nije protekao rok od 5 godina koji se primjenjuje na potraživanja tužitelja stoga je u tom dijelu prigovor zastare neosnovan i odlučeno je kao u II. izreke.

23. U odnosu na istaknuti prigovor radi prebijanja tražbine po osnovi potplaćenih anuiteta (tzv. negativnih razlika) za razdoblje kad je tečaj CHF u odnosu na HRK bio niži od onoga na dan isplate (plasiranja) sa zateznim kamatama kredita u ukupnom iznosu od 99,03 EUR ističe se da je tužitelj sukladno nalazu i mišljenju vještaka uredio tužbeni zahtjev na način da je izračunati iznos pozitivnih tečajnih razlika umanjio za iznos negativnih tečajnih razlika u iznosu od 99,03 EUR, sukladno izračunu vještakinje a na koju matematičku točnost izračuna vještaka tuženik nije imao primjedbi.

24. Tužitelj je podneskom od 22.studenog 2024. uredio točku I. tužbenog zahtjeva sukladno nalazu i mišljenju vještakinje od 17.listopada 2024, a što se smatra djelomičnim povlačenjem tužbenog zahtjeva.

25. Odredbom čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, dalje: ZPP) propisano je da se tužba može povući i kasnije, sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženik na to pristane, a ako se tuženik u roku od 15 dana od dana obavijesti o povlačenju tužbe ne izjasni o tome, smatrat će se da je tuženik pristao na povlačenje, stoga je slijedom navedenog, obzirom da se tuženik nije protivio djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva, u skladu s odredbom čl. 193. st. 2. ZPP- a, odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

26. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, dalje: ZPP) jer iako je tužitelj djelomično povukao tužbeni zahtjev po ocjeni ovoga suda sve pravne radnje su bile potrebne za donošenje odluke o osnovanosti prihvaćenog dijela tužbenog zahtjeva.

27. Tužiteljima je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s dostavljenim troškovnikom te prema vrijednosti predmeta spora, a po Tbr. 48/3 prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, dalje: Tarifa) i to za sastav tužbe 100 bodova (tbr. 7/1), za zastupanje na ročištima 16.travnja 2024., 03.prosinca 2024. i 18.prosinca 2024. po 100 b, Tbr. 9/1, te za sastav podneska od 22.studenog 2024. 100 b, Tbr. 8/1, što imajući na umu vrijednost jednog boda i 25 % PDV-a iznosi 1.250,00 EUR i tome valja dodati sudsku pristojbu za tužbu u iznosu od 39,43 EUR te predujam za vještačenje u iznosu od 400,00 EUR pa je ukupno tužiteljici dosuđen trošak u iznosu 1.689,43 EUR (točka III. izreke).

U Dubrovniku 30. prosinca 2024.

Sutkinja:

Ines Bračanov Čuljat

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. punomoćniku tužitelja

2. punomoćniku tuženika