REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1462/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac doc. dr. sc. Jelena Čuveljak, u pravnoj stvari tužitelja MERWILLA d.o.o. iz Osijeka, Zadarska 2, OIB: 92603253804, kojeg zastupa punomoćnik Juraj Marinić, odvjetnik u Osijeku, Gundulićeva 5, protiv tuženika HRVATSKE CESTE d.o.o. iz Zagreba, Vončinina 3, OIB: 55545787885, radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj i tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-213/2023 od 26. veljače 2024., 30. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-213/2023 od 26. veljače 2024. u točkama I. i III. izreke te se odbija tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje navedena presuda u točki II. izreke i u točki IV. izreke u dijelu u kojem je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 1,66 EUR.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-213/2023 od 26. veljače 2024. u točki IV. izreke u dijelu u kojem je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 75,00 EUR i sudi:

Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 75,00 EUR.

III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužitelju trošak drugostupanjskog postupka u iznosu od 23,10 EUR, dok se zahtjev tužitelja za naknadom tog troška u daljnjem iznosu od 40,17 EUR odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom označenom u izreci ove presude prvostupanjski je sud održao na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Mladena Bureca iz Zagreba poslovni broj Ovrv-1553/2019 od 19. studenoga 2019. u dijelu kojim je naloženo isplatiti tužitelju iznos od 9,56 EUR s pripadajućim zateznim kamata tekućim od 1. srpnja 2019. do isplate prema stopama tih kamata pobliže navedenima u izreci te presude, kao i u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju ovršni trošak u iznosu od 14,93 EUR sa zateznom kamatom koja teče od 19. studenoga 2019. do isplate prema stopama tih kamata pobliže navedenima u izreci presude (točka I. izreke presude). Istom presudom sud prvog stupnja je ukinuo navedeni platni nalog u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da plati tužitelju troškove ovršnog postupka u iznosu od 61,55 EUR sa zateznim kamatama pobliže navedenima u izreci te presude i predvidive troškove ovršnog postupka u iznosu od 67,19 EUR s pripadajućim kamatama te je u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan (točka II. izreke presude). Rješenjima o troškovima postupka sadržanima u prvostupanjskoj presudi sud prvog stupnja je naložio tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 158,18 EUR (točka III. izreke presude) dok je odbio kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 76,66 EUR (točka IV. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio jer je nakon provedenog postupka utvrdio da je tuženik, parkiravši svoje vozilo na području grada Osijeka s trgovačkim društvom Elektromodul d.o.o. (koje je naknadno s tužiteljem sklopio Ugovor o ustupu i prodaji tražbina broj EM-03/2019) kao organizatorom parkiranja na području grada Osijeka sklopio ugovor o parkiranju te stoga tužitelj osnovano potražuje naknadu za parkiranje u visini dnevne parkirne karte u smislu članaka 13. i 14. Pravilnika o organizaciji i načinu naplate parkiranja. Odluke o troškovima postupka sud prvog stupnja je donio primjenom odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku.

2. Protiv te presude obje stranke su podnijele žalbe. Tuženik žalbom pobija prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava; s obzirom na to da iz te žalbe nije vidljivo koji dio presude tuženik pobija žalbom, ovaj sud sukladno odredbi članka 365. stavka 1. Zakona o parničnom postupku smatra da tuženik žalbom ne pobija točke II. i IV. izreke presude jer je u tom dijelu uspio u sporu. Obrazlažući žalbene razloge žalitelj u žalbi u bitnom smatra da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo i to članak 230. stavak 1. Zakona o parničnom postupku. Naime, iz obrazloženja presude proizlazi da prvostupanjski sud smatra da je prednik tužitelja (Elektromodul d.o.o.) pravna osoba koja upravlja parkiralištima u vlasništvu grada Osijeka na temelju javnog ovlaštenja. To ujedno ima za posljedicu da sud smatra zaposlenike tog društva službenim osobama, a isprave koje sastavlja društvo Elektromodul d.o.o. i njihovi zaposlenici javnim ispravama. Žalitelj takvo pravno shvaćanje smatra pogrešnim. Prema mišljenju žalitelja naplata parkiranja nije javnopravna ovlast već gospodarska djelatnost, a u prilog tome ide i činjenica da je odnos između vlasnika parkirališta (ili osobe kojoj je vlasnik dao ovlaštenje da naplaćuje parkiranje) i korisnika parkirališta građansko-pravni (ugovorni) odnos, a ne upravno-pravni odnos. Nadalje, žalitelj smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku jer je obrazloženje presude suprotno sadržaju dokaza koji su izvedeni tijekom postupka. Tuženik ističe da je jedini dokaz koji je tužitelj ponudio fotografija vozila tuženika snimljena na nekom mjestu dana 14. svibnja 2019. u 15:06 sati, a zaključak suda da je iz te fotografije vidljivo da je vozilo tuženika bilo parkirano u ulici Josipa Huttlera u Osijeku nije utemeljen na dokazu niti je jasno kako je sud mogao utvrditi tu činjenicu. Tvrdnje tuženika da je tada snimljena navedena fotografija i da je vozilo tuženika prvi put opaženo u 14:49 sati odnosno 15 minuta prije snimljene fotografije su jedini dokazi koje je tužitelj priložio na okolnost zaustavljanja vozila tuženika na parkiralištu kojim je upravljao prednik tužitelja. Žalitelj nadalje ukazuje odnosno postavlja pitanje zašto je uopće u ovakvim predmetima tužitelj u spisu dostavio fotografije vozila koje je na parkiralištu kada bi bilo dovoljno da dostave samo parkirališnu kartu, zatim da je narušena ravnopravnost ugovornih strana time što zakon jednoj daje status javnopravne osobe, kao i da dokazivanje korisnika parkirališta da njegovo vozilo nije bilo na parkiralištu određenog dana je praktički nemoguće. Žalitelj osporava i odluku o trošku smatrajući da je sud dosudio odvjetniku trošak poreza na dodanu vrijednost iako taj porez ne predstavlja trošak već zaradu. Žalitelj predlaže drugostupanjskom sudu da preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev; tuženik potražuje trošak sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 13,27 EUR.

Tužitelj žalbom pobija točke II. i IV. izreke presude zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Žalitelj smatra da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku jer je presuda nejasna i proturječna. U obrazloženju odluke se navodi da tužitelju nije priznat odvjetnički trošak pribave uvjerenja Ministarstva unutarnjih poslova trošak pristojbe za Ministarstvo unutarnjih poslova provjeru vozila i zatraženi materijalni trošak jer tužitelj nije dokazao da su mu ti troškovi nastali i u kojoj visini, uz to što su navedeni troškovi obuhvaćeni jedinstvenom nagradom imajući u vidu vrijednost predmeta spora. Žalitelj ističe da je uz prijedlog za ovrhu dostavio Ministarstvo unutarnjih poslova uvjerenje o vlasništvu vozila pa je stoga nejasna tvrdnja suda da taj svoj trošak tužitelj nije dokazao. Navedeno uvjerenje je pribavio tužiteljev punomoćnik – odvjetnik te stoga tužitelj ima pravo na naknadu tog troška sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Jednako tako, da tužitelj nije platio pristojbu za pribavu tog uvjerenja, isto mu ne bi bilo izdano. Nadalje, žalitelj smatra da se trošak pribave uvjerenja Ministarstva unutarnjih poslova ne može podvesti pod troškove jednokratne nagrade. Nadalje, sud je odbio tužiteljev zahtjev za naknadom troškova za sastav žalbe uz obrazloženje da u konkretnom slučaju tužitelj ima pravo na jednokratnu nagradu za cijeli prvostupanjski postupak, no pri tome sud zanemaruje činjenicu da sastavljanje žalbe nije dio prvostupanjskog postupka nego radnja kojom započinje drugostupanjski postupak. Zato je sud pravilnom primjenom Tbr. 10. točke 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika tužitelju trebao priznati zatraženi iznos. Također je nejasno zašto sud ne priznaje tužitelju trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 13,27 EUR, nego samo iznos od 6,64 EUR. Žalitelj predlaže da sud drugog stupnja usvoji njegovu žalbu, pobijanu presudu preinači na način da usvoji tužiteljev zahtjev za naknadom preostalih nastalih troškova ovršnog i parničnog postupka u cijelosti; tužitelj potražuje trošak sastava žalbe u iznosu od 75,00 EUR i trošak sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 13,27 EUR. Odgovori na obje žalbe nisu podneseni.

3. Tuženikova žalba nije osnovana dok je tužiteljeva žalba djelomično osnovana.

Ispitavši pobijanu presudu temeljem odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/07, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava o odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud donio pravilnu i na zakonu osnovanu odluku, osim u dijelu u kojem je odbio dio tužiteljeva zahtjeva za naknadom parničnog troška kod kojeg je pogrešno primijenio materijalno pravo iz članka 155. Zakona o parničnom postupku u vezi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

4. Iz spisa proizlazi da je tužitelj ovaj parnični postupak pokrenuo prijedlogom za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave – izvatka iz poslovnih knjiga iz kojeg proizlazi da tužitelj potražuje od tuženika iznos od 72,00 kn. Nakon što je javni bilježnik izdao rješenje o ovrsi, tuženik je podnio prigovor (odgovor na tužbu) navodeći da je sporna sama osnova tužiteljeva potraživanja jer tuženik (prema podacima kojima raspolaže) navedeno vozilo nije na dan 31. svibnja 2019. bilo pogrešno parkirano u Osijeku (str. 15. spisa). U kasnijem tijeku postupka koji se nastavio voditi kao povodom prigovora protiv platnog naloga tužitelj je, uz podnesak od 7. prosinca 2020., dostavio sudu Ugovor o ustupu i prodaji tražbina broj: EM- 03/2019 od 9. listopada 2019. iz kojeg proizlazi da je društvo Elektromodul d.o.o. (koje je na temelju Ugovora o koncesiji za održavanje i naplatu parkiranja osobnih vozila u Gradu Osijeku sa str. 38.-46. spisa imalo koncesiju za naplatu parkiranja osobnih vozila na području Grada Osijeka) prenijelo tužitelju potraživanje od svojih dužnika s osnova izdanih nenaplaćenih računa pa tako i na temelju računa broj 11773/PARKIS/2 sa str. 63. spisa prema kojem je evidentirano potraživanje prema Hrvatskim cestama d.o.o. u iznosu od 72,00 kn. Osim toga, u navedenom podnesku tužitelj se pozvao na odredbe Pravilnika o organizaciji i načinu naplata parkiranja („Službeni glasnik” Grada Osijeka broj 19/13) prema kojima ukoliko je vozilo parkirano na javnim parkiralištima za koje je propisana naplata bez parkirne karte, smatra se da je sklopljen ugovor o parkiranju na osnovu korištenja dnevne parkirne karte, a uz taj je podnesak dostavio i rješenje gradonačelnika Grada Osijeka od 22. svibnja 2015. prema kojem dnevna parkirana karta iznosi 72,00 kn (str. 52. spisa) te fotografiju parkiranog vozila [registarska oznaka] (str. 64. spisa) koje je prema Ministarstvu unutarnjih poslova informaciji o vlasniku/korisniku vozila sa str 68. spisa vlasnik Unicredit leasing Croatia d.o.o., a korisnik tog vozila je tuženik.

Sud prvog stupnja nije uzeo u obzir taj podnesak i isprave tužitelja smatrajući da ih je tužitelj nepravovremeno dostavio sudu u smislu članka 461.a Zakona o parničnom postupku pa je stoga presudom poslovni broj Povrv-500/20 od 18. siječnja 2021. ukinuo platni nalog i odbio tužbeni zahtjev tužitelja. Međutim, navedena presuda je povodom tužiteljeve žalbe ukinuta rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2081/21 od 15. veljače 2023. (str. 86.-88. spisa). U ponovljenom postupku tuženik je isticao da se iz dokaza koje je priložio tužitelj ne može utvrditi je li vozilo bilo zaustavljeno duže od 10 minuta čak i ako se prihvati tvrdnja tužitelja da je vozilo bilo zaustavljeno na parkiralištu u 1. parkirnoj zoni u Ulici Josipa Huttlera u Osijeku. Na temelju tako provedenog postupka prvostupanjski je sud donio pobijanu presudu.

5. Odredbom članka 12. stavka 1. Pravilnika o organizaciji i načinu naplate parkiranja je propisano da zaustavljanjem i parkiranjem vozila na parkirnom mjestu vozač odnosno vlasnik vozila zaključuje s organizatorom parkiranja ugovor o korištenju parkirališta prihvaćajući Opće uvjete ugovora o korištenju parkirališta. Nadalje, prema članku 13. navedenog Pravilnika ukoliko je vozilo parkirano na javnim parkiralištima za koje je propisana naplata bez kupljene parkirne karte (...) smatra se da je sklopljen ugovor o parkiranju na osnovu korištenja dnevne parkirne karte; visina dnevne parkirne karte je određena rješenjem o utvrđivanju zona, cjenika karata za parkiranje i vremena naplate parkiranja osobnih vozila od 22. svibnja 2015. kojeg je donio gradonačelnik Grada Osijeka (str. 52. spisa) i ona iznosi 72,00 kn.

U konkretnom predmetu, tužitelj je fotografijom parkiranog vozila [registarska oznaka] sa str. 64. spisa dokazao da je navedeno vozilo bilo parkirano na parkiralištu u 1. parkirnoj zoni u Ulici Josipa Huttlera u Osijeku, a tuženik radi dokazivanja činjenice da je predmetno vozilo dana 31. svibnja 2019. bilo parkirano na nekom drugom mjestu, a ne na predmetnom parkiralištu na kojem se plaća naknada za parkiranje nije predložio izvođenje niti jednog dokaza. Upravo zbog navedenog, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio da je tuženik kao korisnik vozila navedenog dana parkirao vozilo reg. oznake [registarska oznaka] na parkiralištu na kojem se plaća naknada za parkiranje. Jednako tako, s obzirom na to da tuženik nije dokazao da je navedenog datuma kupio parkirnu kartu, to je sud prvog stupnja pravilno ocijenio da je tuženik sukladno članku 13. Pravilnika o organizaciji i načinu naplate parkiranja sklopio ugovor o parkiranju na osnovu korištenja dnevne parkirne karte, pa je stoga sukladno rješenju gradonačelnika Grada Osijeka od 22. svibnja 2015. dužan platiti naknadu za parkiranje u visini dnevne parkirne karte u iznosu od 72,00 kn (9,56 EUR).

Jednako tako, budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, to je sud prvog stupnja pravilnom primjenom odredbe članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku obvezao tuženika da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka potrebne za vođenjem ovog spora. Pri tome, tuženik u žalbi neosnovano ukazuje na to da je sud prvog stupnja neosnovano tužitelju priznao trošak poreza na dodanu vrijednost jer da taj porez ne predstavlja trošak već zaradu. Naime, sukladno Tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine” broj 138/23) tužiteljev punomoćnik obračunava pripadajući porez na dodanu vrijednost, a trošak tog poreza je sastavni dio troškova postupka koje je u obvezi naknaditi stranka koja izgubi spor.

Stoga je tuženikovu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi točke I. i III. izreke prvostupanjske presude, a na temelju odredbe članka 368. stavka 1. i članka 380. točke 2. Zakona o parničnom postupku.

6. Nadalje, u odnosu na troškove ovršnog postupka koje sud prvog stupnja nije priznao tužitelju (točka II. izreke pobijane presude), ovaj sud nalazi da taj sud pravilno tužitelju nije priznao trošak pribave uvjerenja Ministarstva unutarnjih poslova od strane odvjetnika, trošak pristojbe za MUP-provjera vozila i materijalni trošak. Naime, iako je Tbr. 32. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine” broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) koja je bila na snazi u vrijeme izdavanja rješenja o ovrsi, propisano da odvjetniku za pribavu izvadaka iz zemljišnih knjiga, registra poduzeća ili drugih organizacija ili pribavu drugih isprava pripada nagrada od 25 bodova (250,00 kn), u konkretnom predmetu tužitelj u ovom sporu nije dokazao da je upravo njegov odvjetnik pribavio od Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske uvjerenje o evidenciji vlasnika vozila. Podredno, ovaj sud napominje da iz Uvjerenja Policijske uprave Zagrebačke, Službe za upravne poslove od 18. listopada 2019. sa str. 4.-10. spisa, a koje je priloženo prijedlogu za ovrhu uopće ne proizlazi da je vozilo reg. oznake [registarska oznaka] u vlasništvu tuženika, pa zato čak i da je tužiteljev punomoćnik pribavio predmetno uvjerenje, to uvjerenje nije od utjecaja na doneseno rješenje o ovrsi. Nadalje, premda prema kasnije (tijekom parničnog postupka) dostavljenoj Ministarstvu unutarnjih poslova informaciji o vlasniku/korisniku vozila [registarska oznaka] sa str. 68. spisa proizlazi da je navedeno vozilo vlasništvo Unicredit leasing Croatia d.o.o., a korisnik tog vozila je tuženik što su obje stranke na ročištu od 23. studenoga 2023. učinile nespornim (str. 100. spisa), tužitelj nije ničim dokazao da je upravo njegov punomoćnik pribavio to uvjerenje/informaciju o vlasniku/korisniku vozila. Jednako tako, tužitelj nije dokazao da je za pribavu uvjerenja Ministarstva unutarnjih poslova platio pristojbu (i to upravo u iznosu od 20,00 kn), a ni da mu je nastao materijalni trošak iznosu od 37,50 kn (koji trošak usput rečeno tužitelj nije ni specificirao).

Jednako tako, u odnosu na tužiteljev žalbeni navod da je nejasno zašto sud ne priznaje tužitelju trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 13,27 EUR, nego samo iznos od 6,64 EUR, ovaj sud napominje da se pristojba za rješenje o ovrsi uračunava u pristojbu za odluku prema napomeni broj 12. uz Tbr. 2. Tarife sudskih pristojbi pa je stoga tužitelj u obvezi platiti polovinu sudske pristojbe za presudu, a kako je to pravilno ocijenio prvostupanjski sud.

Upravo zbog navedenog, sud prvog stupnja je pravilno djelomično ukinuo platni nalog u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi ovršni trošak u iznosu od 61,55 EUR s pripadajućim kamatama kao i predvidive troškove ovršnog postupka u iznosu od 67,19 EUR s pripadajućim kamatama te je u tom dijelu pravilno odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

Stoga je tužiteljevu žalbu u dijelu u kojem pobija točku II. izreke valjalo odbiti kao neosnovanu i u tom dijelu potvrditi pobijanu presudu, a na temelju odredbe članka 380. točke 2. Zakona o parničnom postupku.

7. Međutim, u dijelu u kojem je sud prvog stupnja odbio dio zahtjeva tužitelja za naknadom parničnog troška koji se odnosi na trošak sastava (ranije) žalbe s porezom na dodanu vrijednost u iznosu od 76,66 EUR, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo na što u žalbi osnovano ukazuje tužitelj. Naime, prema Tbr. 7. točki 9. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika za zastupanje u parničnom postupku u kojem je vrijednost predmeta spora manja od 100,00 EUR, neovisno o odredbi Tbr. 7. točke 1. Tarife, ukoliko točkama od 2. do 8. tog Tbr. za pojedine postupke i sporove nije drugačije određeno, odvjetniku pripada jednokratna nagrada za cijeli prvostupanjski postupak u visini od 50 bodova.

Prema tome, tužiteljev punomoćnik ima pravo na jednokratnu nagradu za cijeli prvostupanjski postupak u visini od 100,00 EUR. Međutim, podnošenjem žalbe kojom se pobija prvostupanjska odluka započinje drugostupanjski postupak pa stoga za tu postupovnu radnju se ne primjenjuje Tbr. 7. točka 9. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika nego Tbr. 10. točka 3. te Tarife prema kojoj za sastavljanje redovnih pravnih lijekova u parnicama iz Tbr. 7. točka 9. te Tarife odvjetniku pripada jednokratna nagrada u visini od 30 bodova (60,00 EUR). Upravo zbog navedenog, tužitelj osnovano potražuje trošak sastava (ranije) žalbe protiv prvostupanjske presude s porezom na dodanu vrijednost u ukupnom iznosu od 75,00 EUR.

Stoga je tužiteljevu žalbu u dijelu u kojem pobija točku IV. izreke prvostupanjske presude valjalo djelomično uvažiti i djelomično odbiti kao neosnovanu te djelomično preinačiti i djelomično potvrditi pobijanu presudu, a na temelju odredbi članka 380. točaka 2. i 3. Zakona o parničnom postupku.

8. Sukladno odredbi članka 166. u vezi članka 154. stavka 2. Zakona o parničnom postupku tužitelj osnovano potražuje trošak sastava žalbe (sukladno vrijednosti predmeta spora pobijanog dijela prvostupanjskog rješenja iz točaka II. i IV. izreke presude) u iznosu od 50,00 EUR (trošak poreza na dodanu vrijednost na ime sastava žalbe tužitelj nije zatražio u svom zahtjevu za naknadom troška), kao i trošak sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 13,27 EUR. Međutim, s obzirom na to da je tužiteljev uspjeh u drugostupanjskom postupku 36,51%, to tužitelj osnovano potražuje trošak drugostupanjskog postupka u iznosu od 23,10 EUR. Zbog navedenog, taj iznos troška drugostupanjskog postupka je valjalo priznati tužitelju dok je u odnosu na preostali iznos zatraženog troška drugostupanjskog postupka tužiteljev zahtjev za naknadom troška odbijen kao neosnovan.

Zagreb, 30. prosinca 2024.

Sudac

doc. dr. sc. Jelena Čuveljak