REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1277/2023-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Nikoline Mišković, predsjednice vijeća, dr. sc. Srđana Šimca, suca izvjestitelja i Dubravke Matas, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MEGST d.o.o., Brnaze, Brnaze 418/a, OIB: 14321085318, kojeg zastupa punomoćnik Darko Medak, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kojeg zastupa punomoćnik Boris Anić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Anić & Anić d.o.o., Split, radi naknade za štetu u iznosu od 3.477.337,58 EUR / 26.200.0000,00 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu, poslovni broj P-40/2020-31 od 17. siječnja 2023. i dopunskog rješenja tog suda poslovni broj P-40/2020-38 od 2. veljače 2023., u sjednici vijeća održanoj 30. prosinca 2024.

r i j e š i o  j e

Uvažava se tužiteljeva žalba i ukida presuda Trgovačkog suda u Splitu, poslovni broj P-40/2020-31 od 17. siječnja 2023. i dopunsko rješenje Trgovačkog suda u Splitu, poslovni broj P-40/2020-38 od 2. veljače 2023. te se predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom odbijen je kao neosnovan manifestacijski tužbeni zahtjev kojim se tuženiku želi naložiti tužitelju dostaviti određenu dokumentaciju te tužbeni zahtjev kojim se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 26.200.0000,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Također ovom presudom je naloženo tužitelju naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 199.457,50 EUR i tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka odbijen je kao neosnovan za više zatraženi iznos od 27.000,80 EUR.

2. Tužbeni zahtjev se odnosi na naknadu štete koju je tužitelj prema njegovoj tvrdnji pretrpio uslijed tuženikovog protupravnog postupanja. Tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika, Splitska banka d.d. sklopili Ugovor o korištenju višenamjenskog okvira SC-23/09. Tim ugovorom (osnovnim ugovorom) tužitelju da je odobren kredit u iznosu od 2.000.000,00 EUR. Člankom 1. stavkom 2. predmetnog ugovora da je ugovoren maksimalni iznos okvirnog kredita od 2.000.000,00 EUR te da je ugovoreno kako će se taj iznos koristiti prema potrebama korisnika kredita i mogućnostima kreditora (banke). Korištenje kredita da se vršilo po svakom pisanom zahtjevu korisnika kredita. Prije korištenja okvirnog kredita po bilo kojoj osnovi banka da je izvršila osiguranje naplate tražbine pribavljanjem od tužitelja instrumenata osiguranja iz članka 8. predmetnog ugovora te je zasnovala založno pravo na nekretninama (4) pobliže navedenim u članku 9. predmetnog ugovora. Iz članka 9. stavka 8. da proizlazi „Odnos vrijednosti nekretnina i iznos duga po ovom Ugovoru na dan procjene mora biti najmanje jednak odnosu važećem na dan sklapanja ovog Ugovora.“ Dakle, vrijednost nekretnina da mora biti najmanje 2.000.000,00 EUR.

3. Tužitelj je u tužbi naveo da je tužitelj sve svoje obveze prema tuženiku uredno izvršavao, međutim, da se njegov status kod tuženika od sredine 2015. godine dramatično promijenio na gore. Nakon toga, tuženik je jednostrano i učestalo mijenjao ponašanje prema tužitelju i počeo s postupanjem mimo ugovornih odredbi. Tako je tuženik uvjetovao tužitelju sklapanje čak 39 dodataka osnovnom ugovoru (svaki mjesec je sklapan novi dodatak). Ovim dodacima vršena je promjena rokova korištenja i dospijeća, a što je imalo utjecaj na radni kapital tužitelja kao korisnika kredita, a time i na poslovanje i na sve pokazatelje poslovanja iz kojih su se pokrivali troškovi i kamate. Zbog takvog tuženikovog postupanja prema tužitelju, tužitelju da je nastala šteta koja se sastojala u umanjenju iznosa okvirnog kredita, izmjeni rokova i iznosa podmirenja obveza i onemogućavanja jednokratnog zatvaranja obveza od strane druge banke, kao i onemogućavanju oslobađanja viška vrijednosti kolaterala.

4. Najbitnija promjena u odnosu na štetu koji trpi tužitelj dogodila se sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru br. 19 od 25. studenog 2015. Ovim dodatkom je izvršeno restrukturiranje kredita na iznos od 1.800.000,00 EUR, iako se u članku 1. poziva na Dodatak osnovnom ugovoru br. 18. od 28. listopada 2015. koji glasi na iznos od 2.500.000,00 EUR i kojim je utvrđeno dospijeće na dan 2. prosinca 2015. s krajnjim rokom dospijeća 2. prosinca 2017. Dakle, tuženik je u manje od mjesec dana od sklapanja dodatka osnovnom ugovoru tužitelju značajno umanjio osigurani iznos, iskorišteni revolving kredit u iznosu od 1.050.000,00 EUR i pretvorio ga u kratkoročni non-revolving kredit s obvezom otplate u sedam mjesečnih rata po 150.000,00 EUR, s tim da ponovno korištenje otplaćenih dijelova više nije moguće.

5. Navedeno prema tužitelju, znači da je tuženik na ovaj način u naravi jednostrano raskinuo osnovni ugovor uz prisilu naplate, a bez vođenja računa o mogućnostima takvog plaćanja od korisnika kredita i šteti koja mu na taj način nastaje.

6. Tužitelj posebno drži da mu je šteta nastala i zbog toga što je tuženik tijekom cijelog trajanja ugovornog odnosa s tužiteljem nije htio otpustio niti jednu od četiri nekretnine koje služe kao kolateral, imajući u vidu da je odnos duga i vrijednosti kolaterala gotovo 1:15. Na taj način tužitelj svakodnevno trpi štetu jer ne može slobodno raspolagati predmetnim nekretninama i založiti jednu od njih kod druge banke (KBZ Zagreb, 2017.) da bi vratio kredit tuženiku u cijelosti. Na taj način je tuženik nepotrebno i prekomjerno zadržavao predana – primljena sredstva osiguranja, unatoč tome što ga to uopće ne ugrožava i odbio je predati „višak“ koji mu klijent daje“ te je na taj način postupio protupravno.

7. Da bi dokazao visinu štete koju trpi zbog tuženikovog postupanja u ovom ugovornom odnosu, tužitelj je predložio sudu da naloži tuženiku da mu preda i dostavi dokumentaciju koja je pobliže navedena u tužbi (otplatni plan, podatke o visini kamata, plan otplate, specifikaciju uplate, promet po kreditu, podatke o načinu izračuna konverzije i dr.) te da nakon provedenog postupka, u kojem će provesti dokaz čitanjem isprava i dokumentacije priložene u spisu te saslušanjem zakonskog zastupnika tužitelja i svjedoka, kao i provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, donese presudu kojom će naložiti tuženiku da tužitelju naknadi štetu u iznosu kojeg će tužitelj odrediti nakon provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, sve sukladno odredbi članka 186.b stavka 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19).

8. Tužitelj je postupio po nalogu prvostupanjskog suda iz rješenja od 8. veljače 2021. (str. 338. - 439. spisa) i postavio tužbeni zahtjev kojim je odredio zahtjev naknade za štetu prema tuženiku u iznosu od 26.200.000,00 kn.

9. Tuženik je u odgovoru na tužiteljevu tužbu osporio njenu osnovanost. Tuženik je potvrdio da je između pravnog prednika tuženika Societe Generale – Splitske banke d.d. i tužitelja 18. veljače 2009. sklopljen Ugovor o korištenju višenamjenskog okvira reg. br. [registarska oznaka]/09 (Okvirni ugovor). Na temelju tog Ugovora, kojim su se tužitelj i tuženik usuglasili o svim bitnim rokovima i uvjetima financiranja, pravni prednik tuženika da je tužitelju odobrio 2.000.000,00 EUR, koji iznos je maksimalan i okviran, u iznosima i rokovima dospijeća sukladno svim Uvjetima tog Ugovora, a pojedini plasmani da se mogu koristi kao kratkoročni revolving kredit, za izdavanje garancije, za otvaranje akreditiva s odgođenim polaganjem pokrića te za korištenje kredita temeljem indosiranih mjenica kao sredstava plaćanja tranši. Krajnji rok korištenja višenamjenskog okvira da je utvrđen do 31. siječnja 2010.

10. Tuženik je naveo kako je točno da su stranke nakon zaključenja Okvirnog ugovora zaključile još 39 Dodataka ugovoru (Dodaci br. 1 – 39), kojima su mijenjani rokovi korištenja i rokovi dospijeća pojedinih plasmana, kao i maksimalan iznos višenamjenskog okvira, ali i ostale ugovorne odredbe važećeg Okvirnog ugovora. Međutim, tuženik drži da pri tome nije točno da je tuženikov pravni prednik na bilo koji način ili bilo čime uvjetovao tužitelju sklapanje tih dodataka. Naime, upravo da je tužitelj zahtijevao prolongiranje rokova korištenja i rokova dospijeća pojedinih plasmana, pa je u tom smislu kontinuirano od tuženikovog pravnog prednika tražio sklapanje novih dodataka Okvirnom ugovoru koji novi uvjeti su ispunjenje je njegove obveze činili teško podnošljivim.

11. Tuženik drži da je za postojanje ugovorne odgovornosti za štetu, pored općih pretpostavki izvanugovorne odgovornosti za štetu (štetna radnja, šteta, uzročno posljedična veza između štetne radnje i štete, štetnik i oštećenik te protupravnost) potrebno udovoljiti i dvjema dodatnim pretpostavkama: postojanje ugovornog odnosa i povreda obveze iz ugovora. Kako po tuženiku u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu, tuženik je prvostupanjskom sudu predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

12. Pored toga tuženik drži da ne može biti odgovoran tužitelju za štetu niti zbog toga što nije „otpustio kolaterale“ na tužiteljev zahtjev, jer je odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 129/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14., 81/15. i 94/17; dalje: ZV) propisano da zalog prati založenu stvar dok tražbina ne bude ispunjena. Stoga, dok god postoji dug po ugovoru o kreditu, tuženik da je ovlašten zadržati zalog.

13. Tužitelj je protiv ove presude podnio žalbu navodeći u njoj da mu nije jasno kako je prvostupanjski sud zaključio o neosnovanosti tužbenog manifestacijskog zahtjeva kada mu je tuženik na sve njegove usmene i pisane zahtjeve odbio dostaviti tražene podatke. Na to traženje upućuju njegovi dopisi tuženiku od 18. listopada 2019. i 7. studenoga 2019. Tuženik je stalno dostavljao tužitelju „frizirirane“ obračune u kojima s nije točno prikazivalo tužiteljevo zaduženje.

14. Prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijane e presude propustio obrazložiti zašto je njegov manifestacijski zahtjev ocijenio neosnovanim. Bez te dokumentacije nemoguće je provesti vještačenje i nemoguće je dokazati osnovanost visine tužbenog zahtjeva. Na opisani način prvostupanjski sud je povrijedio tužiteljevo ustavno pravo na jednakost pred sudovima i jednakost stranaka u mogućnosti korištenja procesnih sredstava. Tužitelj očekuje da mu sud dopusti razumnu mogućnost da izloži činjenice i izvede dokaze i da se na tak način dovede u ravnopravan procesni položaj s tuženikom. Odbijajući izvesti ove dokaze prvostupanjski sud je onemogućio tužitelja dokazati protupravnost u tuženikovom postupanju.

15. Tužitelj drži da je stalno u uporno tuženikovo mijenjanje odredbi osnovnog ugovora na njegovu štetu s kojima je njegov položaj dužnika svaki dan bio teži i teži, jasno ukazuje na protupravno postupanje. Na to posebno upućuje činjenica da je tuženik iako je u jednom trenutku imao založno osiguranje u nekretninama koje su bile čak 195 vrjednije od tužiteljevog duga prema tuženiku, da je uporno odbijao osloboditi mu barem jednu nekretninu uz pomoć koje bi se kreditom kod druge banke oslobodio od cjelokupne obveze prema tuženiku.

16. U odgovoru na tužiteljevu žalbu, tuženik je osporio osnovanost njenih navoda.

17. Tuženik je podnio žalbu protiv točke III. izreke pobijane presude kojom je odbijen dio njegovo zahtjeva za naknadnu troškova postupka. Dopunom žalbe, tuženik je predložio donijeti dopunsko rješenje u odnosu na dio njegovog zahtjeva za naknadu troškova postupka kojim nije odlučeno točkom II. izreke presude. Tom zahtjevu je prvostupanjski sud udovoljio donošenjem dopunskog rješenja od 2. veljače 2023. kojim su na dosuđene troškove parničnog postupka tužitelju dosuđene i zakonske zatezne kamate.

18. Tužiteljeva žalba je osnovana.

19. Nakon što je pobijana presuda s dopunskim rješenjem ispitana na temelju odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pri tome po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio dopunjena pobijana presuda nije pravilna i zakonita.

20. Predmet spora proizlazi iz Ugovora o korištenju višenamjenskog okvira SC-23/09. i njegovih 39 Dodataka (1. - 39.).

21. Među strankama je sporno postoji li u ovoj pravnoj stvari u tuženikovom postupanju odgovornost za materijalnu štetu koju je kako to tvrdi, pretrpio tužitelj. 22. Zadaća je sudova osigurati pravno-zaštitnu potrebu kada to zahtijevaju i opravdavaju okolnosti slučaja. Za tužitelja ne postoji drugi način da zaštiti svoja eventualna povrijeđena prava u odnosu iz ugovora s tuženikom, osim sudskog postupka.

23. Prvostupanjski sud je kod donošenja pobijane presude dao detaljno obrazloženje za svoju odluku. Pri tome se pozvao na odgovarajuće zakonske odredbe, međutim, po ocjeni ovog suda, bez utvrđenja relevantnih činjenica i izvođenja ključnih dokaza.

24. Ovdje je po ocjeni ovog suda riječ o tuženikovom postupanju koje zakon sam po sebi izrijekom ne zabranjuje. Međutim, nije sve što je ugovorom određeno apsolutno obvezujuće niti je baš sve što zakonom nije zabranjeno, dopušteno. Zadaća je sudova i sudaca kod odlučivanja, konkretne zakonske odredbe ne tumačiti isključivo gramatičkom i logičkom, već i ciljnom metodom. Što je cilj ugovornih odredbi? Što je cilj ugovornog odnosa, obveznoga prava i načela obveznog prava? Što je u duhu prava i pravnog poretka? A što ne?

25. Zadaća sudova je ne dopustiti raspolaganja ugovornih stranaka koja vrijeđaju duh nacionalnog pravnog sustava. Da bi se taj cilj ostvario sudovi cijeneći sve okolnosti svakog konkretnog slučaja trebaju vršiti svoju ustavnu pravo-zaštitnu funkciju u svakom konkretnom sudskom predmetu, uvažavajući ne samo konkretan propis, već i sveukupnost pravnih propisa te osnovnih načela prava, uključujući među njima, u ovoj pravnoj stvari i načela obveznog prava (obveznih odnosa) o kojima će niže biti više riječi. Ne smiju se dopustiti aktivnosti protivne općim ciljevima pravosudnih aktivnosti i pravnom poretku. Zadaća je sudova takve aktivnosti ako postoje, ocijeniti nedopuštenima.

26. Osnovna pravna načela su smjernice, misli vodilje, putokazi, postulati za rad usmjereni određenom cilju. Načela su kriteriji za djelovanje i prosuđivanje. Osnovna načela obveznog prava daju osnovni pečat institucijama parničnog postupka – sudovima. Njihovo poznavanje je od odlučnog značaja za one koji ih primjenjuju.

27. Za zakonodavca osnovna načela su okosnica za razradu pravnog sistema. Primjenjivaču pravnih pravila, onome koji upravlja parničnim postupkom, načela su putokaz za tumačenje pravnih pravila, posebno kada u tekstu pravnog pravila nema izravnog odgovora na postavljenu pravnu situaciju ili kad sama gramatička i logička interpretacija nisu dovoljne za pronalaženje rješenja koje će biti u skladu s općim duhom pravnog poretka. Drugim riječima, pored objektivne nemogućnosti da zakonodavac u svakoj konkretnoj normi unaprijed predvidi sve slučajeve i odredi ključ za njihovo rješavanje, poznavanje osnovnih načela procesnog prava nužan je oslonac za svakoga koji primjenjuje zakon.

28. Svrha bankarskog poslovanja ne smije biti osiguranje jednostranih interesa banaka u ugovorima o kreditu, već istodobno i zaštita jednakovrijednih interesa, prava i obveza druge ugovorne strane – korisnika kredita. U tom pogledu u ovoj pravnoj stvari čini se opravdanim prije svega pozvati se na osnovna načela obveznog prava.

29. Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (čl. 2. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08; dalje: ZOO).

30. Stranke su u ovoj pravnoj stvari doista slobodno stupile u ugovorni odnos i tu svoju volju su potvrdile potpisima na ugovoru. Međutim, načelo pacta sunt servanda ne znači bezuvjetnu valjanost svih ugovornih odredbi samo zato što su obje ugovorne strane stavile svoje potpise na ugovoru, premda se prečesto to pogrešno uzima kao jedini kriterij, pa i u ovoj pravnoj stvari kod donošenja pobijane presude.

31. Sudionici u obveznom odnosu su ravnopravni (čl. 3. ZOO-a). Nerijedak je slučaj da ugovorne strane kod sklapanja ugovora nisu ravnopravne, baš kao i u ovom slučaju. Ugovori ovakve vrste često se nude po načelu „uzmi ili ostavi“. Tuženik je u ovom odnosu daleko snažnija ugovorna strana, koja je kako je to uobičajeno u bankarskom poslovanju, gotovo u potpunosti diktirala tužitelju uvjete ugovora koje je sama odredila i sastavila.

32. U zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a).

33. Sudionici obveznih odnosa dužni su surađivati radi potpunog i urednog ispunjenja obveza i ostvarivanju prava u tim odnosima (čl. 5. ZOO-a).

34. Zabranjeno je ostvarivanje prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato (čl. 6. ZOO-a) – zabrana zloupotrebe prava.

35. Pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba (čl. 7. st. 2. ZOO-a). Zakonom se određuje u kojim slučajevima narušavanje tog načela povlači pravne posljedice (čl. 7. st. 2. ZOO-a).

36. Bit je načela savjesnosti i poštenja usmjerena protiv formalističke primjene prava i posebno, protiv sprječavanja zlouporabe subjektivnog prava, kada dužnik ne ispunjava svoju obvezu, odnosno ovlaštenik ne rabi svoje pravo sukladno njegovoj svrsi. Ovo načelo upućuje na moralno ponašanje obveznika određenog poslovnog odnosa. Pri tome se pri ocjeni o nepostojanju savjesnosti i poštenja polazi ne samo od pravnih kriterija u strogom smislu, već i od moralnih kriterija, kojima se ispravlja krutost pojedinih normi i omogućuje moralizacija i humanizacija obveznog prava. Savjesnost i poštenje kao pravni standard prilagođava se konkretnim okolnostima s ciljem utvrđenja o tome kako bi se u danoj situaciji ponašao prosječan (standardni) čovjek, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin kada je u pitanju profesionalna djelatnost, kao u ovom slučaju.

37. Pravo je stvoreno s ciljem osiguravanja svima što je moguće više jednakog i/ili ravnopravnog položaja, pa tako i poslovnim subjektima na tržištu. Jednako tako, pravo svima osigurava uravnoteženost u odnosima te jednaku mogućnost pravne zaštite u odnosu na postupanja kojima se vrijeđa pravo ili se ono vrši isključivo jednostrano i subjektivno. Dužnost i ovlaštenje sudova je osigurati upravo takvo pravo onima koji traže sudsku zaštitu, pod pretpostavkom opravdanosti njihovih zahtjeva.

38. Česta je primjena prava u obveznim odnosima i zapravo njegova zloupotreba usmjerena je na zaštitu jednostranih subjektivnih interesa jedne ugovorne strane, uz uskratu uravnoteženog odnosa s drugom ugovornom stranom te uz isključenje suradnje u tim odnosima s njom (čl. 5. ZOO-a). Sloboda uređivanja obveznih odnosa (čl. 2. ZOO-a) ne znači apsolutnu slobodu u korist jedne strane u odnosu. Suprotno postupanje predstavlja zloupotrebu prava (čl. 6. ZOO-a).

39. U ovoj pravnoj stvari tužitelj tvrdi da je bilo riječi o tuženikovom korištenju prava koji je protivno svrsi prava, dakle, o protupravnom postupanju. Je li tome doista tako po ocjeni ovog suda u ovoj pravnoj stvari za sada nema odgovora.

40. Svatko je dužan uzdržati se od postupka koji se može drugome prouzročiti šteta (čl. 8. ZOO-a).

41. Sudionik u obveznom odnosu dužan je ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje (čl. 9. ZOO).

42. Dakle, svaki sudionik obveznog odnosa dužan je savjesno izvršavati prava i obveze iz ugovora s ciljem njegovog ispunjenja i radi ostvarenja pojedinačnih i zajedničkih interesa. Tužitelj je svojim zahtjevom zatražio od suda da se ocijene tuženikove aktivnosti usmjerene na otežavanje ispunjenja tužiteljeve obveze iz ugovora – permanentno smanjenje iznosa okvirnog kredita, izmjena rokova i iznosa podmirenja kreditnih obveza, onemogućavanje jednokratnog zatvaranja kreditnih obveza, neosnovane blokade tuženikovog računa, uskrate garancija, održavanje nerazmjerno visoke razine zaloga višekratno većeg od vrijednosti dugovanja (od 15 do 195 puta), i dr.

43. Je li tome doista bilo tako (kako to tužitelj tvrdi) u ovoj pravnoj stvari nije moguće utvrditi ako sud ne dopusti tužitelju ostvarenje njegovog manifestacijskog zahtjeva usmjerenog na dostavu konkretne dokumentacije s tuženikove strane i bez financijsko-knjigovodstveno vještačenja koje je također predložio tužitelj. Uskratom takvog prava prvostupanjski sud je doista uskratio tužitelju mogućnost korištenja procesnih ovlaštenja u parničnom postupku s ciljem eventualne zaštite njegovih povrijeđenih prava ako se uopće utvrdi da su povrijeđena.

44. Prvostupanjski sud je pobijanom presudom utvrdio da tuženikove odgovornosti za štetu nema, premda sud nije raspolagao posebnim znanjima niti rezultatima dokaznog postupka koji bi to mogli potvrditi ili opovrgnuti. Jednako tako nije raspolagao ni činjenicama niti dokazima koji bi takvu njegovu odluku potkrijepili.

45. Tako je prvostupanjski sud odbio kao neosnovan tužiteljev manifestacijski zahtjev kojim bi se tuženiku naložila dostava odgovarajuće dokumentacije uz zaključak da tužitelj nije dokazao da je predmetnu dokumentaciju prije podnošenja tužbe zatražio od tuženika, kao niti da mu je tuženik tu dokumentaciju odbio predati. Na taj način je automatski primijenjena postojeća sudska praksa o ovom spornom pitanju, a bez da rezultati dokaznog postupka provedenog pred prvostupanjskim sudom takav pristup potvrđuju (čl. 8. ZPP-a).

46. Način i sadržaj zahtjeva s kojim korisnik kredita može zatražiti od banke kao davatelja kredita, potrebnu dokumentaciju prije podnošenja manifestacijske tužbe, nije propisan (čl. 186.b st. 1. i 2. ZPP-a). Tužitelj je tijekom postupka, a i u žalbi tvrdio da je on u više navrata usmenim putem (na svakom sastanku s tuženikom) tražio da mu tuženik dostavi potrebnu dokumentaciju kako bi mogao provjeriti na koji način tuženik obračunava njegove obveze iz Ugovora o kreditu. U spisu u tom pogledu postoje i pisani dokazi, kao što su tužiteljev dopis od 6. studenoga 2019. (str. 794. spisa) i tužiteljev dopis od 17. listopada 2019. (str. 795. spisa). Izvedeni dokazi za sada ne upućuju da je tuženik udovolji bilo kojem od tih tužiteljevih zahtjeva.

47. Nadalje, tuženikov zastupnik po zakonu je na ročištu od 23. rujna 2021. (str. 460. spisa) u svom iskazu naveo da nema saznanja da bi tužitelj tražio takvu dokumentaciju, međutim, nije izjavio da pouzdano zna da nije.

48. Tužiteljevi apeli tuženiku iz dopisa bez datuma na str. str. 508. – 510. spisa i iz dopisa od 23. kolovoza 2018. (str. 750. do 752. spisa), možebitno upućuju da tuženikove radnje povodom predmetnog ugovora nisu pravilne.

49. Uskratom ovog manifestacijskog zahtjeva tužitelju, prvostupanjski sud je onemogućio tužitelja u dokazivanju osnovanosti ili neosnovanosti tužbenog zahtjeva usmjerenog na naknadu za štetu koji je tužitelj prema njegovim tvrdnjama pretrpio. Zato je prvostupanjski sud po ocjeni ovog suda posljedično, preuranjeno odbio kao neosnovan i drugi dio tužbenog zahtjeva usmjerenoga na odgovarajući iznos naknade za štetu, premda prethodno nije utvrdio činjenice niti izveo dokaze na kojima bi utemeljio takvu svoju odluku. Drugim riječima, odbijajući izvesti ove dokaze prvostupanjski sud je onemogućio tužitelja dokazati protupravnost u tuženikovom postupanju.

50. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci (čl. 369. i 370. ZPP-a).

51. U nastavku postupka, prvostupanjski sud će uvažavaju upute iz ovog ukidnog rješenja, ponovno na pravilan i zakoniti način odlučiti o manifestacijskom tužbenom zahtjevu i potom o prijedlogu za izvođenje dokaza financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem na temelju kojega će moći meritorno odlučiti i osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu odgovarajućeg iznosa eventualne naknade za štetu.

52. Kod ovakvog stanja stvari, odlučivati o tuženikovoj žalbi u pogledu odluke o dijelu njegovog zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka, postalo je izlišno.

Zagreb, 30. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Nikolina Mišković