REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: Pn-70/2024-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu ovog suda Ilki Leko, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB 84397956623, za Područni ured u Požegi, Požega, Ulica Republike Hrvatske 1c protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB 26187994862 koga zastupa Odvjetničko društvo Leko i partneri d.o.o., Zagreb, radi naknade štete, nakon glavne rasprave održane 16. prosinca 2024. u nazočnosti punomoćnika tužitelja BS i zamjenika punomoćnika tuženika Luke Kvesić, odvjetnika iz Požege i presude objavljene 30. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužitelj s tužbom i tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Tuženik je dužan platiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 1.140,75 eur sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 28. lipnja 2022. pa do isplate sve na račun Državnog proračuna broj [broj bankovnog računa] (s pozivom na broj- odobrenje, u pretpolju upisati 26, a u veće polje sljedeće šifre 5908-19-19- 03443479350), sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe." II Nalaže se tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, OIB 84397956623 da tuženiku Croatia osiguranje d.d., OIB 26187994862 naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 375,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana.

S preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka tuženik se kao s neosnovanim odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje podnio je tužbu protiv tuženika Croatia osiguranje d.d. radi naknade štete. U tužbi navodi kako bi na osnovu pravomoćnog rješenja Prekršajnog suda u Požegi broj P-1633/03 od 01. rujna 2003., tuženik bio u obvezi periodično podmirivati tužitelju štetu na ime isplaćene invalidske mirovine osiguraniku tužitelja TS, jer je imenovani zadobio teške tjelesne ozljede u prometnoj nezgodi koju je skrivio tuženikov osiguranik CS. Kako se isplata invalidske mirovine osiguraniku tužitelja TS vrši i poslije 30. travnja 2020., do kada je šteta utužena odnosno u tijeku je parnični postupak između istih stranaka pred Općinskim sudom u Požegi u predmetu Pn-62/2020 za ranije razdoblje, nastala je nova šteta koju je tuženik dužan podmiriti. Konkretno, šteta iznosi 1.140,75 € / 8.594,97 kn, a sastoji se od isplaćene invalidske mirovine u razdoblju od 01. svibnja 2020. do 31. svibnja 2022. godine u punom iznosu u smislu članka 161. stavak 2. točka 1. ZOMO (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 115/18 i dr.). Tužitelj napominje kako potražuje samo 20 % iznosa štete odnosno isplaćene invalidske mirovine jer je ozljeda na radu uzrokom invalidnosti samo sa 20 %. Tužitelj je dopisom od 09. lipnja 2022. pozvao tuženika da mu štetu naknadi mirnim putem, što on nije učinio. Svota od 1.140,75 € / 8.594,97 kn, predstavlja za tužitelja štetu za koju temeljem članka 161. do 170. ZOMO (N.N. 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 115/18 i dr.) odgovara tuženik, stoga tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom je tuženik dužan platiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 1.140,75 € / 8.594,97 kn sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos, koja teče od 28. lipnja 2022. pa do isplate kao i naknaditi tužitelju parnične troškove, sve na račun Državnog proračuna br. [broj bankovnog računa] (s „poziv na broj-odobrenje“, u pretpolje upisati 26, a u veće polje sljedeće šifre 5908-19-19- 03443479350), sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

2. Tuženik Croatia osiguranje d.d. u odgovoru na tužbu naveo je da se tužbi i tužbenom zahtjevu protivi u cijelosti kako po osnovu tako i po visini. Tuženik prije svega ističe da je u potpunosti netočna i pravno neutemeljena tvrdnja tužitelja da bi tuženik po osnovu prekršajnog rješenja dostavljenog uz tužbu bio u obvezi periodično podmirivati štetu tužitelju budući da navedeno prekršajno rješenje zasigurno nije niti može biti pravni osnov u ovoj pravnoj stvari. Tuženik čini nespornim činjenicu da je između istih parničnih stranaka vođeno nekoliko sudskih postupaka te nije sporna niti tvrdnja tužitelja da sudski postupak koji se vodi vezano uz ranije razdoblje izvršenih isplata (za period od 01. svibnja 2018. do 30. travnja 2020.) još uvijek nije pravomoćno okončan odnosno isti se nalazi u stadiju žalbenog potupka po izjavljenoj žalbi tuženika. Nadalje tužitelj u tužbi ne navodi činjenicu da je između istih parničnih stranaka ranije vođen i postupak koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Osijeku, Stalna služba u Slavonskom Brodu broj pod poslovnim brojem P-286/2018 i isti je pravomoćno okončan na način da je tužbeni zahtjev tužitelja pravomoćno odbijen u cijelosti i to prvenstveno zbog nedostatka uzročno-posljedične veze između ozljeda zadobivenih u prometnoj nezgodi od dana 28. srpnja 2003. i kasnijeg umirovljenja osiguranika tužitelja. Dakle, u ovoj pravnoj stvari tuženik prije svega ističe prigovor nedostatka naprijed navedene uzročnoposljedične veze, a koji prigovor je u cijelosti osnovan i koji je u konačnici potvrđen kako provedenim vještačenjem po vještaku Željku Lisac koji je vještačio za potrebe postupka broj P- 286/2018 tako i po vještakinji Mariji Zavalić koja je vještačila za potrebe ovosudnog predmeta broj Pn-62/2020. Naime kako su oba sudska vještaka potvrdila da ozljede koje je tužitelj zadobio u štetnom događaju od 28. srpnja 2003. nisu u uzročnoj vezi sa odlaskom tužiteljeva osiguranika u mirovinu evidentno je da je tužbeni zahtjev tužitelj neosnovan u cijelosti. Tako između ostalog sudska vještakinja Marija Zavalić u svom nalazu decidirano navodi…”ne postoji uzročno posljedična veza između prometne nezgode od 28. srpnja 2023. u kojoj je stradao osiguranik tužitelja GS i njegovog umirovljenja. Kod osiguranika tužitelja zdravstvena nesposobnost za poslove vozača profesionalca, sada zdravstvena nesposobnost za II skupinu vozila uzrokovana je bolešću epilepsijom koja nije u uzročno-posljedičnoj vezi sa štetnim događajem od 28. srpnja 2023.” Nadalje, sudski vještak Željko Lisac saslušan na ročištu održanom pred TS u Osijeku, SS u Slavonskom Brodu u predmetu broj P-286/2018 navodi da …”sama posljedica ozljede koju je tužitelj zadobio u prometnoj nezgodi (istegnuće mišića vratnog dijela kralježnice) ne bi dovela do djelomičnog gubitka radne sposobnosti od 20% bez drugog uzroka-bolesti epilepsije. Zaključno vještak je naveo da bi do umirovljenja osiguranika tužitelja došlo i da nije bilo prometne nezgode jer profesionalni vozač ne može biti osoba koja boluje od epilepsije.” Slijedom navedenog, a kako iz nalaza medicinskih vještaka provedenih u ranijim postupcima nedvojbeno proizlazi nepostojanje uzročne veze kao jedne od temeljnih pretpostavki odštetne odgovornosti tuženik se tužbi i tužbenom zahtjevu protivi u cijelosti te predlaže tužitelja odbiti sa istim. Zbog ekonomičnosti postupka tuženik predlaže na okolnost uzročne veze između prometne nezgode i umirovljenja tužitelja koristiti nalaze sudskih vještaka iz ovosudnih predmeta vođenih između istih parničnih stranaka broj P-286/2018 i Pn-62/2020, a ukoliko se tužitelj ne usuglasi sa navedenim prijedlogom tuženika tuženik predlaže provođenje medicinskog vještačenja na okolnost uzroka umirovljenja osiguranika tužitelja. Podredno i pod zaštitom prigovora neosnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva zbog nedostatka uzročnoposljedične veze tuženik se protivi i visini postavljenog tužbenog zahtjeva a sve imajući u vidu činjenicu da se u ovoj pravnoj stvari ima primijeniti odredba članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Naime, odredbom članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu propisano je slijedeće: „Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja. Obvezu iz stavka 1. ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje.“ U prilog navodima da se u konkretnom slučaju ima primijeniti Zakon o obveznim osiguranjima u prometu kao lex specialis tuženik dostavlja noviju sudsku praksu (odluke VSRH po sličnom pitanju) iz koje je evidentno da više ne bi trebalo biti spora oko toga koji se zakon ima primijeniti u sporovima koje pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika. Dakle nije sporno da je do sada sudska praksa po tom pitanju bila različita te da su sudovi zauzimali različita stajališta po pitanju primjene mjerodavnog prava međutim VSRH je konačno ujednačio sudsku praksu te zauzeto stajalište da se u ovakvim sporovima ima primjeniti Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, točnije odredba članka 27. ZOOP a koji Zakon je bio na snazi u vrijeme izvršenih isplata. Da je tome tako govori u prilog i činjenica da je upravo zbog pravnog shvaćanja izraženog u odlukama VSRH i Visoki trgovački sud promijenio pravno shvaćanje koje je bilo prihvaćeno na 26. Sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova od 05. prosinca 2016. Sukladno svemu iznesenome, a s obzirom da tužitelj na kojemu je teret dokaza nije naveo niti predložio dokaze radi utvrđivanja osnovanosti i visine postavljenog u tužbenog zahtjeva tuženik predlaže tužitelja u cijelosti odbiti sa zahtjevom kao neosnovanim, uz obvezivanje istoga na naknadu prouzročenog parničnog troška tuženiku.

3. Tužitelj je u podnesku od 10. srpnja 2023. naveo kako ističe da je sud vezan pravomoćnom odlukom upravnog tijela, ovdje pravomoćnom odlukom tužitelja o umirovljenju osiguranika TS donesenom u upravnom postupku, kojom je Utvrđeno postojanje uzročno-posljedične veze između djelomične nesposobnosti za rad i ozljede na radu odnosno preometne nezgode, te nije ovlašten preispitivati pravilnost odnosno valjanost iste odluke. Dakle, uzročno-posljedična veza je već neupitno utvrđena u upravnom postupku kao prethodno pitanje i sud nije ovlašten takva rješenja preispitivati, ocjenjivati i o njima odlučivati u predmetnom parničnom postupku u vezi naknade štete. Dakle, neosnovan je prigovor tuženika o nedostatku uzročno-posljedične veze između štete koju trpi tužitelj sukcesivnom isplatom invalidske mirovine osiguraniku TS i štetnog događaja od 28. srpnja 2003. U prilog navodima tužitelja da je uzročno posljedična veza već dovoljno utvrđena govori i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2038/2019 od 20. srpnja 2021. u kojem je precizirano da je parnični sud vezan odlukom upravnog tijela i da ne može u parničnom postupku preispitivati takvu odluku niti može drugačije odlučiti o tom pravnom pitanju. U prilog tim svojim tvrdnjama tužitelj ističe, da je za ranije razdoblje koje prethodi ovome sada utuženom razdoblju naknade štete, prvostupanjski sud u svojoj presudi poslovni broj Pn- 62/2020 od 24. svibnja 2022. presudio u korist tužitelja, neovisno o nalazu i mišljenju vještaka Marije Zavalić da ne postoji uzročno posljedična veza između prometne nezgode od 28. srpnja 2003. i kasnijeg umirovljenja osiguranika tužitelja TS. Tužitelj nadalje ističe da u slučaju konkurencije između dvaju ili više zakona, u teoriji i praksi najčešće se spominju i koriste tri kriterija za rješavanje proturječnosti između zakona ili pravnih normi općenito. Kao prvo, kriterij vremena po načelu kasniji zakon ukida onaj prijašnji (lex posterior derogat legi priori). U tom smislu ističe da su, odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju, koje preciziraju te točno određuju što sve obuhvaća naknadu štete na koju Zavod ima pravo, kasniji zakon, jer su njegove odredbe na snazi od 1. siječnja 2014. godine odnosno 1. siječnja 2019. godine za razliku od odredbi Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, koji se imaju primjenjivati od 1. siječnja 2006. godine. Kao drugo, kriterij specijalnosti, po načelu specijalni propis ukida opći (lex specialis derogat legi generali). Tužitelj HZMO smatra da se, Zakon o mirovinskom osiguranju ima smatrati specijalni (posebni) propis te da i po ovom načelu ima prioritet u odnosu na Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, jer upravo Zakon o mirovinskom osiguranju jasno i precizno propisuje što predstavlja štetu Zavodu, od koga Zavod ima pravo potraživati štetu, u kojem opsegu ima istu pravo potraživati, od kada teče zastara i slično, a što je između ostaloga potvrđeno i odlukama Ustavnog suda RH. Naposljetku, za slučaj konkurencije, u određenim stvarima dolazi do primjene i kriterij hijerarhije, po načelu viši propis ukida niži (lex superior derogat legi inferiori). Ni po ovom načelu, sud ne može dati prednost odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu na štetu odredaba Zakona o mirovinskom osiguranju, jer navedene odredbe nisu u odnosu pravne podređenosti. U ovome predmetu ne radi se o tužbi oštećenika po polici osiguranja, već se radi o actio directa institucije javnog prava (tužitelj je javna ustanova na koju su prenesene javne ovlasti u rješavanju o pravima i obvezama iz mirovinskog osiguranja), kod koje neposredno po zakonu (ZOMO-u) nastaju odgovarajući pravni odnosi. Predmet ovog spora je regresni zahtjev tužitelja iz članka 161. u vezi s člankom 164. ZOMO-a, a ne subrogacijski zahtjev prema društvu za osiguranje. Pravna shvaćanja viših sudova samo su dopunski, nesamostalan pravni izvor, te nisu i ne mogu biti iznad zakona i ne mogu derogirati volju zakonodavca. Bolje rečeno, tužitelj ima izvorno pravo na naknadu štete od osiguravajućeg društva koje proizlazi iz Zakona odnosno iz članka 164. ZOMO-a.

4. U podnesku od 5. prosinca 2024. tužitelj je naveo da smatra da ako tuženik svojim prigovorima pobija osnovanost tužbenog zahtjeva, stoga je onda osnovanost svojih prigovora dužan dokazati upravo tuženik. U parničnom postupku svaka strana dužna je dokazivati činjenice koje istoj idu u prilog, odnosno ne može se stavljati na teret tužitelju da dokazuje činjenice koje idu u korist tuženika, odnosno da dokazuje tvrdnje koje uopće nije iznio u postupku. Što se tiče visine potraživanja koje se potražuje tužbom, tužitelj ističe da je on u spis uz tužbu dostavio obračun svoje službe za isplatu mirovina koji predstavlja javnu ispravu o isplaćenoj visini mirovine prema ZOMO koju potražuje tužbom i koji zakon treba primijeniti kao lex specialis, te stoga tužitelj ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva. Bolje rečeno, tužiteljev obračun visine utužene tražbine odnosno isplaćene invalidske mirovine koji je izradio ovlašteni aktuar Odjela za pravne poslove Središnje službe je javna isprava u smislu članka 140 a. ZOMO i članka 230. ZPP. Dakle, bitno je da je tužitelj kao pravna osoba sa javnim ovlastima izdao obračun odnosno potvrdu kojom potvrđuje činjenicu isplate svom osiguraniku u određenom iznosu i da je taj dokument ovjeren pečatom tužitelja, jer je Zakon o mirovinskom osiguranju lex specialis i ništa ne može biti iznad Zakona. Nadalje, očitujući se ovim podneskom na navode tuženika tužitelj ističe da se u ovoj pravnoj stvari ima primijeniti kao kasniji i specijalniji propis Zakon o mirovinskom osiguranju. U prilog ovim tvrdnjama tužitelj kao dokaz prilaže rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revd 1177/2023 od 21. ožujka 2023., u kojem se ističe da kod dileme u sudskoj praksi koji pravni propis primijeniti, da li članak 161. ZOMO (NN 157/13 i dr.) ili članak 27. ZOOP-a (NN 151/05 i dr.), još uvijek nije zauzet konačan stav, tj. kod tog pravnog pitanja sudska praksa viših sudova još uvijek nije jedinstvena, te o tom pravnom pitanju još uvijek nema definitivne prakse revizijskog suda. Dakle, revizijski sud za sada nema generalni stav, već se radi o pojedinačnim odlukama tog suda. Također, u prilog svojim tvrdnjama tužitelj kao dokaz prilaže rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revd- 751/2024 od 10. srpnja 2024., u kojem se također ističe da kod dileme u sudskoj praksi koji pravni propis primijeniti, da li članak 161. ZOMO (NN 157/13 i dr.) ili članak 27. ZOOP-a (NN 151/05 i dr.), da o tom pravnom pitanju sudska praksa viših sudova još uvijek nije jedinstvena odnosno da o tom pravnom pitanju nema prakse revizijskog suda. Zbog navedenoga tužitelj predlaže prekid postupka jer odluka suda u ovom postupku ovisi o rješavanju istog pravnog pitanja, za koje je na mrežnoj stranici e-Oglasna ploča sudova objavljeno rješenje Revd 1177/2023 od 21. ožujka 2023. i rješenje Revd- 751/2024 od 10. srpnja 2024., kojima se dopušta prijedlog za zauzimanje pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske radi rješenja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava.

5. U dokaznom postupku izvršen je uvid u rješenje Prekršajnog suda u Požegi broj P-1633/03 od 1. rujna 2003., rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Požegi od 10. lipnja 2011., nalaz i mišljenje vještaka o invalidnosti od 12. travnja 2011., obračun isplate na teret Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 9. lipnja 2022., pročitana je presuda Općinskog suda u Požegi broj Pn-62/2020-26 od 24. svibnja 2022. i Županijskog suda u Osijeku broj Gž-1294/2022-2 od 8. veljače 2024.

6. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka nesporno je utvrđeno, a između stranaka nije niti sporno da je dana 28. srpnja 2003. osiguranik tužitelja ŠS sudjelovao u prometnoj nesreći koju je prouzrokovao osiguranik tuženika CS upravljajući osobnim automobilom marke Opel Vectra registarskih oznaka [registarska oznaka] krećući se kolnikom iz smjera Rajsavac u smjeru Požega te je dolaskom u blizinu kuće broj 93 započeo pretjecanje vozila ispred, a da se prethodno nije uvjerio da tu radnju može učiniti bez opasnosti za druge sudionike u prometu jer je u tom trenutku pretjecao osobno vozilo marke Opel Vectra registarskih oznaka [registarska oznaka] kojim je upravljao ŠS te je došlo do udara prednjeg dijela osobnog automobila kojim je upravljao ŠS u zadnji dio osobnog automobila kojim je upravljao CS. Osiguranik tuženika proglašen je krivim za prekršaj iz Zakona o sigurnosti prometa na cestama te mu je izrečena novčana kazna.

7. Nije sporno da je tužitelj rješenjem od 10. lipnja 2011. osiguraniku TS priznao pravo na invalidsku mirovinu utvrdivši da je kod istoga zbog ozljede na radu od 20% i bolesti 80% nastala profesionalna nesposobnost za rad, a invalidska mirovina priznata mu je počevši od 23. ožujka 2007. Istome je utvrđena najniža mirovina od 1. srpnja 2009. u iznosu od 1.376,43 kn mjesečno počevši od 2. lipnja 2009.

8. Iz obračuna isplata na teret Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 9. lipnja 2022. utvrđeno je da je tužitelj u razdoblju od 1. svibnja 2020. do 30. lipnja 2020. isplatio svom osiguraniku iznos od 3.329,30 kn, u razdoblju od 1. srpnja 2020. do 13. prosinca 2020. iznos od 10.129,44 kn, u razdoblju od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. iznos od 10.186,38 kn, u razdoblju od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. iznos od 10.437,36 kn te u razdoblju od 1. siječnja 2022. do 31. svibnja 2022. iznos od 8.892,35 kn odnosno ukupno u razdoblju od 1. svibnja 2020. do 31. svibnja 2022. iznos od 42.974,83 kn.

9. Tužitelj ovom tužbom potražuje naknadu štete na ime isplaćene invalidske mirovine svom osiguraniku za razdoblje od 1. svibnja 2020. do 31. svibnja 2022. 20% iznosa od 42.974,83 kn što iznosi traženi iznos od 1.140,75 eur odnosno 8.594,97 kn navodeći da je ozljeda na radu uzrok invalidnosti njihovog osiguranika 20%.

10. Nesporno je, a utvrđeno je i uvidom u preslik presude Općinskog suda u Požegi broj Pn-52/2021-24 od 2. siječnja 2024. da je tužitelj protiv tuženika vodio parnični postupak radi naknade štete na ime isplaćene obiteljske mirovine OS i djeci pokojnog ĆS za razdoblje od 1. listopada 2018. do 30. travnja 2021. te je tužitelj s postavljenim tužbenim zahtjevom kao s neosnovanim odbijen. 11. Prema odredbi članka 161. stavak 1. i 2. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18 i 102/19) zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju. Naknada stvarne štete koju zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovog zakona obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja: 1. novčana davanja isplaćena na osnovu priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata mirovine bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu.

11.1. Prema odredbi članka 164. stavak 1. istog zakona zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučaju iz članka 161. ovog zakona i iznimno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete).

12. Za odlučivanje o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje odnosno u trenutku kada je izvršena isplata mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja, ovdje prometne nezgode.

13. Prema odredbi članka 27. stavak 1., 2. i 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 i 155/23) društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili imovinskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

13.1. Dakle, kada je riječ o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine prema odredbi članka 27. stavak 3. istog zakona obveza postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuje i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplate bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji odgovara tuženik kao osiguratelj štetnika.

13.2. Kako je u konkretnom slučaju razmjerni iznos invalidske mirovine koju potražuje tužitelj za utuženo razdoblje osiguraniku tužitelja priznat kao ozljeda na radu i to 20% to se opravdano može zaključiti da u konkretnom slučaju ne postoji razlika između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

13.3. Stoga je sud tužbeni zahtjev tužbe tužitelja kao neosnovan odbio i odlučio kao u izreci.

14. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23). Sud je kao osnovan priznao trošak tuženika i to za pristup na pripremno ročište održano 26. rujna 2023. u iznosu od 75,00 eura budući je pripremno ročište bilo odgođeno, za pristup na pripremno ročište održano 21. prosinca 2023. u iznosu od 75,00 eura budući je na tom ročištu ovaj parnični postupak prekinut te za pristup na pripremno ročište odnosno ročište glavne rasprave održano 16. prosinca 2024. u iznosu od 150,00 eura. Dakle, sud je kao osnovan priznao trošak zastupanja tuženika u iznosu od 300,00 eura i PDV na taj iznos od 75,00 eura pa je priznao ukupan trošak zastupanja tuženika u iznosu od 375,00 eura. Sud je tuženika s preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka, a koji se odnosi na trošak zastupanja na ročištima iznad dosuđenog iznosa kao s neosnovanim odbio, a odbio je i trošak tuženika za sastav odgovora na tužbu budući da je odgovor na tužbu sačinio sam tuženik, a ne njegov punomoćnik. Isto tako, sud nije priznao trošak tuženika za sastav podneska od 6. listopada 2023., zatim za pristup na ročište radi objave presude i trošak tuženika na ime troškova sudske pristojbe na odgovor na tužbu budući da tuženik takve troškove nije imao.

15. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Požegi, 30. prosinca 2024.

S u d a c

Ilka Leko

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana objave presude, odnosno od primitka prijepisa presude u 3 istovjetna primjerka.

DNA:

1. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Područni ured u Požegi, Ulica Republike Hrvatske 1c, Požega

2. Odvjetničko društvo Leko i partneri d.o.o., Zagreb, Domagojeva 18