REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1971/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Zrinki Berečki kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice MŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici Vinko Adžić i Ivan Adžić, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici JŽ, ZŽ, Mateja Vidaković i dr., odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 16. prosinca 2024., u prisutnosti tužiteljice osobno i njezinog punomoćnika Ivana Adžića, odvjetnika i zamjenice punomoćnika tuženika ĆŽ, odvjetničke vježbenice, 27. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se ništetnom odredba točke 3. Ugovora o kreditu broj: 041-50- 3348636, sklopljenog dana 20. ožujka 2006. između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i tužiteljice MŽ, kao korisnika kredita i davatelja osiguranja, kojom je ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje Kreditoru platiti naknadu od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita.

II/ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, isplatiti tužiteljici MŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 421,43 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23. ožujka 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.349,54 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. prosinca 2024. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV/ Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa od 1.349,54 EUR.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 22. ožujka 2024. navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopila Ugovor o kreditu br. 041-50-3348636 od 20. ožujka 2006., u svrhu kupnje novog vozila za osobne potrebe. Navodi da je odredbom točke 3. Ugovora o kreditu ugovorena obveza tužiteljice na plaćanje jednokratne naknade od 3,30% od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Tuženik je tužiteljici prilikom isplate kredita dana 23. ožujka 2006. navedenu naknadu u visini od 3,30% iznosa kredita naplatio u iznosu od 3.175,23 kuna (421,43 EUR). U bitnom ističe da se radi o standardnoj odredbi unaprijed od strane tuženika pripremljenog ugovora o kreditu, o kojoj se prije niti u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora nije pojedinačno pregovaralo, već je tužiteljica bila stavljena u poziciju "uzmi ili ostavi", pri čemu joj od strane tuženika nije prezentirano na koje se troškove tuženika plaćanje predmetne naknade odnosi niti joj je objašnjena struktura tih troškova i zašto iznos te naknade izravno ovisi o visini iznosa kredita. Stoga smatra da se radi o nepoštenoj odnosno ništetnoj ugovornoj odredbi budući je istom odredbom tužiteljici kao potrošaču, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, od strane tuženika nametnuta prekomjerna i potpuno neopravdana obveza, a što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača te smatra da joj pripada pravo na povrat novčanog iznosa navedene naknade koji joj je naplaćen po osnovi predmetne ništetne odredbe od dana plaćanja pa do isplate. Slijedom navedenih razloga, pozivom na odredbe čl.82.,82. i 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, dalje: ZZP/03) te odredbe čl. 323. st.1., čl. 1111. st.1. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22, 156/2022 i 155/23, dalje ZOO) predlaže donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnom odredba točke 3. predmetnog Ugovora o kreditu sadržaja kako je to pobliže navedeno pod toč. I/ izreke te predlaže naložiti tuženiku isplatu iznosa od 421,43 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23. ožujka 2006. pa do isplate, uz naknadu parničnog troška zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu tužbenih zahtjeva te ističe prigovor zastare u odnosu na tužbeni zahtjev kojim tužiteljica potražuje isplatu utuženog novčanog iznosa. Osporava da bi odredba čl.3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada za korištenje kredita, a koja obuhvaća trošak obrade kredita, bila nepoštena odnosno ništetna. Ističe da je iznos sporne naknade točno i jasno određen u čl. 3. Ugovora o kreditu te da je navedena naknada osim u Ugovoru naznačena i u tuženikovim promotivnim uvjetima temeljem kojih je tužiteljica birala između ponuđenih mu kredita, kao i da je propisana tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. Ugovora o kreditu, potpisom kojeg je tužiteljica izjavila da je s istima upoznata i pristala na njihovu primjenu. Budući da je odredba bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, tuženik smatra da poštenost iste u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ispitivati te ističe da tužiteljica ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Slijedom navedenog, predlaže tužbene zahtjeve odbiti kao neosnovane uz naknadu parničnog troška zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.

3. Tijekom postupka izvođenja dokaza izvršen je uvid u Ugovor o kreditu broj 041-50-3348636 od 20. ožujka 2006 . (listovi 5-7 spisa), Otplatni plan (list 8 spisa), Promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 01. siječnja 2006. do 31. ožujka 2006. u suradnji s ovlaštenim prodavateljima (listovi 14-16 spisa) te je saslušana tužiteljice (listovi 29-30 spisa).

4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 70/22,114/22 i 153/23), sud je utvrdio da su tužbeni zahtjevi osnovani.

5. Iz dokumentacije u koju je izvršen uvid te kao među strankama nesporno u bitnom je utvrđeno sljedeće:

-da je između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita i davatelja osiguranja, zaključen Ugovor o kreditu 041-50-3348636 od 20. ožujka 2006. za kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 20.608,35 CHF po srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, a koji je kredit odobren za kupnju novog vozila marke OPEL; da je ugovorena redovna kamata po stopi od 5,55% godišnje, koja je promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (toč.2.1. ) i rok otplate kredita 84 mjeseca (toč. 4.); da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu…, a anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu… (toč.7.1.);

- da je u točki 3. Ugovora o kreditu ugovorena jednokratna naknada od 3,30% od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita;

- da je tuženik trgovac u smislu odredbe čl. 3. toč. 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, dalje: ZZP/03),

- da je tužiteljica potrošač u smislu odredbe čl. 3. toč. 2. ZZP/03;

- da se u Promotivnim uvjetima za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 01. siječnja 2006. do 31. ožujka 2006., pod Osnovni uvjeti kreditiranja, između ostalog, navodi "trošak obrade i osiguranja kredita:

Ovisno o Modelu osiguranja kredita. Naplata je jednokratna, prilikom korištenja kredita.", a pod Modeli osiguranja povrata kredita za Model IV (za kredite do EUR 25.000 /CHF 38.000 između ostalog navodi "trošak obrade kredita 1,30%, trošak osiguranja kredita 2,00%";

- da je tužiteljici prilikom isplate/ korištenja kredita dana 23. ožujka 2006. po osnovi jednokratne naknade iz točke 3. Ugovora o kreditu naplaćen iznos od 3.175,23 kuna (3,30% od iznosa kredita), koja joj je naknada od strane tuženika naplaćena/ustegnuta od iznosa odobrenog kredita,

6. Iz iskaza tužiteljice (listovi 42-43 spisa), koji je sud prihvatio kao neposredno uvjerljiv i iskren, kao bitno proizlazi da se ona radi kreditiranja kupnje vozila marke Opel od strane auto kuće [adresa] u [adresa] bila upućena obratiti se tuženiku, s kojim je u to vrijeme navedena auto kuća imala poslovnu suradnju; da joj je u poslovnici tuženika u Dubravi bio ponuđen samo kredit s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu od strane zaposlenika tuženika nije bila informirana o postojanju bilo kakvih rizika ugovaranja takvog kredita. O pojedinim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu, osim o iznosu kredita, nije imala mogućnost pregovarati, pa tako niti o spornoj ugovornoj odredbi iz čl. 3. Ugovora. U banci ju je dočekao od strane zaposlenika tuženika unaprijed pripremljeni tekst Ugovora, a za obvezu plaćanja sporne naknade saznala je tek u trenutku kada je pročitala tekst predmetnog Ugovora. Od strane zaposlenika tuženika nije bila informirana na koje konkretno usluge i troškove se odnosi plaćanje sporne naknade, koja joj je naknada naplaćena prilikom isplate kredita od iznosa odobrenog kredita. Nije tražila dodatna pojašnjenja u svezi sporne ugovorne odredbe, jer je shvatila da joj je predmetni Ugovor ponuđen na sklapanje na način da isti prihvati sa svim odredbama ili odbijem sklapanje istog, a budući joj je predmetno osobno vozilo bilo potrebno Ugovor je pristala potpisati. Od strane zaposlenika tuženika također nije bila informirana o tome u kojim okolnostima može doći do promjene početno ugovorene kamatne stope niti o kriterijima i parametrima promjene kamatne stope. Zbog povećanja početno ugovorene kamatne stope i rasta tečaja CHF tijekom otplate predmetnog kredita, u određenom razdoblju mjesečni anuitet od početnog u iznosu od cca 1.200,00 kuna porastao je na iznos od 1.980,00 kuna. Protiv tuženika vodila je parnicu pred ovim sudom sa zahtjevom za utvrđenje ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena primjena valutne klauzule u CHF te je uspjela u tom sporu u kojem je u međuvremenu donesena pravomoćna odluka. Osobno vozilo za kupnju kojeg joj je odobren predmetni kredit kupila je i koristila isključivo za vlastite privatne potrebe. U vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora, kao i danas, zaposlena je kao trgovkinja – prodavačica u jednom trgovačkom lancu.

7. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07, dalje: ZZP/03) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba ništetna.

8. Pri tome zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

9. Imajući na umu navedeno, odredba točke 3. predmetnog Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti te je u okviru te ocjene, između ostalog, bilo potrebno preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, između ostalog, odnosa između iznosa navedene naknade te zauzvrat pruženih usluga.

10. Neovisno o informiranosti prije sklapanja Ugovora, tužiteljici je ugovorna odredba o plaćanju naknade za obradu kredita najkasnije morala postati poznata u trenutku sklapanja Ugovora jer je sadržana u samom njegovom tekstu te je najkasnije tada tužiteljica imala informaciju o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita i mogla izvesti zaključak o visini navedene naknade (budući je spornom odredbom ista određena u visini od 3,30% od iznosa odobrenog kredita), ali ne i o krajnjoj svrsi plaćanja navedene naknade.

11. Iz prihvaćenog iskaza tužiteljice i stipulacije sporne odredbe točke 3., koja je standardna, proizlazi da se o sadržaju navedene ugovorne odredbe nije pojedinačno pregovaralo, pri čemu ne proizlazi da bi tužiteljica prije ili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora od strane tuženika bila informirana na koje konkretne troškove i pružene usluge se odnosi obveza plaćanja naknade za obradu kredita. Suprotno tuženik tijekom postupka nije uspio dokazati, pri čemu valja dodati da tijekom postupka tuženik nije niti predlagao da se kao svjedok sasluša djelatnik banke koji je sudjelovao u obradi predmetnog kredita.

12. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica bila prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba točke 3. ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

13.1. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (3,30%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Ovdje valja ukazati da je Sud Europske Unije u odluci od 03. rujna 2020. – spojeni predmeti C-84/2019., C- 222/2019., C-252/2019., po zahtjevu za prethodnu odluku vezano za primjenu članka 3. Direktive 93/13/EEZ, a u pogledu plaćanja naknada i troškova kredita izrazio pravna stajališta da potrošač mora biti u mogućnosti provjeriti da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili uslugama za koje se one naplaćuju (točka 75. obrazloženja) te da kada je riječ o ispitivanju postojanja znatnije neravnoteže stvorene odredbama kojima se na teret potrošača prebacuju troškovi različiti od kamata, takvo ispitivanje se ne može ograničiti na kvantitativno, ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača. Naime, znatnija ravnoteža može proizlaziti već iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj potrošača kao stranke ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava ili bilo u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima (točka 92. obrazloženja)

13.2. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

13.3. Nije sporno da Ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja Ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi. Pri tome sama činjenica da je sporna jednokratna naknada za koju tuženik navodi da predstavlja trošak obrade kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita,

13.4. Imajući u vidu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja točkom 3. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Navedena ugovorna obveza koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 dokazivati da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 3,30% iznosa kredita, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere.

13.5. Također valja dodati i da u konkretnom slučaju proizlazi i to da se o općim aktima tuženika, a koji se spominju u Ugovoru (toč.9.), po prirodi stvari nije i ne može pojedinačno pregovarati, pri čemu valja dodati da tuženik tijekom postupka nije dostavio svoje opće akte za koje navodi da je istima propisana obveza plaćanja jednokratne naknade za obradu kredita, pa tako nije dokazao niti da bi u navedenom internom aktu tuženika bila pobliže navedeno na koje točno troškove i usluge se odnosi plaćanje predmetne naknade.

13.6. Isto tako, valja uzeti u obzir da bi neprihvaćanjem sporne odredbe toč.3. predmetnog Ugovora o kreditu, o kojoj tužiteljica nije imala mogućnost pregovarati niti utjecati na sadržaj iste, tužiteljica izvjesno bila ograničena u ostvarivanju predmetnog kredita.

13.7. Također, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir da i ostale odredbe predmetnog Ugovora, odnosno činjenicu da se radi o potrošačkom kreditu s valutnom klauzulom u CHF te da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbijena je revizija tuženika protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., među ostalim, u dijelu kojim je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, a u razdoblju u kojem je zaključen i predmetni Ugovor, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. ZZP o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošače informirati o tome.

13.8. Slijedom navedenog, a imajući u vidu sve prethodno navedene okolnosti, sud nalazi da je sporna odredba točke 3. Ugovora o kreditu nepoštena budući se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te je ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o valutnoj klauzuli u CHF), kao i da tužiteljica nije bila informirana od odnosu između ugovorenog iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u pravcu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

14. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je stoga slijedom prethodno navedenih razloga prihvaćen tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe točke 3. predmetnog Ugovora te odlučeno kao pod toč. I/ izreke ove presude.

15. Imajući u vidu prethodno navedene razloge, sud nalazi da je tuženik u obvezi tužiteljici vratiti ono što je stekao temeljem djelomično ništetnog Ugovora, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa kako je među strankama nesporno da je tuženik na ime plaćanja naknade za obradu kredita (po osnovi ništetne odredbe točke 3. Ugovora) tužiteljici dana 23. ožujka 2006. naplatio iznos od 3.175,23 kuna, a što primjenom fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 te primjenom pravila za preračunavanje i zaokruživanje iz Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 57/2022) predstavlja iznos od 421,43 EUR, to je tužiteljici u cijelosti dosuđen zatraženi iznos od 421,43 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23. ožujka 2006. pa do isplate, temeljem čl.323.st.1., čl.1111.st.1., čl.1115. i čl.29. st.1. ZOO-a (toč. II/ izreke).

16. Odluka o kamatnoj stopi za razdoblje do 31.prosinca 2007. temelji se na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj:153/04), za razdoblje od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. se na odredbi čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine"35/05, 41/08 i 125/11), za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. na odredbi čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18), za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. na odredbi 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22 i 156/2022), a za razdoblje od 29. prosinca 2023. pa do isplate na odredbi Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22, 156/2022 i 155/23).

17. Prigovor zastare nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su- IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući u vidu da odluka točke I/ ove presude još nije pravomoćna pa nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu utuženog novčanog iznosa zastario.

18. 1. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154 st. 1. I čl. 155. ZPP-a

18.2. Tužiteljici su, u svezi zastupanja po ovlaštenom punomoćniku odvjetniku, primjenom važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika("Narodne novine" broj 138/23), kao osnovano zatraženi priznati sljedeći troškovi postupka: za sastav tužbe, prema Tbr 7/1-100 bodova, za sastav 2 podneska (od 13. svibnja 2024. i 04. listopada 2024.), prema Tbr. 8/1 – po 100 bodova te za zastupanje na 2 ročišta (od 21. studenog 2024. i 16. prosinca 2024.), prema Tbr 9/1-po 100 bodova. Ukupno je tužiteljici priznato 500 bodova, što uzimajući u obzir vrijednost jednog boda od 2,00 EUR (Tbr.54) i priznati PDV od 25% (Tbr. 46) iznosi 1.250,00 EUR. Navedenom iznosu valjalo je pribrojiti i trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 33,18 EUR te zatraženi trošak sudske pristojbe za prvostupanjsku presudu u iznosu od 66,36 EUR, tako da ukupno dosuđeni parnični trošak tužiteljici iznosi 1.349,54 EUR, slijedom čega je odlučeno kao pod toč. III/ izreke.

18.3. Odluka o zateznim kamatama, koje su tužiteljici na dosuđeni iznos parničnog troška priznate od dana presuđenja pa do isplate, temelji se na odredbama čl. 151.st.3. ZPP-a i čl. 29 st. 2. ZOO-a.

18.4. Tužiteljici nije priznat zatraženi trošak sastava podneska od 30. studenog 2024., budući se u istom podnesku sadržajno ponavljaju navodi i stajališta iz prethodnih podnesaka tužiteljice (od 13. svibnja i 21.studenog 2024.) pa se prema ocjeni ovog suda navedeni trošak ne može smatrati potrebnim u smislu odredbe čl. 155.st.1. ZPP-a. Također, tužiteljici nije priznat niti zatraženi trošak zastupanja na ročištu za objavu i uručenje presude. Naime, prema stajalištu ovog suda navedeni trošak nije od nikakvog značaja za vođenje parnice, jer o toj radnji ne ovisi odluka suda te pristup ovom ročištu nije obavezan i nije od nikakvog utjecaja na pravo stranke, budući postoji mogućnost isticanja presude na internetskoj stranici e- Oglasna ploča sudova odnosno dostave prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena (čl. 335. st. 10. i 11. ZPP-a). Slijedom navedenog, zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka u preostalom dijelu, preko dosuđenog iznosa od 1.349,54 EUR odbijen je kao neosnovan (toč. IV/ izreke)

U Zagrebu, 27. prosinca 2024.

Sudac:

Zrinka Berečki

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

1. pun. tužiteljice uz rješenje o sudskoj pristojbi za prvostupanjsku presudu (66,36 EUR)

2. pun. tuženika